Category Archives: Hrvatska danas

Djeca su najbolja

Moja mama ima bebu u trbuhu , ali ne znam kako ju je progutala.

Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.

Poluotok je otok koji još nije skroz  napravljen.

Baka je debela zato što je puna ljubavi.

Ja bi tako rado imala još jednog brata, ali moja mama koristi tampone.

Što je čovjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.

Djevojčice ne mogu stojećki  piškiti zato što se nemaju za što držati.

Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u čaši.

Jednom sam bila tako bolesna i imala sam 40 kila temperature.

Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.

Moraju li mame također jesti travu, da bi im iz grudi teklo mlijeko?

Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.

Izraelci su napravili zlatno tele, jer nisu imali dovoljno zlata za zlatnu kravu.

Švicarske krave koriste se pretežno za pravljenje čokolade.

Stanovnici Sardinije zovu se Sardine.

Da bi se bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.

Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.

Kad se moj mlađi brat rodio morali su ga staviti u akumulator.

Leptir je kukac iz porodice helikoptera.

Najkorisnija životinja je svinja. Od nje možemo upotrjebiti sve, meso od naprijed i pozadi, kožu za cipele, čekinje za četke i ime za psovanje!

Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i životinje koje ne postoje.

Nisam kršten, ali sam cijepljen.

Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slučaj.

Razlika između sela i grada je ta, što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.

Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.

Veoma sam se uplašio kad se mama razboljela. Pomislio sam da će nam tata kuhati.

Svi psi vole vodu. Neki čak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.

Akvarij je malo stakleno more, gdje žive domaće ribe.

Alimentacija je plaća za djecu kada im se tata odseli.

Usvajanje je mnogo bolja mogućnost od rađanja. Tako roditelji mogu sami da izaberu dijete i ne moraju prihvatiti baš ono koje su dobili.

Papa živi u Vakumu.

Sve ribe nose jaja, a ruske čak i kavijar.

Krave ne smiju brzo trčati, da ne bi prolile mlijeko.

Kod nas se muškarci mogu oženiti samo  jednom ženom. To se zove monotonija.

Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!

Moja sestra je opet položila razred  odličnim uspjehom, sve same petice. Ona to meni namjerno radi!

Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu!
     

Šta se smjelo, a šta nije u vrijeme Jugoslavije

Kako je bilo u bivšoj zajedničkoj državi, šta se u njoj smjelo, a šta nije, pitali smo građane i javne ličnosti.

Piše:

Branimir Bradarić

Političari često govore kako se u staroj državi nije smjelo reći da si Hrvat, ići u crkvu ili biti izvan Saveza komunistaReuters – Ilustracija

Od raspada bivše države i stvaranja neovisnih država na prostoru nekadašnje SFRJ građani svako malo imaju priliku slušati o tome što je u vrijeme komunizma na ovim prostorima bilo zabranjeno i što se nije smjelo raditi i govoriti. O tome najčešće govore predstavnici novih političkih elita i onih koji su na vlasti u određeno vrijeme.

Između ostaloga govorili su o tome da se, primjerice, nije smjelo reći da si Hrvat, da se ide u crkvu, a zabranjeno je bilo i bilo kakvo političko djelovanje koje nije bilo unutar tadašnjeg Saveza komunista. Tvrde i kako se nisu smjele pjevati brojne pjesme, da se moralo paziti što se govori, kakvi vicevi pričaju, koga proziva kao i da je za svaku dužnost i funkciju nužno bilo članstvo u Savezu komunista.

Prema njihovim riječima za svaki od tih prekršaja prijetio je zatvor, a kao dokaz tome navode i brojne primjere osoba koje su radi toga završile „iza rešetaka“.

Nije se smjelo reći da si Hrvat?!

Takvim tvrdnjama u nekoliko navrata pridružila se i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja je u izjavama medijima prisjećala se života u bivšoj Jugoslaviji.

“Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”, rekla je Grabar Kitarović u intervjuu austrijskom dnevniku Kleine Zeitung.

Od strane Grabar Kitarović građani su doznali i kako u vrijeme kada je odrastala nije bilo raznih vrsta jogurta.

“Odrasla sam u komunizmu i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, riječi su Grabar Kitarović.

Posljednji u nizu takvih slučajeva zabilježen je kada je tijekom posjete 54. Festivalu kajkavskih popevki u Krapini predsjednica zaželjela pjesmu “Došel bum doma sel si bum pod brajde”. Prema riječima Grabar Kitarović radi se o pjesmi koja se “pjevala s vojnicima u Afganistanu jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje”.

Ubrzo su hrvatski mediji predsjedničine tvrdnje demantirali navodeći bezbroj promjera kako se uvijek smjelo reći da je osoba Hrvat što su potkrijepili i s brojnim dokazima. Kada je riječ o nedostatku raznih vrsta jogurta doznalo se kako je Jugoslavija imala barem 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira. Nije dobro ispalo niti sa zagorskom popevkom koja je, prema podacima ZAMP-a, nastala 1999. godine.

O tome što se i kako radilo u vrijeme komunizma u bivšoj SFRJ, što se sve smjelo, a što nije, čega je bilo tih godina, a čega nije razgovarali smo i s nekim od svjedoka toga vremena.

Zatvor radi razgovora

Tako Vukovarac Danijel Rehak, bivši vukovarski branitelj i danas predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kaže kako je i prije raspada SFRJ uvijek govorio da je Hrvat i da radi toga nikada nije imao problema. 

“Nisam nikada potencirao to što sam Hrvat niti sam to krio. Radi toga nisam imao nikakvih problema i bio sam sa svima dobar. Išao sam i u crkvu. Radio sam kao profesor u školama iako nisam bio član Saveza komunista. To mi nije bila smetnja i kada sam postao rukovoditelj sportskih objekata u Borovu”, kaže Rehak.

