Category Archives: Hrvatska sramota

Hrvatistan ili Apsurdistan

GDJE MI TO ZIVIMO?

Ovdje se abortus pokušava svrstat pod ubojstvo, a ubojstvo pod sinkopu.

Ovdje ćeš više najebat zbog četiri jointa u autu nego zbog četiri leša ispod auta.

Ovdje se iz prometa umjesto ubojica uklanjaju biciklisti bez kacige i “vozili ste 63 a piše 60.”

Ovdje bakice koje su na pješačkom prešle na crveno bacaju na pod i privode, a tatine sinove koji na pješačkom poberu dvije 16-godišnjakinje bacaju na prvi avion za Švicarsku.

Ovdje inspekcije zatvaraju male trgovce zbog kune viška u kasi, a kase s milijunima manjka ne otvaraju.

Ovdje si sirotinja ako imaš parsto kuna duga, a s parsto milijuna duga si gospodin.

Ovdje se gladnim obiteljima kaže da kruh režu na tanje šnite.

Ovdje pokušavaju dogovorit da možda ipak nisi obitelj ako nemaš dijete.

Ovdje su svi djeca Božja, osim ako imaš Downov sindrom, onda te svećenik odbije pričestit jer Bog po novom uz pare broji i kromosome.

Ovdje je narod dovoljno pametan (glup) da glasa za ekipu koja im obeća soma eura za svako dijete.

I da glasa ponovno iako se to nije dogodilo.

Ovdje ti žele lupit porez na nekretninu na koju si već platio porez.

Ovdje je moguće da osoba umre pred zaključanim vratima Hitne pomoći.

Ovdje moraš platit telekom čak i ako ti nisu isporučili uslugu koju plaćaš.

Ovdje moraš platit i državnu televiziju iako ju ne želiš gledat, a ona ti zauzvrat u subotu u 8 navečer prikazuje dokumentarac o žgaravici.

Ovdje te ta ista televizija te sve češće dezinformira i otpušta one koji te informiraju.

Ovdje se ta televizija usudi reć nešto protiv Gazde tek jučer navečer.

Ovdje ti lik koji je potrošio tvoju penziju na gaće iz Victoria’s secreta prodaje boce s porukom za bolje sutra, koje ćeš možda već sutra skupljat po kontejnerima.

Ovdje teta iz Zadra koja radi na odjelu salama dobije otkaz jer je pojela dvije fete pršuta i oštetila poslodavca za par kuna, a teta iz Siska koja je oštetila proračun za 10 milijuna nakon izlaska iz zatvora može aktivirat saborski mandat.

Ovdje blagajnica želi ići na more, ali ne može jer nema para. Možda i bolje, uz Tominu sinkopu je sigurnija na poslu.

Ovdje se rodilo ličko rukovanje.

Ovdje se objavljuje puno ime, prezime i fotografija čistačice za koju se sumnja da je Tariku Filipoviću ukrala nakit, a kad si bez sumnje pregazio ljude jer si prošao kroz crveno, onda si samo M.N., bez slike.

Ovdje je moja frendica morala platiti 1000 kuna kazne nakon što je pala sa skutera i iščašila vlastito rame. “Za ugrožavanje vlastite sigurnosti” ili nešto slično.

Ovdje te traže rodni list NE stariji od 6 mjeseci, za slučaj da si se u međuvremenu ponovno rodio negdje drugdje.

Ovdje smo imali Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa koji je bio nekoordiniran i neučinkovit, a plaća je svejedno bila 17 tisuća kuna.

Ovdje ti na carini otvore paket pa ti naplate otvaranje paketa.

Ovdje carina hvata dedice koji pokušavaju prodat par adventskih vijenaca uz cestu, a nitko ne hvata dedice koji prodaju naše ceste.

Ovdje poštar ne zvoni dvaput, samo ti ostavi ceduljicu na kojoj piše da nisi bio doma.

