Ateista ili Vjernik?

Papa Franjo: Bolje biti ateist, nego licemjeran vjernik

AUTOR:Hina

Koliko stvarno ima onih koji mogu otic u desnu stranu? Ali bez licemjerja?
Papa Franjo: Bolje biti ateist, nego licemjeran vjernik

Papa Franjo ponovno je kritizirao neke članove vlastite Crkve u četvrtak, sugerirajući da je bolje biti ateist nego jedan od “mnogih” katolika koji kako je rekao žive licemjernim dvostrukim životom.

U improviziranim komentarima za vrijeme privatne jutarnje mise u svojoj rezidenciji rekao je: “Skandal je govoriti jedno a činiti drugo. To je dvostruki život”. “Ima onih koji kažu ‘ja sam veliki katolik, uvijek idem na misu, pripadam toj i toj organizaciji'”, rekao je čelnik Katoličke crkve koja obuhvaća 1,2 milijardu članova, prema transkriptu vatikanskoga radija.

Rekao je da bi neki od tih ljudi također trebali reći “moj život nije kršćanski, ne plaćam zaposlenicima primjerene plaće, iskorištavam ljude, vodim nezakonite poslove, perem novac, (vodim) dvostruki život”. “Ima puno katolika koji se tako ponašaju i izazivaju skandale. Koliko puta smo čuli da ljudi kažu ‘ako je takva osoba katolik, bolje je biti ateist'”, rekao je papa Franjo.

Od svog izbora 2013, Franjo je često govorio katolicima, i svećenicima i laicima, da prakticiraju ono što im vjera propovijeda. U svojim često spontanim propovijedima on je seksualna zlostavljanja djece koje čine svećenici usporedio sa ‘sotonističkim misama’, govorio da su katolici u mafiji sami sebe ekskomunicirali, a svoje vlastite kardinale upozoravao da se ne ponašaju kao da su ‘prinčevi’. Manje od dva mjeseca nakon izbora, Franjo je rekao da bi kršćani trebali vidjeti ateiste kao dobre ljude ako čine dobre stvari.

Istina ostaje istina

„Српску децу са Козаре усташе су СПАСАВАЛЕ од партизана и четника“ – СКАНДАЛОЗНА ИЗЈАВА СЛОВЕНАЧКОГ ПИСЦА

Усташка пропаганда тресе хрватску десницу и један број медија, па је најновије „откриће“ историјских ревизиониста да су српску децу са Козаре „убијали партизани и четници, док су их усташе и часне сестре спасавали“

hronograf.net

усташка пропаганда
Фото: Архивска фотографија

Један од многобројних самозваних „истраживача“ дешавања у Независној Држави Хрватској Роман Лељак, којег ултрадесни портали представљају као „словеначког публицисту и истраживача Удбиних архива“, тврди да је на хиљаде српске деце на Козари страдало због „партизанског и четничког устанка“.За њега су усташе спасиоци српске деце, а „дом у Јастребарском“, у којем су довођене хиљаде српских сирочића место где су они „збринути“ код часних сестара.

Један од проусташких „истраживача“, тврди да су приче о мучењу и умирању српске деце због усташких недела – „грозна лаж“.

Пошто су Срби, подељени на партизане и четнике, ратовали једни против других, српски малишани са Козаре нашли су се у шумама, а како је у то доба на Козари било хладно многи су се разболели, пише овај ревизиониста, којег цитирају многи портали у Хрватској.

Он на крају напомиње да је „свега 17 одсто“ малишана умрло у тим „домовима“ у НДХ, а да су остали спасени.

Тако су после масовне и свакодневне негације злочина у концентрационом логору Јасеновац, величања НДХ и фалсификовања њеног нацистичког карактера, те правног озваничења неких усташких симбола, попут поздрава „За дом спремни!“, многи десничарски портали почели да негирају и злочине на Козари.

Према тим „тумачењима“, Срби су сами изазвали рат на Козари, па су се убијали између себе, попалили огроман број села, убили хиљаде цивила и сами били одговорни за погром сопствене деце.

Један број историчара у Хрватској и региону констатује да су усташизација и ревизија историје поодмакли, те да хрватска власт „пере руке“ од неоусташког сентимената који се „уселио“ у хрватско друштво и медије.

јасеновац
Логор Јасеновац/Фото: Wikipedia

Оно што је незамисливо у Немачкој или другим земљама на чијем тлу су постојали концентрациони логори и вршен геноцид – да се правда злочин, а жртве окривљују за своју судбину – у Хрватској је постало сасвим уобичајено, као извештај о временској прогнози, упозоравају либерални медији.

R E L I G I O N S

Iceland Declares All Religions Are Mental Disorders

  BY ANDREW HALL

Iceland is in hot water for declaring Christianity, Judaism, Islam, and other faiths to be psychological disorders.

Iceland officially states religious faith is delusional and harmful.

*Reykyavik, Iceland – This small island country in the North Atlantic is home to many controversies. The country’s parliament voted in 2017 to place mental health warnings on all Bibles. In that same year, the nation took another secular step forward by banning American televangelists. Iceland is now declaring all religions to be psychological disorders.The Alþingi (the nation’s parliament) voted overwhelmingly in favor of the statute 60-3. The three politicians who voted against the decree reportedly believed the measure didn’t go far enough. “We don’t want to end up like the United States or Saudi Arabia, do we?” one anonymous representative mused.

What Is A Psychological Disorder?

Mental illness and psychological disorders are different terms that oftentimes are explaining the same malady. Mental health professionals sometimes can’t agree on the best way to describe what they are. Some believe mental illness doesn’t exist at all. For example, the psychoanalyst Thomas Szasz believed society uses psychiatry and psychology as a way to control the population. However, large academic institutions basically agree on an operational definition of what mental illness/psychological disorders are.The American Psychiatric Association defines mental illness as:Mental illnesses are health conditions involving changes in emotion, thinking or behavior (or a combination of these). Mental illnesses are associated with distress and/or problems functioning in social, work or family activities.The American Psychological Association (APA) Dictionary of Psychologydefines a mental disorder as:any condition characterized by cognitive and emotional disturbances, abnormal behaviors, impaired functioning, or any combination of these. Such disorders cannot be accounted for solely by environmental circumstances and may involve physiological, genetic, chemical, social, and other factors.The Mayo Clinic states what mental illness is in a similar way:Mental illness, also called mental health disorders, refers to a wide range of mental health conditions — disorders that affect your mood, thinking and behavior. Examples of mental illness include depression, anxiety disorders, schizophrenia, eating disorders and addictive behaviors. Many people have mental health concerns from time to time. But a mental health concern becomes a mental illness when ongoing signs and symptoms cause frequent stress and affect your ability to function.

Iceland Says, “D’uh.”

Iceland’s Prime Minister Andrew Kanard not only immediately signed the decree but is giving a full-throated defense of why religion is a psychological disorder:A cursory look at any of the common definitions of mental illness reveals that religion is, in fact, the most common malady of them all. Look at any recent convert. It’s plain to friends and family the poor soul in question is suffering from emotional disturbances and impaired functioning.Have you been to the Creation Museum in the United States? If that place isn’t a hot bed for disordered thinking common to those inflicted with schitzophrenia, I don’t know what is.President Trump has yet to comment on this newest assault on American values.

Skrivanje istine

Luburić: Pobit ću sve koji spašavate djecu iz logora!

Preuzeto sa Poskok.info

Dio biskupa ustaške logore za djecu naziva “humanitarnim ustanovama”, ustašofili upadaju na komemoracije s ZDS, a ovo je priča o pokoljima

Skulptura kod ciglenog mosta u Sisku djeluje kao da je izgubljena u prostoru i vremenu. Riječ je o fontani, u kojoj nema vode, a čije je središnje mjesto prikaz sedmero djece na i oko kamena. Balkan Insight objašnjava da je riječ o skulpturi koja se ovdje nalazi još od 1965., nazvana “Nedovršene igre”, koju su vandali i oštetili, a sada propada neobilježena.

Obilježena bi inače trebala biti zato što ju je njegova autorica Gabrijela Kolar napravila kao spomen obilježje ustaškog logora u Sisku gdje su tadašnji suradnici okupatora 1942. dovodili djecu, uglavnom iz Potkozarja.

“Autorica spomenika Gabrijela Kolar osobno je poznavala djecu koja su prikazana”, kazala je za BIRN Sanja Horvatinčić sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti.

“Dječaka koji sjedi, Milana, spasili su iz logora njeni (Kolarini) roditelji i on je preživio rat“, za BIRN je objasnila Horvatinčić i dodala: “Ovo je bio koncept s namjerom da ponudi utjehu i pruži nadu preživjelima rata i posjetiteljima koji su bili suočeni s brutalnom prošlosti ovog mjesta“.

Utjehe, međutim, nema. Prvo zato što je spomenik ustaškom mrcvarenju djece oronuo, zapušten i bez oznake. Drugo, zbog onoga što je spomenuto prije nekoliko dana na komemoraciji tragedije više od 6000 djece što su ih ustaše od kolovoza 1942. do siječnja 1943. razmjestili na desetak mjesta po Sisku.1/5

“Naš biskup Košić kaže da je ovdje bilo prihvatilište, ali ja bih htjela da on u takvom prihvatilištu bude. Da djeca mala sama brinu o sebi, na hladnome podu, spavaju u prljavom. Neka pita mene i ja ću mu reći što je sve bilo ovdje! Ne bojim ga se! Imala sam pet godina i rekla bih mu istinu da gospodin zna. Umirala su djeca ovdje, u parku kod Doma kulture djeci su nalijevali prljavu vodu iz jame i zato su djeca umirala. Nisu uzimali pištolj pa ubijali, nego su nas tako ubijali i moja sestra je tako završila ovdje na groblju”, prenio je Večernji list riječi Siščanke Dare Bućan, jedne od djece koja je 1942. završila na tom paklu na zemlji što ga je za djecu organizirala vlast NDH.

To o čemu je govorila Dara Bućan odnosilo se na inače kontroverznog biskupa Vladu Košića, koji je bio jedan od istaknutih pri svojedobnom snimanju i promociji opet kontroverznog dokumentarca “Dječje prihvatilište Sisak”. I tu se dolazi do raspada razuma i pameti. Kada je Laudato TV, poznat po vezi s organizacijom “Vigilare” Vice Batarela, predstavljao taj dokumentarac, direktorica Laudata Ksenija Abramović kazala je i ovo:

“Predugo se tvrdi da je postojao logor u Sisku u kojemu su se navodno ubijala djeca.”

“Siščani su ponosni na to djelo koje su učinili, spašavanja djece. Nisu pitali čija su nego su vidjeli da su nevina, da su bolesna, da su u potrebi. Trebalo im je pomoći. Nažalost, mnogo ih je umrlo, ali učinilo se koliko se moglo. Zato je to djelo velike kršćanske ljubavi”, kazao je tada Košić.

