Category Archives: Ustaski zlocini

S Davidovom zvijezdom na rukavu

Ustaski logor u Sarajevu

Sarajevo logor Jevreji  Photo: Wikipedia

S Davidovom zvijezdom na rukavu

Piše: Jasmin Agic Ogromna je bila Jakobova zbunjenost onog dana kada je pročitao u novinama državni proglas u kojem se nalagalo da svi građani nove zemlje, židovskog porijekla, obavezno moraju na rukavu kaputa nositi prišivenu žutu Davidovu zvijezdu i da će svako nepoštivanje odredbi iz proglasa biti strogo sankcionirano. Jutro poslije objavljivanja proglasa Jakob je na posao došao s Davidovom zvijezdom zašivenom na rukavu kaputa. U kancelariji je tog dana bio tiši nego uobičajeno, ali pomalo rastresen i nemiran. Na povratku kući hodao je nesigurnim i brzim korakom, oborene glave, nastojeći se kretati uličicama i čikmama koje su u to doba bile pusteJakob Altarac nije pamtio godine koje je njegova šesteročlana porodica provela u Požegi, baš kao što nikada nije dokraja shvatio razloge zbog kojih je njegov otac, bogati slavonski trgovac kožnom galanterijom, odlučio napustiti mirni i bogati gradić i doseliti se u kaljužavu bosansku kasabu u kojoj smrad željezarskog dima nisu mogli rastjerati čak ni jaki planinski vjetrovi. O preseljenju se u kući starog Salomona Altarca nikada nije pričalo, ali je Jakob – najmlađi od četvero Salomonove djece – u godinama prve mladalačke zrelosti, naslutio da je njihov porodični egzodus blisko povezan s njihovim jevrejskim porijeklom. I tome se iskreno čudio, jer u zeničkoj mahali Pišće prema njima Altarcima, jedinoj jevrejskoj porodici, svi su se odnosili s podjednakom pažnjom i podjednakom zavišću kao i prema ostalom svijetu.Nije Jakob osjećao ljutnju čak ni onda kada bi kakav odviše revan polaznik katoličke vjeronauke na školskom hodniku pripomenuo, dovoljno glasno da ga svi čuju, kako su za sve svjetske probleme krivi „Židovi“Stari Salomon bio je sretan u novoj sredini. Kao ekonomist u Željezari živio je skromnije nego gazda u Požegi, ali za tih devetnaest godina koje je proživio u Zenici uspio je izgraditi malen i intiman univerzum sastavljen od ljudi pred kojima je mogao biti ono što jeste. Ubrzo nakon što je s porodicom pristigao u trošnu mahalsku kuću, ostao je bezmalo iznenađen kada mu se jedan stari komšija obratio s neobičnom molbom. Stari željezarski radnik, ruku kvrgavih kao riječni žal posut sitnim kamenjem, Mustafa Šeper tihim glasom, punim poštovanja, zamolio je starog Salomona Altarca da mu pomogne izvesti komplikovan aritmetički račun od čijeg konačnog ishoda je zavisila mjesečna mirovinska apanaža koju će dobijati do kraja života. Salomon Altarac, ponajviše iz sažaljenja prema tom ubogom starcu u čijoj je pojavi prepoznao svoj najveći strah, ne odbi Mustafinu molbu. I ubrzo se proču mahalom kako u trošnoj kući bez mutvaka živi porodica čudnih običaja, ali velikog poštenja. Od tog dana u avliju Salomona Altarca dolazili su mnogi mještani njegove živopisne ulice iznoseći, pred njegovo bradom obraslo lice, svoje probleme. Isprva se Salomon Altarac čudio običajima tog neobičnog svijeta u kome je tvrdoća nepovjerenja bila nerazdvojna s dobrodušnom otvorenošću i koji se odlikovao poslovičnom ćutljivošću jednako kao i nesvakidašnjim darom za pripovijedanje. Kako je vrijeme promicalo tako se Salomon Altarac sve manje osjećao došljakom, a sve više važnom karikom mahalskog života.Photo: https://www.vialibri.net Ako je stari Salomon Altarac za besanih ljetnih noći i osjećao nekakav neodređen žal za životom koji je ostavio iza sebe, njegovo najmlađe dijete, sin Jakob, život u novoj sredini živio je punim plućima i bez ostatka, jer nije poznavao svijet osim onog koji je bio omeđen mahalama i drvenim avlijskim ogradama njegovog