OVO JE BIO JURE FRANCETIĆ

“Leševi su bili unakaženi, djetetu je iz lubanje iscurio mozak”

Foto: Wikipedia (Jure Francetić je u sredini, desno je Rafael Boban. Fotografija je nastala u Zvorniku na Drini, vjerojatno 1942. godine) OTPRILIKE u isto vrijeme kad je Milan Bandić, koji se voli zaklinjati u antifašizam, narodu objavio da će se preimenovati Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, u medijima smo mogli pročitati kako desničarski HAZUD na rodnoj kući Jure Francetića najavljuje podizanje spomen- ploče ovom ustaškom zapovjedniku, osnivaču Crne legije i povjereniku za BiH koji će dio kratke vojne karijere provesti u Podravini.

Hoće li do otkrivanja ploče doći, tek ćemo vidjeti. Slavljenje pripadnika ustaškog režima protivno je hrvatskom Ustavu pa će biti zanimljivo vidjeti kako će policija reagirati u ovom slučaju.

U svakom slučaju, među ljubiteljima fašističke NDH, kojih u Hrvatskoj, revizionizmu devedesetih hvala, ne nedostaje, postoji mit o Francetiću koji je pregazio Drinu i tamo uspostavio hrvatsku granicu.Mit o granici na Drini

Granica na Drini jedna je posve druga priča. To je mit koji buja još iz doba narodnog preporoda sredinom 19. stoljeća kad je svaka europska nacija glorificirala i preuveličavala povijest naroda u nastajanju. Tako je bilo i s hrvatskom poviješću i tu se stvorio mit o granici na Drini, uz brojne druge mitove, dakako (primjerice, mit o krunjenju kralja Tomislava na Duvanjskom polju, mit o kletvi i ubojstvu kralja Zvonimira i slično). Povijesna je činjenica da Hrvatska nikada u povijesti nije imala granicu na rijeci Drini, točnije rečeno, za to ne postoje nikakvi dokazi. Štoviše, veći dio povijesti Hrvatska nije imala ni svoju državu već je od 1102. bila u sastavu Hrvatsko- ugarskog kraljevstva da bi u 16. stoljeću postala dijelom Habsburške monarhije.

No, fanatičnim nacionalistima činjenice malo znače pa se tako, posebno posljednjih desetljeća, razvio mit o granici na Drini i Francetiću koji je ponovo granicu tamo postavio.

No, tko je zaista bio Jure Francetić?

Rođen je 1912. godine u Prozoru kraj Otočca, u zaseoku Vivoze, u kući na koju će desničari svom omiljenom antifašistu, kako Francetića iz tko zna kojeg razloga zovu HAZUD-ovci, zalijepiti spomen ploču.

Početkom tridesetih zbog kritika na račun jugoslavenskog režima bježi u emigraciju, tamo će se brzo priključiti ustaškom pokretu. Pred početak rata vratit će se u Zagreb i tu će nastaviti s ustaškom propagandom, ali će se nakratko krajem 1940. godine skloniti u nacističku Njemačku, opet zbog straha od vlasti. Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu, a Pavelić ga uskoro imenuje povjerenikom za Bosnu. U jesen 1941. godine osniva Crnu legiju, a zdušno će raditi na provođenju rasnih zakona i deportaciji brojnih Srba i Židova, ali i Hrvata komunista.

U proljeće i ljeto1942. godine njegove jedinice sudjeluju u brojnim vojnim akcijama u Bosni, a koje će rezultirati izlaskom na Drinu. Francetić je tu imao vojnog uspjeha, ali većinu borbi vodio je protiv slabo naoružanih partizana. Pobornici lika i djela ustaškog zapovjednika često će se pozivati na neke njegove navodne izjave o tome kako se ne smije ubijati Srbe (iako je kao povjerenik za BiH sudjelovao u uhićenjima i transportu). No, sami Nijemci imali su zamjerke na njegov rad, tvrdili su da njegove jedinice rade brojne pokolje nad srpskim stanovništvom. Gnjusni opisi zločina Francetićevih ustaša

U tom periodu ustaške snage i Crna legija napravili su nekoliko gnjusnih zločina. U selu Gornji Malovan ubijeno je 70 seljaka, a izrazito gnjusan zločin napravljen je u selu Urije. Milovan Đilas bio je jedan od partizana koji su u selo Urije stigli krajem srpnja (ustaše su napravile pokolj 17. srpnja). Za ove zločine tereti se Juru Francetića.

“Išao sam običnim seoskim putem i bilo je obično ljetno jutro, nešto vedrije zbog kišice koja je preko noći rosila. Bilo mi je teško i htio sam zaplakati, jer mi iz pameti nisu izlazili divni drugovi koji su izginuli u jučerašnjem okršaju s ustašama, tu, negdje preda mnom, na bujnim njivama i livadama. Ali ono što sam vidio toga jutra, a o čemu sam toliko puta čitao, slušao, i što sam vjerovao, — tako me je zapanjilo svojim užasom, da je zbrisalo svaki bol za milim drugovima… da, ipak je sve to izgledalo drukčije nego kada se čita”, sjećao se Milovan Đilas ulaska u selo Urije krajem srpnja 1942. godine. Njegova je sjećanja objavio i Vladimir Dedijer u prvoj knjizi svog Ratnog dnevnika.

“Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, u onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izišli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je netko od onih malo preživjelih.

Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati i, najednom, na sred puta, ne sjećam se točno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri, četiri koraka od ove gomile krvi i mesa – kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci je djelovala tako da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela. Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak – da li tog djeteta? – upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete. Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamenom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta? Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod prljave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje. Dijete je bilo žensko i jednog dana, možda jednog ovakvog lijepog dana, i mnogih ovakvih dana bogatih suncem i zelenilom, s vedrim bojama na nebu, na zemlji, njivama, livadama i šumama, trebalo je da se poraduje svemu tome, životu, sreći, ljubavi, mladosti, ljudima oko sebe…

… I ostali leševi bili su unakaženi. Lice jednog desetgodišnjaka bilo je ranjavo po čelu i jagodicama od uboda. Neki dječak, isto tako prazne lubanje, kao kod onog djeteta, ležao je zgrčen oko žbunja kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih mršavih ruku. Da dječak nije bio tako unakažen, reklo bi se da je zaspao tu u hladu…

Krenuo sam dalje. Na raskršću, na pomolu prema gradu, dvadeset i pet do trideset leševa. Gomila ljudskih, ženskih, dječjih tijela, udova, glava… Jedna majka držala je u naručju svoje dijete, i to kako je ničice pala skoro ga je pritisnula svojim tijelom, kao da je htjela da ga zaštiti. Druga majka nije držala tako svoje dijete. Ona je ležala na leđima, a dijete, ispušteno kraj nje, skupljeno u gomilu”, sjećao se Milovan Đilas, crnogorski komunist.

