Pjesnik s tjeralice

Jevrem Brkovic ni ni slucajno kajkavec.Ali je covek ki je osetil purgersku dobrotu i veliku dusu Zagreba. Pesme koje je napisal za Zagreb i purgere nisu na kajkavskom(same male) Al sem si mislil da ih vredi tu deti

Brković je od onih pjesnika koji je iskazivao građansku i književnu hrabrost podjednako u rodnoj mu Crnoj Gori, uoči posljednjega rata, kada je pošteno progovorio o revanšizmu i nacionalnoj netrpeljivosti polazeći prije svega od premisa crnogorskoga prostora te je otvoreno, kada su se rijetki to usudili, progovorio o etnogenezofobiji. Zatim je s istom hrabrošću osudio agresiju Jugovojske (pa i sudioništvo svojih sunarodnjaka), posebice kada je riječ o Dubrovniku. S istom je humanom ljudskom prkosnošću, spram rušilačkih nagona, nastupao i u egzilu, u Zagrebu, gdje je bio udomljen nakon što je postao pjesnik s tjeralicena popisu za primarnu likvidaciju Miloševićevih milicija. Koliko se srodio s Hrvatskom i Zagrebom, pokazuje i u ovom svom ciklusu pjesama, iako sada s međudržavne distance, ostavši veliki čovjek. Ponajprije kao pjesnik (iako i vrstan romanopisac, dramski pisac, esejist, pamfletist i polemičar), bolno ukorijenjen u iskonsko biće svoga naroda, Brković je znao iskazivati gorštačku mušku snagu, smisao za povjesnicu te za psihologiju društvenoga neuspjeha, moći, slave, uspona i padova. Riječju, znao je čovjeku, gipkim jezikom tradicije, vraćati amputirane dijelove.
                                                                                                                                                            No za Zagrebačke pjesme zaista nisu potrebne metapsihološke interpretacije, one su pune prepoznatljiva života koji kao neki vrijedan predmet iznovice postaje predmet ispitivanja, jer njegove slike stalno izmjenjuju položaj. Brković će i neku zagrebačku erotsku situaciju (dijalog sa ženom) iskoristiti kao povratak u zemlju predaka. Jednostavno postoje pjesnici koji neke stvari rade zbog domovine. Osim što uhu čitača ugađa čitko pitkom erotikom, on u ove pjesme s radošću unosi vedutski vokabular Zagreba, crpeći snagu iz osobnih iskustava. Ti stilizirani zagrebački motivi odišu, mogli bismo reći, čak skladnom matoševskom formalnom estetikom, ali će usporedba biti potpunija ako u nju unesemo tvoračku snagu, primjerice, Vjekoslava Majera, odnosno sposobnost da se kroz jednostavne vizure viđenja svijeta progovara jednostavno. Zapravo, Brković će uvijek nešto graditi za budućnost, odrješitim emotivnim registrom, da bi se na jednom mjestu okupila samo bitna značenja.
SeadBegović                                                                                                                                                 Zagrebačke pjesme
Jevrem Brković
                                                                                                                                              JEDNOJ ZAGREPČANKI
Gospodična, pakao je moj život cio,
Zagledam se u tvoje oči i vidim:
U ljepšem oku nikad nijesam bio –
I mlad i jak – da se sebi svidim!
Gorda gospo Ilice, vazda odveć žena,
Spoznaj u sebi Onu što nekad bješe moja:
Još si puna rima iz mojih katrena,
Uz to i vitka breza jednog perivoja.
Usud me progna iz zemlje dukljanske,
Te stazama smrti i crnih točaka
Dođoh do ljubavi bezumne, paganske,
Do požudne djevice s Pantovčaka.
Budem li u aleji pjesnika s juga,
S krstačom i imenom bezdomnika,
Vjerujem, ti ćeš, a ne neka druga,
Pobožno pohodit toga bezbožnika!
Znam, iskra će jedna u tebi zaiskrit,
Stoplit tvoje tijelo strastveno i vitko.
Šapnućeš toj krstači da kao taj Skit,
Tajnu tvog erosa ne spoznade niko!
Vratim li se živ u zemlju predaka,
Ili budem sudbe prognanog Horacija,
Svjedoči, mjesto mojih potomaka –
Budi moja Duklja i moja Kroacija!
Zagreb, 16. XI. 1996.
                                                                                                                                                                SJEĆANJE NA VESNU R.
Vesna R., hvala ti za najmlađu mladost,
Bio je to dar i udes poslat sa nebesa.
Ti nikada vidjeti nećeš moju starost,
Ostajem u tebi vitak, bestjelesan!
Biću jednom humka, čempres vitak biću,
A bijah oluja bez vjetra i kiše.
Neka tebi nalik moja jutra sviću,
Ono potonje ponajviše!
Na sve sam naše crtu, točku i kraj,
Znala si: Dukljanin tvoj i to može.
Ti spoznade, draga, i pakleni raj –
Demonu tvom živopisan ispod kože!
Vesna R, od mladosti sam bio mlađi:
Uz tebe stasit i lagan kao krilo laste.
Izađi, djevojčice, u svoj vrt i nađi
Onaj žbun iz kojeg naša breza raste!
Za drugog sam te pravio cijelu,
Budio sva čula strasti raspusne.
Taj će budući na tvome tijelu
Prepoznat moje ruke, oči i usne!
Zagreb, 20. XI. 1998.
                                                                                                                                               ZAGREBU I PURGERIMA
