Category Archives: Hrvatska sramota

Ateista ili Vjernik?

Papa Franjo: Bolje biti ateist, nego licemjeran vjernik

AUTOR:Hina

Koliko stvarno ima onih koji mogu otic u desnu stranu? Ali bez licemjerja?
Papa Franjo: Bolje biti ateist, nego licemjeran vjernik

Papa Franjo ponovno je kritizirao neke članove vlastite Crkve u četvrtak, sugerirajući da je bolje biti ateist nego jedan od “mnogih” katolika koji kako je rekao žive licemjernim dvostrukim životom.

U improviziranim komentarima za vrijeme privatne jutarnje mise u svojoj rezidenciji rekao je: “Skandal je govoriti jedno a činiti drugo. To je dvostruki život”. “Ima onih koji kažu ‘ja sam veliki katolik, uvijek idem na misu, pripadam toj i toj organizaciji'”, rekao je čelnik Katoličke crkve koja obuhvaća 1,2 milijardu članova, prema transkriptu vatikanskoga radija.

Rekao je da bi neki od tih ljudi također trebali reći “moj život nije kršćanski, ne plaćam zaposlenicima primjerene plaće, iskorištavam ljude, vodim nezakonite poslove, perem novac, (vodim) dvostruki život”. “Ima puno katolika koji se tako ponašaju i izazivaju skandale. Koliko puta smo čuli da ljudi kažu ‘ako je takva osoba katolik, bolje je biti ateist'”, rekao je papa Franjo.

Od svog izbora 2013, Franjo je često govorio katolicima, i svećenicima i laicima, da prakticiraju ono što im vjera propovijeda. U svojim često spontanim propovijedima on je seksualna zlostavljanja djece koje čine svećenici usporedio sa ‘sotonističkim misama’, govorio da su katolici u mafiji sami sebe ekskomunicirali, a svoje vlastite kardinale upozoravao da se ne ponašaju kao da su ‘prinčevi’. Manje od dva mjeseca nakon izbora, Franjo je rekao da bi kršćani trebali vidjeti ateiste kao dobre ljude ako čine dobre stvari.

Istina ostaje istina

„Српску децу са Козаре усташе су СПАСАВАЛЕ од партизана и четника“ – СКАНДАЛОЗНА ИЗЈАВА СЛОВЕНАЧКОГ ПИСЦА

Усташка пропаганда тресе хрватску десницу и један број медија, па је најновије „откриће“ историјских ревизиониста да су српску децу са Козаре „убијали партизани и четници, док су их усташе и часне сестре спасавали“

hronograf.net

усташка пропаганда
Фото: Архивска фотографија

Један од многобројних самозваних „истраживача“ дешавања у Независној Држави Хрватској Роман Лељак, којег ултрадесни портали представљају као „словеначког публицисту и истраживача Удбиних архива“, тврди да је на хиљаде српске деце на Козари страдало због „партизанског и четничког устанка“.За њега су усташе спасиоци српске деце, а „дом у Јастребарском“, у којем су довођене хиљаде српских сирочића место где су они „збринути“ код часних сестара.

Један од проусташких „истраживача“, тврди да су приче о мучењу и умирању српске деце због усташких недела – „грозна лаж“.

Пошто су Срби, подељени на партизане и четнике, ратовали једни против других, српски малишани са Козаре нашли су се у шумама, а како је у то доба на Козари било хладно многи су се разболели, пише овај ревизиониста, којег цитирају многи портали у Хрватској.

Он на крају напомиње да је „свега 17 одсто“ малишана умрло у тим „домовима“ у НДХ, а да су остали спасени.

Тако су после масовне и свакодневне негације злочина у концентрационом логору Јасеновац, величања НДХ и фалсификовања њеног нацистичког карактера, те правног озваничења неких усташких симбола, попут поздрава „За дом спремни!“, многи десничарски портали почели да негирају и злочине на Козари.

Према тим „тумачењима“, Срби су сами изазвали рат на Козари, па су се убијали између себе, попалили огроман број села, убили хиљаде цивила и сами били одговорни за погром сопствене деце.

Један број историчара у Хрватској и региону констатује да су усташизација и ревизија историје поодмакли, те да хрватска власт „пере руке“ од неоусташког сентимената који се „уселио“ у хрватско друштво и медије.

јасеновац
Логор Јасеновац/Фото: Wikipedia

Оно што је незамисливо у Немачкој или другим земљама на чијем тлу су постојали концентрациони логори и вршен геноцид – да се правда злочин, а жртве окривљују за своју судбину – у Хрватској је постало сасвим уобичајено, као извештај о временској прогнози, упозоравају либерални медији.

Skrivanje istine

Luburić: Pobit ću sve koji spašavate djecu iz logora!

Preuzeto sa Poskok.info

Dio biskupa ustaške logore za djecu naziva “humanitarnim ustanovama”, ustašofili upadaju na komemoracije s ZDS, a ovo je priča o pokoljima

Skulptura kod ciglenog mosta u Sisku djeluje kao da je izgubljena u prostoru i vremenu. Riječ je o fontani, u kojoj nema vode, a čije je središnje mjesto prikaz sedmero djece na i oko kamena. Balkan Insight objašnjava da je riječ o skulpturi koja se ovdje nalazi još od 1965., nazvana “Nedovršene igre”, koju su vandali i oštetili, a sada propada neobilježena.

Obilježena bi inače trebala biti zato što ju je njegova autorica Gabrijela Kolar napravila kao spomen obilježje ustaškog logora u Sisku gdje su tadašnji suradnici okupatora 1942. dovodili djecu, uglavnom iz Potkozarja.

“Autorica spomenika Gabrijela Kolar osobno je poznavala djecu koja su prikazana”, kazala je za BIRN Sanja Horvatinčić sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti.

“Dječaka koji sjedi, Milana, spasili su iz logora njeni (Kolarini) roditelji i on je preživio rat“, za BIRN je objasnila Horvatinčić i dodala: “Ovo je bio koncept s namjerom da ponudi utjehu i pruži nadu preživjelima rata i posjetiteljima koji su bili suočeni s brutalnom prošlosti ovog mjesta“.

Utjehe, međutim, nema. Prvo zato što je spomenik ustaškom mrcvarenju djece oronuo, zapušten i bez oznake. Drugo, zbog onoga što je spomenuto prije nekoliko dana na komemoraciji tragedije više od 6000 djece što su ih ustaše od kolovoza 1942. do siječnja 1943. razmjestili na desetak mjesta po Sisku.1/5

“Naš biskup Košić kaže da je ovdje bilo prihvatilište, ali ja bih htjela da on u takvom prihvatilištu bude. Da djeca mala sama brinu o sebi, na hladnome podu, spavaju u prljavom. Neka pita mene i ja ću mu reći što je sve bilo ovdje! Ne bojim ga se! Imala sam pet godina i rekla bih mu istinu da gospodin zna. Umirala su djeca ovdje, u parku kod Doma kulture djeci su nalijevali prljavu vodu iz jame i zato su djeca umirala. Nisu uzimali pištolj pa ubijali, nego su nas tako ubijali i moja sestra je tako završila ovdje na groblju”, prenio je Večernji list riječi Siščanke Dare Bućan, jedne od djece koja je 1942. završila na tom paklu na zemlji što ga je za djecu organizirala vlast NDH.

To o čemu je govorila Dara Bućan odnosilo se na inače kontroverznog biskupa Vladu Košića, koji je bio jedan od istaknutih pri svojedobnom snimanju i promociji opet kontroverznog dokumentarca “Dječje prihvatilište Sisak”. I tu se dolazi do raspada razuma i pameti. Kada je Laudato TV, poznat po vezi s organizacijom “Vigilare” Vice Batarela, predstavljao taj dokumentarac, direktorica Laudata Ksenija Abramović kazala je i ovo:

“Predugo se tvrdi da je postojao logor u Sisku u kojemu su se navodno ubijala djeca.”

“Siščani su ponosni na to djelo koje su učinili, spašavanja djece. Nisu pitali čija su nego su vidjeli da su nevina, da su bolesna, da su u potrebi. Trebalo im je pomoći. Nažalost, mnogo ih je umrlo, ali učinilo se koliko se moglo. Zato je to djelo velike kršćanske ljubavi”, kazao je tada Košić.

Košić je tada naglasio da su djecu spašavali Siščani, Crveni križ, Diana Budisavljević i “naš kardinal Alojzije Stepinac”. Ostalo je otvoreno, jer biskup Košić nije objasnio, od koga su i zašto tu djecu morali spašavati, redom, Diana Budisavljević uz pomoć Crvenog križa i Siščani koji su djeci doslovno spašavali život? Od koga ako je bila riječ o pukom “Dječjem prihvatilištu”?

Biskup Vlado Košić | Author: Goran Stanzl/PIXSELL

Problem je danas u tome što je “Dječje prihvatilište Sisak” bio ustaški naziv za jedan od brojnih logora za djecu.

Večernji list je u članku povodom komemoracije iznio podatke lokalnog mrtvozornika dr. Davida Egića da je od nešto više od 6000 djece na tom mjestu od bolesti i gladi poumiralo njih 1152. Iznio je i podatke istraživanja Narcise Lengel Krizman po kojoj je u tih nekoliko mjeseci poumiralo 1214 djece.

Lokalni učitelj, Siščanin Ante Dumbović, jedan od humanitaraca koji je s Austrijankom Dianom Budisavljević spašavao tu djecu, evidentirao je 1630 pomrle djece uslijed boravka u tako nehumanim uvjetima u tako kratkom vremenu. Zašto onda takav pomor djece, mahom Srba iz Potkozarja, ali i malih Roma, te malih Hrvata otetih roditeljima Hrvata antifašista, netko poput Laudato TV-a, Košića i sličnih ne naziva mjestom umiranja i logorom kao što očito doista jest bilo?

Slučaj Večernjeg lista posebno je zanimljiv zato što je Darko Pavičić, izvještavajući s predstavljanja dokumentarca Laudato TV-a napisao ovakvo nešto: “Mortalitet djece je u početku bio iznimno velik zbog zaraznih bolesti koje su tada vladale, no do kraja 1942. godine sveden je na pojedinačne slučajeve.”

Pavičić je dodao i ovo: ” Unatoč nadljudskim naporima u zbrinjavanju djece desetljećima je širena lažna povijest po kojoj je u Sisku bio logor u kojemu se namjerno usmrćivalo djecu.” O kakvom je tekstu riječ pokazuje i to što Pavičić na niti jednom mjestu nije spomenuo “NDH” ili “ustaše”.

Pavičić nije spomenuo čak niti ime Diane Budisavljević, humanitarke koja je pokrenula akciju spašavanja djece iz sisačkog logora. Ona je organizirala spašavanje djece od NDH i ustaša, odnoseći ih i organizirajući obitelji Hrvata po Sisku i Zagrebu za smještaj. Spomen groblje s tijelima tih između 1152 i 1630 djece pomrlih u dobi između nekoliko mjeseci i 13 godina, danas se nalazi u Parku Diane Budisavljević.

Ako je možda promaklo Pavičiću, Košiću ili direktorici Laudato TV-a. BIRN iznosi podatak da je tijekom Drugog svjetskog rata u logore po teritoriju nominalno NDH internirano na desetke tisuća djece. Tim logorima upravljao je ustaški pokret, osnovan u Italiji 7. siječnja 1929., kao ekstremno nacionalistički, a koji je s Antom Pavelićem na čelu tijekom rata surađivao s talijanskim okupatorom (na jugu) i njemačkim (na sjeveru).

Kozaračka djeca u ustaškom logoru gdje su ih izgladnjivali, tukli i ubijali | Author: public domain

 PUBLIC DOMAIN

Samo 80 kilometara zapadno od Siska Pavelićevi ustaše držali su joj jedan logor za djecu, u tamošnjem dvorcu. Sjeverno od Zagreba u dvorcu Gornja Rijeka također je postojalo jedno takvo mjesto. U Sisku danas još uvijek postoje tragovi nekadašnjeg logora. U neposrednoj blizini sada neobilježenog spomenika pomrloj djeci, što bi se po kaznenom zakonu današnjih prava djece i ratnih prava smatralo ratnim zločinom i planiranim masovnim ubojstvom, još uvijek se nalazi glavna zgrada nekadašnjeg logora.

Tu se sada nalaze kino i kazalište, a zgrada danas nosi naziv “Kristalna kocka vedrine”. Kad je riječ o logoru u Jastrebarskom, prije dvije godine pri obilježavanju 75. godišnjice oslobođenja tog logora nekoliko desetaka osoba okupljenih oko biskupa u miru Mile Bogovića organizirali su “protukomemoraciju”, odnosno u istom su trenutku organizirali komemoraciju poginulim i pobijenim ustašama.

Stanje je eskaliralo kada je još jedini preostali živi mali logoraš s tog mjesta, Mihajlo Veljić, krenuo govoriti o svojim sjećanjima, iz obližnje crkve na groblje je stigla skupina od oko 50 ljudi s “protukomemoracije” i stala izvikivati: “Mi smo krv lili za našu Hrvatsku”, “Komunjare”, “Bando komunistička”, a potom i ustaške parole.

Riječ je o posljedici dobrog dijela klera iz Crkve u Hrvatskoj koja tumači da je logor u Jastrebarskom bio sirotište, dakle “humanitarna ustanova”, te da je napad antifašista na taj logor kako bi oslobodili djecu, bio “napad na humanitarnu ustanovu”. Problem s takvim prekrajanjem povijesti već na prvoj stepenici nailazi na teško rješiv logički problem; a to da je da ustaše i NDH nigdje nisu ostali upamćeni po svojim humanitarnim aktivnostima.

I to već i prije pjesama “Maksovim mesarima” odnosno “Jasenovcu i Gradišci Staroj” što se i danas zlopamti određenim osobama s nazovimo to “estrade”. Ušminkavanje ustaškog režima tijekom četiri godine kolaboracije s okupatorima i prodaje hrvatskog teritorija također okupatorima, stoga je izrazito težak zadatak.

Časne sestre i djeca iz ustaških logora | Author: Screenshot

 SCREENSHOT

Zato su posljednjih dvije godine više nego ikad zaredali skupovi, često u organizaciji lokalnih crkvenih vlasti, koji se nazivaju “znanstvenima”, a na koje se pozivaju mladi povjesničari s naglasnom na one s Hrvatskom katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Takav je skup bio onaj iz studenog prošle godine kad se za dječji logor u Sisku tvrdilo da je bio “humanitarna ustanova”, prešućivao se katastrofalan postotak umrle djece i užasnih uvjeta koji su tamo vladali.

A svjedočenja samih Hrvata i svih onih koji čak nisu imali ništa s komunistima ili antifašističkim partizanskim pokretom o tim ustaškim zločinima… Što s tim? Jedan od povjesničara koji je tada nastupao i Sisku za Glas Koncila ovako je poslije objašnjavao taj fenomen užasnih svjedočenja Hrvata o zločinima ustaša.

“Nakon rata postoji realna mogućnost da su ljudi davali izjave, klevetali i optuživali ustaše, kako ne bi došli u konflikt s novim vlastima.” Nove vlasti su, dakako, bile komunističke i, što se njega tiče, ustaški logori za djecu bili su komunistička izmišljotina kako bi se ocrnila Crkva.

Bez obzira na svjedočenja i preživjelih i onih koji su spasili preživjelu djeci i bez obzira na svjedočenja mnogih katoličkih svećenika o ustaškim zločinima, ako ćemo pravo i Alojzija Stepinca od trenutka kad su mu ustaše ubile brata. Što se takvih povjesničara tiče, logično bi bilo da su onda lažna i svjedočanstva ljudi poput Diane Budisavljević, Austrijanke udane za hrvatskog liječnika, koja se kod crkve i njemačkih vojnih vlasti zalagala za spašavanje djece s Kozare.

Budisavljević je u svom dnevniku iz rata, a koji je objavljen tek 2003., kronološki pisala o svojim često i neuspješnim pokušajima da spasi djecu. Ona je organizirala mrežu od židovske i srpske zajednice, kako bi ulazila u trag djeci, preko nacističkih i ustaških službenika, među kojima je tražila veze za probušiti rupe u sustavu, te visokih crkvenih službenika za dodatnu pomoć, kako bi organizirala dostavu hrane i odjeće neuhranjenim ženama i djeci po fašističkim logorima.

