Category Archives: Hrvatska crkva

Kako su Hrvati nakon oslobođenja Jajca 1995. godine ukrali posmrtne ostatke posljednjeg bosanskog kralja


Svoje nedamo a tudje…ratni plijen

Nakon što su jedinice Hrvatske vojske, uz podršku Hrvatskog vijeća odbrane, 13. rujna 1995. godine oslobodile grad Jajce, koji se od listopada 1992. godine nalazio pod kontrolom Vojske Republike Srpske, u Hrvatsku, točnije Split, je iz zbirke Franjevačke crkve u Jajcu odnešena bogata historijsko – kulturna baština, među kojima i posmrtni ostaci posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.
Nakon što je na lokalitetu Carevog polja kod Jajca, po naređenju osmanskog sultana Mehmeda II pogubljen posljednji bosanski kralj zajedno sa nekolicinom velikaša, sve do 1888. godine niko nije poduzeo arheološka iskopavanja u cilju pronalaska kraljevih posmrtnih ostataka. Navedene godine iskopavanja je preuzeo Zemaljski muzej. Budući da se radilo o važnoj historijskoj ličnosti iskopavanja je lično predvodio kustos i kasniji direktor Zemaljskog muzeja Ćiro Truhelka. Tom prilikom je ispod stećka zaista pronađen muški skelet koji je imao odvojenu lobanju. Na nogama su pronađeni ostaci okova, a uz glavu novčić iz XV stoljeća. Nakon što su posmrtni ostaci obrađeni, povjereni su na čuvanje jajačkim Franjevcima. Oni su u zbirci svoje crkve više od stotinu godina pokazivali posjetiocima stakleni lijes u kojem su se nalazili posmrtni ostaci posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Tako je sve bilo do zauzimanja Jajca od strane HV-a i HVO-a.Nakon što su novine “Slobodna Dalmacija” i Hrvatska radiotelevizija informirali javnost da su “hrvatske postrojbe ušle u Jajce i izuzele posmrtne ostatke posljednjeg kralja”, isti su predati u Muzej hrvatskih starina u Splitu. Navodno, pod opravdanjem da se izvrši konverzija te zaštita. Nakon ove informacije reagirao je Zemaljski muzej u Sarajevu, koji je uputio pismeni zahtjev Ministarstvu vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine da učini demarš kod Republike Hrvatske od koje će se zvanično zatražiti objašnjenje u vezi sa ovim slučajem.Komentirajući nastalu situaciju poznati bosanski historičar i arheolog Enver Imamović je rekao: “Ovdje je sasvim jasna situacija: posmrtni ostaci posljednjeg bosanskog kralja potječu sa teritorija države BiH i oni pripadaju bosanskoj nacionalnoj povijesti. Takav vrijedan spomenik se ne može ni pod kojim uvjetima iznijeti iz zemlje bez znanja i dopuštanja državnih tijela i institucija države BiH. Da bi stvar bila jasnija, postavit ću ovo pitanje: kako bi hrvatska javnost reagirala kada bi saznala iz stranih sredstava informiranja da su joj, naprimjer, krajiški Srbi odnijeli u Srbiju čuvenu Višeslavovu krstionicu iz IX stoljeća, izuzetno vrijedan spomenik hrvatske nacionalne povijesti. Uostalom, Hrvatska se u ovom ratu već susrela s pljačkanjem svog nacionalnog blaga. Srpski agresor je temeljno ispraznio vukovarske muzeje i sve prenio u Srbiju. Poznato mi je šta hrvatska strana još uvijek poduzima na međunarodnom nivou da zaštiti i povrati svoje blago. S pravom! Zašto bi se onda zamjerilo bosanskoj strani što diže glas protiv istih pojava kad je u pitanju otuđenje njenog nacionalnog blaga, bez obzira ko ga i zašto odnosi iz Bosne”.Nakon velike pravne, ali i političke borbe, posmrtni ostaci posljednjeg bosanskog kralja su iz Splita vraćeni u Jajce 1999. godine. Naknadno se saznalo da je hrvatska strana namjeravala kraljeve posmrtne ostatke zadržati i smatrala ih je nekim vidom “ratnog plijena”. Poslije političkog pritiska i prozivanja sudionika, pod prijetnjom međunarodne tužbe, posmrtni ostaci su vraćeni. To se desilo prije svega “zahvaljujući” Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, koji je primio i čuvao otuđeni spomenik, obzirom na to da je i Hrvatska članica UNESCO-a i ICOM-a, a time i potpisnica međunarodnih konvencija o zaštiti i čuvanju svog i tuđeg kulturno – historijskog blaga.Ono što je svakako zasjenilo sam čin povratka kraljevih kostiju je ceremonija koja je upriložena povodom tog akta. Naime, organiziran je crkveni ritual nad kostima posljednjeg bosanskog kralja – posvećene su mu kosti i nad njim je obavljen crkveni ritual nakon 500 godina. Činjenica kralj je silom političkih prilika u tadašnje vrijeme prihvatio katoličanstvo, ali je rođen kao pripadnik Crkve bosanske, od oca Tomaša i majke Vojače. Također, prilikom povratka posmrtnih ostataka na kovčegu se nalazila hrvatska zastava, umjesto zastave sa ljiljanima, što je svakako bio još jedan veliki propust izrežiran od strane hrvatskog političkog miljea u BiH. Sasvim je jasno da je cijelu ceremoniju organizovala HDZ stranka i hrvatski kler, dok se bošnjačko rukovodstvo ništa nije pitalo.

Vjera u sluzbi nacionalizma medjugorje, lazno izmisljeno svetiste

Drago Bojić: Međugorje je nastalo na prevari i obmani, uništilo je duhovnost katolika

 Vedran Salvia/Dubrovackidnevnik.net.hr

M. G. Ovo je interview sa kojim se u potpunosti slazem

Drago Bojić: Međugorje je nastalo na prevari i obmani, uništilo je duhovnost katolika

Sve je bilo pogrešno u Tuđmanovoj politici. I na unutarnjem i na vanjskom planu. Upropastio je državu koju je vodio, zarazio ju virusom najgoreg nacionalizma, ekonomski ju uništio i srozao njezin ugled u svijetu. Najviše zla je njegova politika učinila u Bosni i Hercegovini. Izvršio je agresiju na BiH, gurnuo bosansko-hercegovačke Hrvate u sukob s Bošnjacima, politički trgovao bosanskim Hrvatima. Nakon Pavelića, Tuđman je najnegativnija politička ličnost u novijoj povijesti HrvatskeBosanski franjevac, teolog i publicist Drago Bojić svojim kritičkim promišljanjima itekako odudara od standardne svećeničke slike.Može ga se čuti tako kako iznimno otvoreno govori o samoj Crkvi, ali i ratu na ovim prostorima, kao i politici. U razgovoru za Dubrovački dnevnik Bojić se dotaknuo upravo prošlosti, fenomena ovdašnjih domoljublja, ali i stanja u Crkvi. TUĐMAN NAJNEGATIVNIJA LIČNOST U NOVIJOJ POVIJESTI—–“Tuđman je najnegativnija politička ličnost u novijoj hrvatskoj povijesti, a zasigurno i jedan od najnegativnijih balkanskih političara posljednja tri desetljeća”. To su vaše riječi. Što je ono što smatrate toliko pogrešnim kod Tuđmanove politike.–—– Sve je bilo pogrešno u Tuđmanovoj politici. I na unutarnjem i na vanjskom planu. Upropastio je državu koju je vodio, zarazio ju virusom najgoreg nacionalizma, ekonomski ju uništio i srozao njezin ugled u svijetu. Najviše zla je njegova politika učinila u Bosni i Hercegovini. Izvršio je agresiju na BiH, gurnuo bosansko-hercegovačke Hrvate u sukob s Bošnjacima, politički trgovao bosanskim Hrvatima. Nakon Pavelića, Tuđman je najnegativnija politička ličnost u novijoj povijesti Hrvatske.Kad je već tome tako, kako uopće objasniti tu retuđmanizaciju? 