Ovdje ti zbog računa od 25 kuna koji su ti “zaboravili” poslat pošalju ovrhu na 700 kuna.

Ovdje na četiri milijuna stanovnika imamo 9.000 vijećnika. New York s osam milijuna stanovnika ima 49.

Ovdje udruge koje skupljaju novac za liječenje hrabre djece troše taj isti novac na vlastite dječje radosti i obeshrabruju sve buduće donacije.

Ovdje se skupi novac za liječenje Ene Šarac, ali joj ga se ne isplati jer “ga nikad nije tražila” a direktori udruge jesu tražili pršute.

Ovdje ti pokušavaju privatizirat jajnike i dogovorit da moraš rodit uvijek, čak i ako su te silovali.

Ovdje je silovanje ozbiljan zločin, osim ako je silovatelj zaređen a žrtva maloljetna, onda samo guliš krumpire i ideš u drugu župu.

Ovdje majci koja izgubi teško bolesno dijete s njegovim zadnjim dahom oduzimaju status njegovateljice (i pomoć od 2500 kuna mjesečno), a državna sisica ekipu u Saboru njeguje plaćom još godinu dana nakon prestanka mandata (više od 2500 kuna mjesečno).

Ovdje se ljudi i dalje svađaju tko je gdje bio ’91., dok djeca rođena ’91. sele u Irsku.

Ovdje se (neka) djeca rođena 2013. i dalje uče da mrze četnike, ali ne i da se ne piše ćetnik.

Ovdje ljudi u odijelima svake 4 godine obećavaju rast, a raste jedino konfekcijski broj njihovih odijela.

Ovdje sudac oslobodi frajera koji je silovao maloljetnicu jer nije vikala “NE”, a osudi PSA jer je lajao. Da je vikala “ne”, možda bi i ona dobila kaznu za buku.

Ovdje se od uhićenja rade kazališne predstave, dok oni koji bi trebali bit u zatvoru gledaju predstave u Londonu.

Tu živimo, u državi punoj tumora koje nitko ne liječi.

Ali ipak moramo biti sretni, jer smo “Svoji na svome”, imamo hrvatsku lisnicu u (tudjem) žepu,proširili smo se po cijelom svijetu,imamo pravo kopanja po kontejnerima za smeče u potrazi za hranom i praznim flašama.Pa ako smo te sreče da i živimo u Zagrebu , možemo dobiti jedanput godišnje tanjur bažula s kobasicom.

Hrvatsko pravosudje leglo mita i korupcije

“Pravda se u Hrvatskoj kupuje novcem.Kaznjavaju se samo siromasi”

Suci pred sudom

Državno sudbeno vijeće ove je godine pokrenulo sedam stegovnih postupaka protiv sudaca: zbog primanja mita, upletenosti u kriminal u stečajnim postupcima, zlouporabe položaja, neurednog obnašanja dužnosti i sudara izazvanog u pijanom stanju. Donosimo pregled tih slučajeva

slika iz galerije

Ponašanje suca zagrebačkog Prekršajnog suda Krešimira Ožanića, koji je prema riječima novinara Indexa Gordana Duhačeka pred pritvorskom ćelijom zatražio priznanje krivnje za komentar koji je Duhaček objavio na Twitteru, prema tumačenju pojedinih pravnih stručnjaka suprotno je kodeksu sudačke etike. No s Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu odgovorili su nam kako neće biti pokretanja stegovnog postupka protiv Ožanića jer je on u cijelosti porekao Duhačekove tvrdnje, a sučev iskaz potvrdio je i jedan od policajaca koji su bili tamo. Ipak, pokazalo se da sudac nije bez grijeha, barem iz prošlosti: Državno sudbeno vijeće još je u ožujku 2014. protiv njega pokrenulo stegovni postupak zbog neurednog obnašanje sudačke dužnosti, novčano ga kaznivši četveromjesečnim oduzimanjem jedne trećine plaće.