Dodaje i kako se na neka odgovornija mjesta uvjetovalo da je osoba član Saveza komunista ali i kako se slično radi i danas jer teško da osoba “zasjesti” u neku fotelju državne tvrtke ili ustanove a da nije član vladajuće stranke ili koalicije. Prisjetio se i primjera poznanika koji je završio na nekoliko mjeseci u zatvoru radi toga što je pričao u društvu.

“Sjedili su za stolom kada je on rekao kada bravar može voditi državu zašto to ne bi mogla raditi liječnica. Nije spominjao nikakva imena ali ga je netko prijavio i povezao s Titom. Radi toga je završio u zatvoru na nekoliko mjeseci. I nije jedini. Bilo je masa takvih slučajeva jer su govorili o Titu, državi… Neki su završili u zatvoru i radi pjesama ili viceva. Bilo je svega”, kaže Rehak.

Prisjeća se i nestašica iz ’80-ih godina kada nije bio deterdženta za rublje, kave, a s obzirom da su vladale nestašice benzina vozilo se po principu “par–nepar”. Bilo je i restrikcija električne energije.

“Glupo je reći kako je onda bilo nešto bolje nego danas i da se bolje živjelo. Sve je danas bolje, a to je i normalno. Više je novaca, vozimo bolje aute, imamo sve bolje. To nije samo u Hrvatskoj ili zemljama bivše Jugoslavije nego je tako svagdje na svijetu i to je normalno”, ističe Rehak.

Poželjno članstvo u Savezu komunista

Tih vremena sjeća se i jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika Ante Nobilo koji je prije raspada SFRJ obnašao dužnost zagrebačkog okružnog tužitelja. Niti on u to vrijeme nije krio da je Hrvat dok u crkvu nije išao jer je ateista. Priznaje i kako je bio član Saveza komunista Hrvatske.

“Nikada nisam krio da sam Hrvat, a to se moglo vidjeti i po biografijama gdje se jasno isticalo tko je koje nacionalnosti. Postojali su i popisi stanovništva gdje je sve bilo definirano pa i nacija, vjera i slično. Uostalom gledalo se i da sve nacije budu zastupljeni pa je i to bilo važno. Kada je riječ o članstvu u Savezu komunista Hrvatske, to je bilo poželjno za neku funkciju u društvu i ja sam postao član po izlasku iz vojske i kada mi je sugerirano da bi bilo dobro da član kako bih mogao postati tužitelj”, kaže Nobilo dodajući da bez članstva u Savezu komunista nije bilo teorije da se može postati direktor u nekoj državnoj tvrtci.

Kada je riječ o crkvi kaže kako su mnogi išli i da radi toga nije bilo problema. Najopasnije je bilo kritizirati Tita i zalaganje za protuustavno rušenje postojećeg sustava posebno ako je ono u sprezi s nekim imigrantskim organizacijama.

“Kod takvih situacija postojala je velika opasnost od suda i zatvora iako je tih ’80-ih godina, poslije smrti Tita, sve to bilo daleko manje. Ni ne sjećam se nekih velikih slučajeva tih godina jer je kritika Tita tada postala bespredmetna. Nažalost, iskopirali smo ono najgore iz socijalizma tako da niti danas bez stranačke knjižnice nema napredovanja”, ističe Nobilo.

I on se sjeća raznih nestašica koje su bile svakodnevnica nekoliko godina u vrijeme ekonomske krize u Jugoslaviji za koje kaže da su trajale nekoliko godina ali i da je prije i poslije toga se normalno živjelo.

“Kada je riječ o Hrvatskoj često kažem da je kod Hrvata u većini vlada domobranski duh i da se prilagođavaju vremenu. Tu nije bilo nekog specijalnog otpora niti pokušaja rušenja sustava nego više popravljanje uočenih grešaka”, smatra Nobilo.

Puno neistina

Hrvatskoj javnosti Stjepan Mesić poznat je i kao predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, ali i predsjednik Vlade, Sabora, kao i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Oni bolje poznavatelji njegovog lika i djela znaju i kako je 1967. godine, kao neovisan građanin, postao gradonačelnik Orahovice i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske. Između ostaloga pokrenuo je i građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam. Zbog svoga rada i djelovanja odslužio je i godinu dana u zatvoru Stara Gradiška.

“Danas se svašta priča, pri čemu je mnogo toga neistina. Za mene se znalo da sam Hrvat i da sam nekoliko puta kumovao na krstitkama djece. To govori da su ljudi bez problema išli u crkvu. U stvari, išao je tko je želio, a tko nije – nije. Prvi sam u SFRJ kandidirao se kao neovisni građanin i pobijedio. Isto tako postojalo je na desetine različitih vrsta jogurta. Ovo što se danas priča, kao i godinama unazad, najblaže rečeno je neistina.

Jugoslaviju treba razlikovati od zemalja koje su bile pod SSSR-om. Vjerujem da je u vremenu od 1945. do 1948. godine, odnosno razlaza sa Staljinom, bilo neko sasvim drugačije vrijeme. Međutim, od tada je Jugoslavija krenula jednim sasvim drugim smjerom i to se vidjelo po svemu u državi”, kaže Mesić.

Nije bilo građanskih sloboda, ali…

Ne krije kako je bilo dosta toga ipak reducirano, odnosno, kako kaže, da nije bilo dovoljno građanskih sloboda.

“Moralo se biti jako oprezan da se ne uvrijedi neka druga nacionalnost i djelovati protiv Ustava. Nije se smjelo govoriti protiv Tita, pjevati nacionalističke pjesme posebno ako se one mogu shvatiti onako kako ne treba. Slobode su, htjeli to priznati neki ili ne, bile malo reducirane ali daleko od toga što danas mnogi govore. Vladala je nešto čvršća ruka.