Da u meni nije tog đavlovog inata,
Te žudnje žudnije od svake požude:
Da se vratim međ svoje neljude i ljude,
Već bih bio žrtvom opasna zanata!
Tek sada vidim i pojmim, tek sada,
Zagabrijski su purgeri rođeni moj rod.
Za njih sam pajtaš njihov, za svoje odrod
Sa Istoka ubjegao usred Zapada!
Na Jelačić placu sam kao na Cetinju,
Iz hladne secesije bude riječ odveć blaga.
Znaju Zagrepčanci ko si, znana im je saga
Tvoja dukljanska, i uz gemišt je spominju.
Iz doma u dom – svuda za mene doma:
Uz kapučino u Gradskoj, uz objed i prošek,
Ko da buš tu došel i ostal zanavek –
Da na Mirogoju skončaš svoj roman!
Ako si igda na vanštini bio bogec svoj,
Među purgerima si tri tisuće dana
Kao ne-purger – po svemu purgeru ravan,
Imao svog Tina, Krležu i Zagorkin Perivoj!
2. II. 1998, Zagreb, Klub A. G. Matoš
                                                                                                                                                            VRATIĆU SE!
Moram zbog njih, zbog neprijatelja mojih,
Da ne bi pomislili kako nikad više
Neće rapsoda biti da ih opiše –
Biće sve dok Dukljanin ovaj postoji!
Moram zbog Nje što udes naš podnese:
U mojem će životu sve do kraja
Biti za nju mjesta da ne bi očajna
Klela svoju mladost, što mi je prinese!
Moram zbog Njih, u tren povijesan:
Zbog sinova mojih Balše i Damjana,
Zbog prvorođena unuka Brajana,
Vratiti se tamo đe jedino jesam!
Moram i zbog onih iz roda mojega,
Što zbog mene ne bi ni na groblju kisli.
A bi u kafani pijano pjevali.
Zbog Gorkina groba, razloga boljega,
Ne bi njen Domaš mogao da smisli:
Dosta ste ga, dosta izdajicom zvali!
Zagreb, 2. VI. 1998.
                                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići, ostaviti zemlju i ljude,
Što te uz dobrodošlost, uz osmijeh
Primiše za svojega, da s njima vijek
Dovršiš i vazda Dukljanin budeš?
Kako otići od prijatelja, bez suze,
Od naroda što samo zbog tebe neće
Da se kamenom na tvoj narod meće,
Zbog pohare Konavala i Raguze?
Kako otići iz Ilice, gdje svaki
Šetač, vlasnik butika, zlatar i urar,
Daje ti pozdrav i smiješak na dar –
Za tebe od zlata zlaćeniji nakit!
Kako otići s Jelačić placa, od Bana,
Ne biti više u Gradskom podrumu,
Mislionici purgera i gospona?
Uz kapuciner i konjak, usred dana,
Gdje je Krleža, uz varijaciju umnu,
Pio bocu prošeka uz pjat barbuna!
Zagreb, 3. IX. 1998.
                                                                                                                                                        VRATIĆU SE!
Zbog sunca što ga evo u krvi nosim,
Mjesečine one svud rasute, naške.
Moram, makar sve stopu po stopu unatraške
Hodio do Duklje moje nogama bosim!
Zbog stare jabuke, još starije kruške,
Oraha što je uz Kulu ostario –
Na mojem je rođenju već starac bio –
Zbog Njega i Kule, makar potrbuške!
Zbog ljeta, sunčane jare, neba, zvijezda,
Zbog Lude Mare kad strekne od sunca,
Kad uzjaše jarca, magarca il junca –
I podavi tićad, poruši gnijezda!
Zbog žednog ljeta, presušenih ublova,
Oplićalih rijeka, sprženoga polja,
Zmija otrovnica kad šište i sikću.
Zbog Starca Radosava lova – neulova,
Modrijeh vinograda u selu Doljan:
Kad grožđe djevojke pršte, tamo biću!
Ilica, 8. IX. 1998.
                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići iz jutra u Ilici,
Kad ga prvi tramvaj bučno razbudi?
Kako bez Britanca, pijaca i ljudi,
Svetkovine boja u jutarnjoj slici?
Tu su pitur-majstori, prijatelji stari:
Nedjeljom u ateljeu, uz čašu pića
I kod Dimitrija i kod Vejzovića –
Kod Barišića dok Tomislava kipari!
Kako bez Arežine, Blaže i Marka,
Bez Vita i Ljube, bez Špoljara Mira,
Bez Lepe i Olge, bez Barbierija,
Bez Age Simovića i svega pet zemljaka?!
Kako otići iz tri tisuće dana,
Iz Osam godišta prognanog Crnogorca,
Iz A. G. Matoša, Drageca i Tina?
Otišao, ostao – na tebi je rana
Kao na ratnoj zastavi sa Grahovca:
I Kroacija je tvoja Domovina!
Zagreb, Ilica 81, 21. X. 1998.
                                                                                                                                                    VRATIĆU SE!
Moram, makar ne našao sebe tamo,
Nigdje i ni u kom, osim u orahu,
Možda u Gorkinu potonjem izdahu:
Ne našao sebe ni u sebi samom!
Moram zbog one hrabre glave i ruke,
Što grafitom jednim ustavi vrijeme:
»Vrati se Brkoviću, vrati se Jevreme!«
Vraćam se, brate moj, da mučimo muke!
Moram zbog Zvona Ivanova, zbog Duklje,
Rana Damjanovih i smrti Raonić Saše.
Zbog izdanih i onih što izdaše –
I naš je bol i njihov već ujedno stopljen!
Moram proći Gradom, što se ne okrenu
Kad me gonitelji prognaše nesrećni,
Da ga sačuvam od novog zastiđa!
Razloge za čovještvo naći u svemu,
Samarili nas po konjski i magareći –
Biće Dan praštanja – il’ mi se priviđa!
Zagreb, Ilica 81, 16. II. 1999.
Deset dana prije povratka!