Desetak godina nakon ovog događaja Đilasu će biti oduzet Orden narodnog heroja. On je, naime, kritizirao ekonomsku politiku Jugoslavije i zagovarao slobodnije tržište i popuštanje državnog centrizma. To je bilo nešto što Tito nije želio slušati, a Đilas će od 1955. do 1966. godine provesti u zatvoru. Osamdesetih će biti poznat kao protivnih srpskog hegemonizma u umirućoj državi. No, to je ionako jedna druga priča.

Francetić slao ljude u Jasenovac

Nedugo pred smrt, Francetić će se naći u Podravini, a kao jedan od miljenika režima imao je velike ovlasti za hvatanje protivnika istog. Iz jednog dokumenta s početka studenog 1942. godine, koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu, jasno je da je Francetić slao civile u Jasenovac.

“Na temelju prikupljenih podataka ustanovljeno je da su partizani koji su napali Martianec i tom prilikom zapalili razne državne zgrade stajali u vezi s njihovim pristašama koji se nalaze u Ludbregu i Varaždinu”, stoji u kopiji Francetićeve naredbe koju potpisuje kotarski predstojnik Vlado Heim. No, nema razloga sumnjati da, kako Heim sugerira, iza dokumenta ne stoji izravno Jure Francetić. Dokument, koji završava pozdravom Za dom spremni, govori o tome kako devet stanovnika Hrvatskog zagorja treba deportirati u Jasenovac. Važno je napomenuti da nije riječ o vojnicima, već o, redom, odvjetniku, šoferu, bačvaru, dva ratara, dva trgovca, veterinaru i privatniku.

“Sve ove osobe poznate su u Ludbregu kao širitelji ___ih (valjda lažnih) vijesti protiv državnih probitaka te su kao takovi pogibeljni za javni red i sigurnost. Mnogi od njih bave se raznim nedozvoljenim poslovima te takovim svojim radom sviesno  ruše ugled državne uprave. Kao zapovjednik oružanih snaga na ovom području radi uništenja odmetničkih bandi molim da se gore navedene osobe preuzme sa našeg pritvora i otpreme u sabirni logor Jasenovac”, predložio je Francetić.

U dokumentu koji se veže uz ovaj, a kojeg također potpisuje Vlado Heim, jasno je da su prozvane osobe civili.”Dana 7. studenog o.g. primio sam zahtjev ustaškog pukovnika Jure Francetića, koji je urudžbiran kod ovdašnje kotarske oblasti, da u zahtjevu navedene osobe preuzmem iz vojničkog pritvora i da ih otpremim u sabirni logor Jasenovac. Kako su sve u zahtjevu navedene osobe građani, a ne vojna lica, te prema tome hapšenje istih po ustaškom pukovniku protuzakonito i nenadležno, tražio sam upravitelja župske redarstvene oblasti u Varaždinu g. Batušića istoga dana brzoglasnu uputu što da učinim, te me je g. upravitelj uputio da izvršim zahtjev ustaškog pukovnika Francetića”, stoji u dokumentu.”Međutim, danas u jutro dok sam bio u privatnom stanu nazvao me brzoglasom logornik ustaškog logora Škrnjug Rudolf i9 pitao me da zašto nije sa ostalima otpremljen u logor i odvjetnik Vilko Mažgon. Odgovorio sam da nije otpremljen po nalogu ministra unutarnjih poslova dr. Ante Nikšića. Na to je logornik Škrnjug počeo na mene kroz brzoglas vikati, da kako se ja usuđujem izvršavati naloge ministra, a ne izvršiti nalog pukovnika Francetića, te što se to ministra tiče kad pukovnik Francetić nešto određuje”, stoji dalje u istom dokumenti. Dakle, Francetić kao vojno lice bio je moćniji i od ministara.Ovi dokumenti su bitni jer sugeriraju jednu važnu stvar. Naime, pobornici lika i djela ovog ustaškog zapovjednika često kao argument koriste da je on bio samo vojnik. No, ovaj dokument demantira to, ovdje je jasno da se Francetić izravno miješao i u ne vojne aktivnosti, a kao što je slanje ljudi u Jasenovac, a za što nije imao zakonsko pravo. To je stanoviti Vlado Heim i primijetio, ali ljudi su na kraju ipak, po Francetićevoj naredbi, upućeni u Jasenovac. Dapače, kao što je jasno iz gore navedenog ulomka, Francetić je očito kod dužnosnika NDH slovio kao netko tko ima veću važnost u hijerarhiji i od samih ministara.

Smrt Jure Francetića

Štovatelji Jure Francetića govore o njemu kao o vojnom geniju. Istina, Francetić je u ljeto 1942. godine imao uspjeha protiv partizana u BiH, ali njegove vojne pobjede nisu bile ni blizu toliko važne i velike kakvima ih se pokušava prikazati. Naprosto, u legendu pobornika ustaškog režima ušao je zbog izbijanja na Drinu opjevanog u pjesmi “Evo zore, evo dana”, zajedno sa svojim zamjenikom Rafaelom Bobanom. Iako se ovaj dvojac uvijek spominje zajedno, prava je istina da oni zapravo uopće nisu dugo ratovali skupa. Francetić je poginuo pred kraj 1942. godine.

Naime, pred kraj 1942. godine Francetić je pozvan u Liku, a tamo je išao zrakoplovom. Trebao je preuzeti zapovijedanje nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. No, avion kojim je upravljao Mijo Abičić srušio se kod sela Močinje kod Slunja. Taj teritorij su kontrolirali partizani, no Francetića su se prvo dokopali seljaci koji su ga zatukli. Partizani su ga pokušali spasiti jer im je trebao za razmjenu. No, rane su bile preteške.

Jure Francetić umro je 27. prosinca 1942. u partizanskoj bolnici. Imao je trideset godina, iako na fotografijama njegovo ispijeno lice izgleda znatno starije.

