Category Archives: Hrvatska danas

“Sloboda” u Hrvatskoj

Kad sam pokušao objasniti Tanji Porčnik, suautorici izvještaja “Indeks ljudskih sloboda” koja je za portal Otvoreno.hr napisala tekst u kojem zaključuje kako je Hrvatska među najslobodnijim zemljama, da to nije baš tako i da je riječ o manipulaciji, ona mi se smijala i odgovorila kako su to “činjenice”, a meni se, eto, iz nekog samo njoj poznatog razloga, te “činjenice” ne sviđaju.

Jako uzvišen i egoističan tip autorice koja uopće ne želi uzeti u obzir mogućnost da stvari na papiru možda nisu prikazane onako kako zapravo izgledaju u praksi. Pokazalo se da nisam jedini koji vidi manipulaciju u takvim izvještajima i analizama. Javio se kolega Goran Jungvirth, dugododišnji novinar i politolog koji tvrdi da je dobio PTSP “od slobode u Hrvatskoj”. Napisao je pismo gospođi Porčnik koje prenosim u cijelosti.

“Poštovana Tanja, oprostite na smetnji, ali moram Vam se javiti kako bih ponovno imao miran san.

Ne želim kritizirati Vaše izvješće i analizu sloboda u Hrvatskoj, ali moram Vam napomenuti kao društveno-politički kroničar, novinar s iskustvom praćenja najviših državnih institucija 20 godina te kao mr.sc Komparativne politike, da zadnjih 25 godina Hrvatska živi mokri san nacista i fašista što se tiče (ne)sloboda. Navest ću samo nekoliko primjera:


POLICIJSKA REPRESIJA I SMANJIVANJE OSOBNIH SLOBODA kao glavna UNUTARNJA POLITIKA

Rat protiv droge (pogotovo konoplje i malih korisnika) oštetio je zadnjih godina stotine tisuća mladih života i jedan je od glavnih razloga odlaska iz zemlje budući da su mladi ljudi stigmatizirani uhićenjima do kraja života (zbog čega im je posebno teško naći posao) dok se visoko profilirani dobavljači i dileri (često iz vrha vojske i policije) jednostavno izvlače. Posebno je rat protiv korisnika intenziviran u zadnje vrijeme tijekom HDZ-ovih vlada.

Pravosuđe i policija si ratom protiv droge nabijaju radnu statistiku dok kriminal i korupcija cvjetaju kao nikad, a rad sudova je ocijenjen kao jedan od najgorih u EU.

Prometna repsresija je takva da zapravo u noćne sate vrijedi policijski sat, a vozače se sve redom testira na alkohol i droge bez obzira postoji li opravdanja sumnja; uvedene su kamere koje grubo krše privatnost (ne samo kamere za brzinu), a koje su čak i u Sloveniji, poznatoj po prometnoj represiji u regiji – zabranjene jer krše ustavna prava građana.

Pod okriljem borbe protiv ilegalnih migranata uvode se dronovi i termovizijske kamere koje se polako primjenjuju i protiv domicilnog stanovništva.

Policija u velike akcije u kojima zna zaustaviti 200-300 vozača uvodi i carinsku inspekciju (na području cijele unutrašnjosti, ne samo na granici) kako bi zaobišla zakonska ograničenja da kod pretresa vozača i vozila mora imati sudski nalog.

Glazbeni festivali, makar smo turistička zemlja, nam sliče na židovski geto gdje se posjetitelje lovi poput divljači.

Prostituciju, a time i trgovinu ljudima, također vodi vrh policije i moćnika već četvrt stoljeća, poput primjerice glavnog inspektora za prostituciju u Zagrebu.

Mogao bih navesti još niz primjera, ali idemo na iduće.

GOSPODARSKI SUSTAV – represija nad malima i raširena korupcija

U Hrvatskoj ne postoji kapitalizam koji podrazumijeva slobodno tržište i ista pravila za sve. Nasuprot tome postoji jedino rođački kapitalizam na lokalnoj razini (ako je tu Zagreb glavni primjer, možete misliti kako je u ostalim manjim sredinama).

Državna inspekcijska represija ograničava se pak samo na male poslovne subjekte nad kojima se opetovano svaki mjesec provode ‘pojačane akcije nadzora‘, pekarnice se zatvaraju zbog kune manjka ili viška ili neizdanog računa (ne neotkucanog) mušteriji direktno u ruke tijekom gužve…dok se velike, poput primjerice Agrokora ne dira niti nadzire i po 20-30 godina; također velikim se omogućuju predstečajne nagodbe dok se male poslovne subjekte nemilice zatvara na desetke tisuća godišnje.

Tu je tako riječ o korporatizmu (pojmu kojeg je izumio Mussolini, planirajući korporacije ‘od sistemskog značenja’ – pojam upotrebljen kao opravdanje lex Agrokora i spašavanja korporacije od strane države) koje vuku gospodarstvo i zapošljavaju različite, često ideološki suprotstavljene društvene skupine.

Osobno sam upoznao staricu iz Slunja koja je bila nekoliko mjeseci u zatvoru jer je uhićena dok je prodavala sir uz cestu, dok je primjerice oličenje tajkunske krađe i privatizacije u RH Miroslav Kutle na slobodi u BiH, a u korumpiranom HR pravosuđu je oslobođen i po 3. optužnici nedavno.

HRVATI kao TAOCI hrvatske vanjske politike i odnosa prema BiH

I dok u BiH bježe najveći kriminalci (Zdravko Mamić, Miroslav Kutle) i tamo nekažnjeno žive pa čak i neki osuđeni ratni zločinci (Branimir Glavaš) – zbog odnosa prema bh Hrvatima sami građani domicilne zemlje taoci su takve politike već 30 godina (prošle godine čak su dobili vojne mirovine pripadnici HVO-a (njih oko 6.000), formacije osuđene na ICTY-u za udruženi zločinački poduhvat i zločine širokih razmjera), zbog čega su primjerice neke zemlje EU, poput Nizozemske i Austrije do krajnjih granica odgađale ukidanje radnih dozvola za Hrvate. S druge strane Sjedinjene Države, koje imaju najveću špijunsku bazu u regiji na području Hrvatske, i dalje ne daju Hrvatima putovati bez vize u njihovu zemlju upravo jer su svjesne kriminala i zloupotrebe odnosa Hrvatske prema bosanskim Hrvatima kao i postojanja velikog broja kriminalaca i neprocesuiranih ratnih zločinaca koji slobodno šetaju između dvije zemlje i to s hrvatskim putovnicama.

Mogao bih Vam pisati do sutra (pogotovo o (najnižim) stupnjevima demokratičnosti, nepostojanju političke odgovornosti, penetraciji Crkve u državu…), ali ovo su samo neki očiti primjeri neslobode i državnog terora koji vlada u RH nad običnim građanima i čije smo žrtve već 30 godina.

Oprostite na uzimanju vremena, ali moram si vratiti miran san i umiriti PTSP kojeg imam od hrvatske ‘slobodne’ države i zbog kojeg ću najvjerojatnije uskoro napustiti taj bastion slobode, kako bar moja dva sina kad narastu ne bi uživala u njegovim blagodatima poput njihovog oca.

MORAL PRESTAJE GDJE SILA POČINJE

Autor: dr. sc. Viktor Simončič

Oni koji sramote Hrvatsku prezret će ovo štivo

Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke, a falsifikator putnih naloga i dalje sjedi u Saboru

Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutrašnja ravnoteža, čak i naša egzistencija zavisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu. (Albert Einstein)
Sila i razum su suprotnosti, moral prestaje gdje sila počinje. (Ayn Rand)

Ayn Rand, američka književnica ruskoga podrijetla snimljena 1943. godine

DEMOKRACIJU sam zamišljao kao sredstvo za nastanak moralnijeg društva. Moral kao tkivo koje društvo čini jačim i svjetlijim, kao porculanski sloj na nekoj figurici u staroj vitrini. No kao da je sve postalo nekako suprotno.