Ne smije se zaboraviti koliko je SFRJ bila naprijed u odnosu na druge socijalističke države kao i da smo vrlo rano počeli razvijati turizam. Trebamo se svi sjetiti samo vrhunskih sportaša, umjetnika i svih drugih koji su djelovali u to vrijeme. Poznato je i kako su djelovali vrsni novinari u SFRJ koji nisu bili članovi partije. Masa liječnika je svoje postdiplomske studije završila u inozemstvu od kojih su i danas mnogi aktivni pa i u politici”, kaže Mesić.

Podsjetio je i na činjenicu da je na sprovodu Josipa Broza Tita 1980. godine bilo 150 svjetskih državnika što, kako je rekao, dovoljno govori o ugledu bivše SFRJ u svijetu. Zbog svega toga smatra kako bi bilo dobro da djeca u školama uče o činjenicama i nauče razmišljati svojom glavom.

“Tada ćemo svi znati više i baratati činjenicama, a ne govoriti neprovjerene stvari u dnevno-političke svrhe i radi nekakvih svojih osobnih ambicija”, zaključio je Mesić

Problem nisu imigranti, pederi, Srbi… Religijski fanatici jesu!

Za većinu nas stvarnost nije crno-bijela i većina ljudi ne uživa u osuđivanju drugačijih od sebe. Većina shvaća da nas razne etikete određuju, ali one nemaju unaprijed određeno značenje.

Preneseno iz “24 sata”

Autor Bruno Šimleša Utorak, 20.08.2019. u 11:55

Npr., ima ljudi koji su uvjereni da je jedino ispravno biti Hrvat-katolik. Hetero orijentacije, naravno. Djeca ti moraju ići na vjeronauk i moraju s prijezirom gledati antirvate koji ne idu. A kad ta djeca odrastu, moraju biti u braku. Crkvenom, naravno. Doduše, smiju varati, ali samo ako su muškarci. Ako Hrvat-katolik vara ženu, on je samo muškarac. Ako Hrvatica-katolkinja vara muža, nju se proglasi ku…tinom. To je taj odvratni dvostruki standard. Birali smo i gradonačelnike i župane koji su govorili o svetosti obitelji, ali eto… imali su kompulzivni poremećaj otkopčavanja vlastitog šlica.

Za njih nije problem ni ako netko krade. Da, da… postoji neka zapovijed da se, kao, ne bi smjelo, ali kad si pravi Hrvat-katolik, toliko voliš svoju savršenu Domov’nu da je želiš što više za sebe. Namjestiš neki natječaj i vidi čuda, 5 milijuna njezinih kuna završi u tvom džepu. Ti toliko voliš svoju neovisnu i slobodnu Hrvatsku da ćeš slobodno krasti, neovisno o tome što je moralno. I tako ćeš govoriti o svetosti obitelji, ali ćeš mirne i nečiste duše svojoj općini ukrasti vrtić za koji treba baš tih 5 milijuna kuna. I onda ćeš još, s oltara ili iz sabornice, okrivljavati one koji se sele.

Tipični Hrvat-katolik prezire drugačije od sebe. Tako definira svoju ljubav prema Hrvatskoj – što više mrzi drugačije, to više voli svoje. A svi su na tapeti. Srbi, pederi, imigranti, pravoslavci, muslimani, crnci, ma ni Nijemci više nisu ono što su bili… I tu nekako dolazimo do Elizabete Mađarević koja je izvrstan primjer specifične ljubavi prema domovini. Ona je savršeno isklesani proizvod radikalno-desničarskih pokretića koji se bore za očuvanje čistoće nacionalnog identiteta. Hm… netko bi rekao da i to asocira na nešto što ima veze s Njemačkom.

No vratimo se gospođi koju su neki genijalci zaposlili u njemačkom veleposlanstvu, a da, eto, nisu otvorili njezin Facebook profil, što je u današnjem svijetu minimum profesionalnosti. Jer da su to napravili, otkrili bi da je gospođa stvarno dosljedna. Već godinama govori o opasnosti islama, pedera, Istanbulske konvencije… A u ideji ravnopravnosti žena i muškaraca ona će vidjeti opasnost da žene više ne budu žene, a muškarci postanu njonjavi, kao što je nedavno zavapio utjecajni franjevac. Ona bi i gospođu Merkel učila o pravoj prirodi njemačke kulture. Njoj je očigledno draža gđa Markić i tu opet treba pohvaliti one koji su je zaposlili u veleposlanstvu novopečenog ministra vanjskih i europskih poslova.

A kad smo kod hvaljenja, moram pohvaliti i sve koji statuse započnu „Nije da branim gospođu, ali…“. Jer ne postoji ništa što možeš napisati nakon tog paklenog „ali…“ da ne vodi opravdanju ili relativizaciji onoga što je napisala.

  • Jer kod rasizma nema „ali…“.
  • Kod ksenofobije nema „ali…“.
  • Kod ljudofobije nema „ali…“.

Želimo li obraniti ljudskost moramo jasno i nedvosmisleno osuditi sve koji osuđuju druge i drugačije.

Jer neće LGBT osobe ugroziti obitelj. Ugrožavaju je osobe u tim poželjnim hetero obiteljima koji se jedne prema drugima ne odnose kao prema svetinji.

Nisu problem ni vjernici drugih vjera. Problem je u fanaticima, bilo koje vjere. Alah neće prebiti Isusa jer nismo u vrtiću niti se oni gore bore za prevlast. Problem nije ni u muslimanima ni u kršćanima. Problem je u fanaticima koji bi svima drugima nametali vrijednosti svoje vjere. A njih ima na svim stranama. Dakle, autentični vjernici nisu problem. Ali fanatici jesu!