Zločin na djelu

Piše: Damir Gašparović

Četiri najveća hrvatska izvora, sada i službeno potvrđeno, više nisu u hrvatskim rukama! Ostali smo i bez Lipika i Jamnice i Svetog Roka i Cetine.

Dok nas naši političari zabavljaju bavljenjem poviješću oko koje nemaju pojma, miješajući se u gospodarstvo o kojem znaju još manje, ugrožavaju nam budućnost o kojoj ozbiljno niti ne razmišljaju. Iskustvo pokazuje da bismo se svaki puta kada nam stranke “prijete” izborima ili nekim epohalnim potezima za opće dobro morali dobro okrenuti oko sebe i vidjeti što su nam opet podvalili.

Tako, dok smo mi uspjeli u dvije godine steći tri premijera i dok smo se upustili u borbu za bivšu hrvatsku kompaniju koja se bavi energijom prošlosti (naftom),  ono što je zasigurno budućnost svake osobe na svijetu nestaje iz naših ruku. Naravno, u pitanju je voda.

Na problem gubitka kontrole nad najvećim hrvatskim izvorima pitke vode upozorio je premijera Plenkovića prije više mjeseci Pokret za modernu Hrvatsku. Odgovor je naravno bio – šutnja. Mogli smo se samo nadati da podaci o gubitku kontrole nisu istinite, ali..   
                                                 
Četiri najveća hrvatska izvora, sada i službeno potvrđeno, više nisu u hrvatskim rukama! Ostali smo i bez Lipika i Jamnice i Svetog Roka i Cetine.

Gdje su nestali izvori

Analizirajući pozadinu predaje izvora strancima, ne zna se koja je predaja čudnija. Podravka je bez ikakvog posebnog i opravdanog razloga prodala Lipički studenac Slovencima. Prijašnji vlasnik Svetog Roka je potpuno neobjašnjivo nagomilao velike gubitke na punionici pa su je u stečaju preuzeli novi vlasnici iz Saudijske Arabije. Sam premijer Plenković je potvrdio da je Agrokor “morao” za nove kredite založiti Jamnicu (ako nije  prije već bila založena za kredit u Sberbanci o čemu su se pojavljivale informacije). Pri tom je vjerojatno nenamjerno izjavio da je za kredit založeno i poljoprivredno zemljište koje ima u zakupu (ili vlasništvu?!) Agrokor.  Četvrti izvor – Cetinu preuzima offshor kompanija iz američke države Delaware – na 50 godina.
                                                                 
Neozbiljno je, najblaže rečeno da država sve to dopušta i mirno promatra. Jer razlog postajanja bilo koje države je zaštita vlastitih nacionalnih interesa. Općih i pojedinačnih. Cilj države mora biti osiguranje budućnosti države i građana, recimo stvaranjem nacionalnog fonda po primjeru Norveške u čiji se fond slijeva primjerice sav novac od koncesija eksploatacije silnih  izvora nafte. Različite su mogućnosti. I neusporedivo važnije od ustaša i partizana. Jer trenutno prodajemo svoju budućnost i  budućnost naše djece.

Cijena vode

Da bi sve bilo još spektakularnije, najavljuju nam da voda MORA hitno poskupiti – za 30%. I naravno – da to od nas traži Europska unija. Sad, postat će jasniji odgovori na pitanje tko će imati najviše koristi od poskupljenja hrvatskih izvora pitke i mineralne vode. Ali će postati puno nejasnije ZAŠTO  u Hrvatskoj voda mora poskupiti a u Irskoj MOŽE  ostati besplatna?              

Teško je na ovo dati pošten i fer odgovor, čak i onima koji  besramno uništavaju našu budućnost. Jer je voda trebala, mogla i morala biti dugoročni strateški resurs Republike Hrvatske. Ili se sve svodi na ono do čega dođemo koje god teme se dotaknemo – Hrvatska treba i zaslužuju i bolju vlast i bolju oporbu, neusporedivo poštenije i sposobnije političare od ovih koji nam sudbinom ravnaju već dvadeset i devet godina… I prevode nas uporno žedne preko vode

“Silovanje je zločin!”

Tisuće ljudi na prosvjedima u Hrvatskoj s jasnom porukom – “Silovanje je zločin!”

PIŠE NIKA VIZEK 19. LISTOPADA 2019.

PIXSELL.

  • Cijela Hrvatska je na nogama nakon skandalozne odluke zadarskog suca Ivana Markovića da mladiće osumnjičene za višestruko silovanje i ucjenjivanje maloljetnice pusti da se brane sa slobode
  • Prosvjedi pod nazivom “Pravda za djevojčice” posvećeni svim žrtvama seksualnog nasilja održavaju se u čak 13 hrvatskih gradova
  • Na ulice su izašle tisuće građana, koji su unatoč poništenju odluke suca i pritvaranju mladića, odlučili dati jasnu poruku da se takve situacije više nikada ne smiju ponavljati te su javno izrazili podršku žrtvama nasilja

Slučaj brutalnog silovanja djevojčice u okolici Zadra i reakcije institucija koje su vrlo mlako reagirale – podigli su na noge cijelu Hrvatsku. Danas se u devet hrvatskih gradova održavaju prosvjedi pod nazivom “Pravda za djevojčice” – u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja.

Podsjetimo, građani u cijeloj zemlji organiziraju se protiv neshvatljive odluke suca zadarskog Županijskog suda Ivana Markovića da petoricu (punoljetnih) mladića od njih ukupno sedam osumnjičenih da su tijekom godine dana u više navrata grupno silovali, ucjenjivali, fizički i psihički zlostavljali maloljetnu djevojčicu pusti da se brane sa slobode.

 | Autor: Nika Vizek

NIKA VIZEK

Iako je pod pritiskom javnosti Izvanraspravno vijeće poništilo odluku suca te su mladići ipak završili u zatvoru, prosvjedi se nisu otkazali, već su organizatori i sudionici željeli pokazati da se takva situacija ne smije dogoditi više nikom – niti jednoj drugoj djevojčici, u niti jednom drugom gradu.

Zagrebački prosvjed počeo je u 10 sati na Trgu kralja Tomislava, a skupilo se nekoliko tisuća građana. Oni su vrlo jasno i glasno izrazili potporu svim žrtvama seksualnog nasilja, a mnogi su nosili i transparente na kojima su bile ispisane poruke podrške, pozivanje na pravdu, ali i jasne poruke institucijama što moraju činiti kako bi spriječili ovakve slučajeve. Iza prosvjeda u Zagrebu stoje inicijativa #spasime koju je prije nekoliko mjeseci pokrenula spisateljica, glumica i producentica Jelena Veljača u svrhu borbe protiv obiteljskog nasilja, Platforma za reproduktivna prava, Ženska soba – Centar za seksualna prava i Zaklada Solidarna. 

Od poznatih smo na prosvjedu u Zagrebu vidjeli Jelenu Veljaču, Barbaru Nolu, Larisu Lipovac, Marijanu Mikulić, Jelenu Radan, Meritas…

 | Autor: Pixsell

PIXSELL

“Zahtijevamo pravdu za sve žrtve silovanja, zahtijevamo da djeca uče o granicama i ravnopravnosti, da učimo kako pomoći i spriječiti. Zahtijevamo društvo koje će dječacima dopustiti da budu nježni i da plaču. Zamijenimo društvo šutnje društvom zajedničke podrške” riječi su koje su dopirale od organizatora prosvjeda.