Slušam ministra Kujundžića: „Dat ću ostavku ukoliko utvrdim da sam odgovoran”. Naravno da on nije utvrdio svoj dio odgovornosti za događaj kada je u Zaprešiću umro mladić. Da bi to utvrdio morao bi biti visoko moralna osoba. A je li? Neka se propita svako jutro pred ogledalom, svaki puta kad svoju odraz vidi u izlogu… Bez obzira što zaključi, mislim da bi crv grižnje savjesti mogao malo nagristi i njega. Pa naravno da on nije (sam) kriv i nije uopće izravno kriv, ali je suodgovoran. On ne razumije što znači moralna ostavka. Ostavkom se daje poruka kako se odgovorno moraju obavljati sve, a posebno najviše političke funkcije.

Prvi u državi je (su)kriv za sve što se događa

Prvi u državi je u pravilu (su)kriv za sve što se događa. Kriv je i kada djeca nemaju 5 kuna za topli obrok. Usput, sjeća li se još netko toga? Naravno da bi ministar iz pravih demokracija, gdje i sam položaj podrazumijeva visoku moralnost osobe koja ga zauzima, ponudio ostavku. Za slučaj kao u Zaprešiću, ostavku bi prihvatio premijer u najmanje 26 država EU članica. U kojoj državi (osim Hrvatske) ne bi, ne znam. Ostavio sam to kao teoretsku mogućnost.

Ministar Kujundžić nije ponudio ostavku jer postupa sukladno našem stupnju društvene svijesti. On kaže kako nije postavio sustav i imamo ga kakav je, a on i tako smatra da je odličan. Logično je da ne razumije kako možda treba unaprijediti stanje. Zašto bi on bio za nešto odgovoran, kada je sve u skladu s društveno prihvaćenim moralom? Moralom koji se urušava na dnevnoj bazi. Još prije samo nekih 15 godina tadašnja ministrica zdravstva gospođa Ana Stavljenić-Rukavina dala je ostavku zbog nečeg puno manjeg od smrti mladića u Zaprešiću.

Prema Wikipediji moral (ćudoređe, ćudorednost) je u najširem smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose.

Moralna pravila se prilagođavaju vremenu

Kako moralna pravila nisu apsolutno važeća, pa se prilagođavaju vremenu, kod nas su nastala moralna pravila po kojima je prihvatljivo što gotovo nigdje drugdje nije. Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke. Kod nas je prihvatljivo da odgovoran za falsificiranje putnih naloga u kabinetu Vlade i dalje sjedi u Saboru i daje odlučujući glas vladajućoj stranci. Kod nas su prihvatljivi prelasci iz stranke u stranku po principu tko da više. Kod nas je moralno da sud zabranjuje štrajk pilotima, na dan kada druga zrakoplovna kompanija, u borbi za prava radnika, zaustavi pola europskog zračnog prometa. Kod nas je moralno da osuđenog za ratne zločine pozdravljaju ministri sa svečanih tribina. Kod nas je prihvatljivo da se zabrani ojkanje, samo zato jer osim nas ojkaju i drugi…

Oni koji pamte neka druga moralna pravila i oni koji poznaju moralna pravila u razvijenim demokracijama teško prihvaćaju da je navedeno postalo prihvatljivo. Neki šute, neki se tu i tamo jave komentarom, njih 5 (slovima pet) protestira pred Ministarstvom zdravstva protiv bahatog ministra, a nemali broj dnevno puni autobuse odlazeći u neko moralnije okruženje.

“Zašto se ne ponosite činjenicom da ste se među prvima digli protiv fašizma!?”

U subotu rano popodne sam prošetao psa Zaru. Zaustavila me mlađa Japanka. Govori tečno hrvatski. Na ovim prostorima je radila u diplomaciji. Sad je profesorica na Tokijskom sveučilištu. Ovo sam saznao nakon njenog pitanja: „Gdje mogu vidjeti partizanski spomenik?”. Odgovorio sam joj da se zabunila, jer u Sisku ne postoji više niti jedan (ili postoji jedan skriven?) spomenik partizanima. Ne zna da se samostalnost države ovdje slavila uklanjanjem spomenika borcima protiv fašizma. Zna se, u micanju su prednjačili oni koji su te spomenike ranije postavili i slavili. Znala je nešto o prvom partizanskom odredu i Brezovici. Ponudio sam da joj pokažem spomenik.

Na skretanju sa glavne ceste iznenadio me novopostavljeni veliki križ. Izvođač je pazio da izgleda staro, kao da tamo stoji barem 100 godina, a ne samo koji tjedan. Upozorava na tisuće mrtvih koje su u šumi Brezovica navodno pobili partizani, iako to nema veze s povijesnim činjenicama. Spomenik je postavljen kao jedan u nizu prekrajanja povijesti. Odvezli smo se do spomenika. Kako od 22. lipnja i nije prošlo puno vremena, oko spomenika je pokošeno. Nigdje napisa o kakvom se spomeniku radi. Štedljiv državni vrh osigurao je bojenje samo prednjih par stupova u bijelo, onih koji se vide kada TV mora prenositi obilježavanje Dana antifašističke borbe. Ostalo je zapušteno, kao što može biti zapušteno ako se ne održava desetljećima.

Japanka je sve snimala. Ja sam joj davao pojašnjenja na način kako su me nekada učili i na način kako i danas govore mnogi obrazovani povjesničari, na osnovi provjerenih činjenica. Malo je bila zbunjena. Provela je kao stipendistica DAAD (isto kao i ja) nekoliko godina na studiju u Njemačkoj. Upoznata je s fašističkim režimom, na način kako to svoje goste podučavaju Nijemci. Čudila se kako se ne ponosimo s činjenicom da smo se među prvima digli protiv fašizma. Kazala je da bi se oni time itekako ponosili. Nisam našao argumente zašto se ne ponosimo Prvim partizanskim odredom u okupiranoj Europi. Htio sam sačuvati ugled države, pa sam prešutio mnogo toga, čak da je (ako sam u pravu?) promijenjeno i ime spomenika. Valjda da se izbjegne pridjev „partizanski”, spomenik se naziva po prvom komandantu Vladi Janiću Capi.

Gradski muzej je bio zatvoren, a prazne sisačke ulice nisu djelovale izazovno. Odlučila se napustiti Sisak prije nego je planirala. Odvezao sam ju na vlak.

