Category Archives: Hrvatska sramota

“Demokratska” Hrvatska

Verbalni delikt u hrvatskom školstvu

UrednikdanaLipanj 7, 2019/

Zapravo, iznenađeni smo što su toliki iznenađeni. Znamo gdje živimo, koja je godina, koja je zapravo godina, koja je državna ideologija, tko je na vlasti (ne na Markovom trgu, nego u institucijama, po uredima, na načelničkim, pročelničkim i svim ostalom poglavničkim mjestima) i, zapravo, ovako nešto je potpuno logično. Za one koji ne znaju, na kraju teksta prenosimo objavu koju je Marko Šolić, učitelj informatike objavio na svom profilu na Facebooku nakon odlaska na “terensku nastavu” u Vukovar. Ono što je uslijedilo, starije je podsjetilo na neka vremena od kojih bismo se svi htjeli udaljiti, a najviše, kao, oni koji nas upravo u ta vremena vraćaju.

Dakle, nakon objave teksta kolege Šolića uslijedio je upit portala Narod.hr školi u kojoj Šolić predaje i promptni odgovor ravnateljice: Šolić je dobio opomenu pred otkaz.

Dodajmo, Marko Šolić, član hrvatske Mense.

Marko Šolić, o kojemu je portal Srednja.hr napravio reportažu jer je svojim trudom i angažmanom opremio svoju školu kao malo koji učitelj u Hrvatskoj.

I ovdje završava 21. stoljeće, a počinje kombinacija Kafke, Orwella i Ždanova.

Dakle, obrazloženje koje je navela Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca, glasi:

“Temeljem izvješća kolege, utvrđeno je da je Marko Šolić svoj tekst pisao za vrijeme radnoga vremena koje je provodio u autobusu u pratnji s učenicima. I zato što je radio neki drugi posao, a nije skrbio i brinuo o učenicima dobio je opomenu pred otkaz“

Dakle, Šolić, khm, “nije dobio otkaz zbog toga što je napisao to što je napisao”, nego zbog toga što u autobusu, za vrijeme vožnje, nije pazio na djecu.

No, da bi bilo malo manje mjesta sumnji, ravnateljica je portalu Narod.hr pojasnila:

“To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti i poslati poruku da učitelj treba biti usredotočen na dijete i da učitelji imaju skrbiti o sigurnosti učenika. Nastavnik Šolić trebao je s učenicima tijekom vožnje i tijekom putovanja obraćati pozornost na okružje i na sve ono što je posebnost terenske nastave, zašto djeca uopće i idu na terensku nastavu. Gospodin Šolić zanemario je svoju radnu obvezu i radi toga je dobio opomenu pred otkaz.”

Ključni dio citata? Ovaj: To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti.

Prevedeno na kmetsko-feudalni Kaiser&König hrvatski: nismo ga mogli kazniti zbog onoga što je napravio, jer to u biti nije kažnjivo, ali zato ćemo mu naći nešto drugo što je napravio, pa makar bilo besmisleno, a on će već znati što je pravi uzrok. I to, naravno, što gluplje, to bolje jer će onda ona prava poruka biti jasnija. Ne’š ti meni Mense!

Kafka. Jesmo li spomenuli Kafku? Da, da, Kafka. Onaj za kojeg obrazovani ljudi uglavnom znaju, pa tako i vjerojatno Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca (ej, MATIJE GUPCA!). Samo što je ona Kafkin “Proces” očito shvatila kao priručnik.

Možda bi netko njoj i cijeloj njenoj kasti državnih službenika trebao dati da pročitaju “Preobražaj” u tankoj nadi da će i to shvatiti kao priručnik, pretvoriti se u žohare i odgmizati u kanalizaciju, gdje im je i mjesto.

Dakle, “Proces” se nastavlja, kolega Šolić, očekivano, cijeli slučaj nije htio komentirati (ne znamo je li angažirao odvjetnika, nadamo se da jest jer ovo je, da se poslužimo državnim K&K riječnikom ein Schweinerei koji treba riješiti sudskim putem, samo što je pitanje ima li u cijeloj Hrvatskoj dovoljno vode da se šmrkom otplavi svo blato i govna koja normalnima sprečavaju normalan život).

Kolegi Marku Šoliću pružamo podršku i stavljamo se na raspolaganje za sve objave koje bi htio podijeliti s javnošću.

Tekst zbog kojeg je dodijeljena opomena pred otkaz, ali ne zbog sadržaja, ne, to nikako, nego “zato jer ga je Šolić pisao u vrijeme radnog vremena”, dok je u autobusu koji vozi Autoputom bratstva i jedinstva zapravo trebao čuvati djecu je ovaj:

U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obvezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od strane države.
I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremamo djecu za novi rat.
Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različite stvari, neki su govorili i kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane…

Ništa od toga.

I da, znam. Znam da su emocije toliko jake da je teško uopće raspravljati.

Znam i da ne dijelimo svi iste sustave vrijednosti, i da meni ne znače ništa stvari koje su drugima svete, i obrnuto.
Znam i neke ljude iz Vukovara, znam kakva se grozota dogodila, vidim koliko im je i koliko im je bilo teško, i nemam ništa protiv toga da djecu educiramo i da im već u osnovnoj školi istinu kažemo direktno, uz sve teško probavljive detalje.

Ali to se u organiziranom posjetu Vukovaru ne događa.

Bitni dijelovi istine se skrivaju i o njima se danas u Hrvatskoj ne smije pričati, a o nekim stvarima se direktno laže.
Pa su tako od licenciranih vodiča i predavača djeca primjerice mogla naučiti kako su u balvan-revoluciji bili četnici i arkanovci. 1990., u zaleđu Zadra, četnici i arkanovci. Ma da ne bi.

0 tome koji su bili uzroci balvan-revolucije ni riječi, to pitanje se ne smije postaviti.
0 ubojstvu Reihl-Kira također ni riječi, to je još jedna zabranjena tema.
0 tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo, ni riječi.
0 tome što se dogodilo s Jastrebom nakon rata, ni riječi.

Ali djeca su mogla čuti kako je Oluja bila akcija bez mrlje prije koje su civili otišli samoinicijativno, a zločina nije bilo. Onaj vlak kojim su moji susjedi iz Splita organizirano išli u pljačku valjda nije postojao. Kao ni Lora.

Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina.
Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina Vojislava Stanimirovića, inače saborskog zastupnika.
Djeca su mogla čuti i kako je Hrvatska vodila obrambeni rat unutar vlastitih granica.
Ok, pošteno, samo… HV u BiH? 0 tome također ne smijemo?

