All posts by Miro Gal

Albert Einstein – vjera u Boga je “djetinjasto praznovjerje”

Albert Einstein – vjera u Boga je “djetinjasto praznovjerje”

Ono što ste mogli čitati o mojim “religioznim uvjerenjima” je, naravno, laž. Laž koja se sustavno ponavlja ! Ja ne vjerujem u osobnog Boga, i to nikada nisam tvrdio, već sam to svima jasno stavio na znanje. Ako ima išta u meni što se može nazvati religioznim, to je onda bezgranično divljenje nad strukturom svijeta, toliko koliko nam to naša znanost može razotkriti.”
“Ideja osobnog Boga mi je sasvim strana i čak izgleda naivno.”
[Albert Einstein, 1954, od Alberta Einsteina: Ljudska strana, uredila Helen Dukas i Banesh Hoffman, Princeton University Press]

Vjera u boga je “djetinjasto praznovjerje”, a Židovi nisu izabrani narod, napisao je Albert Einstein u pismu iz 1954. “Riječ ‘bog’ za mene nije ništa više od izraza i proizvoda ljudskih slabosti, a Biblija kolekcija časnih, no i dalje primitivnih legendi koje su prilično djetinjaste. Nikakva interpretacija, koliko god suptilna ona bila, ne može (me) uvjeriti u suprotno”, napisao je Einstein tada u pismu filozofu Ericu Gutkindu. Einstein, sam Židov, rekao je kako ima velike afinitete prema Židovima, no napisao je kako ne misli da imaju “drugačije kvalitete od ostalih ljudi”.

Praznovjerje je sredstvo vladanja neukim narodom. A hrvatska katolička crkva to koristi do maksimuma.

Jeste li kršćanski fanatik?

Pokušajte odgovorit na ova pitanja, ali onako od srca, bez da se konzultirate sa bilo kime.



10 – Energično niječete postojanje tisuća bogova u koje vjeruju druge religije, ali osjećate se grubo uvrijeđeni kada netko negira postojanje vašega.

9 – Osjećate se uvrijeđeni i “dehumanizirani” kada znanstvenici dokazuju da su ljudi evoluirali iz drugih životnih oblika, ali nemate problema s biblijskom tvrdnjom da smo stvoreni od blata.

8 – Smijete se mnogobošcima, ali nemate problema vjerujući u Trojedinoga Boga, Bezgriješnu Djevicu i mnoštvo svetaca, anđela i demona.

7 – Gnjevni ste na “zvjerstva” pripisana Allahu, ali ne trznete obrvom kad čujete o tome kako je Bog/Jehova pobio sve bebe u Egiptu u “Knjizi Izlaska”, podavio cijelo čovječanstvo, te naredio pokolj cijelih etničkih skupina u “Jošui” uključujući žene, djecu, starce, stoku i drveće!

6 – Smijete se hindu vjerovanjima koja simbolički obogotvoruje ljude, i Grcima koji pričaju o bogovima koji spavaju s ženama, ali nemate problema vjerujući da je Sveti Duh oplodio Mariju, koja zatim radja čovjeka-boga koji je ubijen, oživio a zatim se tijelom uzdigao u Nebo.

5 – Spremni ste provesti cijeli život u traganju za sitnim rupicama u znanstveno uspostavljenoj starosti Zemlje (nekoliko milijardi godina), ali ne nalazite ništa pogrešno u vjerovanju plemenskim ljudima iz Brončanog doba koji su, sjedeći u svojim šatorima, nagađali da je Zemlja stara tek nekoliko pokoljenja.

4 – Vjerujete da će svi žitelji ovoga planeta izuzevši one koji dijele vaše vjerovanje, kao i sve suparničke sekte, provesti vječnost u beskrajnim mukama Pakla. A ipak smatrate da je vaša religija “najtolerantnija” i “puna ljubavi.”

3 – Dok vam moderna znanost, povijest, geologija, biologija i fizika nisu uvjerljivi, neki glupan koji se valja na podu govoreći “jezicima” dovoljan vam je “dokaz” da je vaš izbor religije baš onaj pravi.

2 – Definirate 0,01 % kao “postotak visokog uspjeha” ispunjenih molitvi. To smatrate dokazom da molitva djeluje. A mislite da je preostalih 99,99 % NEUSPJEHA bila jednostavno Božja volja.

1 – Vi ustvari znate o Bibliji, Kršćanstvu i crkvenoj povijesti manje od mnogih ateista i agnostika – ali i dalje sebe nazivate Kršćanima.

Jebo vas HDZ

Braco Hrvati, pa kakvi ste vi to  ljudi? Godinama vec podupirete i glasate za HDZ. Svi imate puna usta nekakvih uhljeba koji zahvaljujuci HDZ-u zive na vas racun.. A onda nastavljate po starom,birate HDZ. Osim onih koji su lazni branitelji i onih koji se grebu kraj HDZ-a, sta vi drugi imate od njih? Pa “adezejci” na ocigled prave budale od vas i vi svejedno sutite ko pizde. Sramot!. Koliko vam je bolnica izgradio HDZ ili koliko skola, djecjih vrtica? Koliko je novih tvornica izgradjeno? Zato ima pun kurac novih crkvi. Crkve nicu na sve strane kao lude gljive poslije kise. Crkva ni bog bolesnoj djeci nece pomoci. Hrvati, promislite malo svojom glavom. Ne budite vjecito ovce koje drugi vode.I zapamtite HDZ NIJE HRVATSKA STRANKA. Isto ko i vecina onih koje u svom predznaku koriste hrvatsko ime. Probudite se Hrvati. Mala djeca umiru jer ne mogu kod doktora.Kojih naprosto nema, zahvaljujuci pohlepnosti vladajuce stranke.Jer kazu da jednostavno nemaju novaca za vise place lijecnicima.Stravicno je da se za pojedine preglede mora cekati mjesecima. Za vozni park izdajnika i lopova se trose milijuni kuna a za bolnice nema novca. Mozda bi stari Izraelski avioni donijeli poboljsanje? Srecom novac nije potrosen na skart. A od tog novca bi se moglo izgradit puno bolnica. Zasto dozvoljavate da djeca pate u bolovima jer lijekovi su preskupi a bagra se bogati i zivo im se jebe za tudje muke. Njima je dobro. U isto vrijeme koliko je bolnica izgradjeno u Svercegovini hrvatskim novcem? Koliko je novca uplaceno na uredjenje i popravak crkava?Koliko novaca odlazi u “dijasporu” na ime mirovina dvojnih drzavljana?Zalosno…

HDZ nije i nikad nece biti demokratska stranka.Zapamtite to. ZNA SE…

Bez mira u mirovini

Ana Kuzmanić, Ivana Perić 25.09.2019. Ljudska prava Prema posljednjim informacijama s HZMO-a trenutno radi 11558 umirovljenika. Dio umirovljenika doista radi jer želi aktivniji život, no činjenica je da više od 50 posto umirovljenika živi na rubu siromaštva, stoga im ne preostaje više opcija od ponovnog ulaska u svijet rada. Naime, prosječna starosna mirovina za srpanj, a koju prima najveći broj umirovljenika, iznosila je 2228 kuna, dok mirovinu manju od tisuću kuna prima 153546 umirovljenika. Dodamo li tome one osobe koje se nalaze u iznosu “između” dolazimo do brojke od 586 613 osoba s primanjima nižim od 2228 kuna, tj. 55.31 posto umirovljenika. Za mir u mirovini još se treba izboriti.