Zablude o mastima

Zablude o mastima

Mlađe generacije odrasle su u uvjerenju da su masnoća i kolesterol opasni. Stariji, koji se još sjećaju da su kao djeca mazali svinjsku mast po kruhu, da nisu uklanjali masne dijelove s mesa i da su jeli slaninu kad god su je imali, odavno su se odrekli masne hrane iz straha da im se ne poveća kolesterol i ne začepe krvne žile. 
Međutim, prirodne masnoće životinjskog porijekla nikada nisu bile opasne za naše zdravlje, već su od pamtivijeka sačinjavale važan dio ljudske prehrane. One su građevinski materijal za naše tijelo, neophodne za normalan rast i razvoj djece i za funkcioniranje ljudskog organizma. Teorija o štetnosti masnoće i kolesterola, na kojoj nažalost počiva cijela medicinska djelatnost, zapravo je neutemeljeni mit, proizašao iz loše provedenih zastarjelih istraživanja i iznad svega komercijalnih interesa. Najnovija istraživanja ne nalaze nikakve znanstvene dokaze o štetnosti zasićenih masnoća životinjskog porijekla i kolesterola. Zapravo, danas znamo da su industrijska biljna ulja i margarini štetni, dakle upravo ono što nam je nametnuto umjesto tradicionalnih prirodnih masnoća. 
Zasićene masnoće nalazimo u mesu, jajima, svinjskoj masti, maslacu, siru, vrhnju i drugim mliječnim proizvodima, kao i u kokosovom ulju. Ove su namirnice također bogate kolesterolom, posebice žumanjak, i osobito su važne za mozak i nervni sustav. Preko 60% ljudskog mozga sastoji se od masnoće, a one su izuzetno važne i potrebne i za sve druge normalne funkcije u ljudskom organizmu. Kolesterol, kojeg nasilno nastojimo smanjiti lijekovima, zapravo nije štetan, već je to važna i potrebna tvar koju ljudsko tijelo samo proizvodi. Potreban je za cijeli niz zdravih tjelesnih funkcija – proizvodnju hormona, popravak oštećenih stanica u tijelu i jačanje imunološkog sustava organizma. Kolesterol izgrađuje staničnu stijenku, čisti i neutralizira toksine koji nastaju raznim upalnim procesima u tijelu, štiti srce i mozak. I majčino mlijeko obiluje kolesterolom i enzimima koji djetetu pomažu da što bolje iskoristi ovu hranjivu tvar, jer upravo novorođenčad i mala djeca trebaju puno kolesterola radi normalnog razvoja mozga, živčanog sustava i drugih važnih funkcija u tijelu. 
Hrana bogata prirodnim masnoćama oduvijek je bila čovjekova izvorna i prirodna hrana. Ono što je štetno je nova, rafinirana, industrijski procesirana hrana, puna industrijskih ulja i trans masti, kemijskih aditiva, pšeničnog glutena, šećera i glukozno-fruktoznog ili kukuruznog sirupa. Danas imamo vrlo ozbiljne dokaze da je ta nova hrana uzročnik civilizacijskih bolesti zapadnog svijeta: debljine, dijabetesa tipa 2, srčano-žilnih bolesti, kroničnih crijevnih bolesti, autoimunih bolesti, alergija i mnogih vrsta raka. 
Ali zašto nas onda stručnjaci već desetljećima savjetuju da ne jedemo masno? Nažalost, mi ne živimo u humanitarnom, već u ekonomskom društvu koje se zasniva na profitu, a prehrambena industrija i masovni uzgoj hrane, kao i sve ostalo, dio je tog ekonomskog društva. Proizvođači gledaju što im se više isplati, a ne što je za nas potrošače zdravije, a k tome i državne institucije zadužene za prehranu i zdravlje, prvenstveno štite industriju umjesto nas. Strah od visokog kolesterola potencira i farmaceutska industrija, iz čistih komercijalnih razloga jer su statini, sredstva za snižavanje kolesterola, najprodavaniji lijekovi na svijetu. Kampanja protiv kolesterola zapravo je najveća prevara 20. stoljeća

“Demokratska” Hrvatska

Verbalni delikt u hrvatskom školstvu

UrednikdanaLipanj 7, 2019/

Zapravo, iznenađeni smo što su toliki iznenađeni. Znamo gdje živimo, koja je godina, koja je zapravo godina, koja je državna ideologija, tko je na vlasti (ne na Markovom trgu, nego u institucijama, po uredima, na načelničkim, pročelničkim i svim ostalom poglavničkim mjestima) i, zapravo, ovako nešto je potpuno logično. Za one koji ne znaju, na kraju teksta prenosimo objavu koju je Marko Šolić, učitelj informatike objavio na svom profilu na Facebooku nakon odlaska na “terensku nastavu” u Vukovar. Ono što je uslijedilo, starije je podsjetilo na neka vremena od kojih bismo se svi htjeli udaljiti, a najviše, kao, oni koji nas upravo u ta vremena vraćaju.

Dakle, nakon objave teksta kolege Šolića uslijedio je upit portala Narod.hr školi u kojoj Šolić predaje i promptni odgovor ravnateljice: Šolić je dobio opomenu pred otkaz.

Dodajmo, Marko Šolić, član hrvatske Mense.

Marko Šolić, o kojemu je portal Srednja.hr napravio reportažu jer je svojim trudom i angažmanom opremio svoju školu kao malo koji učitelj u Hrvatskoj.

I ovdje završava 21. stoljeće, a počinje kombinacija Kafke, Orwella i Ždanova.

Dakle, obrazloženje koje je navela Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca, glasi:

“Temeljem izvješća kolege, utvrđeno je da je Marko Šolić svoj tekst pisao za vrijeme radnoga vremena koje je provodio u autobusu u pratnji s učenicima. I zato što je radio neki drugi posao, a nije skrbio i brinuo o učenicima dobio je opomenu pred otkaz“

Dakle, Šolić, khm, “nije dobio otkaz zbog toga što je napisao to što je napisao”, nego zbog toga što u autobusu, za vrijeme vožnje, nije pazio na djecu.

No, da bi bilo malo manje mjesta sumnji, ravnateljica je portalu Narod.hr pojasnila:

“To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti i poslati poruku da učitelj treba biti usredotočen na dijete i da učitelji imaju skrbiti o sigurnosti učenika. Nastavnik Šolić trebao je s učenicima tijekom vožnje i tijekom putovanja obraćati pozornost na okružje i na sve ono što je posebnost terenske nastave, zašto djeca uopće i idu na terensku nastavu. Gospodin Šolić zanemario je svoju radnu obvezu i radi toga je dobio opomenu pred otkaz.”

Ključni dio citata? Ovaj: To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti.

Prevedeno na kmetsko-feudalni Kaiser&König hrvatski: nismo ga mogli kazniti zbog onoga što je napravio, jer to u biti nije kažnjivo, ali zato ćemo mu naći nešto drugo što je napravio, pa makar bilo besmisleno, a on će već znati što je pravi uzrok. I to, naravno, što gluplje, to bolje jer će onda ona prava poruka biti jasnija. Ne’š ti meni Mense!

Kafka. Jesmo li spomenuli Kafku? Da, da, Kafka. Onaj za kojeg obrazovani ljudi uglavnom znaju, pa tako i vjerojatno Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca (ej, MATIJE GUPCA!). Samo što je ona Kafkin “Proces” očito shvatila kao priručnik.

Možda bi netko njoj i cijeloj njenoj kasti državnih službenika trebao dati da pročitaju “Preobražaj” u tankoj nadi da će i to shvatiti kao priručnik, pretvoriti se u žohare i odgmizati u kanalizaciju, gdje im je i mjesto.

Dakle, “Proces” se nastavlja, kolega Šolić, očekivano, cijeli slučaj nije htio komentirati (ne znamo je li angažirao odvjetnika, nadamo se da jest jer ovo je, da se poslužimo državnim K&K riječnikom ein Schweinerei koji treba riješiti sudskim putem, samo što je pitanje ima li u cijeloj Hrvatskoj dovoljno vode da se šmrkom otplavi svo blato i govna koja normalnima sprečavaju normalan život).

Kolegi Marku Šoliću pružamo podršku i stavljamo se na raspolaganje za sve objave koje bi htio podijeliti s javnošću.

Tekst zbog kojeg je dodijeljena opomena pred otkaz, ali ne zbog sadržaja, ne, to nikako, nego “zato jer ga je Šolić pisao u vrijeme radnog vremena”, dok je u autobusu koji vozi Autoputom bratstva i jedinstva zapravo trebao čuvati djecu je ovaj:

U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obvezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od strane države.
I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremamo djecu za novi rat.
Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različite stvari, neki su govorili i kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane…

Ništa od toga.

I da, znam. Znam da su emocije toliko jake da je teško uopće raspravljati.

Znam i da ne dijelimo svi iste sustave vrijednosti, i da meni ne znače ništa stvari koje su drugima svete, i obrnuto.
Znam i neke ljude iz Vukovara, znam kakva se grozota dogodila, vidim koliko im je i koliko im je bilo teško, i nemam ništa protiv toga da djecu educiramo i da im već u osnovnoj školi istinu kažemo direktno, uz sve teško probavljive detalje.

Ali to se u organiziranom posjetu Vukovaru ne događa.