Tacno.net

Već kad je on umro, postojale su velike ograde u društvu prema njegovoj ostavštini. I išlo je to tako sve do unazad deset godina ne bi li se odjednom ponovo aktualiziralo. Prema mom mišljenju mjera je društvene zaostalosti u uzdizanju osobe koja je odista državu unazadila u smislu u koje vi govorite da ju je unazadila. Kako je uopće slobodnomislećoj osobi to moguće prihvatiti?–—- Točno je da je nakon Tuđmanove smrti jedan dio ljudi bio bijesan i ljut na Tuđmanovu političku ostavštinu, ali uglavnom zbog pljačkaške privatizacije koja je dovela do bijede i siromaštva. Ali rijetko je tko među Hrvatima prigovarao Tuđmanu općenito zbog njegove politike. Naravno, bilo je i drugačijih glasova u Hrvatskoj, ali ti glasovi nisu bitno utjecali i ne utječu na opće stanje duha u toj zemlji.—–TREBA UKLONITI SVE ŠTO PODSJEĆA NA TUĐMANA—–Ima tu jedan zanimljiv paradoks, taj da i mediji raznoraznim istraživanjima “pro et contra” Tuđman nameću istoga kao uzor. Ali, ipak kao da se to ne prihvaća dovoljno među građanstvom. Kao da je građaninu, dakle onome koji živi da preživi, ipak nedovoljno Tuđman prirastao srcu. Što je zanimljivo jer taj građanin je eponim društvene dosade, on je sve zapušteniji u razumijevanju procesa, sve umorniji. No, taj Tuđman se ipak nije “primio”.  Tu kao da dolazi do određene diskrepancije.Jedan dio građana, vrlo mali dio, jest kritičan prema Tuđmanovoj politici, ali ogromna većina Hrvata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i dalje štuje Tuđmana. Upravo ga najviše vole takozvani mali obični ljudi, baš oni koji su najsiromašniji i najbjedniji dio društva. Možeš sve kritizirati, ali Tuđmana nemoj dirati, jer je on „otac domovine“, on je zapravo Hrvatska.—–Do kad će prema vašem mišljenju to biti tako, do kad će se umjetno “pumpati” slika o velebnom Tuđmanu, što se treba dogoditi da tako ne bude?–—– Teško je očekivati da će se pojaviti politička opcija koja bi bila hrabra da raskrsti s Tuđmanovom političkom baštinom. Trebalo bi ukloniti sve što podsjeća na tog čovjeka i njegovu politiku. Umjesto toga, njegovim imenom se nazivaju ulice, trgovi, aerodromi… Hrvatska je sva u znaku Tuđmana.—–LJUBAV PREMA DOMOVINI SE NE ISKAZUJE MAHANJEM ZASTAVA—–Nije li upravo činjenica da se društvo gradi na dignitetu rata, uvjetovalo sadašnje stanje stvari?–—- Hrvatsko društvo je, kao i druga naša društva, taoc rata. O ratu ne smijete reći nijednu kritičku riječ prema svojima. Domovinski rat u Hrvatskoj se štuje kao svetinja i u to ne smije nitko dirati. Ali nije sve bilo tako čisto kako se to prikazuje. I Domovinski rat je imao svoje tamne strane. Počinjeni su i teški ratni zločini, a njih se konstantno potiskuje i prešućuje, pa i opravdava. Naši narodi imaju ratnički mentalitet, slave ratne uspjehe i oplakuju ratne poraze. Gotovo sve je u duhu rata.

Tacno.net

Nije li takvo domoljublje istinski opasno? Domoljublje kao državni pokret, dakle modus u kojem je komunizam zamijenjen nacional-klerikalizmom? Tako imamo primjere da  recimo se zamjera nekome “nedostatak domoljublja”, a da taj primjerice to ide uistinu opravdavati…–—– Nema veće i opasnije optužbe u našim društvima od te da vas optuže zbog nedostatka domoljublja. I to je slučaj na svim stranama. Ljubav prema domovini ili zemlji u kojoj živite se ne pokazuje domoljubnim paradama, mahanjem zastavama i uzvikivanjem patriotskih parola. Ta ljubav se, ako je uopće normalno i razumno govoriti o ljubavi prema domovini,pokazuje poštivanjem zakona, ustava, ljudskih prava i sloboda. A to najčešće nije slučaj na ovim prostorima. Sva naša domoljublja i svi naši patriotizmi su neka vrsta patologije: skup kolektivnih histerija, šizofrenija, depresija i manija. —————— ————— Zašto se vi bavite sa svim tim temama? Znam da je teško o porivima, volio bih da ispričate taj nagoni––— U našim društvima bolje prolaze oni koji šute, koji se ne bune, koji se prilagođavaju, koji pristaju na kompromise, koji su ugasili svoje savjesti. Takvi čine većinu u našim društvima. Mislim da je časnije i humanije izabrati drugi put i ne pristajati na kompromisersku i oportunističku logiku života.—–NACIONALIZACIJA RELIGIJE JE NAJVEĆA PERVERZIJA VJERE—–Koliko vas činjenica da ste svećenik na neki način štiti ili je pak smatrate otegotnom okolnosti, budući da iskazujete otpor prema onome kako Crkva na našim područjima funkcionira?Budući da sam član Katoličke crkve, imam i pravo i dužnost da o njoj govorim i pišem. Crkva nije ničije privatno vlasništvo, iako se mnogi biskupi i svećenici ponašaju kao da to jest. Licemjerno je kritički govoriti i pisati o drugima, a to je tako čest slučaj u Crkvi i u svim našim zajednicama, a ignorirati, prešućivati ili čak opravdavati ono loše u vlastitoj zajednici. Isus iz Nazareta je takvo licemjerje osuđivao i žestoko je kritizirao one „koji gledaju trn u oku brata svoga, a u vlastitom oku ne vide balvan“. Kad kritički govorite ili pišete, primjerice o spregi politike i religije ili nacionalizmu u Crkvi, odmah vas optuže da se bavite politikom. A to što je većina ljudi u Crkvi stalno na strani nacionalista i njihovih politika nije problem. Oni su, tako se to opravdava, uz narod. —————————————————- Mislite li da je ta “nacionalizacija religije” opasna? –—- Nacionalizacija religije je najveća perverzija vjere. Ona je i društveno opasna ondje gdje je određena religija u većini i gdje preko nacije i politike vrši svjetonazorsku torturu nad onima koji ne pripadaju tom svjetonazoru.

