Category Archives: Hrvatska danas

The origin of the Croats

Croatian origin
The origin of the Croats
                                           Like the creation of the Croatian state, the origin of the Croatian people is today understood by the masses in a rather epic way, in the manner of the “Lord of the Rings”. Various right-wing portals also contribute to this, which elaborates the so-called “Iranian theory” about the origin of Croats. Today there are a lot of works, as a rule by various amateurs of dubious qualifications, about today’s Croats as direct descendants of ancient Asian civilizations, some Sarasvati / Harahvata / and I don’t know what kind of non-avatar. Every possible similarity of names, words, anything that could get Croats out of the group of hated Slavic peoples is sought. Regardless of the fact that his language is almost identical to Serbian, regardless of the fact that it is Slavic, regardless of the fact that according to some statistics, 60 percent of Croatian and the largest Slavic, Russian language match, the Croat would rather be of Iranian, Hittite, if necessary Indian origin, only not to be a Slav. We had a similar situation during Pavelić’s NDH, when the so-called “Gothic theory”, in other words, that the Croats were Slavicized Germans, all for the purpose of licking Hitler and securing a place in his “New Order”.
However, what is the real ethnic origin of today’s inhabitants of the Republic of Croatia, who declare themselves to be Croats? To answer this question, we must be aware that the genetics of today’s Croats were crucially influenced by two historical factors or events: the first was the great migration of peoples, and the second was the war with the Turks in the late Middle Ages and early modern times.
The great migration of peoples
The great migration of peoples was a centuries-long process of migration of tribes and peoples from Asia and the interior of Europe, to the south and west. Historical sources for this period mainly place the arrival of Croats in the 7th century. However, in connection with this immigration, it should be noted, and the previous post will help us, that the people under the Croatian name inhabited a much smaller territory than today. The whole of Croatia north of the Kupa and Petrova Gora (Gvozd), was inhabited by various Old Slavic tribes, the ancestors of today’s Kajkavians, and Slovenes. These Kajkavian Slavs, who came under the rule of the Croatian king in the 10th century, were given the Croatian national name only in the migrations caused by the Turkish wars. Not only were the original Croats-Čakavians, in the area of ​​Dalmatia, Lika, etc., a Slavic people, but a huge non-Croatian ethnic corps of Kajkavians was incorporated into today’s Croats. Even in the south, in original Croatia south of the Kupa, not to mention the former Byzantine Dalmatia, the Croats found the remains of the natives, and previously settled peoples (Avars, various Slavic and Germanic tribes…), who assimilated into their national corps. Not only did the Croatian state begin its historical course as a confederation of three states, but the Croats themselves, as a people, expanded by centuries of expansion into non-Croatian, Slavic, and non-Slavic national elements.
Turkish wars
However, for today’s ethnic origin of the Croats, the Turkish wars are perhaps even more important, in the period from the 15th to the 18th century. This matter is generally little known today, and it is very important because the raids of the Turks over these centuries have caused such migrations and changes in the composition of the population, which can hardly be compared with anything before or after. Changes in the population of today’s Croatia in the Turkish wars can be divided into the following groups: changes caused by direct Turkish attacks and occupation, those caused by the withdrawal of the Turks, and finally those caused by the Austrian colonization of areas liberated from the Turks.
1.) The Turkish occupation of the territory of today’s Croatia, ie the then Kingdom of Croatia, Slavonia, and Dalmatia, was long, painful, and bloody. With many losses, countless battles, breaking through from fort to fort, from town to town, the Turks managed for decades to occupy the area to the borderline that ran from the Drava River between Virovitica and Koprivnica, through the Bjelovar area, Moslavina, then south of Sisak and Karlovac, then at the crossroads of Lika and Gorski Kotar, to break out into the sea along the Velebit mountain somewhere south of Karlobag. The population of most of Croatia and Slavonia was massacred, taken into slavery, and deported to Turkey. Historical annals record thousands and tens of thousands of prisoners being systematically taken away. The famines and contagions that accompany each, and especially these long and bloody wars, have done their part. People began to flee en masse to the unoccupied part of Upper Slavonia, as well as to European countries. In many cases, the nobility alone, seeing that they could not resist the Turks, knew how to literally raise thousands of submissive peasant-serfs, and take them with them to the west, leaving behind virtually empty areas. The chronicles record that in this way today’s Moslavina and western Slavonia were emptied of their pre-Turkish population. The remaining Croatian-Slavonian population converted to Islam en masse; the bishops of Zagreb fear for the thousands of abandoned peasants who have accepted the new government “falling away from the saving faith of Christ in the Mohammedan sect.” From the east, a new population is emerging, of the Shtokavian language and of the Orthodox faith – the Serbs, which the Turkish authorities are colonizing practically on a desolate land. When the opportunity arises, Serbs will flee en masse to the free side, so that a network of Serbian Orthodox settlements will be created all the way to the slopes of Medvednica and Kalnik. The Orthodox population will make up the majority in many areas.
2.) The retreat of the Turks and the liberation of the Croatian-Slavonian regions created today’s Bosnian-Croatian border, but also brought new mass migrations; Thousands of Islamized Croats and Slavonians, after several generations probably completely loyal to the new religion and state, and fearing violence from their Christian compatriots, left their lands en masse, and withdrew after the Turkish army to Bosnian territory, on the other hand, new thousands of Catholics and Orthodox, fleeing Turkish revenge, they leave their territory, and cross into Croatia, Slavonia and Dalmatia (the latter being ruled by Venice).
3.) At the beginning of the 18th century, the Austrian authorities found themselves in front of massively abandoned and uncultivated territories, which were inhabited by refugees and the Serb border population and the remains of the natives. Then they embarked on mass colonization of abandoned land. Everything from southern Lika to Srijem, the country is flooded with thousands of colonists: Czechs, Slovaks, Poles, Hungarians, Germans, even Italians (some villages around Pakrac).
For the area of ​​today’s Croatia in the 18th century, we can ask ourselves, who is more of a native here. Croatia and Slavonia resemble a mosaic of remnants of Chakavian Croats and Kajkavian Slavonians, Germans, Czechs, Orthodox, and Catholic Serbs, Catholics from Bosnia of unclear “shock” and “Bunjevac” identity… The whole of today’s central Croatia, from Prigorje to western Slavonia was in fact ” small Czech Republic ”, in some places even today up to fifty percent of the Croatian population is actually of Czech origin. Today’s Czech community around Daruvar is actually the “remnants of the remnants” of the former population. In the villages of northwestern Croatia today, every third family bears a foreign surname, or can state their German, Czech, Polish, Hungarian or Slovenian origin; the hinterland of Bjelovar is soaked with Hungarians, and the city itself was initially inhabited en masse even by Ruthenians. A huge percentage of Croats, even Kajkavians, is of Serbian origin; Serbian fugitives from the Turkish side were called “refugees” and “lecturers”; The surnames “Prebeg” and “Predavec” are common among Croats in this area, and there are several Croatian settlements that are so-called. Until the 19th century, many hamlets and hamlets bore the adjective or nickname “Vlachs” or “Vlachs”, which speaks of their Serbian origin. Croats themselves would be amazed at how many of their surnames are actually Serbian. carried the adjective or nickname “Vlachs” or “Vlachs”, which speaks of their Serbian origin. 
All these Catholic inhabitants, natives or immigrants to the Kingdom of Croatia, en masse accepted the Croatian nationality and national name throughout the 18th, 19th, and 20th centuries. How could this happen? First, we must understand that at that time, religion played a much larger role in society than it does today. Western and Central Europe are Catholic, and the Catholic Church is ruled by a universalism, a legal and organizational unity, governed from Rome and under Latin. In such a situation, religion could not be a factor in the preservation of national consciousness among Catholic peoples, but the framework in which nations were created was a state unit. Thus, the Catholic inhabitants simply, by inertia, in the universal Catholic world, accepted the identity of the state in which they found themselves, as their national. Here is an example: the original Croats, fleeing from the Turks, in the tens of thousands, go to Germany, Austria, Italy, the Czech Republic, and there they assimilate en masse into the native peoples. Even today, the surname “Horvat” (= Croat) is a mass surname in Central European countries. On the other hand, all these Catholics, both Serbs and “Shocks”, Czechs and Hungarians, Germans and Slovaks, are taking over the Croatian name en masse, the name of the country in which they found themselves. It was simply a spontaneous process conditioned by the perceptions of the time. Thus, the basic matrix of the creation of the Croatian nation as belonging to the Croatian state. It is similar to the American model, where immigrants of different ethnic groups, accepting loyalty to the US, English language and American style, life, become-Americans are all equal and the dominant nation does not exist. Even today, when you talk to the average Croatian citizen, as a rule, you will find the identification of nationality and citizenship – if you live in Croatia, you are simply a Croat. If in Serbia, you are a Serb.In such an environment, in which the population of different origins, of the Catholic faith, merged into the Croatian people, the only “black sheep” remained Orthodox Serbs, due to a different national model that ruled them. Serbs, therefore, belong to Orthodoxy. There is not so much pronounced universalism in Orthodoxy, but the Church in a certain nation completely belongs to that nation, and that is why it becomes a builder and guardian of identity. The Serbian state could have collapsed, and it failed, but the Serb continued to hear in his Church about the Serbian name, St. Sava, holy Serbian rulers, etc. That is how a much stronger national system was created, whose main engine was the Serbian Church. So the historical root of the national conflict between Croats and Serbs can be seen as a conflict between two models of creating a modern nation. Because, from the Croatian perspective, the Serbian “to remain a Serb” within the borders of the Croatian state remains foreign, incomprehensible, and sabotaging. And when it is noticed that the “culprit” is the Serbian Church, the whole edge turns against it – it is no coincidence that throughout history there have been so many attempts to unite and convert Serbs to Catholicism, as well as attempts to create the “Croatian Orthodox Church”. From the Serbian point of view, the Croatian model seems insane – to give up its origin and nation, and replace it all with the name and national identity of a historical and legal creation of the Croatian kingdom? That is why a Serb could remain a Serb even without his state, but on the condition that he preserved his faith. By falling away from the Serbian Church into Catholicism or Islam, he remained without a national sign and easily fitted into other nations.
When all this is added and subtracted, Croats are a mixture of everything and everything, united by the Catholic faith and the name of the Croatian state. Not only were the original Croats a mixture, basically Slavic, but most of today’s Croats have no blood ties with them, nor can they trace their ancestors in today’s area beyond the 15th century. Therefore, every Croatian right-winger, who today flaunts Iran and Croatian ethnic unity, continuity, superiority, and uniqueness, should first study the genealogy and history of the inhabitants of their region. Maybe he manages to understand some things and starts building his Croatian patriotism on some healthier foundations