Košić je tada naglasio da su djecu spašavali Siščani, Crveni križ, Diana Budisavljević i “naš kardinal Alojzije Stepinac”. Ostalo je otvoreno, jer biskup Košić nije objasnio, od koga su i zašto tu djecu morali spašavati, redom, Diana Budisavljević uz pomoć Crvenog križa i Siščani koji su djeci doslovno spašavali život? Od koga ako je bila riječ o pukom “Dječjem prihvatilištu”?

Biskup Vlado Košić | Author: Goran Stanzl/PIXSELL

Problem je danas u tome što je “Dječje prihvatilište Sisak” bio ustaški naziv za jedan od brojnih logora za djecu.

Večernji list je u članku povodom komemoracije iznio podatke lokalnog mrtvozornika dr. Davida Egića da je od nešto više od 6000 djece na tom mjestu od bolesti i gladi poumiralo njih 1152. Iznio je i podatke istraživanja Narcise Lengel Krizman po kojoj je u tih nekoliko mjeseci poumiralo 1214 djece.

Lokalni učitelj, Siščanin Ante Dumbović, jedan od humanitaraca koji je s Austrijankom Dianom Budisavljević spašavao tu djecu, evidentirao je 1630 pomrle djece uslijed boravka u tako nehumanim uvjetima u tako kratkom vremenu. Zašto onda takav pomor djece, mahom Srba iz Potkozarja, ali i malih Roma, te malih Hrvata otetih roditeljima Hrvata antifašista, netko poput Laudato TV-a, Košića i sličnih ne naziva mjestom umiranja i logorom kao što očito doista jest bilo?

Slučaj Večernjeg lista posebno je zanimljiv zato što je Darko Pavičić, izvještavajući s predstavljanja dokumentarca Laudato TV-a napisao ovakvo nešto: “Mortalitet djece je u početku bio iznimno velik zbog zaraznih bolesti koje su tada vladale, no do kraja 1942. godine sveden je na pojedinačne slučajeve.”

Pavičić je dodao i ovo: ” Unatoč nadljudskim naporima u zbrinjavanju djece desetljećima je širena lažna povijest po kojoj je u Sisku bio logor u kojemu se namjerno usmrćivalo djecu.” O kakvom je tekstu riječ pokazuje i to što Pavičić na niti jednom mjestu nije spomenuo “NDH” ili “ustaše”.

Pavičić nije spomenuo čak niti ime Diane Budisavljević, humanitarke koja je pokrenula akciju spašavanja djece iz sisačkog logora. Ona je organizirala spašavanje djece od NDH i ustaša, odnoseći ih i organizirajući obitelji Hrvata po Sisku i Zagrebu za smještaj. Spomen groblje s tijelima tih između 1152 i 1630 djece pomrlih u dobi između nekoliko mjeseci i 13 godina, danas se nalazi u Parku Diane Budisavljević.

Ako je možda promaklo Pavičiću, Košiću ili direktorici Laudato TV-a. BIRN iznosi podatak da je tijekom Drugog svjetskog rata u logore po teritoriju nominalno NDH internirano na desetke tisuća djece. Tim logorima upravljao je ustaški pokret, osnovan u Italiji 7. siječnja 1929., kao ekstremno nacionalistički, a koji je s Antom Pavelićem na čelu tijekom rata surađivao s talijanskim okupatorom (na jugu) i njemačkim (na sjeveru).

Kozaračka djeca u ustaškom logoru gdje su ih izgladnjivali, tukli i ubijali | Author: public domain

 PUBLIC DOMAIN

Samo 80 kilometara zapadno od Siska Pavelićevi ustaše držali su joj jedan logor za djecu, u tamošnjem dvorcu. Sjeverno od Zagreba u dvorcu Gornja Rijeka također je postojalo jedno takvo mjesto. U Sisku danas još uvijek postoje tragovi nekadašnjeg logora. U neposrednoj blizini sada neobilježenog spomenika pomrloj djeci, što bi se po kaznenom zakonu današnjih prava djece i ratnih prava smatralo ratnim zločinom i planiranim masovnim ubojstvom, još uvijek se nalazi glavna zgrada nekadašnjeg logora.

Tu se sada nalaze kino i kazalište, a zgrada danas nosi naziv “Kristalna kocka vedrine”. Kad je riječ o logoru u Jastrebarskom, prije dvije godine pri obilježavanju 75. godišnjice oslobođenja tog logora nekoliko desetaka osoba okupljenih oko biskupa u miru Mile Bogovića organizirali su “protukomemoraciju”, odnosno u istom su trenutku organizirali komemoraciju poginulim i pobijenim ustašama.

Stanje je eskaliralo kada je još jedini preostali živi mali logoraš s tog mjesta, Mihajlo Veljić, krenuo govoriti o svojim sjećanjima, iz obližnje crkve na groblje je stigla skupina od oko 50 ljudi s “protukomemoracije” i stala izvikivati: “Mi smo krv lili za našu Hrvatsku”, “Komunjare”, “Bando komunistička”, a potom i ustaške parole.

Riječ je o posljedici dobrog dijela klera iz Crkve u Hrvatskoj koja tumači da je logor u Jastrebarskom bio sirotište, dakle “humanitarna ustanova”, te da je napad antifašista na taj logor kako bi oslobodili djecu, bio “napad na humanitarnu ustanovu”. Problem s takvim prekrajanjem povijesti već na prvoj stepenici nailazi na teško rješiv logički problem; a to da je da ustaše i NDH nigdje nisu ostali upamćeni po svojim humanitarnim aktivnostima.

I to već i prije pjesama “Maksovim mesarima” odnosno “Jasenovcu i Gradišci Staroj” što se i danas zlopamti određenim osobama s nazovimo to “estrade”. Ušminkavanje ustaškog režima tijekom četiri godine kolaboracije s okupatorima i prodaje hrvatskog teritorija također okupatorima, stoga je izrazito težak zadatak.

Časne sestre i djeca iz ustaških logora | Author: Screenshot

 SCREENSHOT

Zato su posljednjih dvije godine više nego ikad zaredali skupovi, često u organizaciji lokalnih crkvenih vlasti, koji se nazivaju “znanstvenima”, a na koje se pozivaju mladi povjesničari s naglasnom na one s Hrvatskom katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Takav je skup bio onaj iz studenog prošle godine kad se za dječji logor u Sisku tvrdilo da je bio “humanitarna ustanova”, prešućivao se katastrofalan postotak umrle djece i užasnih uvjeta koji su tamo vladali.

A svjedočenja samih Hrvata i svih onih koji čak nisu imali ništa s komunistima ili antifašističkim partizanskim pokretom o tim ustaškim zločinima… Što s tim? Jedan od povjesničara koji je tada nastupao i Sisku za Glas Koncila ovako je poslije objašnjavao taj fenomen užasnih svjedočenja Hrvata o zločinima ustaša.

“Nakon rata postoji realna mogućnost da su ljudi davali izjave, klevetali i optuživali ustaše, kako ne bi došli u konflikt s novim vlastima.” Nove vlasti su, dakako, bile komunističke i, što se njega tiče, ustaški logori za djecu bili su komunistička izmišljotina kako bi se ocrnila Crkva.

Bez obzira na svjedočenja i preživjelih i onih koji su spasili preživjelu djeci i bez obzira na svjedočenja mnogih katoličkih svećenika o ustaškim zločinima, ako ćemo pravo i Alojzija Stepinca od trenutka kad su mu ustaše ubile brata. Što se takvih povjesničara tiče, logično bi bilo da su onda lažna i svjedočanstva ljudi poput Diane Budisavljević, Austrijanke udane za hrvatskog liječnika, koja se kod crkve i njemačkih vojnih vlasti zalagala za spašavanje djece s Kozare.

Budisavljević je u svom dnevniku iz rata, a koji je objavljen tek 2003., kronološki pisala o svojim često i neuspješnim pokušajima da spasi djecu. Ona je organizirala mrežu od židovske i srpske zajednice, kako bi ulazila u trag djeci, preko nacističkih i ustaških službenika, među kojima je tražila veze za probušiti rupe u sustavu, te visokih crkvenih službenika za dodatnu pomoć, kako bi organizirala dostavu hrane i odjeće neuhranjenim ženama i djeci po fašističkim logorima.

Biskup Vlado Košić ljubi ruku Dariju Kordiću 6. lipnja 2014. na Plesu | Author: YouTube

 YOUTUBE

Ubrzo je shvatila da su ustaše svu pomoć u pravilu pokrale putem do logora. Shvatila je i to da su mnoge majke zarobljene u ustaškim “pacifikacijskim kampanjama” prebačene u Njemačku da rade kao robinje, uključujući i seksualne, (tako je primjerice alternativna postpunk grupa “Joy Division” dobila ime). Njihova djeca su u logorima ostajala sama.

“Njihova jadna mala tjelešca su stavljana na stepenice koje su vodile na tavan, među prljavo rublje, gola, nije im se ostavilo ni odijelce… Druga su djeca čekala na polazak sjedeći gotovo čitavo vrijeme na noćnim posudama… Debelo crijevo im je visilo, bili su puni muha…”, napisala je Budisavljević u srpnju 1942.

Opisivala je glad, parazitske infekcije i trbušne bolesti i izazivala šok zbog uvjeta u kojima su boravila zatočena deca. Jedna epizoda u njenom dnevniku posebno je upečatljiva. Kada je zloglasni ustaški zapovjednik Vjekoslav Luburić, u povijesti upamćen pod svojim zločinačkim alijasom “Maks”, došao u logor u Staroj Gradiški, bio je toliko ljut na ljude koji su djeci pokušavali ublažiti patnje da im je prijetio da će “nestati”.

Ona je opisivala i logor u Loboru što su ga vodili ustaše i skupina “folksdojčera” koji su pristupili NSDAP-u. Ovaj logor također se u povijesti Drugog svjetskog rata vodi kao logor za žene i djecu. Kao i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, te u 90-ima u ratu u BiH, i ovdje su žene bile izložene masovnim silovanjima. Tu je umrlo oko 200 djece. Oko 2000 preživjelih masovno su u kolovozu 1942., nakon jedne godine zlostavljanja, prevezeni u Auschwitz.

O tome što je Diana Budisavljević činila da to spriječi, svjedoči danas dokumentarni film “Dianina lista”. Njenu ulogu inače niti komunističke vlasti u SFRJ i SR Hrvatskoj nisu posebno isticale zbog političkih razloga. Film je premijerno prikazan u srpnju ove godine, a potom višestruko nagrađen na Filmskom festivalu u Puli. U njenim zapisima ne navode se samo ustaški zločini, nad kojima su se zgražati znali i nacisti, nego i njeno očajavanje zbog nedjelovanja ljudi iz Crkve. I to je ono što danas boli revizioniste puno ljepše uspomene na ustaše NDH.

Nikica Barić, povjesničar Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, posebno je nezadovoljan istaknutom ulogom koja joj se pridaje u posljednje vrijeme.