Da budem fer, bilo je i puno govora o miru, poštivanju svih ljudi bez obzira na nacionalnost, željama samo za normalnim suživotom normalnih ljudi…

Ali to je ostalo mlako i utopljeno u onom drugom.

I onda dolazi najgori dio. Naravno da ne smijemo o HV-u u BiH. Jer što god pričali, zapravo ne priznajemo BiH kao samostalnu državu.

Kako to znam?

Tako što se na završnom kvizu na kojem sudjeluje pet škola u jednoj dvorani, tri puta potiče djecu da se dižu na noge i u emotivnom zanosu nabrajaju dijelove Hrvatske, uz neizbježno ‘Herceg-Bosno srce ponosno’.

I što sad? Ništa.

Kad na Balkanu ponovno bude Vašar na kojem će se kupovati municija i trampiti racionalno za nacionalno*, ratovat ćemo u Herceg-Bosni.

Koja je, eto, naša.

Jer smo to desetljećima zaneseno pjevali.

A neki tamo Srbi su sigurno počeli s nekim provokacijama i netko je ubijen i moramo odgovoriti.

Tko će koga prvi ubiti, a tko dignuti barikade, nije ni bitno.

Oko toga će se dvije strane lako dogovoriti, kao i uvijek do sada.

Dogovorit će se oni ljudi koji će se obogatiti. Samo se nadam da ćemo ih ja i svi koje volim gledati iz neke Švicarske ili Norveške.

Ili ćemo, ako smo dovoljno glupi da i sada ne znamo ušutiti kad bi trebali, biti dovoljno glupi i da nešto pokušamo napraviti?

Nešto za nas nesumnjivo krajnje glupo. Kao Reihl-Kir.

* Ispričavam se za citiranje Balaševića, ali ako nam je jedan srpski glazbenik mogao napisati glazbu za himnu, valjda smijem citirati drugog?

P.S. Dodajem i komentar koji sam ispod napisao tu, za slučaj da netko ovo poželi negdje prenijeti:
Da se ne shvati krivo – sam Vukovar me zapravo pozitivno iznenadio. Ima predivnih dijelova u centru, muzej vučedolske kulture je arhitektonsko čudo, a sve ove stvari o tome što se tu dogodilo devedesetih bi stvarno svi trebali doći naučiti.

Samo u pravom i punom kontekstu.”, tvrdi Marko Šolić te još dodaje: “Inače, zaboravio sam u cijeloj strci dana…
Danas smo naučili i da su HOS-ovci ratni heroji koji se danas nepravedno politički demoniziraju.

(Nastavnici.org)

Vjerodostojni lopovi i kriminalci

Vjerodostojno nas je HDZ opljačkao u dva intervala, privatizacijskom i onom drugom – kroz pustošenje javnih poduzeća i državnog proračuna, vjerodostojno su, i temeljito, u sve segmente društva uveli sustav antivrijednosti, vjerodostojno su uništili svaki pokušaj uspostave pravne države, vjerodostojno su, da vjerodostojnije ne može, nacionalistički halabučili neprestano, vjerodostojno su suodgovorni za rat, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje su usput vjerodostojno izvršili monetarni udar kamionima jugo-dinara – vjerodostojno se baveći državnim kriminalom, vjerodostojno su uništavali zdravstvo i obrazovanje, vjerodostojno su u tišini sklopili Vatikanske ugovore i Katoličku crkvu de facto stavili iznad zakona, vjerodostojno su pogazili sve što su bilo kada obećali, vjerodostojno su sijali mržnju, lagali, krali, izvrtali, podmetali, otimali, vjerodostojno su državu bacili desetljeća unatrag

Hrvati su daleko najgluplja nacija na planeti! Godinama dopuštaju da ih lopovski HDZ seksa u guzicu sa jedva “osvojenih” 20-30% glasova, uključujući glasove pomrlih i davno raspadnutih baba! Kilave opozicije jedva ugrabe po koju stolicu i nema tog boga da se ujedine u borbi protiv šizofrenih fašističkih lopova! Polovica sjedi kod kuće i čeka boga da siđe sa nebesa i glasa u njihovo ime… Fuuuuj nacijo!!!
Da ljudi koji sjede doma i sviraju kurcu dok kukaju, izađu na izbore i izglasaju neko novo lice, HDZ bi NESTAO poput dreka kada pustiš vodu. Sa novom vlasti , mladim ljudima ,novim licima,ljudima kojima ja napredak Hrvatske na srcu,ne samo novac Hrvatska i te kako mož e naprijed. Zato Hrvati povedite i vi mrtve babe i SVI NA GLASANJE, stoku na robiju!

Prolaze godine u spavanju

I tako prolaze godine,Hrvatska tone sve dublje u mulj i blato, a Hrvati spavaju

Zaboravljeni heroji

Zagreb – grad heroj

Zagreb je s okolicom u početku rata imao oko 300.000 stanovnika. Svaki šesti, odnosno njih 50.000 učestvovalo je u Narodnooslobodilačkoj borbi. Od tog broja poginulo ih je, u gradu na ulicama, u zatvorima i logorima ili u partizanskim jedinicama više od 20,000. Među poginulim Zagrepčanima bilo je 4.000 članova KPJ i SKOJ-a.

Osamdeset i devet Zagrepčana proglašeno je narodnim herojima. Šest stotina Zagrepčana nosioci su Partizanske spomenice 1941. godine.

Uručujući Orden narodnog heroja gradu 16. septembra 1975. godine predsjednik SFRJ, Josip Broz Tito, koji je takođe jedan od glavnih nosilaca revolucionarnog pokreta ovoga grada, rekao je:

Orden narodnog heroja kojeg predajem Zagrebu simbolizira priznanje svim učesnicima revolucionarnih zbivanja, svima koji su doprinijeli našoj pobjedi i izgradnji socijalizma, a posebno onima koji su u toj borbi hrabro i nesebično dali svoje živote (―)

.

Ličnosti pokreta otpora i narodni heroji Zagreba

Grobnica narodnih heroja u Zagrebu

Božidar Adžija Marijan Badel Vladimir Bakarić Rajka Baković Stjepan Bubanić Joža Vlahović Vilim Galjer Šišo Ivo Gluhak Janko Gredelj Božidar Dakić Kata Dumbović Vinko Jeđut Zvonimir Kavurić Otokar Keršovani Slavko Komar Rudolf Kroflin Ivan Mečar Vladimir Nemet Braco, Bogdan Ogrizović, Josip Preskar , Ognjen Prica Ivo Lola Ribar Stipe Ugarković Predrag Heruc, August Cesarec Marijan Čavić Ivan Šibl Milan Špalj

Tri mlade djevojke u Zagrebu osudjene od izdajnicko-zlocinackog ustaskog rezima smiju se ispred svoga groba…

Zločin na djelu

Piše: Damir Gašparović

Četiri najveća hrvatska izvora, sada i službeno potvrđeno, više nisu u hrvatskim rukama! Ostali smo i bez Lipika i Jamnice i Svetog Roka i Cetine.