Biskup Vlado Košić ljubi ruku Dariju Kordiću 6. lipnja 2014. na Plesu | Author: YouTube

 YOUTUBE

Ubrzo je shvatila da su ustaše svu pomoć u pravilu pokrale putem do logora. Shvatila je i to da su mnoge majke zarobljene u ustaškim “pacifikacijskim kampanjama” prebačene u Njemačku da rade kao robinje, uključujući i seksualne, (tako je primjerice alternativna postpunk grupa “Joy Division” dobila ime). Njihova djeca su u logorima ostajala sama.

“Njihova jadna mala tjelešca su stavljana na stepenice koje su vodile na tavan, među prljavo rublje, gola, nije im se ostavilo ni odijelce… Druga su djeca čekala na polazak sjedeći gotovo čitavo vrijeme na noćnim posudama… Debelo crijevo im je visilo, bili su puni muha…”, napisala je Budisavljević u srpnju 1942.

Opisivala je glad, parazitske infekcije i trbušne bolesti i izazivala šok zbog uvjeta u kojima su boravila zatočena deca. Jedna epizoda u njenom dnevniku posebno je upečatljiva. Kada je zloglasni ustaški zapovjednik Vjekoslav Luburić, u povijesti upamćen pod svojim zločinačkim alijasom “Maks”, došao u logor u Staroj Gradiški, bio je toliko ljut na ljude koji su djeci pokušavali ublažiti patnje da im je prijetio da će “nestati”.

Ona je opisivala i logor u Loboru što su ga vodili ustaše i skupina “folksdojčera” koji su pristupili NSDAP-u. Ovaj logor također se u povijesti Drugog svjetskog rata vodi kao logor za žene i djecu. Kao i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, te u 90-ima u ratu u BiH, i ovdje su žene bile izložene masovnim silovanjima. Tu je umrlo oko 200 djece. Oko 2000 preživjelih masovno su u kolovozu 1942., nakon jedne godine zlostavljanja, prevezeni u Auschwitz.

O tome što je Diana Budisavljević činila da to spriječi, svjedoči danas dokumentarni film “Dianina lista”. Njenu ulogu inače niti komunističke vlasti u SFRJ i SR Hrvatskoj nisu posebno isticale zbog političkih razloga. Film je premijerno prikazan u srpnju ove godine, a potom višestruko nagrađen na Filmskom festivalu u Puli. U njenim zapisima ne navode se samo ustaški zločini, nad kojima su se zgražati znali i nacisti, nego i njeno očajavanje zbog nedjelovanja ljudi iz Crkve. I to je ono što danas boli revizioniste puno ljepše uspomene na ustaše NDH.

Nikica Barić, povjesničar Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, posebno je nezadovoljan istaknutom ulogom koja joj se pridaje u posljednje vrijeme.

“Ako neki, u široj javnosti, među novinarima, komentatorima i političarima misle da je Diana Budisavljević potajno i protiv volje NDH spasila 12.000 srpske djece, to nema logike. Pa nije to 12 kutija šibica da ih se moglo skriti od ustaša”, tvrdio je Barić u intervjuu za Hrvatski tjednik 2017. godine.

Međutim, niti njemu nije uspjelo odgovoriti kako je uopće moglo doći do toliko siročadi nakon što su im roditelji masovno ubijani, kako je došlo do tolike smrtnosti te djece po logorima, zašto bi ih itko uopće morao spašavati, od koga i tko je bio taj tko je organizirao ta mjesta u kojima su djeca u nekoliko mjeseci masovno umirala.

"Sloboda" u Hrvatskoj

Kad sam pokušao objasniti Tanji Porčnik, suautorici izvještaja “Indeks ljudskih sloboda” koja je za portal Otvoreno.hr napisala tekst u kojem zaključuje kako je Hrvatska među najslobodnijim zemljama, da to nije baš tako i da je riječ o manipulaciji, ona mi se smijala i odgovorila kako su to “činjenice”, a meni se, eto, iz nekog samo njoj poznatog razloga, te “činjenice” ne sviđaju.

Jako uzvišen i egoističan tip autorice koja uopće ne želi uzeti u obzir mogućnost da stvari na papiru možda nisu prikazane onako kako zapravo izgledaju u praksi. Pokazalo se da nisam jedini koji vidi manipulaciju u takvim izvještajima i analizama. Javio se kolega Goran Jungvirth, dugododišnji novinar i politolog koji tvrdi da je dobio PTSP “od slobode u Hrvatskoj”. Napisao je pismo gospođi Porčnik koje prenosim u cijelosti.

“Poštovana Tanja, oprostite na smetnji, ali moram Vam se javiti kako bih ponovno imao miran san.

Ne želim kritizirati Vaše izvješće i analizu sloboda u Hrvatskoj, ali moram Vam napomenuti kao društveno-politički kroničar, novinar s iskustvom praćenja najviših državnih institucija 20 godina te kao mr.sc Komparativne politike, da zadnjih 25 godina Hrvatska živi mokri san nacista i fašista što se tiče (ne)sloboda. Navest ću samo nekoliko primjera:


POLICIJSKA REPRESIJA I SMANJIVANJE OSOBNIH SLOBODA kao glavna UNUTARNJA POLITIKA

Rat protiv droge (pogotovo konoplje i malih korisnika) oštetio je zadnjih godina stotine tisuća mladih života i jedan je od glavnih razloga odlaska iz zemlje budući da su mladi ljudi stigmatizirani uhićenjima do kraja života (zbog čega im je posebno teško naći posao) dok se visoko profilirani dobavljači i dileri (često iz vrha vojske i policije) jednostavno izvlače. Posebno je rat protiv korisnika intenziviran u zadnje vrijeme tijekom HDZ-ovih vlada.

Pravosuđe i policija si ratom protiv droge nabijaju radnu statistiku dok kriminal i korupcija cvjetaju kao nikad, a rad sudova je ocijenjen kao jedan od najgorih u EU.

Prometna repsresija je takva da zapravo u noćne sate vrijedi policijski sat, a vozače se sve redom testira na alkohol i droge bez obzira postoji li opravdanja sumnja; uvedene su kamere koje grubo krše privatnost (ne samo kamere za brzinu), a koje su čak i u Sloveniji, poznatoj po prometnoj represiji u regiji – zabranjene jer krše ustavna prava građana.

Pod okriljem borbe protiv ilegalnih migranata uvode se dronovi i termovizijske kamere koje se polako primjenjuju i protiv domicilnog stanovništva.

Policija u velike akcije u kojima zna zaustaviti 200-300 vozača uvodi i carinsku inspekciju (na području cijele unutrašnjosti, ne samo na granici) kako bi zaobišla zakonska ograničenja da kod pretresa vozača i vozila mora imati sudski nalog.

Glazbeni festivali, makar smo turistička zemlja, nam sliče na židovski geto gdje se posjetitelje lovi poput divljači.

Prostituciju, a time i trgovinu ljudima, također vodi vrh policije i moćnika već četvrt stoljeća, poput primjerice glavnog inspektora za prostituciju u Zagrebu.

Mogao bih navesti još niz primjera, ali idemo na iduće.

GOSPODARSKI SUSTAV – represija nad malima i raširena korupcija

U Hrvatskoj ne postoji kapitalizam koji podrazumijeva slobodno tržište i ista pravila za sve. Nasuprot tome postoji jedino rođački kapitalizam na lokalnoj razini (ako je tu Zagreb glavni primjer, možete misliti kako je u ostalim manjim sredinama).

Državna inspekcijska represija ograničava se pak samo na male poslovne subjekte nad kojima se opetovano svaki mjesec provode ‘pojačane akcije nadzora‘, pekarnice se zatvaraju zbog kune manjka ili viška ili neizdanog računa (ne neotkucanog) mušteriji direktno u ruke tijekom gužve…dok se velike, poput primjerice Agrokora ne dira niti nadzire i po 20-30 godina; također velikim se omogućuju predstečajne nagodbe dok se male poslovne subjekte nemilice zatvara na desetke tisuća godišnje.

Tu je tako riječ o korporatizmu (pojmu kojeg je izumio Mussolini, planirajući korporacije ‘od sistemskog značenja’ – pojam upotrebljen kao opravdanje lex Agrokora i spašavanja korporacije od strane države) koje vuku gospodarstvo i zapošljavaju različite, često ideološki suprotstavljene društvene skupine.

Osobno sam upoznao staricu iz Slunja koja je bila nekoliko mjeseci u zatvoru jer je uhićena dok je prodavala sir uz cestu, dok je primjerice oličenje tajkunske krađe i privatizacije u RH Miroslav Kutle na slobodi u BiH, a u korumpiranom HR pravosuđu je oslobođen i po 3. optužnici nedavno.

HRVATI kao TAOCI hrvatske vanjske politike i odnosa prema BiH

I dok u BiH bježe najveći kriminalci (Zdravko Mamić, Miroslav Kutle) i tamo nekažnjeno žive pa čak i neki osuđeni ratni zločinci (Branimir Glavaš) – zbog odnosa prema bh Hrvatima sami građani domicilne zemlje taoci su takve politike već 30 godina (prošle godine čak su dobili vojne mirovine pripadnici HVO-a (njih oko 6.000), formacije osuđene na ICTY-u za udruženi zločinački poduhvat i zločine širokih razmjera), zbog čega su primjerice neke zemlje EU, poput Nizozemske i Austrije do krajnjih granica odgađale ukidanje radnih dozvola za Hrvate. S druge strane Sjedinjene Države, koje imaju najveću špijunsku bazu u regiji na području Hrvatske, i dalje ne daju Hrvatima putovati bez vize u njihovu zemlju upravo jer su svjesne kriminala i zloupotrebe odnosa Hrvatske prema bosanskim Hrvatima kao i postojanja velikog broja kriminalaca i neprocesuiranih ratnih zločinaca koji slobodno šetaju između dvije zemlje i to s hrvatskim putovnicama.

Mogao bih Vam pisati do sutra (pogotovo o (najnižim) stupnjevima demokratičnosti, nepostojanju političke odgovornosti, penetraciji Crkve u državu…), ali ovo su samo neki očiti primjeri neslobode i državnog terora koji vlada u RH nad običnim građanima i čije smo žrtve već 30 godina.

Oprostite na uzimanju vremena, ali moram si vratiti miran san i umiriti PTSP kojeg imam od hrvatske ‘slobodne’ države i zbog kojeg ću najvjerojatnije uskoro napustiti taj bastion slobode, kako bar moja dva sina kad narastu ne bi uživala u njegovim blagodatima poput njihovog oca.

Četnici u NDH

Četnici, Drugi svjetski rat, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije

Četničko-ustaško bratstvo

Četnici, narednik Domobranstva NDH i Ustaške vojnice nazdravljaju oko 1942. Lijevo, sa šubarom, Uroš Drenović.

Četnici Momčila Đujića s talijanskim vojnicima, 1942-3.

Tijekom Drugog svjetskog ratačetničke postrojbe su ubrzo nakon kapitulacije i raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. osnovane i počele djelovati i na području Nezavisne Države Hrvatske. U samom početku su nastajale manje-više spontano od naoružanja razbijene vojske Kraljevine Jugoslavije te su bile vođene reakcijom na ustaške pokolje i diskriminaciju srpskog stanovništva ili pak željom za stvaranjem države sa srpskom prevlašću. Ubrzo potom ih koriste Talijani kao svoje pomoćne vojne snage – Dobrovoljačku antikomunističku miliciju (tal. Milizia Volontaria Anti Comunista, MVAC), te u zoni od linije Karlovac – Mostar prema moru nastoje eliminirati snage NDH (s kojima su Talijani ubrzo nakon sklapanja Rimskih ugovora došli u vrlo loše odnose) i zamijeniti ih četnicima. U suradnji s Talijanima i Nijemcima, te ponekad s vlastima NDH, poduzimaju četnici mnogo oružanih aktivnosti protiv partizana. U nekim slučajevima se upuštaju u etnička čišćenja ne-Srba, te onda dolaze u sukobe sa snagama NDH.

Većina Srba u Hrvatskoj i BiH se s vremenom ipak okrenula partizanima koji su se zalagali za Jugoslaviju kao federativnu multietničku republiku, dok se manji dio priklonio četnicima. Nepovezane četničke jedinice priznaju Dražu Mihailovića za vrhovnog zapovjednika. Njegov predstavnik Ilija Trifunović Birčanin uspostavlja svoj stožer kod Talijana u Splitu, ali je Mihajlovićeva kontrola nad četnicima u NDH ipak bila samo djelomična. Mihajlović i Birčanin održavaju stanovitu komunikaciju s Jugoslavenskom izbjegličkom vladom, koja im nastoji kod Saveznika dati legitimitet Jugoslavenske vojske u otadžbini.

Četnici su odgovorni za mnoge pokolje hrvatskog i muslimanskog stanovništva na području NDH, a posebno u Dalmaciji, Lici te Bosni i Hercegovini, gdje su provodili i etničko čišćenje.

U prvoj polovici 1943. Mihailović je u dogovoru s Nijemcima i Talijanima prebacio značajne snage iz Srbije i Crne Gore na područje NDH kako bi potpomogao planiranom uništenju glavnine partizanskih snaga, ali je doživio težak poraz u bitci na Neretvi i kasnijim borbama, od čega se njegov pokret više nije oporavio. Mihailovićeva ideja, da će pri kraju rata četnici povesti akcije protiv okupatora i dokazati se zapadnim saveznicima kao važni suborac u borbi protiv fašizma i nacizma, ali i protiv komunizma, doživjela je i na području NDH potpuni krah.

Talijansko okupacijsko područje

Talijanski časnik u društvu četnika

Talijanski časnik u društvu četnika

Grupe četnika koje je na području oko Knina okupio pop Momčilo Đujić već su u travnju 1941. započeli ubijanje i masakriranje hrvatskih civila. Vlasti NDH reagiraju organiziranjem akcija “čišćenja”, u koji se uključuju slabo organizirane postrojbe nerijetko nabrzinu sastavljene od kriminalnih elemenata i osoba ispunjenih mržnjom na Srbe (tzv. divlje ustaše). Rezultat je teror nad srpskim stanovništvom, s više pokolja.

Talijani tijekom lipnja 1941. god. toleriraju okupljanje i obuku više stotina naoružanih četnika na području Benkovca i Kistanja, koji 28. lipnja 1941. god. s dijela dalmatinskog područja pripojenog Kraljevini Italiji napadaju pograničnu postaju NDH u Krupi kod rijeke Zrmanje i tom prilikom ubijaju 14 oružnika NDH i nekoliko ustaša; nakon čega predstavnici vlasti NDH već 29. srpnja 1941. god. prema uputi Talijana napuštaju Knin (koji je u to vrijeme pod kontrolom talijanskog garnizona koji je imao čak oko 5.000 vojnika, ali bez znatnijih postrojba NDH) i prepuštaju vlasti četnika područje Dalmacije sjeverno od Drniša.Slično se dogodilo na širokom području NDH uz granicu s Crnom Gorom, u tzv. Vidovdanskom ustanku 1941., u kojem su četnici pod zaštitom talijanskih okupacijskih snaga uspostavili svoju vlast umjesto vlasti NDH.

Nakon što su u Avtovcu u istočnoj Hercegovini pobili 28. lipnja 1941. god. 47 civila, te nakon što su četničko-komunistički ustanici na području Like i obližnjem području Bosne izvršili cijeli niz povezanih pokolja Hrvata, masovniji pokolj Hrvata kreću i na području Dalmacije 7. i 8. listopada 1941. godine, kada su četnici zaklali u Donjem Erveniku sedam osoba; ubrzo potom su Štikovu zaklali još 9 Hrvata. Ubojstvo pojedinaca i manjih skupina i dalje stalno izvode, čime su potaknuli hrvatsko stanovništvo da napusti sela i skloni se u gradove.

Drvaru je 1. rujna 1941. održana konferencija, na kojoj su prevladavali komunisti na čelu s Hrvatom Markom Oreškovićem, a sudjelovali su i pop Momčilo Đujić i drugi četnički zapovjednici. Oni su pod pritiskom komunista prihvatili rezoluciju u kojoj se poziva na borbu ne samo protiv ustaša, nego i okupatora (tj. Talijana), ali nikad nisu namjeravali to provesti.

Nakon što su Talijani zauzeli Liku, partizani krajem rujna 1941. god. započinju oružane akcije protiv njih. Četnici, zadovoljni odlaskom ustaša i neprijateljski nastrojeni prema komunistima, prihvaćaju kolaboraciju s Talijanama, te zajedno s njima započinju akcije protiv partizana. Krajem listopada 1941. četnici su ubili Marka Oreškovića.

Između izbjegličke vlade, Talijana i partizana

Četnički zapovjednici Cvjetičanin i Brane Bogunović predaju prijavak talijanskom zapovjedniku, Bosansko Grahovo, kolovoz 1942.