Nije problem ni u imigrantima, iako se slažem da je važno integrirati ih u zapadno društvo. I to je velik i ozbiljan izazov koji se neće riješiti sam od sebe. Ali rasisti i ksenofobi sigurno nisu dio rješenja. Oni su problem. A takve se osobe nalaze s obje strane religijskog i kulturološkog spektra.

Problem su rasisti, ksenofobi i profesionalni ideolozi koji se hrane vašom mržnjom i stvaranjem podjela. Oni su ti koji ubijaju duh zapadnog društva. Jer naše društvo poštuje različitosti. Naše društvo prihvaća druge i drugačije. Naše društvo zna da se nebeska bića ne svađaju koje je ispravnije. Zapadno društvo nije bilo i ne treba biti jednoobrazno. Ne moraju svi misliti i vjerovati isto. Jer to bi nas opet odvelo u neka prošla i mračnija vremena. Zapadno društvo počiva na prihvaćanju različitosti. I zato tim profesionalnim, ideološkim trovačima ne smijemo dati da otruju naš duh. A ako nas takvi ljudi predstavljaju u svijetu, trebali bi izgubiti posao. Inače ćemo svi mi izgubiti obraz!

Pjesnik s tjeralice

Jevrem Brkovic ni ni slucajno kajkavec.Ali je covek ki je osetil purgersku dobrotu i veliku dusu Zagreba. Pesme koje je napisal za Zagreb i purgere nisu na kajkavskom(same male) Al sem si mislil da ih vredi tu deti