Dok nas naši političari zabavljaju bavljenjem poviješću oko koje nemaju pojma, miješajući se u gospodarstvo o kojem znaju još manje, ugrožavaju nam budućnost o kojoj ozbiljno niti ne razmišljaju. Iskustvo pokazuje da bismo se svaki puta kada nam stranke “prijete” izborima ili nekim epohalnim potezima za opće dobro morali dobro okrenuti oko sebe i vidjeti što su nam opet podvalili.

Tako, dok smo mi uspjeli u dvije godine steći tri premijera i dok smo se upustili u borbu za bivšu hrvatsku kompaniju koja se bavi energijom prošlosti (naftom),  ono što je zasigurno budućnost svake osobe na svijetu nestaje iz naših ruku. Naravno, u pitanju je voda.

Na problem gubitka kontrole nad najvećim hrvatskim izvorima pitke vode upozorio je premijera Plenkovića prije više mjeseci Pokret za modernu Hrvatsku. Odgovor je naravno bio – šutnja. Mogli smo se samo nadati da podaci o gubitku kontrole nisu istinite, ali..   
                                                 
Četiri najveća hrvatska izvora, sada i službeno potvrđeno, više nisu u hrvatskim rukama! Ostali smo i bez Lipika i Jamnice i Svetog Roka i Cetine.

Gdje su nestali izvori

Analizirajući pozadinu predaje izvora strancima, ne zna se koja je predaja čudnija. Podravka je bez ikakvog posebnog i opravdanog razloga prodala Lipički studenac Slovencima. Prijašnji vlasnik Svetog Roka je potpuno neobjašnjivo nagomilao velike gubitke na punionici pa su je u stečaju preuzeli novi vlasnici iz Saudijske Arabije. Sam premijer Plenković je potvrdio da je Agrokor “morao” za nove kredite založiti Jamnicu (ako nije  prije već bila založena za kredit u Sberbanci o čemu su se pojavljivale informacije). Pri tom je vjerojatno nenamjerno izjavio da je za kredit založeno i poljoprivredno zemljište koje ima u zakupu (ili vlasništvu?!) Agrokor.  Četvrti izvor – Cetinu preuzima offshor kompanija iz američke države Delaware – na 50 godina.
                                                                 
Neozbiljno je, najblaže rečeno da država sve to dopušta i mirno promatra. Jer razlog postajanja bilo koje države je zaštita vlastitih nacionalnih interesa. Općih i pojedinačnih. Cilj države mora biti osiguranje budućnosti države i građana, recimo stvaranjem nacionalnog fonda po primjeru Norveške u čiji se fond slijeva primjerice sav novac od koncesija eksploatacije silnih  izvora nafte. Različite su mogućnosti. I neusporedivo važnije od ustaša i partizana. Jer trenutno prodajemo svoju budućnost i  budućnost naše djece.

Cijena vode

Da bi sve bilo još spektakularnije, najavljuju nam da voda MORA hitno poskupiti – za 30%. I naravno – da to od nas traži Europska unija. Sad, postat će jasniji odgovori na pitanje tko će imati najviše koristi od poskupljenja hrvatskih izvora pitke i mineralne vode. Ali će postati puno nejasnije ZAŠTO  u Hrvatskoj voda mora poskupiti a u Irskoj MOŽE  ostati besplatna?              

Teško je na ovo dati pošten i fer odgovor, čak i onima koji  besramno uništavaju našu budućnost. Jer je voda trebala, mogla i morala biti dugoročni strateški resurs Republike Hrvatske. Ili se sve svodi na ono do čega dođemo koje god teme se dotaknemo – Hrvatska treba i zaslužuju i bolju vlast i bolju oporbu, neusporedivo poštenije i sposobnije političare od ovih koji nam sudbinom ravnaju već dvadeset i devet godina… I prevode nas uporno žedne preko vode

“Silovanje je zločin!”

Tisuće ljudi na prosvjedima u Hrvatskoj s jasnom porukom – “Silovanje je zločin!”

PIŠE NIKA VIZEK 19. LISTOPADA 2019.

PIXSELL.

  • Cijela Hrvatska je na nogama nakon skandalozne odluke zadarskog suca Ivana Markovića da mladiće osumnjičene za višestruko silovanje i ucjenjivanje maloljetnice pusti da se brane sa slobode
  • Prosvjedi pod nazivom “Pravda za djevojčice” posvećeni svim žrtvama seksualnog nasilja održavaju se u čak 13 hrvatskih gradova
  • Na ulice su izašle tisuće građana, koji su unatoč poništenju odluke suca i pritvaranju mladića, odlučili dati jasnu poruku da se takve situacije više nikada ne smiju ponavljati te su javno izrazili podršku žrtvama nasilja

Slučaj brutalnog silovanja djevojčice u okolici Zadra i reakcije institucija koje su vrlo mlako reagirale – podigli su na noge cijelu Hrvatsku. Danas se u devet hrvatskih gradova održavaju prosvjedi pod nazivom “Pravda za djevojčice” – u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja.

Podsjetimo, građani u cijeloj zemlji organiziraju se protiv neshvatljive odluke suca zadarskog Županijskog suda Ivana Markovića da petoricu (punoljetnih) mladića od njih ukupno sedam osumnjičenih da su tijekom godine dana u više navrata grupno silovali, ucjenjivali, fizički i psihički zlostavljali maloljetnu djevojčicu pusti da se brane sa slobode.

 | Autor: Nika Vizek

NIKA VIZEK

Iako je pod pritiskom javnosti Izvanraspravno vijeće poništilo odluku suca te su mladići ipak završili u zatvoru, prosvjedi se nisu otkazali, već su organizatori i sudionici željeli pokazati da se takva situacija ne smije dogoditi više nikom – niti jednoj drugoj djevojčici, u niti jednom drugom gradu.