Tacno.net

Kao da sekularizam gubi korak. Hvarski biskup Petar Palić na prošloj Festi sv. Vlaha govori o “sekularizmu koji je ušao u domove” kao da se tu radi npr. o paganstvu…– Kamo sreće da je sekularizacija ušla u domove i da je bar malo provjetrila i promijenila primitivna i tradicionalistička shvaćanja ljudi. Ali to, nažalost, nije slučaj. Naša društva nisu nikad bila sekularna, dakle, ni ono socijalističko jugoslavensko društvo u kojem je religija bila posve odvojena od države. Bio je to samo vanjski okvir, a sadržaj se nije bitno mijenjao, preciznije kazano, sve se ono antisekularno, dakle, tradicionalno i konzervativno, privatno i potajno njegovalo. Crkva i vjerske zajednice su protiv sekularnosti zato što sekularnost inzistira veže na ljudskim pravima i slobodama, a vjerskim zajednicama je jako stalo da ljudi imaju što manje prava i sloboda jer se onda mogu okrenuti i protiv njih ili izaći iz tih zajednica što se posljednjih godina masovno događa u zapadnoj Europi.—–CRKVA SE PREKO STEPINCA ŽELI PREDSTAVITI MUČENIČKOM—–Volio bih da se dodirnemo nekih pomalo tipičnih, leksikonskih pitanja, koje dijele javnost. Dakle, vjeronauk u školama?– O tome sam posljednjih petnaestak godina u više navrata pisao i govorio i ostajem pri stavu da konfesionalnom vjeronauku nije mjesto u školama. Ali smatram da se o religijama u školama mora učiti, jer su one naprosto dio naše prošlosti i naše sadašnjosti. Na taj način bi mladi ljudi upoznali i svijetle i tamne strane svih religija svijeta.—–Pompa oko kanonizacije Alojzija Stepinca?–—- Katolička crkva u Hrvatskoj inzistira na svetosti Stepinca zato što preko sudbine jednog čovjeka, čiji život nije bio svetački, želi sebe cijelu predstaviti mučeničkom i preko mučeničke aureole očuvati sadašnji monopol u društvu. Čak se i sama crkva sve češće naziva „Stepinčevom crkvom“ što je posve pogrešno, i teološki i ekleziološki, i što je suprotno Evanđelju i Svetom Pismu. Ovdje je manje riječ o Stepincu, a više o sadašnjoj Crkvi i njezinim sadašnjim interesima.—–Fenomen Međugorja?– —-Sve je u Međugorje nastalo na obmani i prevari, i tobožnja viđenja i takozvane Gospine poruke. Ništa tako nije uništilo i pervertiralo duhovnost katolika na ovim prostorima kao međugorska pseudoduhovnost. Ona je preko hodočašća i međugorskog radija zahvatila mnoge ljude i razorila im i ono malo autentične vjere što su imali. To međugorsko duhovnjaštvo, o kojem bi vjerojatno više mogli kazati psiholozi i psihijatri, je kapitalističko-nacionalistička varijacija vjere koju nije dotaklo Evanđelje Isusa iz Nazareta. Ali, nemam namjeru da ikoga odvraćam od Međugorja. Neka svatko preuzme odgovornost za vlastiti život i vlastitu duhovnost

P. S. Pa dragi Hrvati pokazite koliko ste vjerski zatucani, koliko vjerujete u gluposti i nesto sto ne postoji

Ateista ili Vjernik?

Papa Franjo: Bolje biti ateist, nego licemjeran vjernik

AUTOR:Hina

Koliko stvarno ima onih koji mogu otic u desnu stranu? Ali bez licemjerja?
Papa Franjo: Bolje biti ateist, nego licemjeran vjernik

Papa Franjo ponovno je kritizirao neke članove vlastite Crkve u četvrtak, sugerirajući da je bolje biti ateist nego jedan od “mnogih” katolika koji kako je rekao žive licemjernim dvostrukim životom.

U improviziranim komentarima za vrijeme privatne jutarnje mise u svojoj rezidenciji rekao je: “Skandal je govoriti jedno a činiti drugo. To je dvostruki život”. “Ima onih koji kažu ‘ja sam veliki katolik, uvijek idem na misu, pripadam toj i toj organizaciji'”, rekao je čelnik Katoličke crkve koja obuhvaća 1,2 milijardu članova, prema transkriptu vatikanskoga radija.

Rekao je da bi neki od tih ljudi također trebali reći “moj život nije kršćanski, ne plaćam zaposlenicima primjerene plaće, iskorištavam ljude, vodim nezakonite poslove, perem novac, (vodim) dvostruki život”. “Ima puno katolika koji se tako ponašaju i izazivaju skandale. Koliko puta smo čuli da ljudi kažu ‘ako je takva osoba katolik, bolje je biti ateist'”, rekao je papa Franjo.

Od svog izbora 2013, Franjo je često govorio katolicima, i svećenicima i laicima, da prakticiraju ono što im vjera propovijeda. U svojim često spontanim propovijedima on je seksualna zlostavljanja djece koje čine svećenici usporedio sa ‘sotonističkim misama’, govorio da su katolici u mafiji sami sebe ekskomunicirali, a svoje vlastite kardinale upozoravao da se ne ponašaju kao da su ‘prinčevi’. Manje od dva mjeseca nakon izbora, Franjo je rekao da bi kršćani trebali vidjeti ateiste kao dobre ljude ako čine dobre stvari.

Istina ostaje istina

„Српску децу са Козаре усташе су СПАСАВАЛЕ од партизана и четника“ – СКАНДАЛОЗНА ИЗЈАВА СЛОВЕНАЧКОГ ПИСЦА

Усташка пропаганда тресе хрватску десницу и један број медија, па је најновије „откриће“ историјских ревизиониста да су српску децу са Козаре „убијали партизани и четници, док су их усташе и часне сестре спасавали“

hronograf.net

усташка пропаганда
Фото: Архивска фотографија

Један од многобројних самозваних „истраживача“ дешавања у Независној Држави Хрватској Роман Лељак, којег ултрадесни портали представљају као „словеначког публицисту и истраживача Удбиних архива“, тврди да је на хиљаде српске деце на Козари страдало због „партизанског и четничког устанка“.За њега су усташе спасиоци српске деце, а „дом у Јастребарском“, у којем су довођене хиљаде српских сирочића место где су они „збринути“ код часних сестара.

Један од проусташких „истраживача“, тврди да су приче о мучењу и умирању српске деце због усташких недела – „грозна лаж“.

Пошто су Срби, подељени на партизане и четнике, ратовали једни против других, српски малишани са Козаре нашли су се у шумама, а како је у то доба на Козари било хладно многи су се разболели, пише овај ревизиониста, којег цитирају многи портали у Хрватској.

Он на крају напомиње да је „свега 17 одсто“ малишана умрло у тим „домовима“ у НДХ, а да су остали спасени.

Тако су после масовне и свакодневне негације злочина у концентрационом логору Јасеновац, величања НДХ и фалсификовања њеног нацистичког карактера, те правног озваничења неких усташких симбола, попут поздрава „За дом спремни!“, многи десничарски портали почели да негирају и злочине на Козари.

Према тим „тумачењима“, Срби су сами изазвали рат на Козари, па су се убијали између себе, попалили огроман број села, убили хиљаде цивила и сами били одговорни за погром сопствене деце.

Један број историчара у Хрватској и региону констатује да су усташизација и ревизија историје поодмакли, те да хрватска власт „пере руке“ од неоусташког сентимената који се „уселио“ у хрватско друштво и медије.

јасеновац
Логор Јасеновац/Фото: Wikipedia

Оно што је незамисливо у Немачкој или другим земљама на чијем тлу су постојали концентрациони логори и вршен геноцид – да се правда злочин, а жртве окривљују за своју судбину – у Хрватској је постало сасвим уобичајено, као извештај о временској прогнози, упозоравају либерални медији.

Skrivanje istine

Luburić: Pobit ću sve koji spašavate djecu iz logora!