Bitni dijelovi istine se skrivaju i o njima se danas u Hrvatskoj ne smije pričati, a o nekim stvarima se direktno laže.
Pa su tako od licenciranih vodiča i predavača djeca primjerice mogla naučiti kako su u balvan-revoluciji bili četnici i arkanovci. 1990., u zaleđu Zadra, četnici i arkanovci. Ma da ne bi.

0 tome koji su bili uzroci balvan-revolucije ni riječi, to pitanje se ne smije postaviti.
0 ubojstvu Reihl-Kira također ni riječi, to je još jedna zabranjena tema.
0 tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo, ni riječi.
0 tome što se dogodilo s Jastrebom nakon rata, ni riječi.

Ali djeca su mogla čuti kako je Oluja bila akcija bez mrlje prije koje su civili otišli samoinicijativno, a zločina nije bilo. Onaj vlak kojim su moji susjedi iz Splita organizirano išli u pljačku valjda nije postojao. Kao ni Lora.

Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina.
Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina Vojislava Stanimirovića, inače saborskog zastupnika.
Djeca su mogla čuti i kako je Hrvatska vodila obrambeni rat unutar vlastitih granica.
Ok, pošteno, samo… HV u BiH? 0 tome također ne smijemo?

Da budem fer, bilo je i puno govora o miru, poštivanju svih ljudi bez obzira na nacionalnost, željama samo za normalnim suživotom normalnih ljudi…

Ali to je ostalo mlako i utopljeno u onom drugom.

I onda dolazi najgori dio. Naravno da ne smijemo o HV-u u BiH. Jer što god pričali, zapravo ne priznajemo BiH kao samostalnu državu.

Kako to znam?

Tako što se na završnom kvizu na kojem sudjeluje pet škola u jednoj dvorani, tri puta potiče djecu da se dižu na noge i u emotivnom zanosu nabrajaju dijelove Hrvatske, uz neizbježno ‘Herceg-Bosno srce ponosno’.

I što sad? Ništa.

Kad na Balkanu ponovno bude Vašar na kojem će se kupovati municija i trampiti racionalno za nacionalno*, ratovat ćemo u Herceg-Bosni.

Koja je, eto, naša.

Jer smo to desetljećima zaneseno pjevali.

A neki tamo Srbi su sigurno počeli s nekim provokacijama i netko je ubijen i moramo odgovoriti.

Tko će koga prvi ubiti, a tko dignuti barikade, nije ni bitno.

Oko toga će se dvije strane lako dogovoriti, kao i uvijek do sada.

Dogovorit će se oni ljudi koji će se obogatiti. Samo se nadam da ćemo ih ja i svi koje volim gledati iz neke Švicarske ili Norveške.

Ili ćemo, ako smo dovoljno glupi da i sada ne znamo ušutiti kad bi trebali, biti dovoljno glupi i da nešto pokušamo napraviti?

Nešto za nas nesumnjivo krajnje glupo. Kao Reihl-Kir.

* Ispričavam se za citiranje Balaševića, ali ako nam je jedan srpski glazbenik mogao napisati glazbu za himnu, valjda smijem citirati drugog?

P.S. Dodajem i komentar koji sam ispod napisao tu, za slučaj da netko ovo poželi negdje prenijeti:
Da se ne shvati krivo – sam Vukovar me zapravo pozitivno iznenadio. Ima predivnih dijelova u centru, muzej vučedolske kulture je arhitektonsko čudo, a sve ove stvari o tome što se tu dogodilo devedesetih bi stvarno svi trebali doći naučiti.

Samo u pravom i punom kontekstu.”, tvrdi Marko Šolić te još dodaje: “Inače, zaboravio sam u cijeloj strci dana…
Danas smo naučili i da su HOS-ovci ratni heroji koji se danas nepravedno politički demoniziraju.

(Nastavnici.org)

Vjerodostojni lopovi i kriminalci

Vjerodostojno nas je HDZ opljačkao u dva intervala, privatizacijskom i onom drugom – kroz pustošenje javnih poduzeća i državnog proračuna, vjerodostojno su, i temeljito, u sve segmente društva uveli sustav antivrijednosti, vjerodostojno su uništili svaki pokušaj uspostave pravne države, vjerodostojno su, da vjerodostojnije ne može, nacionalistički halabučili neprestano, vjerodostojno su suodgovorni za rat, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje su usput vjerodostojno izvršili monetarni udar kamionima jugo-dinara – vjerodostojno se baveći državnim kriminalom, vjerodostojno su uništavali zdravstvo i obrazovanje, vjerodostojno su u tišini sklopili Vatikanske ugovore i Katoličku crkvu de facto stavili iznad zakona, vjerodostojno su pogazili sve što su bilo kada obećali, vjerodostojno su sijali mržnju, lagali, krali, izvrtali, podmetali, otimali, vjerodostojno su državu bacili desetljeća unatrag

Hrvati su daleko najgluplja nacija na planeti! Godinama dopuštaju da ih lopovski HDZ seksa u guzicu sa jedva “osvojenih” 20-30% glasova, uključujući glasove pomrlih i davno raspadnutih baba! Kilave opozicije jedva ugrabe po koju stolicu i nema tog boga da se ujedine u borbi protiv šizofrenih fašističkih lopova! Polovica sjedi kod kuće i čeka boga da siđe sa nebesa i glasa u njihovo ime… Fuuuuj nacijo!!!
Da ljudi koji sjede doma i sviraju kurcu dok kukaju, izađu na izbore i izglasaju neko novo lice, HDZ bi NESTAO poput dreka kada pustiš vodu. Sa novom vlasti , mladim ljudima ,novim licima,ljudima kojima ja napredak Hrvatske na srcu,ne samo novac Hrvatska i te kako mož e naprijed. Zato Hrvati povedite i vi mrtve babe i SVI NA GLASANJE, stoku na robiju!

Prolaze godine u spavanju

I tako prolaze godine,Hrvatska tone sve dublje u mulj i blato, a Hrvati spavaju

Djeca su najbolja

Moja mama ima bebu u trbuhu , ali ne znam kako ju je progutala.

Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.

Poluotok je otok koji još nije skroz  napravljen.

Baka je debela zato što je puna ljubavi.

Ja bi tako rado imala još jednog brata, ali moja mama koristi tampone.

Što je čovjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.

Djevojčice ne mogu stojećki  piškiti zato što se nemaju za što držati.

Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u čaši.

Jednom sam bila tako bolesna i imala sam 40 kila temperature.

Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.

Moraju li mame također jesti travu, da bi im iz grudi teklo mlijeko?

Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.

Izraelci su napravili zlatno tele, jer nisu imali dovoljno zlata za zlatnu kravu.

Švicarske krave koriste se pretežno za pravljenje čokolade.

Stanovnici Sardinije zovu se Sardine.

Da bi se bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.

Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.

Kad se moj mlađi brat rodio morali su ga staviti u akumulator.

Leptir je kukac iz porodice helikoptera.

Najkorisnija životinja je svinja. Od nje možemo upotrjebiti sve, meso od naprijed i pozadi, kožu za cipele, čekinje za četke i ime za psovanje!

Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i životinje koje ne postoje.

Nisam kršten, ali sam cijepljen.

Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slučaj.

Razlika između sela i grada je ta, što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.

Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.

Veoma sam se uplašio kad se mama razboljela. Pomislio sam da će nam tata kuhati.

Svi psi vole vodu. Neki čak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.

Akvarij je malo stakleno more, gdje žive domaće ribe.

Alimentacija je plaća za djecu kada im se tata odseli.

Usvajanje je mnogo bolja mogućnost od rađanja. Tako roditelji mogu sami da izaberu dijete i ne moraju prihvatiti baš ono koje su dobili.

Papa živi u Vakumu.

Sve ribe nose jaja, a ruske čak i kavijar.

Krave ne smiju brzo trčati, da ne bi prolile mlijeko.

Kod nas se muškarci mogu oženiti samo  jednom ženom. To se zove monotonija.

Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!