djetinjstva. Jakob je bio baš kao i svako drugo dijete iz njegove mahale. Ljeti bi zajedno sa svojim školskim drugarima hodao koritom Kočeve, krao nedozrelo voće iz tuđih bašči, išao na Bosnu pecati ribe. U svakoj kući u mahali u koju bi ušao dobio bi jednaku krišku hljeba kao i dijete domaćina. Očevi i majke njegovih prijatelja odnosili su se prema njemu kao i prema svakom drugom djetetu iz mahale – s istom muškom strogošću i istom ženskom blagonaklonošću.Tek je u godinama svog srednjoškolskog naukovanja Jakob osjetio kako ipak nije isti kao i njegovi vršnjaci, ali uljuljkan pažnjom susretljivog komšijskog svijeta nije obraćao pažnju na sitne, gotovo nevidljive provokacije. Na času povijesti brkati profesor Stjepan Kralj nekako bi se uvijek kada bi prolazio pored njegove klupe sjetio imena raspetog kršćanskog Boga, ističući glasom upaljenim od strasti kako su muke Kristove bile smrtno snažne. Nije Jakob osjećao ljutnju čak ni onda kada bi kakav odviše revan polaznik katoličke vjeronauke na školskom hodniku pripomenuo, dovoljno glasno da ga svi čuju, kako su za sve svjetske probleme krivi „Židovi“, ili kada bi, vidjevši ga na ulici, kakav pijan radnik dobacio „Ćifute“.Možda je razlog Jakobove neosjetljivosti na sitne ljudske podlosti bio i taj što nikada nije bio previše religiozan i zato što se uvijek više osjećao kao mahalac s pretjerano izraženom sklonošću za čitanjem i sanjarenjem nego kao kakav strašljivi i bogobojazni Jevrej. Baš zato što je uvijek bio srdačan i dobrog raspoloženja, njegovo društvo voljeli su mnogi, ali Jakob je slobodno vrijeme najviše provodio s mahalskom klapicom muškarčića koje je volio kao rođenu braću.Po završetku srednjoškolskog naukovanja prihvatio je posao računovođe u jednoj maloj trgovačkoj kući i činilo se da mu je život skliznuo u onaj omamljujući kolosijek ugodne kolotečine. Ogromna je, stoga, bila Jakobova zbunjenost onog dana kada je pročitao u novinama državni proglas u kojem se nalagalo da svi građani nove zemlje, židovskog porijekla, obavezno moraju na rukavu kaputa nositi prišivenu žutu Davidovu zvijezdu i da će svako nepoštivanje odredbi iz proglasa biti strogo sankcionirano. Jutro poslije objavljivanja proglasa Jakob je na posao došao s Davidovom zvijezdom zašivenom na rukavu kaputa. U kancelariji je tog dana bio tiši nego uobičajeno, ali pomalo rastresen i nemiran. Na povratku kući hodao je nesigurnim i brzim korakom, oborene glave, nastojeći se kretati uličicama i čikmama koje su u to doba bile puste.  Photo: http://zemuzej.ba/ Onog dana kada mu je sredovječni uredski šef Josip Bilić hladnim glasom saopćio da se zbog unutrašnje reorganizacije preduzeća njegovo mjesto gasi Jakob Altarac nije bio zbunjen. Svog dojučerašnjeg šefa saslušao je bez riječi, trudeći se svojski da ne probudi u tom sujetnom čovječuljku kakvu dodatnu ljutnju svojim govorom ili pitanjem. Samo je na izlasku iz kancelarije drhtavim glasom prozborio tiho zbogom, znajući valjda kako više nikada neće vidjeti ni tu prostoriju ni tog omalenog čovjeka.Jakoba Altarca, njegovog oca Salomona Altarca, Jakobovu majku, dvije sestre i brata ubila su tri ustaška vojnika 23. juna 1941. godine u avliji njihove kuće. Prvo su naočigled supruge i djece ubili starog Salomona Altarca, koji se u smrtnom času bezuspješno pokušavao sjetiti riječi i melodija starih hasidskih molitvi. Zatim su ubili njegovu krotku ženu, koja čak ni dok su joj zabijali dugački puščani bajonet u vrat nije ispustila nijednog glasa. Četvero djece starog Salomona poredali su uz unutrašnju stranu avlijskog zida i strijeljali. Ispred avlije Altaraca, na ulici, u njihovoj mahali, sve vrijeme stražu je čuvala četa domobrana sastavljena od lokalnog zeničkog stanovništva.

