Category Archives: Domovinski rat

Istina je istina

 
Kad u prepunom autobusu čujete pjesmu “tko te ima, taj te nema”, provjerite gdje vam je novčanik.

“Kada sam se vratio u domovinu, shvatio sam da je nostalgija bolje rješenje”.  Kakva surova istina……Da nije bilo rata: Jaca ne bi bila u 90 kvadrata, ni Nadan u svojih nekoliko stotina također… Borković bi dogurao do starijeg vodnika … Čikara bi bio vodnik I klase…Krstičević bi sad polagao za kapetana JNA i ne bi znao…. Norac bi bio konobar….Sanader bi prodavao pornografiju,… Barba Luka bi bio sekretar CK SKH…, Rajić bi vozio kamion,… Rojs bi vozio autobus,… Korade bi mijenjao špine po Zagorju, …Zagorec bi bio pomoćni geodeta i nanašao bi motke,… Tolj bi bio pred svršetkom studija jugoslavistike,…  Todorić bi bio sitni švercer na Dolcu,… Kerum bi vozio valjak…. Bandić bi švercao karte pred Balkan kinom…. Uglavnom sve bi bilo na svojem mjestu….
 Jebem ti rat…
 

Karakteristike nas Hrvata- ….. 1. Lopovi smo do srzi ….. 2. Prevaranti ….. 3. Neskolovani ….. 4. Agresivni ….. 5. Neljubazni ….. 6. Politicki nepismeni// biramo kradeze ili komunjare/ ….. 7. Na istim principima odgajamo mlade //MA NEBUDI LUD DRPI AKO MOZES/ ….. 8. Homofobi ….. 9. Sovinisti ….. 10. Rasisti ….. 11. Veliki ,uglavnom lazni Katolici na kraju …..