Zakaj nam trebaju jajca?

Kaj more čovek napraviti bez jajci?

Recepti gospona Iveka

Znate kaj veli Nadalina: “Jaja se mogu spremit na mali milijun načina!” I to vam je ljudi moji velika istina. Bez jajci nemreš niti početi razmišljati o nekakvoj kvalitetnoj klopi. Probajte spohati meso bez jajci- nema teorije! Probajte napraviti sarmu ili filanu papriku bez jajci – nebu išlo. A tek si zamislite glavnu kuharicu na pravim domaćim svatima. Prvo kaj bu rekla je: “Trebam 200-300 jajci”, a morti sam rekel i premalo. Ovo je količina za malo manje svate. Morete si zamisliti za Vuzem doručak bez jajci? Denite uz kuhanu šunku kaj god oćete, ali svakak moraju biti i kuhana jajca i naravno hren. Skoro sve čestitke za Vuzem imaju na sliki jajca ili piceka, simbole toga velikog svetka. Ja za Vuzem obično delam šalatu od plodova mora ili hobotnice. Kupim 2-3 hobotnice i mislim kak je to puno. Kad ono hobotnice (inače fajn skupe), se skvrčiju pri kuhanju i da bu svakome barem malo šalate za koštati, moram ju “produžiti” z jajcima i malo kuhanog krumpira. U stvari to vam odlično paše jedno z drugim. Puno finih šalati se i inače kombinira z jajcima: šalata od povrtnice z jajcima, zelena ili radič šalata z jajcima ili odlična šalata od ostanjki pečenja ili pohanja z jajcima. Sve to more biti fino predjelo ili čak lagano glavno jelo v letnim mesecima.

Svojedobno sam imal pajdaša u vojski koji mi je jemput rekel: “Znaš ti stari moj kaj? Ja bi ti mogel jajca jesti tri put na dan, svaki dan i nebi mi dojadila.” Ja sam mu naravno poveroval jer u svojoj bližoj okolini imam i dan danas takaj ljude koji moreju svaki dan jesti jajca na sve mile načine. Prošli tjedan sam za jedan obrok predložil jajca s pomfritom i verujte da je to ponekad spas za žene koje delaju, a moraju za decu nekaj pripremiti za jelo. To se jelo brzo pripremi, a večina dece, a i puno odraslih, to jako voli jesti. Dok smo kak studenti svirali na moru brzo bi nam dozlogrdil jelovnik koji se ponavljal svakih osam dana, a mi smo tu četri meseca. Spas je bil upravo u pomfritu z jajcima pod uvjetom da smo uspeli animirati s kakvim pićem glavnog kuhara. Ak malo pratite kojekakva događanja u Lepoj našoj, onda ste primetili neke fešte posvećene jajcima. Tak na pr. v Istri pripremaju one njihove fritaje s koječim u ogromnim posudama, pa razbiju na stotine komada jajci i z njime zaliju šparoge, luk, tartufe, nekakvu zelenjavu i bog te pitaj kaj sve ne. Ljudi oduševljeni. Sve u svemu kak i vidite i znate, bez jajci se nemre ništ napraviti. Nek ovaj tjedan bu v znaku jajci!


JuhaPrežgana juha z jajcima ili kašicom
Glavno jeloKljukači z jajcima sa ili bez šalate
DesertČaša pive tu dobro paše.


JuhaJuha od gljiva
Glavno jelo
Kajgana z čvarkima i crvenom paprikom
DesertSlatki omlet


Juha: Pileći ragu
Glavno jelo
Pohana piletina, rizi-bizi, šalata
Desert: Friška jabučnica, sad joj je vreme.


Juha: Bilo koja juha iz vrećice
Glavno jelo
Omlet sa špekom, kobasicama i šunkom
DesertNegazirani sok ili obična voda


Juha: Krem juha od graha
Glavno jelo
Zapečeni grah z jajcima (morete podinstati na luku i malo mesa ili kobasice).
DesertPalačinke s čokoladom, mesto palačinki more i samo jen gemišt.


PredjeloŠalata od tunjevine z jajcima, za četri člana obitelji su vam dosta dve konzervice tunjevine i četri jajca.
Glavno jeloKoprive ala špinat i pohani kruh
Kompot od jabuki


Toplo predjelo: Zapečene špagete na putru s parmezanom.
Glavno jelo: Biftek z jajcima (more i nekakvo jeftineše meso), pečene pole krumpira, zelena šalata.
Desert: Baklave, obed je moćan, razblažite ga z čašom vina

kajkavian language

Kajkavian, Part 1

The first thing that one notices when listening to a typical Kajkavian speech is that it sounds different. Kajkavian is spoken in the north of Croatia, around Zagreb and in a broad diamond-shaped area between borders with Slovenia and Hungary.

Kajkavian is its various forms (there are no sharp borders when going from Kajkavian stops to Slovene or Čakavian) is spoken by some 800000 persons, or even 1.2 million — there are no precise counts — but the number is similar or greater to the whole population of Dalmatia! However, if you turn on any Croatian radio station, it’s very unlikely that you will hear anything Kajkavian. It’s even not easy to find songs on YouTube™.

However, there are some great songs, and Suza za zagorske brege is one of greatest Croatian songs, and some verses in it are without a doubt the saddest.

V jutro dišeče gda bregi su spali
A mesec još zajti ni štel
Potiho sem otprl rasklimanu lesu
I pinklec na pleča sem del

Stara je mati išla za menom
Nemo vu zemlu gledeč

Ni mogla znati kaj zbirem vu duši
I zakaj od včera nis rekel ni reč
Preveč smo toga povedat si šteli
A se smo pozabili več

Gda smo vre prešli kraj najzadnje hiže
Vu suzah najemput sem bil
Kaj ne bi to vidla stara mi mati
Z rukami lice sem skril

Sud oko mene su disale rože
I bil je rascveteni maj

A ja nis ni jemput pogledal za sobom
Od tuge nis mogel pozdraviti kraj
Samo sem bregima dragim obečal
Da vrnul se bum nazaj

(Ana Bešenić)
“On a scented morning, while the hills were sleeping
and the Moon was reluctant to set
I silently opened the rickety gate
and put a small load on my back

My old mother followed me
silently looking down

She couldn’t know what I was pondering in my soul
And why I didn’t utter a word since yesterday
There was too much to say to each other,
And we have forgotten it all.