P S Sad stvarno mozete vidjeti sta su znacile parole tipa “Hrvatska lisnica u hrvatskome dzepu” i ostala domoljubna sranja.Zaista je sada hrvatska lisnica u hrvatskom dzepu, ali kako vidite skoro pa prazna.Isti oni koji su se razbacivali sa takvim parolama nemaju problem sa praznom lisnicom, Jer oni znaju kako da ih napune.Vlast je u njihovim rukama i oni je iskoristavaju do maksimuma.Rekao je hrvatski Poglavnik Krivousti:”Mi necemo dati vlast u ruke onima koji se nisu znali izboriti za nju” I zato sada nastoje zadrzati tu vlast pod svaku cijenu.Jaz izmedju onih koji su se znali izborit za vlast i onih koji nisu svakim danom postaje sve veci.

Ljudsko pravo na normalan zivot, bez rovanja po kontejnerima za smece, nije u planu vladajuce stranke. Stvarno je cinicna objava kako ce mirovine biti 20% vece onima koji rade jos dvije godine. Znaci do 67. Dakle ako sada imaju 1000 zivotinja place , pardon kuna, onda ce imat 1200. Na zdravlje…

Suradnja Vatikana sa ustašama

Ovako je Vatikan pomogao ustašama da pobjegnu od Tita

 