Ustaške vlasti vijest o njegovoj smrti objavile su tek tri mjeseca kasnije.

Ateista ili Vjernik?

Papa Franjo: Bolje biti ateist, nego licemjeran vjernik

AUTOR:Hina

Koliko stvarno ima onih koji mogu otic u desnu stranu? Ali bez licemjerja?
Papa Franjo: Bolje biti ateist, nego licemjeran vjernik

Papa Franjo ponovno je kritizirao neke članove vlastite Crkve u četvrtak, sugerirajući da je bolje biti ateist nego jedan od “mnogih” katolika koji kako je rekao žive licemjernim dvostrukim životom.

U improviziranim komentarima za vrijeme privatne jutarnje mise u svojoj rezidenciji rekao je: “Skandal je govoriti jedno a činiti drugo. To je dvostruki život”. “Ima onih koji kažu ‘ja sam veliki katolik, uvijek idem na misu, pripadam toj i toj organizaciji'”, rekao je čelnik Katoličke crkve koja obuhvaća 1,2 milijardu članova, prema transkriptu vatikanskoga radija.

Rekao je da bi neki od tih ljudi također trebali reći “moj život nije kršćanski, ne plaćam zaposlenicima primjerene plaće, iskorištavam ljude, vodim nezakonite poslove, perem novac, (vodim) dvostruki život”. “Ima puno katolika koji se tako ponašaju i izazivaju skandale. Koliko puta smo čuli da ljudi kažu ‘ako je takva osoba katolik, bolje je biti ateist'”, rekao je papa Franjo.

Od svog izbora 2013, Franjo je često govorio katolicima, i svećenicima i laicima, da prakticiraju ono što im vjera propovijeda. U svojim često spontanim propovijedima on je seksualna zlostavljanja djece koje čine svećenici usporedio sa ‘sotonističkim misama’, govorio da su katolici u mafiji sami sebe ekskomunicirali, a svoje vlastite kardinale upozoravao da se ne ponašaju kao da su ‘prinčevi’. Manje od dva mjeseca nakon izbora, Franjo je rekao da bi kršćani trebali vidjeti ateiste kao dobre ljude ako čine dobre stvari.

Istina ostaje istina

„Српску децу са Козаре усташе су СПАСАВАЛЕ од партизана и четника“ – СКАНДАЛОЗНА ИЗЈАВА СЛОВЕНАЧКОГ ПИСЦА

Усташка пропаганда тресе хрватску десницу и један број медија, па је најновије „откриће“ историјских ревизиониста да су српску децу са Козаре „убијали партизани и четници, док су их усташе и часне сестре спасавали“

hronograf.net

усташка пропаганда
Фото: Архивска фотографија

Један од многобројних самозваних „истраживача“ дешавања у Независној Држави Хрватској Роман Лељак, којег ултрадесни портали представљају као „словеначког публицисту и истраживача Удбиних архива“, тврди да је на хиљаде српске деце на Козари страдало због „партизанског и четничког устанка“.За њега су усташе спасиоци српске деце, а „дом у Јастребарском“, у којем су довођене хиљаде српских сирочића место где су они „збринути“ код часних сестара.

Један од проусташких „истраживача“, тврди да су приче о мучењу и умирању српске деце због усташких недела – „грозна лаж“.

Пошто су Срби, подељени на партизане и четнике, ратовали једни против других, српски малишани са Козаре нашли су се у шумама, а како је у то доба на Козари било хладно многи су се разболели, пише овај ревизиониста, којег цитирају многи портали у Хрватској.

Он на крају напомиње да је „свега 17 одсто“ малишана умрло у тим „домовима“ у НДХ, а да су остали спасени.

Тако су после масовне и свакодневне негације злочина у концентрационом логору Јасеновац, величања НДХ и фалсификовања њеног нацистичког карактера, те правног озваничења неких усташких симбола, попут поздрава „За дом спремни!“, многи десничарски портали почели да негирају и злочине на Козари.

Према тим „тумачењима“, Срби су сами изазвали рат на Козари, па су се убијали између себе, попалили огроман број села, убили хиљаде цивила и сами били одговорни за погром сопствене деце.

Један број историчара у Хрватској и региону констатује да су усташизација и ревизија историје поодмакли, те да хрватска власт „пере руке“ од неоусташког сентимената који се „уселио“ у хрватско друштво и медије.

јасеновац
Логор Јасеновац/Фото: Wikipedia

Оно што је незамисливо у Немачкој или другим земљама на чијем тлу су постојали концентрациони логори и вршен геноцид – да се правда злочин, а жртве окривљују за своју судбину – у Хрватској је постало сасвим уобичајено, као извештај о временској прогнози, упозоравају либерални медији.

R E L I G I O N S

Iceland Declares All Religions Are Mental Disorders

  BY ANDREW HALL

Iceland is in hot water for declaring Christianity, Judaism, Islam, and other faiths to be psychological disorders.

Iceland officially states religious faith is delusional and harmful.

*Reykyavik, Iceland – This small island country in the North Atlantic is home to many controversies. The country’s parliament voted in 2017 to place mental health warnings on all Bibles. In that same year, the nation took another secular step forward by banning American televangelists. Iceland is now declaring all religions to be psychological disorders.The Alþingi (the nation’s parliament) voted overwhelmingly in favor of the statute 60-3. The three politicians who voted against the decree reportedly believed the measure didn’t go far enough. “We don’t want to end up like the United States or Saudi Arabia, do we?” one anonymous representative mused.

What Is A Psychological Disorder?

Mental illness and psychological disorders are different terms that oftentimes are explaining the same malady. Mental health professionals sometimes can’t agree on the best way to describe what they are. Some believe mental illness doesn’t exist at all. For example, the psychoanalyst Thomas Szasz believed society uses psychiatry and psychology as a way to control the population. However, large academic institutions basically agree on an operational definition of what mental illness/psychological disorders are.The American Psychiatric Association defines mental illness as:Mental illnesses are health conditions involving changes in emotion, thinking or behavior (or a combination of these). Mental illnesses are associated with distress and/or problems functioning in social, work or family activities.The American Psychological Association (APA) Dictionary of Psychologydefines a mental disorder as:any condition characterized by cognitive and emotional disturbances, abnormal behaviors, impaired functioning, or any combination of these. Such disorders cannot be accounted for solely by environmental circumstances and may involve physiological, genetic, chemical, social, and other factors.The Mayo Clinic states what mental illness is in a similar way:Mental illness, also called mental health disorders, refers to a wide range of mental health conditions — disorders that affect your mood, thinking and behavior. Examples of mental illness include depression, anxiety disorders, schizophrenia, eating disorders and addictive behaviors. Many people have mental health concerns from time to time. But a mental health concern becomes a mental illness when ongoing signs and symptoms cause frequent stress and affect your ability to function.