Zagrebački prosvjed počeo je u 10 sati na Trgu kralja Tomislava, a skupilo se nekoliko tisuća građana. Oni su vrlo jasno i glasno izrazili potporu svim žrtvama seksualnog nasilja, a mnogi su nosili i transparente na kojima su bile ispisane poruke podrške, pozivanje na pravdu, ali i jasne poruke institucijama što moraju činiti kako bi spriječili ovakve slučajeve. Iza prosvjeda u Zagrebu stoje inicijativa #spasime koju je prije nekoliko mjeseci pokrenula spisateljica, glumica i producentica Jelena Veljača u svrhu borbe protiv obiteljskog nasilja, Platforma za reproduktivna prava, Ženska soba – Centar za seksualna prava i Zaklada Solidarna. 

Od poznatih smo na prosvjedu u Zagrebu vidjeli Jelenu Veljaču, Barbaru Nolu, Larisu Lipovac, Marijanu Mikulić, Jelenu Radan, Meritas…

 | Autor: Pixsell

PIXSELL

“Zahtijevamo pravdu za sve žrtve silovanja, zahtijevamo da djeca uče o granicama i ravnopravnosti, da učimo kako pomoći i spriječiti. Zahtijevamo društvo koje će dječacima dopustiti da budu nježni i da plaču. Zamijenimo društvo šutnje društvom zajedničke podrške” riječi su koje su dopirale od organizatora prosvjeda.

“Tražimo da u državnom proračunu sljedeće godine bude dovoljno novca za sva savjetovanja i sve žene žrtve naselja. Tražimo da se napokon ukine kategorija spolnog odnosa bez pristanka. Silovanje je silovanje, a silovanje je zločin”

Martina Rebanović na prosvjed je došla s jasnim ciljem: “Želimo jasno dati do znanja da se ovakav slučaj više nikada ne smije ponoviti. Za ovo nema opravdanja, svi koji ne osuđuju nasilje su također nasilnici”.

 | Autor: Pixsell

PIXSELL

Sanja Sarnavka, aktivistica i veliki borac protiv nasilja i diskriminacije nad ženama, pročitala je emotivno pismo podrške silovanoj djevojčici koje je objavljeno na portalu libela.org. Ovo je dio tog pisma, a u cjelosti ga možeš pročitati OVDJE.

“Žao mi je što dijeliš iskustvo tolikog broja žena. Žao mi je što si kroz svoje iskustvo prolazila tako prokleto, jezivo sama. Žao mi je što živimo u društvu u kojem nasilje nad ženskim tijelom postoji. Nije pošteno što ženu ili djevojku, nakon proživljenog nasilja, društvo poziva na odgovornost. Nije fer što svaki samoprozvani stručnjak ima pravo iznova te maltretirati svojim riječima, sakriven iza tipkovnice i internetske veze. No iako živimo u društvu u kojem je takvo ponašanje često, to nije, niti smije biti, opravdanje za nasilje. Pojedinci koji su ti naudili odgovorni su za svoje postupke i tu odgovornost moraju snositi. Ali u ovom se pismu ne radi o njima. Radi se o pokušaju da do tebe dođe poruka: nisi sama.

Draga djevojčice, nisi sama. Želim da znaš da postoje osobe koje ti mogu pomoći, ako to trebaš i želiš. Želim da znaš da imaš vremena. Imaš sebe. Silovanjem ti to nisu oduzeli. Želim da znaš da ima nas koje ti vjerujemo. Ne mogu ti reći da znam kako ti je; to bi prvenstveno bilo netočno, a zatim i omalovažavajuće za tvoje jedinstveno iskustvo. Ne mogu ti obećati da će sve biti u redu jer ne znam hoće li, ali mogu ti obećati da ćemo se sve nastaviti boriti – kako znamo i koliko možemo – i da smo na tvojoj strani.Tvoja nepoznata prijateljica”

Osim u Zagrebu, prosvjedi se danas još održavaju u Zadru, Splitu, Puli, Labinu, Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Šibeniku, Bjelovaru, Čazmi, Dugom Selu i Korčuli.

“Da ima institucija, mi sad ne bismo bili ovdje”, rekla je prosvjednica Romana Jakaša za 24sata koja je na prosvjed u Splitu dovela i svoju bebu.. “I sama sam bila u situaciji, u vanbračnoj zajednici, bila sam potlačena. Bilo me sram. I vjerujem da je to razlog i kod žrtve.”

“Mi nemamo slučaj, nemamo čak ni slučajeve. Mi imamo društvo koje mora početi iz temelja i raditi na promjenama. Institucije su zakazale. Mi kao društvo smo zakazali.” riječi su koje su stigle od organizatora prosvjeda u Zadru

Pogledajmo istini u oči

Hrvatsku su stvorili Tito, partizani i UDBA, a ne hrvatski branitelji!

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC / tj

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC /

Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srceparajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske

Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on ist čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.

Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.

Što je Tito učino za Hrvatsku?

A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.

Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.

Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.

Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.

Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.

Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.

Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.

Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.

Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

1991. je nastalo još 20 država

Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružijem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničar Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.

Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Kreleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.

Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školstvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku koja je ovakva kakva je, to je već drugo pitanje…

RATNO PROFITERSTVO

Ovo nije nova vijest.Godine su prošle i kao da su svi vec zaboravili na to.Dali će se ikada saznati prava istina o tome novcu, novcu hrvatskih štediša?