Alojzije Stepinac, Ante Pavelić

LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD Čini mi se da je Vatikan vjerovao da su nacisti manje zlo od komunista koji su im bili neprijatelj broj jedan Papa Franjo je najavio da će Vatikan iduće godine otvoriti tajne arhive koje sadrže dokumente iz Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada je na čelu Vatikana bio kontroverzni Papa Pio XII. Riječ je o arhivima od 1939. do 1958. godine među kojima je stotine pisama i raznih drugih dokumenata, a bit će zanimljivo vidjeti što će se točno otkriti obzirom da za Pija postoje dvije strane priče  – ona da nije napravio dovoljno da spriječi uzlet fašizma, dok oni koji ga podržavaju tvrde da je Pio XII u pozadini radio na spašavanju Židova od Holokausta. Pitanje je hoće li među arhivima biti i dokumenata koji se tiču NDH, ustaša i Ante Pavelića, kojima je Vatikan bio usputna stanica prije bijega u Argentinu. Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, kad je bilo potpuno očito da je samo pitanje dana kad će savezničke vojske napokon slomiti nacistički režim, a s njima i sve ostale fašističke države, poput NDH, najgori zločinci već su užurbano planirali svoj bijeg. Najviši nacistički dužnosnici živjeli su u golemom strahu od ratnih sudova zato što su znali da će ih proglasiti krivima zbog Holokausta Židova. Svoj bijeg planirala je i vrhuška Nezavisne Države Hrvatske, na čelu s Antom Pavelićem, koji je kasnije našao utočite u Argentini. Autor Uki Goñi, možda i najzaslužniji čovjek za otvaranje argentinskih arhiva i razotkrivanje bijega nekih od najgorih zločinaca, u razgovoru za Express prije nekog vremena otkrio je da je utočište odabrano pomalo slučajno.  “Odbjegli hrvatski zločinci očajnički su trebali utočište. Prvo su se zaputili u Austriju, a zatim u Italiju. Međutim, zaštita koju im je Vatikan pružao nije mogla trajati unedogled. Već sredinom 1947. godine postignut je tajni dogovor između Washingtona, Londona i Vatikana da pošalju hrvatske bjegunce u Argentinu”, ispričao nam je Goni. Pavelić je bio svjestan kakva ga sudbina čeka Savezničke vođe su već krajem 1942. godine objavile da zločini neće pobjeći pravdi. Sovjetsko vojno pravosuđe, takvo kakvo jest, sredinom iduće godine počelo je sa suđenjima zarobljenim nacistima optuženima za ubijanje Židova. Krajem 1944. godine britanski BBC počeo je objavljivati imena pojedinaca optuženih za ratne zločine i ponavljati da ih čeka suđenje nakon rata. Pavelić je bio savršeno svjestan kakva ga sudbina čeka padne li u ruke partizanima i zbog toga je već 1943. godine kupio šezdesetak argentinskih putovnica kako bi osigurao bijeg najviših    dužnosnika i njihovih obitelji.                                                                                          Pavelić i najbliži suradnici su početkom 1944. godine počeli pripremati svoj neizbježni slom skrivanjem zlata i novca u Švicarskoj. Prema nekim procjenama, Hrvati su uspjeli prebaciti 2400 tona zlata i ostalih dragocjenosti u Bern. Potvrđena su dva transfera zlata: 358 kilograma zlata prebačeno je u Švicarsku narodnu banku u svibnju 1944. godine, a dodatnih 980 kilograma dospjelo je u kolovozu iste godine. Čini se da je ovih 980 kilograma zapravo ukradeno iz središnje banke Kraljevine Jugoslavije 1941. godine i skrivano negdje izvan Hrvatske. Posljednje zlato pod hrvatskom kontrolom Krajem te godine je Konstantin Kammerhofer, Himmlerov osobni predstavnik u Hrvatskoj, obavijestio nadređene da je ustaško povlačenje već počelo. Pavelićeva supruga, jedna kći i nekoliko rođaka kreću u Austriju, u Semmering. Unatoč svemu, Pavelić je novu, 1945. godinu, čestitao Himmleru obećanjima da će hrvatski vojnici bez oklijevanja boriti se rame uz rame s njemačkim vojnicima sve do konačne pobjede. Dok je obećavao vječnu vjernost Himmleru, Pavelić je planirao bijeg i pljačku ustaške države. Početkom svibnja 1945. godine je 45 kovčega zlata hrvatske riznice, posljednje zlato pod izravnom hrvatskom kontrolom, podijelio na dva dijela i jedan dio, 13 kovčega, poslan je u inozemstvo s Pavelićem. Ostatak je skriven kod zagrebačkih franjevaca u samostanu. Priča se da je u tom blagu, osim zlatnih poluga, bilo i mnoštvo vjenčanih prstenova, dragulja, pa čak i zlatnih zuba žrtava hrvatskih koncentracijskih logora.  Blago će ostati tamo, pod zaštitom Katoličke crkve, sve do 1946. godine, kad su komunisti otkrili gdje se nalazi i zaplijenili ga. Nakon kraja Drugog svjetskog rata došlo je i do masovnih suđenja diljem Europe, ali i najvećeg suđenja za ratne zločine u Nürnbergu. Argentinski diktator Juan Peron, inače veliki obožavatelj nacističkih režima, oštro se protivio svim tim suđenjima. Kako je on to rekao: “Uvjeren sam da i argentinski narod smatra Nürnberške procese sramotnima. Nisu dostojni pobjednika koji se ponašaju kao da nisu pobijedili. Sada znamo da su saveznici zaslužili poraz. Peronova politika uključivala je fašizam Tijekom mandata sam često govorio protiv Nürnberga što je uvreda koju povijest neće zaboraviti”. Ispričao je to Peron početkom sedamdesetih godina tijekom izgona u Španjolsku, a samo nekoliko mjeseci prije trijumfalnog povratka u rodnu zemlju. Uzevši u obzir tako oštre osude suđenja ratnim zločincima poražene strane, uzevši u obzir skrivanje fašista raznih država, uzevši u obzir Peronove diktatorske tendencije, pitali smo Gonija je li Peron bio fašist.  “Peron je bio peronist. Njegova politika uključivala je elemente fašizma, ali on nije bio potpuni fašist. Peron je bio jako fleksibilan te je njegova politika uključivala mješavinu kapitalizma, populizma, fašizma i socijalizma. Nazvao je svoj politički program Trećim putem te ga predlagao kao alternativu kapitalizmu i komunizmu. Neki od zločinaca 2. svjetskog rata odbjeglih u Argentinu vidjeli su određene sličnosti između Peronova Trećeg puta i fašizma. Ti zločinci su isto tako smatrali da je njihov fašizam nekakva zlatna sredina između kapitalizma i komunizma”, pojasnio nam je argentinski autor.  Kad već Peron nije bio fašist, pitali smo Gonija zašto je Argentina prihvatila toliko zločinaca. “Tajni dogovor o prihvatu nacista i fašista postignut je u vrijeme povlačenja Amerikanaca i Britanaca iz Italije. Vidite, Italija je bila pod njihovom kontrolom od oslobođenja i Amerikanci su isprva bili jako zagrijani za hvatanje ratnih zločinaca. Nekoliko jako bitnih hrvatskih kriminalaca uhićeno je u Italiji i poslano u Jugoslaviju na suđenje. Sredinom 1947., tijekom povlačenja, postigli su tajni dogovor s Vatikanom da Hrvate pošalju negdje izvan Europe. Argentina je prihvatila Hrvate i zato su otišli tamo.”  U svojoj knjizi je Goni pojasnio da je Pavelić proveo godinu dana nakon sloma NDH u Austriji, i to pod budnim okom britanskih vojnih i tajnih službi. Ljutiti Josip Broz Tito tražio je Pavelićevo izručenje, a slao je čak i točnu adresu gdje se Pavelić skriva u Austriji, ali Britanci su se pretvarali da nemaju pojma ni o čemu. Njihovo ministarstvo vanjskih poslova slalo je pisma Amerikancima i Sovjetima te su ih pitali da nisu kojim slučajem vidjeli Pavelića. Negdje u travnju 1946. godine odselio se Pavelić u Rim u pratnji ustaškog poručnika Dragutina Došena. Obojica su nosili halje rimokatoličkih svećenika i smjestili se u Ulicu Gioacchino Belli broj 3 u prostorije Collegio Pio Pontificio.  Prema izvještajima američkih obavještajnih službi, bila je to jedina zgrada u Rimu pod punom upravom Vatikana i trebali su posebni dokumenti za ulazak. S vremenom su Amerikanci uspjeli pohvatati sve konce priče i uvidjeli su golemu upletenost Vatikana u skrivanje raznih zločinaca. Primjerice, u svibnju 1946. godine je Pavelić boravio u Castel Gandolfu, ljetnoj papinskoj rezidenciji, gdje mu je društvo radio bivši ministar rumunjske kvislinške vlade. Doznali su Amerikanci da je Pavelić redovito imao sastanke i sa stanovitim monsinjorom Montinijem. Montini će kasnije postati papa Pavao VI. Negdje pred kraj 1946. godine došao je brzojav iz Londona u Washington gdje su Britanci obavijestili kolege da Jugoslavija traži pet ratnih zločinaca koji se skrivaju iza vatikanskih zidina.  “Bio bi to jako neugodan presedan da britanske vlasti uhićuju ljude na vatikanskom teritoriju bez suglasnosti vatikanskih vlasti”, pisalo je u brzojavu. Amerikanci su se pomalo cinično složili i rekli da bi bilo najbolje kad bi Jugoslaveni osobno tražili pomoć od Vatikana zato što imaju diplomatskog predstavnika tamo.” Do kraja te godine su se pojavile glasine da je Pavelić otputovao za Argentinu, koristeći dobro uhodanu mašineriju Juana Perona, ali već početkom 1947. godine su ga Amerikanci otkrili u samostanu svete Sabine. Njihove obavještajne službe bile su jedne od rijetkih koje su se doista trudile uhvatiti Pavelića, ali im je predstavljao problem to što je Pavelić imao na raspolaganju basnoslovno bogatstvo ukradeno iz hrvatske središnje banke, ali i oduzeto od prognanih Židova i Srba. Priča se o stotinama tona zlata i tisućama karata dijamanata koje je Pavelić prokrijumčario iz Hrvatske. Nije nužno Vatikan podržavao ustaše Očito je Katolička crkva odigrala golemu ulogu u skrivanju raznih zločinaca tijekom i nakon Drugog svjetskog rata što je doista neugodna povijest za Vatikan. Goni, pak, ima dobro objašnjenje za nastalu situaciju:  “Nije nužno Vatikan podržavao naciste ili ustaše u Hrvatskoj. Vatikan ih jest vidio kao zaštitu od nadolazećeg komunizma. Ne samo da su pomagali ratnim zločincima da pobjegnu, nego je Vatikan upogonio ekstenzivnu mrežu lobista da pokušaju osigurati amnestije važnim nacističkim zločincima nakon rata. Čini mi se da je Vatikan vjerovao da su nacisti manje zlo od komunista koji su im bili neprijatelj broj jedan. Kad je riječ o hrvatskim zločincima, Vatikan, Washington i London su ih nakon rata slali u Jugoslaviju da se bore protiv Josipa Broza Tita i njegova režima”.  Relativno nedavno objavljeni tajni američki dokumenti pojašnjavaju zašto nisu željeli uhvatiti i izručiti ustaškog poglavnika.   “Danas, u očima Vatikana, Pavelić je militantni katolik, čovjek koji je griješio, ali je griješio u ime borbe za katoličanstvo. Zbog toga Pavelić uživa zaštitu Vatikana. Znamo da Pavelić održava kontakte s Vatikanom koji ga smatra militantnim katolikom koji se jučer borio protiv Pravoslavne crkve, a danas se bori protiv komunističkog ateizma. Stav Vatikana je da Pavelića ne treba izručiti Titovu režimu jer on nikome neće dati pravedno suđenje. Izručenje bi samo oslabilo borbu protiv ateizma i pomoglo komunizmu. Pavelićeve zločine iz prošlosti neće zaboraviti, ali Vatikan drži da mu mogu suditi samo Hrvati putem katoličke i demokratske vlade. Pavelić je navodno odgovoran za smrti oko 150.000 ljudi, ali Tito je Staljinov agent. A Staljin je odgovoran za desetke milijuna mrtvih u Ukrajini, Bijeloj Rusiji, Poljskoj, Baltiku i baltičkim državama tijekom 25 godina”, stoji u povjerljivim američkim dokumentima.  Pavelićev bijeg, čini se, koordinirao je Krunoslav Draganović. Jedni tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je maskirao u svećenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je zamaskirao u redovnicu. Treći, zgražajući se, poriču obje ove priče. Kažu da mu Pavelić nije vjerovao ni koliko je crno pod noktom pa je poglavnik u Argentinu pobjegao krijući se od njega. Goni, pozivajući se na dostupne dokumente, kaže da je ova posljednja verzija vjerojatno najtočnija.   Ustaški poglavnik nije dobio čak ni dozvolu za dolazak u Argentinu, što je bio jedan od ključnih preduvjeta legalnog dolaska. Formular za izdavanje svojevrsne osobne iskaznice u Buenos Airesu ispunjen je tek nekoliko dana nakon Pavelićeva dolaska u novi svijet. Goni, zbog svega toga, pretpostavlja da je Peronova tajna policija preuzela Pavelića izravno s broda, vrlo vjerojatno čak i prije nego što je brod Sestriere pristao u luku. Peron je imao odlično uhodan sustav prebacivanja raznih zločinaca u Argentinu i jedan od ključnih ljudi sustava bio je Branko Benzon, bivši veleposlanik NDH u Berlinu, koji je nakon rata postao bliski Peronov suradnik. Svoj utjecaj je koristio da bi pomagao zločincima Benzon je bio nevjerojatni šarmer, koji je jednako mogao razgovarati s Hitlerom i prebaciti se na šarmiranje Eve Peron, prve dame Argentine. Uživao je veliki utjecaj u uredu za imigraciju, uredu koji je omogućio bijeg čak i Eugenu Didi Kvaterniku, drugom najmoćnijem čovjeku NDH. Svoj utjecaj je Benzon koristio da bi pomagao hrvatskim zločincima, ali i zlostavljao Židove. Njegova bilješke “J. NO B.” često je označavala židovske molbe za ulazak u državu. Bilješka, inače, znači “Židov, ne, Benzon” i po tome se znalo da je on osobno naredio odbijenicu.  Nisu samo ustaše našle utočište u Argentini, nego su se tu našli i Adolf Eichmann, glavni i odgovorni za masovne deportacije mađarskih Židova tijekom 2. svjetskog rata, Josef Mengele, “anđeo smrti” iz Auschwitza, odgovoran za odabir žrtava za plinske komore i mnogi drugi. Ali nisu svi uživali takve povlastice kao hrvatski fašisti. “Argentinska vojska i nacionalističke organizacije održavale su bliske veze s hrvatskim, francuskim i belgijskim fašistima koji su došli u Argentinu. Te katoličke fašiste je argentinsko društvo ubrzo asimiliralo. Mnogi su završili u argentinskoj tajnoj službi, a neki su dobili čak i predavačke pozicije na državnim sveučilištima. Međutim, nisu održavali tako bliske veze s odbjeglim njemačkim i austrijskim nacistima. Okorjeli nacisti bili su pagani i nisu se osjećali ugodno kad bi surađivali s argentinskom vojskom i nacionalistima koji su bili tradicionalni katolici. Već 1938. godine je njemačko veleposlanstvo u Buenos Airesu poslalo izvješće o “Židovskom pitanju u Argentini” gdje su zaključili da su svi Argentinci barem dijelom Židovi zato što je većina imala pretke podrijetlom iz Španjolske. Nacistima su svi Španjolci bili dijelom Židovi zbog velikog broja Židova koji su živjeli u Španjolskoj sve dok ih katolički kraljevi nisu protjerali 1492. godine”, pojašnjava nam Goni. Drugi važan Hrvat s one strane oceana bio je Gino Monti de Valsassina, popularno zvani grof od Montija, inače Talijan hrvatskog podrijetla. Tijekom Drugog svjetskog rata radio je kao špijun nacističke vojne obavještajne službe te kao časnik njihova ratnog zrakoplovstva. Osobno je preuzimao odgovornost za naciste U Buenos Airesu je surađivao s Rodolfom Freudeom, šefom argentinske obavještajne službe, kako bi odbjegli nacisti imali sve potrebne dozvole za ulazak i boravak u državi. Osobno je preuzimao moralnu i materijalnu odgovornost za te naciste. Monti je dobio unosne ugovore za opremanje socijalnih klinika Evite Peron, namijenjene isključivo siromašnima, kako bi mogao neometano financirati svoje poduhvate. Međutim, taj posao mu je propao zato što je Evitu počeo pratiti ugled poslovne žene koja nema naviku podmirivati ispostavljene račune u cijelosti ili na vrijeme. Pavelić, barem sudeći prema dostupnim materijalima, nije ovisio o dobroj volji svojih novih domaćina, nego je mogao trošiti blago ukradeno iz NDH.  Emerson Bigelow, američki obavještajac, pisao je krajem 1946. godine o točnijim brojkama. Prema njegovim tvrdnjama, Pavelić je iz NDH izvukao oko 350 milijuna švicarskih franaka, većinom zlatnika. Britanske vlasti su zaplijenile oko 150 milijuna franaka vrijedno zlato na austrijsko-švicarskoj granici, a ostatak je skrivan negdje u Vatikanu. Pozamašan dio prebačen je u Španjolsku i Argentinu. Mnogi dokumenti su u međuvremenu uništeni U Argentini je Pavelić pokušavao uspostaviti svojevrsnu vladu u egzilu, ali to nije baš najbolje funkcioniralo unatoč basnoslovnom bogatstvu kojim se dičio odbjegli ustaški zločinac. Godine 1952. je američkim obavještajcima ispričano da je Pavelić poslao Antu Čudinu i Marka Čavića u Europu s eksplicitnim uputama za prebacivanje 250 kilograma zlata za Argentinu.  “Izvor nije upoznat s točnim raspletom misije, ali znamo da je posljednjih dana Pavelić nudio 200 kilograma zlata na tržištu Buenos Airesa preko posrednika Juana Heinricha”, prenosi u svojoj knjizi “Odessa” Goni povjerljive dokumente CIA-e. Heinrich je inače Ivo Heinrich, jedan od upravitelja Jasenovca. Argentinske vlasti pažljivo su čuvale sve dokumente o krijumčarenju ustaša i nacista, ali sve dok Goni nije počeo čeprkati po arhivima, nitko nije htio spominjati tu doista sramotnu epizodu njihove povijesti. Mnogi dokumenti su uništeni u međuvremenu, ali čak i ovaj manji dio pokazuje kakva sprega je vladala između velikih sila svijeta samo kako bi spasili šačicu najgorih zločinaca otkako je zabilježene povijesti.