Zasto?

ratni zlocinac, krvnik i najveci hrvatski izdajnik

Ante Pavelić

Miljenko Hajdarović Ante PavelicNDHustase

Ante Pavelić je tijekom svog života bio obrazovanjem odvjetnik, interesom političar pravaš, a najviše je upamćen kao poglavnik nacističke Nezavisne Države Hrvatske. Danas, skoro 50 godina nakon njegove smrti, neki ga ljudi u zabludi nazivaju hrvatskim velikanom. Povijesna istina je puno objektivnija i osobu koja je odgovorna za smrt stotina tisuća ljudi možemo zvati samo ratni zločinac.

Mladost i politički počeci

Ante Pavelić je rođen 14. srpnja 1889. godine (iste godine kao npr. Otto Frank – otac Anne Frank) u hercegovačkom mjestu Bradina. Nakon mature 1910. godine upisao je Pravni fakultet, koji je i završio 1914. godine. Sljedeće godine stjeće i doktorat prava. Tijekom Prvog svjetskog rata postaje član Hrvatske stranke prava i postepeno se penje u unutarstranačkoj ljestvici. Kao odvjetnički pripravnik radi kod Aleksandra Horvata, koji je od 1916. bio i predsjednik HSP-a. 1918. godina je vrlo značajna u njegovu životu jer te godine počinje raditi kao samostalni odvjetnik, ženi se Marom Lovrenčević i ulazi u vodstvo HSP-a. 1922. godine postaje zagrebački gradski zastupnik. Prvi značajniji politički nastup ima 1927. kada se kao izabrani zastupnik Hrvatskog bloka (1) u zagrebačkoj Oblasnoj skupštini zalaže da se okupe svi zastupnici hrvatskih zemlja kako bi poradili na uspostavi hrvatske neovisnosti. (Goldstein, 2003., 248) Valja istaknuti da je do tada njegovo djelovanje bilo u okviru legalnih političkih akcija. HSP je do ulaska Stjepana Radića u vladu i njegova prihvaćanja Vidovdanskog ustava bio na margini hrvatskih političkih zbivanja, a tek mu je 1927. počela rasti popularnost. Te je godine Pavelić stekao kontakte u makedonskoj revolucionarnoj organizaciji (VMRO) i počeo povezivanje sa talijanskim i mađarskim političarima.

Pavelić 1927. godine
Pavelić 1927. godine

Nakon atentata u Narodnoj skupštini kralj Aleksandar je uzeo kontrolu u svoje ruke i proglasio diktaturu 1929. godine. Kralj je zabranio djelovanje svim strankama sa nacionalnim, vjerskim ili regionalnim obilježjima. Mnogi su protivnici kralja Aleksandra napustili zemlju, a među njima i više pripadnika HSP-a.

UHRO – Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija

Pavelić je u siječnju 1929. napustio Kraljevinu Jugoslaviju i započeo svoj prvi višegodišnji egzil. U Beču se povezao sa Ivanom Perčevićem i drugim bivšim časnicima carske vojske. (2) U kontaktima sa drugim nezadovoljnicima stanjem u Jugoslaviji Pavelić je po uzoru na makedonski VMRO krenuo u organizaciju slične hrvatske organizacije. Osnovna ideja UHRO (Ustaša – hrvatska revolulcionarna organiziacija) bila je stvaranje neovisne i samostalne hrvatske države izvan Kraljevine Jugoslavije svim raspoloživim sredstvima. (3) Vlada u Beogradu je dobro znala njegove pokrete i već je iste godine u odsutnosti osuđen na smrt, a diplomatskim mjerama su potaknuli austrijsku vladu neka ga potjeraju što dalje od granica Jugoslavije. Pavelić je tada zaštitu pronašao među jugoslavenskim neprijateljima i otišao u Italiju. Italija je u mnogočemu imala ambicije što više oslabiti Jugoslaviju i zato je pružila zaštitu teroristima. Tu se povezao sa tadašnjim državnim podtajnikom za informiranjem grofom Cianom (kasnije ministar vanjskih poslova). Od 1930. ustaška organizacija je na raspolaganju imala tri farme u Anconi, Bresci i Piacenzi. Utočište ustašama pružali su i Mađari koji su također na svaki način željeli slabu Jugoslaviju.