Hrvatski zločini u Bosni

Zlocinci Praljak i Tuta (kahlica)
Možda Praljak i nije bio ratni zločinac, ali hrvatska strana u Bosni jest činila teške zločine. On je bio žrtva svog hubrisa i povijesnih okolnosti, kojima se nije imao razumijevanja suprotstaviti
Praljak u Hercegovini nije stekao nikakvu realnu vojnu, ni političku moć. Legenda, potvrđena iskazima bar trojice ili četvorice prilično vjerodostojnih očevidaca, kaže sljedeće: Nekoliko dana pošto se Praljak uselio u Glavni stožer HVO-a, ondje ga je došao posjetiti Mladen Naletilić Tuta, međunarodni kriminalac, zapovjednik Kažnjeničke bojne, i stvarni ratni zločinac. Tuta, je, prema iskazima svjedoka, Praljku ugurao pištolj u usta, pa rekao: “Ovdje zapovijedam ja, a ne ti”. I to je bilo sasvim nesporno.
Slobodan Praljak odlučio je umrijeti kao Sokrat. Što je u skladu s njegovom logikom javnih nastupa, još od vremena kad je djelovao kao donekle radikalni kazališni i filmski performer, pa do rušenja Starog mosta u Mostaru; poetici teatra apsurda svakako pripada činjenica da je Praljak, par minuta prije no što je popio otrov, oslobođen jedino od optužbe za uništavanje Starog mosta iako je to prekomjerno granatiranje simbola grada Mostara vjerojatno jedini stvarni Praljkov crimen, tijekom manje od četiri mjeseca, koliko je obavljao dužnost glavnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane.
Da je ta četiri mjeseca odlučio provesti bilo gdje drugdje, osim u Hercegovini, Slobodan Praljak nikad ne bi završio ni na Haaškom ni na bilo kojem drugom ratnom sudu. Slobodan Praljak, gotovo smo sigurni, nije bio ratni zločinac. On je bio žrtva svog hubrisa i povijesnih okolnosti, kojima se nije imao razumijevanja suprotstaviti.
PRAVI ŠEF HERCEG-BOSNE BIO JE STVARNI ZLOČINAC, TUTA
Slobodan Praljak uvijek je želio biti veći od života. Osobito kad je nosio uniformu i kad je mislio da igra važnu ulogu u velikim povijesnim dramama (kasnije se s tim dramama i ulogom identificirao). Zato je tijekom Domovinskog rata dao milijun bombastičnih izjava, opravdavajući politiku, kojoj osobno nije bio osobito sklon. Praljkova jedina povezanost s idealima Herceg Bosne može se pronaći u grižnji savjesti zbog uloge njegova oca, šefa OZNE, u poslijeratnim progonima hercegovačkih Hrvata.
Pa čak i kad je nakon herojske, hemingwayevske misije u Sunji, i lošeg mandata u propagandom odjelu Ministarstva obrane, Praljak pristao postati zapovjednikom HVO-a, on u Hercegovini nije stekao
nikakvu realnu vojnu, ni političku moć.
HRABAR I NERAZUMAN ČOVJEK KRIVOG KONCEPTA LOJALNOSTI
Hrvatskim vijećem obrane zapovijedali su Gojko Šušak, kao veliki zagrebački pokrovitelj, pa Mate Boban, kao politički vođa Herceg Bosne, pa Tuta Naletilić, kao beskrupulozni izvršitelj svih mogućih naloga da se nekoga ubije, muči, spali, zatvori ili ponizi na bilo koji drugi način.
Generali koji su u Mostar dolazili iz Zagreba, poput Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, također nevinog osuđenog, nisu imali nikakve veze s tim i takvim zapovjednim lancem, čija se finalna karika nalazila u hrvatskom Ministarstvu obrane u Zagrebu, u uredu Gojka Šuška, kojem je predsjednik Tuđman još krajem 1992. godine prepustio upravljanje hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine (zbog čega je stožerni general Anton Tus u prosincu 1992. godine podnio ostavku na mjesto načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske; Tus je odbio ratovati protiv Armije BIH).
Slobodan Praljak ispao je žrtva vlastitih pogrešnih odluka i krivog koncepta lojalnosti: on je, koliko smo ga poznavali – a to je poznanstvo trajalo godinama – bio hrabar i nerazuman čovjek, bez ikakvih stvarnih nacionalističkih predrasuda i bez ikakvih zločinačkih namjera.
HAAŠKI SUD JE BIO DUBOKO KOMPROMITIRAN