Četnički zapovjednici Cvjetičanin i Brane Bogunović predaju prijavak (izvjestaj, raport)talijanskom zapovjedniku, Bosansko Grahovo, kolovoz 1942.

U listopadu 1941. iz Srbije je stigao u Split četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, s uputama iz stožera Draže Mihailovića. Pod njegovim vodstvom u Splitu je ustrojen “Četnički centar za Dalmaciju, Liku, Kordun i zapadnu Bosnu i Hercegovinu”. Taj je Centar u pojedine dijelove Hrvatske, gdje je bilo četničkih grupa, slao instruktore regrutirane iz redova oficira bivše jugoslavenske vojske. Jako četničko uporište bilo je organizirano u Kninu i okolici, gdje su – po Birčaninovom ovlaštenju – na čelu četnika bili pop Momčilo Đujić i Pajo Popović. Lokalne četničke postrojbe su se uspostavljale uz pomoć oficira predratne jugoslavenske kraljevske vojske -instruktora, oni su formirali najprije seoske čete, a zatim i četničke pukove sastavljene po teritorijalnom principu. Prisegu su polagali kralju Petru II., jugoslavenskom kralju koji se nalazio u izbjeglištvu u Londonu. Pop Momčilo Đujić potpisao je potkraj listopada 1941. ugovor s talijanskim zapovjedništvom, prema kojemu Talijani priznaju četnicima pravo na formiranje svojih postrojbi. Trifunović je početkom 1942. osnovao Dinarsku četničku diviziju.

Talijanska fašistička vlada pruža četnicima na području talijanske okupacijske zone u NDH podršku i zaštitu, primjenjujući vrlo umješno provjerenu taktiku “podijeli pa vladaj”; doveli su ustaše na vlast u Zagrebu, a onda “uslužno” štitili Srbe od ustaških progona. Četničke odrede, nastale nakon raspada Jugoslavije od ranijih četničkih organizacija kao odgovor na ustaške pokolje, Talijani prihvaćaju pod imenom Milizia volontaria anticomunista, MVAC (Dobrovoljna antikomunistička milicija).

Ovi su četnici odmah počeli na isti način terorizirati Hrvate (prve četničke akcije u Lici dogodile su se već sredinom travnja 1941.), ali i one Srbe koji su im se protivili. Njihov teror i veza s fašističkim okupatorom potaknuti će veći broj Hrvata da se pridruže partizanima, naročito od 1943. godine.

Rastom snage komunističke Narodnooslobodilačke vojske, neki su manji četnički odredi obustavili sukobe s oružanim snagama NDH, pa su postali i direktni saveznici. No većina četničkih odreda na području NDH i dalje je vodila borbe (većinom neuspješne) sa snagama NDH (ustašama i domobranima). Tim četničkim borbama sa snagama NDH Draža Mihailović je pokušavao svoj pokret prikazati u svijetu kao antifašistički.

26. lipnja 1942. godine, poglavnik NDH Ante Pavelić izdaje upute o »postupku prigodom ponude četnika za pregovore i predaju«. U uputama se konstatira da su se četnici opredijelili za suradnju s vlastima NDH jer su njihov opstanak ugrožavale partizanske jedinice, te da suradnja s četnicima može postojati samo dok postoji opasnost od »partizanskih oružanih bandi«, a da će trebati razoružati četnike čim se uspije izaći na kraj s partizanima (s čime NDH ipak nije uspjela).

Na području južne Like, Banije i Korduna bilo je još i 1944. “sumnjivih” odreda koji su bili u sastavu NOVJ, borili se protiv četnika pod zapovjedništvom Draže Mihailovića, ali su djelomice sačuvali četnički, nacionalistički karakter. Jednoj takvoj grupi suđeno je na Kordunu 1944., što je izazvalo sukob Andrije Hebranga s većinom u Politbirou KPJ (vidi dolje, poglavlje Njemačko okupacijsko područje).

Istočna Hercegovina

Posebno jaku aktivnost četnici su razvili u istočnoj Hercegovini. Na čelu im je bila grupa bivših jugoslavenskih oficira koje je predvodio major Boško Todorović. On je sklopio sporazum o nenapadanju i suradnji s Talijanima. Općenito se pokazalo da je četnički pokret na teritoriju NDH spreman na kolaboraciju s okupacijskim snagama. Njegova je osnovna parola bila: mir i suradnja s okupatorom, a istrebljenje hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Potonji zadatak četnici su zdušno izvršavali i pobili, često na zvjerski način, desetke tisuća ljudi ,uglavnom Muslimana i Hrvata. Upravo uz pomoć talijanskih vojnih zapovjednika, četnici u prvoj polovici 1942. postižu određene uspjehe u Hercegovini, istočnoj i srednjoj, a djelomično i u zapadnoj Bosni te u Lici i Dalmaciji.

Četnici Momčila Đujića u Dalmaciji

Talijani i četnici u zajedničkom pohodu protiv partizana na vlaku u Kosovu kod Knina ljeti 1942.

Talijani i četnici u zajedničkom pohodu protiv partizana na vlaku u Kosovu kod Knina ljeti 1942.

Slijedeći proglas Draže Mihajlovića, osnovana je u NDH u selu Crni Potoci 27. lipnja 1941. Dinarska četnička divizija pod zapovjedništvom pravoslavog svećenika, popa Momčila Đujića. U početku je Dinarska divizija bila autonomna s obzirom na Ravnogorski četnički pokret, i tek 1942. pristupaju pod komandu Draže Mihajlovića, s kojim održavaju stalnu radio-vezu.

Pri svom formiranje Dinarski četnici bili su podijeljeni na sljedeće pukove:

Prema smještaju odreda vidljivo je da je Dinarski četnički pokret djelovao na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Ovi četnički odredi bili su pomagani od talijanskih vojnih snaga opremom, hranom te logistikom, te su djelovale kao gerilska sila protiv vojske NDH i partizanskih snaga koje su bile smještene na tromeđi.

Politički program

Kao i Mihailovićevi četnici, Đujićevi četnici prihvaćaju radikalni velikosrpski politički program koji uključuje etničko čišćenje teritorija za koji smatraju da na njega Srbi polažu pravo. Prema elaboratu Dinarske četničke divizije iz ožujka 1942, glavni cilj programa tih četničkih skupina bio je “stvaranje jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku. (…) U tako zamišljenoj srpskoj jedinici:“ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo.” U jesen 1944. nadaju se iskrcavanju zapadnih saveznika, koji bi im pomogli uspostaviti “zapadne granice velike Srbije”.

Usprkos tome, već u prvoj polovici 1942. u borbi protiv partizana ostvaruju trpeljivost, pa i određenu suradnju s vlastima NDH. Na tome se naročito angažirao župan David Sinčić, koji je od kraja 1941. na čelu velike župe Bribir-Sidraga. On isplaćuje novčanu pomoć četničkim vojvodama Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rokviću, te im isporučuje hranu, strjeljivo i oružje, pa čak i deset dobrovoljaca-puškomitraljezaca.

Nakon kapitulacije Italije: pod njemačkim zapovjedništvom

Kapitulacijom Italije 1943. nestaje potpora talijanske vojske pa se dinarski četnici sve više nalaze u stisci. Neki su se od Đujićevih četnika razbježali, neki prešli partizanima, ali većina je odmah započela suradnju s Nijemcima. Nijemci su zaposjeli Knin, Gračac, Drniš i Sinj već početkom rujna 1943., prije kapitulacije Italije. Knin je i dalje strateški izvanredno važno uporište i ishodište za zaposjedanje područja prema Šibeniku i Zadru, te kasnije za napade na područja pod kontrolom partizana.

Na početku su Nijemci planirali Đujića uhititi smatrajući ga anglofilom, s time da ga zamijeni njima odani četnički vojvoda Mane Rokvić, ali su ubrzo postigli sporazum o suradnji. Draža Mihailović, pod pritiskom britanske i američke vojne misije, šalje radio-vezom naredbu da prekine suradnju s Nijemcima i čak da krene u gerilske akcije protiv njih, što Đujić odbija jer “viši interesi naroda zahtijevaju da ostanu po strani“. Izdaje naređenje o zabrani slušanja Radio-Londona, koji “širi komunističku propagandu“. Četnički pokret razbijen je u sukobu s partizanima u drugim dijelovima Dalmacije, ali Đujić ne samo učvršćuje, nego i ojačava svoj položaj na područjima oko Knina. Koristeći stroge mjere prisile, stege i terora uspijeva održati taktičku vrijednost svojih jedinica, iako zavisnih od njemačke pomoći. Međutim, prema samim četničkim dokumentima, vidljivo je posvemašnje moralno rasulo: pljačka, teror nad narodom, pijančevanje i kocka. “U tom pogledu mnogi naši borci, a na žalost i pojedine starješine spustile su se na stepen životinja.

Oslobađanje Knina


Zarobljeni suborci Nemci, četnici i ustaše nakon borbi za Knin, prosinac 1944.

Zarobljeni suborci Nijemci, četnici i ustaše nakon borbi za Knin, prosinac 1944.

Početkom rujna 1944., 8. korpus NOVJ započinje operaciju za oslobođenje Dalmacije, gdje na drugoj strani imaju 62.000 vojnika pod njemačkim zapovjedništvom: 45.000 Nijemaca, 12.000 pripadnika oružanih snaga NDH i 5.000 četnika. Četničke grupe povlače se iz drugih područja i koncentriraju u području Dalmatinskog Kosova. To je područje Dinarske četničke oblasti, organizirane u pet korpusa.

U to doba Đujić, kao i drugi četnički zapovjednici u Dalmaciji, polaže nade u iskrcavanje zapadnih saveznika, “naših velikih saveznika koji se svakog časa očekuju“, nadajući se da će uz pomoć Amerikanaca i Engleza “rešiti naše nacionalno pitanje.” (Jednaku nadu u prelazak na stranu saveznika gaje u to doba neki krugovi u NDH; vidi članak Urota Lorković-Vokić.) Uskoro je međutim suočen s rasulom svojih snaga, suočenih ne samo s vojnim porazom, nego i gubitkom legitimiteta tzv. Jugoslovenske vojske u otadžbini. Nakon Sporazuma Tito-Šubašić, kralj Petar II. je krajem kolovoza i početkom rujna 1944. razriješio Dražu Mihailovića dužnosti načelnika Glavnog zapovjedništva (Vrhovne komande), te preko radija pozvao sve patriote da “sudjeluju u oslobođenju zemlje pod zapovjedništvom maršala Tita“.Dolazi do rasula čitavih četničkih brigada, iz kojih je dio ljudstva prešao na stranu NOVJ. Od 1. rujna do 1. studenog strijeljano je 114 četničkih dezertera, te osam “prevrtljivih” (srpskih) sela spaljeno i pokretna imovina seljaka opljačkana.

Nijemci, koji su u to doba na svim bojištima u Europi u povlačenju, odlučuju “skratiti front”, te se, postepeno i pod borbom, povlače iz većeg dijela Dalmacije. Do pred kraj studenog gotovo cijela Dalmacija je oslobođena. Nijemci odlučuju pružiti žestok otpor u Kninu, da bi spriječili dalji prodor NOVJ na sjever i zapad, prema Zagrebu i granicama Reicha. Sam grad branilo je oko 8.000 njemačkih vojnika i oko 4.500 četnika. Tijekom studenog izvršena su dva neuspješna napada na Knin. U trećem napadu, od 25. studenog do 4. prosinca 1944. sudjelovao je cijeli 8. korpus. Nijemci su se branili izuzetnom žestinom i pretrpjeli velike gubitke, ali je grad ipak pao.

Izrazom Kninska operacija u Vojnoj enciklopediji i dr. označava se spomenuta bitka za sam grad, dok se u knjizi T. Radoševića (vidi Popis literature) tako označavaju operacije od kraja listopada i na znatno širem prostoru; to dovodi do nejasnoća u nekoj sekundarnoj literaturi. U Kninsku operaciju u širem smislu bile su uključene i borbe protiv ustaških snaga na području između Cetine i Zrmanje. Ustaške snage nisu branile sam Knin, ali su bile u sastavu jedinica pod zapovjedništvom zapovjednika njemačkog 15. brdskog korpusa za obranu Knina i okolice; početkom studenog on raspolaže s 14.000 njemačkih vojnika, oko 1.500 ustaško-domobranskih i oko 4.000 četnika. Zapovjednik ustaško-domobranskih snaga Like i Dalmacije pukovnik Vjekoslav Servatzy i četnički vojvoda Momčilo Đujić sklopili su dogovor o međusobnom nenapadanju i potpomaganju ne samo materijalom i namirnicama, nego i u popuni jedinica mobilizacijom novaka na području koje kontroliraju. 

Bijeg na sjever, pa u Istru, Sloveniju, Italiju


U članku objavljenom 15. siječnja 1945. Petar Drapšin, zapovjednik 8. korpusa, pisao je da se pop Đujić izvukao samo sa “šačicom krvoloka”.I u Vojnoj enciklopediji (1972.) tvrdi se da su četničke snage bile gotovo uništene. Međutim, T. Radošević već 1965. iznosi da se prema četničkim i njemačkim dokumentima Đujić s glavninom snaga probio prema sjeveru 1. prosinca, dan prije odlučnog napada NOVJ na Knin. 

Povlače se na sjever uz podršku dijelova njemačke 373. divizije. 21. prosinca stižu u dolinu Gacke; tu su im se priključili četnici iz gornje Like. Provode prisilnu mobilizaciju praćenu žestokim zastrašivanjem stanovništva. Ante Pavelić, na zahtjev Nijemaca, izdaje 21. prosinca naredbu da im se omogući prolaz preko Zagreba i Zaprešića ka granici Reicha (kojem je Slovenija anektirana), prijeteći vojnim sudom onima koji bi to ometali. Nekoliko dana ranije ustaše su u Hrvatskoj Kostajnici poubijali grupu od 123 ranjenih četnika iz Dinarske divizije, koji su bili prevoženi vlakom. Zato Đujić izbjegava taj put.

Uz pomoć Dimitrija Ljotića, koji boravi u Istri, dobivaju dozvolu Nijemaca da pređe u Istru. Preko Velebita i Hrvatskog primorja, vršeći usput žestoki teror nad stanovništvom, oko 6.000 četnika i dio njihovih obitelji dolaze 1. siječnja 1945. u Sv. Matej (Viškovo). Spajaju se sa snagama pod zapovjedništvom Dobroslava Jevđevića i Dimitrija Ljotića. Još uvijek gaje iluzije da će ih Amerikanci prihvatiti (nakon što su ih Englezi “izdali”) i opremiti za borbu protiv komunista. Zatim se prebacuju u Sloveniju i u ožujku spajaju sa slovenskim četnicima, čiji je zapovjednik pukovnik Ivan Prezelj.

Formiraju jedinstvenu postrojbu pod zapovjedništvom SS-ovca Odila Globočnika. Početkom svibnja 1945. te jedinice prelaze u Italiju i predaju se saveznicima. Sve zarobljene četnike Amerikanci su uputili u logor Palma Nova, nakon čega slijedi raseljavanje u razne savezničke zemlje; kninski četnici su uglavnom izbjegli izručenje Jugoslavenskoj armiji i pogubljenje.  Po nekim navodima Amerikanci su pokušali nagovoriti Đujića da se iskupi borbom protiv Nijemaca, ali on je to odbio. Kasnije se nastanio u SAD i doživio duboku starost. Godine 1947. u Jugoslaviji mu je u odsutnosti suđeno za ratne zločine i proglašen je krivim. Godine 1988. Jugoslavija je zahtijevala izručenje, što su SAD odbile. Sljedeće je godine proglasio Vojislava Šešelja četničkim vojvodom.

Njemačko okupacijsko područje

Njemački general-bojnik Friedrich Stahl s domobranskim časnikom i četničkim zapovjednikom Radom Radićem u središnjoj Bosni, proljeće 1942.

Njemački general-bojnik Friedrich Stahl s domobranskim časnikom i četničkim zapovjednikom Radom Radićem u središnjoj Bosni, proljeće 1942.

Srednja Bosna

U srednjoj Bosni najveće četničko uporište bilo je na planini Motajici gdje se nalazila četnička Motajička brigada s oko 450 četnika. Bili su dobro organizirani i prve dvije godine rata su se uspjeli održati bez velikih sukoba s ustašama ili partizanima. Krajem 1943. na prostoru srednje Bosne je bilo 2300 četnika kojima je zapovijedao Lazo Tešanović. Početkom studenog 1943. u srednju Bosnu dolazi partizanska 12. slavonska brigada koja će sljedeća četiri mjeseca voditi teške borbe s tamošnjim četnicima, ponajviše na Motajici. Znatno malobrojniji srednjobosanski četnici bivaju do travnja 1944. većim dijelom uništeni od nadmoćnijih partizana.