“Tražimo da u državnom proračunu sljedeće godine bude dovoljno novca za sva savjetovanja i sve žene žrtve naselja. Tražimo da se napokon ukine kategorija spolnog odnosa bez pristanka. Silovanje je silovanje, a silovanje je zločin”

Martina Rebanović na prosvjed je došla s jasnim ciljem: “Želimo jasno dati do znanja da se ovakav slučaj više nikada ne smije ponoviti. Za ovo nema opravdanja, svi koji ne osuđuju nasilje su također nasilnici”.

 | Autor: Pixsell

PIXSELL

Sanja Sarnavka, aktivistica i veliki borac protiv nasilja i diskriminacije nad ženama, pročitala je emotivno pismo podrške silovanoj djevojčici koje je objavljeno na portalu libela.org. Ovo je dio tog pisma, a u cjelosti ga možeš pročitati OVDJE.

“Žao mi je što dijeliš iskustvo tolikog broja žena. Žao mi je što si kroz svoje iskustvo prolazila tako prokleto, jezivo sama. Žao mi je što živimo u društvu u kojem nasilje nad ženskim tijelom postoji. Nije pošteno što ženu ili djevojku, nakon proživljenog nasilja, društvo poziva na odgovornost. Nije fer što svaki samoprozvani stručnjak ima pravo iznova te maltretirati svojim riječima, sakriven iza tipkovnice i internetske veze. No iako živimo u društvu u kojem je takvo ponašanje često, to nije, niti smije biti, opravdanje za nasilje. Pojedinci koji su ti naudili odgovorni su za svoje postupke i tu odgovornost moraju snositi. Ali u ovom se pismu ne radi o njima. Radi se o pokušaju da do tebe dođe poruka: nisi sama.

Draga djevojčice, nisi sama. Želim da znaš da postoje osobe koje ti mogu pomoći, ako to trebaš i želiš. Želim da znaš da imaš vremena. Imaš sebe. Silovanjem ti to nisu oduzeli. Želim da znaš da ima nas koje ti vjerujemo. Ne mogu ti reći da znam kako ti je; to bi prvenstveno bilo netočno, a zatim i omalovažavajuće za tvoje jedinstveno iskustvo. Ne mogu ti obećati da će sve biti u redu jer ne znam hoće li, ali mogu ti obećati da ćemo se sve nastaviti boriti – kako znamo i koliko možemo – i da smo na tvojoj strani.Tvoja nepoznata prijateljica”

Osim u Zagrebu, prosvjedi se danas još održavaju u Zadru, Splitu, Puli, Labinu, Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Šibeniku, Bjelovaru, Čazmi, Dugom Selu i Korčuli.

“Da ima institucija, mi sad ne bismo bili ovdje”, rekla je prosvjednica Romana Jakaša za 24sata koja je na prosvjed u Splitu dovela i svoju bebu.. “I sama sam bila u situaciji, u vanbračnoj zajednici, bila sam potlačena. Bilo me sram. I vjerujem da je to razlog i kod žrtve.”

“Mi nemamo slučaj, nemamo čak ni slučajeve. Mi imamo društvo koje mora početi iz temelja i raditi na promjenama. Institucije su zakazale. Mi kao društvo smo zakazali.” riječi su koje su stigle od organizatora prosvjeda u Zadru

Jučer obilježeno 28 godina od zločina u hrvatskom selu Lovas

FHP: Tužilaštvo da podigne optužnicu protiv Lončara

Preneseno iz “Danas”

Od zločina koji je počinjen u hrvatskom selu Lovas kada je, tokom oktobra i novembra 1991. godine, ubijeno oko 70 meštana Lovasa, većinom hrvatske nacionalnosti, juče je navršeno 28 godina, podsetio je Fond za humanitarno pravo (FHP).0Piše: D. D.18. oktobra 2019. 22.03

Foto:Pixabay

Tužilaštvo za ratne zločine je još 2007. podiglo optužnicu protiv 14 lica za ubistvo 69 meštana Lovasa. Međutim, prvostepenom presudom u ponovljenom postupku je nakon 12 godina, broj žrtava smanjen na svega 28, jer su u međuvremenu petorica optuženih preminula.

U junu ove godine, Viši sud u Beogradu izrekao je prvostepenu presudu u ponovljenom postupku osmorici pripadnika različitih jedinica u sastavu Jugoslovenske narodne armije (JNA). Oglasio ih je krivim i izrekao im kazne zatvora – osam godina Milanu Devčiću, sedam Saši Stojanoviću, po šest Zoranu Kosijeru, Željku Krnjajiću i Jovanu Dimitrijeviću, dok su na kazne zatvora od po pet godina osuđeni Darko Perić i Radovan Vlajković. Radisav Josipović osuđen je na četiri godine zatvora.

Iako je FHP još 2016. godine Tužilaštvu za ratne zločine podneo krivičnu prijavu protiv komandanta 2. pgmbr JNA Dušana Lončara, „jer je naredio napad na Lovas, do danas protiv njega nije podignuta optužnica“.

FHP dugi niz godina ukazuje da je optužnica koju je Tužilaštvo za ratne zločine podiglo za zločin u Lovasu selektivna i da njom nije optužen Lončar, ali i da optužnicom nije obuhvaćeno kako seksualno nasilje koje su pripadnici srpskih snaga činili u Lovasu – iako je o tome svedočila jedna meštanka Lovasa – tako ni svedočanstva o proterivanju hrvatskog stanovništva iz Lovasa.

Iz tog razloga FHP zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da istraži navode o počinjenom seksualnom nasilju i proterivanju koje je počinjeno u Lovasu, kao i da podigne optužnicu protiv Lončara i time prekine praksu procesuiranja isključivo direktnih počinilaca ratnih zločina, dok komandanti jedinica ostaju van domašaja pravde.

Žene u crnom u Lovasu

Aktivistkinje Žene u crnom prisustvovale su juče komemoraciji i obeležavanju godišnjice zločina u selu Lovasu zajedno sa porodicama žrtava i meštanima i meštankama. „Sudski postupak za ratni zločin u Lovasu je trajao 11 godina. Tužilaštvo za ratne zločine propustilo je da u optužnicama obuhvati zločin silovanja u ratu. Pravda za žrtve još jednom nije zadovoljena budući da sudsko veće nije učinilo ništa da svojim presudama porodicama preživelih i žrtvama vrati njihovo dostojanstvo“, saopštile su Žene u crnom.