Moja sestra je opet položila razred  odličnim uspjehom, sve same petice. Ona to meni namjerno radi!

Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu!
     

Šta se smjelo, a šta nije u vrijeme Jugoslavije

Kako je bilo u bivšoj zajedničkoj državi, šta se u njoj smjelo, a šta nije, pitali smo građane i javne ličnosti.

Piše:

Branimir Bradarić

Političari često govore kako se u staroj državi nije smjelo reći da si Hrvat, ići u crkvu ili biti izvan Saveza komunistaReuters – Ilustracija

Od raspada bivše države i stvaranja neovisnih država na prostoru nekadašnje SFRJ građani svako malo imaju priliku slušati o tome što je u vrijeme komunizma na ovim prostorima bilo zabranjeno i što se nije smjelo raditi i govoriti. O tome najčešće govore predstavnici novih političkih elita i onih koji su na vlasti u određeno vrijeme.

Između ostaloga govorili su o tome da se, primjerice, nije smjelo reći da si Hrvat, da se ide u crkvu, a zabranjeno je bilo i bilo kakvo političko djelovanje koje nije bilo unutar tadašnjeg Saveza komunista. Tvrde i kako se nisu smjele pjevati brojne pjesme, da se moralo paziti što se govori, kakvi vicevi pričaju, koga proziva kao i da je za svaku dužnost i funkciju nužno bilo članstvo u Savezu komunista.

Prema njihovim riječima za svaki od tih prekršaja prijetio je zatvor, a kao dokaz tome navode i brojne primjere osoba koje su radi toga završile „iza rešetaka“.

Nije se smjelo reći da si Hrvat?!

Takvim tvrdnjama u nekoliko navrata pridružila se i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja je u izjavama medijima prisjećala se života u bivšoj Jugoslaviji.

“Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”, rekla je Grabar Kitarović u intervjuu austrijskom dnevniku Kleine Zeitung.

Od strane Grabar Kitarović građani su doznali i kako u vrijeme kada je odrastala nije bilo raznih vrsta jogurta.

“Odrasla sam u komunizmu i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, riječi su Grabar Kitarović.

Posljednji u nizu takvih slučajeva zabilježen je kada je tijekom posjete 54. Festivalu kajkavskih popevki u Krapini predsjednica zaželjela pjesmu “Došel bum doma sel si bum pod brajde”. Prema riječima Grabar Kitarović radi se o pjesmi koja se “pjevala s vojnicima u Afganistanu jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje”.

Ubrzo su hrvatski mediji predsjedničine tvrdnje demantirali navodeći bezbroj promjera kako se uvijek smjelo reći da je osoba Hrvat što su potkrijepili i s brojnim dokazima. Kada je riječ o nedostatku raznih vrsta jogurta doznalo se kako je Jugoslavija imala barem 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira. Nije dobro ispalo niti sa zagorskom popevkom koja je, prema podacima ZAMP-a, nastala 1999. godine.

O tome što se i kako radilo u vrijeme komunizma u bivšoj SFRJ, što se sve smjelo, a što nije, čega je bilo tih godina, a čega nije razgovarali smo i s nekim od svjedoka toga vremena.

Zatvor radi razgovora

Tako Vukovarac Danijel Rehak, bivši vukovarski branitelj i danas predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kaže kako je i prije raspada SFRJ uvijek govorio da je Hrvat i da radi toga nikada nije imao problema. 

“Nisam nikada potencirao to što sam Hrvat niti sam to krio. Radi toga nisam imao nikakvih problema i bio sam sa svima dobar. Išao sam i u crkvu. Radio sam kao profesor u školama iako nisam bio član Saveza komunista. To mi nije bila smetnja i kada sam postao rukovoditelj sportskih objekata u Borovu”, kaže Rehak.

Dodaje i kako se na neka odgovornija mjesta uvjetovalo da je osoba član Saveza komunista ali i kako se slično radi i danas jer teško da osoba “zasjesti” u neku fotelju državne tvrtke ili ustanove a da nije član vladajuće stranke ili koalicije. Prisjetio se i primjera poznanika koji je završio na nekoliko mjeseci u zatvoru radi toga što je pričao u društvu.

“Sjedili su za stolom kada je on rekao kada bravar može voditi državu zašto to ne bi mogla raditi liječnica. Nije spominjao nikakva imena ali ga je netko prijavio i povezao s Titom. Radi toga je završio u zatvoru na nekoliko mjeseci. I nije jedini. Bilo je masa takvih slučajeva jer su govorili o Titu, državi… Neki su završili u zatvoru i radi pjesama ili viceva. Bilo je svega”, kaže Rehak.

Prisjeća se i nestašica iz ’80-ih godina kada nije bio deterdženta za rublje, kave, a s obzirom da su vladale nestašice benzina vozilo se po principu “par–nepar”. Bilo je i restrikcija električne energije.

“Glupo je reći kako je onda bilo nešto bolje nego danas i da se bolje živjelo. Sve je danas bolje, a to je i normalno. Više je novaca, vozimo bolje aute, imamo sve bolje. To nije samo u Hrvatskoj ili zemljama bivše Jugoslavije nego je tako svagdje na svijetu i to je normalno”, ističe Rehak.

Poželjno članstvo u Savezu komunista

Tih vremena sjeća se i jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika Ante Nobilo koji je prije raspada SFRJ obnašao dužnost zagrebačkog okružnog tužitelja. Niti on u to vrijeme nije krio da je Hrvat dok u crkvu nije išao jer je ateista. Priznaje i kako je bio član Saveza komunista Hrvatske.

“Nikada nisam krio da sam Hrvat, a to se moglo vidjeti i po biografijama gdje se jasno isticalo tko je koje nacionalnosti. Postojali su i popisi stanovništva gdje je sve bilo definirano pa i nacija, vjera i slično. Uostalom gledalo se i da sve nacije budu zastupljeni pa je i to bilo važno. Kada je riječ o članstvu u Savezu komunista Hrvatske, to je bilo poželjno za neku funkciju u društvu i ja sam postao član po izlasku iz vojske i kada mi je sugerirano da bi bilo dobro da član kako bih mogao postati tužitelj”, kaže Nobilo dodajući da bez članstva u Savezu komunista nije bilo teorije da se može postati direktor u nekoj državnoj tvrtci.

Kada je riječ o crkvi kaže kako su mnogi išli i da radi toga nije bilo problema. Najopasnije je bilo kritizirati Tita i zalaganje za protuustavno rušenje postojećeg sustava posebno ako je ono u sprezi s nekim imigrantskim organizacijama.

“Kod takvih situacija postojala je velika opasnost od suda i zatvora iako je tih ’80-ih godina, poslije smrti Tita, sve to bilo daleko manje. Ni ne sjećam se nekih velikih slučajeva tih godina jer je kritika Tita tada postala bespredmetna. Nažalost, iskopirali smo ono najgore iz socijalizma tako da niti danas bez stranačke knjižnice nema napredovanja”, ističe Nobilo.

I on se sjeća raznih nestašica koje su bile svakodnevnica nekoliko godina u vrijeme ekonomske krize u Jugoslaviji za koje kaže da su trajale nekoliko godina ali i da je prije i poslije toga se normalno živjelo.

“Kada je riječ o Hrvatskoj često kažem da je kod Hrvata u većini vlada domobranski duh i da se prilagođavaju vremenu. Tu nije bilo nekog specijalnog otpora niti pokušaja rušenja sustava nego više popravljanje uočenih grešaka”, smatra Nobilo.

Puno neistina

Hrvatskoj javnosti Stjepan Mesić poznat je i kao predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, ali i predsjednik Vlade, Sabora, kao i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Oni bolje poznavatelji njegovog lika i djela znaju i kako je 1967. godine, kao neovisan građanin, postao gradonačelnik Orahovice i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske. Između ostaloga pokrenuo je i građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam. Zbog svoga rada i djelovanja odslužio je i godinu dana u zatvoru Stara Gradiška.