When we passed the last house
I was suddenly in tears
So that my old mother couldn’t see it
I hid my face with hands

All around me, the scent of roses
And the May was blossoming

And I didn’t once look behind me
Too sorrowful to say goodbye to my homeland
I only promised to the dear hills,
That I will come back”

(based on the translation by Mojast, YouTube)

Vjera u sluzbi nacionalizma medjugorje, lazno izmisljeno svetiste

Drago Bojić: Međugorje je nastalo na prevari i obmani, uništilo je duhovnost katolika

 Vedran Salvia/

M. G. Ovo je interview sa kojim se u potpunosti slazem

Drago Bojić: Međugorje je nastalo na prevari i obmani, uništilo je duhovnost katolika

Sve je bilo pogrešno u Tuđmanovoj politici. I na unutarnjem i na vanjskom planu. Upropastio je državu koju je vodio, zarazio ju virusom najgoreg nacionalizma, ekonomski ju uništio i srozao njezin ugled u svijetu. Najviše zla je njegova politika učinila u Bosni i Hercegovini. Izvršio je agresiju na BiH, gurnuo bosansko-hercegovačke Hrvate u sukob s Bošnjacima, politički trgovao bosanskim Hrvatima. Nakon Pavelića, Tuđman je najnegativnija politička ličnost u novijoj povijesti HrvatskeBosanski franjevac, teolog i publicist Drago Bojić svojim kritičkim promišljanjima itekako odudara od standardne svećeničke slike.Može ga se čuti tako kako iznimno otvoreno govori o samoj Crkvi, ali i ratu na ovim prostorima, kao i politici. U razgovoru za Dubrovački dnevnik Bojić se dotaknuo upravo prošlosti, fenomena ovdašnjih domoljublja, ali i stanja u Crkvi. TUĐMAN NAJNEGATIVNIJA LIČNOST U NOVIJOJ POVIJESTI—–“Tuđman je najnegativnija politička ličnost u novijoj hrvatskoj povijesti, a zasigurno i jedan od najnegativnijih balkanskih političara posljednja tri desetljeća”. To su vaše riječi. Što je ono što smatrate toliko pogrešnim kod Tuđmanove politike.–—– Sve je bilo pogrešno u Tuđmanovoj politici. I na unutarnjem i na vanjskom planu. Upropastio je državu koju je vodio, zarazio ju virusom najgoreg nacionalizma, ekonomski ju uništio i srozao njezin ugled u svijetu. Najviše zla je njegova politika učinila u Bosni i Hercegovini. Izvršio je agresiju na BiH, gurnuo bosansko-hercegovačke Hrvate u sukob s Bošnjacima, politički trgovao bosanskim Hrvatima. Nakon Pavelića, Tuđman je najnegativnija politička ličnost u novijoj povijesti Hrvatske.Kad je već tome tako, kako uopće objasniti tu retuđmanizaciju?

Već kad je on umro, postojale su velike ograde u društvu prema njegovoj ostavštini. I išlo je to tako sve do unazad deset godina ne bi li se odjednom ponovo aktualiziralo. Prema mom mišljenju mjera je društvene zaostalosti u uzdizanju osobe koja je odista državu unazadila u smislu u koje vi govorite da ju je unazadila. Kako je uopće slobodnomislećoj osobi to moguće prihvatiti?–—- Točno je da je nakon Tuđmanove smrti jedan dio ljudi bio bijesan i ljut na Tuđmanovu političku ostavštinu, ali uglavnom zbog pljačkaške privatizacije koja je dovela do bijede i siromaštva. Ali rijetko je tko među Hrvatima prigovarao Tuđmanu općenito zbog njegove politike. Naravno, bilo je i drugačijih glasova u Hrvatskoj, ali ti glasovi nisu bitno utjecali i ne utječu na opće stanje duha u toj zemlji.—–TREBA UKLONITI SVE ŠTO PODSJEĆA NA TUĐMANA—–Ima tu jedan zanimljiv paradoks, taj da i mediji raznoraznim istraživanjima “pro et contra” Tuđman nameću istoga kao uzor. Ali, ipak kao da se to ne prihvaća dovoljno među građanstvom. Kao da je građaninu, dakle onome koji živi da preživi, ipak nedovoljno Tuđman prirastao srcu. Što je zanimljivo jer taj građanin je eponim društvene dosade, on je sve zapušteniji u razumijevanju procesa, sve umorniji. No, taj Tuđman se ipak nije “primio”.  Tu kao da dolazi do određene diskrepancije.Jedan dio građana, vrlo mali dio, jest kritičan prema Tuđmanovoj politici, ali ogromna većina Hrvata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i dalje štuje Tuđmana. Upravo ga najviše vole takozvani mali obični ljudi, baš oni koji su najsiromašniji i najbjedniji dio društva. Možeš sve kritizirati, ali Tuđmana nemoj dirati, jer je on „otac domovine“, on je zapravo Hrvatska.—–Do kad će prema vašem mišljenju to biti tako, do kad će se umjetno “pumpati” slika o velebnom Tuđmanu, što se treba dogoditi da tako ne bude?–—– Teško je očekivati da će se pojaviti politička opcija koja bi bila hrabra da raskrsti s Tuđmanovom političkom baštinom. Trebalo bi ukloniti sve što podsjeća na tog čovjeka i njegovu politiku. Umjesto toga, njegovim imenom se nazivaju ulice, trgovi, aerodromi… Hrvatska je sva u znaku Tuđmana.—–LJUBAV PREMA DOMOVINI SE NE ISKAZUJE MAHANJEM ZASTAVA—–Nije li upravo činjenica da se društvo gradi na dignitetu rata, uvjetovalo sadašnje stanje stvari?–—- Hrvatsko društvo je, kao i druga naša društva, taoc rata. O ratu ne smijete reći nijednu kritičku riječ prema svojima. Domovinski rat u Hrvatskoj se štuje kao svetinja i u to ne smije nitko dirati. Ali nije sve bilo tako čisto kako se to prikazuje. I Domovinski rat je imao svoje tamne strane. Počinjeni su i teški ratni zločini, a njih se konstantno potiskuje i prešućuje, pa i opravdava. Naši narodi imaju ratnički mentalitet, slave ratne uspjehe i oplakuju ratne poraze. Gotovo sve je u duhu rata.

Nije li takvo domoljublje istinski opasno? Domoljublje kao državni pokret, dakle modus u kojem je komunizam zamijenjen nacional-klerikalizmom? Tako imamo primjere da  recimo se zamjera nekome “nedostatak domoljublja”, a da taj primjerice to ide uistinu opravdavati…–—– Nema veće i opasnije optužbe u našim društvima od te da vas optuže zbog nedostatka domoljublja. I to je slučaj na svim stranama. Ljubav prema domovini ili zemlji u kojoj živite se ne pokazuje domoljubnim paradama, mahanjem zastavama i uzvikivanjem patriotskih parola. Ta ljubav se, ako je uopće normalno i razumno govoriti o ljubavi prema domovini,pokazuje poštivanjem zakona, ustava, ljudskih prava i sloboda. A to najčešće nije slučaj na ovim prostorima. Sva naša domoljublja i svi naši patriotizmi su neka vrsta patologije: skup kolektivnih histerija, šizofrenija, depresija i manija. —————— ————— Zašto se vi bavite sa svim tim temama? Znam da je teško o porivima, volio bih da ispričate taj nagoni––— U našim društvima bolje prolaze oni koji šute, koji se ne bune, koji se prilagođavaju, koji pristaju na kompromise, koji su ugasili svoje savjesti. Takvi čine većinu u našim društvima. Mislim da je časnije i humanije izabrati drugi put i ne pristajati na kompromisersku i oportunističku logiku života.—–NACIONALIZACIJA RELIGIJE JE NAJVEĆA PERVERZIJA VJERE—–Koliko vas činjenica da ste svećenik na neki način štiti ili je pak smatrate otegotnom okolnosti, budući da iskazujete otpor prema onome kako Crkva na našim područjima funkcionira?Budući da sam član Katoličke crkve, imam i pravo i dužnost da o njoj govorim i pišem. Crkva nije ničije privatno vlasništvo, iako se mnogi biskupi i svećenici ponašaju kao da to jest. Licemjerno je kritički govoriti i pisati o drugima, a to je tako čest slučaj u Crkvi i u svim našim zajednicama, a ignorirati, prešućivati ili čak opravdavati ono loše u vlastitoj zajednici. Isus iz Nazareta je takvo licemjerje osuđivao i žestoko je kritizirao one „koji gledaju trn u oku brata svoga, a u vlastitom oku ne vide balvan“. Kad kritički govorite ili pišete, primjerice o spregi politike i religije ili nacionalizmu u Crkvi, odmah vas optuže da se bavite politikom. A to što je većina ljudi u Crkvi stalno na strani nacionalista i njihovih politika nije problem. Oni su, tako se to opravdava, uz narod. —————————————————- Mislite li da je ta “nacionalizacija religije” opasna? –—- Nacionalizacija religije je najveća perverzija vjere. Ona je i društveno opasna ondje gdje je određena religija u većini i gdje preko nacije i politike vrši svjetonazorsku torturu nad onima koji ne pripadaju tom svjetonazoru.