        Luković i Zaba na tajne račune prebacili 2,1 milijardu maraka stare devizne štednje                                                                                                                                      Misterij „nestanka“ stare devizne štednje sa računa građana kod poslovnih banaka u Hrvatskoj nikada nije do kraja razriješena. Vlasti su jednostavno godinama tvrdile kako je novac iz hrvatskih banaka „opljačkala centralna banka u Beogradu“ i kako ta sredstva nije moguće vratiti. Dvadeset godina kasnije, tajni dokumenti Zagrebačke banke, kao i brojni drugi dokazi, nedvojbeno dokazuju kako najveći dio novca od tzv. „stare devizne štednje“ nikada nije stigao u tadašnju Narodnu banku Jugoslavije u Beogradu. Ekskluzivno otkrivamo gdje je Franjo Luković prebacio novac sa računa građana, poznat kao „stara devizna štednja“. Prvi put objavljujemo popis banaka i financijskih institucija kod kojih su otvoreni tajni računi na koje je u tajnosti prebacivan novac stare devizne štednje. Od 1990. do 1992. godine poslovne banke u Hrvatskoj, posebno Zagrebačka banka d.d. Zagreb, taj su novac transferirale na vlastite tajne račune u inozemstvu, gdje je novcem nastavila upravljati Uprava same Zagrebačke banke. Razlika je bila ta da su nakon prebacivanja stare devizne štednje građana u inozemstvo,čelni ljudi banaka mogli tako opljačkanim novcem upravljati kao vlastitim ili novcem svojih banaka, bez ikakve daljnje suglasnosti građana. Službena verzija za opljačkane građane bila je: „Novac smo poslali u Beograd i tamo se vašoj deviznoj štednji gubi svaki trag“. Strogo povjerljiva dokumentacija Zagrebačke banke, skrivana od očiju javnosti gotovo dvadesetak godina, ipak, dokazuje: Franjo Luković sa suradnicima odgovoran je za pljačku 2,1 milijardu njemačkih maraka stare devizne štednje. S jedne strane, na taj su način oštećeni građani, čiji je novac završio na privatnim tajnim računima pod kontrolom bankarske elite, dok je s druge strane time oštećena sama država, koja je zbog takve pljačke stare devizne štednje bila prisiljena na zaduživanje kod tih istih poslovnih banaka koje su i opljačkale novac građana. Za Upravu ZABE bio je to dvostruko koristan posao. Na tajnim računima u inozemnim bankama položila je gotovo 2,1 milijardu tadašnjih njemačkih maraka, dok je s druge strane postala i jedan od najvećih kreditora i vjerovnika države, čime je Uprava ZABE na čelu s Franjom Lukovićem došla u poziciju da u svakom trenutku drži u šaci bilo koju vlast, i da može ucjenjivati državu. Klasičan primjer ratnoprofiterske poslovne operacije. Tajni dokumenti same Zagrebačke banke dokazuju trag ovog novca. Godine 1991. Zagrebačka banka imala je registriranu „staru deviznu štednju“ u ukupnom iznosu od 801 milijardu 594 milijuna tadašnjih hrvatskih dinara. Taj novac nikada nije uplaćen Narodnoj banci Jugoslavije, nego je u tajnim financijskim operacijama Franje Lukovića i njegovih suradnika prebačen na tajne, skrbničke račune u inozemstvo. Opljačkani novac Franjo Luković pretvorio je u vlastiti i profit svojih suradnika, dok je istovremeno za taj iznos zadužena Republika Hrvatska, odnosno Državni proračun, jer je opljačkana stara devizna štednja odlukom Vlade pretvorena u javni dug Republike Hrvatske. U tajnom dokumentu Zagrebačke banke detaljno se opisuje tehnologija zaduživanja države za opljačkani novac stare devizne štednje. „Iznosi koje Republika Hrvatska duguje temeljem deponirane devizne štednje građana predstavljaju iznos koji Banci duguje bivša Narodna banka Jugoslavije, te koji je Uredbom od 17. prosinca 1991. pretvoren u javni dug Republike Hrvatske. Istodobno, Uredbom su zamrznuti svi depoziti građana u stranoj valuti koje su hrvatski državljani deponirali kod hrvatskih banaka prije 27. travnja 1991. Građanima stoje na raspoložbi dvije opcije za konačnu realizaciju njihovih potraživanja. Prva opcija predviđa prihvaćanje 13 godišnje oročenog depozita, uz kamatnu stopu od 5% godišnje, koji se vraća u 20 polugodišnjih rata počev od 30. lipnja 1995., ukoliko se kamata isplaćuje u stranoj valuti, odnosno počev od 30. lipnja 1992. ako se kamata isplaćuje u HRD. Država je preuzela prema Banci obvezu vraćanja iznosa koji odgovara njenim obvezama prema takvim deponentima. Druga opcija predviđa zamjenu depozita na transferabilne obveznice izdane od Republike Hrvatske. Ove obveznice njihovi imaoci mogu zamijeniti za nekretnine ili dionice u privatiziranim poduzećima. Imaoci obveznica koji ne žele ostvariti svoja prava kroz stjecanje nekretnina ili dionica u privatiziranim poduzećima, imaju pravo zadržati obveznice“. Tajno izvješće Franje Lukovića iz 1992. godine otkriva podatke o iznosima transferirane stare devizne štednje sa tajnih računa u Zagrebačkoj banci u financijske operacije u inozemstvu, točnije na tajne, skrbničke račune u inozemstvo. „Ukupna devizna sredstva građana položena na račune Zagrebačke banke d.d. iznose na dan 31.12.1992. godine 1.243.034 tisuća DEM (milijardu 243 milijuna 34 tisuće njemačkih maraka). Stara devizna štednja Zagrebačke banke iznosi 889.617 tisuća DEM (889 milijuna 617 tisuća njemačkih maraka), a drugih banaka 222.236 tisuća DEM“. Osnovno pitanje je, ako Franjo Luković novac od strae devizne štednje nije prebacio na račun Narodne banke Jugoslavije u Beogradu, gdje je novac završio sa deviznih računa u Zagrebačkoj banci? Odgovor na ovo pitanje krije se u tajnom dokumentu Uprave Zagrebačke banke iz 1992. godine. Iz sadržaja tog dokumenta razvidno je kako su devizna sredstva građana prebačena sa računa u Zagrebačkoj banci u Adria Bank AG u Beču (gdje je stara devizna štednja opljačkana iz ZABE pretvarana u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 21 % ukupnog vlasništva); LHB Internationale Handelsbank AG u Frankfurtu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 5 % ukupnog vlasništva); Anglo Yugoslav Bank Ltd. u Londonu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 5 % ukupnog vlasništva); Banque