Samoubojstvo generala Praljka duboko kompromitira Haaški sud: što, pobogu, misliti o sudu, dakle o instituciji kojoj je core business uvođenje reda, a koja nije kadra spriječiti javno samoubojstvo, u trenutku izricanja zadnje presude? Osim što je po mnogočemu nekompetentan, Haaški je sud povremeno povijesno nepravedan. Sasvim je apsurdno ustvrditi da srpska država nije imala nikakve veze sa zločinima i politikom bosanskih Srba. Nesporna je povijesna istina da je Beograd bio pokretač i glavni pokrovitelj politike i svih zločina bosanskohercegovačkih Srba.
Uostalom, NATO je zato prijetio Srbima vojnom intervencijom još 1994. i 1995. godine, da bi 1999. napokon brutalno (i posve zasluženo) bombardirao Beograd, Niš i druge srpske gradove, kako bi uspostavio mir na prostoru bivše Jugoslavije. Presuda o hrvatskom zločinačkom pothvatu nije nepravedna samo zbog debalansa sa Srbijom, stvarnim krivcem za sve, pa i bosanski rat, i stvarnom počiniteljicom najgorih ratnih zločina, nego i zbog kompleksnosti hrvatskog odnosa prema Bosni i Hercegovini.
Činjenica je, naime, da je Hrvatska primila i hranila nekoliko stotina tisuća bošnjačkih prognanika, da je organizirala niz transporta oružja za Armiju BIH, te da je Hrvatska vojska spasila Bihać od srebreničke sudbine. Stoga je sasvim razumljivo što i istaknuti nehadezeovski političari, poput Zorana Milanovića, ocjenjuju kako se predsjednika Tuđmana ne smije optuživati za zločin protiv Bosne i Hercegovine; razumljivo je što i najrazumniji SDP-ov aktualni čelnik, pravnik Orsat Miljenić, smatra kako je haaška presuda o udruženom zločinačkom pothvatu sasvim nerealna.
PREVIŠE JE DOKAZA O STRAŠNIM ZLOČINIMA
Međutim, u današnjem svjetlu Praljkove tragedije i općenacionalne osupnosti potvrdom teze o udruženom zločinačkom pothvatu, ne smijemo zaboraviti na sljedeće, potpuno nesporne činjenice. Prvo, predsjednik Franjo Tuđman, prije prvog ispaljenog metka u Bosni i Hercegovini, javno i privatno govorio je o potrebi podjele Bosne i Hercegovine, o uspostavi Banovine Hrvatske, i o “maloj zemljici Bosni”, koja će, eto, ostati Aliji Izetbegoviću kad Hrvati i Srbi uzmu svoje.
Drugo, bosanskohercegovački Hrvati proglasili su Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu usred države Bosne i Hercegovine, čime su formalno zanijekali državnost Bosne i Hercegovine. Treće, Hrvatska Republika Herceg Bosna aktivno je i formalno sudjelovala u pokušajima zamjene stanovništva i etničkog čišćenja: HRHB i HVO, dapače, o Božiću 1992.godine poticali su preostale Hrvate iz srednje Bosne da se presele u Hercegovinu, tvrdeći kako će zapadna Hercegovina postati dio Republike Hrvatske.
Četvrto, nesporno je da su se regularne postrojbe Hrvatske vojske borile na tlu Bosne i Hercegovine protiv Armije BIH. Radilo se, znači, o međunarodnom sukobu. I peto. Previše je dokaza o strašnim zločinima, što su ih pripadnici Hrvatskog vijeća obrane počinili u hrvatsko-bošnjačkom ratu: od koncentracijskih logora, do grupnih i pojedinačnih ubojstava. O puno srušenih džamija da ne govorimo.
KRIVI SU SAMO ZBOG SVOJIH ZABLUDA
U redu, poznati transkripti iz Ureda predsjednika, što ih je početkom dvijetisućitih objavljivao Feral Tribune, najstrastveniji Tuđmanov ideološki neprijatelj, jasno svjedoče da prvi hrvatski predsjednik zaista nije znao ništa o koncentracijskim logorima, masovnim deportacijama, Ahmićima, i drugim ubojstvima. No, Tuđman jest postavio ljude, koji su vladali Herceg Bosnom i koji su činili i naređivali zločine.
I nikoga od njih nije na vrijeme uhapsio. Hrvatska republika Herceg Bosna bila je samoubilačka politička formacija, toksična za Hrvate u Bosni, smrtonosna za Bošnjake, i tragična za bilo kakvu budućnost Bosne i Hercegovine. Samo su potpuno nerealni ljudi mogli očekivati kako će sve zablude i zločini Herceg Bosne proći bez opake, gadne kazne.
Slobodan Praljak, kao i dvojica drugih čija je kazna  potvrđena (Petković i Prlić), krivi su isključivo zbog zabluda – jer su pristali sudjelovati u jednoj opakoj i kaotičnoj vlasti – a zaista ne zbog zapovjedne ili izravne odgovornosti za zločine.