Kao da sekularizam gubi korak. Hvarski biskup Petar Palić na prošloj Festi sv. Vlaha govori o “sekularizmu koji je ušao u domove” kao da se tu radi npr. o paganstvu…– Kamo sreće da je sekularizacija ušla u domove i da je bar malo provjetrila i promijenila primitivna i tradicionalistička shvaćanja ljudi. Ali to, nažalost, nije slučaj. Naša društva nisu nikad bila sekularna, dakle, ni ono socijalističko jugoslavensko društvo u kojem je religija bila posve odvojena od države. Bio je to samo vanjski okvir, a sadržaj se nije bitno mijenjao, preciznije kazano, sve se ono antisekularno, dakle, tradicionalno i konzervativno, privatno i potajno njegovalo. Crkva i vjerske zajednice su protiv sekularnosti zato što sekularnost inzistira veže na ljudskim pravima i slobodama, a vjerskim zajednicama je jako stalo da ljudi imaju što manje prava i sloboda jer se onda mogu okrenuti i protiv njih ili izaći iz tih zajednica što se posljednjih godina masovno događa u zapadnoj Europi.—–CRKVA SE PREKO STEPINCA ŽELI PREDSTAVITI MUČENIČKOM—–Volio bih da se dodirnemo nekih pomalo tipičnih, leksikonskih pitanja, koje dijele javnost. Dakle, vjeronauk u školama?– O tome sam posljednjih petnaestak godina u više navrata pisao i govorio i ostajem pri stavu da konfesionalnom vjeronauku nije mjesto u školama. Ali smatram da se o religijama u školama mora učiti, jer su one naprosto dio naše prošlosti i naše sadašnjosti. Na taj način bi mladi ljudi upoznali i svijetle i tamne strane svih religija svijeta.—–Pompa oko kanonizacije Alojzija Stepinca?–—- Katolička crkva u Hrvatskoj inzistira na svetosti Stepinca zato što preko sudbine jednog čovjeka, čiji život nije bio svetački, želi sebe cijelu predstaviti mučeničkom i preko mučeničke aureole očuvati sadašnji monopol u društvu. Čak se i sama crkva sve češće naziva „Stepinčevom crkvom“ što je posve pogrešno, i teološki i ekleziološki, i što je suprotno Evanđelju i Svetom Pismu. Ovdje je manje riječ o Stepincu, a više o sadašnjoj Crkvi i njezinim sadašnjim interesima.—–Fenomen Međugorja?– —-Sve je u Međugorje nastalo na obmani i prevari, i tobožnja viđenja i takozvane Gospine poruke. Ništa tako nije uništilo i pervertiralo duhovnost katolika na ovim prostorima kao međugorska pseudoduhovnost. Ona je preko hodočašća i međugorskog radija zahvatila mnoge ljude i razorila im i ono malo autentične vjere što su imali. To međugorsko duhovnjaštvo, o kojem bi vjerojatno više mogli kazati psiholozi i psihijatri, je kapitalističko-nacionalistička varijacija vjere koju nije dotaklo Evanđelje Isusa iz Nazareta. Ali, nemam namjeru da ikoga odvraćam od Međugorja. Neka svatko preuzme odgovornost za vlastiti život i vlastitu duhovnost

P. S. Pa dragi Hrvati pokazite koliko ste vjerski zatucani, koliko vjerujete u gluposti i nesto sto ne postoji

pravi hrvat

Ako se ne mozete naci u ovim kategorijama, onda ste sumnjivog porijekla…

– Pravi Hrvat mrzi žene sa dva prezimena.- Pravi Hrvat nikad ne pojede poklonjenu bombonjeru,već je i on pokloni nekom drugom,a ova na kraju promijeni više vlasnika dok se ne pokvari.- Pravi Hrvat Mesića nikad nije nazvao predsjednikom.- Pravi Hrvat je naučio čitati iz juhe “na slova”.- Pravi Hrvat iz pršuta odvaja crveno, a jede bijelo.- Pravi Hrvat uvijek ima prva tri gumba košulje otkopčana (jer ga guši).- Pravi Hrvat uvijek nosi “pederušu” da mu “tetejac” ne sklizne niz “eurosport” trenirku.- Pravi Hrvat se ne boji bolesti niti mu ona išta može. Bez problema iskašlje i AIDS.- Pravi Hrvat slomljenu ruku namješta kod “nekog čovjeka” iz drugog sela.- Pravi Hrvat ne nosi naočale za vid, pa makar poluslijep bio, ali zato sunčane nosi i po noći.- Pravi Hrvat u disku pleše isključivo neritmičnim i fanatičnim pljeskanjem, statično zalijepljen za šank.- Pravi Hrvat voli ostavljat novac svugdje samo ne u kući. čak i bankomatu ostavi 100 kuna kad podiže 1000.- Pravi Hrvat obožava zvuk violine, ali samo kad mu svira na uho. U Bečkoj filharmoniji je ne moze smisliti.- Pravi Hrvat poznaje samo jednu valutu, a to je famoznih 100 Maraka u protuvrijednosti 360 HRK.- Pravi Hrvat na svaku pjesmu odgovara neritmicnim pljeskanjem. Smatra se da mu ta navika vuce jos iz djetinjstva (iz kojeg nije ni izasao); ritam “tasi-tasi-tanana”.- Pravi Hrvat se pravi glup i kad je sve dobro shvatio, da mu se prijatelji nebi narugali kako je, nedajboze, nacitan.- Pravi Hrvat nikad ne priznaje poraz.- Pravi Hrvat cesto trazi kavgu kada popije. U tuci obozava neprijatelju izbiti vilicu, udarit nogom u trbuh, a posebna specijalnost mu je saka u potiljak (naravno, umjesto sake cesto se lati i pepeljare ili noge od stola).- Pravi Hrvat se rado izruguje slabijem od sebe.- Pravi Hrvat udara tv sakom kad se pojave smetnje.- Pravi Hrvat pijan rado kida mukotrpno zaradjene novce, pisa po njima ili puse nos u njih.- Pravi Hrvat ne okrivljuje svoje dijete zbog neuspjeha u skoli (“Tata, onaj nastavnik me mrzi jer je komunjara!”), vec hvata profesora za vrat i izbija mu naocale samarom.- Pravi Hrvat pred prijateljima nikad ne kaze “moja zena” vec “ona moja”.- Pravi Hrvat ne zna tablicu mnozenja, ali zato punte na kartama zbraja digitronskom preciznoscu.- Pravi Hrvat svoje duznike pamti “slonovskim pamcenjem”, ali kada se radi o njegovim dugovima, tada ima znatno losije pamcenje.- Pravi Hrvat drobi kruh u juhu.- Pravi Hrvat spagete nezna omotati oko vilice, pa je sitni na komadice i jede zlicom.- Pravi Hrvat uvijek glasa, pa i kad nije na popisu.- Pravi Hrvat od malih nogu odgaja dijete da je srbin cetnik, englez mason, a crnac djavo.- Pravi Hrvat se moli Bogu, a zaziva djavla.- Pravi Hrvat u crkvu ne ide zbog Boga, vec da bude vidjen.- Pravi Hrvat mjeri velicinu svoje vjere velicinom zlatnog kriza sa lanca.- Pravi Hrvat ne ide na polnocku, vec ispred crkve baca petarde, a u slucajevima jaceg pijanstva i bombe.- Pravi Hrvat se trudi imati sto vise kilograma (ma koliko mu to stetno za zdravlje bilo) jer selo kaze: “Jebo covika ispod 100 kg!”.- Pravi Hrvat se boji doktora ko djavla, a u stomatologa nema potrebe ici jer ima genetski savrsene zube.- Pravi Hrvat je u sexu dozalaboga perverzan i nastran, ali je u drustvu cedan i stidan na istu temu.- Pravi Hrvat ne lize obrijanu pizdu jer se tu nema sta lizati.- Pravi Hrvat pljune u ruku prije masturbiranja.- Pravi Hrvat gleda samo kako ce zajebat jedan drugoga a kad se svima stisne onda nema sloznijeg naroda .- Pravi Hrvat ne zna šta je ZERP, al misli da ga treba proglasit jer jebo mater Slovencima.

Tko je Hercegovcima rekao da su oni Hrvati i zašto su ih lagali?