Istočna Bosna

U istočnoj Bosni organizirane su formacije pod zapovjedništvom majora Jezdimira Dangića. Tamo se formiralo čak šest četničkih odreda. Do kraja 1941. u istočnoj Bosni nije postojala jasna podjela među ustanicima na četnike i partizane. Odredi su uglavnom bili mješoviti. Dangić nije javno surađivao s Nijemcima, vodio je borbe s ustašama i zato je imao velikog uspjeha u okupljanju srpskog stanovništva oko sebe. Njegove jedinice su bile poražene u siječnju 1942. od ustaške Crne legije. Nakon Dangićevog zarobljavanja, u istočnoj Bosni partizani počinju prevladavati nad četnicima.

Početkom kolovoza 1942. preostali četnički odredi na prostoru Istočne Bosne sklapaju sporazume s vlastima NDH o zajedničkoj borbi protiv partizana. No već 19. kolovoza četnici napadaju slabije ustaške snage u Foči i zauzimaju grad te vrše pokolj muslimanskog stanovništva. Sredinom prosinca 1942. vlasti NDH omogućuju prebacivanje 1500 četnika s Trebave i Ozrena na planinu Majevicu kako bi pomogli uništenju partizanskih snaga no oni su u sukobu s partizanima 28.11., u selu Maleševci kod Ugljevika, uništeni.

5. listopada 1943. četnici napadaju ustaše u Višegradu i zauzimaju grad.

Četnici i vlasti NDH

Ugovor o lojalnosti i suradnji između vlasti NDH i četničkog vojvode Uroša Drenovića od 27. travnja 1942.

Bosansko-krajiški korpus JVuO javlja vlastima NDH i Nijemcima u Mrkonjić-Gradu (“Varcar Vakufu”) da partizani održavaju skup i traži njihovo bombardiranje 1944.

Dana 28. svibnja 1942. pod pritiskom Nijemaca bio je zaključen prvi sporazum između ustaških državnih vlasti i četnika u Bosni; slijedili su i drugi slični sporazumi (između travnja i listopada sklopljeno ih je 12). 17. lipnja veliki župan u Kninu David Sinčić sklopio je sporazum s četničkim vojvodama o suradnji u borbi protiv partizana. To je bio dio blažeg zaokreta u politici terora i represije koju je NDH dotad provodila prema Srbima, pa je npr. osnovana i Hrvatska pravoslavna crkva. Ustaške su se vlasti obavezale opskrbljivati četničke snage u borbi protiv partizana; ranjenim četnicima bit će pružena njega u hrvatskim vojnim bolnicama; udovice i siročad četnika poginulih u borbi protiv partizana primat će istu financijsku pomoć koja se daje preživjelim članovima obitelji hrvatskih vojnika. Ovi su se sporazumi odnosili na oko 10.000 od otprilike 15.000 bosanskih četnika u njemačkoj okupacijskoj zoni. Četnici su 1944. godine još mogli biti prebacivani iz NDH u Vojnu bolnicu u Beogradu ili čak u Treći Reich radi liječničke njege.

Četnici zajedno s Nijemcima i ustašama sudjeluju u akcijama protiv partizana, u kojem sudjeluju i mnogi Srbi i podržavaju ga mnogi srpski civili; tako je suradnja ustaša i četnika u praksi dovela do rasta srpskih žrtava (ali naravno i hrvatskih i muslimanskih).

20. lipnja 1942. 2.000 četnika iz okolice Prijedora sudjeluje kao logistička potpora Nijemcima u napadu na Kozaru, time pomažući ustašama i Nijemcima u uništenju partizanskih jedinica i u masovnom pokolju Srba. Iako nisu sudjelovali u samoj borbi potpisali su sporazum o nenapadanju i suradnji s ustaškim vlastima.

Usprkos tim sporazumima, četnici su povremeno djelovali protiv ustaša i neprekidno protiv hrvatskog i muslimanskog civilnog stanovništva. Ustaški poglavnik Ante Pavelić se zbog toga stalno žalio Adolfu Hitleru ali njemački generali u NDH su smatrali da su četnici korisni i nisu ih željeli razoružavati. Njihovo se djelovanje kretalo u rasponu od sabotaža i masakriranja civila do krupnijih bitaka. Milan Šantić, jedan od četničkih ideologa, izjavio je krajem kolovoza 1942. u Trebinju: “Mi Hrvatsku ne ćemo nikada ni formalno priznati. S Hrvatima sarađivat ćemo samo u onim područjima, gde smo mi u apsolutnoj manjini, ali ni tamo lojalno i iskreno.” U izvještaju Župskog oružničkog zapovjedništva u Zadru od 5. rujna 1944. navodi se:”Četnici su i dalje nepomirljivi neprijatelji našeg naroda. Pravoslavno pučanstvo je neprijateljski raspoloženo prema našoj državi i potajno potpomaže odmetničko djelovanje.

Četnici i domobrani

Dok su vojne postrojbe NDH potpomagale četnike u borbi protiv partizana te s njima surađivale, ustaška propaganda u tisku ih je službeno prikazivala glavnim javnim neprijateljima, zajedno s partizanima

Ni ustaška strana se nije uvijek pridržavala dogovora; kad nisu bili pod njemačkom kontrolom ustaše su napadali četnike, čak su jednom prilikom na zagrebačkom željezničkom kolodvoru iz vlaka koji je vozio ranjene vojnike Ljotićevog Srpskog dobrovoljačkog korpusa iz Srbije na oporavak u Njemačku izvukli sve ranjenike i strijeljali ih na licu mjesta. Bilo je i većih borbi, jedna od najvećih bila je tzv. bitka na Lijevča polju. Pavelić je 1945. o četnicima rekao:”Mi o njima mislimo svoje. To Luburić dobro zna i on će paziti na njih i udesiti ih kad ih više ne budemo trebali.” Ni Nijemci nisu u potpunosti vjerovali četnicima. Prema njemačkim planovima, završni dio pothvata Weiss 1943. trebalo je biti razoružavanje četnika u NDH. Kada se 1944. očekivalo iskrcavanje Saveznika na Dalmatinskoj obali, Nijemci su razoružali 7.000 četnika u južnoj Dalmaciji smatrajući da će se ovi okrenuti protiv njih.

Ustaški pokolji, sa svoje strane, poticali su otpor među Srbima, koji su se više nego četnicima okretali partizanima. Ponekad međutim za neke jedinice nije bilo jasno kamo stvarno pripadaju, ili su otvoreno mijenjale stranu. Kako je Narodnooslobodilački pokret jačao, dolazilo je do raščišćavanja, gdje bi uglavnom komunisti pobili utjecajnije pojedince koji su iskazivali rojalistička nagnuća i uspostavili kontrolu svojih komesara nad lokalnim postrojbama, koje su sada definitivno dolazile pod kontrolu NOVJ.

Strijeljanje srpskih dezertera na Kordunu 1944.

U svibnju 1944. nekoliko stotina srpskih partizana s Korduna prebjeglo je Nijemcima. Većina prebjega vratila se kada im je bila ponuđena amnestija. Glavni štab NOVJ za Hrvatsku, kojem je na čelu Andrija Hebrang u srupnju 1944. izvodi 16 osoba pred sud; petorica su osuđena na smrt, a ostali na višegodišnje zatvorske kazne. Srpski povjesničar Branko Petranović pisao je 1988. godine da su oni osuđeni »samo zato što su isticali zapostavljenost Srba u narodnooslobodilačkom pokretu.« (Petranović, II, str. 300)

Hrvatska povjesničarka Nada Kisić Kolanović odgovara na te optužbe: »Radilo se o klasičnoj vojnoj izdaji koju su počinili srpski zapovjednici u Plašćanskom partizanskom odredu. Zapovjednici su surađivali s Nijemcima na liniji antikomunizma, a pod njihovim je utjecajem dezertirao određen broj boraca. (…) Glavnooptuženi su u istrazi davali izjave kako događaje više ne žele prosuđivati mjerom komunista, i kako su najzad shvatili da u CK KPH i ZAVNOH-u nema dovoljno srpskih predstavnika, što znači ni političke garancije za Srbe u Hrvatskoj. (…) Politbiro je odobrio suđenje i strogost kažnjavanja, ali je Kardelj držao da nije najbolje pogođen politički ton suđenja. Naime, sud nije inzistirao na dokazima o “izdajničkoj poveznosti s okupatorom”, nego je u obrazlaganju presude isticao da su optuženi ustali protiv KP, stvorili svoj četnički teritorij i propagirali srpstvo.« (Kisić-Kolanović, str. 124)

Kraj: 1944. i 1945. godina

Najveća četnička postrojba u NDH – Dinarska četnička divizija – pretrpjela je teške gubitke u Kninskoj operaciji krajem 1944. godine, u kojoj ona gubi i teritorijalno uporište na kojem je djelovala. Nijemci potom tu postrojbu povlače na područje Slovenije.

Ostalo je u NDH početkom 1945. godine ipak još oko 30 tisuća četnika, a s povlačenjem njemačkih snaga s područja Srbije i Crne Gore povukao se za njima odatle i do 20 tisuća četnika – naime onaj dio tamošnjih četnika koji nije na poziv kralja Petra prešao na stranu partizana. Prema nalogu njemačkog zapovjedništva, Draža Mihalović je oko 32.000 četnika koncentrirao na području doline rijeke Bosne, te na područja planina Vučjak i Trebava u sjevernoj Bosni, kako bi osiguravale izvlačenje njemačkih postrojbi iz Bosne u Slavoniju. Odatle se oko 7.000 crnogorskih i oko 1.700 drugih četnika pod zapovjedništvom Pavla Đurišića protivno Mihailovićevoj zapovijedi odvojilo i uputio prema zapadu, ali su ih je u borbama na Ljevča polju 28. ožujka – 8. travnja 1945. zarobile snage NDH. Dio te grupe kojega nisu razoružale ustaše i domobrani, razbijen je u borbama s partizanima. Pod okriljem NDH, od tih je snaga do kraja travnja 1945. ustrojena Crnogorska narodna vojska pod zapovjedništvom Sekule Drljevića, sa približno 6.000 vojnika. Ta je postrojba bila operativno uključena u sastav V. zbora HOS-a NDH, s kojim će se povlačiti prema Bleiburgu, te se ondje 15. svibnja 1945. god i predati britanskim vojnim snagama – koje će ih potom predati Jugoslavenskoj armiji. ine.

Sredinom travnja 1945. vlada NDH je u Zagrebu pregovara s predstavnicima Draže Mihailovića koje predvodi general Svetomir Đukić. To su bili prvi izravni ustaško-četnički pregovori bez posredovanja Nijemaca.Četnička delegacija je izjavila da je Draža Mihailović spreman priznati NDH uz stanoviti ispravak granica između NDH i Srbije na teritoriju Bosne. Pavelić je odgovorio da je moguća suradnja jedinica NDH s četničkima, te su četnicima poslani lijekova protiv tifusa koji je tada među njima harao. Zajedno sa Đukićem vlada NDH je nastojala s upraviteljem Slovenije generalom Leonom Rupnikom stvoriti slovensko-hrvatsko-srpski antikomunistički blok i osigurati slobodan prolaz vojske NDH i četnika preko Slovenije.

Preostale četničke snage su se osipale narednih tjedana, te su spale na oko 20.000 ljudi. Glavna četnička grupacija s Dražom Mihailovićem krenula je 13. travnja 1945. god. s planine Vučjak, u tri kolone. Nakon što je uz desnu obalu Save došla do ušća Vrbasa, skrenula je na jug, da bi prošla između Travnika i Zenice, te dalje do Fojnice i potom preko Ivan planine, izbila na Zelengoru u sjeveroistočnoj Hercegovini: Mihailovićeva namjera je bila da se tu upusti u gerilsko ratovanje protiv snaga Josipa Broza Tita. U noći s 12. na 13. svibanj su nadmoćne snage Jugoslavenske armije – bivše snage NOVJ su do tada jako osnažene zahvaljujući vojnoj pomoći koju su primali i od zapadnih saveznika i od SSSR-a, te činjenici mogle provoditi regrutaciju vojnih obveznika na područjima Dalmacije, Crne Gore, Srbije, Kosova i Makedonije koje su bile stavile pod svoju kontrolu – razbile četnike na Zelengori, uz 4.655 poginuh i zarobljenih četnika; u borbama do 18. svibnja 1945. ti će se gubitci povećati na 9.235 mrtvih i zarobljenih četnika. Preostale četničke vojničke grupe na području bivše NDH postupno su uništavane i hvatane do 1947. godine.
RBP

Četnički zločini

Podrobniji članak o temi: Zločini četnika u Drugom svjetskom ratu
Neki od poznatijih zločina koji su počinili pripadnici četničkih postrojbi bili su pokolj u Goraždu krajem 1941. i početkom 1942., pokolj u Gatima, poljičkom selu pokraj Omiša u listopadu 1942., pokolj u Rami u listopadu 1942. godine,pokolj u Foči krajem 1942. godine.

Zijad Ljakić u pregledu podataka o četničkim zločinima nad bošnjačkim muslimanima u II. svjetskom ratu kao početak masovnih zločina u BiH navodi pokolje kod Ljubinja, gdje u jami Cavkarica krajem ljeta 1941. god. završava 497 muslimana; potom u rujnu 1941. slijedi Pokolj u Kulen Vakufu u rujnu 1941. godine (oko 2.500 tisuće pobijenih katolika i muslimana), a 26./27. studenog 1941. u mjestu Koraj u sjeveroistočnoj Bosni četnici masakriraju oko 100 civila. Od prosinca 1941. do veljače 1942. godine traju pokolji muslimana na području Foče i Goražda s, prema procjeni iz četničkih redova, oko 5.000 žrtava. U kolovozu 1942. godine novi pokolji na području Foče i Prozora, procjene vlasti NDH govore o približno 2.000 žrtava na svakom od ta dva područja. U listopadu 1942. slijedi Pokolj u Rami , s oko 2.000 pobijenih civila muslimana i katolika. Razodoblje Bitke na Neretvi na početku 1943. god. koriste četničke postrojbe za masovne pokolje muslimana na području Čajniča, Foče i obližnjih Pljevalja na području Crne Gore; prema četničkom izješću pobijeno je tu 9.200 muslimana. Osim takvih najvećih pokolja, izvršen je veliki broj manjih, te vrlo veliki broj pojedinačnih ubojstava katolika i muslimana, na području Bosne, Hercegovine, Dalmacije i drugdje. Procjenjuje se da su na području BiH pobili 12.000 katolika (u to vrijeme se i muslimane smatralo Hrvatima), te daljnjih 33.000 muslimana. Na istom području su četnici pobili i brojne Srbe, zbog suradnje s partizanima. Četnici su pritom spalili oko 300 sela i gradića, te veći broj džamija i katoličkih crkava. Ubili su četnici i 52 katolička svećenika, te 67 muslimanskih imama i hafiza; također i više katoličkih časnih sestara, među kojima je najpoznatije 5 Drinskih mučenica.

Igor Graovac 2012. godine prezentira podatke o 2.905 pobijenih od strane četnika na području današnje Republike Hrvatske, koji su podatci uglavnom prikupljeni prilikom jugoslavenskog popisa žrtava “okupatora i njegovih suradnika” tijekom II. svjetskog rata iz 1964. godine. Među pobijenima je 31 posto osoba pravoslavne vjeroispovijesti. Taj popis nije popisivao brojne zločine ustanika iz 1941. godine – od koji su kasnije neki postali četnici, a drugi partizani; također ni sve one žrtve vojnika i civila koje su popisivači prepoznavali kao vezane uz NDH (proizlazi, inače, da je takvih žrtava među Hrvatima bio pretežni broj).

Čak i u prosincu 1944. godine kada Wehrmacht dogovara s vlastima NDH prolazak poražene Dinarske četničke divizije preko Hrvatskog primorja na područje Slovenije (ta će se postrojba na kraju rata uspjeti predati Saveznicima na sjeveru Italije), na putu dugom oko 100 km četnici ubijaju 33 hrvatska civila, pale više desetaka kuća i vrše nečuvenu pljačku i razna druga nasilja.