Zvijezda

Od kuda crvena zvijezda?

1kb1


Zlatni rez (lat. Sectio aurea) jesu proporcije u kojima se manji dio prema većem odnosi kao veći dio prema ukupnom.

„Otkriven“ još u starom Egiptu, a usavršen u staroj Grčkoj. Zbog „idealnih“ proporcija u 15. stoljeću su ga nazvali „božanskim proporcijama“. U 17. stoljeću dobio je naziv „skupocjeni dragulj“.

Zlatni rez je gotovo simbol renesanse i klasicizma. Leonardo da Vinči se prema zlatnom rezu odnosio sa poštovanjem pa je i sam pridonio iznalaženju primjene kao i logičkoj definiciji zlatnoga reza. Tako je i proporcije čovjeka smjestio u pentagram zlatnoga reza!

Pentagram kao simbol sklada i proporcija simbolični je nosilac svih lijevih pokreta u svijetu. (K.B.)

1cz1

Pogledajmo istini u oči

Hrvatsku su stvorili Tito, partizani i UDBA, a ne hrvatski branitelji!

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC / tj

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC /

Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srceparajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske

Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on ist čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.

Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.

Što je Tito učino za Hrvatsku?

A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.

Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.

Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.

Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.

Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.

Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.

Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.

Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.

Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

1991. je nastalo još 20 država

Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružijem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničar Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.

Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Kreleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.

Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školstvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku koja je ovakva kakva je, to je već drugo pitanje…

Ne smijemo zaboraviti

Desanka Maksimović: KRVAVA BAJKA

1-a-kb

Krvava bajka

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

Iste su godine
svi bili rođeni
isti su im tekli školski dani
,

na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi bolovali,
i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

A pedeset i pet minuta
prije smrtnog trena
sjedila je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rješavala: koliko može
putnik ako ide pješke…
i tako redom.

Misli su im bile pune
istih brojki
i po svescima u školskoj torbi
besmisleno ležalo bezbroj
petica i dvojki.

Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubnih i ljubavnih
stiskalo se u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo,

da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plavog
dok sve zadatke na svijetu
ne porješava
.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u istom danu.

Dječaka redovi cijeli
uzeli su se za ruke
i sa školskog zadnjeg sata
na strijeljanje pošli mirno,
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi cijeli
istog časa se uznijeli
do vječnog boravišta.

Ova pjesma napisana je o nacističkom zločinu strijeljanja gminazijalaca i djece od kojih je najmlađe bio mali Rom, čistač cipela od tek 11. godina, 1. oktobra 1941. godine u Kragujevcu

T I T O

Tita možete da mrzite, ali da je bio gospodin čovjek — ne možete da mu osporite (FOTO)

  •   

Maršalov lijecnik iz druge polovice sedamdesetih godina, dr Aleksandar Matunović, tvrdi da su Brozove navike i stil života, način ponašanja i pokreti, dokaz da on može biti samo izdanak kakve aristokratske porodice. U pitanju je, naravno, potpuno proizvoljna ocjena koja polazi od pogrešne pretpostavke da čovjek ne može da se ponaša uljudno i prefinjeno bez plemenitog porijekla

Josip Broz Tito sa vijetnamskim predsednikom Ho Ši Minom u Beogradu 1957. godine. Foto: Wikimedia Commons/Stevan Kragujević

Da je Josip Broz Tito bio neka neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa, ljudi bi ga danas prozivali da je bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa. Drugim riječima, da je bio kao Hruščov, koji odgovara ovom opisu po praktično svakoj riječi, ljudi bi ga prozivali što je bio kao Hruščov. Pošto Josip Broz Tito nije bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa, ljudi ga prozivaju zato što nije bio neka neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa.

Shvacate lišta hoćemo da kažemo ovim beskrajnim ponavljanjem činjenice da “najveći sin naših naroda i narodnosti” (kako su ga nekada Jugoslaveni zvali) nije bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa? Hoćemo da kažemo da su ljudi nakon raspada Jugoslavije odlučili da ga prozivaju ma kakav da je bio.

Naravno, samorazumljivo je to, da niko normalan nikoga ne može da proziva zbog kulturnosti, manira i dobrog ukusa, zbog čega je to uvijeno u nešto mnogo ozbiljnije: naime, to je alat koji služi da se dovede u pitanje njegov identitet, kao da je potpuna naučna fantastika to što je rođen u Kumrovcu u Zagorju od hrvatskog oca Franje Broza i slovenske majke Marije rođene Javeršek.

Josip Broz Tito, predsjednik Jugoslavije, na željezničkoj stanici u rodnom Kumrovcu maja 1961. godine. Foto: Wikimedia Commons/Flodur44

Maršalov lijecnik iz druge polovine sedamdesetih godina, dr Aleksandar Matunović, tvrdi da su Brozove navike i stil života, način ponašanja i pokreti, dokaz da on može biti samo izdanak kakve aristokratske porodice. U pitanju je potpuno proizvoljna ocjena, da čovjek ne može da se ponaša uljudno i prefinjeno bez plemenitog porijekla, a u sebi ima i izvjesnu dozu rasizma.

Zatim imamo ljude koji kažu kako je dokaz da Tito nije Tito to što je znao da svira klavir jer, gdje je on mogao  naučit  svirat klavir. Tek je to nebuloza: kao prvo, znamo da je Broz  sviranje na pijanu naučio od majčinih roditelja u slovenskom selu Podsreda, prije svega od djeda Martina čiji je ljubimac bio, kao drugo, zašto pobogu ne bi mogao  znati  svirati pijano (?!).

Josip Broz Tito šeta sa nemačkim kancelarom Vilijem Brantom 11. oktobra 1970. godine u Bonu, tada privremenim sjedištem Zapadne Njemačke prije ujedinjenja. Foto: Wikimedia Commons/Bundesarchiv, B 145 Bild-F032669-0029 / Wegmann, Ludwig / CC-BY-SA 3.0

Ovo je u vezi sa još jednim “dokazom” koji je nevezan za njegovo gospodstvo, ali ga valja pomenuti:naime, mladi Josip je slovenski jezik naučio prije hrvatskog sa kojim se susreo tek kada se vratio u Kumrovec da pođe u školu, a pritom je i hrvatski koji je savladao u djetinjstvu bio teška zagorska kajkavica.