Iceland Says, “D’uh.”

Iceland’s Prime Minister Andrew Kanard not only immediately signed the decree but is giving a full-throated defense of why religion is a psychological disorder:A cursory look at any of the common definitions of mental illness reveals that religion is, in fact, the most common malady of them all. Look at any recent convert. It’s plain to friends and family the poor soul in question is suffering from emotional disturbances and impaired functioning.Have you been to the Creation Museum in the United States? If that place isn’t a hot bed for disordered thinking common to those inflicted with schitzophrenia, I don’t know what is.President Trump has yet to comment on this newest assault on American values.

Skrivanje istine

Luburić: Pobit ću sve koji spašavate djecu iz logora!

Preuzeto sa Poskok.info

Dio biskupa ustaške logore za djecu naziva “humanitarnim ustanovama”, ustašofili upadaju na komemoracije s ZDS, a ovo je priča o pokoljima

Skulptura kod ciglenog mosta u Sisku djeluje kao da je izgubljena u prostoru i vremenu. Riječ je o fontani, u kojoj nema vode, a čije je središnje mjesto prikaz sedmero djece na i oko kamena. Balkan Insight objašnjava da je riječ o skulpturi koja se ovdje nalazi još od 1965., nazvana “Nedovršene igre”, koju su vandali i oštetili, a sada propada neobilježena.

Obilježena bi inače trebala biti zato što ju je njegova autorica Gabrijela Kolar napravila kao spomen obilježje ustaškog logora u Sisku gdje su tadašnji suradnici okupatora 1942. dovodili djecu, uglavnom iz Potkozarja.

“Autorica spomenika Gabrijela Kolar osobno je poznavala djecu koja su prikazana”, kazala je za BIRN Sanja Horvatinčić sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti.

“Dječaka koji sjedi, Milana, spasili su iz logora njeni (Kolarini) roditelji i on je preživio rat“, za BIRN je objasnila Horvatinčić i dodala: “Ovo je bio koncept s namjerom da ponudi utjehu i pruži nadu preživjelima rata i posjetiteljima koji su bili suočeni s brutalnom prošlosti ovog mjesta“.

Utjehe, međutim, nema. Prvo zato što je spomenik ustaškom mrcvarenju djece oronuo, zapušten i bez oznake. Drugo, zbog onoga što je spomenuto prije nekoliko dana na komemoraciji tragedije više od 6000 djece što su ih ustaše od kolovoza 1942. do siječnja 1943. razmjestili na desetak mjesta po Sisku.1/5

“Naš biskup Košić kaže da je ovdje bilo prihvatilište, ali ja bih htjela da on u takvom prihvatilištu bude. Da djeca mala sama brinu o sebi, na hladnome podu, spavaju u prljavom. Neka pita mene i ja ću mu reći što je sve bilo ovdje! Ne bojim ga se! Imala sam pet godina i rekla bih mu istinu da gospodin zna. Umirala su djeca ovdje, u parku kod Doma kulture djeci su nalijevali prljavu vodu iz jame i zato su djeca umirala. Nisu uzimali pištolj pa ubijali, nego su nas tako ubijali i moja sestra je tako završila ovdje na groblju”, prenio je Večernji list riječi Siščanke Dare Bućan, jedne od djece koja je 1942. završila na tom paklu na zemlji što ga je za djecu organizirala vlast NDH.

To o čemu je govorila Dara Bućan odnosilo se na inače kontroverznog biskupa Vladu Košića, koji je bio jedan od istaknutih pri svojedobnom snimanju i promociji opet kontroverznog dokumentarca “Dječje prihvatilište Sisak”. I tu se dolazi do raspada razuma i pameti. Kada je Laudato TV, poznat po vezi s organizacijom “Vigilare” Vice Batarela, predstavljao taj dokumentarac, direktorica Laudata Ksenija Abramović kazala je i ovo:

“Predugo se tvrdi da je postojao logor u Sisku u kojemu su se navodno ubijala djeca.”

“Siščani su ponosni na to djelo koje su učinili, spašavanja djece. Nisu pitali čija su nego su vidjeli da su nevina, da su bolesna, da su u potrebi. Trebalo im je pomoći. Nažalost, mnogo ih je umrlo, ali učinilo se koliko se moglo. Zato je to djelo velike kršćanske ljubavi”, kazao je tada Košić.

Košić je tada naglasio da su djecu spašavali Siščani, Crveni križ, Diana Budisavljević i “naš kardinal Alojzije Stepinac”. Ostalo je otvoreno, jer biskup Košić nije objasnio, od koga su i zašto tu djecu morali spašavati, redom, Diana Budisavljević uz pomoć Crvenog križa i Siščani koji su djeci doslovno spašavali život? Od koga ako je bila riječ o pukom “Dječjem prihvatilištu”?

Biskup Vlado Košić | Author: Goran Stanzl/PIXSELL

Problem je danas u tome što je “Dječje prihvatilište Sisak” bio ustaški naziv za jedan od brojnih logora za djecu.

Večernji list je u članku povodom komemoracije iznio podatke lokalnog mrtvozornika dr. Davida Egića da je od nešto više od 6000 djece na tom mjestu od bolesti i gladi poumiralo njih 1152. Iznio je i podatke istraživanja Narcise Lengel Krizman po kojoj je u tih nekoliko mjeseci poumiralo 1214 djece.

Lokalni učitelj, Siščanin Ante Dumbović, jedan od humanitaraca koji je s Austrijankom Dianom Budisavljević spašavao tu djecu, evidentirao je 1630 pomrle djece uslijed boravka u tako nehumanim uvjetima u tako kratkom vremenu. Zašto onda takav pomor djece, mahom Srba iz Potkozarja, ali i malih Roma, te malih Hrvata otetih roditeljima Hrvata antifašista, netko poput Laudato TV-a, Košića i sličnih ne naziva mjestom umiranja i logorom kao što očito doista jest bilo?