Važno je napomenuti da tijekom tridesetih godina XX. stoljeća ustaška organizacija nema veze sa nacistima, koje općenito hrvatska država nije zanimala. Nacistima je Kraljevina Jugoslavija izgledala kao potencijalni saveznik u skorom ratu. Čak je krajem 1933. ustašama onemogućeno djelovanje u Njemačkoj.
Političko glasilo UHRO-a je “Ustaša – vijesnik hrvatskih revolucionaraca” u kojem Pavelić i suradnici objavljuju ideje i 1933. “Načela ustaškog pokreta”. U Načelima je definirana buduća samostalna hrvatska država koja bi se trebala prostirati na svim hrvatskim povijesnim prostorima gdje su živjeli Hrvati. Već je tada njihva politika otvoreno protusrpska.

Važnu ulogu u potpori UHRO ima organizacija Hrvatski domobran koja je počela djelovati sredinom 1931. godine. Ta je organizacija sa najvećim centrima u Južnoj Americi financijski i propagandno pomagala djelovanje Pavelića i njegovih pristaša.

Nakon neuspješnog “velebitskog ustanka” u jesen 1932. godine najveći prijeratni uspjeh Pavelićevih ustaša je organizacija atentata na kralja Aleksandra, kojeg je Makedonac Vlada Černozemski ubio u listopadu 1934. godine. Sve europske države su bile zgrožene atentatom i pripadnici VMRO-a i ustaše su bili proganjani. Mađarska je zatvorila ustašku farmu kod Janka Puszte, kao i Talijani na svom području. Pavelić i Kvaternik su pritvoreni, ali nisu izručeni Jugoslaviji. U Italiji je tada bilo oko 600 ustaša, dok se njihov broj do 1938. smanjio na oko 300. Ukupan broj ustaša do 1941. godine mogao se kretati do blizu 2.000. (Goldstein, 2003., 258) Pavelić je uspio u barem jednom naumu – pozornost javnosti se barem nakratko usmjerila na Hrvate i njihov položaj u Jugoslaviji.

Ante Pavelić je u međuratnom razdoblju, prema vlastitom kasnijem priznanju, izmislio ustaški poklik “Za dom spremni!”

Pavelić kao Poglavnik NDH
Pavelić kao Poglavnik NDH

Nakon napada na Jugoslaviju u travnju 1941. godine Hitler je na tom području želio formirati savezničku hrvatsku državu. Za vođe te države je predvidio Vladka Mačeka kao najutjecajnijeg hrvatskog političara i kao predsjednika najveće stranke u Hrvatskoj. No, budući da Maček takvu funkciju nije želio kao drugi izbor se pojavio Pavelić. Pavelića je kao svog kandidata predložio Mussolini vjerujući da će ga lakše kontrolirati jer ga je ovaj desetak godina štitio. Slavko Kvaternik je u vrijeme kada je njemačka vojska ulazila u Zagreb 10. travnja 1941. proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku i Pavelića za poglavnika. Pavelić je 13. travnja stigao u Karlovac doputovavši iz Italije.

»Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika dra Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inostranstvu: odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg Sina uskrsne i naša nezavisna Hrvatska Država. Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto, gdje se sada nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika.«

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske nije mogao djelovati nezavisno jer je tijekom cijele vladavine do svibnja 1945. godine zavisio od svojih talijanski i njemačkih zaštitnika.(4) Već u svibnju 1941. potpisao je Rimske ugovore kojima su Talijani dobili znatne teritorije na našoj obali.(5) Tijekom postojanja NDH Talijani i Nijemci su materijalno iskorištavali zemlju (odvozili su poljoprivredne proizvode, drvo, rude i dr.). NDH je morala plaćati uzdržavanje talijanske i njemačke vojske na svom teritoriju, a preko 100.000 radnika iz Hrvatske je upućeno na rad u Njemačku. Pavelić je vladao kao hrvatski diktator – sve su stranke osim ustaške zabranjenje, uvedeni su rasni zakoni po uzoru na njemačke, otvoreni su radni i koncentracijski logori za političke neistomišljenike i nepodobne. NDH je pristupila Trojnom paktu i hrvatske postrojbe su sudjelovale u djelovanjima nacističke koalicije. Članice Trojnog pakta su priznale postojanje NDH dok su ostale države slobodnog svijeta ignorirale postojanje još jedne Hitlerove marionetske državice. Uz progon Židova, Roma i neistomišljenika ustaška organizacija je vršila progon i nasilno pokrštavnje Srba. Na području NDH je djelovalo nekoliko logora smrti od kojih su najpoznatiji Stara Gradiška i Jasenovac u kojima su ubijani (ručno zaklani) muškarci, žene i djeca. U tim je logorima stradalo i mnogo Hrvata antifašista. (6)