“Ako neki, u široj javnosti, među novinarima, komentatorima i političarima misle da je Diana Budisavljević potajno i protiv volje NDH spasila 12.000 srpske djece, to nema logike. Pa nije to 12 kutija šibica da ih se moglo skriti od ustaša”, tvrdio je Barić u intervjuu za Hrvatski tjednik 2017. godine.

Međutim, niti njemu nije uspjelo odgovoriti kako je uopće moglo doći do toliko siročadi nakon što su im roditelji masovno ubijani, kako je došlo do tolike smrtnosti te djece po logorima, zašto bi ih itko uopće morao spašavati, od koga i tko je bio taj tko je organizirao ta mjesta u kojima su djeca u nekoliko mjeseci masovno umirala.

Opomena povijesti

Zločini: Hercegovačke jame

Autor: Hasan Eminović  

Baš u vrijeme kad aktuelni premijer Srbije Aleksandar Vučić na sve strane „pruža ruke“ pomirenja i nudi da se na „vascijelom“ Balkanu ustanovi zajednički dan obilježavanja nedužno stradalih civila u minulim ratovima, u Hercegovini su posebnim programima obilježene godišnjice stravičnog masakra u dvije hercegovačke jame, one sa najvećim brojem stradalih civila iz 1941. god. – u Prebilovcima kod Čapljine, gdje je mučki ubijeno 826 Srba, te u jami Čavkarici kod Bileće, gdje je preko 700 ubijenih Bošnjaka. Godišnjica stradanja Srba bačenih u jamu u Prebilovcima obilježena je svečanim otvorenjem novoizgrađenog Hrama Vaskrsenja Hristovog, a u Trebinju je promocijom zbornika radova “Čavkarica” obilježena godišnjica stradanja bilećkih Bošnjaka u II svjetskom ratu.

Naša medijska (ne)ukost

Događaj u Prebilovcima propratili su svi mediji u regionu, dok promociju radova o „Čavkarici“ nije niko, osim radija BIR. Doduše, u Prebilovcima su bili prisutni najveći zvaničnici SPC, od patrijarha Irineja do tek krštene djece. Bili su prisutni akteri političke zbilje u BiH, poput Milorada Dodika, Dragana Čovića, članova Vlade RS i mnogih drugih. U Trebinju na godišnjici posvećenoj stradanju Bošnjaka u Čavkarici bili su bivši mostarski muftija Seid ef. Smajkić i književnik Ibrahim Kajan. To da nijedan printani medij nije napisao nijedan jedini redak o događaju u Trebinju možda je i moja krivica. Ni jednoj redakciji nisam poslao ni sliku ni tekst.???

O događajima Čavkarice, posljednjim danima Hadžere Ćatović Bijedić koja je 73 dana preživjela u toj jami, pisao sam na sve strane ranijih godina. Valjda me izostanak pravovaljane reakcije dotukao da se zapitam, a kome pišemo te tekstove, koga to podsjećamo i ko će uopće pokazati interes da pročita istinu o Čavkarici, da pročita istinu o hercegovačkim jamama. Većina onih mladih nada, na koje sam računao i čije vrijeme dolazi, cijelo ljeto su na svom facebook profilu postavljali slike s mora ili kakvog drugog odmarališta. Bošnjaci su na odmoru, i stoga me ne bi začudilo da upravo oni prihvate „Vučićevu ruku pomirenja i praštanja“. Nisu oni pročitali ni posljednji intervju Hadžere Ćatović Bijedić objavljen u Preporodu 2013. god., ni izvještaj s njene dženaze u januaru 2014. god. Nisu oni pročitali ni vijest s otvorenja džamije u Planoj 2013. god. kad smo po prvi put klanjali dženazu šehidima Čavkarice.

Umjesto toga stalo me sapliću pitanjima zašto je Preporod tako loš, „bezveze“ i neaktuelan list. Dugo sam razmišljao o tome i jedini odgovor koji mi se vrti po mislima je da je Preporod loš zato što ne piše o njima samima. Preporod bi trebao pratiti njih kad organiziraju mevludsku svečanost, kad urade novu nastavnu jedinicu u mektebu, kad pokose travu oko džamije. Možda bi neki rado da pišem i kad odu na more ili ekskurziju. Sve Boga molim da me poštedi tih iskušenja. Većina njih i ne pokušava da sazna ili čuje te strašne priče o hercegovačkim jamama. Ne znaju ni koliko ih je, ni gdje su, ni zašto su toliko strašne. Uslijed toga, klonem i odustanem od izvještavanja. Pa opet, kad me bol počne gušiti, odlučim se dosađivati redakcijama da makar nešto objave. Jer, Hercegovina je puna jama u koje su posljednjih stotinu godina i više pobacani nedužni srpski i nedužni bošnjaški civili, i ja o tome ponešto znam. Rijetke su jame u koje su bacani Hrvati. (O kako to samo zlobno zvuči!?).

Kapavica, Dizdaruša, Čavkarica, Golubinka i Lipovača

Tokom II svjetskog rata na području Hercegovine srpska historiografija pobrojala je peko 40 stratišta srpskog življa. Srpskoj historiografiji su poznata i imena i prezimena izvršilaca tog zlodjela, no u posljednje vrijeme se o tome ne govori. Za ilustraciju odnosa prema stradanjima civilnog stanovništva u posljednjem stoljeću u Hercegovini mogu poslužiti četiri jame iz II svjetskog rata i jedna iz posljednje agresije na našu zemlju – jame Golubinka u Prebilovcima, Čavkarica kod Berkovića, Korićka jama (Dizdaruša) kod Gacka, Kapavica kod Ljubinja i jama Lipovača nadomak Nevesinja iz 1992. god. Srpska historiografija precizno navodi da su ustaše tokom II svjetskog rata ubijale Srbe i bacili ih u 13 hercegovačkih jama. Bojovnici Ante Pavelića, navode dalje srpski izvori, inspirirani nacističkom filozofijom pojedinih katoličkih fratara i biskupa za jedan dan, šestog augusta 1941. baciše u jamu Golubinku skoro cjelokupno srpsko stanovništvo, djecu i žene iz Prebilovaca kod Čapljine. Nešto ranije u noći između 4. i 5. juna 1941. ustaše su 134 Srbina iz okoline Gacka odvezli i bacili u jamu Golubnjaču, koja danas nosi naziv Korićka jama. Kosti zvjerski umorenih ljudi izvađene su iz jame 1953. i 1956. god. i pohranjene u zajedničku spomen-kosturnicu u centru sela Korita. Ustaše na čelu sa Leonom Togonalom, ustaškim povjerenikom za kotar Ljubinje, 4.-8. juna u selima ljubinjskog kraja (Vlahovići, Ubosko, Pocrnje, Kapavica, Rankovci) su uhvatili oko 114 muškaraca od 16 do 60 godina pobili ih i bacili u jamu Kapavicu. I u slučaju Korićke jame i u slučaju jame Kapavice među ustašama našao se poneki vojnik muslimanskog imena i prezimena. Gotovo u pravilu kad govore o tim događajima Bošnjaci će se prisjetiti kako su ustaše tokom činjenja tih zločina obavezno imali fes na glavi, govoreći za sve će platiti “fes”, misleći na muslimane.

“Sloboda” u Hrvatskoj

Kad sam pokušao objasniti Tanji Porčnik, suautorici izvještaja “Indeks ljudskih sloboda” koja je za portal Otvoreno.hr napisala tekst u kojem zaključuje kako je Hrvatska među najslobodnijim zemljama, da to nije baš tako i da je riječ o manipulaciji, ona mi se smijala i odgovorila kako su to “činjenice”, a meni se, eto, iz nekog samo njoj poznatog razloga, te “činjenice” ne sviđaju.

Jako uzvišen i egoističan tip autorice koja uopće ne želi uzeti u obzir mogućnost da stvari na papiru možda nisu prikazane onako kako zapravo izgledaju u praksi. Pokazalo se da nisam jedini koji vidi manipulaciju u takvim izvještajima i analizama. Javio se kolega Goran Jungvirth, dugododišnji novinar i politolog koji tvrdi da je dobio PTSP “od slobode u Hrvatskoj”. Napisao je pismo gospođi Porčnik koje prenosim u cijelosti.

“Poštovana Tanja, oprostite na smetnji, ali moram Vam se javiti kako bih ponovno imao miran san.

Ne želim kritizirati Vaše izvješće i analizu sloboda u Hrvatskoj, ali moram Vam napomenuti kao društveno-politički kroničar, novinar s iskustvom praćenja najviših državnih institucija 20 godina te kao mr.sc Komparativne politike, da zadnjih 25 godina Hrvatska živi mokri san nacista i fašista što se tiče (ne)sloboda. Navest ću samo nekoliko primjera:


POLICIJSKA REPRESIJA I SMANJIVANJE OSOBNIH SLOBODA kao glavna UNUTARNJA POLITIKA

Rat protiv droge (pogotovo konoplje i malih korisnika) oštetio je zadnjih godina stotine tisuća mladih života i jedan je od glavnih razloga odlaska iz zemlje budući da su mladi ljudi stigmatizirani uhićenjima do kraja života (zbog čega im je posebno teško naći posao) dok se visoko profilirani dobavljači i dileri (često iz vrha vojske i policije) jednostavno izvlače. Posebno je rat protiv korisnika intenziviran u zadnje vrijeme tijekom HDZ-ovih vlada.

Pravosuđe i policija si ratom protiv droge nabijaju radnu statistiku dok kriminal i korupcija cvjetaju kao nikad, a rad sudova je ocijenjen kao jedan od najgorih u EU.

Prometna repsresija je takva da zapravo u noćne sate vrijedi policijski sat, a vozače se sve redom testira na alkohol i droge bez obzira postoji li opravdanja sumnja; uvedene su kamere koje grubo krše privatnost (ne samo kamere za brzinu), a koje su čak i u Sloveniji, poznatoj po prometnoj represiji u regiji – zabranjene jer krše ustavna prava građana.

Pod okriljem borbe protiv ilegalnih migranata uvode se dronovi i termovizijske kamere koje se polako primjenjuju i protiv domicilnog stanovništva.

Policija u velike akcije u kojima zna zaustaviti 200-300 vozača uvodi i carinsku inspekciju (na području cijele unutrašnjosti, ne samo na granici) kako bi zaobišla zakonska ograničenja da kod pretresa vozača i vozila mora imati sudski nalog.

Glazbeni festivali, makar smo turistička zemlja, nam sliče na židovski geto gdje se posjetitelje lovi poput divljači.

Prostituciju, a time i trgovinu ljudima, također vodi vrh policije i moćnika već četvrt stoljeća, poput primjerice glavnog inspektora za prostituciju u Zagrebu.

Mogao bih navesti još niz primjera, ali idemo na iduće.