Zašto je to važno? Zbog krajnje stupidne studije američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) koja je tvrdila da Titu hrvatski nije bio maternji, a da nije uzela u obzir činjenicu da je slovenski bio prvi jezik kojim se služio te da je  kajkavica čak vrlo i bliska slovenskom.

Josip Broz Tito i Richard Nixon na travnjaku ispred Bijele kuće 28. oktobra 1971. godine, za vrijeme predsjedavanja  ovog republikanca. Foto: Wikimedia Commons/U.S. National Archives and Records Administration

Kajkavicu je Broz govorio perfektno što ne ostavlja prostor razumnoj sumnji u njegovo zagorsko porijeklo (a i sluzbeni srpskohrvatski je govorio odlično, bolje od mnogih koji ga danas sumnjiče za nejugoslavenstvo).

Čak ni informacija da je nakon njegove smrti, u misterioznoj kožnoj torbici od koje se navodno nije odvajao, tobože otkriven austrougarski spisak poginulih iz jedne bitke u Galiciji na kojoj se nalazilo ime “Josip Franjo Broz” — nije, niti može biti dokaz da Broz nije Broz.

Rosalin Carther, Josip Broz Tito i Jimie Carther na travnjaku ispred Bijele kuće 7. marta 1978. godine, za vrijeme predsjedavanja ovog demokrate. Foto: Wikimedia Commons/U.S. National Archives and Records Administration

Kao prvo, postoji toliko “teorija” o datumu smrti “pravog” Broza da se čini da je taj čovjek bio supermačka jer je imao više od devet života; sama činjenica da svaki pseudoistoričar želi da privuče pažnju i zaradi pare izmišljajući neku svoju verziju o trenutku kada je “lažni” Broz zamjenio “pravog”, dovoljna je da se sve te priče odbace kao gluposti kakve jesu. Kao drugo, ljudi se u svakom ratu redovno greškom proglašavaju mrtvima uslijed kaosa koji vlada na bojištu i oko njega. Konačno, kao treće, ako Josip Broz nije bio Josip Broz, nije postojao nijedan razlog da čuva taj dokument: da Broz nije bio Broz, taj lažni Broz bi papir momentalno spalio, ne bi ga držao u kožnoj torbici i izlagao se bespotrebnom riziku da bude raskrinkan.

Zapravo, ako je taj dokument Tito stvarno čuvao onda je on konačni dokaz da je osoba koju znamo kao Josipa Broza zaista bio Josip Broz, jer bi samo Josip Broz imao motiv da čuva spisak poginulih na kojem se nalazi ime Josipa Broza. Pa, svako bi takav papir sačuvao kao životni kuriozitet, za uspomenu, da ga podsjeća na prolaznost i privremenu pobjedu nad smrću!

Prema tome, Josipa Broza danas svako može da mrzi, ali niko ne može negirati da je bio gospodin čovjek, što se iz priloženih fotografija jasno vidi.