Poznati četnički zapovjednici

  • Momčilo Đujić (komandant Dinarske divizije). Pred kraj rata Ante Pavelić mu je dao slobodan prolaz preko NDH na zapad. Tako je izbjegao presude za ratne zločine koje su mu izrekli jugoslavenski sudovi u odsustvu. Godine 1988. jugoslavenske vlasti pokrenule postupak za izručenje od SAD, ali je umro 1991. u San Diegu, Kalifornija, u 92. godini života.
  • Brana Bogunović (komandant četničkog korpusa „Gavrilo Princip“, Dinarske divizije) – ranjen prilikom bitke s partizanima u Pađenima, 4. prosinca 1944. godine. Ubrzo potom, 1945. godine partizani su ga zarobili i ubili.
  • Pajica Omcikuš (komandant korpusa “Kralja Petra II. Dinarske divizije) – partizani su ga uhvatili u ožujku 1942. te ga strijeljali (neki izvori tvrde da je pak počinio samoubojstvo u partizanskom zarobljeništvu).
  • Pajo Popović (komandant korpusa “Onisin Popović”, Dinarske divizije) – ubili su ga partizani 19.6.1942.
  • Rade Radić (komandant četničkog odreda “Borja”). Jugoslavenske vlasti su ga uhvatile nakon rata, sudile mu i strijeljale ga 1946.
  • Lazar Tešanović (komandant četničkog bataljona Mrkonjič). Ubijen 1946. u potjeri od KNOJ-a
  • Miloš Torbica (jedan od vođa, s četničke strane ustanka u Srbiji). Partizani ga uhvatili i strijeljali u ožujku 1942.
  • Cvijetin Todić (komandant Ozrenskog četničkog odreda), upao u ruke Udbe lipnja 1947. i ubijen.
  • Savo Božić (komandant Trebavskog četničkog odreda).[47] Krajem Drugog svjetskog rata ubile su ga jedinice NOVJ kod Teslića 1. svibnja 1945. godine.
  • Uroš Drenović (komandant četničkog odreda »Kočić«). Poginuo u savezničkom bomardiranju 1944.
  • Jakša Račić – Povjerenik Draže Mihajlovića za Dalmaciju. Partizani su ga ubili u Splitu nakon talijanske kapitulacije.

MORAL PRESTAJE GDJE SILA POČINJE

Autor: dr. sc. Viktor Simončič

Oni koji sramote Hrvatsku prezret će ovo štivo

Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke, a falsifikator putnih naloga i dalje sjedi u Saboru

Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutrašnja ravnoteža, čak i naša egzistencija zavisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu. (Albert Einstein)
Sila i razum su suprotnosti, moral prestaje gdje sila počinje. (Ayn Rand)

Ayn Rand, američka književnica ruskoga podrijetla snimljena 1943. godine

DEMOKRACIJU sam zamišljao kao sredstvo za nastanak moralnijeg društva. Moral kao tkivo koje društvo čini jačim i svjetlijim, kao porculanski sloj na nekoj figurici u staroj vitrini. No kao da je sve postalo nekako suprotno.

Slušam ministra Kujundžića: „Dat ću ostavku ukoliko utvrdim da sam odgovoran”. Naravno da on nije utvrdio svoj dio odgovornosti za događaj kada je u Zaprešiću umro mladić. Da bi to utvrdio morao bi biti visoko moralna osoba. A je li? Neka se propita svako jutro pred ogledalom, svaki puta kad svoju odraz vidi u izlogu… Bez obzira što zaključi, mislim da bi crv grižnje savjesti mogao malo nagristi i njega. Pa naravno da on nije (sam) kriv i nije uopće izravno kriv, ali je suodgovoran. On ne razumije što znači moralna ostavka. Ostavkom se daje poruka kako se odgovorno moraju obavljati sve, a posebno najviše političke funkcije.

Prvi u državi je (su)kriv za sve što se događa

Prvi u državi je u pravilu (su)kriv za sve što se događa. Kriv je i kada djeca nemaju 5 kuna za topli obrok. Usput, sjeća li se još netko toga? Naravno da bi ministar iz pravih demokracija, gdje i sam položaj podrazumijeva visoku moralnost osobe koja ga zauzima, ponudio ostavku. Za slučaj kao u Zaprešiću, ostavku bi prihvatio premijer u najmanje 26 država EU članica. U kojoj državi (osim Hrvatske) ne bi, ne znam. Ostavio sam to kao teoretsku mogućnost.

Ministar Kujundžić nije ponudio ostavku jer postupa sukladno našem stupnju društvene svijesti. On kaže kako nije postavio sustav i imamo ga kakav je, a on i tako smatra da je odličan. Logično je da ne razumije kako možda treba unaprijediti stanje. Zašto bi on bio za nešto odgovoran, kada je sve u skladu s društveno prihvaćenim moralom? Moralom koji se urušava na dnevnoj bazi. Još prije samo nekih 15 godina tadašnja ministrica zdravstva gospođa Ana Stavljenić-Rukavina dala je ostavku zbog nečeg puno manjeg od smrti mladića u Zaprešiću.

Prema Wikipediji moral (ćudoređe, ćudorednost) je u najširem smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose.

Moralna pravila se prilagođavaju vremenu

Kako moralna pravila nisu apsolutno važeća, pa se prilagođavaju vremenu, kod nas su nastala moralna pravila po kojima je prihvatljivo što gotovo nigdje drugdje nije. Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke. Kod nas je prihvatljivo da odgovoran za falsificiranje putnih naloga u kabinetu Vlade i dalje sjedi u Saboru i daje odlučujući glas vladajućoj stranci. Kod nas su prihvatljivi prelasci iz stranke u stranku po principu tko da više. Kod nas je moralno da sud zabranjuje štrajk pilotima, na dan kada druga zrakoplovna kompanija, u borbi za prava radnika, zaustavi pola europskog zračnog prometa. Kod nas je moralno da osuđenog za ratne zločine pozdravljaju ministri sa svečanih tribina. Kod nas je prihvatljivo da se zabrani ojkanje, samo zato jer osim nas ojkaju i drugi…

Oni koji pamte neka druga moralna pravila i oni koji poznaju moralna pravila u razvijenim demokracijama teško prihvaćaju da je navedeno postalo prihvatljivo. Neki šute, neki se tu i tamo jave komentarom, njih 5 (slovima pet) protestira pred Ministarstvom zdravstva protiv bahatog ministra, a nemali broj dnevno puni autobuse odlazeći u neko moralnije okruženje.

“Zašto se ne ponosite činjenicom da ste se među prvima digli protiv fašizma!?”

U subotu rano popodne sam prošetao psa Zaru. Zaustavila me mlađa Japanka. Govori tečno hrvatski. Na ovim prostorima je radila u diplomaciji. Sad je profesorica na Tokijskom sveučilištu. Ovo sam saznao nakon njenog pitanja: „Gdje mogu vidjeti partizanski spomenik?”. Odgovorio sam joj da se zabunila, jer u Sisku ne postoji više niti jedan (ili postoji jedan skriven?) spomenik partizanima. Ne zna da se samostalnost države ovdje slavila uklanjanjem spomenika borcima protiv fašizma. Zna se, u micanju su prednjačili oni koji su te spomenike ranije postavili i slavili. Znala je nešto o prvom partizanskom odredu i Brezovici. Ponudio sam da joj pokažem spomenik.

Na skretanju sa glavne ceste iznenadio me novopostavljeni veliki križ. Izvođač je pazio da izgleda staro, kao da tamo stoji barem 100 godina, a ne samo koji tjedan. Upozorava na tisuće mrtvih koje su u šumi Brezovica navodno pobili partizani, iako to nema veze s povijesnim činjenicama. Spomenik je postavljen kao jedan u nizu prekrajanja povijesti. Odvezli smo se do spomenika. Kako od 22. lipnja i nije prošlo puno vremena, oko spomenika je pokošeno. Nigdje napisa o kakvom se spomeniku radi. Štedljiv državni vrh osigurao je bojenje samo prednjih par stupova u bijelo, onih koji se vide kada TV mora prenositi obilježavanje Dana antifašističke borbe. Ostalo je zapušteno, kao što može biti zapušteno ako se ne održava desetljećima.

Japanka je sve snimala. Ja sam joj davao pojašnjenja na način kako su me nekada učili i na način kako i danas govore mnogi obrazovani povjesničari, na osnovi provjerenih činjenica. Malo je bila zbunjena. Provela je kao stipendistica DAAD (isto kao i ja) nekoliko godina na studiju u Njemačkoj. Upoznata je s fašističkim režimom, na način kako to svoje goste podučavaju Nijemci. Čudila se kako se ne ponosimo s činjenicom da smo se među prvima digli protiv fašizma. Kazala je da bi se oni time itekako ponosili. Nisam našao argumente zašto se ne ponosimo Prvim partizanskim odredom u okupiranoj Europi. Htio sam sačuvati ugled države, pa sam prešutio mnogo toga, čak da je (ako sam u pravu?) promijenjeno i ime spomenika. Valjda da se izbjegne pridjev „partizanski”, spomenik se naziva po prvom komandantu Vladi Janiću Capi.

Gradski muzej je bio zatvoren, a prazne sisačke ulice nisu djelovale izazovno. Odlučila se napustiti Sisak prije nego je planirala. Odvezao sam ju na vlak.

Fascist Croatia

  1. Fascist Croatia

Independent State of Croatia (NDH)

The most murderous of the Nazi puppet states

 Death Toll: 750,000 – 900,000

750,000 Serbs, 60,000 Jews & 26,000 Roma

Flag of the Independent State of Croatia (NDH) Flag and coat of arms

The greatest genocide during World War II, in proportion to a nation’s population, took place, not in Nazi Germany but in the Nazi-created puppet state of Croatia. There, in the years 1941-1945, some 750,000 Serbs, 60,000 Jews and 26,000 Gypsies – men, women and children – perished in a gigantic holocaust. These are the figures used by most foreign authors, especially Germans, who were in the best position to know… The magnitude and the bestial nature of these atrocities makes it difficult to believe that such a thing could have happened in an allegedly civilized part of the world…

 — Professor Edmond Paris, “Genocide in Satellite Croatia, 1941- 1945” Introduction, Chicago, 1961, The American Institute for Balkan Affairs

The assassination of the first Yugoslavia’s King Alexander set the stage for the invasion of the Kingdom of Yugoslavia by the Axis. The assassin, Vlado Chernozemski, was a Bulgarian, member of the Internal Macedonian Revolutionary Organization (IMRO) and an experienced marksman. Immediately after assassinating King Alexander, he was cut down by the sword of a mounted French policeman, and then beaten by the crowd. By the time he was removed from the scene, he was already dead. IMRO worked in alliance with the Croatian Ustaše group led by Ante Pavelić, under the secret sponsorship of Italian fascist Benito Mussolini.

When the Axis Powers invaded, occupied and dismembered the Kingdom of Yugoslavia in 1941, they installed Croatian fascists, called the Ustaše, in their own state, which was expanded to include the territory of Bosnia-Herzegovina.

With the help of his friend, General Sladko Kvaternik, Pavelic proclaimed Croatia an independent state on April 15, 1941. Dispatches from Nazi-controlled Hungary described him as President and Kvaternik as his Premier. The new state was composed of Bosnia, Herzegovina and Dalmatia as well as the old Croat province. In a note to Mussolini and Hitler, Pavelic asked for recognition of “the independent state of Croatia.” Both dictators informed the Croat leader that in the name of the Axis powers the recognition sought not only was cheerfully granted but that both powers received “with joy and satisfaction” the news that the Croat people had won their struggle for independence in an hour when the Axis powers had demolished the artificial creation which once was Yugoslavia.

One of Dr. Pavelic’s first acts was the baning of all political parties and the prohibition of all public meetings. To pay his debt of gratitude to Italy, the self-styled chief of the Croat national government convinced his followers that a king of Croatia, preferably an Italian prince, would lead the little state to new heights. The last monarch to wear the crown — golden clover leaves surmounted by a cross and an apple — had been Croatia’s King Petrus, who died in battle in 1097. Since then the state had always been under foreign domination, most of the time Hungarian. On May 17 Pavelic went to Rome to formalize the offer of the throne.

On June 6, 1941 Pavelic was received by Hitler in Berchtesgaden for a two-hour conference. Witnesses at the meeting were Marshal Hermann Goring and Foreign Minister Joachim von Ribbentrop. The talk was one of a series of several carefully guarded diplomatic negotiations between Axis and Balkan leaders. The topic of the conversation was never disclosed, but it was believed that Pavelic asked for a guarantee of independence and was promised that Italy would do nothing drastic. Afterward Pavelic presented the Fuhrer with a flag from the Seven Years’ War and a chess set, both formerly belonging to King Frederic the Great.

Fascist Croatia immediately committed a genocide against Serbs, Jews and Roma. The raging fury with which the  Ustaše movement carried out their own “Final Solution” program of wholesale racial slaughter, expulsion of populations and forced religious conversion shocked even the German Nazis.

Pavelic was quoted as saying: “Croatia gives its full adherence to the principles and reasons which inspire a united front for creation of a new order in the European and Asiatic World. Croatia’s induction into the military alliance of the Axis powers had immediate effect on its Jewish problem.” Dr. Ante Pavelic announced that it would be solved “in a radical way un der the German order.” Also ordered by Hitler to put a “river of blood” between the Serbian and Croatian nations, Pavelic did so.

Though it seems entirely unbelievable that German Nazi (and Italian Fascists) were shocked – there are many books, their memoirs, where they just had to talk about their Croatian allies gruesomeness.

On April 12, 1941, two days after Croatia became an independent state and joined the Axis, an order was published in the Zagreb newspapers requiring all Serbs not natives to the town to leave within twenty-four hours and threatening that anyone hiding Serbs would be shot.

This order, by Dr. Ante Pavelich, head of the Independent State of Croatia, was a prelude to a massacre of Serbs not surpassed for brutality and atrocity in the whole sorrowful history of the human race.

The massacres were carried out by the three branches of the Croatian forces, the Ustashi, the Home Defense [Domobrani], and the regular army.

Between April 12 and 15 and on the night of May 31, 1941, mass arrests were made in Zagreb, Sarajevo, Mostar, Banja-Luka, Travnik, Dubrovnik, Livno, and other towns. The first large massacres occurred the night of May 31, when groups of prominent Serb citizens were seized and taken to the outskirts of the towns and shot. These spring killings in Croatia proper are generally referred to as the Glina massacres.

The great massacres of 1941 did not take place until June 24 to 28. They continued intermittently until November 1945, by which time practically all the 1,250,000 Serbs and Jews had been either exterminated or driven out.

Croatian Ustaše succeeded in murdering more than third out of two million Serbs that got in their hands in Croatia and Bosnia in World War II. Some 200,000 Serbs were forcefully converted to Catholicism. The entire Roma population of Croatia was wiped out.

Entrance into Jasenovac death camp number 3, with the sign presenting it as a “Labor Service of the Ustasha Defense – Concentration Camp No. III” The coat of arms above is inscribed: “Everything For the Fuhrer, Ustasha Defense.” Worldmark Encyclopedia of the Nations, Europe, edition 1995, page 91, entry “Croatia”

Slavko Kvaternik (the second in command to the Croatian WWII fuehrer, Dr Ante Pavelic) explained (on the day of formation of the WWII “Independent State of Croatia”, on April 10, 1941) how pure Croatia should be built – by forcing one third of the Serbs to leave Croatia, one third to convert to Catholicism, and one third to be exterminated.

Soon Ustasha bands initiated a bloody orgy of mass murder of Serbs unfortunate enough not to have converted or left Croatia on time. The enormity of such criminal behavior shocked even the conscience of German commanders, but Pavelic had Hitler’s personal support for such actions which resulted in the loss of the lives of hundreds of thousands of Serbs in Croatia and Bosnia and Herzegovina.

In addition, the Ustasa regime organized extermination camps, the most notorious one at JASENOVAC where Serbs, Jews, Gypsies, and other opponents were massacred in large numbers.

Herman Naubacher, Hitler’s personal assistant for the South-East Europe and the Balkan affairs, in his book “Sonderauftrag Sudosten 1940-1945. Bericht eines fliegenden Diplomate”, Gottingen, 1956, on page 31, writes the following:

“The Orthodox recipe of Ante Pavelic, Ustashi leader and Croatian Fuehrer, reminds one of the religious wars in the bloodest aspects: one-third must become Catholic, one-third must leave the country and one-third must die. The last item was executed. When the leading men of the Ustashi movement are stating that they have slaughtered one million Serbs (including infants, children, women and aged) this in my opinion is a self-praising exaggeration. According to the reports that have reached me, my estimate is that the number of those defenseless slaughtered is some three quarter of a million. [750,000]”

Encyclopedia Britannica had the following sentence when talking about WWII in Yugoslavia:

“…In Bosnia…the Croatian fascists began a massacre of Serbs which, in the whole annals of World War II, was surpassed for savagery only by the mass extermination of Polish Jews.”