Podosta je prašine nedavno podigla i odluka suca Općinskog suda u Splitu Marija Franetovića, koji je nepravomoćno na zatvorsku kaznu od osam mjeseci zbog izazivanja požara osudio Kristiana Vukasovića, 18-godišnjaka s posebnim potrebama. No mladić je iz zatvora ubrzo završio u bolnici i nakon tri tjedna kome umro pod vrlo rijetkom dijagnozom tzv. psihičke smrti, odnosno zbog straha pretrpljenog u zatvoru. Je li sudac Franetović dobro procijenio zatvorenikovo stanje, ne možemo sa sigurnošću znati sve dok splitski Općinski sud eventualno ne ispita taj predmet jer za njega postoji interes Vukasovićeve obitelji, ali i šire javnosti. Možebitni propusti u presudi suca Franetovića već su javno objavljeni, a sučeva nonšalantnost u pristupu predmetu vidljiva je iz toga što je nesretnog Vukasovića u tekstu presude na jednom mjestu preimenovao u potpuno drugu osobu.

Iziritiran radom dotičnih sudaca kao i oslobađajućom presudom Božidaru Kalmeti, predsjednik HSS-a Krešo Beljak založio se za sankcioniranje svih ‘koji su donosili skandalozne presude’. Takve sankcije, koje dovode i do pravomoćnih zatvorskih kazni za suce, već postoje. Tako nas je DSV izvijestio da se trenutno vodi 11 stegovnih postupaka protiv hrvatskih sudaca koje su prijavili predsjednici matičnih sudova, od čega je njih sedam pokrenuto tijekom ove godine. Iako nam je tajnica DSV-a Dijana Rožić Frlan u dopisu navela da je većina stegovnih postupaka pokrenuta zbog neurednog obnašanja sudačke dužnosti, što proizlazi iz članka 62. stavak 2. točka 1. Zakona o DSV-u, u nastavku teksta vidjet ćemo da su određeni suci bili skloni koruptivnim radnjama. Takvi primjeri, čije izvore pronalazimo još u devedesetima, kada je pravosuđe temeljito očišćeno od ‘nepodobnih sudaca’, ne doprinose tome da se Hrvatska pomakne sa zadnjeg mjesta na ljestvici među državama EU-a po povjerenju građana i poduzeća u neovisnost sudaca i sudova.

Robert Pešutić, sudac kaznenog odjela Općinskog suda u Splitu, od svibnja ove godine nalazi se u remetinečkom zatvoru zato što je u studenome 2017. pravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora zbog primanja mita, zloupotrebe službenog položaja i nezakonitog posredovanja. Mediji su još 2003. godine pisali o stegovnom postupku protiv tog suca zbog većeg broja predmeta koji su zbog njegovog nerada otišli u zastaru. Ubrzo zatim tadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava 1861 Dobroslav Paraga prijavio ga je Vrhovnom sudu i Ministarstvu pravosuđa zbog neurednog obnašanja sudačke dužnosti, odnosno zbog nezakazivanja ročišta u postupku protiv Ante Đapića, tadašnjeg predsjednika HSP-a optuženog za krivotvorenje magistarskog rada. Pešutić je na kraju uz objašnjenje na razni skeča oslobodio Đapića, iako u njemu de facto priznaje optuženikov krimen, ali se istodobno zapitao: zar znanstvene radove ne prepisuju i drugi pa nikom ništa? Kada je njegov postupak u Feral Tribuneu argumentirano kritizirao novinar Vladimir Matijanić, Pešutić ga je tužio, a novinar je po pravomoćnosti presude novčano ovršen. Kako dokazuju brojni primjeri, sudske odluke u korist moćnih ostat će tako do danas modus operandi kada je riječ o postupcima protiv medija i novinara.