Preuzeto sa Poskok.info

Dio biskupa ustaške logore za djecu naziva “humanitarnim ustanovama”, ustašofili upadaju na komemoracije s ZDS, a ovo je priča o pokoljima

Skulptura kod ciglenog mosta u Sisku djeluje kao da je izgubljena u prostoru i vremenu. Riječ je o fontani, u kojoj nema vode, a čije je središnje mjesto prikaz sedmero djece na i oko kamena. Balkan Insight objašnjava da je riječ o skulpturi koja se ovdje nalazi još od 1965., nazvana “Nedovršene igre”, koju su vandali i oštetili, a sada propada neobilježena.

Obilježena bi inače trebala biti zato što ju je njegova autorica Gabrijela Kolar napravila kao spomen obilježje ustaškog logora u Sisku gdje su tadašnji suradnici okupatora 1942. dovodili djecu, uglavnom iz Potkozarja.

“Autorica spomenika Gabrijela Kolar osobno je poznavala djecu koja su prikazana”, kazala je za BIRN Sanja Horvatinčić sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti.

“Dječaka koji sjedi, Milana, spasili su iz logora njeni (Kolarini) roditelji i on je preživio rat“, za BIRN je objasnila Horvatinčić i dodala: “Ovo je bio koncept s namjerom da ponudi utjehu i pruži nadu preživjelima rata i posjetiteljima koji su bili suočeni s brutalnom prošlosti ovog mjesta“.

Utjehe, međutim, nema. Prvo zato što je spomenik ustaškom mrcvarenju djece oronuo, zapušten i bez oznake. Drugo, zbog onoga što je spomenuto prije nekoliko dana na komemoraciji tragedije više od 6000 djece što su ih ustaše od kolovoza 1942. do siječnja 1943. razmjestili na desetak mjesta po Sisku.1/5

“Naš biskup Košić kaže da je ovdje bilo prihvatilište, ali ja bih htjela da on u takvom prihvatilištu bude. Da djeca mala sama brinu o sebi, na hladnome podu, spavaju u prljavom. Neka pita mene i ja ću mu reći što je sve bilo ovdje! Ne bojim ga se! Imala sam pet godina i rekla bih mu istinu da gospodin zna. Umirala su djeca ovdje, u parku kod Doma kulture djeci su nalijevali prljavu vodu iz jame i zato su djeca umirala. Nisu uzimali pištolj pa ubijali, nego su nas tako ubijali i moja sestra je tako završila ovdje na groblju”, prenio je Večernji list riječi Siščanke Dare Bućan, jedne od djece koja je 1942. završila na tom paklu na zemlji što ga je za djecu organizirala vlast NDH.

To o čemu je govorila Dara Bućan odnosilo se na inače kontroverznog biskupa Vladu Košića, koji je bio jedan od istaknutih pri svojedobnom snimanju i promociji opet kontroverznog dokumentarca “Dječje prihvatilište Sisak”. I tu se dolazi do raspada razuma i pameti. Kada je Laudato TV, poznat po vezi s organizacijom “Vigilare” Vice Batarela, predstavljao taj dokumentarac, direktorica Laudata Ksenija Abramović kazala je i ovo:

“Predugo se tvrdi da je postojao logor u Sisku u kojemu su se navodno ubijala djeca.”

“Siščani su ponosni na to djelo koje su učinili, spašavanja djece. Nisu pitali čija su nego su vidjeli da su nevina, da su bolesna, da su u potrebi. Trebalo im je pomoći. Nažalost, mnogo ih je umrlo, ali učinilo se koliko se moglo. Zato je to djelo velike kršćanske ljubavi”, kazao je tada Košić.

Košić je tada naglasio da su djecu spašavali Siščani, Crveni križ, Diana Budisavljević i “naš kardinal Alojzije Stepinac”. Ostalo je otvoreno, jer biskup Košić nije objasnio, od koga su i zašto tu djecu morali spašavati, redom, Diana Budisavljević uz pomoć Crvenog križa i Siščani koji su djeci doslovno spašavali život? Od koga ako je bila riječ o pukom “Dječjem prihvatilištu”?

Biskup Vlado Košić | Author: Goran Stanzl/PIXSELL

Problem je danas u tome što je “Dječje prihvatilište Sisak” bio ustaški naziv za jedan od brojnih logora za djecu.

Večernji list je u članku povodom komemoracije iznio podatke lokalnog mrtvozornika dr. Davida Egića da je od nešto više od 6000 djece na tom mjestu od bolesti i gladi poumiralo njih 1152. Iznio je i podatke istraživanja Narcise Lengel Krizman po kojoj je u tih nekoliko mjeseci poumiralo 1214 djece.

Lokalni učitelj, Siščanin Ante Dumbović, jedan od humanitaraca koji je s Austrijankom Dianom Budisavljević spašavao tu djecu, evidentirao je 1630 pomrle djece uslijed boravka u tako nehumanim uvjetima u tako kratkom vremenu. Zašto onda takav pomor djece, mahom Srba iz Potkozarja, ali i malih Roma, te malih Hrvata otetih roditeljima Hrvata antifašista, netko poput Laudato TV-a, Košića i sličnih ne naziva mjestom umiranja i logorom kao što očito doista jest bilo?

Slučaj Večernjeg lista posebno je zanimljiv zato što je Darko Pavičić, izvještavajući s predstavljanja dokumentarca Laudato TV-a napisao ovakvo nešto: “Mortalitet djece je u početku bio iznimno velik zbog zaraznih bolesti koje su tada vladale, no do kraja 1942. godine sveden je na pojedinačne slučajeve.”

Pavičić je dodao i ovo: ” Unatoč nadljudskim naporima u zbrinjavanju djece desetljećima je širena lažna povijest po kojoj je u Sisku bio logor u kojemu se namjerno usmrćivalo djecu.” O kakvom je tekstu riječ pokazuje i to što Pavičić na niti jednom mjestu nije spomenuo “NDH” ili “ustaše”.

Pavičić nije spomenuo čak niti ime Diane Budisavljević, humanitarke koja je pokrenula akciju spašavanja djece iz sisačkog logora. Ona je organizirala spašavanje djece od NDH i ustaša, odnoseći ih i organizirajući obitelji Hrvata po Sisku i Zagrebu za smještaj. Spomen groblje s tijelima tih između 1152 i 1630 djece pomrlih u dobi između nekoliko mjeseci i 13 godina, danas se nalazi u Parku Diane Budisavljević.

Ako je možda promaklo Pavičiću, Košiću ili direktorici Laudato TV-a. BIRN iznosi podatak da je tijekom Drugog svjetskog rata u logore po teritoriju nominalno NDH internirano na desetke tisuća djece. Tim logorima upravljao je ustaški pokret, osnovan u Italiji 7. siječnja 1929., kao ekstremno nacionalistički, a koji je s Antom Pavelićem na čelu tijekom rata surađivao s talijanskim okupatorom (na jugu) i njemačkim (na sjeveru).

Kozaračka djeca u ustaškom logoru gdje su ih izgladnjivali, tukli i ubijali | Author: public domain

 PUBLIC DOMAIN

Samo 80 kilometara zapadno od Siska Pavelićevi ustaše držali su joj jedan logor za djecu, u tamošnjem dvorcu. Sjeverno od Zagreba u dvorcu Gornja Rijeka također je postojalo jedno takvo mjesto. U Sisku danas još uvijek postoje tragovi nekadašnjeg logora. U neposrednoj blizini sada neobilježenog spomenika pomrloj djeci, što bi se po kaznenom zakonu današnjih prava djece i ratnih prava smatralo ratnim zločinom i planiranim masovnim ubojstvom, još uvijek se nalazi glavna zgrada nekadašnjeg logora.