Pavelić kod Hitlera 1941. godine
Pavelić kod Hitlera 1941. godine

Nakon kapitulacije Italije 1943. godine Pavelić se našao u još težem položaju jer je morao angažirati više vojnih jedinica za borbu protiv partizana i moliti Hitlera za pomoć. Kod ustaša se sve više bilježio porast prebjega koji su ustaško znakovlje mijenjali za partizansku petokraku. Pavelić je ostao vjeran Hitleru i prilikom pokušaja ministara Lorkovića i Vokića da NDH promijeni stranu. Ostao je nacistički saveznik čak i nakon Hitlerova samoubojstva, ali je 6. svibnja 1945. kukavički napustio Zagreb i pobjegao u inozemstvo.

Partizanski plakat koji dobro ilustrira snagu ustaša
Partizanski plakat koji dobro ilustrira snagu ustaša

Bjegunac

Nakon neuspješne avanture zvane NDH Pavelić je ostatak života proveo skrivajući se u inozemstvu. U Argentini 1956. zajedno sa još nekoliko bivših ustaša osniva Hrvatski oslobodilački pokret sa ciljem pokretanja teroristički akcija u Jugoslaviji i dizanje pobune u Hrvatskoj. HOP-u se pripisuje neuspješna “Akcija 10. travanj” u kojoj su ustaški teroristi pokušali podići narodni ustanak u Hrvatskoj. Agent UDB-e je 1957. teže ranio Pavelića koji preko Čilea bježi u Francovu Španjolsku. Tu od posljedica atentata umire 28. prosinca 1959. godine.

Bilješke

  1. Hrvatski blok čine Hrvatska stranka prava i Hrvatska federalistička seljačka stranka Ante Trumbića (do 1926. djelovali pod nazivom Hrvatska zajednica).
  2. Percević je vodio autonomistički pokret “Željezni krug”.
  3. Početak djelovanja UHRO je prva polovica 1930. godine.
  4. NDH je dogovorno podijeljena na dvije interesne zone utjecaja.
  5. Talijani su dobili dalmatinsku obalu od Zadra do Omiša, sve otoke osim Brača, Hvara i Paga te veliki dio Gorskog Kotara. NDH je Mađarskoj predala Međimurje.
  6. Točan broj žrtava logora je teško utvrditi, ali npr. trenutna potvrđena brojka ubijenih u Jasenovcu se kreće preko 80.000 ljudi.

OVO JE BIO JURE FRANCETIĆ

“Leševi su bili unakaženi, djetetu je iz lubanje iscurio mozak”

Foto: Wikipedia (Jure Francetić je u sredini, desno je Rafael Boban. Fotografija je nastala u Zvorniku na Drini, vjerojatno 1942. godine) OTPRILIKE u isto vrijeme kad je Milan Bandić, koji se voli zaklinjati u antifašizam, narodu objavio da će se preimenovati Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, u medijima smo mogli pročitati kako desničarski HAZUD na rodnoj kući Jure Francetića najavljuje podizanje spomen- ploče ovom ustaškom zapovjedniku, osnivaču Crne legije i povjereniku za BiH koji će dio kratke vojne karijere provesti u Podravini.

Hoće li do otkrivanja ploče doći, tek ćemo vidjeti. Slavljenje pripadnika ustaškog režima protivno je hrvatskom Ustavu pa će biti zanimljivo vidjeti kako će policija reagirati u ovom slučaju.

U svakom slučaju, među ljubiteljima fašističke NDH, kojih u Hrvatskoj, revizionizmu devedesetih hvala, ne nedostaje, postoji mit o Francetiću koji je pregazio Drinu i tamo uspostavio hrvatsku granicu.Mit o granici na Drini

Granica na Drini jedna je posve druga priča. To je mit koji buja još iz doba narodnog preporoda sredinom 19. stoljeća kad je svaka europska nacija glorificirala i preuveličavala povijest naroda u nastajanju. Tako je bilo i s hrvatskom poviješću i tu se stvorio mit o granici na Drini, uz brojne druge mitove, dakako (primjerice, mit o krunjenju kralja Tomislava na Duvanjskom polju, mit o kletvi i ubojstvu kralja Zvonimira i slično). Povijesna je činjenica da Hrvatska nikada u povijesti nije imala granicu na rijeci Drini, točnije rečeno, za to ne postoje nikakvi dokazi. Štoviše, veći dio povijesti Hrvatska nije imala ni svoju državu već je od 1102. bila u sastavu Hrvatsko- ugarskog kraljevstva da bi u 16. stoljeću postala dijelom Habsburške monarhije.