Priča z bregov


Bilo je več okoli četiri popouldan gda je Štief teškom mukom splazil na
vrh brega. Je, prešli su cajti gda je tie isti brieg speljal fučkečuč, z
kuošem na plečima i punim rukami sega. Se bi još išlo, ali noge, noge su
bile slabe i niesu štele poslušati komandu. Još kak-tak, dole, po trnacu,
ali po tom sprtom klancu, tam je bila muka isusova.
Tu, navrh brega, Štief je stal, zmieknul škrljak z glave kak da je h
cirkve i počel se polahku vrteti na se četiri strani svieta. Svud-posvud pred
njim je pucalo Zagorje, to zeleno muorje bregov, skruoz dole od Sanoborskog
guorja, Sljemena, Kalnika, Ivančice pa se do dalekih slovenskih guor.. Za
liepoga se vremena s tog brega mogel videti Triglav i daleke Alpe z kapami
od vekovečnog snega i leda, ali Štiefove su oči zdaj za tak nekaj bile ipak
preslabe.
Odjemput je čistam s tihog potpuhnul onaj njegov poznati briežni
vietrek-pajdaš i Štief je mam pozabil na umor i lieta, čim-več, počutil se kak deč
ec gda je prvi put zgledal tu krasotu tera ga je zacuoprala za naviek.
Još je jenu vriet tak stal i gruntal a onda se okriepljen polahku zaputil
prema staroj klieti, tu mam, pod bregom.
Njegva je sirota bila jena od onieh prastarih klečura kakve su negda bile
svukud po bregima a zdaj je samo pitanje cajta gda buju skruoz nestale.
“Je, stara je prek tristo liet, ali još je to drievo dobro, tu i tam bi
trebalo kakvu crvotočnu gredu zmeniti ali bi i takva kakva je mogla zdurati
još tuliko” – znal je pripoviedati gda bi ga ljudi pitali kaj bu z njuj i
zakaj ne prepusti sinu da si napravi nekaj nuovog, zidanog, “kak si maju.”
“Meni je ona dobra, a dečec bu mel cajta delati kaj i kak hoče, gda me
nebu“ – tak bi otpovrnul i tu bi bil kuonec špekulacijami o modernoj klieti,
rostfraj bačvami, strajnskim suortami gruojzdja i sličnim novotarijama.
Jedini ustupak na teri je drage vuolje pristal bil je gda su mesto slame
pometali čriep, prikopčali struju i napravili drveni pod h jenoj od dvije
prostorije kleti.
O semu tomu je Štief premišljlal gda je velikim, teškim ključem otpiral
vrata, odmah puolek stare preše. Zapahnula ga je ona dobro znana duha vina
i vinskih posudi, pa je širom otprl vrata. Sega je tu bilo, večih i
mienjih lagvof, škafof, biednjof, cienjakof, lakovnic, put i alatof sake vrsti. H
jenom je vuglu na tramu bila zbita druotnata krlietka h teroj su na špagi
visile table špeka, dvije suhe klobase i grunč crvenog luka i češnjaka.
Štief je odluožil rogožar, zel pintek z kredenca i kleknul pri mienjšem,
kak cekin žutom lagviču. Otprl je pipu i dok se zmira natakalo, pokucal
iznad vratec.
“Ne zvoni, ima tu još, brat-bratu, kakvih stuo litri..do beratve čist dost
” – zaključil je zadovoljno.
Nakon toga je sel za drveni stol pod brajdom, natuočil si kupicu i
zagledal se po jarku. Ovak z visine, bilo ga je čist drukčeše gledeti, moglo se
videti dost toga kaj se odozdola videlo nie.
Negda je h jarku bilo tek par zaselkof s tri-četiri hižice zbite na kupu,
denes tieh malih hižic nema, mesto njih su zrasle same zidanice kak
vrganji h trišju. A cieli jen veliki brieg, same vikendice i vile sakakvih felja,
kak da si na Pantovčaku. Pak, njif i trnacof skoro da i nie bilo, a huste
su se spustile do samih hiž. Nihči h cielom jarku več dugo blaga ne drži,
tek retko duo kokoši ili pajceke. Negda su i slama i kuruznica svoju cenu
mele, denes niko zabadaf neče ni pokošeno sieno ni otavu, morti gda bi ga
zbalieral i doma mu na dvoriše dopeljal.
Jedino te vražje flakserice furt brundaju i zujiju na se strani, od jutra
do mraka, od pretuljeti do jeseni.
“Je, se se spremenilo, dan i nuoč od negda postalo, i doba i ljudi” –
gruntal je Štief husebi.
“Pak tam, z druge strani tog istog brega, negda je h selu od sedam-osam hiž
živelo skoro stuo ljudi, denes je tuj pusto, nigde nikoga, se zapuščeno
i propada. A živeli su tie ljudi bormeš dugovečno, malo teri a da nie dož
ivel devedesetku a nekateri i prek stuo liet.
Ima nekaj hutom položaju, hutom vietru, zraku, zemlji.. – razvlačil je Š
tief svoju ‘teoriju o Malom Kavkazu’ – Tie su stari ljudi živeli prirodneš
e, jeli zdravešu hranu, delalo se fiejst ali i počivalo gda trieba. Denes
je se žifčano, nič nejde bez “Konzuma” i te proklete kemije, jel’ h
trsju, trnacu ili vrtu. Delikatese na sakom koraku, a pak, hmiraju mladi,
premladi, neretko h četrdesetim, pedesetim.. A od njegve generacije, malo gduo
nie doživel bar sedamdeset ak ne i osamdeset ili devedeset, kak je i njemu
zdaj.”
Štief si je natuočil još jenu kupicu. Dole h jarku negdi je zabrunčala
flakserica a h skoro isti čas i zvuon na kapelici zazvonil. “Nehči je hmrl,
jer svetek nie” – rekel je husebi i po navadi se prekrižil, i za mrtvu duš
u i zase.
Zvuon je htihnul, htihnula je i flakserica ali je veter potpuhnul i zbudil
nečiji klopuotec. Na briegu se furt nekaj dogaja.
Taman se štel zdiči i natočiti još jen pintek gda je začul kak ga nehči
dozivlje.
“Štefina, si to ti pri klieti?” – čul je glas gda se nalukaval i gledel
duo bi to mogel biti. Gore na putu, iza živice, spazil je človeka z kuosuj
na ramenu.
“Duo je to?” – otpovrnul je skruoz h čudu, jer su retki petki gda bi ga
nehči tak zazival, mlajši se samo voziju sim-tam z auti i traktori, a stare
ši.. oni pak su skoro si pomrli.
“Ja sam, Pepič, tvuoj sused, kaj me ne poznaš?” – hjavil se pak glas da
bi se za malo pred njim skazala poznata prilika.
“Pepič, za miloga boga, otkud si se stvoril? – čul je Štief svuoj glas,
a nekak, kak da i nije bil njegov.
“Pa kaj ja niesam, fala bogu, tuj doma? Baš sam išel na kračece malo
nakositi za zajce i spazil da je nehči pri klieti, pak sam se hjavil..”
“Tak i trieba, Pepič, hajd, duojdi sim, buš si spil kupicu, zdaj bum natuo
čil.”
Pepič je prisluonil kosu na prešu i sel z druge strani stuola, malo
postran.
“Ti si, Štefina, dobro, ide, ide”.. – nasmejal se i pokazal svoje liepe,
zdrave zube.
“A čuj, nemrem se s tuobuj meriti jer si mlajši, ali ide nekak, se dok
morem sim duojti, nesmem se žaliti.. A ti, vidim, si takaj dobro, ak nič,
zubara ti nie trieba” – našalil se dok mu je natakal..
“Bormeš, moji su zubi othranjeni na domačem koruznom kruhu i kiselom
mlieku, to je najbuolji zubar.”
“Čakaj malo, Pepič, pa kaj ti još krave držiš?”
