Pjesnik s tjeralice

Jevrem Brkovic ni ni slucajno kajkavec.Ali je covek ki je osetil purgersku dobrotu i veliku dusu Zagreba. Pesme koje je napisal za Zagreb i purgere nisu na kajkavskom(same male) Al sem si mislil da ih vredi tu deti

Brković je od onih pjesnika koji je iskazivao građansku i književnu hrabrost podjednako u rodnoj mu Crnoj Gori, uoči posljednjega rata, kada je pošteno progovorio o revanšizmu i nacionalnoj netrpeljivosti polazeći prije svega od premisa crnogorskoga prostora te je otvoreno, kada su se rijetki to usudili, progovorio o etnogenezofobiji. Zatim je s istom hrabrošću osudio agresiju Jugovojske (pa i sudioništvo svojih sunarodnjaka), posebice kada je riječ o Dubrovniku. S istom je humanom ljudskom prkosnošću, spram rušilačkih nagona, nastupao i u egzilu, u Zagrebu, gdje je bio udomljen nakon što je postao pjesnik s tjeralicena popisu za primarnu likvidaciju Miloševićevih milicija. Koliko se srodio s Hrvatskom i Zagrebom, pokazuje i u ovom svom ciklusu pjesama, iako sada s međudržavne distance, ostavši veliki čovjek. Ponajprije kao pjesnik (iako i vrstan romanopisac, dramski pisac, esejist, pamfletist i polemičar), bolno ukorijenjen u iskonsko biće svoga naroda, Brković je znao iskazivati gorštačku mušku snagu, smisao za povjesnicu te za psihologiju društvenoga neuspjeha, moći, slave, uspona i padova. Riječju, znao je čovjeku, gipkim jezikom tradicije, vraćati amputirane dijelove.
                                                                                                                                                            No za Zagrebačke pjesme zaista nisu potrebne metapsihološke interpretacije, one su pune prepoznatljiva života koji kao neki vrijedan predmet iznovice postaje predmet ispitivanja, jer njegove slike stalno izmjenjuju položaj. Brković će i neku zagrebačku erotsku situaciju (dijalog sa ženom) iskoristiti kao povratak u zemlju predaka. Jednostavno postoje pjesnici koji neke stvari rade zbog domovine. Osim što uhu čitača ugađa čitko pitkom erotikom, on u ove pjesme s radošću unosi vedutski vokabular Zagreba, crpeći snagu iz osobnih iskustava. Ti stilizirani zagrebački motivi odišu, mogli bismo reći, čak skladnom matoševskom formalnom estetikom, ali će usporedba biti potpunija ako u nju unesemo tvoračku snagu, primjerice, Vjekoslava Majera, odnosno sposobnost da se kroz jednostavne vizure viđenja svijeta progovara jednostavno. Zapravo, Brković će uvijek nešto graditi za budućnost, odrješitim emotivnim registrom, da bi se na jednom mjestu okupila samo bitna značenja.
SeadBegović                                                                                                                                                 Zagrebačke pjesme
Jevrem Brković
                                                                                                                                              JEDNOJ ZAGREPČANKI
Gospodična, pakao je moj život cio,
Zagledam se u tvoje oči i vidim:
U ljepšem oku nikad nijesam bio –
I mlad i jak – da se sebi svidim!
Gorda gospo Ilice, vazda odveć žena,
Spoznaj u sebi Onu što nekad bješe moja:
Još si puna rima iz mojih katrena,
Uz to i vitka breza jednog perivoja.