GRIZOGONO LETTER

Letter written by Privislav Grizogono, a Croat and a Roman Catholic, member of the Yugoslav Diplomatic Corps, Minister to Czechoslovakia, Minister to Poland, addressed to Dr. Aloisius Ste- pinac, Roman Catholic Archbishop of Zagreb, Croatia, February 8, 1942. Published in translation by the American Srbobran, a Serbian paper of Pittsburgh, Pa., U.S.A., February 24, 1943:

These atrocities do not amount to killings alone. They aim at extermination of everything Serbian: women, children, and aged men, and in terribly wild tortures of the victims. These innocent Serbs were stuck on poles alive, and fires were built on their bare chests. Literally they were roasted alive, burned to death in their homes and churches. Boiling water was poured on live victims before mutilation; their flesh was salted. Eyes were dug out of live victims, ears amputated, noses and tongues lobbed off. The beards and mustaches of priests, together with their skin, were ripped off rudely by knives. They were tied to trucks and dragged behind them. The arms and legs of the victims were broken and their heads were spiked.

They were thrown into the deep cisterns and caves, then literally bombed to pieces. Crowbars smashed their heads. Their children were thrown into fire, scalding water, and fed to the fired lime furnaces. Other children were parted by their legs; their heads crushed against walls and their spines dashed against rocks. These and many other methods of torture were employed against the Serbs – tortures which normal people cannot conceive. Thousands of Serbian bodies floated down the Sava, Drava, and Danube rivers and their tributaries. Many of these bodies bore tags: ‘Direction-Belgrade, to King Peter.’ In one boat on the Sava there was a pile of children’s heads, with a woman’s head (presumably the mother of the children) labeled: “Meat for John’s Market-Belgrade” (meaning meat for the Serbian market).

The case of Milenka Bozinich from Stapandza is a particularly gruesome one: they dug her unborn child out of her with a knife. Then, in Bosnia, a huge pile of roasted heads was found. Utensils full of Serbian blood were also discovered; this was the hot blood of their murdered brothers that other Serbs were forced to drink. Countless women, girls, and children were raped, mothers before daughters and daughters before mothers, while many women, girls, and female children were ushered off to Ustashi garrisons to be used as prostitutes. Rapes were committed even before the altars of the Orthodox Church.

About 3,ooo Serbs were murdered in the Serbian Orthodox Church at Glina, and the massacre of Serbians before the altar at Kladusha with sledge hammers is something never mentioned in history…. There are detailed and official minutes (reports) about these unheard-of crimes. They are so terrible they have shocked even the Germans and Italians. Many pictures were taken of these massacres and torture orgies.

Jasenovac Concentration Camp

Encyclopedia of the Holocaust, Vol. 2, Page 739, entry: “Jasenovac”:

Jasenovac, the largest concentration and extermination camp in Croatia. Jasenovac was in fact a complex of several subcamps, in close proximity to each other, on bank of the Sava River, about 63 miles (100km) south of Zagreb. The women’s camp of Stara Gradiska, which was farther away, also belonged to the complex. Jasenovac was established in August 1941 and was dismantled only in April 1945. The creation of the camp and its management and supervision were entrusted to Department II of the Croatian Security Police (Ustaska Narodna Sluzba, UNS), headed by Vjekoslav (Maks) Luburic, who was personally responsible for everything that happened there.

Croatian ultra-nationalist revisionists who now place the number of dead as low as 40,000 or to a high of 97,000 imply that there were no atrocities committed against the Serbs and Jews for the remaining three years of the war.

There were only 87 survivors of the Jasenovac Concentration Camp, named the “Auschwitz of the Balkans” by most historians. These survivors place the number of dead in excess of 800,000.

One of those survivors was Antun Miletich, a Croatian. Here is his 1948 testimony:

“There is not a pen capable of describing the horror and terror of the atmosphere at Jasenovac. It surpasses any human fantasy. Imagine Hell, the Inquisition, a terror more dreadful than any that ever before existed anywhere, run by bloodthirsty wild animals whose most hidden and disgusting instinct had come to the surface in a way never before seen in human beings — and still you have not said enough.”

Scores of Ustase (Croatian fascists) served in the camp. The cruelest was former priest Miroslav Filipovic-Majstorovic, who killed scores of prisoners with his own hands.

Some six hundred thousand people were murdered at Jasenovac. The number of Jewish victims was between twenty and twenty-five thousand, most of whom were murdered there up to August 1942, when deportation of the Croatian Jews to Auschwitz for extermination began. Jews were sent to Jasenovac from all parts of Croatia – from Zagreb, from Sarajevo, and from other cities and smaller towns. [….] The acts of murder and of the cruelty in the camp reached their peak in the late summer of 1942, when tens of thousands of Serbian villagers were deported to Jasenovac from the area of the fighting against the partisans in the Kozara Mountains. Most of the men were killed in Jasenovac. The women were sent for forced labor in Germany, and the children were taken from their mothers, some were murdered and others were dispersed in orphanages throughout the country.

In April 1945 the partisan army approached the camp. In an attempt to erase traces of the atrocities, the Ustashe blew up all the installations and killed most of the inmates. An escape attempt by the prisoners failed, and only a few survived. The Ustaše interned, tortured and executed men, women and children in Jasenovac. The largest number of victims were Serbs, but other victims included Jews, Romani people, and Croatian resistance members opposed to the regime (i.e., Partisans or their sympathizers, categorized by the Ustaše as “communists”). Upon arrival at the camp, the prisoners were marked with colors, similar to the use of Nazi concentration camp badges: blue for Serbs, and red for communists (non-Serbian resistance members), while Roma had no marks. (This practice was later abandoned.)  Most victims were killed at execution sites near the camp: Granik, Gradina, and other places. Those kept alive were mostly skilled at needed professions and trades (doctors, pharmacists, electricians, shoemakers, goldsmiths, and so on) and were employed in services and workshops at Jasenovac.

Serbs constituted the majority of inmates in Jasenovac. In several instances, inmates were immediately killed for confessing their Serbian ethnicity and most considered it to be the reason for their imprisonment. The Serbs were predominantly brought from the Kozara region, where the Ustasa captured areas along with partisan guerrillas. These were brought to camp without sentence, almost destined to immediate liquidation, accelerated via use of a machine-gun.

Jews, being the primary target of Nazi-oriented Genocide, were the second-largest category of victims of Jasenovac.Most of the executions of Jews at Jasenovac occurred prior to August 1942. Thereafter, the NDH started to deport them to Auschwitz. In general, Jews were initially sent to Jasenovac from all parts of Croatia after being gathered in Zagreb, and from Bosnia and Herzegovina after being gathered in Sarajevo. Some, however, were transported directly to Jasenovac from other cities and smaller towns.

Roma in Jasenovac consisted of both Roma and Sinti, who were captured in various areas in Bosnia, especially in the Kozara region. They were brought to Jasenovac and taken to area III-C, under the open sky, in terms of nutrition, hydration, shelter and sanitary that were below the camp’s standards. During the reign of fascist Croatia, the entire Roma population of Croatia would be exterminated.

Anti-fascists consisted of various sorts of political and ideological antagonists of the Ustasa. In general, their treatment was similar to other inmates, although known communists were executed right away, and convicted Ustasa or law-enforcement officials, or others close to the Ustasa in opinion, such as Croatian peasants, were held on beneficial terms and granted amnesty after serving a duration of time. The Ustasa also imprisoned various sorts of other ethnicities: Ukrainians, Romanians,Slovenes and Montenegrians.

Living Conditions

The living conditions in the camp evidenced the severity typical in Nazi death camps: a meager diet, deplorable accommodations, and cruel behavior by the Ustaše guards. Also, as in many camps, conditions would be improved temporarily during visits by delegations – such as the press delegation that visited in February 1942 and a Red Cross delegation in June 1944 – and reverted after the delegation left.

Food: Again, typical of Nazi death camps, the diet of inmates at Jasenovac was insufficient to sustain life: The sorts of food they consumed changed during the camp’s existence. In camp Brocice, inmates were given a “soup” made of hot water with starch for breakfast, and beans for lunch and dinner (served at 6:00, 12:00 and 21:00). Food in Camp No. III was initially better, consisting of potatoes instead of beans; however, in January[when?] the diet was changed to a single daily serving of thin “turnip soup”. By the end of the year, the diet had been changed again, to three daily portions of thin gruel made of water and starch. Food changed repeatedly thereafter.

Water: Jasenovac was even more severe than most death camps in one respect: a general lack of potable water. Prisoners were forced to drink water from the Sava river, which was contaminated with ren (horseradish).

Accommodations: In the first camps, Brocice and Krapje, inmates slept in standard concentration-camp barracks, with three tiers of bunks. In Camp No. III, which housed some 3,000 inmates, inmates initially slept in the attics of the workshops, in an open depot designated as a railway “tunnel”, or simply in the open. A short time later, eight barracks were erected. Inmates slept in six of these barracks, while the other two were used as a “clinic” and a “hospital”, where ill inmates were concentrated to die or be liquidated.

Forced labor: As in all concentration camps, Jasenovac inmates were forced daily to perform some 11 hours of hard labor, under the eye of the Ustasa captors, who would execute any inmate for the most trivial reasons, allegedly for “sabotaging labor”. The labor section was overseen by Ustasas Hinko Dominik Picilli and Tihomir Kordic. Picillii would personally lash inmates to work harder. He divided the “Jasenovac labor force” into 16 groups, including groups of construction, brickworks, metal-works, agriculture, etc. The inmates would perish from the hard work. Work in the brickworks was hard. Blacksmith work was also done, as the inmates forged knives and other weapons for the Ustasa. Dike construction work was most feared.

Sanitation: Inside the camp, squalor and lack of sanitation reigned: clutter, blood, vomit and bodies filled the barracks, which were also full of pests and of the foul scent of the often overflowing latrine bucket. Due to exposure to the elements, inmates suffered from impaired health leading to epidemics of typhus, typhoid, malaria, pleuritis, influenza, dysentery and diphtheria. During pauses in labor (5:00-6:00; 12:00-13:00, 17:00-20:00) inmates had to relieve themselves at open latrines, which consisted of big pits dug in open fields, covered in planks. Inmates would tend to fall inside, and often died. The Ustase encouraged this by either having internees separate the planks, or by physically drowning inmates inside. The pit would overflow during floods and rains, and was also drained into the lake, from which inmate drinking water was taken. The inmate’s rags and blankets were too thin to prevent exposure to frost, as was the shelter of the barracks. The clothes and blankets were rarely and poorly cleansed, as inmates were only allowed to wash them briefly in the lake’s waters once a month save during winter time, when the lake froze. Then, a sanitation device was erected in a warehouse, where a few clothes were insufficiently boiled.

Lack of personal possessions: The inmates were stripped of their belongings and personal attire. As inmates, only ragged prison-issue clothing was given to them. In winter, inmates were given thin “rain-coats” and they were allowed to make light sandals. Inmates were given a personal food bowl, designated to contain 0.4 ltrs of “soup” they were fed with. Inmates whose bowl was missing (stolen by another inmate to defecate in) would receive no food. During delegation visits, inmates were given bowls twice as large with spoons. Additionally, at such times, inmates were given colored tags.

Anxiety: The fear of death, and the paradox of a situation in which the living dwell next to the dead, had great impact on the internees. Basically, an inmate’s life in a concentration camp can be viewed in the optimal way when looking at it in three stages: arrival to camp, living inside it, and the release. The first stage consisted of the shock caused by the hardships in transit to camp. The Ustase would fuel this shock by murdering a number of inmates on arrival and by temporarily housing new-arrivals in warehouses, attics, in the train tunnel and outdoors. After the inmates grew familiar with the life in camp, they would enter the second and most critical phase: living through the anguish of death, and the sorrow, hardships and abuse.

The peril of death was most prominent in “public performances for public punishment” or selections, when inmates would be lined in groups and individuals would be randomly pointed out to receive punishment of death before the rest. The Ustase would intensify this by prolonging the process, patrolling about and asking questions, gazing at inmates, choosing them and then refrain and point out another.

As inmates, people could react to the Ustase crimes in an active or passive manner. The activists would form resistance movements and groups, steal food, plot escapes and revolts, contacts with the outside world. The passive inmates, the majority, would react by attempt to survive, to go through the day unharmed. This is not “going in line to slaughter”, but rather another approach to survival, which deprived the Ustase of the possibility of completely dehumanizing the inmates.

However, some of these inmates became in this way utterly primitive, as their whole life revolved around following orders and eating a bowl of soup. Thus they became “musselmans”: physically appearing as living skeletons, but mentally stripped of their humanity beyond hope of salvation. All inmates suffered from psychological phenomena to some extent: obsessive thoughts of food, paranoia, delusions, day-dreams, lack of self-control. Some inmates reacted with attempts at documenting the atrocities, such as Nikola Nikolic, Djuro Schawrtz and Ilija Ivanovic, who all tried to memorize and even write of events, dates and details. Such deeds were perilous, since writing was punishable by death and tracking dates was hard. “King of the Cutthroats”

On the night of 29 August 1942, the prison guards made bets among themselves as to who could liquidate the largest number of inmates. One of the guards, Petar Brzica, boasted cutting the throats of about 1,360 new arrivals.

Other participants who confessed to participating in the bet included Ante Zrinusic, who killed some 600 inmates, and Mile Friganovic, who gave a detailed and consistent report of the incident. Friganovic admitted to having killed some 1,100 inmates.

He specifically recounted his torture of an old man named Vukasin; he attempted to compel the man to bless Ante Pavelic, which the old man refused to do, although Friganovic cut off his ears, nose and tongue after each refusal. Ultimately, he cut out the old man’s eyes, tore out his heart, and slashed his throat. This incident was witnessed by Dr. Nikola Nikolic.

In the concentration camp at Jasenovac, on the night of August 29, 1942, orders were issued for executions. Bets were made as to who could liquidate the largest number of inmates. Peter Brzica cut the throats of 1,360 prisoners with a specially sharp butcher’s knife. Having been proclaimed the prize-winner of the competition, he was elected King of the Cut-troats. A gold watch, a silver service, and a roasted sucking pig and wine were his other rewards.

The case of Peter Brzica is undoubtedly one of the most incredible in this category. Brzica was a law student and an ardent member of the foremast Catholic organization called the Catholic Crusaders. Srbosjek

Brzica and others used a knife that became known as srbosjek, meaning “Serb-cutter” (“cutthroat”). Its agricultural purpose was to make it easier for the field workers to cut wheat sheaves open before threshing them.

Systematic extermination of prisoners

Besides sporadic killings and deaths due to the poor living conditions, many inmates arriving at Jasenovac were scheduled for systematic liquidation. An important criterion for selection was the duration of a prisoner’s anticipated detention. Strong men capable of labor and sentenced to less than three years of incarceration were allowed to live. All inmates with indeterminate sentences or sentences of three years or more were immediately scheduled for liquidation, regardless of their fitness. Systematic extermination varied both as to place and form. Some of the executions were mechanical, following Nazi methodology, while others were manual.

The mechanical means of extermination included:

Cremation: The Ustase cremated living inmates, who were sometimes drugged and sometimes fully awake, as well as corpses. The first cremations took place in the brick factory ovens in January, 1942.

Engineer Hinko Dominik Picilli perfected this method by converting seven of the kiln’s furnace chambers into more sophisticated crematories..; Crematories were also placed in Gradina, across the Sava River. According to the State Commission, however, “there is no information that it ever went into operation.”. Later testimony, however, say the Gradina crematory had become operational. Some bodies were buried rather than cremated, as shown by exhumation of bodies late in the war.

Gassing and poisoning: The Ustase, in following the Nazi example, as set in Auschwitz and Sajmiste, tried to employ poisonous gas to kill inmates that arrived in Stara-Gradiska. They first tried to gas the women and children that arrived from camp Djakovo with gas vans that Simo Klaic called “green Thomas”. The method was later replaced with stationary gas-chambers with Zyklon B and sulfur dioxide.