Sud odlučio: Sele Francov grob – sljedeći Pavelić i Luburić?

      Jedna država odlučno kreće u obračun sa svojim fašističkim naslijeđem, a hoće li se usput obračunati s ustašama?                                                                                       

PIŠE Raif Okić Miho Dobrašin 24. RUJNA 2019.

Jedna država odlučno kreće u obračun sa svojim fašističkim naslijeđem, a hoće li se usput obračunati s ustašama? Spanjolski Vrhovni sud odobrio je u utorak premještanje posmrtnih ostataka nekadašnjeg diktatora Francisca Franca iz mauzoleja udaljenog 50-kilometara od Madrida na jedno javno groblje pored glavnog grada Španjolske. Potpredsjednica španjolske socijalističke vlade najavila je da će ostaci biti premješteni u najkraćem roku dok je odvjetnik Francove obitelji, koja se protiv premještanju, poručio kako će pravdu tražiti na europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.  Španjolska socijalistička vlada premijera Pedra Sáncheza je, po dolasku na vlast prije 14 mjeseci, pokrenula ekshumaciju Francovih ostataka tvrdeći da oni ne smiju ostati u mauzoleju financiranom javnim novcem te da to mjesto služi za odavanje počasti diktatoru, a trebalo bi biti mjesto pijeteta žrtvama obiju strana tijekom španjolskog građanskog rata i poraća, prenosi Hina. Iako se to čini kao lokalna španjolska stvar, pitanje je što će se sada dogoditi s posljednjim počivalištima dvojice zloglasnih Hrvata. Ante Pavelić također je u Madridu, a Vjekoslav Maks Luburić sahranjen je u Carcaixentu.   Kako je Express već ranije pisao, njhove privatne grobnice nisu u mauzolejima već u gradskim grobljima zajedno s desexima drugih grobova lokalnog stanovništva. Vlast u Carcaixentu pokrenula je inicijativu o premještanju grobnice u lipnju prošle godine, kad su na vlast u Španjolskoj došli socijalisti, najavivši premještanje posmrtnih ostataka diktatora Francisca Franca iz javnog mauzoleja pored Madrida.                                                   Španjolski zakon o povijesnom sjećanju, koji se odnosi na Španjolski građanski rat i režim nakon njega, nadopunjen je u rujnu s ciljem premještanja Francovih ostataka. U nadopuni zakona nema, međutim, članka koji bi se odnosio na druge osobe pokopane u Španjolskoj koje nisu sudjelovale u Španjolskom građanskom ratu ili režimu nakon njega.  Zato su tamošnje vlasti sve pokušale dogovoriti s Luburićevom obitelji, ali i putem hrvatskog diplomatskog predstavništva u Madridu. Slali su pisma na sve moguće adrese, a redom su dobijali neodređene odgovore. Luburićev sin, Vjekoslav Hernáiz Luburić, odbio je premještanje grobnice njegovog oca. Do sada je potencijalno premještanje groba bilo u sferi razmatranja i lokalnih napora, da bi se sada sve ozbiljnije postavljalo pitanje hoće li u nekoj skorijoj budućnosti i Carcaixent imati pravno uporište za izmještanje groba krvnika iz Jasenovca.                                                                              Pavelić i Luburić rođeni su u BiH, Pavelić kod Konjica, a Luburić kod Ljubuškog, a razlog zbog kojeg bi se njihovi grobovi preselili su taj što su postali mjesto hodočašća ekstremnih desničara, što je također pitanje kojim se bavi novi španjolski zakon. Nakon što je 1945. pobjegao iz Hrvatske, Pavelić je spas potražio u Argentini, ali nakon neuspjelog atentata na njega 1957. godine u Buenos Airesu, kada ga je pokušao ubiti srpski emigrant Blagoje Jovović, Pavelić se preselio u Španjolsku jer je imao dobre odnose s Francovim režimom. Tamo je umro 1959. godine, u 70. godini života. Luburić se također preselio u Francovu Španjolsku 1949. godine. Živio je u Valenciji gdje je vodio tiskaru u kojoj je izdavao proustaške časopise. Agenti Udbe infiltrirali su se u tiskaru i ubili ga 1969. godine. 

HE HIVE MENTALITY

Everything is fake in our society today – or at least a great many things are. Our world is filled with an extraordinary amount of lies, deception, disinformation, misinformation, fake, fraud, facades, mirages, propaganda and brainwashing.

Sure, we’ve all felt overwhelmed, sad, angry and impotent at times when we’ve seen just how easily our (mis)leaders can fool the masses with sophistry and empty rhetoric, but they’ve all been placed there to challenge us to wake up more quickly and fully, and reclaim our world.The good thing though is that once you awaken to the deception, you can use it as a tool for raising your consciousness. The idea that virtually everything is fake can be empowering rather than depressing.

HE HIVE MENTALITY.
A citizenry that does not think for themselves, obeys without question, is submissive, does not challenge authority, does not think outside the box, and is content to sit back and be entertained is a citizenry that can be easily controlled.

The poor and the underclass are growing. Racial justice and human rights are nonexistent. They have created a repressive society and we are their unwitting accomplices. Their intention to rule rests with the annihilation of consciousness. We have been lulled into a trance. They have made us indifferent to ourselves, to others. We are focused only on our own gain.

It’s all DECEPTION! From the top to the bottom, and everywhere in between, THE LIE IS DIFFERENT AT EVERY LEVEL! As a result — and through a system of world wide corruption.

O kajkavskome jeziku

Lepe se je spominat na svojemu jeziku.Najte ga pozabiti…

By Miro Gal on Tuesday, April 29, 2014 at 3:59 PM

Kajkavski je Srednjoevropski, Slavenski jezík na šteromu se spominaju i pišeju Kajkavci v Kajkavski regiji na severu Horvatske.Jedinstvo Kajkavskega jezíka i njegvih dijalektov je prvi dokazal poznáti lingvist Stjepan Ivšić v svojemu epohalnemu delu “Jezik Horvatov Kajkavcov“ 1936.

Kajkavski je jezík z duogom tradicijom i kak takov je gloavni nosítelj bogáte Kajkavske kulture, štera je pak jedna od najduogovečneših v Evropi s začetkom vre v 6. stoletju.Važnost Kajkavskoga jezika za kulturni identitet Kajkavcov je očivestna jer su v njemu kreirane i daljše se prenašaju tradicionalne Kajkavske navade, mitologija, pesme i pripovesti. V Kajkavskemu jeziku i kulturi su se sčuvali išče praslavenski elementi šterih ga več nie, ili jih ga nie v tuliki meri v drugem jezíkom i kulturam kak v Kajkavskem, akoprem vendar postoje paralele s Ukrajinskom i Ruskom tradicionalnom kulturom.

Kak takov, Kajkavski jezík je od neprocenljive važnosti za kulturnu vsakojačkost nie lestor v Horvatski, nego i v Europi i širše.

Kajkavski jezik nieje dijalekt, a išče več nieje dijalekt standardnega hrvatskoga jezika.Kajkavski jezik ima svoje vlastite dijalekte – varijante Kajkavskoga jezika v govoru i pisanju. Standardni hrvatski jezik se temelji na novoštokavskom narečju – k šteromu Kajkavski ne spada. Vu tem se slažu vsi svetski i horvatski lingvisti. No ne mora se biti lingvist kaj bi se videlo da se Kajkavski ne temelji na novoštokavskem narečju izhódne Hercegovine, i da je stareši od novoštokavskih jezikov (šteri su Hrvatski, Bosanski, Srbski, Črnogorski).Kajkavci su distinktivna kulturalna skupina čije naseljenje Kajkavske regije – Dolnje Panonije od Balatona na Izhodu do Alpi i Istre na Zahódu seže vre v 6. stoletje (Panonnia Inferior v Franačkim zvirom). Vse do 10. stoletja su bili menje ili več neovisni v vlastiti kneževini. Za vreme Karolingov Kajkavci su bili pod njihovem direktnem utjecajem, ali za razliku od severneših Slovencov, Kajkavci niesu bili pod direktnom vlastjum Karolingov.V 10. stoletju Kajkavci gube svoju političku samostalnost i svoju državu Kajkavsku kneževinu s središčem i prestolnicom Siskom, i padaju pod Hrvatsku vlast, ali su do denes vuspeli sčuvati svoju jedinstvenu kulturu i jezíka.

Kajkavski knjižévni jezík je polifunkcionálni, normíerani i stilistički diferencíerani idiom v čijem je temelju bil zagrebéčki gradski govor. Kajkavski jezik je funkciju standardnega jezíka1 imel na području Kajkavske regije (Horvatske) od druge polovíce 16. st. do sredine 19. st. Denes je Kajkavski jezik, makar nie standardni, vu’ti regiji sčuvani v govoru, ter v stoarem ali i v modérnem pisánem delom, t.j. v Kajkavski književnosti.