Tu se sada nalaze kino i kazalište, a zgrada danas nosi naziv “Kristalna kocka vedrine”. Kad je riječ o logoru u Jastrebarskom, prije dvije godine pri obilježavanju 75. godišnjice oslobođenja tog logora nekoliko desetaka osoba okupljenih oko biskupa u miru Mile Bogovića organizirali su “protukomemoraciju”, odnosno u istom su trenutku organizirali komemoraciju poginulim i pobijenim ustašama.

Stanje je eskaliralo kada je još jedini preostali živi mali logoraš s tog mjesta, Mihajlo Veljić, krenuo govoriti o svojim sjećanjima, iz obližnje crkve na groblje je stigla skupina od oko 50 ljudi s “protukomemoracije” i stala izvikivati: “Mi smo krv lili za našu Hrvatsku”, “Komunjare”, “Bando komunistička”, a potom i ustaške parole.

Riječ je o posljedici dobrog dijela klera iz Crkve u Hrvatskoj koja tumači da je logor u Jastrebarskom bio sirotište, dakle “humanitarna ustanova”, te da je napad antifašista na taj logor kako bi oslobodili djecu, bio “napad na humanitarnu ustanovu”. Problem s takvim prekrajanjem povijesti već na prvoj stepenici nailazi na teško rješiv logički problem; a to da je da ustaše i NDH nigdje nisu ostali upamćeni po svojim humanitarnim aktivnostima.

I to već i prije pjesama “Maksovim mesarima” odnosno “Jasenovcu i Gradišci Staroj” što se i danas zlopamti određenim osobama s nazovimo to “estrade”. Ušminkavanje ustaškog režima tijekom četiri godine kolaboracije s okupatorima i prodaje hrvatskog teritorija također okupatorima, stoga je izrazito težak zadatak.

Časne sestre i djeca iz ustaških logora | Author: Screenshot

 SCREENSHOT

Zato su posljednjih dvije godine više nego ikad zaredali skupovi, često u organizaciji lokalnih crkvenih vlasti, koji se nazivaju “znanstvenima”, a na koje se pozivaju mladi povjesničari s naglasnom na one s Hrvatskom katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Takav je skup bio onaj iz studenog prošle godine kad se za dječji logor u Sisku tvrdilo da je bio “humanitarna ustanova”, prešućivao se katastrofalan postotak umrle djece i užasnih uvjeta koji su tamo vladali.

A svjedočenja samih Hrvata i svih onih koji čak nisu imali ništa s komunistima ili antifašističkim partizanskim pokretom o tim ustaškim zločinima… Što s tim? Jedan od povjesničara koji je tada nastupao i Sisku za Glas Koncila ovako je poslije objašnjavao taj fenomen užasnih svjedočenja Hrvata o zločinima ustaša.

“Nakon rata postoji realna mogućnost da su ljudi davali izjave, klevetali i optuživali ustaše, kako ne bi došli u konflikt s novim vlastima.” Nove vlasti su, dakako, bile komunističke i, što se njega tiče, ustaški logori za djecu bili su komunistička izmišljotina kako bi se ocrnila Crkva.

Bez obzira na svjedočenja i preživjelih i onih koji su spasili preživjelu djeci i bez obzira na svjedočenja mnogih katoličkih svećenika o ustaškim zločinima, ako ćemo pravo i Alojzija Stepinca od trenutka kad su mu ustaše ubile brata. Što se takvih povjesničara tiče, logično bi bilo da su onda lažna i svjedočanstva ljudi poput Diane Budisavljević, Austrijanke udane za hrvatskog liječnika, koja se kod crkve i njemačkih vojnih vlasti zalagala za spašavanje djece s Kozare.

Budisavljević je u svom dnevniku iz rata, a koji je objavljen tek 2003., kronološki pisala o svojim često i neuspješnim pokušajima da spasi djecu. Ona je organizirala mrežu od židovske i srpske zajednice, kako bi ulazila u trag djeci, preko nacističkih i ustaških službenika, među kojima je tražila veze za probušiti rupe u sustavu, te visokih crkvenih službenika za dodatnu pomoć, kako bi organizirala dostavu hrane i odjeće neuhranjenim ženama i djeci po fašističkim logorima.

Biskup Vlado Košić ljubi ruku Dariju Kordiću 6. lipnja 2014. na Plesu | Author: YouTube

 YOUTUBE

Ubrzo je shvatila da su ustaše svu pomoć u pravilu pokrale putem do logora. Shvatila je i to da su mnoge majke zarobljene u ustaškim “pacifikacijskim kampanjama” prebačene u Njemačku da rade kao robinje, uključujući i seksualne, (tako je primjerice alternativna postpunk grupa “Joy Division” dobila ime). Njihova djeca su u logorima ostajala sama.

“Njihova jadna mala tjelešca su stavljana na stepenice koje su vodile na tavan, među prljavo rublje, gola, nije im se ostavilo ni odijelce… Druga su djeca čekala na polazak sjedeći gotovo čitavo vrijeme na noćnim posudama… Debelo crijevo im je visilo, bili su puni muha…”, napisala je Budisavljević u srpnju 1942.

Opisivala je glad, parazitske infekcije i trbušne bolesti i izazivala šok zbog uvjeta u kojima su boravila zatočena deca. Jedna epizoda u njenom dnevniku posebno je upečatljiva. Kada je zloglasni ustaški zapovjednik Vjekoslav Luburić, u povijesti upamćen pod svojim zločinačkim alijasom “Maks”, došao u logor u Staroj Gradiški, bio je toliko ljut na ljude koji su djeci pokušavali ublažiti patnje da im je prijetio da će “nestati”.

Ona je opisivala i logor u Loboru što su ga vodili ustaše i skupina “folksdojčera” koji su pristupili NSDAP-u. Ovaj logor također se u povijesti Drugog svjetskog rata vodi kao logor za žene i djecu. Kao i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, te u 90-ima u ratu u BiH, i ovdje su žene bile izložene masovnim silovanjima. Tu je umrlo oko 200 djece. Oko 2000 preživjelih masovno su u kolovozu 1942., nakon jedne godine zlostavljanja, prevezeni u Auschwitz.

O tome što je Diana Budisavljević činila da to spriječi, svjedoči danas dokumentarni film “Dianina lista”. Njenu ulogu inače niti komunističke vlasti u SFRJ i SR Hrvatskoj nisu posebno isticale zbog političkih razloga. Film je premijerno prikazan u srpnju ove godine, a potom višestruko nagrađen na Filmskom festivalu u Puli. U njenim zapisima ne navode se samo ustaški zločini, nad kojima su se zgražati znali i nacisti, nego i njeno očajavanje zbog nedjelovanja ljudi iz Crkve. I to je ono što danas boli revizioniste puno ljepše uspomene na ustaše NDH.

Nikica Barić, povjesničar Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, posebno je nezadovoljan istaknutom ulogom koja joj se pridaje u posljednje vrijeme.

“Ako neki, u široj javnosti, među novinarima, komentatorima i političarima misle da je Diana Budisavljević potajno i protiv volje NDH spasila 12.000 srpske djece, to nema logike. Pa nije to 12 kutija šibica da ih se moglo skriti od ustaša”, tvrdio je Barić u intervjuu za Hrvatski tjednik 2017. godine.