Manual methods, the Ustase’s favorites, were liquidation that took part in utilizing sharp or blunt craftsmen tools: knives, saws, hammers, et cetera. These liquidations took place in various locations:

Granik: Granik was a ramp used to unload goods of Sava boats. In winter 1943-44, season agriculture laborers became unemployed, while large transports of new internees arrived and the need for liquidation, in light of the expected Axis defeat, were large. Therefore, “Maks” Luburic devised a plan to utilize the crane as a gallows on which slaughter would be committed, so that the bodies could be dumped into the stream of the flowing river. In the autumn, the Ustase NCO’s came in every night for some 20 days, with lists of names of people who were incarcerated in the warehouse, stripped, chained, beaten and then taken to the “Granik”, where weights were tied to the wire that was bent on their arms, and their intestines and neck were slashed, and they were thrown into the river with a blow of a blunt tool in the head. The method was later enhanced, so that inmates were tied in pairs, back to back, their bellies were cut before they were tossed into the river alive.

Gradina: The Ustase utilized empty areas in the vicinity of the villages Donja Gradina and Ustice, where they encircled an area marked for slaughter and mass graves in wire.

The Ustase slew victims with knives or smashed their skulls with mallets. When gypsies arrived in the camp, they did not undergo selection, but were rather concentrated under the open skies at a section of camp known as “III-C”. From there the gypsies were taken to liquidation in Gradina, working on the dike (men) or in the corn fields in Ustice (women) in between liquidations. Thus Gradina and Ustica became Roma mass grave sites. Furthermore, small groups of gypsies were utilized as gravediggers that actually participated in the slaughter at Gradina. Thus the extermination at the site grew until it became the main killing-ground in Jasenovac. Grave sites were also located in Ustica and in Draksenic.

Mlaka and Jablanac: Two sites used as collection and labor camps for the women and children in camps III and V, but also as places where many of these women and children, as well as other groups, were liquidated at the Sava bank in between the two locations.

Velika Kustarica: According to the state-commission, as far as 50,000 people were killed here in the winter amid 1941 and 1942. There is more evidence suggesting that killings took place there at that time and afterwards.

Nazi Croatia Today

Today’s Independent State of Croatia is the copy of the Nazi puppet state of some fifty years ago. The country has the same: name, flag, national emblem, national anthem, currency, uniforms (black shirts).

Jewish leaders were UNANIMOUS in saying they saw worring PARALLELS BETWEEN THE NAZI AND PRO-NAZI MASSACRES OF 50 YEARS AGO and the unease of Jews in Croatia under strongly nationalist regime in the break away republic TODAY… “What worries us is that those in power in Croatia NOW are largely THE SAME AS DURING THE NAZI ERA… In some cases THEY ARE EXACTLY THE SAME PEOPLE, now in their seventies and BACK from exile under the Communists. In other cases, they are the CHILDREN OF THE USTASHA… THEY WEAR *THE SAME BLACK SHIRTS*, the same black trousers, many carry THE SAME “SERBO-SEKS” [KNIVES FOR THE SERBS]…” said Dr. Klara Mandic, a senior Jewish community leader.

 — Phil Davidson [British] The Independent October 21, 1991, page 10 “War raises old anxieties for Croatian Jews”

The Croatian government has revived many of the paraphenalia of the Nazi puppet regime headed by Ante Pavelic in the early 1940s. STREETS AND SQUARES HAVE BEEN RENAMED AFTER USTASHA HEROES.

Plans are well under way to REINSTATE the kuna, THE CURRENCY OF THE FASCIST STATE. THE CROATIAN FLAG ONCE AGAIN SPORTS SAHOVNICA, THE RED AND WHITE CHEQUERED SHIELD WHICH SYMBOLIZED PAVELIC’S STATE – symbol which some… equate with a reunited Germany flying the swastika…

It is less easy to explain that lack of international reaction to the RESURGENT FASCISM *SO EVIDENT* in the building of the new nation. British suggestions of economic sanctions on account of Croatia’s military involvement in Bosnia have been repeatedly blocked by Germany… Germany is siding with Croatia… former partners in tourism and GENOCIDE. On the American side, THERE ARE NONE SO BLIND AS THOSE WHO WILL NOT SEE. SWASTIKAS, BLACK UNIFORMS, *RAPE AND PILLAGE* fade into insignificanse beside the demonic image the State Department has built for the Serbs.

 — Kenneth Roberts [British] THE SPECTATOR March 19 1994, pages 16, 17, 18 “UNRECONSTRUCTED NAZISM ON DISPLAY – The Germans warmly support the Croats. Kenneth Roberts says this reuniting of Second World War allies is distasteful”

Encyclopedia Britannica, Edition 1943, Vol 23, page 923 (Yugoslavia and war) describes the flag of the Croatian Ustashe: “The new flag of Croatia consists of three broad stripes, red, white and blue, and superimposed upon them a shield of checkered red and white squares”.

Open then any new book that shows the international flags (or stroll in front of the United Nations and check the flags there) and you will easily recognize the Ustasha flag of the Nazi time.

NAZI NOSTALGIA IN CROATIA

by Diana Johnstone Sept. 6, 1999

[ (c) Diana Johnstone, 1999. This article may be distributed non-commercially by any method including reposting on websites, email and printing, but please reproduce it in full including this note. For commercial distribution contact http://www.emperors-clothes.com to make arrangements.]

When I visited Croatia three years ago, the book most prominently displayed in the leading bookstores of the capital city Zagreb was a new edition of the notorious anti-Semitic classic, “The Protocols of the Elders of Zion”. Next came the memoires of the World War II Croatian fascist Ustashe dictator Ante Pavelic, responsible for the organized genocide of Serbs, Jews and Romany (gypsies) that began in 1941, that is, even before the German Nazi “final solution”.

However, if the Croatian fascists actually led, rather than followed, the German Nazis down the path of genocide, that doesn’t mean they have forgotten their World War II benefactors. After all, it was thanks to Hitler’s invasion of Yugoslavia that the “Independent State of Croatia” was set up in April 1941, with Bosnia-Herzegovina (whose population was mostly Serb at the time) as part of its territory. And the hit song of 1991, when Croatia once again declared its independence from Yugoslavia and began driving out Serbs, was “Danke Deutschland” in gratitude to Germany’s strong diplomatic support for Zagreb’s unnegotiated secession.

In the West, of course, one will quickly object that the Germany of today is not the Germany of 1941. True enough. But in Zagreb, with a longer historical view, they are so much the same that visiting Germans are sometimes embarrassed when Croats enthusiastically welcome them with a raised arm and a Nazi “Heil!” greeting.

So it should be no surprise that this year’s best seller in Croatia is none other than a new edition of “Mein Kampf”. This is not a critical edition, mind you, but a reverently faithful reproduction of the original text by that great European leader, benefactor of Croatian nationalism and leader of the Third Reich, Adolf Hitler.

The magazine “Globus” reported that “Mein Kampf” is selling like hotcakes in all segments of Croatian society. For those who want to read more, there is a new book entitled “The Protocols of Zion, the Jews and Adolf Hitler” by Mladen Schwartz, leader of the Croatian neo-Nazi party New Right, and “Talks with Hitler” by the Fuhrer’s aide Herman Rauschning, as well as various other memoires celebrating the Ustashe state whose violent massacres of Serbs shocked the Italian fascist allies and even German diplomatic observers at the time.

The dissident Croatian writer Predrag Matvejevic, who has Italian citizenship, has sent the Rijeka daily “Novi List” an open letter to the Association of Croatian Writers and the Croatian center of the International PEN club denouncing their failure to protest at this promotion of the absolute worst of racist Nazi propaganda. “Passing through the streets of Zagreb, Split, Dubrovnik and other cities in Croatia, countless Croatian citizens whose parents took part in the anti-fascist Partisan struggle are ashamed to see the works and photographs of Hitler and other Nazi and Ustashe criminals displayed in bookshop indows,” he wrote. “Their publication is a disgrace to Croatia and its culture”. This is “no accident”, he said, “in Tudjman’s Croatia.” For this is the same regime, he noted, that has allowed the destruction of thousands of monuments to the victims of fascism, from one end of Croatia to the other, and in which mass is celebrated non-stop in honor of the Ustashe “fuhrer” Pavelic in the churches of Split and Zagreb, the Italian daily “Il Manifesto” reported on September 3.

In another report in “Il Manifesto”, Giacomo Scotti reported from Zagreb that the terrorist campaign by nationalist bands led by the neofascist “Croatian Party of Rights” has been stepping up its pogroms against the small number of Serbs now living in the Krajina region. The overwhelmingly Serb population was driven from the Krajina by the U.S.-backed “Operation Storm” in August 1995. Officially, under heavy international pressure, the Croatian government has allowed some Serbs to come back, mostly old farmers. However, on August 25, the Croatian Supreme Court denied local tribunals the right to hear complaints from citizens who had not been allowed to enter their property, thus encouraging lawlessness.

With the complicity of the authorities, armed bands have been breaking into the few homes reoccupied by their Serb owners, beating and threatening old people and devastating their farms, chopping down trees and destroying crops to force them to leave. These facts are contained in two letters to the Croatian government from the Croatian Helsinki Committee for Human Rights.

By now, however, it is abundantly clear to everyone that crimes of intimidation, physical violence, murder, robbery, vandalism or “ethnic cleansing” are of no interest to Western governments, to international media or to any court in the world so long as the victims are Serbs.

Back From the Grave

By A.M. Rosenthal The New York Times, OP-ED, April 15, 1997 (for ‘fair use’ only)

Mr. Rosenthal was Editor of The New York Times for many years.

In World War II, Hitler had no executioners more willing, no ally more passionate, than the Fascists of Croatia.

They are returning, 50 years later, from what should have been their eternal grave, the defeat of Nazi Germany. The Western allies who dug that grave with the bodies of their servicemen have the power to stop them, but do not.

Croatian Fascists, known as the Ustashe, fought alongside German troops against Serbs, Muslims and Croats trying desperately, and vainly, to block the Nazi conquest of Yugoslavia. In 1941 Hitler rewarded Croatian Fascists by carving out a Croatian state and letting them run it. They did not let him down.

The Ustashe slaughtered Serbs, Jews and non-Fascist Croats — and with such glee and such cruelty that their name became a terror and stench throughout Europe.

Croatia disappeared with Hitler’s annihilation in 1945. A half-century later the West created a new Croatia, by recognizing the secession from Yugoslavia of Croatian nationalists, led by one Franjo Tudjman.

Not all were Fascists, by any means, but now the Ustashe is running in elections, brutalizing its enemies — Croat, Serb or Jew. Mr. Tudjman is giving them what they need most — presence, and the rewriting of history.

Two documents are a short course on the Ustashe. To honor the murdered and protect the future, read them. From pages 323-328 of the Encyclopedia of the Holocaust (Macmillan): ”More than a half million Serbs were killed, a quarter million expelled, 200,000 forced to convert to the Catholicism of the Croatian Fascists.

”Thousands were hurled from mountain tops, others were beaten to death, entire villages were burned down, women raped, people sent on death marches in the middle of winter, still others starved to death.”

Jews? Ante Pavelic, the Ustashe leader, announced that the Jews would be ”liquidated within a very short time.” They were, most of the 40,000.

But some chosen as victims did survive. Study the picture of the children after the camps were freed. They wear only bones and tightened skin. Serbs? Jews?

The second document is a fine piece of journalism from Croatia by the New York Times correspondent Chris Hedges (April 12) about the rebirth of Fascism there — the bullying, the sieg-ing and heil-ing in Croatian, the whole nastiness. Most important is the increasing work of Mr. Tudjman — a longtime Holocaust denier — to recast the Fascists as patriots and founders of the new Croatia.

This man likes to talk about how he himself fought German soldiers. Now a major political, military and financial beneficiary of the West, he permits pictures of Fascists dead and alive to be plastered around the country. He gives special status and pensions to Ustashe veterans. He tried to get the body of the killer-chief Pavelic returned from Spain, where he had fled, and buried with honor in Zagreb — like reburying Himmler under the linden. The family objected. So he brought back another Ustashe killer, this one alive, and made him a member of Parliament.

Western recognition of Mr. Tudjman’s Croatia was pushed hardest by Germany despite warnings from Bosnian Muslims that the timing could set off war among themselves, Serbs and Croats.

Franjo Tudjman is now ours. The West cannot evade responsibility for the rebirth of Fascism in Croatia. Peter Galbraith, U.S. Ambassador to Croatia, told me he had denounced Croatian ethnic cleansing of Serbs last year, and considered the glorification of the Ustashe an insult to Croats who fought Nazis, and to American veterans of World War II.

Mr. Tudjman and his Fascist proteges brush off ambassadorial protest with insult. Would he brush off the Presidents of the U.S. and France, the British Prime Minister — or the Chancellor of Germany — if they took action to stop Croatian Fascism? Such as denouncing the Tudjman buildup of the Ustashe, then reducing Western representation to sub-ambassadorial and slashing economic help to Croatia — the whole list?

That won’t change the Ustashe or improve Mr. Tudjman’s sickness of body and character. But it could force him to end Fascist rehabilitation work. Or has the West become so sick itself that it will permit Croatian Fascism to live on beyond the grave?

Video: Jasenovac Death Camp

In 1983, Croatian director Lordan Zafranović made a harrowing documentary about Jasenovac, the biggest death camp operated by the 1941-1945 “Independent State of Croatia.”

The film, “Jasenovac: Blood and Ashes” was suppressed during the 1990s, following the rise of Tudjman’s nationalist government. Zafranović himself was blacklisted and lived in exile in Prague.

  1. The film has recently become available on YouTube, with English subtitles: [youtube https://www.youtube.com/watch 
 
 

Istina je istina

 
Kad u prepunom autobusu čujete pjesmu “tko te ima, taj te nema”, provjerite gdje vam je novčanik.

“Kada sam se vratio u domovinu, shvatio sam da je nostalgija bolje rješenje”.  Kakva surova istina……Da nije bilo rata: Jaca ne bi bila u 90 kvadrata, ni Nadan u svojih nekoliko stotina također… Borković bi dogurao do starijeg vodnika … Čikara bi bio vodnik I klase…Krstičević bi sad polagao za kapetana JNA i ne bi znao…. Norac bi bio konobar….Sanader bi prodavao pornografiju,… Barba Luka bi bio sekretar CK SKH…, Rajić bi vozio kamion,… Rojs bi vozio autobus,… Korade bi mijenjao špine po Zagorju, …Zagorec bi bio pomoćni geodeta i nanašao bi motke,… Tolj bi bio pred svršetkom studija jugoslavistike,…  Todorić bi bio sitni švercer na Dolcu,… Kerum bi vozio valjak…. Bandić bi švercao karte pred Balkan kinom…. Uglavnom sve bi bilo na svojem mjestu….
 Jebem ti rat…
 

Karakteristike nas Hrvata- ….. 1. Lopovi smo do srzi ….. 2. Prevaranti ….. 3. Neskolovani ….. 4. Agresivni ….. 5. Neljubazni ….. 6. Politicki nepismeni// biramo kradeze ili komunjare/ ….. 7. Na istim principima odgajamo mlade //MA NEBUDI LUD DRPI AKO MOZES/ ….. 8. Homofobi ….. 9. Sovinisti ….. 10. Rasisti ….. 11. Veliki ,uglavnom lazni Katolici na kraju …..