Pjesnik s tjeralice

Jevrem Brkovic ni ni slucajno kajkavec.Ali je covek ki je osetil purgersku dobrotu i veliku dusu Zagreba. Pesme koje je napisal za Zagreb i purgere nisu na kajkavskom(same male) Al sem si mislil da ih vredi tu deti

Brković je od onih pjesnika koji je iskazivao građansku i književnu hrabrost podjednako u rodnoj mu Crnoj Gori, uoči posljednjega rata, kada je pošteno progovorio o revanšizmu i nacionalnoj netrpeljivosti polazeći prije svega od premisa crnogorskoga prostora te je otvoreno, kada su se rijetki to usudili, progovorio o etnogenezofobiji. Zatim je s istom hrabrošću osudio agresiju Jugovojske (pa i sudioništvo svojih sunarodnjaka), posebice kada je riječ o Dubrovniku. S istom je humanom ljudskom prkosnošću, spram rušilačkih nagona, nastupao i u egzilu, u Zagrebu, gdje je bio udomljen nakon što je postao pjesnik s tjeralicena popisu za primarnu likvidaciju Miloševićevih milicija. Koliko se srodio s Hrvatskom i Zagrebom, pokazuje i u ovom svom ciklusu pjesama, iako sada s međudržavne distance, ostavši veliki čovjek. Ponajprije kao pjesnik (iako i vrstan romanopisac, dramski pisac, esejist, pamfletist i polemičar), bolno ukorijenjen u iskonsko biće svoga naroda, Brković je znao iskazivati gorštačku mušku snagu, smisao za povjesnicu te za psihologiju društvenoga neuspjeha, moći, slave, uspona i padova. Riječju, znao je čovjeku, gipkim jezikom tradicije, vraćati amputirane dijelove.
                                                                                                                                                            No za Zagrebačke pjesme zaista nisu potrebne metapsihološke interpretacije, one su pune prepoznatljiva života koji kao neki vrijedan predmet iznovice postaje predmet ispitivanja, jer njegove slike stalno izmjenjuju položaj. Brković će i neku zagrebačku erotsku situaciju (dijalog sa ženom) iskoristiti kao povratak u zemlju predaka. Jednostavno postoje pjesnici koji neke stvari rade zbog domovine. Osim što uhu čitača ugađa čitko pitkom erotikom, on u ove pjesme s radošću unosi vedutski vokabular Zagreba, crpeći snagu iz osobnih iskustava. Ti stilizirani zagrebački motivi odišu, mogli bismo reći, čak skladnom matoševskom formalnom estetikom, ali će usporedba biti potpunija ako u nju unesemo tvoračku snagu, primjerice, Vjekoslava Majera, odnosno sposobnost da se kroz jednostavne vizure viđenja svijeta progovara jednostavno. Zapravo, Brković će uvijek nešto graditi za budućnost, odrješitim emotivnim registrom, da bi se na jednom mjestu okupila samo bitna značenja.
SeadBegović                                                                                                                                                 Zagrebačke pjesme
Jevrem Brković
                                                                                                                                              JEDNOJ ZAGREPČANKI
Gospodična, pakao je moj život cio,
Zagledam se u tvoje oči i vidim:
U ljepšem oku nikad nijesam bio –
I mlad i jak – da se sebi svidim!
Gorda gospo Ilice, vazda odveć žena,
Spoznaj u sebi Onu što nekad bješe moja:
Još si puna rima iz mojih katrena,
Uz to i vitka breza jednog perivoja.
Usud me progna iz zemlje dukljanske,
Te stazama smrti i crnih točaka
Dođoh do ljubavi bezumne, paganske,
Do požudne djevice s Pantovčaka.
Budem li u aleji pjesnika s juga,
S krstačom i imenom bezdomnika,
Vjerujem, ti ćeš, a ne neka druga,
Pobožno pohodit toga bezbožnika!
Znam, iskra će jedna u tebi zaiskrit,
Stoplit tvoje tijelo strastveno i vitko.
Šapnućeš toj krstači da kao taj Skit,
Tajnu tvog erosa ne spoznade niko!
Vratim li se živ u zemlju predaka,
Ili budem sudbe prognanog Horacija,
Svjedoči, mjesto mojih potomaka –
Budi moja Duklja i moja Kroacija!
Zagreb, 16. XI. 1996.
                                                                                                                                                                SJEĆANJE NA VESNU R.
Vesna R., hvala ti za najmlađu mladost,
Bio je to dar i udes poslat sa nebesa.
Ti nikada vidjeti nećeš moju starost,
Ostajem u tebi vitak, bestjelesan!
Biću jednom humka, čempres vitak biću,
A bijah oluja bez vjetra i kiše.
Neka tebi nalik moja jutra sviću,
Ono potonje ponajviše!
Na sve sam naše crtu, točku i kraj,
Znala si: Dukljanin tvoj i to može.
Ti spoznade, draga, i pakleni raj –
Demonu tvom živopisan ispod kože!
Vesna R, od mladosti sam bio mlađi:
Uz tebe stasit i lagan kao krilo laste.
Izađi, djevojčice, u svoj vrt i nađi
Onaj žbun iz kojeg naša breza raste!
Za drugog sam te pravio cijelu,
Budio sva čula strasti raspusne.
Taj će budući na tvome tijelu
Prepoznat moje ruke, oči i usne!
Zagreb, 20. XI. 1998.
                                                                                                                                               ZAGREBU I PURGERIMA