Brković je od onih pjesnika koji je iskazivao građansku i književnu hrabrost podjednako u rodnoj mu Crnoj Gori, uoči posljednjega rata, kada je pošteno progovorio o revanšizmu i nacionalnoj netrpeljivosti polazeći prije svega od premisa crnogorskoga prostora te je otvoreno, kada su se rijetki to usudili, progovorio o etnogenezofobiji. Zatim je s istom hrabrošću osudio agresiju Jugovojske (pa i sudioništvo svojih sunarodnjaka), posebice kada je riječ o Dubrovniku. S istom je humanom ljudskom prkosnošću, spram rušilačkih nagona, nastupao i u egzilu, u Zagrebu, gdje je bio udomljen nakon što je postao pjesnik s tjeralicena popisu za primarnu likvidaciju Miloševićevih milicija. Koliko se srodio s Hrvatskom i Zagrebom, pokazuje i u ovom svom ciklusu pjesama, iako sada s međudržavne distance, ostavši veliki čovjek. Ponajprije kao pjesnik (iako i vrstan romanopisac, dramski pisac, esejist, pamfletist i polemičar), bolno ukorijenjen u iskonsko biće svoga naroda, Brković je znao iskazivati gorštačku mušku snagu, smisao za povjesnicu te za psihologiju društvenoga neuspjeha, moći, slave, uspona i padova. Riječju, znao je čovjeku, gipkim jezikom tradicije, vraćati amputirane dijelove.
                                                                                                                                                            No za Zagrebačke pjesme zaista nisu potrebne metapsihološke interpretacije, one su pune prepoznatljiva života koji kao neki vrijedan predmet iznovice postaje predmet ispitivanja, jer njegove slike stalno izmjenjuju položaj. Brković će i neku zagrebačku erotsku situaciju (dijalog sa ženom) iskoristiti kao povratak u zemlju predaka. Jednostavno postoje pjesnici koji neke stvari rade zbog domovine. Osim što uhu čitača ugađa čitko pitkom erotikom, on u ove pjesme s radošću unosi vedutski vokabular Zagreba, crpeći snagu iz osobnih iskustava. Ti stilizirani zagrebački motivi odišu, mogli bismo reći, čak skladnom matoševskom formalnom estetikom, ali će usporedba biti potpunija ako u nju unesemo tvoračku snagu, primjerice, Vjekoslava Majera, odnosno sposobnost da se kroz jednostavne vizure viđenja svijeta progovara jednostavno. Zapravo, Brković će uvijek nešto graditi za budućnost, odrješitim emotivnim registrom, da bi se na jednom mjestu okupila samo bitna značenja.
SeadBegović                                                                                                                                                 Zagrebačke pjesme
Jevrem Brković
                                                                                                                                              JEDNOJ ZAGREPČANKI
Gospodična, pakao je moj život cio,
Zagledam se u tvoje oči i vidim:
U ljepšem oku nikad nijesam bio –
I mlad i jak – da se sebi svidim!
Gorda gospo Ilice, vazda odveć žena,
Spoznaj u sebi Onu što nekad bješe moja:
Još si puna rima iz mojih katrena,
Uz to i vitka breza jednog perivoja.
Usud me progna iz zemlje dukljanske,
Te stazama smrti i crnih točaka
Dođoh do ljubavi bezumne, paganske,
Do požudne djevice s Pantovčaka.
Budem li u aleji pjesnika s juga,
S krstačom i imenom bezdomnika,
Vjerujem, ti ćeš, a ne neka druga,
Pobožno pohodit toga bezbožnika!
Znam, iskra će jedna u tebi zaiskrit,
Stoplit tvoje tijelo strastveno i vitko.
Šapnućeš toj krstači da kao taj Skit,
Tajnu tvog erosa ne spoznade niko!
Vratim li se živ u zemlju predaka,
Ili budem sudbe prognanog Horacija,
Svjedoči, mjesto mojih potomaka –
Budi moja Duklja i moja Kroacija!
Zagreb, 16. XI. 1996.
                                                                                                                                                                SJEĆANJE NA VESNU R.
Vesna R., hvala ti za najmlađu mladost,
Bio je to dar i udes poslat sa nebesa.
Ti nikada vidjeti nećeš moju starost,
Ostajem u tebi vitak, bestjelesan!
Biću jednom humka, čempres vitak biću,
A bijah oluja bez vjetra i kiše.
Neka tebi nalik moja jutra sviću,
Ono potonje ponajviše!
Na sve sam naše crtu, točku i kraj,
Znala si: Dukljanin tvoj i to može.
Ti spoznade, draga, i pakleni raj –
Demonu tvom živopisan ispod kože!
Vesna R, od mladosti sam bio mlađi:
Uz tebe stasit i lagan kao krilo laste.
Izađi, djevojčice, u svoj vrt i nađi
Onaj žbun iz kojeg naša breza raste!
Za drugog sam te pravio cijelu,
Budio sva čula strasti raspusne.
Taj će budući na tvome tijelu
Prepoznat moje ruke, oči i usne!
Zagreb, 20. XI. 1998.
                                                                                                                                               ZAGREBU I PURGERIMA
Da u meni nije tog đavlovog inata,
Te žudnje žudnije od svake požude:
Da se vratim međ svoje neljude i ljude,
Već bih bio žrtvom opasna zanata!
Tek sada vidim i pojmim, tek sada,
Zagabrijski su purgeri rođeni moj rod.
Za njih sam pajtaš njihov, za svoje odrod
Sa Istoka ubjegao usred Zapada!
Na Jelačić placu sam kao na Cetinju,
Iz hladne secesije bude riječ odveć blaga.
Znaju Zagrepčanci ko si, znana im je saga
Tvoja dukljanska, i uz gemišt je spominju.
Iz doma u dom – svuda za mene doma:
Uz kapučino u Gradskoj, uz objed i prošek,
Ko da buš tu došel i ostal zanavek –
Da na Mirogoju skončaš svoj roman!
Ako si igda na vanštini bio bogec svoj,
Među purgerima si tri tisuće dana
Kao ne-purger – po svemu purgeru ravan,
Imao svog Tina, Krležu i Zagorkin Perivoj!
2. II. 1998, Zagreb, Klub A. G. Matoš
                                                                                                                                                            VRATIĆU SE!
Moram zbog njih, zbog neprijatelja mojih,
Da ne bi pomislili kako nikad više
Neće rapsoda biti da ih opiše –
Biće sve dok Dukljanin ovaj postoji!
Moram zbog Nje što udes naš podnese:
U mojem će životu sve do kraja
Biti za nju mjesta da ne bi očajna
Klela svoju mladost, što mi je prinese!
Moram zbog Njih, u tren povijesan:
Zbog sinova mojih Balše i Damjana,
Zbog prvorođena unuka Brajana,
Vratiti se tamo đe jedino jesam!
Moram i zbog onih iz roda mojega,
Što zbog mene ne bi ni na groblju kisli.
A bi u kafani pijano pjevali.
Zbog Gorkina groba, razloga boljega,
Ne bi njen Domaš mogao da smisli:
Dosta ste ga, dosta izdajicom zvali!
Zagreb, 2. VI. 1998.
                                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići, ostaviti zemlju i ljude,
Što te uz dobrodošlost, uz osmijeh
Primiše za svojega, da s njima vijek
Dovršiš i vazda Dukljanin budeš?
Kako otići od prijatelja, bez suze,
Od naroda što samo zbog tebe neće
Da se kamenom na tvoj narod meće,
Zbog pohare Konavala i Raguze?
Kako otići iz Ilice, gdje svaki
Šetač, vlasnik butika, zlatar i urar,
Daje ti pozdrav i smiješak na dar –
Za tebe od zlata zlaćeniji nakit!
Kako otići s Jelačić placa, od Bana,
Ne biti više u Gradskom podrumu,
Mislionici purgera i gospona?
Uz kapuciner i konjak, usred dana,
Gdje je Krleža, uz varijaciju umnu,
Pio bocu prošeka uz pjat barbuna!
Zagreb, 3. IX. 1998.
                                                                                                                                                        VRATIĆU SE!
Zbog sunca što ga evo u krvi nosim,
Mjesečine one svud rasute, naške.
Moram, makar sve stopu po stopu unatraške
Hodio do Duklje moje nogama bosim!
Zbog stare jabuke, još starije kruške,
Oraha što je uz Kulu ostario –
Na mojem je rođenju već starac bio –
Zbog Njega i Kule, makar potrbuške!
Zbog ljeta, sunčane jare, neba, zvijezda,
Zbog Lude Mare kad strekne od sunca,
Kad uzjaše jarca, magarca il junca –
I podavi tićad, poruši gnijezda!
Zbog žednog ljeta, presušenih ublova,
Oplićalih rijeka, sprženoga polja,
Zmija otrovnica kad šište i sikću.
Zbog Starca Radosava lova – neulova,
Modrijeh vinograda u selu Doljan:
Kad grožđe djevojke pršte, tamo biću!
Ilica, 8. IX. 1998.
                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići iz jutra u Ilici,
Kad ga prvi tramvaj bučno razbudi?
Kako bez Britanca, pijaca i ljudi,
Svetkovine boja u jutarnjoj slici?
Tu su pitur-majstori, prijatelji stari:
Nedjeljom u ateljeu, uz čašu pića
I kod Dimitrija i kod Vejzovića –
Kod Barišića dok Tomislava kipari!
Kako bez Arežine, Blaže i Marka,
Bez Vita i Ljube, bez Špoljara Mira,
Bez Lepe i Olge, bez Barbierija,
Bez Age Simovića i svega pet zemljaka?!
Kako otići iz tri tisuće dana,
Iz Osam godišta prognanog Crnogorca,
Iz A. G. Matoša, Drageca i Tina?
Otišao, ostao – na tebi je rana
Kao na ratnoj zastavi sa Grahovca:
I Kroacija je tvoja Domovina!
Zagreb, Ilica 81, 21. X. 1998.
                                                                                                                                                    VRATIĆU SE!
Moram, makar ne našao sebe tamo,
Nigdje i ni u kom, osim u orahu,
Možda u Gorkinu potonjem izdahu:
Ne našao sebe ni u sebi samom!
Moram zbog one hrabre glave i ruke,
Što grafitom jednim ustavi vrijeme:
»Vrati se Brkoviću, vrati se Jevreme!«
Vraćam se, brate moj, da mučimo muke!
Moram zbog Zvona Ivanova, zbog Duklje,
Rana Damjanovih i smrti Raonić Saše.
Zbog izdanih i onih što izdaše –
I naš je bol i njihov već ujedno stopljen!
Moram proći Gradom, što se ne okrenu
Kad me gonitelji prognaše nesrećni,
Da ga sačuvam od novog zastiđa!
Razloge za čovještvo naći u svemu,
Samarili nas po konjski i magareći –
Biće Dan praštanja – il’ mi se priviđa!
Zagreb, Ilica 81, 16. II. 1999.
Deset dana prije povratka!