Franco Yougoslave SA u Parizu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 6 % ukupnog vlasništva). Trag ovako opljačkane stare devizne štednje prikriven je fitkivnim vraćanjem dugova kod inozemnih banaka, kao vraćanje obveza bivše SFRJ. Naime, Uprava Zagrebačke banke, točnije Franjo Luković dogovorili su u tajnosti preko Miloševićevih ljudi u Narodnoj banci Jugoslavije (a Franjo Luković i Slobodan Milošević zajedno su radili u Jugobanci) takav financijski aranžman prema kojem Zagrebačka banka nije morala uplatiti devizna sredstva na račun Narodne banke Jugoslavije u Beogradu. Fitkivno je dogovoreno da će Zagrebačka banka podmiriti obveze SFRJ kod stranih banaka. U stvarnosti, preko tih stranih banaka, pod lažnim opravdanjem plaćanja obveza Narodne banke Jugoslavije, Uprava Zagrebačke banke izvlačila je novac od stare devizne štednje u inozemstvo. Novac je prebacivan prvotno na tajne račune kod banaka: Berliner Handels und Frankfurter Bank Frankfurt na Maini; Bayerische Vereinsbank AG, Muenchen; DG Bank u Njemačkoj; Kreditanstalt Fuer Wiederaufbau, Frankfurt na Maini; Union Bank of Switzerland, Zueirch; Swiss Bank Coporation Zueirch; Credit Suisse, Zueirch; Nordbanken, Stockholm, Švedska. Sa tajnih računa u ovim bankama novac je prema nalogu Franje Lukovića prebacivan na tajne račune kod ranije nabrojenih banaka u svijetu. Vladine odluke kojima je opljačkana stara devizna štednja hrvatskih građana, proglašena javnim dugom Republike Hrvatske, predstavlja zapravo legalizaciju pljačke novca hrvatskih štediša koju je početkom 1990.-ih godina provela bankarska elita, kako bi se „dočepala“ gotovinskog kapitala, s kojim su kasnije sredinom 1990.-ih godina mogli planirati i projektirati svoje financijske i ekonomske operacije u Hrvatskoj. Bio je to „početni kapital“, kojim je hrvatska bankarska elita stabilizirala svoj položaj u hrvatskom društvu na početku tranzicijskih procesa, i što je još važnije, u krizno, ratno vrijeme obrane Republike Hrvatske od oružane agresije. Vlada Franje Gregurića najdogovornija je za legalizaciju ove nevjerojatne pljačke, ali je potrebno naglasiti kako niti ranije vlade Stjepana Mesića i Josipa Manolića nisu učinile ništa kako bi spriječile organizirani bankarski kriminal i protuzakonite financijske operacije Uprave Zagrebačke banke. Upravo su ta tri premijera prvih hrvatskih vlada dali „zeleno svjetlo“ za pljačku novca i ušteđevine građana iz Zagrebačke banke. Franjo Luković i njegovi suradnici uživali su zaštitu tadašnje političke elite na čelu s imenovanim premijerima. S druge strane, sama činjenica da se Vlada kod Zagrebačke banke zadužila kako bi građanima vratila dio duga od stare devizne štednje, jasno govori o posebnoj poziciji koju je takvim poslom u odnosu na državu za sebe osigurala sama Uprava Zagrebačke banke. Tko su ljudi koji su početkom 1990.-ih godina sudjelovali u organiziranom bankarskom kriminalu u Zagrebačkoj banci? Tajno izvješće ZABE iz 1992. godine otkriva i podatke o identitetu te organizirane kriminalne skupine:                                                                                                                                                               Milan Artuković, Jakša Barbić, Željko Čović, Filip Filipec, Dalibor Kovačević, Đuro Miladin, Zvonko Pajić, Mato Perak, Josip Petrović, Ivan Sorić, Antun Šporer, Zdravko Tomičić, Marko Župan, Dinko Benolić, Marijan Hanžeković, Ivo Pavliček, Većeslav Rački, Antun Vrdoljak, Franjo Luković, Franjo Filipović, Duilio Belić, Milivoj Goldštajn, Davor Holjevac, Nikola Kalinić, Mladen Mauher, Željko Orsag, Sanja Rendulić, Višnja Subašić, Neda Šarić, Gordana Zrinšćak. Financijskim operacijama u inozemstvu upravljali su i vodili su ih ljudi koje je za to ovlastio osobno Franjo Luković i dao im status povjerenika, odnosno punomoćnika za pojedine poslove, ovisno o ovlaštenjima koja je pojedinim punomoćnicima davao Luković. Kako bi pokušao barem prividno „legalizirati“ ovakve povjereničke financijske operacije Franjo Luković je početkom 1992. godine donio internu, u biti tajnu „Odluku o zastupanju, potpisivanju i predstavljanju Zagrebačke banke d.d.“. Prema toj odluci Zagrebačku banku su, osim glavnog direktora (Franje Lukovića, op.a.) ovlašteni zastupati: punomoćnici po ovlaštenju i punomoćnici po zaposlenju. Tajne financijske operacije u inozemstvu vodili su uglavnom punomoćnici po ovlaštenju. Njihova ovlaštenja opisuje Članak 3., navedene odluke Franje Lukovića: „Punomoćnici po ovlaštenju su osobe koje su to svojstvo stekle dobivanjem pismenog ovlaštenja za zastupanje i potpisivanje Banke, a zastupaju i potpisuju Banku u granicama dobivenog ovlaštenja“. Ovakve punomoći i ovlaštenja potpisivali su isključivo Franjo Luković i Franjo Filipović. Franjo Luković, jedan je od najdugovječnijih čelnih ljudi neke banke u Hrvatskoj, a na čelu Zagrebačke banke d.d. Zagreb nalazi se gotovo dvadesetak godina, pa se čovjek ne može ne zapitati zbog čega je Luković u ZABI nezamjenjiv, čak i nakon navodne prodaje jedne od najvećih hrvatskih banaka talijanskim vlasnicima. Poslovni uspon Franje Lukovića i njegov menadžerski uspjeh na čelu ZABE, zapravo su jedan od najboljih primjera ratnog profiterstva u Hrvatskoj. Upravo zbog toga, Luković je do danas nedodirljiv, nezamjenjiv i zaštićen, iako se u ladicama Državnog odvjetništva protiv njega s godinama nakupilo čak tridesetak kaznenih prijava za niz kaznenih djela u području gospodarskog kriminaliteta. Logičnim se nameće pitanje, hoće li nakon nedavnih ustavnih promjena, vezano uz nezastarijevanje kriminala u pretvorbi i privatizaciji, te ratnog profiterstva, Državno odvjetništvo ili USKOK iz svojih prašnjavih ladica izvući koju od kaznenih prijava protiv Franje Lukovića i pokrenuti poneku istragu. Za početak bi ova o pljački stare devizne štednje u visini od 2,1 milijardu njemačkih maraka bila dovoljno. Nakon toga, Lukovićeva kriminalna piramida srušila bi se poput neke bankarske kule u pijesku