Slučaj Večernjeg lista posebno je zanimljiv zato što je Darko Pavičić, izvještavajući s predstavljanja dokumentarca Laudato TV-a napisao ovakvo nešto: “Mortalitet djece je u početku bio iznimno velik zbog zaraznih bolesti koje su tada vladale, no do kraja 1942. godine sveden je na pojedinačne slučajeve.”

Pavičić je dodao i ovo: ” Unatoč nadljudskim naporima u zbrinjavanju djece desetljećima je širena lažna povijest po kojoj je u Sisku bio logor u kojemu se namjerno usmrćivalo djecu.” O kakvom je tekstu riječ pokazuje i to što Pavičić na niti jednom mjestu nije spomenuo “NDH” ili “ustaše”.

Pavičić nije spomenuo čak niti ime Diane Budisavljević, humanitarke koja je pokrenula akciju spašavanja djece iz sisačkog logora. Ona je organizirala spašavanje djece od NDH i ustaša, odnoseći ih i organizirajući obitelji Hrvata po Sisku i Zagrebu za smještaj. Spomen groblje s tijelima tih između 1152 i 1630 djece pomrlih u dobi između nekoliko mjeseci i 13 godina, danas se nalazi u Parku Diane Budisavljević.

Ako je možda promaklo Pavičiću, Košiću ili direktorici Laudato TV-a. BIRN iznosi podatak da je tijekom Drugog svjetskog rata u logore po teritoriju nominalno NDH internirano na desetke tisuća djece. Tim logorima upravljao je ustaški pokret, osnovan u Italiji 7. siječnja 1929., kao ekstremno nacionalistički, a koji je s Antom Pavelićem na čelu tijekom rata surađivao s talijanskim okupatorom (na jugu) i njemačkim (na sjeveru).

Kozaračka djeca u ustaškom logoru gdje su ih izgladnjivali, tukli i ubijali | Author: public domain

 PUBLIC DOMAIN

Samo 80 kilometara zapadno od Siska Pavelićevi ustaše držali su joj jedan logor za djecu, u tamošnjem dvorcu. Sjeverno od Zagreba u dvorcu Gornja Rijeka također je postojalo jedno takvo mjesto. U Sisku danas još uvijek postoje tragovi nekadašnjeg logora. U neposrednoj blizini sada neobilježenog spomenika pomrloj djeci, što bi se po kaznenom zakonu današnjih prava djece i ratnih prava smatralo ratnim zločinom i planiranim masovnim ubojstvom, još uvijek se nalazi glavna zgrada nekadašnjeg logora.

Tu se sada nalaze kino i kazalište, a zgrada danas nosi naziv “Kristalna kocka vedrine”. Kad je riječ o logoru u Jastrebarskom, prije dvije godine pri obilježavanju 75. godišnjice oslobođenja tog logora nekoliko desetaka osoba okupljenih oko biskupa u miru Mile Bogovića organizirali su “protukomemoraciju”, odnosno u istom su trenutku organizirali komemoraciju poginulim i pobijenim ustašama.

Stanje je eskaliralo kada je još jedini preostali živi mali logoraš s tog mjesta, Mihajlo Veljić, krenuo govoriti o svojim sjećanjima, iz obližnje crkve na groblje je stigla skupina od oko 50 ljudi s “protukomemoracije” i stala izvikivati: “Mi smo krv lili za našu Hrvatsku”, “Komunjare”, “Bando komunistička”, a potom i ustaške parole.

Riječ je o posljedici dobrog dijela klera iz Crkve u Hrvatskoj koja tumači da je logor u Jastrebarskom bio sirotište, dakle “humanitarna ustanova”, te da je napad antifašista na taj logor kako bi oslobodili djecu, bio “napad na humanitarnu ustanovu”. Problem s takvim prekrajanjem povijesti već na prvoj stepenici nailazi na teško rješiv logički problem; a to da je da ustaše i NDH nigdje nisu ostali upamćeni po svojim humanitarnim aktivnostima.

I to već i prije pjesama “Maksovim mesarima” odnosno “Jasenovcu i Gradišci Staroj” što se i danas zlopamti određenim osobama s nazovimo to “estrade”. Ušminkavanje ustaškog režima tijekom četiri godine kolaboracije s okupatorima i prodaje hrvatskog teritorija također okupatorima, stoga je izrazito težak zadatak.

Časne sestre i djeca iz ustaških logora | Author: Screenshot

 SCREENSHOT

Zato su posljednjih dvije godine više nego ikad zaredali skupovi, često u organizaciji lokalnih crkvenih vlasti, koji se nazivaju “znanstvenima”, a na koje se pozivaju mladi povjesničari s naglasnom na one s Hrvatskom katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Takav je skup bio onaj iz studenog prošle godine kad se za dječji logor u Sisku tvrdilo da je bio “humanitarna ustanova”, prešućivao se katastrofalan postotak umrle djece i užasnih uvjeta koji su tamo vladali.

A svjedočenja samih Hrvata i svih onih koji čak nisu imali ništa s komunistima ili antifašističkim partizanskim pokretom o tim ustaškim zločinima… Što s tim? Jedan od povjesničara koji je tada nastupao i Sisku za Glas Koncila ovako je poslije objašnjavao taj fenomen užasnih svjedočenja Hrvata o zločinima ustaša.

“Nakon rata postoji realna mogućnost da su ljudi davali izjave, klevetali i optuživali ustaše, kako ne bi došli u konflikt s novim vlastima.” Nove vlasti su, dakako, bile komunističke i, što se njega tiče, ustaški logori za djecu bili su komunistička izmišljotina kako bi se ocrnila Crkva.

Bez obzira na svjedočenja i preživjelih i onih koji su spasili preživjelu djeci i bez obzira na svjedočenja mnogih katoličkih svećenika o ustaškim zločinima, ako ćemo pravo i Alojzija Stepinca od trenutka kad su mu ustaše ubile brata. Što se takvih povjesničara tiče, logično bi bilo da su onda lažna i svjedočanstva ljudi poput Diane Budisavljević, Austrijanke udane za hrvatskog liječnika, koja se kod crkve i njemačkih vojnih vlasti zalagala za spašavanje djece s Kozare.

Budisavljević je u svom dnevniku iz rata, a koji je objavljen tek 2003., kronološki pisala o svojim često i neuspješnim pokušajima da spasi djecu. Ona je organizirala mrežu od židovske i srpske zajednice, kako bi ulazila u trag djeci, preko nacističkih i ustaških službenika, među kojima je tražila veze za probušiti rupe u sustavu, te visokih crkvenih službenika za dodatnu pomoć, kako bi organizirala dostavu hrane i odjeće neuhranjenim ženama i djeci po fašističkim logorima.