Zločin na djelu

Piše: Damir Gašparović

Četiri najveća hrvatska izvora, sada i službeno potvrđeno, više nisu u hrvatskim rukama! Ostali smo i bez Lipika i Jamnice i Svetog Roka i Cetine.

Dok nas naši političari zabavljaju bavljenjem poviješću oko koje nemaju pojma, miješajući se u gospodarstvo o kojem znaju još manje, ugrožavaju nam budućnost o kojoj ozbiljno niti ne razmišljaju. Iskustvo pokazuje da bismo se svaki puta kada nam stranke “prijete” izborima ili nekim epohalnim potezima za opće dobro morali dobro okrenuti oko sebe i vidjeti što su nam opet podvalili.

Tako, dok smo mi uspjeli u dvije godine steći tri premijera i dok smo se upustili u borbu za bivšu hrvatsku kompaniju koja se bavi energijom prošlosti (naftom),  ono što je zasigurno budućnost svake osobe na svijetu nestaje iz naših ruku. Naravno, u pitanju je voda.

Na problem gubitka kontrole nad najvećim hrvatskim izvorima pitke vode upozorio je premijera Plenkovića prije više mjeseci Pokret za modernu Hrvatsku. Odgovor je naravno bio – šutnja. Mogli smo se samo nadati da podaci o gubitku kontrole nisu istinite, ali..   
                                                 
Četiri najveća hrvatska izvora, sada i službeno potvrđeno, više nisu u hrvatskim rukama! Ostali smo i bez Lipika i Jamnice i Svetog Roka i Cetine.

Gdje su nestali izvori

Analizirajući pozadinu predaje izvora strancima, ne zna se koja je predaja čudnija. Podravka je bez ikakvog posebnog i opravdanog razloga prodala Lipički studenac Slovencima. Prijašnji vlasnik Svetog Roka je potpuno neobjašnjivo nagomilao velike gubitke na punionici pa su je u stečaju preuzeli novi vlasnici iz Saudijske Arabije. Sam premijer Plenković je potvrdio da je Agrokor “morao” za nove kredite založiti Jamnicu (ako nije  prije već bila založena za kredit u Sberbanci o čemu su se pojavljivale informacije). Pri tom je vjerojatno nenamjerno izjavio da je za kredit založeno i poljoprivredno zemljište koje ima u zakupu (ili vlasništvu?!) Agrokor.  Četvrti izvor – Cetinu preuzima offshor kompanija iz američke države Delaware – na 50 godina.
                                                                 
Neozbiljno je, najblaže rečeno da država sve to dopušta i mirno promatra. Jer razlog postajanja bilo koje države je zaštita vlastitih nacionalnih interesa. Općih i pojedinačnih. Cilj države mora biti osiguranje budućnosti države i građana, recimo stvaranjem nacionalnog fonda po primjeru Norveške u čiji se fond slijeva primjerice sav novac od koncesija eksploatacije silnih  izvora nafte. Različite su mogućnosti. I neusporedivo važnije od ustaša i partizana. Jer trenutno prodajemo svoju budućnost i  budućnost naše djece.

Cijena vode

Da bi sve bilo još spektakularnije, najavljuju nam da voda MORA hitno poskupiti – za 30%. I naravno – da to od nas traži Europska unija. Sad, postat će jasniji odgovori na pitanje tko će imati najviše koristi od poskupljenja hrvatskih izvora pitke i mineralne vode. Ali će postati puno nejasnije ZAŠTO  u Hrvatskoj voda mora poskupiti a u Irskoj MOŽE  ostati besplatna?              

Teško je na ovo dati pošten i fer odgovor, čak i onima koji  besramno uništavaju našu budućnost. Jer je voda trebala, mogla i morala biti dugoročni strateški resurs Republike Hrvatske. Ili se sve svodi na ono do čega dođemo koje god teme se dotaknemo – Hrvatska treba i zaslužuju i bolju vlast i bolju oporbu, neusporedivo poštenije i sposobnije političare od ovih koji nam sudbinom ravnaju već dvadeset i devet godina… I prevode nas uporno žedne preko vode

“Silovanje je zločin!”

Tisuće ljudi na prosvjedima u Hrvatskoj s jasnom porukom – “Silovanje je zločin!”

PIŠE NIKA VIZEK 19. LISTOPADA 2019.

PIXSELL.