Da u meni nije tog đavlovog inata,
Te žudnje žudnije od svake požude:
Da se vratim međ svoje neljude i ljude,
Već bih bio žrtvom opasna zanata!
Tek sada vidim i pojmim, tek sada,
Zagabrijski su purgeri rođeni moj rod.
Za njih sam pajtaš njihov, za svoje odrod
Sa Istoka ubjegao usred Zapada!
Na Jelačić placu sam kao na Cetinju,
Iz hladne secesije bude riječ odveć blaga.
Znaju Zagrepčanci ko si, znana im je saga
Tvoja dukljanska, i uz gemišt je spominju.
Iz doma u dom – svuda za mene doma:
Uz kapučino u Gradskoj, uz objed i prošek,
Ko da buš tu došel i ostal zanavek –
Da na Mirogoju skončaš svoj roman!
Ako si igda na vanštini bio bogec svoj,
Među purgerima si tri tisuće dana
Kao ne-purger – po svemu purgeru ravan,
Imao svog Tina, Krležu i Zagorkin Perivoj!
2. II. 1998, Zagreb, Klub A. G. Matoš
                                                                                                                                                            VRATIĆU SE!
Moram zbog njih, zbog neprijatelja mojih,
Da ne bi pomislili kako nikad više
Neće rapsoda biti da ih opiše –
Biće sve dok Dukljanin ovaj postoji!
Moram zbog Nje što udes naš podnese:
U mojem će životu sve do kraja
Biti za nju mjesta da ne bi očajna
Klela svoju mladost, što mi je prinese!
Moram zbog Njih, u tren povijesan:
Zbog sinova mojih Balše i Damjana,
Zbog prvorođena unuka Brajana,
Vratiti se tamo đe jedino jesam!
Moram i zbog onih iz roda mojega,
Što zbog mene ne bi ni na groblju kisli.
A bi u kafani pijano pjevali.
Zbog Gorkina groba, razloga boljega,
Ne bi njen Domaš mogao da smisli:
Dosta ste ga, dosta izdajicom zvali!
Zagreb, 2. VI. 1998.
                                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići, ostaviti zemlju i ljude,
Što te uz dobrodošlost, uz osmijeh
Primiše za svojega, da s njima vijek
Dovršiš i vazda Dukljanin budeš?
Kako otići od prijatelja, bez suze,
Od naroda što samo zbog tebe neće
Da se kamenom na tvoj narod meće,
Zbog pohare Konavala i Raguze?
Kako otići iz Ilice, gdje svaki
Šetač, vlasnik butika, zlatar i urar,
Daje ti pozdrav i smiješak na dar –
Za tebe od zlata zlaćeniji nakit!
Kako otići s Jelačić placa, od Bana,
Ne biti više u Gradskom podrumu,
Mislionici purgera i gospona?
Uz kapuciner i konjak, usred dana,
Gdje je Krleža, uz varijaciju umnu,
Pio bocu prošeka uz pjat barbuna!
Zagreb, 3. IX. 1998.
                                                                                                                                                        VRATIĆU SE!
Zbog sunca što ga evo u krvi nosim,
Mjesečine one svud rasute, naške.
Moram, makar sve stopu po stopu unatraške
Hodio do Duklje moje nogama bosim!
Zbog stare jabuke, još starije kruške,
Oraha što je uz Kulu ostario –
Na mojem je rođenju već starac bio –
Zbog Njega i Kule, makar potrbuške!
Zbog ljeta, sunčane jare, neba, zvijezda,
Zbog Lude Mare kad strekne od sunca,
Kad uzjaše jarca, magarca il junca –
I podavi tićad, poruši gnijezda!
Zbog žednog ljeta, presušenih ublova,
Oplićalih rijeka, sprženoga polja,
Zmija otrovnica kad šište i sikću.
Zbog Starca Radosava lova – neulova,
Modrijeh vinograda u selu Doljan:
Kad grožđe djevojke pršte, tamo biću!
Ilica, 8. IX. 1998.
                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići iz jutra u Ilici,
Kad ga prvi tramvaj bučno razbudi?
Kako bez Britanca, pijaca i ljudi,
Svetkovine boja u jutarnjoj slici?
Tu su pitur-majstori, prijatelji stari:
Nedjeljom u ateljeu, uz čašu pića
I kod Dimitrija i kod Vejzovića –
Kod Barišića dok Tomislava kipari!
Kako bez Arežine, Blaže i Marka,
Bez Vita i Ljube, bez Špoljara Mira,
Bez Lepe i Olge, bez Barbierija,
Bez Age Simovića i svega pet zemljaka?!
Kako otići iz tri tisuće dana,
Iz Osam godišta prognanog Crnogorca,
Iz A. G. Matoša, Drageca i Tina?
Otišao, ostao – na tebi je rana
Kao na ratnoj zastavi sa Grahovca:
I Kroacija je tvoja Domovina!
Zagreb, Ilica 81, 21. X. 1998.
                                                                                                                                                    VRATIĆU SE!
Moram, makar ne našao sebe tamo,
Nigdje i ni u kom, osim u orahu,
Možda u Gorkinu potonjem izdahu:
Ne našao sebe ni u sebi samom!
Moram zbog one hrabre glave i ruke,
Što grafitom jednim ustavi vrijeme:
»Vrati se Brkoviću, vrati se Jevreme!«
Vraćam se, brate moj, da mučimo muke!
Moram zbog Zvona Ivanova, zbog Duklje,
Rana Damjanovih i smrti Raonić Saše.
Zbog izdanih i onih što izdaše –
I naš je bol i njihov već ujedno stopljen!
Moram proći Gradom, što se ne okrenu
Kad me gonitelji prognaše nesrećni,
Da ga sačuvam od novog zastiđa!
Razloge za čovještvo naći u svemu,
Samarili nas po konjski i magareći –
Biće Dan praštanja – il’ mi se priviđa!
Zagreb, Ilica 81, 16. II. 1999.
Deset dana prije povratka!