Nikad odgovoreno pitanje

Postavlja se pitanje: Ako su Turci i Ustaše iz Bosne i Hercegovine danas nekim božjim čudom postali Hrvati, a što smo onda svi mi čiji su se Hrvatski preci stoljećima borili i ratovali protiv njihovih Turskih predaka? Bratstvo i jedinstvo Hrvata s najvećim neprijateljima Hrvatskog naroda Nakon “bratstva i jedinstva” s Srbima (koje i nije baš najljepše završilo), nekom idiotu je palo na pamet da nama Hrvatima silom pokuša nametnuti neko novo bratstvo i jedinstvo, koje je zapravo nama Hrvatima puno gore i mrskije čak i od onog “bratstva i jedinstva”, sa Srbima. A, iza svega sakriva se katolička crkva i njena potreba za širenjem vjere i prekrštavanja nevjernika Da bi cijela ta priča bila još gluplja netko time pokušava progurati nekakvo novo izmišljeno “katoličko bratstvo i jedinstvo”, a palo mu je na pamet da nama Hrvatima za braću predloži nikog drugog, nego najveće i vjekovne neprijatelje Hrvatskog naroda – Turke i Ustaše iz Bosne i Hercegovine. Tko je toliko glup da pokušava udružiti dva naroda koji nemaju apsolutno ništa zajedničkog? Za tog idiota očito  nema veze ni to što smo mi Hrvati upravo protiv tih Turaka i Ustaša, odnosno preobraćenih potomaka Bogumila i Turskih okupatora stoljećima ratovali i što s tim Turcima, osim vjere koju su oni prihvatili tek nakon raspada Otomanskog carstva, nemamo ni jedne dodirne točke. Ni zajedničku povijest, ni zajedničku kulturu, ni mentalitet, ni običaje.Što su nama Hrvatima Turci i Ustaše iz Bosne i Hercegovine? Naime nama Hrvatima – probraćeni Turčin iz zapadne Hercegovine  jednak je recimo recimo jednom Srbinu iz Niša ili Rumunju iz Transilvanije, osim što su vjerojatno i Srbin i Rumunj, puno bolji i pošteniji ljudi, puno manji lopovi i puno, puno manji zločinci. Vjeruje li netko zaista da mi Hrvati ne pamtimo? Vjeruje li netko zaista da mi Hrvati ne pamtimo 500 godina rata sa Turcima i Ustašama iz Bosne i Hercegovine? Vjeruje li netko zaista da mi Hrvati ne pamtimo nabijanje Hrvata na kolac, opsadu Sigeta, Nikolu Šubića Zrinskog ? Turske pljačkaške pohode, masakre, silovanja, zločine. Vjeruje li netko zaista da mi Hrvati ne pamtimo Jasenovac i zločinačku i lopovsku silom nametnutu Ustašku vlast. Turci i Ustaše – zločinci koji su se već dokazali…Sve to posebno se vidi ovih dana nakon presude Haškog suda i očajničkog samoubojstva amaterskog režisera koji je bio toliko loš u poslu kojim se je bavio da ni vlastito samoubojstvo nije uspio uvjerljivo izrežisirati. No, zanimljivo je da Turcima i Ustašama to nisu prvi zločini jer su slične zločine radili i kao Turci nad Hrvatima i kao Ustaše nad Srbima i Židovima u vrijeme drugog svjetskog rata. Mnogi kažu da su Turcima i Ustašama zločini u genima upravo zato jer su ih njihovi očevi Turci stoljećima uzgajali da budu što gluplji, zaostaliji i primitivniji Turci i Janjičari i da ih kao takve mogu slati u razbojničke pohode u Hrvatsku i Europu. Turski lopovi i lažljivci Zaostalost, primitivizam, priglupost i lopovluk jedine su ljudske karakteristike, koje Turci i Ustaše imaju. Dobro je i korisno znati da bi primitivna Turska banda i vlastitu majku prodala kad bi za nju mogla postići bilo kakvu cijenu. A, da je to zaista tako govori nam i situacija u Hrvatskoj u kojoj su Turski lopovi doslovno sve privatizirali, uništili i opljačkali. Sve to omogućio im je Franjo Tuđman koji ih je i doveo kako bi započeo rat sa Srbima i kako bi zajedno s njim opljačkali sve što je Hrvatski narod stvarao stoljećima. Vjerovali ili ne Vjerovali ili ne Turski lopovi su Hrvatsku toliko pokrali da među junacima privatizacije, odnosno Tajkunima, zapravo i nema nikog rođenog u Hrvatskoj. Gotovo isto vrijedi i za politiku. Bez obzira što Turci i Ustaše nisu Hrvati i što ne pripadaju Hrvatskom narodu i što im je Tuđman na prevaru i bez da je pitao Hrvatski narod, dao pravo glasa u Hrvatskoj, Turci i Ustaše nalaze se u gotovo svim pozicijama u Hrvatskom političkom i državnom vrhu. Zanimljivo je u to da zahvaljujući namještenim izborima i izmišljenim glasačima iz BiH i njihove Ustaške dijaspore, Bosansko Hercegovačka stranka po imenu HDZ pobjeđuje na skoro svakim izborima u Hrvatskoj.Je li Hrvatska okupirana zemlja? Smiješno je to da je Tuđman Hrvatske Srbe koji u Hrvatskoj žive već 400 ili 500 godina nazivao okupatorima, a da nam je umjesto njih doveo Turke i Ustaše iz Bosne i Hercegovine, koji nikad nisu živjeli u Hrvatskoj i nikad nisu bili, a nikad ni neće postati Hrvati. Samim tim odgovor na postavljeno pitanje je logičan: Da Hrvatska je danas okupirana zemlja, a okupatori su isti oni Turci i Ustaše, koji su na vlasti u Hrvatskoj bili od 1941 do 1945 i počinili stravične krađe i zločine.Kuda će ih to odvesti? Turci i Ustaše iz Bosne i Hercegovine poprilično su priglup narod vođen jedino pohlepom i sklonošću ka krađi i zločinu. Upravo stoga oni se nalaze u situaciji da su okruženi samo narodima, koji ih ne vole i kojima su puno toga ostali dužni. Njihove zločine pamte i Srbi i Bošnjaci i Hrvati. Upravo stoga logično je i zaključiti da će u slučaju nekog novog rata Turci i Ustaše najviše stradati jer će protiv sebe imati tri neprijatelja. A, najviše ćemo ih iznenaditi mi autohtoni Hrvati, baš kao i 1945. godine. A, ako rata ne bude…  A, ako rata i ne bude tad je logično očekivati da će autohtoni Hrvati pokrenuti pokret otpora, koji će imati cilj da sve Turske okupatore i lopove koji su se obogatili krađom imovine Hrvatskog naroda dovede pred sud i kazni dugogodišnjom robijom i povratkom u rodnu Tursku vukojebinu. Naime bez obzira na lopovsku vlast i okruženje, koje su Turci i Ustaše nama Hrvatima nametnuli teško je očekivati da Turski lopovi, tajkuni i zločinci poput Mamića, Bandića i drugih ne završe iz debelih rešetaka. Također logično je očekivati da će građani Hrvatske ubrzo jednom i zauvijek ukinuti mogućnost da netko tko nije rođen u Hrvatskoj i ne pripada Hrvatskom narodu, glasuje u Hrvatskoj i tako nameće svoju Tursku i Ustašku volju, interese i vlast cijelom Hrvatskom narodu.  Napisao i obradio: Nenad Grbac

“Sloboda” u Hrvatskoj

Kad sam pokušao objasniti Tanji Porčnik, suautorici izvještaja “Indeks ljudskih sloboda” koja je za portal napisala tekst u kojem zaključuje kako je Hrvatska među najslobodnijim zemljama, da to nije baš tako i da je riječ o manipulaciji, ona mi se smijala i odgovorila kako su to “činjenice”, a meni se, eto, iz nekog samo njoj poznatog razloga, te “činjenice” ne sviđaju.

Jako uzvišen i egoističan tip autorice koja uopće ne želi uzeti u obzir mogućnost da stvari na papiru možda nisu prikazane onako kako zapravo izgledaju u praksi. Pokazalo se da nisam jedini koji vidi manipulaciju u takvim izvještajima i analizama. Javio se kolega Goran Jungvirth, dugododišnji novinar i politolog koji tvrdi da je dobio PTSP “od slobode u Hrvatskoj”. Napisao je pismo gospođi Porčnik koje prenosim u cijelosti.

“Poštovana Tanja, oprostite na smetnji, ali moram Vam se javiti kako bih ponovno imao miran san.