Biskup Vlado Košić ljubi ruku Dariju Kordiću 6. lipnja 2014. na Plesu | Author: YouTube

 YOUTUBE

Ubrzo je shvatila da su ustaše svu pomoć u pravilu pokrale putem do logora. Shvatila je i to da su mnoge majke zarobljene u ustaškim “pacifikacijskim kampanjama” prebačene u Njemačku da rade kao robinje, uključujući i seksualne, (tako je primjerice alternativna postpunk grupa “Joy Division” dobila ime). Njihova djeca su u logorima ostajala sama.

“Njihova jadna mala tjelešca su stavljana na stepenice koje su vodile na tavan, među prljavo rublje, gola, nije im se ostavilo ni odijelce… Druga su djeca čekala na polazak sjedeći gotovo čitavo vrijeme na noćnim posudama… Debelo crijevo im je visilo, bili su puni muha…”, napisala je Budisavljević u srpnju 1942.

Opisivala je glad, parazitske infekcije i trbušne bolesti i izazivala šok zbog uvjeta u kojima su boravila zatočena deca. Jedna epizoda u njenom dnevniku posebno je upečatljiva. Kada je zloglasni ustaški zapovjednik Vjekoslav Luburić, u povijesti upamćen pod svojim zločinačkim alijasom “Maks”, došao u logor u Staroj Gradiški, bio je toliko ljut na ljude koji su djeci pokušavali ublažiti patnje da im je prijetio da će “nestati”.

Ona je opisivala i logor u Loboru što su ga vodili ustaše i skupina “folksdojčera” koji su pristupili NSDAP-u. Ovaj logor također se u povijesti Drugog svjetskog rata vodi kao logor za žene i djecu. Kao i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, te u 90-ima u ratu u BiH, i ovdje su žene bile izložene masovnim silovanjima. Tu je umrlo oko 200 djece. Oko 2000 preživjelih masovno su u kolovozu 1942., nakon jedne godine zlostavljanja, prevezeni u Auschwitz.

O tome što je Diana Budisavljević činila da to spriječi, svjedoči danas dokumentarni film “Dianina lista”. Njenu ulogu inače niti komunističke vlasti u SFRJ i SR Hrvatskoj nisu posebno isticale zbog političkih razloga. Film je premijerno prikazan u srpnju ove godine, a potom višestruko nagrađen na Filmskom festivalu u Puli. U njenim zapisima ne navode se samo ustaški zločini, nad kojima su se zgražati znali i nacisti, nego i njeno očajavanje zbog nedjelovanja ljudi iz Crkve. I to je ono što danas boli revizioniste puno ljepše uspomene na ustaše NDH.

Nikica Barić, povjesničar Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, posebno je nezadovoljan istaknutom ulogom koja joj se pridaje u posljednje vrijeme.

“Ako neki, u široj javnosti, među novinarima, komentatorima i političarima misle da je Diana Budisavljević potajno i protiv volje NDH spasila 12.000 srpske djece, to nema logike. Pa nije to 12 kutija šibica da ih se moglo skriti od ustaša”, tvrdio je Barić u intervjuu za Hrvatski tjednik 2017. godine.

Međutim, niti njemu nije uspjelo odgovoriti kako je uopće moglo doći do toliko siročadi nakon što su im roditelji masovno ubijani, kako je došlo do tolike smrtnosti te djece po logorima, zašto bi ih itko uopće morao spašavati, od koga i tko je bio taj tko je organizirao ta mjesta u kojima su djeca u nekoliko mjeseci masovno umirala.

Opomena povijesti

Zločini: Hercegovačke jame

Autor: Hasan Eminović  

Baš u vrijeme kad aktuelni premijer Srbije Aleksandar Vučić na sve strane „pruža ruke“ pomirenja i nudi da se na „vascijelom“ Balkanu ustanovi zajednički dan obilježavanja nedužno stradalih civila u minulim ratovima, u Hercegovini su posebnim programima obilježene godišnjice stravičnog masakra u dvije hercegovačke jame, one sa najvećim brojem stradalih civila iz 1941. god. – u Prebilovcima kod Čapljine, gdje je mučki ubijeno 826 Srba, te u jami Čavkarici kod Bileće, gdje je preko 700 ubijenih Bošnjaka. Godišnjica stradanja Srba bačenih u jamu u Prebilovcima obilježena je svečanim otvorenjem novoizgrađenog Hrama Vaskrsenja Hristovog, a u Trebinju je promocijom zbornika radova “Čavkarica” obilježena godišnjica stradanja bilećkih Bošnjaka u II svjetskom ratu.

Naša medijska (ne)ukost

Događaj u Prebilovcima propratili su svi mediji u regionu, dok promociju radova o „Čavkarici“ nije niko, osim radija BIR. Doduše, u Prebilovcima su bili prisutni najveći zvaničnici SPC, od patrijarha Irineja do tek krštene djece. Bili su prisutni akteri političke zbilje u BiH, poput Milorada Dodika, Dragana Čovića, članova Vlade RS i mnogih drugih. U Trebinju na godišnjici posvećenoj stradanju Bošnjaka u Čavkarici bili su bivši mostarski muftija Seid ef. Smajkić i književnik Ibrahim Kajan. To da nijedan printani medij nije napisao nijedan jedini redak o događaju u Trebinju možda je i moja krivica. Ni jednoj redakciji nisam poslao ni sliku ni tekst.???

O događajima Čavkarice, posljednjim danima Hadžere Ćatović Bijedić koja je 73 dana preživjela u toj jami, pisao sam na sve strane ranijih godina. Valjda me izostanak pravovaljane reakcije dotukao da se zapitam, a kome pišemo te tekstove, koga to podsjećamo i ko će uopće pokazati interes da pročita istinu o Čavkarici, da pročita istinu o hercegovačkim jamama. Većina onih mladih nada, na koje sam računao i čije vrijeme dolazi, cijelo ljeto su na svom facebook profilu postavljali slike s mora ili kakvog drugog odmarališta. Bošnjaci su na odmoru, i stoga me ne bi začudilo da upravo oni prihvate „Vučićevu ruku pomirenja i praštanja“. Nisu oni pročitali ni posljednji intervju Hadžere Ćatović Bijedić objavljen u Preporodu 2013. god., ni izvještaj s njene dženaze u januaru 2014. god. Nisu oni pročitali ni vijest s otvorenja džamije u Planoj 2013. god. kad smo po prvi put klanjali dženazu šehidima Čavkarice.