Hrvatski zločini u Bosni

Zlocinci Praljak i Tuta (kahlica)
Možda Praljak i nije bio ratni zločinac, ali hrvatska strana u Bosni jest činila teške zločine. On je bio žrtva svog hubrisa i povijesnih okolnosti, kojima se nije imao razumijevanja suprotstaviti
Praljak u Hercegovini nije stekao nikakvu realnu vojnu, ni političku moć. Legenda, potvrđena iskazima bar trojice ili četvorice prilično vjerodostojnih očevidaca, kaže sljedeće: Nekoliko dana pošto se Praljak uselio u Glavni stožer HVO-a, ondje ga je došao posjetiti Mladen Naletilić Tuta, međunarodni kriminalac, zapovjednik Kažnjeničke bojne, i stvarni ratni zločinac. Tuta, je, prema iskazima svjedoka, Praljku ugurao pištolj u usta, pa rekao: “Ovdje zapovijedam ja, a ne ti”. I to je bilo sasvim nesporno.
Slobodan Praljak odlučio je umrijeti kao Sokrat. Što je u skladu s njegovom logikom javnih nastupa, još od vremena kad je djelovao kao donekle radikalni kazališni i filmski performer, pa do rušenja Starog mosta u Mostaru; poetici teatra apsurda svakako pripada činjenica da je Praljak, par minuta prije no što je popio otrov, oslobođen jedino od optužbe za uništavanje Starog mosta iako je to prekomjerno granatiranje simbola grada Mostara vjerojatno jedini stvarni Praljkov crimen, tijekom manje od četiri mjeseca, koliko je obavljao dužnost glavnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane.
Da je ta četiri mjeseca odlučio provesti bilo gdje drugdje, osim u Hercegovini, Slobodan Praljak nikad ne bi završio ni na Haaškom ni na bilo kojem drugom ratnom sudu. Slobodan Praljak, gotovo smo sigurni, nije bio ratni zločinac. On je bio žrtva svog hubrisa i povijesnih okolnosti, kojima se nije imao razumijevanja suprotstaviti.
PRAVI ŠEF HERCEG-BOSNE BIO JE STVARNI ZLOČINAC, TUTA
Slobodan Praljak uvijek je želio biti veći od života. Osobito kad je nosio uniformu i kad je mislio da igra važnu ulogu u velikim povijesnim dramama (kasnije se s tim dramama i ulogom identificirao). Zato je tijekom Domovinskog rata dao milijun bombastičnih izjava, opravdavajući politiku, kojoj osobno nije bio osobito sklon. Praljkova jedina povezanost s idealima Herceg Bosne može se pronaći u grižnji savjesti zbog uloge njegova oca, šefa OZNE, u poslijeratnim progonima hercegovačkih Hrvata.
Pa čak i kad je nakon herojske, hemingwayevske misije u Sunji, i lošeg mandata u propagandom odjelu Ministarstva obrane, Praljak pristao postati zapovjednikom HVO-a, on u Hercegovini nije stekao
nikakvu realnu vojnu, ni političku moć.
HRABAR I NERAZUMAN ČOVJEK KRIVOG KONCEPTA LOJALNOSTI
Hrvatskim vijećem obrane zapovijedali su Gojko Šušak, kao veliki zagrebački pokrovitelj, pa Mate Boban, kao politički vođa Herceg Bosne, pa Tuta Naletilić, kao beskrupulozni izvršitelj svih mogućih naloga da se nekoga ubije, muči, spali, zatvori ili ponizi na bilo koji drugi način.
Generali koji su u Mostar dolazili iz Zagreba, poput Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, također nevinog osuđenog, nisu imali nikakve veze s tim i takvim zapovjednim lancem, čija se finalna karika nalazila u hrvatskom Ministarstvu obrane u Zagrebu, u uredu Gojka Šuška, kojem je predsjednik Tuđman još krajem 1992. godine prepustio upravljanje hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine (zbog čega je stožerni general Anton Tus u prosincu 1992. godine podnio ostavku na mjesto načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske; Tus je odbio ratovati protiv Armije BIH).
Slobodan Praljak ispao je žrtva vlastitih pogrešnih odluka i krivog koncepta lojalnosti: on je, koliko smo ga poznavali – a to je poznanstvo trajalo godinama – bio hrabar i nerazuman čovjek, bez ikakvih stvarnih nacionalističkih predrasuda i bez ikakvih zločinačkih namjera.
HAAŠKI SUD JE BIO DUBOKO KOMPROMITIRAN
Samoubojstvo generala Praljka duboko kompromitira Haaški sud: što, pobogu, misliti o sudu, dakle o instituciji kojoj je core business uvođenje reda, a koja nije kadra spriječiti javno samoubojstvo, u trenutku izricanja zadnje presude? Osim što je po mnogočemu nekompetentan, Haaški je sud povremeno povijesno nepravedan. Sasvim je apsurdno ustvrditi da srpska država nije imala nikakve veze sa zločinima i politikom bosanskih Srba. Nesporna je povijesna istina da je Beograd bio pokretač i glavni pokrovitelj politike i svih zločina bosanskohercegovačkih Srba.
Uostalom, NATO je zato prijetio Srbima vojnom intervencijom još 1994. i 1995. godine, da bi 1999. napokon brutalno (i posve zasluženo) bombardirao Beograd, Niš i druge srpske gradove, kako bi uspostavio mir na prostoru bivše Jugoslavije. Presuda o hrvatskom zločinačkom pothvatu nije nepravedna samo zbog debalansa sa Srbijom, stvarnim krivcem za sve, pa i bosanski rat, i stvarnom počiniteljicom najgorih ratnih zločina, nego i zbog kompleksnosti hrvatskog odnosa prema Bosni i Hercegovini.
Činjenica je, naime, da je Hrvatska primila i hranila nekoliko stotina tisuća bošnjačkih prognanika, da je organizirala niz transporta oružja za Armiju BIH, te da je Hrvatska vojska spasila Bihać od srebreničke sudbine. Stoga je sasvim razumljivo što i istaknuti nehadezeovski političari, poput Zorana Milanovića, ocjenjuju kako se predsjednika Tuđmana ne smije optuživati za zločin protiv Bosne i Hercegovine; razumljivo je što i najrazumniji SDP-ov aktualni čelnik, pravnik Orsat Miljenić, smatra kako je haaška presuda o udruženom zločinačkom pothvatu sasvim nerealna.
PREVIŠE JE DOKAZA O STRAŠNIM ZLOČINIMA
Međutim, u današnjem svjetlu Praljkove tragedije i općenacionalne osupnosti potvrdom teze o udruženom zločinačkom pothvatu, ne smijemo zaboraviti na sljedeće, potpuno nesporne činjenice. Prvo, predsjednik Franjo Tuđman, prije prvog ispaljenog metka u Bosni i Hercegovini, javno i privatno govorio je o potrebi podjele Bosne i Hercegovine, o uspostavi Banovine Hrvatske, i o “maloj zemljici Bosni”, koja će, eto, ostati Aliji Izetbegoviću kad Hrvati i Srbi uzmu svoje.
Drugo, bosanskohercegovački Hrvati proglasili su Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu usred države Bosne i Hercegovine, čime su formalno zanijekali državnost Bosne i Hercegovine. Treće, Hrvatska Republika Herceg Bosna aktivno je i formalno sudjelovala u pokušajima zamjene stanovništva i etničkog čišćenja: HRHB i HVO, dapače, o Božiću 1992.godine poticali su preostale Hrvate iz srednje Bosne da se presele u Hercegovinu, tvrdeći kako će zapadna Hercegovina postati dio Republike Hrvatske.
Četvrto, nesporno je da su se regularne postrojbe Hrvatske vojske borile na tlu Bosne i Hercegovine protiv Armije BIH. Radilo se, znači, o međunarodnom sukobu. I peto. Previše je dokaza o strašnim zločinima, što su ih pripadnici Hrvatskog vijeća obrane počinili u hrvatsko-bošnjačkom ratu: od koncentracijskih logora, do grupnih i pojedinačnih ubojstava. O puno srušenih džamija da ne govorimo.
KRIVI SU SAMO ZBOG SVOJIH ZABLUDA
U redu, poznati transkripti iz Ureda predsjednika, što ih je početkom dvijetisućitih objavljivao Feral Tribune, najstrastveniji Tuđmanov ideološki neprijatelj, jasno svjedoče da prvi hrvatski predsjednik zaista nije znao ništa o koncentracijskim logorima, masovnim deportacijama, Ahmićima, i drugim ubojstvima. No, Tuđman jest postavio ljude, koji su vladali Herceg Bosnom i koji su činili i naređivali zločine.
I nikoga od njih nije na vrijeme uhapsio. Hrvatska republika Herceg Bosna bila je samoubilačka politička formacija, toksična za Hrvate u Bosni, smrtonosna za Bošnjake, i tragična za bilo kakvu budućnost Bosne i Hercegovine. Samo su potpuno nerealni ljudi mogli očekivati kako će sve zablude i zločini Herceg Bosne proći bez opake, gadne kazne.
Slobodan Praljak, kao i dvojica drugih čija je kazna  potvrđena (Petković i Prlić), krivi su isključivo zbog zabluda – jer su pristali sudjelovati u jednoj opakoj i kaotičnoj vlasti – a zaista ne zbog zapovjedne ili izravne odgovornosti za zločine.

“Demokratska” Hrvatska

Verbalni delikt u hrvatskom školstvu

UrednikdanaLipanj 7, 2019/

Zapravo, iznenađeni smo što su toliki iznenađeni. Znamo gdje živimo, koja je godina, koja je zapravo godina, koja je državna ideologija, tko je na vlasti (ne na Markovom trgu, nego u institucijama, po uredima, na načelničkim, pročelničkim i svim ostalom poglavničkim mjestima) i, zapravo, ovako nešto je potpuno logično. Za one koji ne znaju, na kraju teksta prenosimo objavu koju je Marko Šolić, učitelj informatike objavio na svom profilu na Facebooku nakon odlaska na “terensku nastavu” u Vukovar. Ono što je uslijedilo, starije je podsjetilo na neka vremena od kojih bismo se svi htjeli udaljiti, a najviše, kao, oni koji nas upravo u ta vremena vraćaju.

Dakle, nakon objave teksta kolege Šolića uslijedio je upit portala Narod.hr školi u kojoj Šolić predaje i promptni odgovor ravnateljice: Šolić je dobio opomenu pred otkaz.

Dodajmo, Marko Šolić, član hrvatske Mense.

Marko Šolić, o kojemu je portal Srednja.hr napravio reportažu jer je svojim trudom i angažmanom opremio svoju školu kao malo koji učitelj u Hrvatskoj.

I ovdje završava 21. stoljeće, a počinje kombinacija Kafke, Orwella i Ždanova.

Dakle, obrazloženje koje je navela Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca, glasi:

“Temeljem izvješća kolege, utvrđeno je da je Marko Šolić svoj tekst pisao za vrijeme radnoga vremena koje je provodio u autobusu u pratnji s učenicima. I zato što je radio neki drugi posao, a nije skrbio i brinuo o učenicima dobio je opomenu pred otkaz“

Dakle, Šolić, khm, “nije dobio otkaz zbog toga što je napisao to što je napisao”, nego zbog toga što u autobusu, za vrijeme vožnje, nije pazio na djecu.

No, da bi bilo malo manje mjesta sumnji, ravnateljica je portalu Narod.hr pojasnila:

“To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti i poslati poruku da učitelj treba biti usredotočen na dijete i da učitelji imaju skrbiti o sigurnosti učenika. Nastavnik Šolić trebao je s učenicima tijekom vožnje i tijekom putovanja obraćati pozornost na okružje i na sve ono što je posebnost terenske nastave, zašto djeca uopće i idu na terensku nastavu. Gospodin Šolić zanemario je svoju radnu obvezu i radi toga je dobio opomenu pred otkaz.”

Ključni dio citata? Ovaj: To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti.

Prevedeno na kmetsko-feudalni Kaiser&König hrvatski: nismo ga mogli kazniti zbog onoga što je napravio, jer to u biti nije kažnjivo, ali zato ćemo mu naći nešto drugo što je napravio, pa makar bilo besmisleno, a on će već znati što je pravi uzrok. I to, naravno, što gluplje, to bolje jer će onda ona prava poruka biti jasnija. Ne’š ti meni Mense!

Kafka. Jesmo li spomenuli Kafku? Da, da, Kafka. Onaj za kojeg obrazovani ljudi uglavnom znaju, pa tako i vjerojatno Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca (ej, MATIJE GUPCA!). Samo što je ona Kafkin “Proces” očito shvatila kao priručnik.

Možda bi netko njoj i cijeloj njenoj kasti državnih službenika trebao dati da pročitaju “Preobražaj” u tankoj nadi da će i to shvatiti kao priručnik, pretvoriti se u žohare i odgmizati u kanalizaciju, gdje im je i mjesto.

Dakle, “Proces” se nastavlja, kolega Šolić, očekivano, cijeli slučaj nije htio komentirati (ne znamo je li angažirao odvjetnika, nadamo se da jest jer ovo je, da se poslužimo državnim K&K riječnikom ein Schweinerei koji treba riješiti sudskim putem, samo što je pitanje ima li u cijeloj Hrvatskoj dovoljno vode da se šmrkom otplavi svo blato i govna koja normalnima sprečavaju normalan život).

Kolegi Marku Šoliću pružamo podršku i stavljamo se na raspolaganje za sve objave koje bi htio podijeliti s javnošću.

Tekst zbog kojeg je dodijeljena opomena pred otkaz, ali ne zbog sadržaja, ne, to nikako, nego “zato jer ga je Šolić pisao u vrijeme radnog vremena”, dok je u autobusu koji vozi Autoputom bratstva i jedinstva zapravo trebao čuvati djecu je ovaj:

U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obvezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od strane države.
I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremamo djecu za novi rat.
Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različite stvari, neki su govorili i kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane…

Ništa od toga.

I da, znam. Znam da su emocije toliko jake da je teško uopće raspravljati.

Znam i da ne dijelimo svi iste sustave vrijednosti, i da meni ne znače ništa stvari koje su drugima svete, i obrnuto.
Znam i neke ljude iz Vukovara, znam kakva se grozota dogodila, vidim koliko im je i koliko im je bilo teško, i nemam ništa protiv toga da djecu educiramo i da im već u osnovnoj školi istinu kažemo direktno, uz sve teško probavljive detalje.

Ali to se u organiziranom posjetu Vukovaru ne događa.

Bitni dijelovi istine se skrivaju i o njima se danas u Hrvatskoj ne smije pričati, a o nekim stvarima se direktno laže.
Pa su tako od licenciranih vodiča i predavača djeca primjerice mogla naučiti kako su u balvan-revoluciji bili četnici i arkanovci. 1990., u zaleđu Zadra, četnici i arkanovci. Ma da ne bi.

0 tome koji su bili uzroci balvan-revolucije ni riječi, to pitanje se ne smije postaviti.
0 ubojstvu Reihl-Kira također ni riječi, to je još jedna zabranjena tema.
0 tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo, ni riječi.
0 tome što se dogodilo s Jastrebom nakon rata, ni riječi.

Ali djeca su mogla čuti kako je Oluja bila akcija bez mrlje prije koje su civili otišli samoinicijativno, a zločina nije bilo. Onaj vlak kojim su moji susjedi iz Splita organizirano išli u pljačku valjda nije postojao. Kao ni Lora.

Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina.
Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina Vojislava Stanimirovića, inače saborskog zastupnika.
Djeca su mogla čuti i kako je Hrvatska vodila obrambeni rat unutar vlastitih granica.
Ok, pošteno, samo… HV u BiH? 0 tome također ne smijemo?

Da budem fer, bilo je i puno govora o miru, poštivanju svih ljudi bez obzira na nacionalnost, željama samo za normalnim suživotom normalnih ljudi…

Ali to je ostalo mlako i utopljeno u onom drugom.

I onda dolazi najgori dio. Naravno da ne smijemo o HV-u u BiH. Jer što god pričali, zapravo ne priznajemo BiH kao samostalnu državu.

Kako to znam?

Tako što se na završnom kvizu na kojem sudjeluje pet škola u jednoj dvorani, tri puta potiče djecu da se dižu na noge i u emotivnom zanosu nabrajaju dijelove Hrvatske, uz neizbježno ‘Herceg-Bosno srce ponosno’.

I što sad? Ništa.

Kad na Balkanu ponovno bude Vašar na kojem će se kupovati municija i trampiti racionalno za nacionalno*, ratovat ćemo u Herceg-Bosni.

Koja je, eto, naša.

Jer smo to desetljećima zaneseno pjevali.

A neki tamo Srbi su sigurno počeli s nekim provokacijama i netko je ubijen i moramo odgovoriti.

Tko će koga prvi ubiti, a tko dignuti barikade, nije ni bitno.

Oko toga će se dvije strane lako dogovoriti, kao i uvijek do sada.

Dogovorit će se oni ljudi koji će se obogatiti. Samo se nadam da ćemo ih ja i svi koje volim gledati iz neke Švicarske ili Norveške.

Ili ćemo, ako smo dovoljno glupi da i sada ne znamo ušutiti kad bi trebali, biti dovoljno glupi i da nešto pokušamo napraviti?

Nešto za nas nesumnjivo krajnje glupo. Kao Reihl-Kir.

* Ispričavam se za citiranje Balaševića, ali ako nam je jedan srpski glazbenik mogao napisati glazbu za himnu, valjda smijem citirati drugog?

P.S. Dodajem i komentar koji sam ispod napisao tu, za slučaj da netko ovo poželi negdje prenijeti:
Da se ne shvati krivo – sam Vukovar me zapravo pozitivno iznenadio. Ima predivnih dijelova u centru, muzej vučedolske kulture je arhitektonsko čudo, a sve ove stvari o tome što se tu dogodilo devedesetih bi stvarno svi trebali doći naučiti.

Samo u pravom i punom kontekstu.”, tvrdi Marko Šolić te još dodaje: “Inače, zaboravio sam u cijeloj strci dana…
Danas smo naučili i da su HOS-ovci ratni heroji koji se danas nepravedno politički demoniziraju.

(Nastavnici.org)

Quo vadis, Croatia? Kuda ides Hrvatska?