Ne želim kritizirati Vaše izvješće i analizu sloboda u Hrvatskoj, ali moram Vam napomenuti kao društveno-politički kroničar, novinar s iskustvom praćenja najviših državnih institucija 20 godina te kao Komparativne politike, da zadnjih 25 godina Hrvatska živi mokri san nacista i fašista što se tiče (ne)sloboda. Navest ću samo nekoliko primjera:


Rat protiv droge (pogotovo konoplje i malih korisnika) oštetio je zadnjih godina stotine tisuća mladih života i jedan je od glavnih razloga odlaska iz zemlje budući da su mladi ljudi stigmatizirani uhićenjima do kraja života (zbog čega im je posebno teško naći posao) dok se visoko profilirani dobavljači i dileri (često iz vrha vojske i policije) jednostavno izvlače. Posebno je rat protiv korisnika intenziviran u zadnje vrijeme tijekom HDZ-ovih vlada.

Pravosuđe i policija si ratom protiv droge nabijaju radnu statistiku dok kriminal i korupcija cvjetaju kao nikad, a rad sudova je ocijenjen kao jedan od najgorih u EU.

Prometna repsresija je takva da zapravo u noćne sate vrijedi policijski sat, a vozače se sve redom testira na alkohol i droge bez obzira postoji li opravdanja sumnja; uvedene su kamere koje grubo krše privatnost (ne samo kamere za brzinu), a koje su čak i u Sloveniji, poznatoj po prometnoj represiji u regiji – zabranjene jer krše ustavna prava građana.

Pod okriljem borbe protiv ilegalnih migranata uvode se dronovi i termovizijske kamere koje se polako primjenjuju i protiv domicilnog stanovništva.

Policija u velike akcije u kojima zna zaustaviti 200-300 vozača uvodi i carinsku inspekciju (na području cijele unutrašnjosti, ne samo na granici) kako bi zaobišla zakonska ograničenja da kod pretresa vozača i vozila mora imati sudski nalog.

Glazbeni festivali, makar smo turistička zemlja, nam sliče na židovski geto gdje se posjetitelje lovi poput divljači.

Prostituciju, a time i trgovinu ljudima, također vodi vrh policije i moćnika već četvrt stoljeća, poput primjerice glavnog inspektora za prostituciju u Zagrebu.

Mogao bih navesti još niz primjera, ali idemo na iduće.

GOSPODARSKI SUSTAV – represija nad malima i raširena korupcija

U Hrvatskoj ne postoji kapitalizam koji podrazumijeva slobodno tržište i ista pravila za sve. Nasuprot tome postoji jedino rođački kapitalizam na lokalnoj razini (ako je tu Zagreb glavni primjer, možete misliti kako je u ostalim manjim sredinama).

Državna inspekcijska represija ograničava se pak samo na male poslovne subjekte nad kojima se opetovano svaki mjesec provode ‘pojačane akcije nadzora‘, pekarnice se zatvaraju zbog kune manjka ili viška ili neizdanog računa (ne neotkucanog) mušteriji direktno u ruke tijekom gužve…dok se velike, poput primjerice Agrokora ne dira niti nadzire i po 20-30 godina; također velikim se omogućuju predstečajne nagodbe dok se male poslovne subjekte nemilice zatvara na desetke tisuća godišnje.

Tu je tako riječ o korporatizmu (pojmu kojeg je izumio Mussolini, planirajući korporacije ‘od sistemskog značenja’ – pojam upotrebljen kao opravdanje lex Agrokora i spašavanja korporacije od strane države) koje vuku gospodarstvo i zapošljavaju različite, često ideološki suprotstavljene društvene skupine.

Osobno sam upoznao staricu iz Slunja koja je bila nekoliko mjeseci u zatvoru jer je uhićena dok je prodavala sir uz cestu, dok je primjerice oličenje tajkunske krađe i privatizacije u RH Miroslav Kutle na slobodi u BiH, a u korumpiranom HR pravosuđu je oslobođen i po 3. optužnici nedavno.

HRVATI kao TAOCI hrvatske vanjske politike i odnosa prema BiH

I dok u BiH bježe najveći kriminalci (Zdravko Mamić, Miroslav Kutle) i tamo nekažnjeno žive pa čak i neki osuđeni ratni zločinci (Branimir Glavaš) – zbog odnosa prema bh Hrvatima sami građani domicilne zemlje taoci su takve politike već 30 godina (prošle godine čak su dobili vojne mirovine pripadnici HVO-a (njih oko 6.000), formacije osuđene na ICTY-u za udruženi zločinački poduhvat i zločine širokih razmjera), zbog čega su primjerice neke zemlje EU, poput Nizozemske i Austrije do krajnjih granica odgađale ukidanje radnih dozvola za Hrvate. S druge strane Sjedinjene Države, koje imaju najveću špijunsku bazu u regiji na području Hrvatske, i dalje ne daju Hrvatima putovati bez vize u njihovu zemlju upravo jer su svjesne kriminala i zloupotrebe odnosa Hrvatske prema bosanskim Hrvatima kao i postojanja velikog broja kriminalaca i neprocesuiranih ratnih zločinaca koji slobodno šetaju između dvije zemlje i to s hrvatskim putovnicama.

Mogao bih Vam pisati do sutra (pogotovo o (najnižim) stupnjevima demokratičnosti, nepostojanju političke odgovornosti, penetraciji Crkve u državu…), ali ovo su samo neki očiti primjeri neslobode i državnog terora koji vlada u RH nad običnim građanima i čije smo žrtve već 30 godina.

Oprostite na uzimanju vremena, ali moram si vratiti miran san i umiriti PTSP kojeg imam od hrvatske ‘slobodne’ države i zbog kojeg ću najvjerojatnije uskoro napustiti taj bastion slobode, kako bar moja dva sina kad narastu ne bi uživala u njegovim blagodatima poput njihovog oca.


Autor: dr. sc. Viktor Simončič

Oni koji sramote Hrvatsku prezret će ovo štivo

Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke, a falsifikator putnih naloga i dalje sjedi u Saboru

Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutrašnja ravnoteža, čak i naša egzistencija zavisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu. (Albert Einstein)
Sila i razum su suprotnosti, moral prestaje gdje sila počinje. (Ayn Rand)

Ayn Rand, američka književnica ruskoga podrijetla snimljena 1943. godine

DEMOKRACIJU sam zamišljao kao sredstvo za nastanak moralnijeg društva. Moral kao tkivo koje društvo čini jačim i svjetlijim, kao porculanski sloj na nekoj figurici u staroj vitrini. No kao da je sve postalo nekako suprotno.

Slušam ministra Kujundžića: „Dat ću ostavku ukoliko utvrdim da sam odgovoran”. Naravno da on nije utvrdio svoj dio odgovornosti za događaj kada je u Zaprešiću umro mladić. Da bi to utvrdio morao bi biti visoko moralna osoba. A je li? Neka se propita svako jutro pred ogledalom, svaki puta kad svoju odraz vidi u izlogu… Bez obzira što zaključi, mislim da bi crv grižnje savjesti mogao malo nagristi i njega. Pa naravno da on nije (sam) kriv i nije uopće izravno kriv, ali je suodgovoran. On ne razumije što znači moralna ostavka. Ostavkom se daje poruka kako se odgovorno moraju obavljati sve, a posebno najviše političke funkcije.

Prvi u državi je (su)kriv za sve što se događa

Prvi u državi je u pravilu (su)kriv za sve što se događa. Kriv je i kada djeca nemaju 5 kuna za topli obrok. Usput, sjeća li se još netko toga? Naravno da bi ministar iz pravih demokracija, gdje i sam položaj podrazumijeva visoku moralnost osobe koja ga zauzima, ponudio ostavku. Za slučaj kao u Zaprešiću, ostavku bi prihvatio premijer u najmanje 26 država EU članica. U kojoj državi (osim Hrvatske) ne bi, ne znam. Ostavio sam to kao teoretsku mogućnost.

Ministar Kujundžić nije ponudio ostavku jer postupa sukladno našem stupnju društvene svijesti. On kaže kako nije postavio sustav i imamo ga kakav je, a on i tako smatra da je odličan. Logično je da ne razumije kako možda treba unaprijediti stanje. Zašto bi on bio za nešto odgovoran, kada je sve u skladu s društveno prihvaćenim moralom? Moralom koji se urušava na dnevnoj bazi. Još prije samo nekih 15 godina tadašnja ministrica zdravstva gospođa Ana Stavljenić-Rukavina dala je ostavku zbog nečeg puno manjeg od smrti mladića u Zaprešiću.

Prema Wikipediji moral (ćudoređe, ćudorednost) je u najširem smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose.