Nakon mjera tajnog nadzora, Pešutić je uhićen 2011. godine. Prvostupanjsku kaznu od četiri i pol godine zatvora, uz desetogodišnju kaznu zabrane obnašanja dužnosti, Vrhovni sud je ipak smanjio, a nakon suspenzije DSV-a Pešutić je dvije godine odugovlačio s odlaskom u zatvor, povlačeći se s tužbama po Ustavnom sudu i pravdajući se liječničkom dokumentacijom. Od suspenzije pa do odlaska na odsluženje kazne primao je polovicu sudačke plaće. ‘Ta činjenica je određena zakonom, kao i u drugim državama EU-a’, odgovorili su iz Udruge hrvatskih sudaca na naš upit zbog čega suci pod suspenzijom do pravomoćnosti okončanja njihovog postupka primaju polovicu plaće.

Zatvorski život upoznao je i danas 72-godišnji Bariša Gašpar, bivši sudac Visokog trgovačkog suda protiv kojeg je USKOK podigao optužnicu 2009. godine. On je od početka 2007. do 4. rujna iste godine primio ukupno 25 tisuća eura mita od člana uprave firme Civitas Nova, zainteresiranog za ishod jednog sudskog spora koji se nalazio na drugostupanjskom odlučivanju pred navedenim sudom. Pravomoćnom presudom iz 2014. Gašpar je osuđen i za namještanje pravosudnih ispita, a tada mu je zabranjeno obavljanje sudačkog zvanja u trajanju od pet godina i naloženo vraćanje mita u punom iznosu.

DSV je zbog neurednog obnašanja sudačke dužnosti ljetos razriješio dužnosti i sutkinju Visokog prekršajnog suda Antoniju Kovačić. Prema tumačenju DSV-a, sutkinja je godinama gomilala predmete, uglavnom iz domene obiteljskog nasilja, koji su tako pali u zastaru. DSV nam nije želio potvrditi o kolikom je broju predmeta riječ, s obzirom na to da stegovni postupak protiv navedene sutkinje, koja ima pravo žalbe Ustavnom sudu, nije pravomoćno okončan. Antonija Kovačić svojedobno je pretendirala upravo na Ustavni sud. Za sutkinju tog pravosudnog tijela kandidirala se dvaput: 2009. godine, kada je s čak šest glasova ušla u uži izbor, i ponovno 2016. Saopćenje povodom njezinog slučaja prošlog mjeseca je poslao i Socijaldemokratski forum žena SDP-a. U njemu se čude kako na nerad sutkinje i toliki broj neriješenih predmeta godinama nije reagirao nitko od njoj nadređenih. Pa ipak, ‘šoku i nevjerici nema mjesta (…) zbog nemara u poslu koji su dužni obavljati, nitko nas više ne može uvjeriti u namjere nužne reforme pravosuđa i težnje za nultu toleranciju na nasilje’, piše u tom saopćenju.

Stegovnu kaznu ukora DSV je ljetos izrekao i Marisi Matić, sutkinji kaznenog odjela Općinskog suda u Splitu, također zbog neurednog obnašanja dužnosti. Sutkinja Matić u medijima se spominjala nakon što je 2013. u ponovljenom suđenju oslobodila člana Torcide Antonija Vujčića za postavljanje transparenta ‘Srbe na vrbe, nikad zaboravit, nikad oprostit’ u povodu gostovanja srpske Davis Cup reprezentacije u Splitu 2010. godine, i to nakon što ga je sudac Dinko Mešin u prvom stupnju osudio na četiri mjeseca zatvora.

Državno sudbeno vijeće je u kolovoza produžilo suspenziju za još tri mjeseca sutkinji Općinskog suda u Zadru Antoniji Božini. USKOK je protiv nje podigao, a Optužno vijeće splitskog Županijskog suda u studenome 2017. potvrdilo optužnicu za kaznena djela primanja mita, zloupotrebu položaja i ovlasti. Optužena je da je kao sutkinja stalne službe u Benkovcu namještala sudske procese i presude za poznate klijente u suradnji s Gordanom Alavanjom, vlasnicom agencije za nekretnine, pri čemu je navodno primila najmanje 30.700 kuna i 200 eura.