No, fanatičnim nacionalistima činjenice malo znače pa se tako, posebno posljednjih desetljeća, razvio mit o granici na Drini i Francetiću koji je ponovo granicu tamo postavio.

No, tko je zaista bio Jure Francetić?

Rođen je 1912. godine u Prozoru kraj Otočca, u zaseoku Vivoze, u kući na koju će desničari svom omiljenom antifašistu, kako Francetića iz tko zna kojeg razloga zovu HAZUD-ovci, zalijepiti spomen ploču.

Početkom tridesetih zbog kritika na račun jugoslavenskog režima bježi u emigraciju, tamo će se brzo priključiti ustaškom pokretu. Pred početak rata vratit će se u Zagreb i tu će nastaviti s ustaškom propagandom, ali će se nakratko krajem 1940. godine skloniti u nacističku Njemačku, opet zbog straha od vlasti. Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu, a Pavelić ga uskoro imenuje povjerenikom za Bosnu. U jesen 1941. godine osniva Crnu legiju, a zdušno će raditi na provođenju rasnih zakona i deportaciji brojnih Srba i Židova, ali i Hrvata komunista.

U proljeće i ljeto1942. godine njegove jedinice sudjeluju u brojnim vojnim akcijama u Bosni, a koje će rezultirati izlaskom na Drinu. Francetić je tu imao vojnog uspjeha, ali većinu borbi vodio je protiv slabo naoružanih partizana. Pobornici lika i djela ustaškog zapovjednika često će se pozivati na neke njegove navodne izjave o tome kako se ne smije ubijati Srbe (iako je kao povjerenik za BiH sudjelovao u uhićenjima i transportu). No, sami Nijemci imali su zamjerke na njegov rad, tvrdili su da njegove jedinice rade brojne pokolje nad srpskim stanovništvom. Gnjusni opisi zločina Francetićevih ustaša

U tom periodu ustaške snage i Crna legija napravili su nekoliko gnjusnih zločina. U selu Gornji Malovan ubijeno je 70 seljaka, a izrazito gnjusan zločin napravljen je u selu Urije. Milovan Đilas bio je jedan od partizana koji su u selo Urije stigli krajem srpnja (ustaše su napravile pokolj 17. srpnja). Za ove zločine tereti se Juru Francetića.

“Išao sam običnim seoskim putem i bilo je obično ljetno jutro, nešto vedrije zbog kišice koja je preko noći rosila. Bilo mi je teško i htio sam zaplakati, jer mi iz pameti nisu izlazili divni drugovi koji su izginuli u jučerašnjem okršaju s ustašama, tu, negdje preda mnom, na bujnim njivama i livadama. Ali ono što sam vidio toga jutra, a o čemu sam toliko puta čitao, slušao, i što sam vjerovao, — tako me je zapanjilo svojim užasom, da je zbrisalo svaki bol za milim drugovima… da, ipak je sve to izgledalo drukčije nego kada se čita”, sjećao se Milovan Đilas ulaska u selo Urije krajem srpnja 1942. godine. Njegova je sjećanja objavio i Vladimir Dedijer u prvoj knjizi svog Ratnog dnevnika.

“Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, u onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izišli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je netko od onih malo preživjelih.

Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati i, najednom, na sred puta, ne sjećam se točno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri, četiri koraka od ove gomile krvi i mesa – kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci je djelovala tako da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela. Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak – da li tog djeteta? – upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete. Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamenom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta? Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod prljave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje. Dijete je bilo žensko i jednog dana, možda jednog ovakvog lijepog dana, i mnogih ovakvih dana bogatih suncem i zelenilom, s vedrim bojama na nebu, na zemlji, njivama, livadama i šumama, trebalo je da se poraduje svemu tome, životu, sreći, ljubavi, mladosti, ljudima oko sebe…

… I ostali leševi bili su unakaženi. Lice jednog desetgodišnjaka bilo je ranjavo po čelu i jagodicama od uboda. Neki dječak, isto tako prazne lubanje, kao kod onog djeteta, ležao je zgrčen oko žbunja kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih mršavih ruku. Da dječak nije bio tako unakažen, reklo bi se da je zaspao tu u hladu…

Krenuo sam dalje. Na raskršću, na pomolu prema gradu, dvadeset i pet do trideset leševa. Gomila ljudskih, ženskih, dječjih tijela, udova, glava… Jedna majka držala je u naručju svoje dijete, i to kako je ničice pala skoro ga je pritisnula svojim tijelom, kao da je htjela da ga zaštiti. Druga majka nije držala tako svoje dijete. Ona je ležala na leđima, a dijete, ispušteno kraj nje, skupljeno u gomilu”, sjećao se Milovan Đilas, crnogorski komunist.