Međutim, niti njemu nije uspjelo odgovoriti kako je uopće moglo doći do toliko siročadi nakon što su im roditelji masovno ubijani, kako je došlo do tolike smrtnosti te djece po logorima, zašto bi ih itko uopće morao spašavati, od koga i tko je bio taj tko je organizirao ta mjesta u kojima su djeca u nekoliko mjeseci masovno umirala.

“Sloboda” u Hrvatskoj

Kad sam pokušao objasniti Tanji Porčnik, suautorici izvještaja “Indeks ljudskih sloboda” koja je za portal Otvoreno.hr napisala tekst u kojem zaključuje kako je Hrvatska među najslobodnijim zemljama, da to nije baš tako i da je riječ o manipulaciji, ona mi se smijala i odgovorila kako su to “činjenice”, a meni se, eto, iz nekog samo njoj poznatog razloga, te “činjenice” ne sviđaju.

Jako uzvišen i egoističan tip autorice koja uopće ne želi uzeti u obzir mogućnost da stvari na papiru možda nisu prikazane onako kako zapravo izgledaju u praksi. Pokazalo se da nisam jedini koji vidi manipulaciju u takvim izvještajima i analizama. Javio se kolega Goran Jungvirth, dugododišnji novinar i politolog koji tvrdi da je dobio PTSP “od slobode u Hrvatskoj”. Napisao je pismo gospođi Porčnik koje prenosim u cijelosti.

“Poštovana Tanja, oprostite na smetnji, ali moram Vam se javiti kako bih ponovno imao miran san.

Ne želim kritizirati Vaše izvješće i analizu sloboda u Hrvatskoj, ali moram Vam napomenuti kao društveno-politički kroničar, novinar s iskustvom praćenja najviših državnih institucija 20 godina te kao mr.sc Komparativne politike, da zadnjih 25 godina Hrvatska živi mokri san nacista i fašista što se tiče (ne)sloboda. Navest ću samo nekoliko primjera:


POLICIJSKA REPRESIJA I SMANJIVANJE OSOBNIH SLOBODA kao glavna UNUTARNJA POLITIKA

Rat protiv droge (pogotovo konoplje i malih korisnika) oštetio je zadnjih godina stotine tisuća mladih života i jedan je od glavnih razloga odlaska iz zemlje budući da su mladi ljudi stigmatizirani uhićenjima do kraja života (zbog čega im je posebno teško naći posao) dok se visoko profilirani dobavljači i dileri (često iz vrha vojske i policije) jednostavno izvlače. Posebno je rat protiv korisnika intenziviran u zadnje vrijeme tijekom HDZ-ovih vlada.

Pravosuđe i policija si ratom protiv droge nabijaju radnu statistiku dok kriminal i korupcija cvjetaju kao nikad, a rad sudova je ocijenjen kao jedan od najgorih u EU.

Prometna repsresija je takva da zapravo u noćne sate vrijedi policijski sat, a vozače se sve redom testira na alkohol i droge bez obzira postoji li opravdanja sumnja; uvedene su kamere koje grubo krše privatnost (ne samo kamere za brzinu), a koje su čak i u Sloveniji, poznatoj po prometnoj represiji u regiji – zabranjene jer krše ustavna prava građana.

Pod okriljem borbe protiv ilegalnih migranata uvode se dronovi i termovizijske kamere koje se polako primjenjuju i protiv domicilnog stanovništva.

Policija u velike akcije u kojima zna zaustaviti 200-300 vozača uvodi i carinsku inspekciju (na području cijele unutrašnjosti, ne samo na granici) kako bi zaobišla zakonska ograničenja da kod pretresa vozača i vozila mora imati sudski nalog.

Glazbeni festivali, makar smo turistička zemlja, nam sliče na židovski geto gdje se posjetitelje lovi poput divljači.

Prostituciju, a time i trgovinu ljudima, također vodi vrh policije i moćnika već četvrt stoljeća, poput primjerice glavnog inspektora za prostituciju u Zagrebu.

Mogao bih navesti još niz primjera, ali idemo na iduće.

GOSPODARSKI SUSTAV – represija nad malima i raširena korupcija

U Hrvatskoj ne postoji kapitalizam koji podrazumijeva slobodno tržište i ista pravila za sve. Nasuprot tome postoji jedino rođački kapitalizam na lokalnoj razini (ako je tu Zagreb glavni primjer, možete misliti kako je u ostalim manjim sredinama).

Državna inspekcijska represija ograničava se pak samo na male poslovne subjekte nad kojima se opetovano svaki mjesec provode ‘pojačane akcije nadzora‘, pekarnice se zatvaraju zbog kune manjka ili viška ili neizdanog računa (ne neotkucanog) mušteriji direktno u ruke tijekom gužve…dok se velike, poput primjerice Agrokora ne dira niti nadzire i po 20-30 godina; također velikim se omogućuju predstečajne nagodbe dok se male poslovne subjekte nemilice zatvara na desetke tisuća godišnje.

Tu je tako riječ o korporatizmu (pojmu kojeg je izumio Mussolini, planirajući korporacije ‘od sistemskog značenja’ – pojam upotrebljen kao opravdanje lex Agrokora i spašavanja korporacije od strane države) koje vuku gospodarstvo i zapošljavaju različite, često ideološki suprotstavljene društvene skupine.

Osobno sam upoznao staricu iz Slunja koja je bila nekoliko mjeseci u zatvoru jer je uhićena dok je prodavala sir uz cestu, dok je primjerice oličenje tajkunske krađe i privatizacije u RH Miroslav Kutle na slobodi u BiH, a u korumpiranom HR pravosuđu je oslobođen i po 3. optužnici nedavno.

HRVATI kao TAOCI hrvatske vanjske politike i odnosa prema BiH

I dok u BiH bježe najveći kriminalci (Zdravko Mamić, Miroslav Kutle) i tamo nekažnjeno žive pa čak i neki osuđeni ratni zločinci (Branimir Glavaš) – zbog odnosa prema bh Hrvatima sami građani domicilne zemlje taoci su takve politike već 30 godina (prošle godine čak su dobili vojne mirovine pripadnici HVO-a (njih oko 6.000), formacije osuđene na ICTY-u za udruženi zločinački poduhvat i zločine širokih razmjera), zbog čega su primjerice neke zemlje EU, poput Nizozemske i Austrije do krajnjih granica odgađale ukidanje radnih dozvola za Hrvate. S druge strane Sjedinjene Države, koje imaju najveću špijunsku bazu u regiji na području Hrvatske, i dalje ne daju Hrvatima putovati bez vize u njihovu zemlju upravo jer su svjesne kriminala i zloupotrebe odnosa Hrvatske prema bosanskim Hrvatima kao i postojanja velikog broja kriminalaca i neprocesuiranih ratnih zločinaca koji slobodno šetaju između dvije zemlje i to s hrvatskim putovnicama.

Mogao bih Vam pisati do sutra (pogotovo o (najnižim) stupnjevima demokratičnosti, nepostojanju političke odgovornosti, penetraciji Crkve u državu…), ali ovo su samo neki očiti primjeri neslobode i državnog terora koji vlada u RH nad običnim građanima i čije smo žrtve već 30 godina.

Oprostite na uzimanju vremena, ali moram si vratiti miran san i umiriti PTSP kojeg imam od hrvatske ‘slobodne’ države i zbog kojeg ću najvjerojatnije uskoro napustiti taj bastion slobode, kako bar moja dva sina kad narastu ne bi uživala u njegovim blagodatima poput njihovog oca.