GOSPODARSKI SUSTAV – represija nad malima i raširena korupcija

U Hrvatskoj ne postoji kapitalizam koji podrazumijeva slobodno tržište i ista pravila za sve. Nasuprot tome postoji jedino rođački kapitalizam na lokalnoj razini (ako je tu Zagreb glavni primjer, možete misliti kako je u ostalim manjim sredinama).

Državna inspekcijska represija ograničava se pak samo na male poslovne subjekte nad kojima se opetovano svaki mjesec provode ‘pojačane akcije nadzora‘, pekarnice se zatvaraju zbog kune manjka ili viška ili neizdanog računa (ne neotkucanog) mušteriji direktno u ruke tijekom gužve…dok se velike, poput primjerice Agrokora ne dira niti nadzire i po 20-30 godina; također velikim se omogućuju predstečajne nagodbe dok se male poslovne subjekte nemilice zatvara na desetke tisuća godišnje.

Tu je tako riječ o korporatizmu (pojmu kojeg je izumio Mussolini, planirajući korporacije ‘od sistemskog značenja’ – pojam upotrebljen kao opravdanje lex Agrokora i spašavanja korporacije od strane države) koje vuku gospodarstvo i zapošljavaju različite, često ideološki suprotstavljene društvene skupine.

Osobno sam upoznao staricu iz Slunja koja je bila nekoliko mjeseci u zatvoru jer je uhićena dok je prodavala sir uz cestu, dok je primjerice oličenje tajkunske krađe i privatizacije u RH Miroslav Kutle na slobodi u BiH, a u korumpiranom HR pravosuđu je oslobođen i po 3. optužnici nedavno.

HRVATI kao TAOCI hrvatske vanjske politike i odnosa prema BiH

I dok u BiH bježe najveći kriminalci (Zdravko Mamić, Miroslav Kutle) i tamo nekažnjeno žive pa čak i neki osuđeni ratni zločinci (Branimir Glavaš) – zbog odnosa prema bh Hrvatima sami građani domicilne zemlje taoci su takve politike već 30 godina (prošle godine čak su dobili vojne mirovine pripadnici HVO-a (njih oko 6.000), formacije osuđene na ICTY-u za udruženi zločinački poduhvat i zločine širokih razmjera), zbog čega su primjerice neke zemlje EU, poput Nizozemske i Austrije do krajnjih granica odgađale ukidanje radnih dozvola za Hrvate. S druge strane Sjedinjene Države, koje imaju najveću špijunsku bazu u regiji na području Hrvatske, i dalje ne daju Hrvatima putovati bez vize u njihovu zemlju upravo jer su svjesne kriminala i zloupotrebe odnosa Hrvatske prema bosanskim Hrvatima kao i postojanja velikog broja kriminalaca i neprocesuiranih ratnih zločinaca koji slobodno šetaju između dvije zemlje i to s hrvatskim putovnicama.

Mogao bih Vam pisati do sutra (pogotovo o (najnižim) stupnjevima demokratičnosti, nepostojanju političke odgovornosti, penetraciji Crkve u državu…), ali ovo su samo neki očiti primjeri neslobode i državnog terora koji vlada u RH nad običnim građanima i čije smo žrtve već 30 godina.

Oprostite na uzimanju vremena, ali moram si vratiti miran san i umiriti PTSP kojeg imam od hrvatske ‘slobodne’ države i zbog kojeg ću najvjerojatnije uskoro napustiti taj bastion slobode, kako bar moja dva sina kad narastu ne bi uživala u njegovim blagodatima poput njihovog oca.

izraz “balija”

Šta znači izraz “balija” – riječ koja ima potpuno suprotno značenje od onog općepoznatog, uvredljivog

Svaki narod ima nekakav pogrdan nadimak. Imaju ga i Bošnjaci. Bošnjake nazivaju “balijama”. Riječ je perzijskog porijekla i ima potpuno suprotno značenje od onog općepoznatog, uvredljivog. “Bali” je opisni pridjev i znači: visok, uzvišen, dostojanstven, gospodstven, dok je sufiks “ja” tipični bosnizam i ne znači ništa i javlja se u drugim brojnim riječima orijentalnog porijekla: džamija, tekija, kapija, avlija…

“Stoga, ne smeta mi kada me nazivaju balijom, naprotiv, ugodno je u tuđim očima biti gospodstven i dostojanstven. Ima, međutim, ova riječ unutar bošnjačke lingvokulturne i treće, nimalo lijepo značenje. Počesto, tako gospodstveni i dostojanstveni Bošnjaci, a nema ih mnogo, balijama nazivaju one hinjeno udvorne i srdačne likove, ponajčešće ruralne provencijencije, ultraambiciozne i sveprisutne – u vjeri, politici, školstvu, kulturi – nikakvih ljudskih kvaliteta i zapanjujućeg samopouzdanja, svojstvenog samo seljacima i neznalicama.

I njihov etički supstrat također je zapanjujući: pobožnost, hedonizam, korumpiranost, nepotizam, prevare, intrige, opet pobožnost, javna naravno, petkom u džamijama, da ih svi vide onako skrušene i Bogu pokorene. Obično su dobro pozicionirani, solventni, uticajni.”

IZVOR: “Mučilište”, Sadik Ibrahimović

Don’t text and drive

We have only one life

Imagine your girl sleeping in your car, after a vacation; a party – an event of sort. You look over and she’s sleeping, hair curled in her face, she’s got a pretty little smile on her face. She looks happy, peaceful, and adorable. And you’re driving back in the middle of the woods, or on the highway. Almost home! You’re bored as it’s nighttime and you’ve got a few miles left. You get a notification on your phone. Maybe it’s a text from your mom, your sister, your girl’s mom to make sure y’all are almost home safe. Maybe I’m texting you.

You look down at your phone and read the notification. It’s not even a long text. You barely have time to register the BURRHH-BURRRHHHH! before your car turns into a 2 ton atmospheric hydraulic impactor. Crunching bone, glass, fire and shrapnel. Right before you lose consciousness, you see your lady’s face nearly completely ripped off, eyes hanging out her socket, and her skin’s on fire. The entire car starts to burn and you can smell your flesh start to sear. When you wake up, you’re the only survivor.
Sounds brutal right? You probably hate me right now.

Can you live with yourself knowing you caused innocent lives? Your girlfriend?

If not? Don’t text and drive. See how easy that scenario is to avoid? Stay alert, keep your eyes on the road. Not worth it, your reflexes are only fast enough if you’re able to see it coming way head of time – once it’s impending, it’s too late. You, me, him, her… WE ARE NOT FAST ENOUGH. A car careening towards you at 70 mph is always going to win the race between man’s reflexes and machine’s speed. Always. Everytime. You’re not fast enough. Don’t text and drive. It’s not worth it.

Četnici u NDH

Četnici, Drugi svjetski rat, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije

Četničko-ustaško bratstvo

Četnici, narednik Domobranstva NDH i Ustaške vojnice nazdravljaju oko 1942. Lijevo, sa šubarom, Uroš Drenović.

Četnici Momčila Đujića s talijanskim vojnicima, 1942-3.

Tijekom Drugog svjetskog ratačetničke postrojbe su ubrzo nakon kapitulacije i raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. osnovane i počele djelovati i na području Nezavisne Države Hrvatske. U samom početku su nastajale manje-više spontano od naoružanja razbijene vojske Kraljevine Jugoslavije te su bile vođene reakcijom na ustaške pokolje i diskriminaciju srpskog stanovništva ili pak željom za stvaranjem države sa srpskom prevlašću. Ubrzo potom ih koriste Talijani kao svoje pomoćne vojne snage – Dobrovoljačku antikomunističku miliciju (tal. Milizia Volontaria Anti Comunista, MVAC), te u zoni od linije Karlovac – Mostar prema moru nastoje eliminirati snage NDH (s kojima su Talijani ubrzo nakon sklapanja Rimskih ugovora došli u vrlo loše odnose) i zamijeniti ih četnicima. U suradnji s Talijanima i Nijemcima, te ponekad s vlastima NDH, poduzimaju četnici mnogo oružanih aktivnosti protiv partizana. U nekim slučajevima se upuštaju u etnička čišćenja ne-Srba, te onda dolaze u sukobe sa snagama NDH.

Većina Srba u Hrvatskoj i BiH se s vremenom ipak okrenula partizanima koji su se zalagali za Jugoslaviju kao federativnu multietničku republiku, dok se manji dio priklonio četnicima. Nepovezane četničke jedinice priznaju Dražu Mihailovića za vrhovnog zapovjednika. Njegov predstavnik Ilija Trifunović Birčanin uspostavlja svoj stožer kod Talijana u Splitu, ali je Mihajlovićeva kontrola nad četnicima u NDH ipak bila samo djelomična. Mihajlović i Birčanin održavaju stanovitu komunikaciju s Jugoslavenskom izbjegličkom vladom, koja im nastoji kod Saveznika dati legitimitet Jugoslavenske vojske u otadžbini.

Četnici su odgovorni za mnoge pokolje hrvatskog i muslimanskog stanovništva na području NDH, a posebno u Dalmaciji, Lici te Bosni i Hercegovini, gdje su provodili i etničko čišćenje.

U prvoj polovici 1943. Mihailović je u dogovoru s Nijemcima i Talijanima prebacio značajne snage iz Srbije i Crne Gore na područje NDH kako bi potpomogao planiranom uništenju glavnine partizanskih snaga, ali je doživio težak poraz u bitci na Neretvi i kasnijim borbama, od čega se njegov pokret više nije oporavio. Mihailovićeva ideja, da će pri kraju rata četnici povesti akcije protiv okupatora i dokazati se zapadnim saveznicima kao važni suborac u borbi protiv fašizma i nacizma, ali i protiv komunizma, doživjela je i na području NDH potpuni krah.

Talijansko okupacijsko područje

Talijanski časnik u društvu četnika

Talijanski časnik u društvu četnika

Grupe četnika koje je na području oko Knina okupio pop Momčilo Đujić već su u travnju 1941. započeli ubijanje i masakriranje hrvatskih civila. Vlasti NDH reagiraju organiziranjem akcija “čišćenja”, u koji se uključuju slabo organizirane postrojbe nerijetko nabrzinu sastavljene od kriminalnih elemenata i osoba ispunjenih mržnjom na Srbe (tzv. divlje ustaše). Rezultat je teror nad srpskim stanovništvom, s više pokolja.

Talijani tijekom lipnja 1941. god. toleriraju okupljanje i obuku više stotina naoružanih četnika na području Benkovca i Kistanja, koji 28. lipnja 1941. god. s dijela dalmatinskog područja pripojenog Kraljevini Italiji napadaju pograničnu postaju NDH u Krupi kod rijeke Zrmanje i tom prilikom ubijaju 14 oružnika NDH i nekoliko ustaša; nakon čega predstavnici vlasti NDH već 29. srpnja 1941. god. prema uputi Talijana napuštaju Knin (koji je u to vrijeme pod kontrolom talijanskog garnizona koji je imao čak oko 5.000 vojnika, ali bez znatnijih postrojba NDH) i prepuštaju vlasti četnika područje Dalmacije sjeverno od Drniša.Slično se dogodilo na širokom području NDH uz granicu s Crnom Gorom, u tzv. Vidovdanskom ustanku 1941., u kojem su četnici pod zaštitom talijanskih okupacijskih snaga uspostavili svoju vlast umjesto vlasti NDH.