Umjesto toga stalo me sapliću pitanjima zašto je Preporod tako loš, „bezveze“ i neaktuelan list. Dugo sam razmišljao o tome i jedini odgovor koji mi se vrti po mislima je da je Preporod loš zato što ne piše o njima samima. Preporod bi trebao pratiti njih kad organiziraju mevludsku svečanost, kad urade novu nastavnu jedinicu u mektebu, kad pokose travu oko džamije. Možda bi neki rado da pišem i kad odu na more ili ekskurziju. Sve Boga molim da me poštedi tih iskušenja. Većina njih i ne pokušava da sazna ili čuje te strašne priče o hercegovačkim jamama. Ne znaju ni koliko ih je, ni gdje su, ni zašto su toliko strašne. Uslijed toga, klonem i odustanem od izvještavanja. Pa opet, kad me bol počne gušiti, odlučim se dosađivati redakcijama da makar nešto objave. Jer, Hercegovina je puna jama u koje su posljednjih stotinu godina i više pobacani nedužni srpski i nedužni bošnjaški civili, i ja o tome ponešto znam. Rijetke su jame u koje su bacani Hrvati. (O kako to samo zlobno zvuči!?).

Kapavica, Dizdaruša, Čavkarica, Golubinka i Lipovača

Tokom II svjetskog rata na području Hercegovine srpska historiografija pobrojala je peko 40 stratišta srpskog življa. Srpskoj historiografiji su poznata i imena i prezimena izvršilaca tog zlodjela, no u posljednje vrijeme se o tome ne govori. Za ilustraciju odnosa prema stradanjima civilnog stanovništva u posljednjem stoljeću u Hercegovini mogu poslužiti četiri jame iz II svjetskog rata i jedna iz posljednje agresije na našu zemlju – jame Golubinka u Prebilovcima, Čavkarica kod Berkovića, Korićka jama (Dizdaruša) kod Gacka, Kapavica kod Ljubinja i jama Lipovača nadomak Nevesinja iz 1992. god. Srpska historiografija precizno navodi da su ustaše tokom II svjetskog rata ubijale Srbe i bacili ih u 13 hercegovačkih jama. Bojovnici Ante Pavelića, navode dalje srpski izvori, inspirirani nacističkom filozofijom pojedinih katoličkih fratara i biskupa za jedan dan, šestog augusta 1941. baciše u jamu Golubinku skoro cjelokupno srpsko stanovništvo, djecu i žene iz Prebilovaca kod Čapljine. Nešto ranije u noći između 4. i 5. juna 1941. ustaše su 134 Srbina iz okoline Gacka odvezli i bacili u jamu Golubnjaču, koja danas nosi naziv Korićka jama. Kosti zvjerski umorenih ljudi izvađene su iz jame 1953. i 1956. god. i pohranjene u zajedničku spomen-kosturnicu u centru sela Korita. Ustaše na čelu sa Leonom Togonalom, ustaškim povjerenikom za kotar Ljubinje, 4.-8. juna u selima ljubinjskog kraja (Vlahovići, Ubosko, Pocrnje, Kapavica, Rankovci) su uhvatili oko 114 muškaraca od 16 do 60 godina pobili ih i bacili u jamu Kapavicu. I u slučaju Korićke jame i u slučaju jame Kapavice među ustašama našao se poneki vojnik muslimanskog imena i prezimena. Gotovo u pravilu kad govore o tim događajima Bošnjaci će se prisjetiti kako su ustaše tokom činjenja tih zločina obavezno imali fes na glavi, govoreći za sve će platiti “fes”, misleći na muslimane.

“Sloboda” u Hrvatskoj

Kad sam pokušao objasniti Tanji Porčnik, suautorici izvještaja “Indeks ljudskih sloboda” koja je za portal Otvoreno.hr napisala tekst u kojem zaključuje kako je Hrvatska među najslobodnijim zemljama, da to nije baš tako i da je riječ o manipulaciji, ona mi se smijala i odgovorila kako su to “činjenice”, a meni se, eto, iz nekog samo njoj poznatog razloga, te “činjenice” ne sviđaju.

Jako uzvišen i egoističan tip autorice koja uopće ne želi uzeti u obzir mogućnost da stvari na papiru možda nisu prikazane onako kako zapravo izgledaju u praksi. Pokazalo se da nisam jedini koji vidi manipulaciju u takvim izvještajima i analizama. Javio se kolega Goran Jungvirth, dugododišnji novinar i politolog koji tvrdi da je dobio PTSP “od slobode u Hrvatskoj”. Napisao je pismo gospođi Porčnik koje prenosim u cijelosti.

“Poštovana Tanja, oprostite na smetnji, ali moram Vam se javiti kako bih ponovno imao miran san.

Ne želim kritizirati Vaše izvješće i analizu sloboda u Hrvatskoj, ali moram Vam napomenuti kao društveno-politički kroničar, novinar s iskustvom praćenja najviših državnih institucija 20 godina te kao mr.sc Komparativne politike, da zadnjih 25 godina Hrvatska živi mokri san nacista i fašista što se tiče (ne)sloboda. Navest ću samo nekoliko primjera:


POLICIJSKA REPRESIJA I SMANJIVANJE OSOBNIH SLOBODA kao glavna UNUTARNJA POLITIKA

Rat protiv droge (pogotovo konoplje i malih korisnika) oštetio je zadnjih godina stotine tisuća mladih života i jedan je od glavnih razloga odlaska iz zemlje budući da su mladi ljudi stigmatizirani uhićenjima do kraja života (zbog čega im je posebno teško naći posao) dok se visoko profilirani dobavljači i dileri (često iz vrha vojske i policije) jednostavno izvlače. Posebno je rat protiv korisnika intenziviran u zadnje vrijeme tijekom HDZ-ovih vlada.

Pravosuđe i policija si ratom protiv droge nabijaju radnu statistiku dok kriminal i korupcija cvjetaju kao nikad, a rad sudova je ocijenjen kao jedan od najgorih u EU.