“Danas se svašta priča, pri čemu je mnogo toga neistina. Za mene se znalo da sam Hrvat i da sam nekoliko puta kumovao na krstitkama djece. To govori da su ljudi bez problema išli u crkvu. U stvari, išao je tko je želio, a tko nije – nije. Prvi sam u SFRJ kandidirao se kao neovisni građanin i pobijedio. Isto tako postojalo je na desetine različitih vrsta jogurta. Ovo što se danas priča, kao i godinama unazad, najblaže rečeno je neistina.

Jugoslaviju treba razlikovati od zemalja koje su bile pod SSSR-om. Vjerujem da je u vremenu od 1945. do 1948. godine, odnosno razlaza sa Staljinom, bilo neko sasvim drugačije vrijeme. Međutim, od tada je Jugoslavija krenula jednim sasvim drugim smjerom i to se vidjelo po svemu u državi”, kaže Mesić.

Nije bilo građanskih sloboda, ali…

Ne krije kako je bilo dosta toga ipak reducirano, odnosno, kako kaže, da nije bilo dovoljno građanskih sloboda.

“Moralo se biti jako oprezan da se ne uvrijedi neka druga nacionalnost i djelovati protiv Ustava. Nije se smjelo govoriti protiv Tita, pjevati nacionalističke pjesme posebno ako se one mogu shvatiti onako kako ne treba. Slobode su, htjeli to priznati neki ili ne, bile malo reducirane ali daleko od toga što danas mnogi govore. Vladala je nešto čvršća ruka.

Ne smije se zaboraviti koliko je SFRJ bila naprijed u odnosu na druge socijalističke države kao i da smo vrlo rano počeli razvijati turizam. Trebamo se svi sjetiti samo vrhunskih sportaša, umjetnika i svih drugih koji su djelovali u to vrijeme. Poznato je i kako su djelovali vrsni novinari u SFRJ koji nisu bili članovi partije. Masa liječnika je svoje postdiplomske studije završila u inozemstvu od kojih su i danas mnogi aktivni pa i u politici”, kaže Mesić.

Podsjetio je i na činjenicu da je na sprovodu Josipa Broza Tita 1980. godine bilo 150 svjetskih državnika što, kako je rekao, dovoljno govori o ugledu bivše SFRJ u svijetu. Zbog svega toga smatra kako bi bilo dobro da djeca u školama uče o činjenicama i nauče razmišljati svojom glavom.

“Tada ćemo svi znati više i baratati činjenicama, a ne govoriti neprovjerene stvari u dnevno-političke svrhe i radi nekakvih svojih osobnih ambicija”, zaključio je Mesić

Problem nisu imigranti, pederi, Srbi… Religijski fanatici jesu!

Za većinu nas stvarnost nije crno-bijela i većina ljudi ne uživa u osuđivanju drugačijih od sebe. Većina shvaća da nas razne etikete određuju, ali one nemaju unaprijed određeno značenje.

Preneseno iz “24 sata”

Autor Bruno Šimleša Utorak, 20.08.2019. u 11:55

Npr., ima ljudi koji su uvjereni da je jedino ispravno biti Hrvat-katolik. Hetero orijentacije, naravno. Djeca ti moraju ići na vjeronauk i moraju s prijezirom gledati antirvate koji ne idu. A kad ta djeca odrastu, moraju biti u braku. Crkvenom, naravno. Doduše, smiju varati, ali samo ako su muškarci. Ako Hrvat-katolik vara ženu, on je samo muškarac. Ako Hrvatica-katolkinja vara muža, nju se proglasi ku…tinom. To je taj odvratni dvostruki standard. Birali smo i gradonačelnike i župane koji su govorili o svetosti obitelji, ali eto… imali su kompulzivni poremećaj otkopčavanja vlastitog šlica.

Za njih nije problem ni ako netko krade. Da, da… postoji neka zapovijed da se, kao, ne bi smjelo, ali kad si pravi Hrvat-katolik, toliko voliš svoju savršenu Domov’nu da je želiš što više za sebe. Namjestiš neki natječaj i vidi čuda, 5 milijuna njezinih kuna završi u tvom džepu. Ti toliko voliš svoju neovisnu i slobodnu Hrvatsku da ćeš slobodno krasti, neovisno o tome što je moralno. I tako ćeš govoriti o svetosti obitelji, ali ćeš mirne i nečiste duše svojoj općini ukrasti vrtić za koji treba baš tih 5 milijuna kuna. I onda ćeš još, s oltara ili iz sabornice, okrivljavati one koji se sele.

Tipični Hrvat-katolik prezire drugačije od sebe. Tako definira svoju ljubav prema Hrvatskoj – što više mrzi drugačije, to više voli svoje. A svi su na tapeti. Srbi, pederi, imigranti, pravoslavci, muslimani, crnci, ma ni Nijemci više nisu ono što su bili… I tu nekako dolazimo do Elizabete Mađarević koja je izvrstan primjer specifične ljubavi prema domovini. Ona je savršeno isklesani proizvod radikalno-desničarskih pokretića koji se bore za očuvanje čistoće nacionalnog identiteta. Hm… netko bi rekao da i to asocira na nešto što ima veze s Njemačkom.

No vratimo se gospođi koju su neki genijalci zaposlili u njemačkom veleposlanstvu, a da, eto, nisu otvorili njezin Facebook profil, što je u današnjem svijetu minimum profesionalnosti. Jer da su to napravili, otkrili bi da je gospođa stvarno dosljedna. Već godinama govori o opasnosti islama, pedera, Istanbulske konvencije… A u ideji ravnopravnosti žena i muškaraca ona će vidjeti opasnost da žene više ne budu žene, a muškarci postanu njonjavi, kao što je nedavno zavapio utjecajni franjevac. Ona bi i gospođu Merkel učila o pravoj prirodi njemačke kulture. Njoj je očigledno draža gđa Markić i tu opet treba pohvaliti one koji su je zaposlili u veleposlanstvu novopečenog ministra vanjskih i europskih poslova.

A kad smo kod hvaljenja, moram pohvaliti i sve koji statuse započnu „Nije da branim gospođu, ali…“. Jer ne postoji ništa što možeš napisati nakon tog paklenog „ali…“ da ne vodi opravdanju ili relativizaciji onoga što je napisala.

  • Jer kod rasizma nema „ali…“.
  • Kod ksenofobije nema „ali…“.
  • Kod ljudofobije nema „ali…“.

Želimo li obraniti ljudskost moramo jasno i nedvosmisleno osuditi sve koji osuđuju druge i drugačije.

Jer neće LGBT osobe ugroziti obitelj. Ugrožavaju je osobe u tim poželjnim hetero obiteljima koji se jedne prema drugima ne odnose kao prema svetinji.

Nisu problem ni vjernici drugih vjera. Problem je u fanaticima, bilo koje vjere. Alah neće prebiti Isusa jer nismo u vrtiću niti se oni gore bore za prevlast. Problem nije ni u muslimanima ni u kršćanima. Problem je u fanaticima koji bi svima drugima nametali vrijednosti svoje vjere. A njih ima na svim stranama. Dakle, autentični vjernici nisu problem. Ali fanatici jesu!

Nije problem ni u imigrantima, iako se slažem da je važno integrirati ih u zapadno društvo. I to je velik i ozbiljan izazov koji se neće riješiti sam od sebe. Ali rasisti i ksenofobi sigurno nisu dio rješenja. Oni su problem. A takve se osobe nalaze s obje strane religijskog i kulturološkog spektra.