Desetak godina nakon ovog događaja Đilasu će biti oduzet Orden narodnog heroja. On je, naime, kritizirao ekonomsku politiku Jugoslavije i zagovarao slobodnije tržište i popuštanje državnog centrizma. To je bilo nešto što Tito nije želio slušati, a Đilas će od 1955. do 1966. godine provesti u zatvoru. Osamdesetih će biti poznat kao protivnih srpskog hegemonizma u umirućoj državi. No, to je ionako jedna druga priča.

Francetić slao ljude u Jasenovac

Nedugo pred smrt, Francetić će se naći u Podravini, a kao jedan od miljenika režima imao je velike ovlasti za hvatanje protivnika istog. Iz jednog dokumenta s početka studenog 1942. godine, koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu, jasno je da je Francetić slao civile u Jasenovac.

“Na temelju prikupljenih podataka ustanovljeno je da su partizani koji su napali Martianec i tom prilikom zapalili razne državne zgrade stajali u vezi s njihovim pristašama koji se nalaze u Ludbregu i Varaždinu”, stoji u kopiji Francetićeve naredbe koju potpisuje kotarski predstojnik Vlado Heim. No, nema razloga sumnjati da, kako Heim sugerira, iza dokumenta ne stoji izravno Jure Francetić. Dokument, koji završava pozdravom Za dom spremni, govori o tome kako devet stanovnika Hrvatskog zagorja treba deportirati u Jasenovac. Važno je napomenuti da nije riječ o vojnicima, već o, redom, odvjetniku, šoferu, bačvaru, dva ratara, dva trgovca, veterinaru i privatniku.

“Sve ove osobe poznate su u Ludbregu kao širitelji ___ih (valjda lažnih) vijesti protiv državnih probitaka te su kao takovi pogibeljni za javni red i sigurnost. Mnogi od njih bave se raznim nedozvoljenim poslovima te takovim svojim radom sviesno  ruše ugled državne uprave. Kao zapovjednik oružanih snaga na ovom području radi uništenja odmetničkih bandi molim da se gore navedene osobe preuzme sa našeg pritvora i otpreme u sabirni logor Jasenovac”, predložio je Francetić.

U dokumentu koji se veže uz ovaj, a kojeg također potpisuje Vlado Heim, jasno je da su prozvane osobe civili.”Dana 7. studenog o.g. primio sam zahtjev ustaškog pukovnika Jure Francetića, koji je urudžbiran kod ovdašnje kotarske oblasti, da u zahtjevu navedene osobe preuzmem iz vojničkog pritvora i da ih otpremim u sabirni logor Jasenovac. Kako su sve u zahtjevu navedene osobe građani, a ne vojna lica, te prema tome hapšenje istih po ustaškom pukovniku protuzakonito i nenadležno, tražio sam upravitelja župske redarstvene oblasti u Varaždinu g. Batušića istoga dana brzoglasnu uputu što da učinim, te me je g. upravitelj uputio da izvršim zahtjev ustaškog pukovnika Francetića”, stoji u dokumentu.”Međutim, danas u jutro dok sam bio u privatnom stanu nazvao me brzoglasom logornik ustaškog logora Škrnjug Rudolf i9 pitao me da zašto nije sa ostalima otpremljen u logor i odvjetnik Vilko Mažgon. Odgovorio sam da nije otpremljen po nalogu ministra unutarnjih poslova dr. Ante Nikšića. Na to je logornik Škrnjug počeo na mene kroz brzoglas vikati, da kako se ja usuđujem izvršavati naloge ministra, a ne izvršiti nalog pukovnika Francetića, te što se to ministra tiče kad pukovnik Francetić nešto određuje”, stoji dalje u istom dokumenti. Dakle, Francetić kao vojno lice bio je moćniji i od ministara.Ovi dokumenti su bitni jer sugeriraju jednu važnu stvar. Naime, pobornici lika i djela ovog ustaškog zapovjednika često kao argument koriste da je on bio samo vojnik. No, ovaj dokument demantira to, ovdje je jasno da se Francetić izravno miješao i u ne vojne aktivnosti, a kao što je slanje ljudi u Jasenovac, a za što nije imao zakonsko pravo. To je stanoviti Vlado Heim i primijetio, ali ljudi su na kraju ipak, po Francetićevoj naredbi, upućeni u Jasenovac. Dapače, kao što je jasno iz gore navedenog ulomka, Francetić je očito kod dužnosnika NDH slovio kao netko tko ima veću važnost u hijerarhiji i od samih ministara.