Usud me progna iz zemlje dukljanske,
Te stazama smrti i crnih točaka
Dođoh do ljubavi bezumne, paganske,
Do požudne djevice s Pantovčaka.
Budem li u aleji pjesnika s juga,
S krstačom i imenom bezdomnika,
Vjerujem, ti ćeš, a ne neka druga,
Pobožno pohodit toga bezbožnika!
Znam, iskra će jedna u tebi zaiskrit,
Stoplit tvoje tijelo strastveno i vitko.
Šapnućeš toj krstači da kao taj Skit,
Tajnu tvog erosa ne spoznade niko!
Vratim li se živ u zemlju predaka,
Ili budem sudbe prognanog Horacija,
Svjedoči, mjesto mojih potomaka –
Budi moja Duklja i moja Kroacija!
Zagreb, 16. XI. 1996.
                                                                                                                                                                SJEĆANJE NA VESNU R.
Vesna R., hvala ti za najmlađu mladost,
Bio je to dar i udes poslat sa nebesa.
Ti nikada vidjeti nećeš moju starost,
Ostajem u tebi vitak, bestjelesan!
Biću jednom humka, čempres vitak biću,
A bijah oluja bez vjetra i kiše.
Neka tebi nalik moja jutra sviću,
Ono potonje ponajviše!
Na sve sam naše crtu, točku i kraj,
Znala si: Dukljanin tvoj i to može.
Ti spoznade, draga, i pakleni raj –
Demonu tvom živopisan ispod kože!
Vesna R, od mladosti sam bio mlađi:
Uz tebe stasit i lagan kao krilo laste.
Izađi, djevojčice, u svoj vrt i nađi
Onaj žbun iz kojeg naša breza raste!
Za drugog sam te pravio cijelu,
Budio sva čula strasti raspusne.
Taj će budući na tvome tijelu
Prepoznat moje ruke, oči i usne!
Zagreb, 20. XI. 1998.
                                                                                                                                               ZAGREBU I PURGERIMA
Da u meni nije tog đavlovog inata,
Te žudnje žudnije od svake požude:
Da se vratim međ svoje neljude i ljude,
Već bih bio žrtvom opasna zanata!
Tek sada vidim i pojmim, tek sada,
Zagabrijski su purgeri rođeni moj rod.
Za njih sam pajtaš njihov, za svoje odrod
Sa Istoka ubjegao usred Zapada!
Na Jelačić placu sam kao na Cetinju,
Iz hladne secesije bude riječ odveć blaga.
Znaju Zagrepčanci ko si, znana im je saga
Tvoja dukljanska, i uz gemišt je spominju.
Iz doma u dom – svuda za mene doma:
Uz kapučino u Gradskoj, uz objed i prošek,
Ko da buš tu došel i ostal zanavek –
Da na Mirogoju skončaš svoj roman!
Ako si igda na vanštini bio bogec svoj,
Među purgerima si tri tisuće dana
Kao ne-purger – po svemu purgeru ravan,
Imao svog Tina, Krležu i Zagorkin Perivoj!
2. II. 1998, Zagreb, Klub A. G. Matoš
                                                                                                                                                            VRATIĆU SE!
Moram zbog njih, zbog neprijatelja mojih,
Da ne bi pomislili kako nikad više
Neće rapsoda biti da ih opiše –
Biće sve dok Dukljanin ovaj postoji!
Moram zbog Nje što udes naš podnese:
U mojem će životu sve do kraja
Biti za nju mjesta da ne bi očajna
Klela svoju mladost, što mi je prinese!
Moram zbog Njih, u tren povijesan:
Zbog sinova mojih Balše i Damjana,
Zbog prvorođena unuka Brajana,
Vratiti se tamo đe jedino jesam!
Moram i zbog onih iz roda mojega,
Što zbog mene ne bi ni na groblju kisli.
A bi u kafani pijano pjevali.
Zbog Gorkina groba, razloga boljega,
Ne bi njen Domaš mogao da smisli:
Dosta ste ga, dosta izdajicom zvali!
Zagreb, 2. VI. 1998.
                                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići, ostaviti zemlju i ljude,
Što te uz dobrodošlost, uz osmijeh
Primiše za svojega, da s njima vijek
Dovršiš i vazda Dukljanin budeš?
Kako otići od prijatelja, bez suze,
Od naroda što samo zbog tebe neće
Da se kamenom na tvoj narod meće,
Zbog pohare Konavala i Raguze?
Kako otići iz Ilice, gdje svaki
Šetač, vlasnik butika, zlatar i urar,
Daje ti pozdrav i smiješak na dar –
Za tebe od zlata zlaćeniji nakit!
Kako otići s Jelačić placa, od Bana,
Ne biti više u Gradskom podrumu,
Mislionici purgera i gospona?
Uz kapuciner i konjak, usred dana,
Gdje je Krleža, uz varijaciju umnu,
Pio bocu prošeka uz pjat barbuna!
Zagreb, 3. IX. 1998.
                                                                                                                                                        VRATIĆU SE!
Zbog sunca što ga evo u krvi nosim,
Mjesečine one svud rasute, naške.
Moram, makar sve stopu po stopu unatraške
Hodio do Duklje moje nogama bosim!
Zbog stare jabuke, još starije kruške,
Oraha što je uz Kulu ostario –
Na mojem je rođenju već starac bio –
Zbog Njega i Kule, makar potrbuške!
Zbog ljeta, sunčane jare, neba, zvijezda,
Zbog Lude Mare kad strekne od sunca,
Kad uzjaše jarca, magarca il junca –
I podavi tićad, poruši gnijezda!
Zbog žednog ljeta, presušenih ublova,
Oplićalih rijeka, sprženoga polja,
Zmija otrovnica kad šište i sikću.
Zbog Starca Radosava lova – neulova,
Modrijeh vinograda u selu Doljan:
Kad grožđe djevojke pršte, tamo biću!
Ilica, 8. IX. 1998.
                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići iz jutra u Ilici,
Kad ga prvi tramvaj bučno razbudi?
Kako bez Britanca, pijaca i ljudi,
Svetkovine boja u jutarnjoj slici?
Tu su pitur-majstori, prijatelji stari:
Nedjeljom u ateljeu, uz čašu pića
I kod Dimitrija i kod Vejzovića –
Kod Barišića dok Tomislava kipari!
Kako bez Arežine, Blaže i Marka,
Bez Vita i Ljube, bez Špoljara Mira,
Bez Lepe i Olge, bez Barbierija,
Bez Age Simovića i svega pet zemljaka?!
Kako otići iz tri tisuće dana,
Iz Osam godišta prognanog Crnogorca,
Iz A. G. Matoša, Drageca i Tina?
Otišao, ostao – na tebi je rana
Kao na ratnoj zastavi sa Grahovca:
I Kroacija je tvoja Domovina!
Zagreb, Ilica 81, 21. X. 1998.
                                                                                                                                                    VRATIĆU SE!
Moram, makar ne našao sebe tamo,
Nigdje i ni u kom, osim u orahu,
Možda u Gorkinu potonjem izdahu:
Ne našao sebe ni u sebi samom!
Moram zbog one hrabre glave i ruke,
Što grafitom jednim ustavi vrijeme:
»Vrati se Brkoviću, vrati se Jevreme!«
Vraćam se, brate moj, da mučimo muke!
Moram zbog Zvona Ivanova, zbog Duklje,
Rana Damjanovih i smrti Raonić Saše.
Zbog izdanih i onih što izdaše –
I naš je bol i njihov već ujedno stopljen!
Moram proći Gradom, što se ne okrenu
Kad me gonitelji prognaše nesrećni,
Da ga sačuvam od novog zastiđa!
Razloge za čovještvo naći u svemu,
Samarili nas po konjski i magareći –
Biće Dan praštanja – il’ mi se priviđa!
Zagreb, Ilica 81, 16. II. 1999.
Deset dana prije povratka!