  • Cijela Hrvatska je na nogama nakon skandalozne odluke zadarskog suca Ivana Markovića da mladiće osumnjičene za višestruko silovanje i ucjenjivanje maloljetnice pusti da se brane sa slobode
  • Prosvjedi pod nazivom “Pravda za djevojčice” posvećeni svim žrtvama seksualnog nasilja održavaju se u čak 13 hrvatskih gradova
  • Na ulice su izašle tisuće građana, koji su unatoč poništenju odluke suca i pritvaranju mladića, odlučili dati jasnu poruku da se takve situacije više nikada ne smiju ponavljati te su javno izrazili podršku žrtvama nasilja

Slučaj brutalnog silovanja djevojčice u okolici Zadra i reakcije institucija koje su vrlo mlako reagirale – podigli su na noge cijelu Hrvatsku. Danas se u devet hrvatskih gradova održavaju prosvjedi pod nazivom “Pravda za djevojčice” – u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja.

Podsjetimo, građani u cijeloj zemlji organiziraju se protiv neshvatljive odluke suca zadarskog Županijskog suda Ivana Markovića da petoricu (punoljetnih) mladića od njih ukupno sedam osumnjičenih da su tijekom godine dana u više navrata grupno silovali, ucjenjivali, fizički i psihički zlostavljali maloljetnu djevojčicu pusti da se brane sa slobode.

 | Autor: Nika Vizek

NIKA VIZEK

Iako je pod pritiskom javnosti Izvanraspravno vijeće poništilo odluku suca te su mladići ipak završili u zatvoru, prosvjedi se nisu otkazali, već su organizatori i sudionici željeli pokazati da se takva situacija ne smije dogoditi više nikom – niti jednoj drugoj djevojčici, u niti jednom drugom gradu.

Zagrebački prosvjed počeo je u 10 sati na Trgu kralja Tomislava, a skupilo se nekoliko tisuća građana. Oni su vrlo jasno i glasno izrazili potporu svim žrtvama seksualnog nasilja, a mnogi su nosili i transparente na kojima su bile ispisane poruke podrške, pozivanje na pravdu, ali i jasne poruke institucijama što moraju činiti kako bi spriječili ovakve slučajeve. Iza prosvjeda u Zagrebu stoje inicijativa #spasime koju je prije nekoliko mjeseci pokrenula spisateljica, glumica i producentica Jelena Veljača u svrhu borbe protiv obiteljskog nasilja, Platforma za reproduktivna prava, Ženska soba – Centar za seksualna prava i Zaklada Solidarna. 

Od poznatih smo na prosvjedu u Zagrebu vidjeli Jelenu Veljaču, Barbaru Nolu, Larisu Lipovac, Marijanu Mikulić, Jelenu Radan, Meritas…

 | Autor: Pixsell

PIXSELL

“Zahtijevamo pravdu za sve žrtve silovanja, zahtijevamo da djeca uče o granicama i ravnopravnosti, da učimo kako pomoći i spriječiti. Zahtijevamo društvo koje će dječacima dopustiti da budu nježni i da plaču. Zamijenimo društvo šutnje društvom zajedničke podrške” riječi su koje su dopirale od organizatora prosvjeda.

“Tražimo da u državnom proračunu sljedeće godine bude dovoljno novca za sva savjetovanja i sve žene žrtve naselja. Tražimo da se napokon ukine kategorija spolnog odnosa bez pristanka. Silovanje je silovanje, a silovanje je zločin”

Martina Rebanović na prosvjed je došla s jasnim ciljem: “Želimo jasno dati do znanja da se ovakav slučaj više nikada ne smije ponoviti. Za ovo nema opravdanja, svi koji ne osuđuju nasilje su također nasilnici”.

 | Autor: Pixsell

PIXSELL

Sanja Sarnavka, aktivistica i veliki borac protiv nasilja i diskriminacije nad ženama, pročitala je emotivno pismo podrške silovanoj djevojčici koje je objavljeno na portalu libela.org. Ovo je dio tog pisma, a u cjelosti ga možeš pročitati OVDJE.

“Žao mi je što dijeliš iskustvo tolikog broja žena. Žao mi je što si kroz svoje iskustvo prolazila tako prokleto, jezivo sama. Žao mi je što živimo u društvu u kojem nasilje nad ženskim tijelom postoji. Nije pošteno što ženu ili djevojku, nakon proživljenog nasilja, društvo poziva na odgovornost. Nije fer što svaki samoprozvani stručnjak ima pravo iznova te maltretirati svojim riječima, sakriven iza tipkovnice i internetske veze. No iako živimo u društvu u kojem je takvo ponašanje često, to nije, niti smije biti, opravdanje za nasilje. Pojedinci koji su ti naudili odgovorni su za svoje postupke i tu odgovornost moraju snositi. Ali u ovom se pismu ne radi o njima. Radi se o pokušaju da do tebe dođe poruka: nisi sama.

Draga djevojčice, nisi sama. Želim da znaš da postoje osobe koje ti mogu pomoći, ako to trebaš i želiš. Želim da znaš da imaš vremena. Imaš sebe. Silovanjem ti to nisu oduzeli. Želim da znaš da ima nas koje ti vjerujemo. Ne mogu ti reći da znam kako ti je; to bi prvenstveno bilo netočno, a zatim i omalovažavajuće za tvoje jedinstveno iskustvo. Ne mogu ti obećati da će sve biti u redu jer ne znam hoće li, ali mogu ti obećati da ćemo se sve nastaviti boriti – kako znamo i koliko možemo – i da smo na tvojoj strani.Tvoja nepoznata prijateljica”

Osim u Zagrebu, prosvjedi se danas još održavaju u Zadru, Splitu, Puli, Labinu, Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Šibeniku, Bjelovaru, Čazmi, Dugom Selu i Korčuli.

“Da ima institucija, mi sad ne bismo bili ovdje”, rekla je prosvjednica Romana Jakaša za 24sata koja je na prosvjed u Splitu dovela i svoju bebu.. “I sama sam bila u situaciji, u vanbračnoj zajednici, bila sam potlačena. Bilo me sram. I vjerujem da je to razlog i kod žrtve.”