Moralna pravila se prilagođavaju vremenu

Kako moralna pravila nisu apsolutno važeća, pa se prilagođavaju vremenu, kod nas su nastala moralna pravila po kojima je prihvatljivo što gotovo nigdje drugdje nije. Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke. Kod nas je prihvatljivo da odgovoran za falsificiranje putnih naloga u kabinetu Vlade i dalje sjedi u Saboru i daje odlučujući glas vladajućoj stranci. Kod nas su prihvatljivi prelasci iz stranke u stranku po principu tko da više. Kod nas je moralno da sud zabranjuje štrajk pilotima, na dan kada druga zrakoplovna kompanija, u borbi za prava radnika, zaustavi pola europskog zračnog prometa. Kod nas je moralno da osuđenog za ratne zločine pozdravljaju ministri sa svečanih tribina. Kod nas je prihvatljivo da se zabrani ojkanje, samo zato jer osim nas ojkaju i drugi…

Oni koji pamte neka druga moralna pravila i oni koji poznaju moralna pravila u razvijenim demokracijama teško prihvaćaju da je navedeno postalo prihvatljivo. Neki šute, neki se tu i tamo jave komentarom, njih 5 (slovima pet) protestira pred Ministarstvom zdravstva protiv bahatog ministra, a nemali broj dnevno puni autobuse odlazeći u neko moralnije okruženje.

“Zašto se ne ponosite činjenicom da ste se među prvima digli protiv fašizma!?”

U subotu rano popodne sam prošetao psa Zaru. Zaustavila me mlađa Japanka. Govori tečno hrvatski. Na ovim prostorima je radila u diplomaciji. Sad je profesorica na Tokijskom sveučilištu. Ovo sam saznao nakon njenog pitanja: „Gdje mogu vidjeti partizanski spomenik?”. Odgovorio sam joj da se zabunila, jer u Sisku ne postoji više niti jedan (ili postoji jedan skriven?) spomenik partizanima. Ne zna da se samostalnost države ovdje slavila uklanjanjem spomenika borcima protiv fašizma. Zna se, u micanju su prednjačili oni koji su te spomenike ranije postavili i slavili. Znala je nešto o prvom partizanskom odredu i Brezovici. Ponudio sam da joj pokažem spomenik.

Na skretanju sa glavne ceste iznenadio me novopostavljeni veliki križ. Izvođač je pazio da izgleda staro, kao da tamo stoji barem 100 godina, a ne samo koji tjedan. Upozorava na tisuće mrtvih koje su u šumi Brezovica navodno pobili partizani, iako to nema veze s povijesnim činjenicama. Spomenik je postavljen kao jedan u nizu prekrajanja povijesti. Odvezli smo se do spomenika. Kako od 22. lipnja i nije prošlo puno vremena, oko spomenika je pokošeno. Nigdje napisa o kakvom se spomeniku radi. Štedljiv državni vrh osigurao je bojenje samo prednjih par stupova u bijelo, onih koji se vide kada TV mora prenositi obilježavanje Dana antifašističke borbe. Ostalo je zapušteno, kao što može biti zapušteno ako se ne održava desetljećima.

Japanka je sve snimala. Ja sam joj davao pojašnjenja na način kako su me nekada učili i na način kako i danas govore mnogi obrazovani povjesničari, na osnovi provjerenih činjenica. Malo je bila zbunjena. Provela je kao stipendistica DAAD (isto kao i ja) nekoliko godina na studiju u Njemačkoj. Upoznata je s fašističkim režimom, na način kako to svoje goste podučavaju Nijemci. Čudila se kako se ne ponosimo s činjenicom da smo se među prvima digli protiv fašizma. Kazala je da bi se oni time itekako ponosili. Nisam našao argumente zašto se ne ponosimo Prvim partizanskim odredom u okupiranoj Europi. Htio sam sačuvati ugled države, pa sam prešutio mnogo toga, čak da je (ako sam u pravu?) promijenjeno i ime spomenika. Valjda da se izbjegne pridjev „partizanski”, spomenik se naziva po prvom komandantu Vladi Janiću Capi.

Gradski muzej je bio zatvoren, a prazne sisačke ulice nisu djelovale izazovno. Odlučila se napustiti Sisak prije nego je planirala. Odvezao sam ju na vlak.

Zablude o mastima

Zablude o mastima

Mlađe generacije odrasle su u uvjerenju da su masnoća i kolesterol opasni. Stariji, koji se još sjećaju da su kao djeca mazali svinjsku mast po kruhu, da nisu uklanjali masne dijelove s mesa i da su jeli slaninu kad god su je imali, odavno su se odrekli masne hrane iz straha da im se ne poveća kolesterol i ne začepe krvne žile. 
Međutim, prirodne masnoće životinjskog porijekla nikada nisu bile opasne za naše zdravlje, već su od pamtivijeka sačinjavale važan dio ljudske prehrane. One su građevinski materijal za naše tijelo, neophodne za normalan rast i razvoj djece i za funkcioniranje ljudskog organizma. Teorija o štetnosti masnoće i kolesterola, na kojoj nažalost počiva cijela medicinska djelatnost, zapravo je neutemeljeni mit, proizašao iz loše provedenih zastarjelih istraživanja i iznad svega komercijalnih interesa. Najnovija istraživanja ne nalaze nikakve znanstvene dokaze o štetnosti zasićenih masnoća životinjskog porijekla i kolesterola. Zapravo, danas znamo da su industrijska biljna ulja i margarini štetni, dakle upravo ono što nam je nametnuto umjesto tradicionalnih prirodnih masnoća. 
Zasićene masnoće nalazimo u mesu, jajima, svinjskoj masti, maslacu, siru, vrhnju i drugim mliječnim proizvodima, kao i u kokosovom ulju. Ove su namirnice također bogate kolesterolom, posebice žumanjak, i osobito su važne za mozak i nervni sustav. Preko 60% ljudskog mozga sastoji se od masnoće, a one su izuzetno važne i potrebne i za sve druge normalne funkcije u ljudskom organizmu. Kolesterol, kojeg nasilno nastojimo smanjiti lijekovima, zapravo nije štetan, već je to važna i potrebna tvar koju ljudsko tijelo samo proizvodi. Potreban je za cijeli niz zdravih tjelesnih funkcija – proizvodnju hormona, popravak oštećenih stanica u tijelu i jačanje imunološkog sustava organizma. Kolesterol izgrađuje staničnu stijenku, čisti i neutralizira toksine koji nastaju raznim upalnim procesima u tijelu, štiti srce i mozak. I majčino mlijeko obiluje kolesterolom i enzimima koji djetetu pomažu da što bolje iskoristi ovu hranjivu tvar, jer upravo novorođenčad i mala djeca trebaju puno kolesterola radi normalnog razvoja mozga, živčanog sustava i drugih važnih funkcija u tijelu. 
Hrana bogata prirodnim masnoćama oduvijek je bila čovjekova izvorna i prirodna hrana. Ono što je štetno je nova, rafinirana, industrijski procesirana hrana, puna industrijskih ulja i trans masti, kemijskih aditiva, pšeničnog glutena, šećera i glukozno-fruktoznog ili kukuruznog sirupa. Danas imamo vrlo ozbiljne dokaze da je ta nova hrana uzročnik civilizacijskih bolesti zapadnog svijeta: debljine, dijabetesa tipa 2, srčano-žilnih bolesti, kroničnih crijevnih bolesti, autoimunih bolesti, alergija i mnogih vrsta raka. 
Ali zašto nas onda stručnjaci već desetljećima savjetuju da ne jedemo masno? Nažalost, mi ne živimo u humanitarnom, već u ekonomskom društvu koje se zasniva na profitu, a prehrambena industrija i masovni uzgoj hrane, kao i sve ostalo, dio je tog ekonomskog društva. Proizvođači gledaju što im se više isplati, a ne što je za nas potrošače zdravije, a k tome i državne institucije zadužene za prehranu i zdravlje, prvenstveno štite industriju umjesto nas. Strah od visokog kolesterola potencira i farmaceutska industrija, iz čistih komercijalnih razloga jer su statini, sredstva za snižavanje kolesterola, najprodavaniji lijekovi na svijetu. Kampanja protiv kolesterola zapravo je najveća prevara 20. stoljeća

“Demokratska” Hrvatska

Verbalni delikt u hrvatskom školstvu

UrednikdanaLipanj 7, 2019/

Zapravo, iznenađeni smo što su toliki iznenađeni. Znamo gdje živimo, koja je godina, koja je zapravo godina, koja je državna ideologija, tko je na vlasti (ne na Markovom trgu, nego u institucijama, po uredima, na načelničkim, pročelničkim i svim ostalom poglavničkim mjestima) i, zapravo, ovako nešto je potpuno logično. Za one koji ne znaju, na kraju teksta prenosimo objavu koju je Marko Šolić, učitelj informatike objavio na svom profilu na Facebooku nakon odlaska na “terensku nastavu” u Vukovar. Ono što je uslijedilo, starije je podsjetilo na neka vremena od kojih bismo se svi htjeli udaljiti, a najviše, kao, oni koji nas upravo u ta vremena vraćaju.