Problem nisu imigranti, pederi, Srbi… Religijski fanatici jesu!

Za većinu nas stvarnost nije crno-bijela i većina ljudi ne uživa u osuđivanju drugačijih od sebe. Većina shvaća da nas razne etikete određuju, ali one nemaju unaprijed određeno značenje.

Preneseno iz “24 sata”

Autor Bruno Šimleša Utorak, 20.08.2019. u 11:55

Npr., ima ljudi koji su uvjereni da je jedino ispravno biti Hrvat-katolik. Hetero orijentacije, naravno. Djeca ti moraju ići na vjeronauk i moraju s prijezirom gledati antirvate koji ne idu. A kad ta djeca odrastu, moraju biti u braku. Crkvenom, naravno. Doduše, smiju varati, ali samo ako su muškarci. Ako Hrvat-katolik vara ženu, on je samo muškarac. Ako Hrvatica-katolkinja vara muža, nju se proglasi ku…tinom. To je taj odvratni dvostruki standard. Birali smo i gradonačelnike i župane koji su govorili o svetosti obitelji, ali eto… imali su kompulzivni poremećaj otkopčavanja vlastitog šlica.

Za njih nije problem ni ako netko krade. Da, da… postoji neka zapovijed da se, kao, ne bi smjelo, ali kad si pravi Hrvat-katolik, toliko voliš svoju savršenu Domov’nu da je želiš što više za sebe. Namjestiš neki natječaj i vidi čuda, 5 milijuna njezinih kuna završi u tvom džepu. Ti toliko voliš svoju neovisnu i slobodnu Hrvatsku da ćeš slobodno krasti, neovisno o tome što je moralno. I tako ćeš govoriti o svetosti obitelji, ali ćeš mirne i nečiste duše svojoj općini ukrasti vrtić za koji treba baš tih 5 milijuna kuna. I onda ćeš još, s oltara ili iz sabornice, okrivljavati one koji se sele.

Tipični Hrvat-katolik prezire drugačije od sebe. Tako definira svoju ljubav prema Hrvatskoj – što više mrzi drugačije, to više voli svoje. A svi su na tapeti. Srbi, pederi, imigranti, pravoslavci, muslimani, crnci, ma ni Nijemci više nisu ono što su bili… I tu nekako dolazimo do Elizabete Mađarević koja je izvrstan primjer specifične ljubavi prema domovini. Ona je savršeno isklesani proizvod radikalno-desničarskih pokretića koji se bore za očuvanje čistoće nacionalnog identiteta. Hm… netko bi rekao da i to asocira na nešto što ima veze s Njemačkom.

No vratimo se gospođi koju su neki genijalci zaposlili u njemačkom veleposlanstvu, a da, eto, nisu otvorili njezin Facebook profil, što je u današnjem svijetu minimum profesionalnosti. Jer da su to napravili, otkrili bi da je gospođa stvarno dosljedna. Već godinama govori o opasnosti islama, pedera, Istanbulske konvencije… A u ideji ravnopravnosti žena i muškaraca ona će vidjeti opasnost da žene više ne budu žene, a muškarci postanu njonjavi, kao što je nedavno zavapio utjecajni franjevac. Ona bi i gospođu Merkel učila o pravoj prirodi njemačke kulture. Njoj je očigledno draža gđa Markić i tu opet treba pohvaliti one koji su je zaposlili u veleposlanstvu novopečenog ministra vanjskih i europskih poslova.

A kad smo kod hvaljenja, moram pohvaliti i sve koji statuse započnu „Nije da branim gospođu, ali…“. Jer ne postoji ništa što možeš napisati nakon tog paklenog „ali…“ da ne vodi opravdanju ili relativizaciji onoga što je napisala.

  • Jer kod rasizma nema „ali…“.
  • Kod ksenofobije nema „ali…“.
  • Kod ljudofobije nema „ali…“.

Želimo li obraniti ljudskost moramo jasno i nedvosmisleno osuditi sve koji osuđuju druge i drugačije.

Jer neće LGBT osobe ugroziti obitelj. Ugrožavaju je osobe u tim poželjnim hetero obiteljima koji se jedne prema drugima ne odnose kao prema svetinji.

Nisu problem ni vjernici drugih vjera. Problem je u fanaticima, bilo koje vjere. Alah neće prebiti Isusa jer nismo u vrtiću niti se oni gore bore za prevlast. Problem nije ni u muslimanima ni u kršćanima. Problem je u fanaticima koji bi svima drugima nametali vrijednosti svoje vjere. A njih ima na svim stranama. Dakle, autentični vjernici nisu problem. Ali fanatici jesu!

Nije problem ni u imigrantima, iako se slažem da je važno integrirati ih u zapadno društvo. I to je velik i ozbiljan izazov koji se neće riješiti sam od sebe. Ali rasisti i ksenofobi sigurno nisu dio rješenja. Oni su problem. A takve se osobe nalaze s obje strane religijskog i kulturološkog spektra.

Problem su rasisti, ksenofobi i profesionalni ideolozi koji se hrane vašom mržnjom i stvaranjem podjela. Oni su ti koji ubijaju duh zapadnog društva. Jer naše društvo poštuje različitosti. Naše društvo prihvaća druge i drugačije. Naše društvo zna da se nebeska bića ne svađaju koje je ispravnije. Zapadno društvo nije bilo i ne treba biti jednoobrazno. Ne moraju svi misliti i vjerovati isto. Jer to bi nas opet odvelo u neka prošla i mračnija vremena. Zapadno društvo počiva na prihvaćanju različitosti. I zato tim profesionalnim, ideološkim trovačima ne smijemo dati da otruju naš duh. A ako nas takvi ljudi predstavljaju u svijetu, trebali bi izgubiti posao. Inače ćemo svi mi izgubiti obraz!

Ovako hercegovački franjevci odgajaju mlade Hrvate da budu ustaše

Široki Brijeg:
Nedavno je u Širokom Brijegu održana tradicionalna manifestacija “Dani Kočerina”. U završnom dijelu manifestacije održan je i malonogometni turnir.

Malonogometni turnir prigodnim riječima otvorio je župnik župe Kočerin fra Mario Knezović ( župnik Knezović je poznat po tekstovima u kojima iznosi izrazito negativan stav o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini) koji je sazvao blagoslov na sudionike i poručio da ovo bude festival sporta i prijateljstva. Nažalost, župnik Knezović se potrudio da ova manifestacija bude daleko do promocije sporta i prijateljstva. Pobjednik malonogometnog turnira za dječiji uzrast je domaća ekipa koja se zvala Crna legija. Ovo je skandal kojeg trebaju osuditi, prije svega, svi Hrvati. Umjesto toga, župnik Mario Knezović je učinio sve da ova djeca dobiju najveću podršku na turniru.

Crna legija je bila jedna od najpoznatijih zločinačkih ustaških jedina nastala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zapovjednik Crne legije bio je Jure Francetić. Niko normalan se nemože poistovijetiti sa tim zločincima.

Župnik fra Mario Knezović i drugi organizatori su iskoristili ovu manifestaciju da udahnu duh zločinačkih ustaških ideja u srca i mozgove hrvatske mladeži u Širokom Brijegu. Kada vidimo ovakve prizore ne treba nas iznenaditi kada vidimo neprijateljstvo koje gaje navijači Širokog Brijega prema Bosni i Hercegovini i kako se ponose sa ustaškim i nacističkim obilježjima.

I ne zaboravite: To su oni dvojni državljani kojima Hrvatska HDZ-ova vlada redovito šalje novac hrvatskih poreznih obveznika.Jer HDZ treba glasove pod bilo koju cijenu.