Ovako hercegovački franjevci odgajaju mlade Hrvate da budu ustaše

Široki Brijeg:
Nedavno je u Širokom Brijegu održana tradicionalna manifestacija “Dani Kočerina”. U završnom dijelu manifestacije održan je i malonogometni turnir.

Malonogometni turnir prigodnim riječima otvorio je župnik župe Kočerin fra Mario Knezović ( župnik Knezović je poznat po tekstovima u kojima iznosi izrazito negativan stav o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini) koji je sazvao blagoslov na sudionike i poručio da ovo bude festival sporta i prijateljstva. Nažalost, župnik Knezović se potrudio da ova manifestacija bude daleko do promocije sporta i prijateljstva. Pobjednik malonogometnog turnira za dječiji uzrast je domaća ekipa koja se zvala Crna legija. Ovo je skandal kojeg trebaju osuditi, prije svega, svi Hrvati. Umjesto toga, župnik Mario Knezović je učinio sve da ova djeca dobiju najveću podršku na turniru.

Crna legija je bila jedna od najpoznatijih zločinačkih ustaških jedina nastala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zapovjednik Crne legije bio je Jure Francetić. Niko normalan se nemože poistovijetiti sa tim zločincima.

Župnik fra Mario Knezović i drugi organizatori su iskoristili ovu manifestaciju da udahnu duh zločinačkih ustaških ideja u srca i mozgove hrvatske mladeži u Širokom Brijegu. Kada vidimo ovakve prizore ne treba nas iznenaditi kada vidimo neprijateljstvo koje gaje navijači Širokog Brijega prema Bosni i Hercegovini i kako se ponose sa ustaškim i nacističkim obilježjima.

I ne zaboravite: To su oni dvojni državljani kojima Hrvatska HDZ-ova vlada redovito šalje novac hrvatskih poreznih obveznika.Jer HDZ treba glasove pod bilo koju cijenu.

Jebo vas H D Z

Hrvati kad cete progledati?

HDZ godinama opstaje na vlasti na matrici o ugroženosti Hrvata, a čini se da Hrvati najčešće odlaze iz zemlje iz onih sredina gdje HDZ više od 20 godina ima apsolutnu vlast  Kako je moguće da ljudi ne vide to?   Moć spomenute stranke proizlazi iz toga što vladaju općim dobrom, prirodnim resursima, javnim institucijama, nacionalnim (boračkim i braniteljskim) udruženjima i organizacijama. Oni koji su zaposleni u tim ustanovama ili pripadaju tim organizacijama su uglavnom njihovo glasačko tijelo i te stranke u svake izbore ulaze s ogromnom prednošću pred drugima. Imaju moć, novac i zastrašene i ucijenjene ljude koji rade ono što vođe i političke stranke od njih traže jer od toga imaju korist. Oni drugi koji nisu na nacionalnim i političkim jaslama su također zastrašeni i rijetko se usude suprotstaviti vladajućim elitama. Politika zastrašivanja koju provode velike stranke je stvorila društvo straha Poslijeratni period na prostoru zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije može se nazvati i periodom revizije historije. Veliku ulogu u tome da nekadašnji zločinci postanu ugledne ličnosti odigrale su i vjerske zajednice. Kako je moguće da vjerski zvaničnici veličaju zločince, gdje je tu moral? – Kad vjerski zvaničnici ili ljudi općenito veličaju ratne zločince, onda time nedvosmisleno pokazuju da nemaju ništa protiv zločina koji su počinjeni u njihovo ime ili za njihovu nacionalnu ili vjersku stvar. Štoviše, oni smatraju da su to herojska djela i veličanjem ratnih zločinaca žele dijelom participirati u kolektivnom zlu. . Ratni zločini i ratni zločinci su društveno prihvaćeni, oni su u temeljima ovih društava i zato podršku ratnim zločincima mnogi smatraju moralno ispravnom i opravdanom.  Naša društva prvenstveno društva zlikovaca u kojima su vrline zgažene ili su odbačene. Kako onda očekivati od novih naraštaja da ne postanu zlikovci kad žive i odrastaju među zlikovcima i kad vide da zlikovci bolje prolaze u životu!?

TVORNICA SKANDALA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ

TVORNICA SKANDALA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ: Ako treba i lagat ćemo za Hrvatsku

Dvolicna Barbie, “Kraljica Balkana” u svom elementu

SRPANJ 2019.

TVORNICA SKANDALA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ: Ako treba i lagat ćemo za Hrvatsku

U jeku svoje predsjedničke kampanje, iako je službeno još uvijek ne vodi, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nastavlja nizati skandalozne izjave po kakvima će njen mandat i ostati upamćen. Gostujući nedavno na SRF-u, švicarskoj državnoj televiziji, komentirajući hrvatsku politiku koja takozvanim pushbackom tjera migrante s hrvatskih granica, predsjednica je izjavila kako je „potrebno malo nasilja kada provodite pushback“ ne mareći za činjenicu da pushback nije zakonit. Njena potvrda takve hrvatske politike odjeknula je u brojnim svjetskim medijima, poglavito onima u Europskoj uniji, naravno u negativnom kontekstu, a predsjednica je na to odlučila reagirati novim skandalom.

„Nikakva reinterpretacija, izvlačenje iz konteksta i krivi prijevodi, kako je to napravila švicarska televizija, na moje veliko razočaranje, nema veze ni sa kakvih profesionalizmom. Napravili su ono što rade najgori tabloidi na svijetu. Dakle, uz to što je napravila švicarska televizija ništa neće promijeniti činjenicu da hrvatska policija radi profesionalno, rade s velikom razinom humanosti prema svim tim ljudima, da ih razumiju, da primjena ne nasilja, kako su oni preveli, nego primjena odgovarajuće sile, što nije isto što i nasilje, dakle ja sam rekla odgovarajuća sila, ne prelazi granice propisane hrvatskim i europskim zakonodavstvom, ali ona je ponekad nužna“, rekla je Grabar Kitarović jučer na Krku, a potom medijima održala i „lekciju iz novinarstva“.

„Vi kao hrvatski mediji morate predstaviti hrvatsku stranu te priče, nemojte se povoditi za stranim medijima koji rade tko zna u čijem interesu“, poručila je predsjednica i jasno nam dala do znanja kako danas ona vidi ulogu novinarstva, a ta se uloga može sažeti samo u opisu „nacionalno sluganstvo“. Optužujući strane medije da rade za nečije interese, a samim time, logično je, protiv male ponosne države koja nezakonito provodi pushback, pokazuje i da je predsjednica obožavateljica teorija zavjere, kakvih smo se naslušali u proteklih tridesetak godina. Posebno zabrinjava što predsjednica ne posjeduju čak ni mrvu zdravog razuma kako bi preispitala politiku koju zastupa i činjenicu da je ta politika naišla na kritiku javnosti diljem svijeta, nego joj je zgodnije pribjeći uroti.

Pushback


Pushback hrvatske policije (SCREENSHOT: SRF)

Njenim istupom zgroženo je i Hrvatsko novinarsko društvo (HND) koje je otvoreno poručilo da predsjedničine izjave nisu dostojne funkcije koju ona obnaša, kada novinarkama i novinarima daje sramotan naputak kako da rade svoj posao.