Nakon što su u Avtovcu u istočnoj Hercegovini pobili 28. lipnja 1941. god. 47 civila, te nakon što su četničko-komunistički ustanici na području Like i obližnjem području Bosne izvršili cijeli niz povezanih pokolja Hrvata, masovniji pokolj Hrvata kreću i na području Dalmacije 7. i 8. listopada 1941. godine, kada su četnici zaklali u Donjem Erveniku sedam osoba; ubrzo potom su Štikovu zaklali još 9 Hrvata. Ubojstvo pojedinaca i manjih skupina i dalje stalno izvode, čime su potaknuli hrvatsko stanovništvo da napusti sela i skloni se u gradove.

Drvaru je 1. rujna 1941. održana konferencija, na kojoj su prevladavali komunisti na čelu s Hrvatom Markom Oreškovićem, a sudjelovali su i pop Momčilo Đujić i drugi četnički zapovjednici. Oni su pod pritiskom komunista prihvatili rezoluciju u kojoj se poziva na borbu ne samo protiv ustaša, nego i okupatora (tj. Talijana), ali nikad nisu namjeravali to provesti.

Nakon što su Talijani zauzeli Liku, partizani krajem rujna 1941. god. započinju oružane akcije protiv njih. Četnici, zadovoljni odlaskom ustaša i neprijateljski nastrojeni prema komunistima, prihvaćaju kolaboraciju s Talijanama, te zajedno s njima započinju akcije protiv partizana. Krajem listopada 1941. četnici su ubili Marka Oreškovića.

Između izbjegličke vlade, Talijana i partizana

Četnički zapovjednici Cvjetičanin i Brane Bogunović predaju prijavak talijanskom zapovjedniku, Bosansko Grahovo, kolovoz 1942.

Četnički zapovjednici Cvjetičanin i Brane Bogunović predaju prijavak (izvjestaj, raport)talijanskom zapovjedniku, Bosansko Grahovo, kolovoz 1942.

U listopadu 1941. iz Srbije je stigao u Split četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, s uputama iz stožera Draže Mihailovića. Pod njegovim vodstvom u Splitu je ustrojen “Četnički centar za Dalmaciju, Liku, Kordun i zapadnu Bosnu i Hercegovinu”. Taj je Centar u pojedine dijelove Hrvatske, gdje je bilo četničkih grupa, slao instruktore regrutirane iz redova oficira bivše jugoslavenske vojske. Jako četničko uporište bilo je organizirano u Kninu i okolici, gdje su – po Birčaninovom ovlaštenju – na čelu četnika bili pop Momčilo Đujić i Pajo Popović. Lokalne četničke postrojbe su se uspostavljale uz pomoć oficira predratne jugoslavenske kraljevske vojske -instruktora, oni su formirali najprije seoske čete, a zatim i četničke pukove sastavljene po teritorijalnom principu. Prisegu su polagali kralju Petru II., jugoslavenskom kralju koji se nalazio u izbjeglištvu u Londonu. Pop Momčilo Đujić potpisao je potkraj listopada 1941. ugovor s talijanskim zapovjedništvom, prema kojemu Talijani priznaju četnicima pravo na formiranje svojih postrojbi. Trifunović je početkom 1942. osnovao Dinarsku četničku diviziju.

Talijanska fašistička vlada pruža četnicima na području talijanske okupacijske zone u NDH podršku i zaštitu, primjenjujući vrlo umješno provjerenu taktiku “podijeli pa vladaj”; doveli su ustaše na vlast u Zagrebu, a onda “uslužno” štitili Srbe od ustaških progona. Četničke odrede, nastale nakon raspada Jugoslavije od ranijih četničkih organizacija kao odgovor na ustaške pokolje, Talijani prihvaćaju pod imenom Milizia volontaria anticomunista, MVAC (Dobrovoljna antikomunistička milicija).

Ovi su četnici odmah počeli na isti način terorizirati Hrvate (prve četničke akcije u Lici dogodile su se već sredinom travnja 1941.), ali i one Srbe koji su im se protivili. Njihov teror i veza s fašističkim okupatorom potaknuti će veći broj Hrvata da se pridruže partizanima, naročito od 1943. godine.

Rastom snage komunističke Narodnooslobodilačke vojske, neki su manji četnički odredi obustavili sukobe s oružanim snagama NDH, pa su postali i direktni saveznici. No većina četničkih odreda na području NDH i dalje je vodila borbe (većinom neuspješne) sa snagama NDH (ustašama i domobranima). Tim četničkim borbama sa snagama NDH Draža Mihailović je pokušavao svoj pokret prikazati u svijetu kao antifašistički.

26. lipnja 1942. godine, poglavnik NDH Ante Pavelić izdaje upute o »postupku prigodom ponude četnika za pregovore i predaju«. U uputama se konstatira da su se četnici opredijelili za suradnju s vlastima NDH jer su njihov opstanak ugrožavale partizanske jedinice, te da suradnja s četnicima može postojati samo dok postoji opasnost od »partizanskih oružanih bandi«, a da će trebati razoružati četnike čim se uspije izaći na kraj s partizanima (s čime NDH ipak nije uspjela).

Na području južne Like, Banije i Korduna bilo je još i 1944. “sumnjivih” odreda koji su bili u sastavu NOVJ, borili se protiv četnika pod zapovjedništvom Draže Mihailovića, ali su djelomice sačuvali četnički, nacionalistički karakter. Jednoj takvoj grupi suđeno je na Kordunu 1944., što je izazvalo sukob Andrije Hebranga s većinom u Politbirou KPJ (vidi dolje, poglavlje Njemačko okupacijsko područje).

Istočna Hercegovina

Posebno jaku aktivnost četnici su razvili u istočnoj Hercegovini. Na čelu im je bila grupa bivših jugoslavenskih oficira koje je predvodio major Boško Todorović. On je sklopio sporazum o nenapadanju i suradnji s Talijanima. Općenito se pokazalo da je četnički pokret na teritoriju NDH spreman na kolaboraciju s okupacijskim snagama. Njegova je osnovna parola bila: mir i suradnja s okupatorom, a istrebljenje hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Potonji zadatak četnici su zdušno izvršavali i pobili, često na zvjerski način, desetke tisuća ljudi ,uglavnom Muslimana i Hrvata. Upravo uz pomoć talijanskih vojnih zapovjednika, četnici u prvoj polovici 1942. postižu određene uspjehe u Hercegovini, istočnoj i srednjoj, a djelomično i u zapadnoj Bosni te u Lici i Dalmaciji.

Četnici Momčila Đujića u Dalmaciji

Talijani i četnici u zajedničkom pohodu protiv partizana na vlaku u Kosovu kod Knina ljeti 1942.

Talijani i četnici u zajedničkom pohodu protiv partizana na vlaku u Kosovu kod Knina ljeti 1942.

Slijedeći proglas Draže Mihajlovića, osnovana je u NDH u selu Crni Potoci 27. lipnja 1941. Dinarska četnička divizija pod zapovjedništvom pravoslavog svećenika, popa Momčila Đujića. U početku je Dinarska divizija bila autonomna s obzirom na Ravnogorski četnički pokret, i tek 1942. pristupaju pod komandu Draže Mihajlovića, s kojim održavaju stalnu radio-vezu.

Pri svom formiranje Dinarski četnici bili su podijeljeni na sljedeće pukove:

Prema smještaju odreda vidljivo je da je Dinarski četnički pokret djelovao na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Ovi četnički odredi bili su pomagani od talijanskih vojnih snaga opremom, hranom te logistikom, te su djelovale kao gerilska sila protiv vojske NDH i partizanskih snaga koje su bile smještene na tromeđi.

Politički program

Kao i Mihailovićevi četnici, Đujićevi četnici prihvaćaju radikalni velikosrpski politički program koji uključuje etničko čišćenje teritorija za koji smatraju da na njega Srbi polažu pravo. Prema elaboratu Dinarske četničke divizije iz ožujka 1942, glavni cilj programa tih četničkih skupina bio je “stvaranje jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku. (…) U tako zamišljenoj srpskoj jedinici:“ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo.” U jesen 1944. nadaju se iskrcavanju zapadnih saveznika, koji bi im pomogli uspostaviti “zapadne granice velike Srbije”.

Usprkos tome, već u prvoj polovici 1942. u borbi protiv partizana ostvaruju trpeljivost, pa i određenu suradnju s vlastima NDH. Na tome se naročito angažirao župan David Sinčić, koji je od kraja 1941. na čelu velike župe Bribir-Sidraga. On isplaćuje novčanu pomoć četničkim vojvodama Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rokviću, te im isporučuje hranu, strjeljivo i oružje, pa čak i deset dobrovoljaca-puškomitraljezaca.

Nakon kapitulacije Italije: pod njemačkim zapovjedništvom

Kapitulacijom Italije 1943. nestaje potpora talijanske vojske pa se dinarski četnici sve više nalaze u stisci. Neki su se od Đujićevih četnika razbježali, neki prešli partizanima, ali većina je odmah započela suradnju s Nijemcima. Nijemci su zaposjeli Knin, Gračac, Drniš i Sinj već početkom rujna 1943., prije kapitulacije Italije. Knin je i dalje strateški izvanredno važno uporište i ishodište za zaposjedanje područja prema Šibeniku i Zadru, te kasnije za napade na područja pod kontrolom partizana.

Na početku su Nijemci planirali Đujića uhititi smatrajući ga anglofilom, s time da ga zamijeni njima odani četnički vojvoda Mane Rokvić, ali su ubrzo postigli sporazum o suradnji. Draža Mihailović, pod pritiskom britanske i američke vojne misije, šalje radio-vezom naredbu da prekine suradnju s Nijemcima i čak da krene u gerilske akcije protiv njih, što Đujić odbija jer “viši interesi naroda zahtijevaju da ostanu po strani“. Izdaje naređenje o zabrani slušanja Radio-Londona, koji “širi komunističku propagandu“. Četnički pokret razbijen je u sukobu s partizanima u drugim dijelovima Dalmacije, ali Đujić ne samo učvršćuje, nego i ojačava svoj položaj na područjima oko Knina. Koristeći stroge mjere prisile, stege i terora uspijeva održati taktičku vrijednost svojih jedinica, iako zavisnih od njemačke pomoći. Međutim, prema samim četničkim dokumentima, vidljivo je posvemašnje moralno rasulo: pljačka, teror nad narodom, pijančevanje i kocka. “U tom pogledu mnogi naši borci, a na žalost i pojedine starješine spustile su se na stepen životinja.