Kajkavski je autentični jezík Kajkavcov v Kajkavski regiji – regiji v Horvatski na prelazu Alpskih Bregov v Panonsku nizinu. Kajkavski jezík ima svoju osebújnu gramatiku, svoje proavopisanje, svojega sistema naglaskov2, svoje osebujne vokale – diftonge i svoju književnost.

Kajkavskim jezíkom govoríju i pišu Kajkavci v Horvatski od Gorskoga Kotra do Podravine, kak i Kajkavci v Mađarski. Denes se Kajkavskega jezíka išče ne vuči po školam zarad prepalih politikantof ki so na vlasti i mrziju Kajkavski, no vučenje Kajkavskoga književnoga jezíka po školam je nie lestor kulturna potreba Kajkavcov nek i temeljna ljudska pravica i kak takvo je lestor pitanje časa.

Do okoli 1850. leta je Kajkavski jezik bil službeni jezík v Horvatski, a nucali su ga išče v susednim, denes slovenskim pokrajinam Prekmurju, Prlekiji, pa vse do Gradišča. Vnogem nieje poznáto da se denešnji Gradiščanski jezík puno temeljí prav na Kajkavskom književnom jeziku.V Medjimorju se književni Kajkavski vučil i v dvadesetem stoletju, vse do 1918. leta, a potlem se prenašal v govoru i v knjigam. V 21. stoletju progres Kajkavskoga se nastavlja i vu virtualnem prestíru. (presterti, prestirati  -> prestír)

Kajkavski jezik nieje lestor “selski jezik“, jer noa’njem su pesme i druga zvrstna književna dela pisali Kajkavska aristokracija (Patačič, Oršič, Zrinski), navučniki te najbolši horvatski pisci kak Krleža, Ivan Goran Kovačič i Fran Galovič. Vsem njiem je Kajkavski bil materni jezík. Pervo predavanje na Zagrebečkomu Vsevučilišču 6. studenoga 1832. na Horvatskomu (= Kajkavskomu!  jeziku je deržal Matijaš Smodek.

ZAKAJ JE DOBRE ZNATI KAJKAVSKEGA JEZÌKA?

Kajkavski je stareši jezík od denešnjega stadardnoga hrvatskoga, i kak takov pripada nie lestor Kajkavcom nego i univerzalni baštini i kulturi človečanstva.

Zakaj je Kajkavski jezík gloavni nositelj kulture Kajkavcov? Bez Kajkavskoga nej bilo jedinstvenih Medjimorskih popevki, nit Baladi Petrice Kerempuha, nit pesmi Ivana Gorana Kovačiča z Gorskoga Kotra i Frana Galoviča z Podravja, a niti Kajkavcov. Nej bilo denes Cinkušov ni njihove muzike, a kultúrna scena v Horvatski bi bila fest siromašneša! Bez Kajkavcov nej bilo niti Kajkavske Naive, jedíne autentíčne modérne horvátske likovne umetnosti priznáte i poznáte v svietu od Amerike do Japana; nej bilo Ilírskega naródnega prepóroda, i brez tega nej bilo Horvatske kakvu ju poznámo.Nej bilo Zrinskih kakve jih poznamo, jer su oni prevzeli Kajkavskega jezíka i zavzemali se za Kajkavce i razvijali se v Kajkavski regiji.

Znoanjem Kajkavskoga jezika Ti dalje prenašaš i razvijaš tu jedinstvenu tradiciju Kajkavcov, fest kreativnu i bogatu i živu i vrednu, štera se kak jedna od retkih v Evropi kontinuirano razvija vre od 6. stoletja na vetim presterom!

RAZVOJ KAJKAVSKEGA JEZÌKA Pervi pisani zviri na Kajkavskom se datiraju na začetek prešestnoga jezeroletja, okoli 1100. leta (Radonova Biblija4). Ime Kajkavskega jezíka je prešlo več tranziciji:

pervo se imenuval Slovenski (lingua Slavonica),2) od konca 17. stoletja do sredine 19. stoletja Horvatski,3) da bi se potlem počel imenuvati Kajkavski.

Za razliku od denešnjega standardnega Hrvatskega jezíka, čija je štokavska baza zvun Horvatske, Kajkavski ne spoada pod grupu štokavskih jezikov kak standarni Hrvatski, Bosanski, Černgorski i Srbski, jer mu je baza ni Novoštokavski (Zhodno-hercegovački).Kajkavski je drugački – spodobneši je Slovenskem, a ima i slične zvire s Čakavskim. Kak je denešnji standarni Hrvatski spodoben Černogorskem i Bosanskem, tak su Kajkavskem jako spodobni nešteri (ali ni vsi) govori v Sloveniji. To je zato jer se do konca 18. stoletja Kajkavski jezik razvijal skup s govorom šteri su denes Slovenski, t.j. ti govori su bili i denes su je več spodobni Kajkavskem – to su Prekmurski, Prleški i drugi Izhódni govori v Sloveniji na granici s Kajkavskom regijom.Pelda: Futur v Kajkavskemu “ja bu(de)m pisal” se konstruira kak i v Slovenskem, Češkem, Slovačkem i Poljskem jeziku. Prosimo, poglečte spodobnost med Kajkavskom i Poljskom rečenicom:

Poznate rieči od Ljudevita von Gaya:Išče Horvatska nie zginula – gda mi živemosu zaprav prevedene z poznáte Poljske pesme:Ješče Polska nie zginela – kiedy my zyjemy.

Prvi del rečenice je skoro identični v Poljskomu i Kajkavskomu, a toa spododbnost ide puno daljše od občinske spodobnosti Slavenskih jezikov. Kajkavski je po glasom i gramatiki spodoben i Slovačkomu:

Čierne oči choďte spať   (Slovački) Černe oči hodte spat’      (Kajkavski – korienski pisane)

Kajkavski ima svoju vlastitu akcentuaciju s 3 naglaska, svoje vokale i diftonge, svoju osebujnu sintaksu i gramatiku, po šteri se razlikuje od štokavske grupe, ali i od Slovenskoga jezika.