Prometna repsresija je takva da zapravo u noćne sate vrijedi policijski sat, a vozače se sve redom testira na alkohol i droge bez obzira postoji li opravdanja sumnja; uvedene su kamere koje grubo krše privatnost (ne samo kamere za brzinu), a koje su čak i u Sloveniji, poznatoj po prometnoj represiji u regiji – zabranjene jer krše ustavna prava građana.

Pod okriljem borbe protiv ilegalnih migranata uvode se dronovi i termovizijske kamere koje se polako primjenjuju i protiv domicilnog stanovništva.

Policija u velike akcije u kojima zna zaustaviti 200-300 vozača uvodi i carinsku inspekciju (na području cijele unutrašnjosti, ne samo na granici) kako bi zaobišla zakonska ograničenja da kod pretresa vozača i vozila mora imati sudski nalog.

Glazbeni festivali, makar smo turistička zemlja, nam sliče na židovski geto gdje se posjetitelje lovi poput divljači.

Prostituciju, a time i trgovinu ljudima, također vodi vrh policije i moćnika već četvrt stoljeća, poput primjerice glavnog inspektora za prostituciju u Zagrebu.

Mogao bih navesti još niz primjera, ali idemo na iduće.

GOSPODARSKI SUSTAV – represija nad malima i raširena korupcija

U Hrvatskoj ne postoji kapitalizam koji podrazumijeva slobodno tržište i ista pravila za sve. Nasuprot tome postoji jedino rođački kapitalizam na lokalnoj razini (ako je tu Zagreb glavni primjer, možete misliti kako je u ostalim manjim sredinama).

Državna inspekcijska represija ograničava se pak samo na male poslovne subjekte nad kojima se opetovano svaki mjesec provode ‘pojačane akcije nadzora‘, pekarnice se zatvaraju zbog kune manjka ili viška ili neizdanog računa (ne neotkucanog) mušteriji direktno u ruke tijekom gužve…dok se velike, poput primjerice Agrokora ne dira niti nadzire i po 20-30 godina; također velikim se omogućuju predstečajne nagodbe dok se male poslovne subjekte nemilice zatvara na desetke tisuća godišnje.

Tu je tako riječ o korporatizmu (pojmu kojeg je izumio Mussolini, planirajući korporacije ‘od sistemskog značenja’ – pojam upotrebljen kao opravdanje lex Agrokora i spašavanja korporacije od strane države) koje vuku gospodarstvo i zapošljavaju različite, često ideološki suprotstavljene društvene skupine.

Osobno sam upoznao staricu iz Slunja koja je bila nekoliko mjeseci u zatvoru jer je uhićena dok je prodavala sir uz cestu, dok je primjerice oličenje tajkunske krađe i privatizacije u RH Miroslav Kutle na slobodi u BiH, a u korumpiranom HR pravosuđu je oslobođen i po 3. optužnici nedavno.

HRVATI kao TAOCI hrvatske vanjske politike i odnosa prema BiH

I dok u BiH bježe najveći kriminalci (Zdravko Mamić, Miroslav Kutle) i tamo nekažnjeno žive pa čak i neki osuđeni ratni zločinci (Branimir Glavaš) – zbog odnosa prema bh Hrvatima sami građani domicilne zemlje taoci su takve politike već 30 godina (prošle godine čak su dobili vojne mirovine pripadnici HVO-a (njih oko 6.000), formacije osuđene na ICTY-u za udruženi zločinački poduhvat i zločine širokih razmjera), zbog čega su primjerice neke zemlje EU, poput Nizozemske i Austrije do krajnjih granica odgađale ukidanje radnih dozvola za Hrvate. S druge strane Sjedinjene Države, koje imaju najveću špijunsku bazu u regiji na području Hrvatske, i dalje ne daju Hrvatima putovati bez vize u njihovu zemlju upravo jer su svjesne kriminala i zloupotrebe odnosa Hrvatske prema bosanskim Hrvatima kao i postojanja velikog broja kriminalaca i neprocesuiranih ratnih zločinaca koji slobodno šetaju između dvije zemlje i to s hrvatskim putovnicama.

Mogao bih Vam pisati do sutra (pogotovo o (najnižim) stupnjevima demokratičnosti, nepostojanju političke odgovornosti, penetraciji Crkve u državu…), ali ovo su samo neki očiti primjeri neslobode i državnog terora koji vlada u RH nad običnim građanima i čije smo žrtve već 30 godina.

Oprostite na uzimanju vremena, ali moram si vratiti miran san i umiriti PTSP kojeg imam od hrvatske ‘slobodne’ države i zbog kojeg ću najvjerojatnije uskoro napustiti taj bastion slobode, kako bar moja dva sina kad narastu ne bi uživala u njegovim blagodatima poput njihovog oca.

izraz “balija”

Šta znači izraz “balija” – riječ koja ima potpuno suprotno značenje od onog općepoznatog, uvredljivog

Svaki narod ima nekakav pogrdan nadimak. Imaju ga i Bošnjaci. Bošnjake nazivaju “balijama”. Riječ je perzijskog porijekla i ima potpuno suprotno značenje od onog općepoznatog, uvredljivog. “Bali” je opisni pridjev i znači: visok, uzvišen, dostojanstven, gospodstven, dok je sufiks “ja” tipični bosnizam i ne znači ništa i javlja se u drugim brojnim riječima orijentalnog porijekla: džamija, tekija, kapija, avlija…

“Stoga, ne smeta mi kada me nazivaju balijom, naprotiv, ugodno je u tuđim očima biti gospodstven i dostojanstven. Ima, međutim, ova riječ unutar bošnjačke lingvokulturne i treće, nimalo lijepo značenje. Počesto, tako gospodstveni i dostojanstveni Bošnjaci, a nema ih mnogo, balijama nazivaju one hinjeno udvorne i srdačne likove, ponajčešće ruralne provencijencije, ultraambiciozne i sveprisutne – u vjeri, politici, školstvu, kulturi – nikakvih ljudskih kvaliteta i zapanjujućeg samopouzdanja, svojstvenog samo seljacima i neznalicama.

I njihov etički supstrat također je zapanjujući: pobožnost, hedonizam, korumpiranost, nepotizam, prevare, intrige, opet pobožnost, javna naravno, petkom u džamijama, da ih svi vide onako skrušene i Bogu pokorene. Obično su dobro pozicionirani, solventni, uticajni.”

IZVOR: “Mučilište”, Sadik Ibrahimović