Problem su rasisti, ksenofobi i profesionalni ideolozi koji se hrane vašom mržnjom i stvaranjem podjela. Oni su ti koji ubijaju duh zapadnog društva. Jer naše društvo poštuje različitosti. Naše društvo prihvaća druge i drugačije. Naše društvo zna da se nebeska bića ne svađaju koje je ispravnije. Zapadno društvo nije bilo i ne treba biti jednoobrazno. Ne moraju svi misliti i vjerovati isto. Jer to bi nas opet odvelo u neka prošla i mračnija vremena. Zapadno društvo počiva na prihvaćanju različitosti. I zato tim profesionalnim, ideološkim trovačima ne smijemo dati da otruju naš duh. A ako nas takvi ljudi predstavljaju u svijetu, trebali bi izgubiti posao. Inače ćemo svi mi izgubiti obraz!

Pjesnik s tjeralice

Jevrem Brkovic ni ni slucajno kajkavec.Ali je covek ki je osetil purgersku dobrotu i veliku dusu Zagreba. Pesme koje je napisal za Zagreb i purgere nisu na kajkavskom(same male) Al sem si mislil da ih vredi tu deti

Brković je od onih pjesnika koji je iskazivao građansku i književnu hrabrost podjednako u rodnoj mu Crnoj Gori, uoči posljednjega rata, kada je pošteno progovorio o revanšizmu i nacionalnoj netrpeljivosti polazeći prije svega od premisa crnogorskoga prostora te je otvoreno, kada su se rijetki to usudili, progovorio o etnogenezofobiji. Zatim je s istom hrabrošću osudio agresiju Jugovojske (pa i sudioništvo svojih sunarodnjaka), posebice kada je riječ o Dubrovniku. S istom je humanom ljudskom prkosnošću, spram rušilačkih nagona, nastupao i u egzilu, u Zagrebu, gdje je bio udomljen nakon što je postao pjesnik s tjeralicena popisu za primarnu likvidaciju Miloševićevih milicija. Koliko se srodio s Hrvatskom i Zagrebom, pokazuje i u ovom svom ciklusu pjesama, iako sada s međudržavne distance, ostavši veliki čovjek. Ponajprije kao pjesnik (iako i vrstan romanopisac, dramski pisac, esejist, pamfletist i polemičar), bolno ukorijenjen u iskonsko biće svoga naroda, Brković je znao iskazivati gorštačku mušku snagu, smisao za povjesnicu te za psihologiju društvenoga neuspjeha, moći, slave, uspona i padova. Riječju, znao je čovjeku, gipkim jezikom tradicije, vraćati amputirane dijelove.
                                                                                                                                                            No za Zagrebačke pjesme zaista nisu potrebne metapsihološke interpretacije, one su pune prepoznatljiva života koji kao neki vrijedan predmet iznovice postaje predmet ispitivanja, jer njegove slike stalno izmjenjuju položaj. Brković će i neku zagrebačku erotsku situaciju (dijalog sa ženom) iskoristiti kao povratak u zemlju predaka. Jednostavno postoje pjesnici koji neke stvari rade zbog domovine. Osim što uhu čitača ugađa čitko pitkom erotikom, on u ove pjesme s radošću unosi vedutski vokabular Zagreba, crpeći snagu iz osobnih iskustava. Ti stilizirani zagrebački motivi odišu, mogli bismo reći, čak skladnom matoševskom formalnom estetikom, ali će usporedba biti potpunija ako u nju unesemo tvoračku snagu, primjerice, Vjekoslava Majera, odnosno sposobnost da se kroz jednostavne vizure viđenja svijeta progovara jednostavno. Zapravo, Brković će uvijek nešto graditi za budućnost, odrješitim emotivnim registrom, da bi se na jednom mjestu okupila samo bitna značenja.
SeadBegović                                                                                                                                                 Zagrebačke pjesme
Jevrem Brković
                                                                                                                                              JEDNOJ ZAGREPČANKI
Gospodična, pakao je moj život cio,
Zagledam se u tvoje oči i vidim:
U ljepšem oku nikad nijesam bio –
I mlad i jak – da se sebi svidim!
Gorda gospo Ilice, vazda odveć žena,
Spoznaj u sebi Onu što nekad bješe moja:
Još si puna rima iz mojih katrena,
Uz to i vitka breza jednog perivoja.
Usud me progna iz zemlje dukljanske,
Te stazama smrti i crnih točaka
Dođoh do ljubavi bezumne, paganske,
Do požudne djevice s Pantovčaka.
Budem li u aleji pjesnika s juga,
S krstačom i imenom bezdomnika,
Vjerujem, ti ćeš, a ne neka druga,
Pobožno pohodit toga bezbožnika!
Znam, iskra će jedna u tebi zaiskrit,
Stoplit tvoje tijelo strastveno i vitko.
Šapnućeš toj krstači da kao taj Skit,
Tajnu tvog erosa ne spoznade niko!
Vratim li se živ u zemlju predaka,
Ili budem sudbe prognanog Horacija,
Svjedoči, mjesto mojih potomaka –
Budi moja Duklja i moja Kroacija!
Zagreb, 16. XI. 1996.
                                                                                                                                                                SJEĆANJE NA VESNU R.
Vesna R., hvala ti za najmlađu mladost,
Bio je to dar i udes poslat sa nebesa.
Ti nikada vidjeti nećeš moju starost,
Ostajem u tebi vitak, bestjelesan!
Biću jednom humka, čempres vitak biću,
A bijah oluja bez vjetra i kiše.
Neka tebi nalik moja jutra sviću,
Ono potonje ponajviše!
Na sve sam naše crtu, točku i kraj,
Znala si: Dukljanin tvoj i to može.
Ti spoznade, draga, i pakleni raj –
Demonu tvom živopisan ispod kože!
Vesna R, od mladosti sam bio mlađi:
Uz tebe stasit i lagan kao krilo laste.
Izađi, djevojčice, u svoj vrt i nađi
Onaj žbun iz kojeg naša breza raste!
Za drugog sam te pravio cijelu,
Budio sva čula strasti raspusne.
Taj će budući na tvome tijelu
Prepoznat moje ruke, oči i usne!
Zagreb, 20. XI. 1998.
                                                                                                                                               ZAGREBU I PURGERIMA
Da u meni nije tog đavlovog inata,
Te žudnje žudnije od svake požude:
Da se vratim međ svoje neljude i ljude,
Već bih bio žrtvom opasna zanata!
Tek sada vidim i pojmim, tek sada,
Zagabrijski su purgeri rođeni moj rod.
Za njih sam pajtaš njihov, za svoje odrod
Sa Istoka ubjegao usred Zapada!
Na Jelačić placu sam kao na Cetinju,
Iz hladne secesije bude riječ odveć blaga.
Znaju Zagrepčanci ko si, znana im je saga
Tvoja dukljanska, i uz gemišt je spominju.
Iz doma u dom – svuda za mene doma:
Uz kapučino u Gradskoj, uz objed i prošek,
Ko da buš tu došel i ostal zanavek –
Da na Mirogoju skončaš svoj roman!
Ako si igda na vanštini bio bogec svoj,
Među purgerima si tri tisuće dana
Kao ne-purger – po svemu purgeru ravan,
Imao svog Tina, Krležu i Zagorkin Perivoj!
2. II. 1998, Zagreb, Klub A. G. Matoš
                                                                                                                                                            VRATIĆU SE!
Moram zbog njih, zbog neprijatelja mojih,
Da ne bi pomislili kako nikad više
Neće rapsoda biti da ih opiše –
Biće sve dok Dukljanin ovaj postoji!
Moram zbog Nje što udes naš podnese:
U mojem će životu sve do kraja
Biti za nju mjesta da ne bi očajna
Klela svoju mladost, što mi je prinese!
Moram zbog Njih, u tren povijesan:
Zbog sinova mojih Balše i Damjana,
Zbog prvorođena unuka Brajana,
Vratiti se tamo đe jedino jesam!
Moram i zbog onih iz roda mojega,
Što zbog mene ne bi ni na groblju kisli.
A bi u kafani pijano pjevali.
Zbog Gorkina groba, razloga boljega,
Ne bi njen Domaš mogao da smisli:
Dosta ste ga, dosta izdajicom zvali!
Zagreb, 2. VI. 1998.
                                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići, ostaviti zemlju i ljude,
Što te uz dobrodošlost, uz osmijeh
Primiše za svojega, da s njima vijek
Dovršiš i vazda Dukljanin budeš?
Kako otići od prijatelja, bez suze,
Od naroda što samo zbog tebe neće
Da se kamenom na tvoj narod meće,
Zbog pohare Konavala i Raguze?
Kako otići iz Ilice, gdje svaki
Šetač, vlasnik butika, zlatar i urar,
Daje ti pozdrav i smiješak na dar –
Za tebe od zlata zlaćeniji nakit!
Kako otići s Jelačić placa, od Bana,
Ne biti više u Gradskom podrumu,
Mislionici purgera i gospona?
Uz kapuciner i konjak, usred dana,
Gdje je Krleža, uz varijaciju umnu,
Pio bocu prošeka uz pjat barbuna!
Zagreb, 3. IX. 1998.
                                                                                                                                                        VRATIĆU SE!
Zbog sunca što ga evo u krvi nosim,
Mjesečine one svud rasute, naške.
Moram, makar sve stopu po stopu unatraške
Hodio do Duklje moje nogama bosim!
Zbog stare jabuke, još starije kruške,
Oraha što je uz Kulu ostario –
Na mojem je rođenju već starac bio –
Zbog Njega i Kule, makar potrbuške!
Zbog ljeta, sunčane jare, neba, zvijezda,
Zbog Lude Mare kad strekne od sunca,
Kad uzjaše jarca, magarca il junca –
I podavi tićad, poruši gnijezda!
Zbog žednog ljeta, presušenih ublova,
Oplićalih rijeka, sprženoga polja,
Zmija otrovnica kad šište i sikću.
Zbog Starca Radosava lova – neulova,
Modrijeh vinograda u selu Doljan:
Kad grožđe djevojke pršte, tamo biću!
Ilica, 8. IX. 1998.
                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići iz jutra u Ilici,
Kad ga prvi tramvaj bučno razbudi?
Kako bez Britanca, pijaca i ljudi,
Svetkovine boja u jutarnjoj slici?
Tu su pitur-majstori, prijatelji stari:
Nedjeljom u ateljeu, uz čašu pića
I kod Dimitrija i kod Vejzovića –
Kod Barišića dok Tomislava kipari!
Kako bez Arežine, Blaže i Marka,
Bez Vita i Ljube, bez Špoljara Mira,
Bez Lepe i Olge, bez Barbierija,
Bez Age Simovića i svega pet zemljaka?!
Kako otići iz tri tisuće dana,
Iz Osam godišta prognanog Crnogorca,
Iz A. G. Matoša, Drageca i Tina?
Otišao, ostao – na tebi je rana
Kao na ratnoj zastavi sa Grahovca:
I Kroacija je tvoja Domovina!
Zagreb, Ilica 81, 21. X. 1998.
                                                                                                                                                    VRATIĆU SE!
Moram, makar ne našao sebe tamo,
Nigdje i ni u kom, osim u orahu,
Možda u Gorkinu potonjem izdahu:
Ne našao sebe ni u sebi samom!
Moram zbog one hrabre glave i ruke,
Što grafitom jednim ustavi vrijeme:
»Vrati se Brkoviću, vrati se Jevreme!«
Vraćam se, brate moj, da mučimo muke!
Moram zbog Zvona Ivanova, zbog Duklje,
Rana Damjanovih i smrti Raonić Saše.
Zbog izdanih i onih što izdaše –
I naš je bol i njihov već ujedno stopljen!
Moram proći Gradom, što se ne okrenu
Kad me gonitelji prognaše nesrećni,
Da ga sačuvam od novog zastiđa!
Razloge za čovještvo naći u svemu,
Samarili nas po konjski i magareći –
Biće Dan praštanja – il’ mi se priviđa!
Zagreb, Ilica 81, 16. II. 1999.
Deset dana prije povratka!