Jučer obilježeno 28 godina od zločina u hrvatskom selu Lovas

FHP: Tužilaštvo da podigne optužnicu protiv Lončara

Preneseno iz “Danas”

Od zločina koji je počinjen u hrvatskom selu Lovas kada je, tokom oktobra i novembra 1991. godine, ubijeno oko 70 meštana Lovasa, većinom hrvatske nacionalnosti, juče je navršeno 28 godina, podsetio je Fond za humanitarno pravo (FHP).0Piše: D. D.18. oktobra 2019. 22.03

Foto:Pixabay

Tužilaštvo za ratne zločine je još 2007. podiglo optužnicu protiv 14 lica za ubistvo 69 meštana Lovasa. Međutim, prvostepenom presudom u ponovljenom postupku je nakon 12 godina, broj žrtava smanjen na svega 28, jer su u međuvremenu petorica optuženih preminula.

U junu ove godine, Viši sud u Beogradu izrekao je prvostepenu presudu u ponovljenom postupku osmorici pripadnika različitih jedinica u sastavu Jugoslovenske narodne armije (JNA). Oglasio ih je krivim i izrekao im kazne zatvora – osam godina Milanu Devčiću, sedam Saši Stojanoviću, po šest Zoranu Kosijeru, Željku Krnjajiću i Jovanu Dimitrijeviću, dok su na kazne zatvora od po pet godina osuđeni Darko Perić i Radovan Vlajković. Radisav Josipović osuđen je na četiri godine zatvora.

Iako je FHP još 2016. godine Tužilaštvu za ratne zločine podneo krivičnu prijavu protiv komandanta 2. pgmbr JNA Dušana Lončara, „jer je naredio napad na Lovas, do danas protiv njega nije podignuta optužnica“.

FHP dugi niz godina ukazuje da je optužnica koju je Tužilaštvo za ratne zločine podiglo za zločin u Lovasu selektivna i da njom nije optužen Lončar, ali i da optužnicom nije obuhvaćeno kako seksualno nasilje koje su pripadnici srpskih snaga činili u Lovasu – iako je o tome svedočila jedna meštanka Lovasa – tako ni svedočanstva o proterivanju hrvatskog stanovništva iz Lovasa.

Iz tog razloga FHP zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da istraži navode o počinjenom seksualnom nasilju i proterivanju koje je počinjeno u Lovasu, kao i da podigne optužnicu protiv Lončara i time prekine praksu procesuiranja isključivo direktnih počinilaca ratnih zločina, dok komandanti jedinica ostaju van domašaja pravde.