Oslobađanje Knina


Zarobljeni suborci Nemci, četnici i ustaše nakon borbi za Knin, prosinac 1944.

Zarobljeni suborci Nijemci, četnici i ustaše nakon borbi za Knin, prosinac 1944.

Početkom rujna 1944., 8. korpus NOVJ započinje operaciju za oslobođenje Dalmacije, gdje na drugoj strani imaju 62.000 vojnika pod njemačkim zapovjedništvom: 45.000 Nijemaca, 12.000 pripadnika oružanih snaga NDH i 5.000 četnika. Četničke grupe povlače se iz drugih područja i koncentriraju u području Dalmatinskog Kosova. To je područje Dinarske četničke oblasti, organizirane u pet korpusa.

U to doba Đujić, kao i drugi četnički zapovjednici u Dalmaciji, polaže nade u iskrcavanje zapadnih saveznika, “naših velikih saveznika koji se svakog časa očekuju“, nadajući se da će uz pomoć Amerikanaca i Engleza “rešiti naše nacionalno pitanje.” (Jednaku nadu u prelazak na stranu saveznika gaje u to doba neki krugovi u NDH; vidi članak Urota Lorković-Vokić.) Uskoro je međutim suočen s rasulom svojih snaga, suočenih ne samo s vojnim porazom, nego i gubitkom legitimiteta tzv. Jugoslovenske vojske u otadžbini. Nakon Sporazuma Tito-Šubašić, kralj Petar II. je krajem kolovoza i početkom rujna 1944. razriješio Dražu Mihailovića dužnosti načelnika Glavnog zapovjedništva (Vrhovne komande), te preko radija pozvao sve patriote da “sudjeluju u oslobođenju zemlje pod zapovjedništvom maršala Tita“.Dolazi do rasula čitavih četničkih brigada, iz kojih je dio ljudstva prešao na stranu NOVJ. Od 1. rujna do 1. studenog strijeljano je 114 četničkih dezertera, te osam “prevrtljivih” (srpskih) sela spaljeno i pokretna imovina seljaka opljačkana.

Nijemci, koji su u to doba na svim bojištima u Europi u povlačenju, odlučuju “skratiti front”, te se, postepeno i pod borbom, povlače iz većeg dijela Dalmacije. Do pred kraj studenog gotovo cijela Dalmacija je oslobođena. Nijemci odlučuju pružiti žestok otpor u Kninu, da bi spriječili dalji prodor NOVJ na sjever i zapad, prema Zagrebu i granicama Reicha. Sam grad branilo je oko 8.000 njemačkih vojnika i oko 4.500 četnika. Tijekom studenog izvršena su dva neuspješna napada na Knin. U trećem napadu, od 25. studenog do 4. prosinca 1944. sudjelovao je cijeli 8. korpus. Nijemci su se branili izuzetnom žestinom i pretrpjeli velike gubitke, ali je grad ipak pao.

Izrazom Kninska operacija u Vojnoj enciklopediji i dr. označava se spomenuta bitka za sam grad, dok se u knjizi T. Radoševića (vidi Popis literature) tako označavaju operacije od kraja listopada i na znatno širem prostoru; to dovodi do nejasnoća u nekoj sekundarnoj literaturi. U Kninsku operaciju u širem smislu bile su uključene i borbe protiv ustaških snaga na području između Cetine i Zrmanje. Ustaške snage nisu branile sam Knin, ali su bile u sastavu jedinica pod zapovjedništvom zapovjednika njemačkog 15. brdskog korpusa za obranu Knina i okolice; početkom studenog on raspolaže s 14.000 njemačkih vojnika, oko 1.500 ustaško-domobranskih i oko 4.000 četnika. Zapovjednik ustaško-domobranskih snaga Like i Dalmacije pukovnik Vjekoslav Servatzy i četnički vojvoda Momčilo Đujić sklopili su dogovor o međusobnom nenapadanju i potpomaganju ne samo materijalom i namirnicama, nego i u popuni jedinica mobilizacijom novaka na području koje kontroliraju. 

Bijeg na sjever, pa u Istru, Sloveniju, Italiju


U članku objavljenom 15. siječnja 1945. Petar Drapšin, zapovjednik 8. korpusa, pisao je da se pop Đujić izvukao samo sa “šačicom krvoloka”.I u Vojnoj enciklopediji (1972.) tvrdi se da su četničke snage bile gotovo uništene. Međutim, T. Radošević već 1965. iznosi da se prema četničkim i njemačkim dokumentima Đujić s glavninom snaga probio prema sjeveru 1. prosinca, dan prije odlučnog napada NOVJ na Knin. 

Povlače se na sjever uz podršku dijelova njemačke 373. divizije. 21. prosinca stižu u dolinu Gacke; tu su im se priključili četnici iz gornje Like. Provode prisilnu mobilizaciju praćenu žestokim zastrašivanjem stanovništva. Ante Pavelić, na zahtjev Nijemaca, izdaje 21. prosinca naredbu da im se omogući prolaz preko Zagreba i Zaprešića ka granici Reicha (kojem je Slovenija anektirana), prijeteći vojnim sudom onima koji bi to ometali. Nekoliko dana ranije ustaše su u Hrvatskoj Kostajnici poubijali grupu od 123 ranjenih četnika iz Dinarske divizije, koji su bili prevoženi vlakom. Zato Đujić izbjegava taj put.

Uz pomoć Dimitrija Ljotića, koji boravi u Istri, dobivaju dozvolu Nijemaca da pređe u Istru. Preko Velebita i Hrvatskog primorja, vršeći usput žestoki teror nad stanovništvom, oko 6.000 četnika i dio njihovih obitelji dolaze 1. siječnja 1945. u Sv. Matej (Viškovo). Spajaju se sa snagama pod zapovjedništvom Dobroslava Jevđevića i Dimitrija Ljotića. Još uvijek gaje iluzije da će ih Amerikanci prihvatiti (nakon što su ih Englezi “izdali”) i opremiti za borbu protiv komunista. Zatim se prebacuju u Sloveniju i u ožujku spajaju sa slovenskim četnicima, čiji je zapovjednik pukovnik Ivan Prezelj.

Formiraju jedinstvenu postrojbu pod zapovjedništvom SS-ovca Odila Globočnika. Početkom svibnja 1945. te jedinice prelaze u Italiju i predaju se saveznicima. Sve zarobljene četnike Amerikanci su uputili u logor Palma Nova, nakon čega slijedi raseljavanje u razne savezničke zemlje; kninski četnici su uglavnom izbjegli izručenje Jugoslavenskoj armiji i pogubljenje.  Po nekim navodima Amerikanci su pokušali nagovoriti Đujića da se iskupi borbom protiv Nijemaca, ali on je to odbio. Kasnije se nastanio u SAD i doživio duboku starost. Godine 1947. u Jugoslaviji mu je u odsutnosti suđeno za ratne zločine i proglašen je krivim. Godine 1988. Jugoslavija je zahtijevala izručenje, što su SAD odbile. Sljedeće je godine proglasio Vojislava Šešelja četničkim vojvodom.

Njemačko okupacijsko područje

Njemački general-bojnik Friedrich Stahl s domobranskim časnikom i četničkim zapovjednikom Radom Radićem u središnjoj Bosni, proljeće 1942.

Njemački general-bojnik Friedrich Stahl s domobranskim časnikom i četničkim zapovjednikom Radom Radićem u središnjoj Bosni, proljeće 1942.

Srednja Bosna

U srednjoj Bosni najveće četničko uporište bilo je na planini Motajici gdje se nalazila četnička Motajička brigada s oko 450 četnika. Bili su dobro organizirani i prve dvije godine rata su se uspjeli održati bez velikih sukoba s ustašama ili partizanima. Krajem 1943. na prostoru srednje Bosne je bilo 2300 četnika kojima je zapovijedao Lazo Tešanović. Početkom studenog 1943. u srednju Bosnu dolazi partizanska 12. slavonska brigada koja će sljedeća četiri mjeseca voditi teške borbe s tamošnjim četnicima, ponajviše na Motajici. Znatno malobrojniji srednjobosanski četnici bivaju do travnja 1944. većim dijelom uništeni od nadmoćnijih partizana.

Istočna Bosna

U istočnoj Bosni organizirane su formacije pod zapovjedništvom majora Jezdimira Dangića. Tamo se formiralo čak šest četničkih odreda. Do kraja 1941. u istočnoj Bosni nije postojala jasna podjela među ustanicima na četnike i partizane. Odredi su uglavnom bili mješoviti. Dangić nije javno surađivao s Nijemcima, vodio je borbe s ustašama i zato je imao velikog uspjeha u okupljanju srpskog stanovništva oko sebe. Njegove jedinice su bile poražene u siječnju 1942. od ustaške Crne legije. Nakon Dangićevog zarobljavanja, u istočnoj Bosni partizani počinju prevladavati nad četnicima.

Početkom kolovoza 1942. preostali četnički odredi na prostoru Istočne Bosne sklapaju sporazume s vlastima NDH o zajedničkoj borbi protiv partizana. No već 19. kolovoza četnici napadaju slabije ustaške snage u Foči i zauzimaju grad te vrše pokolj muslimanskog stanovništva. Sredinom prosinca 1942. vlasti NDH omogućuju prebacivanje 1500 četnika s Trebave i Ozrena na planinu Majevicu kako bi pomogli uništenju partizanskih snaga no oni su u sukobu s partizanima 28.11., u selu Maleševci kod Ugljevika, uništeni.

5. listopada 1943. četnici napadaju ustaše u Višegradu i zauzimaju grad.

Četnici i vlasti NDH

Ugovor o lojalnosti i suradnji između vlasti NDH i četničkog vojvode Uroša Drenovića od 27. travnja 1942.

Bosansko-krajiški korpus JVuO javlja vlastima NDH i Nijemcima u Mrkonjić-Gradu (“Varcar Vakufu”) da partizani održavaju skup i traži njihovo bombardiranje 1944.

Dana 28. svibnja 1942. pod pritiskom Nijemaca bio je zaključen prvi sporazum između ustaških državnih vlasti i četnika u Bosni; slijedili su i drugi slični sporazumi (između travnja i listopada sklopljeno ih je 12). 17. lipnja veliki župan u Kninu David Sinčić sklopio je sporazum s četničkim vojvodama o suradnji u borbi protiv partizana. To je bio dio blažeg zaokreta u politici terora i represije koju je NDH dotad provodila prema Srbima, pa je npr. osnovana i Hrvatska pravoslavna crkva. Ustaške su se vlasti obavezale opskrbljivati četničke snage u borbi protiv partizana; ranjenim četnicima bit će pružena njega u hrvatskim vojnim bolnicama; udovice i siročad četnika poginulih u borbi protiv partizana primat će istu financijsku pomoć koja se daje preživjelim članovima obitelji hrvatskih vojnika. Ovi su se sporazumi odnosili na oko 10.000 od otprilike 15.000 bosanskih četnika u njemačkoj okupacijskoj zoni. Četnici su 1944. godine još mogli biti prebacivani iz NDH u Vojnu bolnicu u Beogradu ili čak u Treći Reich radi liječničke njege.