“Mi nemamo slučaj, nemamo čak ni slučajeve. Mi imamo društvo koje mora početi iz temelja i raditi na promjenama. Institucije su zakazale. Mi kao društvo smo zakazali.” riječi su koje su stigle od organizatora prosvjeda u Zadru

Pogledajmo istini u oči

Hrvatsku su stvorili Tito, partizani i UDBA, a ne hrvatski branitelji!

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC / tj

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC /

Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srceparajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske

Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on ist čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.

Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.

Što je Tito učino za Hrvatsku?

A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.

Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.

Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.

Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.

Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.

Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.

Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.

Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.

Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

1991. je nastalo još 20 država

Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružijem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničar Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.

Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Kreleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.

Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školstvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku koja je ovakva kakva je, to je već drugo pitanje…

Male kajkavskih mudrih reči

Seks je ne kak vino, neje bolši dok je stareši.

Nejpredi je ljubezen luknja vu srco, posle je ta luknja nekaj niže.

Kuliko delamo, med Međimorcaj ga ve oslekov nek med Dalmošaj.

Neje lefko denes moški biti, niti žene nas več ne nucajo. I deca se brez nas delajo.

Lopov je on šteri nutri meče, kak i ona štera drži.

Sosed Pišta je tak dugo prepovedal štiklece o policijskom načelniku dok je ne marica došla po jega.

Bokci čuda vejčpot senjajo peneze neg’ kulaki.

Lenčine nejvečpot same sebi idejo na živce sam to nečejo priznati.

Nigdar smo ne zadovolni z onim kaj imamo, navek nam lačne oči iščejo nekaj vejč.

Imam te rad oblečeno, ali čuda rajši slečenu.

Ovako hercegovački franjevci odgajaju mlade Hrvate da budu ustaše

Široki Brijeg:
Nedavno je u Širokom Brijegu održana tradicionalna manifestacija “Dani Kočerina”. U završnom dijelu manifestacije održan je i malonogometni turnir.

Malonogometni turnir prigodnim riječima otvorio je župnik župe Kočerin fra Mario Knezović ( župnik Knezović je poznat po tekstovima u kojima iznosi izrazito negativan stav o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini) koji je sazvao blagoslov na sudionike i poručio da ovo bude festival sporta i prijateljstva. Nažalost, župnik Knezović se potrudio da ova manifestacija bude daleko do promocije sporta i prijateljstva. Pobjednik malonogometnog turnira za dječiji uzrast je domaća ekipa koja se zvala Crna legija. Ovo je skandal kojeg trebaju osuditi, prije svega, svi Hrvati. Umjesto toga, župnik Mario Knezović je učinio sve da ova djeca dobiju najveću podršku na turniru.

Crna legija je bila jedna od najpoznatijih zločinačkih ustaških jedina nastala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zapovjednik Crne legije bio je Jure Francetić. Niko normalan se nemože poistovijetiti sa tim zločincima.

Župnik fra Mario Knezović i drugi organizatori su iskoristili ovu manifestaciju da udahnu duh zločinačkih ustaških ideja u srca i mozgove hrvatske mladeži u Širokom Brijegu. Kada vidimo ovakve prizore ne treba nas iznenaditi kada vidimo neprijateljstvo koje gaje navijači Širokog Brijega prema Bosni i Hercegovini i kako se ponose sa ustaškim i nacističkim obilježjima.

I ne zaboravite: To su oni dvojni državljani kojima Hrvatska HDZ-ova vlada redovito šalje novac hrvatskih poreznih obveznika.Jer HDZ treba glasove pod bilo koju cijenu.

Jebo vas H D Z

Hrvati kad cete progledati?

HDZ godinama opstaje na vlasti na matrici o ugroženosti Hrvata, a čini se da Hrvati najčešće odlaze iz zemlje iz onih sredina gdje HDZ više od 20 godina ima apsolutnu vlast  Kako je moguće da ljudi ne vide to?   Moć spomenute stranke proizlazi iz toga što vladaju općim dobrom, prirodnim resursima, javnim institucijama, nacionalnim (boračkim i braniteljskim) udruženjima i organizacijama. Oni koji su zaposleni u tim ustanovama ili pripadaju tim organizacijama su uglavnom njihovo glasačko tijelo i te stranke u svake izbore ulaze s ogromnom prednošću pred drugima. Imaju moć, novac i zastrašene i ucijenjene ljude koji rade ono što vođe i političke stranke od njih traže jer od toga imaju korist. Oni drugi koji nisu na nacionalnim i političkim jaslama su također zastrašeni i rijetko se usude suprotstaviti vladajućim elitama. Politika zastrašivanja koju provode velike stranke je stvorila društvo straha Poslijeratni period na prostoru zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije može se nazvati i periodom revizije historije. Veliku ulogu u tome da nekadašnji zločinci postanu ugledne ličnosti odigrale su i vjerske zajednice. Kako je moguće da vjerski zvaničnici veličaju zločince, gdje je tu moral? – Kad vjerski zvaničnici ili ljudi općenito veličaju ratne zločince, onda time nedvosmisleno pokazuju da nemaju ništa protiv zločina koji su počinjeni u njihovo ime ili za njihovu nacionalnu ili vjersku stvar. Štoviše, oni smatraju da su to herojska djela i veličanjem ratnih zločinaca žele dijelom participirati u kolektivnom zlu. . Ratni zločini i ratni zločinci su društveno prihvaćeni, oni su u temeljima ovih društava i zato podršku ratnim zločincima mnogi smatraju moralno ispravnom i opravdanom.  Naša društva prvenstveno društva zlikovaca u kojima su vrline zgažene ili su odbačene. Kako onda očekivati od novih naraštaja da ne postanu zlikovci kad žive i odrastaju među zlikovcima i kad vide da zlikovci bolje prolaze u životu!?