Žene u crnom u Lovasu

Aktivistkinje Žene u crnom prisustvovale su juče komemoraciji i obeležavanju godišnjice zločina u selu Lovasu zajedno sa porodicama žrtava i meštanima i meštankama. „Sudski postupak za ratni zločin u Lovasu je trajao 11 godina. Tužilaštvo za ratne zločine propustilo je da u optužnicama obuhvati zločin silovanja u ratu. Pravda za žrtve još jednom nije zadovoljena budući da sudsko veće nije učinilo ništa da svojim presudama porodicama preživelih i žrtvama vrati njihovo dostojanstvo“, saopštile su Žene u crnom.

PODMUKLI CILJ IZAZIVANJA RATA POD SVAKU CIJENU, OPRAVDAVA SREDSTVA

Tuđmanov ministar priznao: Prvi smo napali Srbe da bi počeo rat

SPEKTAR

vnfdhzu379ghf

Ministar policije u Tuđmanovoj vladi: Prvi su napadnuti Srbi! Napadnuto je Borovo Selo kako bi se isprovocirao rat!

Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska!. Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat“, tvrdi Boljkovac.

U ekskluzivnom intervjuu za dnevni list „Vijesti“, koji je namijenjen srpskoj dijaspori u Njemačkoj, Josip Boljkovac, prvi ministar policije u Tuđmanovoj vladi rekao je kako je Hrvatska 1991. planski napala Srbe u Hrvatskoj i namjerno izazvala rat. Boljkovac tvrdi i da su se Tuđman i Milošević tokom cijelog rata dogovarali i donosili odluke zajedno.

Glavaš me za vrijeme svjedočenja optužio da sam ga proganjao zbog rušenja mosta na rijeci Dravi u Osijeku. On je rekao da je most srušio da bi se grad zaštitio od tenkova JNA, a ja sam rekao da je JNA u tom trenutku bila regularna vojska jedne međunarodno priznate države, a Hrvatska, koja tada još nije bila priznata, dio Jugoslavije„, rekao je Boljkovac i dodao kako su njegova svjedočenja na suđenju Glavašu bila cenzurirana.

Na pitanje novinara ko je zapravo započeo rat, Boljkovac iznenađujuće odgovara: „Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska!. Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat„.

Dalje nastavlja kako je rat zapravo bio posljedica dogovora između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH i razmijeni stanovništva kroz etničko čišćenje.„Tuđman je Miloševiću prepustio Bosansku Posavinu, a Milošević njemu pomogao da se riješi Srba u Krajini.Imam materijalne dokaze da je bivši general JNA i kasnije general hrvatske vojske Milivoj Petković organizirao povlačenje Hrvata iz Bosanske Posavine„, tvrdi Boljkovac.Na pitanje o eventualnim dokazima dogovora Tuđmana i Miloševića, Boljkovac  odgovara kako mu je jednom prilikom, kada je donio naredbu o hapšenju ubojica šefa policije u Osijeku Josipa Rajhl Kira, Tuđman rekao kako i Milošević misli da on više ne bi smio biti na čelu MUP-a. Kao drugi dokaz navodi da je Tuđmanov bliski suradnik, Hrvoje Šarinić tokom rata kod Miloševića bio najmanje 40 puta.Dalje optužuje Tuđmana da je njegov cilj bio rat po svaku cijenu. „Prema njegovoj ideji, Srbi su trebali nestati iz Hrvatske, a ubojstvo Kira naređeno je od samog vrha države„, govori Boljkovac.

Dodaje kako su 1991. godine, prije nego što je bio ispaljen i prvi metak porodice uglednih hrvatskih političara bile  spremne na bijeg. Među njima navodi visokopozicionirane HDZ-ovce, ali i bivšeg predsjednika Hrvatske Stipu Mesića.

P S. Vjerujem da ce biti dosta onih koji se ovaj tekst omalovazavat, ismijavat i normalmo negirat.Scenarij je poznat: ” Komunjara, Srboljub, crveni Kmer, mrzitelj svega hrvatskog i jos nekoliko pridjeva uz poznate psovke.” Uglavnom komentari onih ciji je intelektualni nivo vrlo blizu nule….Jer istina je neumoljiva , nedvojbena, nepobitna i nezaustavljiva…