“Nekaj pa, Štief, pa de ti živiš?”
Taman su se liepo počeli spominati gda se z pravca kapielice pri svetoj
Magdaleni zaorilo popievanje. Vuskim, sprtim putem prema njimi hodile su č
etiri ženske z motikama na ramami. Tri su bile buosih nuog a četrta, videč
najstareša, jedina je miela obute podriezane gumene čizme.
Ženske su liepo popievale i slagale glase.
“Pomori mi, mati, zorju snovati
Zorja je zorja, be-eli je daan
Naj ti pomore kog si ljubila
Zorja je zorja, be-eli je daan
Za zorjom ide, sounčece vaan..“
“Pepič, pa kaj to niesu one težakinje od tam ispod Krluha, ili ja to
krivo vidim?”
“Je, to su one, ideju s težačije..ili na težačiju” – otpovrnul je Pepič
– “al’ praf liepo popievaju, kaj ne?”
Za malo su ženske došle blizu klieti.
“Duojdite sim, puce, liepo prosim, bute si nekaj spile, kaj bute ležeše
popievale” – hjavil se Štief zdaj več močnešim glasom, kak pravi muž.
“Joj, nebi baš smele, buju ljudi mislili da smo pijanke.. Ali, da smo
praf žejne, jesmo” – tobož su se nečkale, a se skrečuč na putec prema
njimi.
“Nič se vi ne sekirajte, vrag ti jalnuše zemi, a posel nebu nikam pobegnul
” – žlabral je veselo Pepič gda im je natakal kupice.
“Samo dajte, dajte, mam ja tu i žmahnoga špeka i klobasic, luka, samo
kruha nemam, nisam se nadal guostima a špek ionak nesmem, zbog masnuoče”-
nadovezal je Štief.
“Mamo mi kruheka, pravaga damačega, zele smo si ga na žlak.”
“Nu, onda, ko buog, sad bum ja, tie čas..” – Štief je za kratek čas več
metal na stol plošek, nož, špek, klobase i luk.
“I kak ide posel, jel teško kopati? Makar, denes skoro si z tiem
kultivatorima dielaju” – spitaval je dok je fljetno narezival.
“Nie lahko, dragi muoj Štefek, ali mi smo na to nafčene, ne kak ovi
mladi, denešnji. Pak ja sam kopala z visuokim trbuhom, trudi su me na njivi
spopali, čučnula sam, stisnula, a sin mi je h brazdu na rubec pal. Babe su ga
zdignule, podvezale, malo oprale, pomotale.. I kaj mu fali? Nič! Denes je
doktor h Amerike!” – veselo se i glasno raspripoviedala jena težakinja.
“Je, je, drugi su to cajti bili” – si su se složili.
Za čas počeli su se spominati o svemu i svačemu, kak je negda bilo, kak
se živelo, mučilo, jelo, duo se s kem mel rad, duo je koga prevaril i duo
se s kem posvadil ili potukel.
Čuden je to bil dien. Jer nisu to bili jedini Štiefovi guosti, malo
pokljem došli su i Lojzek i Jankec, Stanek, Viktor, Jura, Micika, Štefa, Joža,
Iva..I si su oni išli “tud nekam mimo”, pak su čuli glase i galamu, kaj bu
š..
Mesta za stuolom nie bilo ali posedali su oni okolo, po preši, na prage, š
kafe, na posušenu rozgu..Odnekud se tu stvorila harmonika, gitara, šalilo
se i popievalo kak h onim dobrim, starim cajtima.
“I buog zna jel’ k letu
bumo još na svietu
skup žii-vee-liii..”
Naš Štefina je cval. Nuosil je veselo pijaču i trucal ljudi, nije ga
briga bilo jel bu čega ostalo i kaj buju doma pokljem rekli. Gda bi ih
podvuoril, sel si je med njih zažarenih obrazov i očieh i užival hutoj bogomdanoj
sreči.
A onda, odjemput, nekaj kak da je hvudrilo z njegove desne strani i tie č
as mu se glava našla na klupi na teroj je siedel.
Popipal je lasi.. Fala bogu, krvi nie bilo.
Gda se z mukom uskoprtil i bolj otprl oči, spazil je prazen stol i brajdu
pred suobuj čez teru su se blesikale zadnje zrake sunca kaj je zahajalo za
brege.
“Driem me je hlovil, se je to bila samo senja.”
Još mu se jen cajt vrtelo i čudni su mu se glasi motali oko glave, činilo
mu se kak da nehči popieva gore po putu, da negduo hodi iza njega po
klieti i išče nekaj..Pod črepom kak da je nekaj zažajgalo harmoniku h kut, na
stare glaže.
Polahku mu se zbistrilo pred očmi. Odnekud se kakti pak hjavila flakserica
da bi mu malo kesneše došlo k pameti da to brundanje dolazi iz zraka.
“Para..glajzer” – premišljaval je glasno i teško zdigal glavu h višak,
jel’ bi ga morti spazil.
“Paraglajder, deda, para-glajder” – čul je glas iza sebe i h čudu se
okrenul.
Na putecu, več blizu kleti, stal je njegov najmlajši hnuk.
“Kiki, to si ti, pa kaj dielaš tuj?” – Stari Štefina se čist ozbiljno po
čel spremišljavat jel’ morti pak šlajsa „h nekakvu senju.”
“Tata me poslal, donesel sam ti jesti i rekel mi je da ti pomorem nekaj,
ak treba.. A meni je tu na briegu baš liepo, deda, več sam ti to nejemput
rekel.”
Pogledal je hnuka. Hunjemu je prepuoznal istog onog dečeca kakef je negda
i on bil, onoga diridajca buosih nuog teri je znal kak striela splaziti na
tie brieg, gledeti svud-posvud i gruntati si svoje.
“Baš liepo kaj si došel, Kiki.. Viš, zdaj gda malo prigriznem, zvliekli
bumo onie tam veliki lagef vun i polegli ga na cveke, tu, puolek preše.
Onda buš se ti prevliekel čez onu luknju od vratec nutri a ja ti bum dal ribač
u kefu i vodu da ga znutra praf zribaš od bierse..štima?”
“Super!” – sluožil se Kiki veselo – “zgleda mi ko baš kul pustolovina”.
Dedek i hnuk su još jen cajt sedeli za stuolom i gledeli malo po jarku,
malo h jen drugoga. Štel mu je reči ono kaj si je denes premislil i kak bu
dal sinu da diela z kleti i trsja kaj ga vuolja, ali dečec bi to ionak slabo
razmel.
Sunce je skruoz zapalo za brege a zelene su se huste h daljine tie čas zaž
arile kak staro zlato na oltaru.
Pak je stiha potpuhnul vietrek, zaštiektal nečiji klopuotec, a htiči su
se kak nuori razleteli pod oblake. Negdi tam, iza bregov, moglo se čuti se
jasneše i glasneše fučkanje i klaparanje cuga.
“Viš kak se cug-mašina jako čuje, dež bu padal” – trgnul se Štief – “
Kiki, pokljem bumo sedeli ak bu cajta, zdaj idemo, na posel!

Male kajkavskih mudrih reči

Seks je ne kak vino, neje bolši dok je stareši.

Nejpredi je ljubezen luknja vu srco, posle je ta luknja nekaj niže.

Kuliko delamo, med Međimorcaj ga ve oslekov nek med Dalmošaj.

Neje lefko denes moški biti, niti žene nas več ne nucajo. I deca se brez nas delajo.

Lopov je on šteri nutri meče, kak i ona štera drži.

Sosed Pišta je tak dugo prepovedal štiklece o policijskom načelniku dok je ne marica došla po jega.

Bokci čuda vejčpot senjajo peneze neg’ kulaki.

Lenčine nejvečpot same sebi idejo na živce sam to nečejo priznati.

Nigdar smo ne zadovolni z onim kaj imamo, navek nam lačne oči iščejo nekaj vejč.

Imam te rad oblečeno, ali čuda rajši slečenu.