Zločin na djelu

Piše: Damir Gašparović

Četiri najveća hrvatska izvora, sada i službeno potvrđeno, više nisu u hrvatskim rukama! Ostali smo i bez Lipika i Jamnice i Svetog Roka i Cetine.

Dok nas naši političari zabavljaju bavljenjem poviješću oko koje nemaju pojma, miješajući se u gospodarstvo o kojem znaju još manje, ugrožavaju nam budućnost o kojoj ozbiljno niti ne razmišljaju. Iskustvo pokazuje da bismo se svaki puta kada nam stranke “prijete” izborima ili nekim epohalnim potezima za opće dobro morali dobro okrenuti oko sebe i vidjeti što su nam opet podvalili.

Tako, dok smo mi uspjeli u dvije godine steći tri premijera i dok smo se upustili u borbu za bivšu hrvatsku kompaniju koja se bavi energijom prošlosti (naftom),  ono što je zasigurno budućnost svake osobe na svijetu nestaje iz naših ruku. Naravno, u pitanju je voda.

Na problem gubitka kontrole nad najvećim hrvatskim izvorima pitke vode upozorio je premijera Plenkovića prije više mjeseci Pokret za modernu Hrvatsku. Odgovor je naravno bio – šutnja. Mogli smo se samo nadati da podaci o gubitku kontrole nisu istinite, ali..   
                                                 
Četiri najveća hrvatska izvora, sada i službeno potvrđeno, više nisu u hrvatskim rukama! Ostali smo i bez Lipika i Jamnice i Svetog Roka i Cetine.

Gdje su nestali izvori

Analizirajući pozadinu predaje izvora strancima, ne zna se koja je predaja čudnija. Podravka je bez ikakvog posebnog i opravdanog razloga prodala Lipički studenac Slovencima. Prijašnji vlasnik Svetog Roka je potpuno neobjašnjivo nagomilao velike gubitke na punionici pa su je u stečaju preuzeli novi vlasnici iz Saudijske Arabije. Sam premijer Plenković je potvrdio da je Agrokor “morao” za nove kredite založiti Jamnicu (ako nije  prije već bila založena za kredit u Sberbanci o čemu su se pojavljivale informacije). Pri tom je vjerojatno nenamjerno izjavio da je za kredit založeno i poljoprivredno zemljište koje ima u zakupu (ili vlasništvu?!) Agrokor.  Četvrti izvor – Cetinu preuzima offshor kompanija iz američke države Delaware – na 50 godina.
                                                                 
Neozbiljno je, najblaže rečeno da država sve to dopušta i mirno promatra. Jer razlog postajanja bilo koje države je zaštita vlastitih nacionalnih interesa. Općih i pojedinačnih. Cilj države mora biti osiguranje budućnosti države i građana, recimo stvaranjem nacionalnog fonda po primjeru Norveške u čiji se fond slijeva primjerice sav novac od koncesija eksploatacije silnih  izvora nafte. Različite su mogućnosti. I neusporedivo važnije od ustaša i partizana. Jer trenutno prodajemo svoju budućnost i  budućnost naše djece.

Cijena vode

Da bi sve bilo još spektakularnije, najavljuju nam da voda MORA hitno poskupiti – za 30%. I naravno – da to od nas traži Europska unija. Sad, postat će jasniji odgovori na pitanje tko će imati najviše koristi od poskupljenja hrvatskih izvora pitke i mineralne vode. Ali će postati puno nejasnije ZAŠTO  u Hrvatskoj voda mora poskupiti a u Irskoj MOŽE  ostati besplatna?              

Teško je na ovo dati pošten i fer odgovor, čak i onima koji  besramno uništavaju našu budućnost. Jer je voda trebala, mogla i morala biti dugoročni strateški resurs Republike Hrvatske. Ili se sve svodi na ono do čega dođemo koje god teme se dotaknemo – Hrvatska treba i zaslužuju i bolju vlast i bolju oporbu, neusporedivo poštenije i sposobnije političare od ovih koji nam sudbinom ravnaju već dvadeset i devet godina… I prevode nas uporno žedne preko vode