„Osim što na vrlo ružan način i bez ikakvih argumenata optužuje naše inozemne kolege, novinarke i novinare u Hrvatskoj pokušava na vrlo perfidan način disciplinirati da svoj posao rade slijepo vjerujući samo jednoj strani, predstavnicima vlasti, a ne svojim kolegicama i kolegama, koje je praktički etiketirala kao neprijatelje Hrvatske“, poručuju iz HND-a, objašnjavajući kako predsjedničin naputak medijima podsjeća na devedesete godine prošlog stoljeća, kad su pojedini novinari, apologeti tadašnje vlasti, javno govorili „ako treba, lagat ću za Hrvatsku“.

HND poručuje kako posao novinarki i novinara nije raditi u interesu bilo koje politike, nego u interesu javnosti. 

„Naš je posao tragati za istinom ma kakva ona bila. Predsjednici Republike stoga savjetujemo da se bavi poslom koji zahtijeva funkcija na koju je izabrana i da ne dijeli lekcije novinarima“, zaključuju u HND-u.

Na skandalozne predsjedničine optužbe reagirao je i Georg Hässler, švicarski novinar koji je vodio „sporni“ intervju s hrvatskom predsjednicom na SRF-u. 

Georg Hässler i Kolinda Grabar Kitarović


Georg Hässler u razgovoru s Kolindom Grabar Kitarović (SCREENSHOT: SRF)

„Intervju s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović tijekom njenog državnog posjeta Švicarskoj vođen je u skladu sa svim profesionalnim standardima. Konkretno, pitali smo jasna, transparentna pitanja o našem istraživanju na hrvatsko-bosanskoj granici. Ne možemo razumjeti optužbe za dekontekstualizaciju jer smo emitirali i pitanja i trenutne odgovore predsjednice Grabar-Kitarović. Također smo triput provjerili prijevod s engleskog na njemački prije objave priloga. Predsjednica je doista koristila frazu ‘a little bit of force’ koju smo preveli s ‘ein bisschen Gewalt” (u smislu policijskog korištenja sile)’“, rekao je Hässler za N1.

No, nije Grabar Kitarović jučer tijekom posjeta otoku Krku napala samo medije i SRF, već je iskoristila priliku da ponovno napadne pučku pravobraniteljicu Loru Vidović.

„Ja bih voljela da ona malo više vremena provodi na terenu“, izjavila je predsjednica, slično kao i početkom mjeseca kada je na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom teatralno upitala ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, je li pravobraniteljica ikad došla vidjeti kakvo je stanje na terenu, da bi je nakon toga oboje „pozvali“ da dođe na teren i vidi kakvo je stanje. 

Lora Vidović ogovorila je kako je ona osobno, kao i njene kolege, često na terenu, ali nikad ne samo protokolarno i s novinarima te se začudila kako to Božinović ne zna, jer neke posjete dogovara s MUP-om, dok druge obavlja nenajavljeno, kao što je bio nedavni slučaj s posjetom policijskoj postaji u Donjem Lapcu kada su jopj odbili dati bili kakve informacije o postupanju na granici. Pri tom su joj policajci u Donjom Lapcu, prema njenom svjedočenju, rekli da neka sjedne za kompjuter i sama vidi izvješća o postupanju, za što, naravno, treba lozinka koju Vidović, opet naravno, nema. 

Lora Vidović


Lora Vidović na meti je predsjednice već neko vrijeme (FOTO: Lupiga.Com)

Nedavno je pravobraniteljica objavila i pismo koje je zaprimila krajem ožujka, a u kojem jedan policajac iznosi svoje pritužbe o nezakonitim postupanjima policije na terenu, na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Ukratko, policajac koji radi na zaštiti granice, a čije je podatke koji bi mogli otkriti njegov identitet u pismo pravobraniteljica zbog razumljivih razloga zacrnila, objašnjava kako više nema ni volje ni snage gledati što se na granici radi s migrantima. Kaže kako u Hrvatskoj nema azila, osim u pojedinačnim slučajevima za koje se zainteresiraju mediji, nego sve migrante silom vraćaju natrag u BiH. Tvrdi kako se to radi po zapovijedi odozgo u kojoj im je rečeno da se sve obavlja bez ikakve papirologije i bez tragova, da se migrantima uzimaju novci i razbijaju mobiteli. Upravo o tome se u medijima već naveliko pisalo, a policajac je u pismu napomenuo da su svi ti medijski napisi sasvim točni te da je on osobno do sada vratio preko 1.000 migranata u BiH

Grabar Kitarović je u svom medijskom istupu na Krku dala naslutiti kako smatra da to pismo možda i nije autentično te komentirajući rad pučke pravobraniteljice, usput pokazujući kako ne zna ni njenu točnu funkciju pogrešno je nazivajući, postavila pitanje zašto Lora Vidović ne traži očitovanje nadležnih na sve te slučajeve vezane uz migrante. Problem je u tome što to pravobraniteljica i čini. Tako je i u slučaju spomenutog pisma njen ured o tome odmah obavijestio DORH i zatražio provedbu odgovarajuće, učinkovite i neovisne istrage, kako bi se nedvojbeno utvrdilo radi li se o stvarnim činjenicama ili neosnovanim optužbama. No, povratnih informacija nije bilo te je temeljem Zakona o pučkom pravobranitelju i Zakona o nacionalnom preventivnom mehanizmu dostavila pritužbu na znanje i eventualno poduzimanje radnji iz nadležnosti Hrvatskog sabora, predsjedniku Hrvatskog sabora, kao i predsjednicima nadležnih saborskih odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. No, niti s tih adresa pravobraniteljica nije zaprimila povratne informacije pa je iskoristila jedinu preostalu institucionalnu mogućnost i obavijestila javnost o primljenom pismu. 

Pismo

Pismo nezadovoljnog policajca (IZVOR: Pučka pravobraniteljica)

Spomenimo na kraju i kako je policajac u pismo napisao da njegovi nadređeni na spomen imena pravobraniteljice reagiraju na „ružan i neprimjeren način“. Kakvu histeriju u ksenofobnom društvu svojim istupima uzrokuju osobe poput Kolinde Grabar Kitarović najbolje govori letimičan uvid u pretragu na Googleu. Naime, kada u toj tražilici krenete pretraživati ime pravobraniteljice te ukucate „Lora Vidović“, Google vam automatski nudi najčešće pretrage vezane uz njeno ime. A one su: „Lora Vidović Srpkinja“; „Lora Vidović roditelji“; „Lora Vidović nacionalnost“. Toliko o društvu u kojem danas živimo i u kojem je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović.

Lupiga.Com