Četnici zajedno s Nijemcima i ustašama sudjeluju u akcijama protiv partizana, u kojem sudjeluju i mnogi Srbi i podržavaju ga mnogi srpski civili; tako je suradnja ustaša i četnika u praksi dovela do rasta srpskih žrtava (ali naravno i hrvatskih i muslimanskih).

20. lipnja 1942. 2.000 četnika iz okolice Prijedora sudjeluje kao logistička potpora Nijemcima u napadu na Kozaru, time pomažući ustašama i Nijemcima u uništenju partizanskih jedinica i u masovnom pokolju Srba. Iako nisu sudjelovali u samoj borbi potpisali su sporazum o nenapadanju i suradnji s ustaškim vlastima.

Usprkos tim sporazumima, četnici su povremeno djelovali protiv ustaša i neprekidno protiv hrvatskog i muslimanskog civilnog stanovništva. Ustaški poglavnik Ante Pavelić se zbog toga stalno žalio Adolfu Hitleru ali njemački generali u NDH su smatrali da su četnici korisni i nisu ih željeli razoružavati. Njihovo se djelovanje kretalo u rasponu od sabotaža i masakriranja civila do krupnijih bitaka. Milan Šantić, jedan od četničkih ideologa, izjavio je krajem kolovoza 1942. u Trebinju: “Mi Hrvatsku ne ćemo nikada ni formalno priznati. S Hrvatima sarađivat ćemo samo u onim područjima, gde smo mi u apsolutnoj manjini, ali ni tamo lojalno i iskreno.” U izvještaju Župskog oružničkog zapovjedništva u Zadru od 5. rujna 1944. navodi se:”Četnici su i dalje nepomirljivi neprijatelji našeg naroda. Pravoslavno pučanstvo je neprijateljski raspoloženo prema našoj državi i potajno potpomaže odmetničko djelovanje.

Četnici i domobrani

Dok su vojne postrojbe NDH potpomagale četnike u borbi protiv partizana te s njima surađivale, ustaška propaganda u tisku ih je službeno prikazivala glavnim javnim neprijateljima, zajedno s partizanima

Ni ustaška strana se nije uvijek pridržavala dogovora; kad nisu bili pod njemačkom kontrolom ustaše su napadali četnike, čak su jednom prilikom na zagrebačkom željezničkom kolodvoru iz vlaka koji je vozio ranjene vojnike Ljotićevog Srpskog dobrovoljačkog korpusa iz Srbije na oporavak u Njemačku izvukli sve ranjenike i strijeljali ih na licu mjesta. Bilo je i većih borbi, jedna od najvećih bila je tzv. bitka na Lijevča polju. Pavelić je 1945. o četnicima rekao:”Mi o njima mislimo svoje. To Luburić dobro zna i on će paziti na njih i udesiti ih kad ih više ne budemo trebali.” Ni Nijemci nisu u potpunosti vjerovali četnicima. Prema njemačkim planovima, završni dio pothvata Weiss 1943. trebalo je biti razoružavanje četnika u NDH. Kada se 1944. očekivalo iskrcavanje Saveznika na Dalmatinskoj obali, Nijemci su razoružali 7.000 četnika u južnoj Dalmaciji smatrajući da će se ovi okrenuti protiv njih.

Ustaški pokolji, sa svoje strane, poticali su otpor među Srbima, koji su se više nego četnicima okretali partizanima. Ponekad međutim za neke jedinice nije bilo jasno kamo stvarno pripadaju, ili su otvoreno mijenjale stranu. Kako je Narodnooslobodilački pokret jačao, dolazilo je do raščišćavanja, gdje bi uglavnom komunisti pobili utjecajnije pojedince koji su iskazivali rojalistička nagnuća i uspostavili kontrolu svojih komesara nad lokalnim postrojbama, koje su sada definitivno dolazile pod kontrolu NOVJ.

Strijeljanje srpskih dezertera na Kordunu 1944.

U svibnju 1944. nekoliko stotina srpskih partizana s Korduna prebjeglo je Nijemcima. Većina prebjega vratila se kada im je bila ponuđena amnestija. Glavni štab NOVJ za Hrvatsku, kojem je na čelu Andrija Hebrang u srupnju 1944. izvodi 16 osoba pred sud; petorica su osuđena na smrt, a ostali na višegodišnje zatvorske kazne. Srpski povjesničar Branko Petranović pisao je 1988. godine da su oni osuđeni »samo zato što su isticali zapostavljenost Srba u narodnooslobodilačkom pokretu.« (Petranović, II, str. 300)

Hrvatska povjesničarka Nada Kisić Kolanović odgovara na te optužbe: »Radilo se o klasičnoj vojnoj izdaji koju su počinili srpski zapovjednici u Plašćanskom partizanskom odredu. Zapovjednici su surađivali s Nijemcima na liniji antikomunizma, a pod njihovim je utjecajem dezertirao određen broj boraca. (…) Glavnooptuženi su u istrazi davali izjave kako događaje više ne žele prosuđivati mjerom komunista, i kako su najzad shvatili da u CK KPH i ZAVNOH-u nema dovoljno srpskih predstavnika, što znači ni političke garancije za Srbe u Hrvatskoj. (…) Politbiro je odobrio suđenje i strogost kažnjavanja, ali je Kardelj držao da nije najbolje pogođen politički ton suđenja. Naime, sud nije inzistirao na dokazima o “izdajničkoj poveznosti s okupatorom”, nego je u obrazlaganju presude isticao da su optuženi ustali protiv KP, stvorili svoj četnički teritorij i propagirali srpstvo.« (Kisić-Kolanović, str. 124)

Kraj: 1944. i 1945. godina

Najveća četnička postrojba u NDH – Dinarska četnička divizija – pretrpjela je teške gubitke u Kninskoj operaciji krajem 1944. godine, u kojoj ona gubi i teritorijalno uporište na kojem je djelovala. Nijemci potom tu postrojbu povlače na područje Slovenije.

Ostalo je u NDH početkom 1945. godine ipak još oko 30 tisuća četnika, a s povlačenjem njemačkih snaga s područja Srbije i Crne Gore povukao se za njima odatle i do 20 tisuća četnika – naime onaj dio tamošnjih četnika koji nije na poziv kralja Petra prešao na stranu partizana. Prema nalogu njemačkog zapovjedništva, Draža Mihalović je oko 32.000 četnika koncentrirao na području doline rijeke Bosne, te na područja planina Vučjak i Trebava u sjevernoj Bosni, kako bi osiguravale izvlačenje njemačkih postrojbi iz Bosne u Slavoniju. Odatle se oko 7.000 crnogorskih i oko 1.700 drugih četnika pod zapovjedništvom Pavla Đurišića protivno Mihailovićevoj zapovijedi odvojilo i uputio prema zapadu, ali su ih je u borbama na Ljevča polju 28. ožujka – 8. travnja 1945. zarobile snage NDH. Dio te grupe kojega nisu razoružale ustaše i domobrani, razbijen je u borbama s partizanima. Pod okriljem NDH, od tih je snaga do kraja travnja 1945. ustrojena Crnogorska narodna vojska pod zapovjedništvom Sekule Drljevića, sa približno 6.000 vojnika. Ta je postrojba bila operativno uključena u sastav V. zbora HOS-a NDH, s kojim će se povlačiti prema Bleiburgu, te se ondje 15. svibnja 1945. god i predati britanskim vojnim snagama – koje će ih potom predati Jugoslavenskoj armiji. ine.

Sredinom travnja 1945. vlada NDH je u Zagrebu pregovara s predstavnicima Draže Mihailovića koje predvodi general Svetomir Đukić. To su bili prvi izravni ustaško-četnički pregovori bez posredovanja Nijemaca.Četnička delegacija je izjavila da je Draža Mihailović spreman priznati NDH uz stanoviti ispravak granica između NDH i Srbije na teritoriju Bosne. Pavelić je odgovorio da je moguća suradnja jedinica NDH s četničkima, te su četnicima poslani lijekova protiv tifusa koji je tada među njima harao. Zajedno sa Đukićem vlada NDH je nastojala s upraviteljem Slovenije generalom Leonom Rupnikom stvoriti slovensko-hrvatsko-srpski antikomunistički blok i osigurati slobodan prolaz vojske NDH i četnika preko Slovenije.

Preostale četničke snage su se osipale narednih tjedana, te su spale na oko 20.000 ljudi. Glavna četnička grupacija s Dražom Mihailovićem krenula je 13. travnja 1945. god. s planine Vučjak, u tri kolone. Nakon što je uz desnu obalu Save došla do ušća Vrbasa, skrenula je na jug, da bi prošla između Travnika i Zenice, te dalje do Fojnice i potom preko Ivan planine, izbila na Zelengoru u sjeveroistočnoj Hercegovini: Mihailovićeva namjera je bila da se tu upusti u gerilsko ratovanje protiv snaga Josipa Broza Tita. U noći s 12. na 13. svibanj su nadmoćne snage Jugoslavenske armije – bivše snage NOVJ su do tada jako osnažene zahvaljujući vojnoj pomoći koju su primali i od zapadnih saveznika i od SSSR-a, te činjenici mogle provoditi regrutaciju vojnih obveznika na područjima Dalmacije, Crne Gore, Srbije, Kosova i Makedonije koje su bile stavile pod svoju kontrolu – razbile četnike na Zelengori, uz 4.655 poginuh i zarobljenih četnika; u borbama do 18. svibnja 1945. ti će se gubitci povećati na 9.235 mrtvih i zarobljenih četnika. Preostale četničke vojničke grupe na području bivše NDH postupno su uništavane i hvatane do 1947. godine.
RBP

Četnički zločini

Podrobniji članak o temi: Zločini četnika u Drugom svjetskom ratu
Neki od poznatijih zločina koji su počinili pripadnici četničkih postrojbi bili su pokolj u Goraždu krajem 1941. i početkom 1942., pokolj u Gatima, poljičkom selu pokraj Omiša u listopadu 1942., pokolj u Rami u listopadu 1942. godine,pokolj u Foči krajem 1942. godine.