Dakle, nakon objave teksta kolege Šolića uslijedio je upit portala školi u kojoj Šolić predaje i promptni odgovor ravnateljice: Šolić je dobio opomenu pred otkaz.

Dodajmo, Marko Šolić, član hrvatske Mense.

Marko Šolić, o kojemu je portal napravio reportažu jer je svojim trudom i angažmanom opremio svoju školu kao malo koji učitelj u Hrvatskoj.

I ovdje završava 21. stoljeće, a počinje kombinacija Kafke, Orwella i Ždanova.

Dakle, obrazloženje koje je navela Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca, glasi:

“Temeljem izvješća kolege, utvrđeno je da je Marko Šolić svoj tekst pisao za vrijeme radnoga vremena koje je provodio u autobusu u pratnji s učenicima. I zato što je radio neki drugi posao, a nije skrbio i brinuo o učenicima dobio je opomenu pred otkaz“

Dakle, Šolić, khm, “nije dobio otkaz zbog toga što je napisao to što je napisao”, nego zbog toga što u autobusu, za vrijeme vožnje, nije pazio na djecu.

No, da bi bilo malo manje mjesta sumnji, ravnateljica je portalu pojasnila:

“To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti i poslati poruku da učitelj treba biti usredotočen na dijete i da učitelji imaju skrbiti o sigurnosti učenika. Nastavnik Šolić trebao je s učenicima tijekom vožnje i tijekom putovanja obraćati pozornost na okružje i na sve ono što je posebnost terenske nastave, zašto djeca uopće i idu na terensku nastavu. Gospodin Šolić zanemario je svoju radnu obvezu i radi toga je dobio opomenu pred otkaz.”

Ključni dio citata? Ovaj: To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti.

Prevedeno na kmetsko-feudalni Kaiser&König hrvatski: nismo ga mogli kazniti zbog onoga što je napravio, jer to u biti nije kažnjivo, ali zato ćemo mu naći nešto drugo što je napravio, pa makar bilo besmisleno, a on će već znati što je pravi uzrok. I to, naravno, što gluplje, to bolje jer će onda ona prava poruka biti jasnija. Ne’š ti meni Mense!

Kafka. Jesmo li spomenuli Kafku? Da, da, Kafka. Onaj za kojeg obrazovani ljudi uglavnom znaju, pa tako i vjerojatno Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca (ej, MATIJE GUPCA!). Samo što je ona Kafkin “Proces” očito shvatila kao priručnik.

Možda bi netko njoj i cijeloj njenoj kasti državnih službenika trebao dati da pročitaju “Preobražaj” u tankoj nadi da će i to shvatiti kao priručnik, pretvoriti se u žohare i odgmizati u kanalizaciju, gdje im je i mjesto.

Dakle, “Proces” se nastavlja, kolega Šolić, očekivano, cijeli slučaj nije htio komentirati (ne znamo je li angažirao odvjetnika, nadamo se da jest jer ovo je, da se poslužimo državnim K&K riječnikom ein Schweinerei koji treba riješiti sudskim putem, samo što je pitanje ima li u cijeloj Hrvatskoj dovoljno vode da se šmrkom otplavi svo blato i govna koja normalnima sprečavaju normalan život).

Kolegi Marku Šoliću pružamo podršku i stavljamo se na raspolaganje za sve objave koje bi htio podijeliti s javnošću.

Tekst zbog kojeg je dodijeljena opomena pred otkaz, ali ne zbog sadržaja, ne, to nikako, nego “zato jer ga je Šolić pisao u vrijeme radnog vremena”, dok je u autobusu koji vozi Autoputom bratstva i jedinstva zapravo trebao čuvati djecu je ovaj:

U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obvezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od strane države.
I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremamo djecu za novi rat.
Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različite stvari, neki su govorili i kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane…

Ništa od toga.

I da, znam. Znam da su emocije toliko jake da je teško uopće raspravljati.

Znam i da ne dijelimo svi iste sustave vrijednosti, i da meni ne znače ništa stvari koje su drugima svete, i obrnuto.
Znam i neke ljude iz Vukovara, znam kakva se grozota dogodila, vidim koliko im je i koliko im je bilo teško, i nemam ništa protiv toga da djecu educiramo i da im već u osnovnoj školi istinu kažemo direktno, uz sve teško probavljive detalje.

Ali to se u organiziranom posjetu Vukovaru ne događa.

Bitni dijelovi istine se skrivaju i o njima se danas u Hrvatskoj ne smije pričati, a o nekim stvarima se direktno laže.
Pa su tako od licenciranih vodiča i predavača djeca primjerice mogla naučiti kako su u balvan-revoluciji bili četnici i arkanovci. 1990., u zaleđu Zadra, četnici i arkanovci. Ma da ne bi.

0 tome koji su bili uzroci balvan-revolucije ni riječi, to pitanje se ne smije postaviti.
0 ubojstvu Reihl-Kira također ni riječi, to je još jedna zabranjena tema.
0 tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo, ni riječi.
0 tome što se dogodilo s Jastrebom nakon rata, ni riječi.

Ali djeca su mogla čuti kako je Oluja bila akcija bez mrlje prije koje su civili otišli samoinicijativno, a zločina nije bilo. Onaj vlak kojim su moji susjedi iz Splita organizirano išli u pljačku valjda nije postojao. Kao ni Lora.

Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina.
Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina Vojislava Stanimirovića, inače saborskog zastupnika.
Djeca su mogla čuti i kako je Hrvatska vodila obrambeni rat unutar vlastitih granica.
Ok, pošteno, samo… HV u BiH? 0 tome također ne smijemo?

Da budem fer, bilo je i puno govora o miru, poštivanju svih ljudi bez obzira na nacionalnost, željama samo za normalnim suživotom normalnih ljudi…

Ali to je ostalo mlako i utopljeno u onom drugom.

I onda dolazi najgori dio. Naravno da ne smijemo o HV-u u BiH. Jer što god pričali, zapravo ne priznajemo BiH kao samostalnu državu.

Kako to znam?

Tako što se na završnom kvizu na kojem sudjeluje pet škola u jednoj dvorani, tri puta potiče djecu da se dižu na noge i u emotivnom zanosu nabrajaju dijelove Hrvatske, uz neizbježno ‘Herceg-Bosno srce ponosno’.

I što sad? Ništa.

Kad na Balkanu ponovno bude Vašar na kojem će se kupovati municija i trampiti racionalno za nacionalno*, ratovat ćemo u Herceg-Bosni.

Koja je, eto, naša.

Jer smo to desetljećima zaneseno pjevali.

A neki tamo Srbi su sigurno počeli s nekim provokacijama i netko je ubijen i moramo odgovoriti.

Tko će koga prvi ubiti, a tko dignuti barikade, nije ni bitno.

Oko toga će se dvije strane lako dogovoriti, kao i uvijek do sada.

Dogovorit će se oni ljudi koji će se obogatiti. Samo se nadam da ćemo ih ja i svi koje volim gledati iz neke Švicarske ili Norveške.

Ili ćemo, ako smo dovoljno glupi da i sada ne znamo ušutiti kad bi trebali, biti dovoljno glupi i da nešto pokušamo napraviti?

Nešto za nas nesumnjivo krajnje glupo. Kao Reihl-Kir.

* Ispričavam se za citiranje Balaševića, ali ako nam je jedan srpski glazbenik mogao napisati glazbu za himnu, valjda smijem citirati drugog?

P.S. Dodajem i komentar koji sam ispod napisao tu, za slučaj da netko ovo poželi negdje prenijeti:
Da se ne shvati krivo – sam Vukovar me zapravo pozitivno iznenadio. Ima predivnih dijelova u centru, muzej vučedolske kulture je arhitektonsko čudo, a sve ove stvari o tome što se tu dogodilo devedesetih bi stvarno svi trebali doći naučiti.

Samo u pravom i punom kontekstu.”, tvrdi Marko Šolić te još dodaje: “Inače, zaboravio sam u cijeloj strci dana…
Danas smo naučili i da su HOS-ovci ratni heroji koji se danas nepravedno politički demoniziraju.