Koliko Katolička Crkva i Biblija poštuju žene

Ravnopravnost žena i muškaraca po katoličkoj Bibliji
Ovo je Sveta Biblija. Pitanje glasi: “Zašto nema ni jednog datuma bilo gdje u Bibliji”?

” Bolja je zloća muška nego dobrota ženska; od žene potječe sramota i ruglo.”
Knjiga Sirahova* 42,14

Nakon što je svojeručno načinio muškarca (na svoju sliku i priliku), i udahnuo mu svoj Dah – vječnu dušu, Bog ne stvara ženu, nego stvara životinje i daje Adamu da vidi koja bi mu mogla poslužiti kao “pomoć” hebrejski ‘ezer’, znači partnerica, supruga):

“Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć/nicu kao što je on.” (19) Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime.”
Nakon što je Bog stvorio sve životinje iz zemlje i priveo ih Adamu, on ih imenuje u jednom danu (polarne medvjede, platipuse, wombate, dinosaure i žirafe u istom rajskom vrtu?) – ali nije našao sebi privlačnu seksualnu partnericu između svih ženki životinja* (?!), Bog ga uspava i istrgne mu rebro (ponestalo blata zemaljskoga?).

No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on*.
______
* Šarićev prevod:

18 Tada reče Gospod Bog: “Nije dobro čovjeku, da je sam. Načinit ću mu pomoćnicu, koja mu pristaje.”
…ali se Adamu ne nađe među njima pomoćnica, koja bi mu pristajala.

Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.
Iz ovoga vidimo da žena nije stvorena kao muškarac, da slobodno šeta rajskim vrtom i imenuje životinje, nego upravo radi muškarca, da mu se nađe kao pomoć. Muškarac – Čovjek onda imenuje ženu, kao i sve druge životinje prije nje:

” Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta! “
Knjiga postanka 2, 20


I tako započinje priča koju je mogao izmisliti samo najgori ženomrzac. Žena je nastala poslije životinja od nebitnog dijela muškog tijela (donje rebro je jedno od rijetkih kostiju koje ponovno izraste). Žena je potekla od muškarca, a muškarca je načinio osobno Svemogući Bog i udahnuo mu svoj Dah.
Muškarac je tako ženi posrednik do Boga. Ona samo preko njega može do Boga. Izgleda da je svoju “dušu” dobila od muškarca, a ne izravno od Boga.
Ili je žena po Bibliji bez duše? Ne kaže se izravno, ali se s njom svakako tako postupa.
__________
* Knjigu Sirahovu su protestanti izbacili iz Biblije

Zašto se predsjednica na Korčuli poziva na mučeništvo ljudi koji su surađivali s njemačkim okupatorima?

Grabar Kitarović je u utorak otkrila spomenik fra Bernardinu Sokolu, čovjeku koji je ubijen nakon što je Nijemcima prijavio sedam partizana

Dragan Markovina Fra Sokol je njemačkoj komandi, i to neposredno pred oslobođenje grada, prijavio da se na susjednom otočiću Vrniku skriva sedam partizana, koji su nakon toga uhapšeni i strijeljani. Priča je posebno zanimljiva, s obzirom da je podatak o toj Sokolovoj dojavi, njemački vojnik, suradnik partizana, prenio časnoj sestri Manes Karninčić. Ta predstojnici zavoda Anđela čuvara u Korčuli, koja je također bila suradnica partizanskog pokreta, prenijela je tu informaciju dalje, ali su Nijemci bili brži i ovu sedmoricu se nije moglo zaštiti.

Jučer su na otočiću Badiji ispred Korčule, uz prisutstvo i govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, svečano otvorene galerija i bista fra Bernardina Sokola. Naizgled je riječ o jednom protokolarnom događaju, kakvih u mandatu predsjednice ima na desetine. Međutim, to je samo naizgled tako. Fra Bernardin Sokol je čovjek koji je u aktualnom naletu povijesnog revizionizma, postao simbol hercegovačkih franjevaca koji upravljaju Badijom i netko na čije se nasljeđe pozivaju. Na isti način se u govoru prilikom otvaranja galerije postavila i predsjednica republike, zahvalivši se svim hrvatskim mučenicima, pa tako i Sokolu, koji su ubijeni da bi ona mogla postati predsjednica.

O čemu se zapravo radi? Fra Bernardina Sokola su doista u rujnu 1944. godine, bez suda, ubili korčulanski partizani. Međutim, ključno pitanje za budućnost hrvatskog društva na temi odnosa prema nasljeđu Drugog svjetskog rata jeste, da li to što je netko ubijen bez suđenja, tog čovjeka automatski kvalificira za uzor kojeg bismo trebali slijediti? Pitanje je, naravno, sugestivno. Zašto to govorim? Iz razloga što u knjizi ‘Sjećanja jedne generacije’, o međuratnoj i ratnoj Korčuli, koja je objavljena 1990., kao i u memoriji Korčule, postoje svjedočanstva o razlozima zbog kojih je Sokol ubijen.

Fra Sokol je Nijemcima prijavio sedam partizana

On je, naime, njemačkoj komandi, i to neposredno pred oslobođenje grada, prijavio da se na susjednom otočiću Vrniku skriva sedam partizana, koji su nakon toga uhapšeni i strijeljani. Priča je posebno zanimljiva, s obzirom da je podatak o toj Sokolovoj dojavi, njemački vojnik, suradnik partizana, prenio časnoj sestri Manes Karninčić. Ta predstojnici zavoda Anđela čuvara u Korčuli, koja je također bila suradnica partizanskog pokreta, prenijela je tu informaciju dalje, ali su Nijemci bili brži i ovu sedmoricu se nije moglo zaštiti.

Pored Manes Karninčić, prior samostana na Badiji, Andro Vid Mihičić, kasniji kustos splitske Galerije umjetnina te Moderne galerije u Zagrebu i redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, je također, još od 1941. godine, bio aktivni suradnik partizanskog pokreta. Isto vrijedi i za većinu ostalih franjevaca na Badiji, kao i za korčulanske dominikance i dominikanke. Nitko od njih, ne samo što nije stradao, nego su i dobili priznanja za sudjelovanje u antifašističkom pokretu.

Zašto se Crkva poziva baš na njegovo nasljeđe?

Tu sad dolazimo do ključnog pitanja. Zbog čega se od svih ljudi crkva odlučila pozivati na nasljeđe Bernardina Sokola, a ne primjerice na nasljeđe Andre Vida Mihičića? Odgovor koji bi u sebi sadržavao isključivo činjenicu da je Sokol bio ubijen, jednostavno ne može biti dovoljan, jer čovjeka ponajviše određuje ono što je radio, stvarao i ostavio u nasljeđe. To bi međutim bio u prvom redu problem crkve, a tek potom i posredno problem društva.

No, kada se predsjednica pozove na to da je ona sljednica Sokolovog nasljeđa, to predstavlja primarno problem hrvatskog društva. Prije svega zato što to nije točno, a potom što dodatno podgrijava ionako rašireni revizionizam i potpunu relativizaciju moralnih izbora u Drugom svjetskom ratu. Republika Hrvatska je nastala i omogućena je upravo na izboru i nastojanjima ljudi kao što su bili bio Andro Vih Mihičić i Manes Karninčić, na koje i crkva može biti ponosna. A svaka negacija i prešućivanje te činjenice odvodi društvo i zemlju u raskorak s modernim svijetom.