Zločin na djelu

Piše: Damir Gašparović

Četiri najveća hrvatska izvora, sada i službeno potvrđeno, više nisu u hrvatskim rukama! Ostali smo i bez Lipika i Jamnice i Svetog Roka i Cetine.

Dok nas naši političari zabavljaju bavljenjem poviješću oko koje nemaju pojma, miješajući se u gospodarstvo o kojem znaju još manje, ugrožavaju nam budućnost o kojoj ozbiljno niti ne razmišljaju. Iskustvo pokazuje da bismo se svaki puta kada nam stranke “prijete” izborima ili nekim epohalnim potezima za opće dobro morali dobro okrenuti oko sebe i vidjeti što su nam opet podvalili.

Tako, dok smo mi uspjeli u dvije godine steći tri premijera i dok smo se upustili u borbu za bivšu hrvatsku kompaniju koja se bavi energijom prošlosti (naftom),  ono što je zasigurno budućnost svake osobe na svijetu nestaje iz naših ruku. Naravno, u pitanju je voda.

Na problem gubitka kontrole nad najvećim hrvatskim izvorima pitke vode upozorio je premijera Plenkovića prije više mjeseci Pokret za modernu Hrvatsku. Odgovor je naravno bio – šutnja. Mogli smo se samo nadati da podaci o gubitku kontrole nisu istinite, ali..   
                                                 
Četiri najveća hrvatska izvora, sada i službeno potvrđeno, više nisu u hrvatskim rukama! Ostali smo i bez Lipika i Jamnice i Svetog Roka i Cetine.

Gdje su nestali izvori

Analizirajući pozadinu predaje izvora strancima, ne zna se koja je predaja čudnija. Podravka je bez ikakvog posebnog i opravdanog razloga prodala Lipički studenac Slovencima. Prijašnji vlasnik Svetog Roka je potpuno neobjašnjivo nagomilao velike gubitke na punionici pa su je u stečaju preuzeli novi vlasnici iz Saudijske Arabije. Sam premijer Plenković je potvrdio da je Agrokor “morao” za nove kredite založiti Jamnicu (ako nije  prije već bila založena za kredit u Sberbanci o čemu su se pojavljivale informacije). Pri tom je vjerojatno nenamjerno izjavio da je za kredit založeno i poljoprivredno zemljište koje ima u zakupu (ili vlasništvu?!) Agrokor.  Četvrti izvor – Cetinu preuzima offshor kompanija iz američke države Delaware – na 50 godina.
                                                                 
Neozbiljno je, najblaže rečeno da država sve to dopušta i mirno promatra. Jer razlog postajanja bilo koje države je zaštita vlastitih nacionalnih interesa. Općih i pojedinačnih. Cilj države mora biti osiguranje budućnosti države i građana, recimo stvaranjem nacionalnog fonda po primjeru Norveške u čiji se fond slijeva primjerice sav novac od koncesija eksploatacije silnih  izvora nafte. Različite su mogućnosti. I neusporedivo važnije od ustaša i partizana. Jer trenutno prodajemo svoju budućnost i  budućnost naše djece.

Cijena vode

Da bi sve bilo još spektakularnije, najavljuju nam da voda MORA hitno poskupiti – za 30%. I naravno – da to od nas traži Europska unija. Sad, postat će jasniji odgovori na pitanje tko će imati najviše koristi od poskupljenja hrvatskih izvora pitke i mineralne vode. Ali će postati puno nejasnije ZAŠTO  u Hrvatskoj voda mora poskupiti a u Irskoj MOŽE  ostati besplatna?              

Teško je na ovo dati pošten i fer odgovor, čak i onima koji  besramno uništavaju našu budućnost. Jer je voda trebala, mogla i morala biti dugoročni strateški resurs Republike Hrvatske. Ili se sve svodi na ono do čega dođemo koje god teme se dotaknemo – Hrvatska treba i zaslužuju i bolju vlast i bolju oporbu, neusporedivo poštenije i sposobnije političare od ovih koji nam sudbinom ravnaju već dvadeset i devet godina… I prevode nas uporno žedne preko vode