Zločini: Hercegovačke jame

Autor: Hasan Eminović  

Baš u vrijeme kad aktuelni premijer Srbije Aleksandar Vučić na sve strane „pruža ruke“ pomirenja i nudi da se na „vascijelom“ Balkanu ustanovi zajednički dan obilježavanja nedužno stradalih civila u minulim ratovima, u Hercegovini su posebnim programima obilježene godišnjice stravičnog masakra u dvije hercegovačke jame, one sa najvećim brojem stradalih civila iz 1941. god. – u Prebilovcima kod Čapljine, gdje je mučki ubijeno 826 Srba, te u jami Čavkarici kod Bileće, gdje je preko 700 ubijenih Bošnjaka. Godišnjica stradanja Srba bačenih u jamu u Prebilovcima obilježena je svečanim otvorenjem novoizgrađenog Hrama Vaskrsenja Hristovog, a u Trebinju je promocijom zbornika radova “Čavkarica” obilježena godišnjica stradanja bilećkih Bošnjaka u II svjetskom ratu.

Naša medijska (ne)ukost

Događaj u Prebilovcima propratili su svi mediji u regionu, dok promociju radova o „Čavkarici“ nije niko, osim radija BIR. Doduše, u Prebilovcima su bili prisutni najveći zvaničnici SPC, od patrijarha Irineja do tek krštene djece. Bili su prisutni akteri političke zbilje u BiH, poput Milorada Dodika, Dragana Čovića, članova Vlade RS i mnogih drugih. U Trebinju na godišnjici posvećenoj stradanju Bošnjaka u Čavkarici bili su bivši mostarski muftija Seid ef. Smajkić i književnik Ibrahim Kajan. To da nijedan printani medij nije napisao nijedan jedini redak o događaju u Trebinju možda je i moja krivica. Ni jednoj redakciji nisam poslao ni sliku ni tekst.???

O događajima Čavkarice, posljednjim danima Hadžere Ćatović Bijedić koja je 73 dana preživjela u toj jami, pisao sam na sve strane ranijih godina. Valjda me izostanak pravovaljane reakcije dotukao da se zapitam, a kome pišemo te tekstove, koga to podsjećamo i ko će uopće pokazati interes da pročita istinu o Čavkarici, da pročita istinu o hercegovačkim jamama. Većina onih mladih nada, na koje sam računao i čije vrijeme dolazi, cijelo ljeto su na svom facebook profilu postavljali slike s mora ili kakvog drugog odmarališta. Bošnjaci su na odmoru, i stoga me ne bi začudilo da upravo oni prihvate „Vučićevu ruku pomirenja i praštanja“. Nisu oni pročitali ni posljednji intervju Hadžere Ćatović Bijedić objavljen u Preporodu 2013. god., ni izvještaj s njene dženaze u januaru 2014. god. Nisu oni pročitali ni vijest s otvorenja džamije u Planoj 2013. god. kad smo po prvi put klanjali dženazu šehidima Čavkarice.

Umjesto toga stalo me sapliću pitanjima zašto je Preporod tako loš, „bezveze“ i neaktuelan list. Dugo sam razmišljao o tome i jedini odgovor koji mi se vrti po mislima je da je Preporod loš zato što ne piše o njima samima. Preporod bi trebao pratiti njih kad organiziraju mevludsku svečanost, kad urade novu nastavnu jedinicu u mektebu, kad pokose travu oko džamije. Možda bi neki rado da pišem i kad odu na more ili ekskurziju. Sve Boga molim da me poštedi tih iskušenja. Većina njih i ne pokušava da sazna ili čuje te strašne priče o hercegovačkim jamama. Ne znaju ni koliko ih je, ni gdje su, ni zašto su toliko strašne. Uslijed toga, klonem i odustanem od izvještavanja. Pa opet, kad me bol počne gušiti, odlučim se dosađivati redakcijama da makar nešto objave. Jer, Hercegovina je puna jama u koje su posljednjih stotinu godina i više pobacani nedužni srpski i nedužni bošnjaški civili, i ja o tome ponešto znam. Rijetke su jame u koje su bacani Hrvati. (O kako to samo zlobno zvuči!?).

Kapavica, Dizdaruša, Čavkarica, Golubinka i Lipovača

Tokom II svjetskog rata na području Hercegovine srpska historiografija pobrojala je peko 40 stratišta srpskog življa. Srpskoj historiografiji su poznata i imena i prezimena izvršilaca tog zlodjela, no u posljednje vrijeme se o tome ne govori. Za ilustraciju odnosa prema stradanjima civilnog stanovništva u posljednjem stoljeću u Hercegovini mogu poslužiti četiri jame iz II svjetskog rata i jedna iz posljednje agresije na našu zemlju – jame Golubinka u Prebilovcima, Čavkarica kod Berkovića, Korićka jama (Dizdaruša) kod Gacka, Kapavica kod Ljubinja i jama Lipovača nadomak Nevesinja iz 1992. god. Srpska historiografija precizno navodi da su ustaše tokom II svjetskog rata ubijale Srbe i bacili ih u 13 hercegovačkih jama. Bojovnici Ante Pavelića, navode dalje srpski izvori, inspirirani nacističkom filozofijom pojedinih katoličkih fratara i biskupa za jedan dan, šestog augusta 1941. baciše u jamu Golubinku skoro cjelokupno srpsko stanovništvo, djecu i žene iz Prebilovaca kod Čapljine. Nešto ranije u noći između 4. i 5. juna 1941. ustaše su 134 Srbina iz okoline Gacka odvezli i bacili u jamu Golubnjaču, koja danas nosi naziv Korićka jama. Kosti zvjerski umorenih ljudi izvađene su iz jame 1953. i 1956. god. i pohranjene u zajedničku spomen-kosturnicu u centru sela Korita. Ustaše na čelu sa Leonom Togonalom, ustaškim povjerenikom za kotar Ljubinje, 4.-8. juna u selima ljubinjskog kraja (Vlahovići, Ubosko, Pocrnje, Kapavica, Rankovci) su uhvatili oko 114 muškaraca od 16 do 60 godina pobili ih i bacili u jamu Kapavicu. I u slučaju Korićke jame i u slučaju jame Kapavice među ustašama našao se poneki vojnik muslimanskog imena i prezimena. Gotovo u pravilu kad govore o tim događajima Bošnjaci će se prisjetiti kako su ustaše tokom činjenja tih zločina obavezno imali fes na glavi, govoreći za sve će platiti “fes”, misleći na muslimane.