Kajkavski nieje prevzeti v denešnji standardni Hrvatski jezík, kaj je i dobro, jer je tak sčuval svoje osebujnosti i karekteristike, svoju originalnost i autentičnost. Na drugu stroan je pak hudo jer se nažalost, radi inercije autoritarneh sistemov, Kajkavski išče ne vuči po školam, ali i to bu se zmenilo, kak smo vre gori povedali. Kajkavci jako imaju rad svoj jezik, govore i popevlju na njem i 150 let potlem kaj je meknuti z službene i javne upotrebe, i rada bi šteli da ga se i drugi navče, pogotovo štokavci šteri su k njim dohajali.Kajkavski je dosta heterogeni jezik s dosta svojeh dijalektov, a glavne karakteristike vseh Kajkavskeh govorov štere jih definiraju kak takve su kak sledúje:

DISTINKTIVNE KARAKTERISTIKE KAJKAVSKEGA JEZIKAPrezentacija Kajkavskoga jezika v pdf-formatu za škole i za univerzitete, ili lestor za se. Snimite si ju na kompjuter i pokažite ju v školi: Kajkavski – Glavne karakteristike Kajkavskoga jezika.pdf 

  •  
    • zamenica KAJ (kej, kuoj)
    • osebujni 3-nagloasni sistem
    • dvogloasi / diftongi (uo, oa, ie, ..)
    • nagloasek često na predzadnjem slogu (penultu), mogúči isto na zadnjemu slogu – ultimi (bregóv, nogáj)
    • nie(ga) sibilarizacije: nie menjanja fonemov k, g, h v nominativu plurala, dativu i lokativu (ruoka → ruokinoga → nogi, svrha → svrhi). Drugem rečjum fonemi k, gh se ne menjaju v  c, z, s.
    • deminutiv muški rod ima sufiksa -ek ili -ec
    • vnogi deminutivi su hipokoristiki – imenice štere izražavlju osečaj droagosti. Kajkavski je droagi jezík, jezik serdca (moajčica, zemlica, deklica, dečec, cujzek, kokotiček, trsek moj, tatek, japek, striček, kumek, kruhek, zajček, autek, pesek, cugek, bogek, bogec(sažaljenje prema siromašnem), sončece).
    • v- pred -u i -o (vusnica, vugurek, vuho, vulica, vu, vogel)
    • j- pre samoglasnikom (jogenj, joko, jana, jembrelo, Jambrovič)
    • zjednačenost zgovora mehkoga ć i terdoga č v srednje-mehkem č
    • futur kak v slovenskom i zahódno-slavenskem jezikom (ja bu(de)m delal Kajkavskega portala)
    • supin (fela glagolske imenice) z glagolom gibanja (idi spoat = supin vs. liepo mi je spoati =infinitiv)
    • nie vokativa → niti palatalizacije v deklinaciji (vuok idi v kraj!)
    • genitiv plurala muškega roda je -ov (dečecov, čuonov)
    • sčuvana razlika med Dativom, Lokativom i Instrumentalom (DLI-distinkcija)
    • plural muškega roda ima korektnega sufiksa -i (obloki, brodi, kabli), bez sufiksa -ovi
    • plural v genitivu gubi sufiksa (leta → let, krave → krav; sela → sel).
    • imperativni sufiks –ete v 2. licu plurala
    • sufiks v akuzativu isti za živa bitja i niežive stvoari (imaš hamra, imam rada kralja Ljudevita)
    • vnogi germanizmi (štienge, štamperlin, kukarlin, hamer, tancati, fieringe, vanjkuš, kušnuti, nor, farof, cirkva, meša, pintar, ..) za razliku od štokavskega gde prevladavlju turcizmi; nekaj menje hungarizmi (harmica, pelda, jezer/o(=1000), kinč/iti, tovariš, ..) i latinizmi (cinkuš, plebanuš, ..)
    • -e stareši od štokavskega -a- (denes, veter, pekel vs. danas, vjetar, pakao)
    • najmenje 2 vokala za –e: zaperto i odperto e. (zaperto: otec, mesto; odperto: ve, vezda, terpela)
    • slogodelajuče -r se zgovarja i piše -er (černi, čerleni)
    • sčuvana praslavenska suglasnička skupina čr- (črešnja, ali černo, červ, čerleno)
    • odperti -e v praslavenskemu sufiksu -me (ideme, očeme, živeme) vmesto –mo, veza s zahódno-slavenskem jezíkom
    • sčuvani praslavenski skup *šč (puščati)
    • praslavenski skupi *stj i *skj se manifestiraju kak -šč (proščenjeklješča, piščalka, puščatiiščem, trešče (od treska))
    • sekundarni skup stəj  je –stj (listjé, kostjú, smetjé), sekundarno zdəj  je -zdj (grozdje)
    • palatalni rj (škarje/škoar(i)je, odgovarjati, zorja, morje)
    • Kajkavski je nie “ekavski jezik” – to je štokavska klasifikacija štera se more koristiti za štok. jezike kak černogorski ili stand. hrvatski.
    • Kajkavski ima 4 refleksa jata – ei, iee, i (breig, brieg, breg, brig)
    • i na koncu, ogrómni kajkavski riečnik, šteroga vezda tu nemremo prezentirati (najže, pelnica, hudodelnik, vre, vezda, komaj, tijam, stopram, za ran, zorja, zutra, den, pondéljek, tor(e)k, srieda, četertek, petek, subóta, nedélja – ober čudaj cvetja večni okrepi živlenja, …)

Ovdi su karakteristike Kajkavskoga jezika štere on deli s Zahódno-Slavenskem jezikom kak Slovačkem i Češkem.

Pozdravlamo od serdca i velimo velko fala onem šteri su največ pridonesli živi rieči Kajkavski – a to su vsi Bednjanci, Zagorci, Gorani, Turopoljci, Prigorci, Podravci, Medjimorci, Varaždinci, Jaska, Samoborci, Vivodinski kraj, Moslavina, Posavci, Zagrepčanci, Kajkavci prek Mure v Mađarski i vsi drugi šteri svojim govorom i spisavanjem v vsakodnevnom žitku delate na razvoju Kajkavskoga tu i vezda – delajte tak i dalje i delajte to išče več!

1 Lewis, Štebih 2004: Nazivi za vrste riječi u hrvatskome kajkavskome književnom jeziku 2 Stjepan Ivšić 1936, JAZU, Zagreb, Jezik Hrvata Kajkavaca3 Gerhard Neweklovsky 2006: Die südslawische Region / The South-Slavic area, Sociolinguistics: An International Handbook of the Science of language and society, Vol. 3, 2nd edition, Editor Ulrich Ammon, 2006. URL: http://books.google.hr/books?id=LMZm0w0k1c4C&pg=PA1824&source=gbs_toc_r&cad=4#v=onepage&q&f=false4 Josip Hamm 1952: Glose u Radonovoj bibliji, Slovo: časopis Staroslavenskoga instituta, No.1, Rujen 1952;O Radonovi Bibliji se poveda i na hr-wikipediji, no nekorektno (čega je hr-wikipedija preveč puna, ne derži se internacionalneh akademskih standardov) se govori da bi Radonova Biblija bila pervi spomenik Hrvatskoga (=štokavskoga) jezika, a gda je išče Hamm dokazal da je to pervi pisani dokument Kajkavskega jezika, i če znoame da je v Zagrebu do konca 19. stoletja kontinuirano autentični jezik bil Kajkavski, uonda je ta tverdnja odprilike ozbiljna kuliko i tverdnja da je Radonovu bibliju napisal Njegoš.5 Bečki sporazum 1850: Tri predstavnika z Horvatske (jen feudalec – Kukuljevič, i dvoa reprezentanta građanstva – Mažuranič i vlah Demeter) su podpisali skup s izaslanikom Slovenije i Srbije (Vukom Karađičom), bez da bi se gledele pravice Kajkavcov, da bu temelj novega srbsko-horvatskoga jezika “južno nariečje” (istočnohercegovačko), i da se vut’ jezik nebudu mešala druga nariečja. Tak je v Severnu Horvatsku, potlem Latinskoga i Nemškoga pak dopeljani jeden stranjski jezik, no ov put zvun zahódno-evropske tradicije. V Slavoniji je postojalo štokavsko narječje, al i to je bilo drugačko od istočnoherc. – bilo je ikavsko. Tega sporazuma je v delo sprevel deklarirani velkosrbin Đuro Daničič šteri je dobil zadaču od JAZU/HAZU naj napiše prvi srbsko-hrvatski riečnik, kaj je i napravil a v njega ni rieči Kajkavske ni vzel. Potlem su išče Horvatski Vukovci druge spodobnosti z Kajkavskim meknuli z novega štokavskoga jezika. Rieči štere su jim falile su posuđivali z Ruskoga i Češkoga. Razlog za posuđivanje je bil tie kaj je Štokavski unda nie bil zevsema funkcionalni jezik kak Kajkavski, jer mu je v puno domeni kak v poslu, medicini, navukam, filozofiji i v umetnosti falilo rieč i terminov zarad nepostojanja tradicije noa tem područjom.Zvir: http://en.wikipedia.org/wiki/Vienna_Literary_Agreement6 Kajkavski Ikavski govor šteri ima refleks jata “i” okoli Žumberka i Sutle je autentični govor Kajkavcov i bil je autentični Kajkavski predi neg su se ti govorniki doselili na Žumberak. Da bi oni bili predi nekvi ne-Kajkavci, v njihovum govoru bi bilo tragov štokavskeh ili čakavskeh naglaskov. No oni to nemaju, kaj je vre Ivšič pokazal, nego imaju lestor Kajkavske naglaske! (zvun utjecaje štokavizacije skradnjijh 100 let štera škodi vsem Kajkavskim govorom).
Ko kajkavec sem se rodil, ko kajkavec bum hmrl…