Smrt Jure Francetića

Štovatelji Jure Francetića govore o njemu kao o vojnom geniju. Istina, Francetić je u ljeto 1942. godine imao uspjeha protiv partizana u BiH, ali njegove vojne pobjede nisu bile ni blizu toliko važne i velike kakvima ih se pokušava prikazati. Naprosto, u legendu pobornika ustaškog režima ušao je zbog izbijanja na Drinu opjevanog u pjesmi “Evo zore, evo dana”, zajedno sa svojim zamjenikom Rafaelom Bobanom. Iako se ovaj dvojac uvijek spominje zajedno, prava je istina da oni zapravo uopće nisu dugo ratovali skupa. Francetić je poginuo pred kraj 1942. godine.

Naime, pred kraj 1942. godine Francetić je pozvan u Liku, a tamo je išao zrakoplovom. Trebao je preuzeti zapovijedanje nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. No, avion kojim je upravljao Mijo Abičić srušio se kod sela Močinje kod Slunja. Taj teritorij su kontrolirali partizani, no Francetića su se prvo dokopali seljaci koji su ga zatukli. Partizani su ga pokušali spasiti jer im je trebao za razmjenu. No, rane su bile preteške.

Jure Francetić umro je 27. prosinca 1942. u partizanskoj bolnici. Imao je trideset godina, iako na fotografijama njegovo ispijeno lice izgleda znatno starije.

Ustaške vlasti vijest o njegovoj smrti objavile su tek tri mjeseca kasnije.

Istina ostaje istina

„Српску децу са Козаре усташе су СПАСАВАЛЕ од партизана и четника“ – СКАНДАЛОЗНА ИЗЈАВА СЛОВЕНАЧКОГ ПИСЦА

Усташка пропаганда тресе хрватску десницу и један број медија, па је најновије „откриће“ историјских ревизиониста да су српску децу са Козаре „убијали партизани и четници, док су их усташе и часне сестре спасавали“

hronograf.net

усташка пропаганда
Фото: Архивска фотографија

Један од многобројних самозваних „истраживача“ дешавања у Независној Држави Хрватској Роман Лељак, којег ултрадесни портали представљају као „словеначког публицисту и истраживача Удбиних архива“, тврди да је на хиљаде српске деце на Козари страдало због „партизанског и четничког устанка“.За њега су усташе спасиоци српске деце, а „дом у Јастребарском“, у којем су довођене хиљаде српских сирочића место где су они „збринути“ код часних сестара.

Један од проусташких „истраживача“, тврди да су приче о мучењу и умирању српске деце због усташких недела – „грозна лаж“.

Пошто су Срби, подељени на партизане и четнике, ратовали једни против других, српски малишани са Козаре нашли су се у шумама, а како је у то доба на Козари било хладно многи су се разболели, пише овај ревизиониста, којег цитирају многи портали у Хрватској.

Он на крају напомиње да је „свега 17 одсто“ малишана умрло у тим „домовима“ у НДХ, а да су остали спасени.

Тако су после масовне и свакодневне негације злочина у концентрационом логору Јасеновац, величања НДХ и фалсификовања њеног нацистичког карактера, те правног озваничења неких усташких симбола, попут поздрава „За дом спремни!“, многи десничарски портали почели да негирају и злочине на Козари.

Према тим „тумачењима“, Срби су сами изазвали рат на Козари, па су се убијали између себе, попалили огроман број села, убили хиљаде цивила и сами били одговорни за погром сопствене деце.

Један број историчара у Хрватској и региону констатује да су усташизација и ревизија историје поодмакли, те да хрватска власт „пере руке“ од неоусташког сентимената који се „уселио“ у хрватско друштво и медије.

јасеновац
Логор Јасеновац/Фото: Wikipedia

Оно што је незамисливо у Немачкој или другим земљама на чијем тлу су постојали концентрациони логори и вршен геноцид – да се правда злочин, а жртве окривљују за своју судбину – у Хрватској је постало сасвим уобичајено, као извештај о временској прогнози, упозоравају либерални медији.