Zijad Ljakić u pregledu podataka o četničkim zločinima nad bošnjačkim muslimanima u II. svjetskom ratu kao početak masovnih zločina u BiH navodi pokolje kod Ljubinja, gdje u jami Cavkarica krajem ljeta 1941. god. završava 497 muslimana; potom u rujnu 1941. slijedi Pokolj u Kulen Vakufu u rujnu 1941. godine (oko 2.500 tisuće pobijenih katolika i muslimana), a 26./27. studenog 1941. u mjestu Koraj u sjeveroistočnoj Bosni četnici masakriraju oko 100 civila. Od prosinca 1941. do veljače 1942. godine traju pokolji muslimana na području Foče i Goražda s, prema procjeni iz četničkih redova, oko 5.000 žrtava. U kolovozu 1942. godine novi pokolji na području Foče i Prozora, procjene vlasti NDH govore o približno 2.000 žrtava na svakom od ta dva područja. U listopadu 1942. slijedi Pokolj u Rami , s oko 2.000 pobijenih civila muslimana i katolika. Razodoblje Bitke na Neretvi na početku 1943. god. koriste četničke postrojbe za masovne pokolje muslimana na području Čajniča, Foče i obližnjih Pljevalja na području Crne Gore; prema četničkom izješću pobijeno je tu 9.200 muslimana. Osim takvih najvećih pokolja, izvršen je veliki broj manjih, te vrlo veliki broj pojedinačnih ubojstava katolika i muslimana, na području Bosne, Hercegovine, Dalmacije i drugdje. Procjenjuje se da su na području BiH pobili 12.000 katolika (u to vrijeme se i muslimane smatralo Hrvatima), te daljnjih 33.000 muslimana. Na istom području su četnici pobili i brojne Srbe, zbog suradnje s partizanima. Četnici su pritom spalili oko 300 sela i gradića, te veći broj džamija i katoličkih crkava. Ubili su četnici i 52 katolička svećenika, te 67 muslimanskih imama i hafiza; također i više katoličkih časnih sestara, među kojima je najpoznatije 5 Drinskih mučenica.

Igor Graovac 2012. godine prezentira podatke o 2.905 pobijenih od strane četnika na području današnje Republike Hrvatske, koji su podatci uglavnom prikupljeni prilikom jugoslavenskog popisa žrtava “okupatora i njegovih suradnika” tijekom II. svjetskog rata iz 1964. godine. Među pobijenima je 31 posto osoba pravoslavne vjeroispovijesti. Taj popis nije popisivao brojne zločine ustanika iz 1941. godine – od koji su kasnije neki postali četnici, a drugi partizani; također ni sve one žrtve vojnika i civila koje su popisivači prepoznavali kao vezane uz NDH (proizlazi, inače, da je takvih žrtava među Hrvatima bio pretežni broj).

Čak i u prosincu 1944. godine kada Wehrmacht dogovara s vlastima NDH prolazak poražene Dinarske četničke divizije preko Hrvatskog primorja na područje Slovenije (ta će se postrojba na kraju rata uspjeti predati Saveznicima na sjeveru Italije), na putu dugom oko 100 km četnici ubijaju 33 hrvatska civila, pale više desetaka kuća i vrše nečuvenu pljačku i razna druga nasilja.

Poznati četnički zapovjednici

  • Momčilo Đujić (komandant Dinarske divizije). Pred kraj rata Ante Pavelić mu je dao slobodan prolaz preko NDH na zapad. Tako je izbjegao presude za ratne zločine koje su mu izrekli jugoslavenski sudovi u odsustvu. Godine 1988. jugoslavenske vlasti pokrenule postupak za izručenje od SAD, ali je umro 1991. u San Diegu, Kalifornija, u 92. godini života.
  • Brana Bogunović (komandant četničkog korpusa „Gavrilo Princip“, Dinarske divizije) – ranjen prilikom bitke s partizanima u Pađenima, 4. prosinca 1944. godine. Ubrzo potom, 1945. godine partizani su ga zarobili i ubili.
  • Pajica Omcikuš (komandant korpusa “Kralja Petra II. Dinarske divizije) – partizani su ga uhvatili u ožujku 1942. te ga strijeljali (neki izvori tvrde da je pak počinio samoubojstvo u partizanskom zarobljeništvu).
  • Pajo Popović (komandant korpusa “Onisin Popović”, Dinarske divizije) – ubili su ga partizani 19.6.1942.
  • Rade Radić (komandant četničkog odreda “Borja”). Jugoslavenske vlasti su ga uhvatile nakon rata, sudile mu i strijeljale ga 1946.
  • Lazar Tešanović (komandant četničkog bataljona Mrkonjič). Ubijen 1946. u potjeri od KNOJ-a
  • Miloš Torbica (jedan od vođa, s četničke strane ustanka u Srbiji). Partizani ga uhvatili i strijeljali u ožujku 1942.
  • Cvijetin Todić (komandant Ozrenskog četničkog odreda), upao u ruke Udbe lipnja 1947. i ubijen.
  • Savo Božić (komandant Trebavskog četničkog odreda).[47] Krajem Drugog svjetskog rata ubile su ga jedinice NOVJ kod Teslića 1. svibnja 1945. godine.
  • Uroš Drenović (komandant četničkog odreda »Kočić«). Poginuo u savezničkom bomardiranju 1944.
  • Jakša Račić – Povjerenik Draže Mihajlovića za Dalmaciju. Partizani su ga ubili u Splitu nakon talijanske kapitulacije.

VOLjELA JE BROZA DO LUDILA


Jovanka je uvijek nosila pištolj i bila spremna poginut za Tita

Jovanka Broz rođena 7. decembra 1924. godine u Pećanima ,Lika Hrvatska, a s Titom je bila u braku od 1952. Poslije Titove smrti Jovanka je do kraja životu živjela u izolaciji u vili na Dedinju, ni sa kim nije razgovarala i u grob je odnijela brojne tajne Partije i Jugoslavije.Jedan od onih koji je ostao blizak s Jovankom Broz nakon Titove smrti bio je advokat Toma Fila, koji se 25 godina borio da Jovanka ostvari svoja prava, da dobije penziju, dokumente, vlastitu imovinu. Fila se svojevremeno za Newsweek prisjetio susreta i razgovora s Jovankom, za koju kaže da će vječno ostati misterija. Do njihovog prvog susreta došlo je nakon Titove smrti, kada je ona, povodom Titove ostavštine, došla kod Filinog oca Filote. “Došla je kod nas 1983. godine, a našu kancelariju joj je, kako nam je tada rekla, preporučio Tito.

 Rekao joj je: ‘Ako ti se ikada nešto dogodi, idi kod Filote File, on se nikoga ne boji.’ Nakon smrti mog oca, željela je da je ja nastavim zastupat. Tako je i bilo. Ona je na mene, od početka do kraja, ostavljala utisak žrtve. I bila je žrtva. A bila je prelijepa žena, imala je neko plemićko držanje, bila je ponosna Ličanka, osoba koja je držala do sebe…  Vjerujem da bi bolje prošla da je savila kičmu i da je podržala nekog od pretendenata na Titov tron. Siguran sam da nije imala ni političke aspiracije, niti je imala odgovarajuće obrazovanje da bi upravljala državom. A nedostajao joj je i onaj najvažniji stup – okruženje koje bi je podržalo”, kaže Fila.Voljela je Tita do ludila A koliko je Jovanka bila vjerna i odana Titu, vidjelo se tokom posjete Francuskoj, kada je otkriveno da Jovanka sa sobom nosi oružje.

Došlo je do incidenta – na balu je iz Jovankine torbe ispao pištolj, a osiguranje je to brže-bolje pokušalo prikriti. Tito je, dakle, imao veliko povjerenje u nju, ona je bila zadnja linija njegove obrane, pa je zato kod sebe držala mali pištolj za likvidacije. Ako sve službe zakažu, ona je trebalo da ga zaštiti svojim životom, da pogine za njega… Ona je Tita voljela do ludila i nikako se ne može reći da je s njim bila radi interesa.” Do presudnog trenutka u obračunu ‘malih titića’ – kako Fila naziva one koji su pokušavali naslijediti Tita – sa Jovankom došlo je 1977. godine. To se dogodilo na Brionima, pred Titov put u Kinu, kada je na važnom sastanku odlučeno da on prvi put u posjetu nekoj državi ide bez supruge. Brozova je tada ministra unutrašnjih poslova Franju Herljevića pitala šta se to zapravo događa.  “Njegov odgovor je bio brutalan, ali i prostački. Rekao joj je: “Lička kurvo, sada ćemo se obračunati s tobom. Samo još da otkrijemo tvoje veze”, navodi Fila.

Od tada, tvrdi Fila, Jovanka više nikada nije vidjela Tita jer joj to nije bilo dozvoljeno. “Tito se potom iselio iz kuće u Užičkoj. Ona je pokušavala da dođe do njega, ali nijedanput joj to nije uspjelo. Izmišljotina su priče da je kasnije, kada je Tito bio u bolnici, došla u Ljubljanu, tražeći da je primi, a on je to, kao, odbio. On je umro, a nisu se vidjeli.” Fila navodi i da su Titu više puta pokušavali podmetnuti da potpiše papire za razvod braka, pa su to čak činili i dok je bio u bolnici, ali je on to svaki put odbio da uradi. Jovanka je sve znala i tumačila to kao njegovu ljubav i poštovanje prema njoj.Ubrzo nakon Titove smrti, ona je izbačena iz kuće u beogradskoj Užičkoj ulici u kojoj je s njim živjela 35 godina. Istjerana je tokom noći, uz prijetnju pištoljem i, kako je sama tvrdila, bez bilo kakvih stvari. Kasnije se ispostavilo da je ipak dobila nešto stvari, a nakon dvije godine borbe dali su joj i neku garderobu, ali sa rasparanim porubima jer su tražili skrivene mikrofilmove – optuživali su je, naime, da radi za tajnu službu, pa su htjeli da vide dokle sežu njezine veze.Uzeli su joj dokumente, pa čak i telegrame saučešća, kao i fotografije na kojima je Tito, a dali su joj one na kojima je ona sama. Svojevremno se čak govorilo da Jovanka radi za ustaše i da ju je u Titovo okruženje “podmetnuo” Ante Pavelić. “Nisu htjeli da se vidi da je ona ikada postojala. Pokušali su očistiti Titovu biografiju. Htjeli su napraviti postavku u Muzeju “25. maj” tako da nje nigdje ne bude, da ljudi steknu utisak da se Tito nikada nije oženio“, kaže Fila.”Nakon što je izbačena iz kuće, sef u kući je nasilno otvoren. U njemu je bilo jako važnih dokumenata, ali i jedno Titovo pismo koje je u sefu ostavljao svaki put kada bi išao na neki put. Govorio joj je: ‘Ako mi se nešto dogodi, pročitaj ovo.’ Kada bi se vratio s puta, uzeo bi to pismo nazad i vraćao ga je opet prilikom slijedećeg putovanja. Ona nikada nije pročitala sadržaj pisma, nije ga otvorila. A to pismo je, ako sam dobro shvatio, bilo zapravo neka vrsta političkog testamenta. Ali, eto, nakon otvaranja sefa, tom pismu se gubi trag, netko ga je vidio i brže-bolje sakrio”, otkriva Fila

Quo vadis, Croatia? Kuda ides Hrvatska?