JE, ZAKAJ?

Mama draga, denes u školi je tak lepe bile, o Zagorju našem sme govorile, pak, nis ni znal da Zagorje naše je tak velke ljude dale, pri nam se rodil Matija Gubec i Gaj,

Mihanović pri Sutli napisal je Lepu Našu,

Josip Broz kak mali dečec je krave vodil tu na pašu,

pak, ak je tak,

ak se to navek znalo,

zakaj onda veliju da Zagorje je naše malo…

22. RUJAN: NACIONALNI DAN BORBE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA

Koliki je u tome utjecaj svakodnevnog zivota, mrznje koja se uvukla u hrvatsko drustvo,osjecaj bespomocnosti u borbi za egzistenciju,bezvoljnost,utjecaj Katolicke crkve? Naravno tu treba naglasiti i potpunu bezosjecajnost i beskrupuloznost hrvatske vlade.

NASILJE JE U PORASTU I SVE JE BRUTALNIJE: U zadnjih 20 godina U ISTRI SU UBIJENE 22 ŽENE!

20.09.2019 06:00 | Autor: Danijela BAŠIĆ-PALKOVIĆ

Arhiva

Lani je u Hrvatskoj bilo 535 kaznenih djela u kojima su žene bile žrtve obiteljskog nasilja. Zastrašujući je podatak da je samo u prvih osam mjeseci ove godine evidentirano čak 639 takvih kaznenih djela. Ne smijemo zaboraviti da se tu radi o tamnoj brojci koja je desetostruko veća, što znači da na jednu prijavu protiv nasilnika sigurno još deset žena trpi nasilje, ističe glasnogovornica Sigurne kuće Istra Branka Žužić

Nacionalni Dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se u znak sjećanja na tragediju koja se 22. rujna 1999. godine dogodila na zagrebačkom Općinskom građanskom sudu kada je na ročištu tijekom brakorazvodne parnice suprug ubio suprugu te sutkinju i odvjetnicu, a teško ranio zapisničarku, ali i na sve druge žene koje su nasilno izgubile svoje živote. Tim povodom danas će se u Puli održati tradicionalni mimohod protiv nasilja nad ženama u organizaciji Sigurne kuće Istra koja je od svog osnutka 2006. godine prerasla u izuzetno važnu i potrebnu instituciju koja pomaže ženama žrtvama nasilja.

Problem nasilja najviše pogađa žene, a prisutan je u svim dobnim strukturama, bez obzira na socioekonomski status, podrijetlo i obrazovanje. Od osnutka do danas Sigurnoj kući Istra se za pomoć obratilo 1.130 žena. Različite oblike psihosocijalne, psihološke i pravne podrške dobila je 901 žena, a na tajne lokacije smješteno je 134 žena, ali i 178 djece. Trenutno su na tajnim lokacijama u Istri smještene četiri žene, majke s kojima je petoro djece. 

Prvi, drugi, treći šamar 

Koordinatorica Sigurne kuće Jadranka Černjul naglašava da je iz ovih podataka jasno je da veliki broj žena nema potrebu za smještanjem u sklonište, već problem obiteljskog nasilja rješavaju kroz ostale vidove podrške – psihosocijalnu, psihološku i pravnu.

Veći broj žena ne reagira odmah kada partner počne pokazivati nasilno ponašanje, misleći da se radi o izoliranom događaju koji se više neće ponoviti, prolaznoj fazi, sramoti o kojoj ne treba nitko znati. Zastrašujući je podatak da fizičko nasilje u velikom broju slučajeva počinje kada žena ostane u drugom stanju, ili kada se dijete rodi, znači u trenucima kada su žene najranjivije. Nama se najčešće obraćaju kada fizički napadi krenu i prema djeci ili kada nasilne epizode postanu toliko intenzivne da ih je nemoguće sakriti. Najčešće su to udarci po glavi i tijelu šakama i nogama, guranje u zidove i stiskanje oko vrata, šutiranje, bacanje na pod, šamaranje, sve do premlaćivanja predmetima, opisuje koordinatorica Sigurne kuće Jadranka Černjul.

Uz to idu urlanje, psovke, vrijeđanje, prijetnje ubojstvom… Černjul kaže da ne postoji fizičko nasilje bez psihičkog. Žene koje više godina trpe nasilje, zbog stalnog straha i iščekivanja sljedeće nasilne epizode pokazuju simptome PTSP-a, a dugogodišnji stres ostavlja posljedice i na njihovo zdravstveno stanje.

Teško je reći da li nasilja ima sve više ili se žene češće nego ranije odlučuju na prijavljivanje. Tome su vjerojatno doprinijele i kampanje protiv nasilja nad ženama koje dobivaju puno više medijskog prostora. Po našim iskustvima policija dobro odradi svoj dio posla, sve bolje to odrađuju i centri za socijalnu skrb, ali onog trenutka kada stvari dođu do suda sve stane Konkretno, mjere zabrana prilaska žrtvi i privremene mjere kao što je provjera djeteta do okončanja brakorazvodnog postupka donose se relativno brzo. Međutim, kazneni postupci su pravni mastodonti koji traju godinama. Nasilnik se u pravilu ne zadrži u pritvoru duže od 24 sata, protiv njega je pokrenut postupak, ali do njegovog okončanja nasilnik je na slobodi! Tako imate situacije kada je nasilnik i dalje opasan, još je i dodatno bijesan, službeno ima izrečenu mjeru zabrane približavanja, ali to ga ne sprečava da negdje ne napadne svoju žrtvu. Jer dok žena pozove policiju, on može napraviti svašta. Upravo zbog toga žena i dalje nastavlja živjeti u strahu. Kada tome pridodate da najčešće ima djecu o kojoj treba brinuti, a istovremeno treba biti funkcionalna i smirena majka, možete zamisliti kakav je to psihološki pritisak i kako izgleda takav život, govori Černjul