DSV je još 2012. godine prozvao Vesnu Malenicu, sutkinju zagrebačkog Trgovačkog suda, jer nije u propisanom roku i obliku podnijela izvješće o stanju svoje imovine. A ta je imovina već onda bila poput planine: dva stana u Zagrebu, jedan veličine 120 četvornih metara s garažom i drugi od 59 kvadrata, oba kupljena na kredit, stan na Braču, ušteđevina u iznosu od 280 tisuća kuna… Nakon njezinog hapšenja u studenome 2017. godine, porezni USKOK je otkrio nesrazmjer u njezinoj imovini u iznosu od čak 2,3 milijuna kuna. Zajedno s petoricom ostalih osumnjičena je za upletenost u kriminal u mnogim stečajnim postupcima za koje je bila zadužena u razdoblju od 2008. godine. S obzirom na to da njezin slučaj još nije pravomoćno okončan, sutkinja Malenica i dalje prima polovicu sudačke plaće, koja iznosi šest tisuća kuna.

Sutkinji prekršajnog odjela Općinskog suda u Šibeniku Dolores Milaković i sucu prekršajnog odjela istog suda stalne službe u Kninu Ivici Krvavici također je ljetos produžena suspenzija za obnašanje dužnosti za naredna tri mjeseca. Potonjeg USKOK u optužnici od svibnja ove godine tereti za primanje mita jer je lanjske veljače u Kninu prometnom prekršitelju recidivistu u zamjenu za sto eura izrekao blažu novčanu kaznu. Navodno je primio i dvije tisuće kuna mita od drugog prometnog prekršitelja kojem je zauzvrat također propisao blažu novčanu kaznu od predložene. Zbog ‘sitniša’ je sudački ugled izgubila i sutkinja Milaković. Ona je optužena za zloupotrebu položaja jer je u dogovoru s Krvavicom u postupku koji se zbog vožnje pod utjecajem alkohola, nezaustavljanja po naredbi policijskog službenika i nekorištenja sigurnosnog pojasa vodio protiv njegovog poznanika lani izrekla ukupnu kaznu od 1.700 kuna, što je mnogo blaža kazna od predložene koja je bila 6.200 kuna.

Dalibora Vodanovića, 67-godišnjeg kaštelanskog suca, tereti se pak za stegovno djelo nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti. DSV-u ga je prijavio predsjednik Općinskog prekršajnog suda u Splitu Milan Grljušić jer je u lipnju s 1,98 promila alkohola u krvi izazvao sudar. Nije poznato je li i Vodanović zbog suspenzije DSV-a već podnio žalbu Ustavnom sudu nakon što je u srpnju udaljen s dužnosti.

Zanimljiv je i predmet bivšeg suca Općinskog suda u Crikvenici Marina Črnje čije se rabote istražuje od početka tisućljeća, a protiv njega se, zajedno s odbjeglim Miroslavom Kutlom, od 2011. vodi i kazneni postupak zbog izvlačenja 23 milijuna kuna iz Tiska u drugoj polovici 1990-ih. Nakon što je godinama primao pola sudačke plaće, ovog je mjeseca razriješen sudačke dužnosti zbog navršenih 70 godina života.

Ružica Pavlović-Drmačić, bivša sutkinja Prekršajnog suda u Bjelovaru, razriješena je sudačke dužnosti 4. svibnja 2017. godine, i to nakon što je 2015. nepravomoćno osuđena na godinu dana zatvora uvjetno zbog zloupotrebe položaja i ovlasti. Ona je od ožujka 2009. do kolovoza 2011. godine nezakonito samoj sebi isplatila putne troškove u ukupnom iznosu od 16.018 kuna. U lipnju 2017. Ustavnom je sudu podnijela žalbu na odluku DSV-a. Lani se pak neuspješno kandidirala za radno mjesto voditelja Odjela za pravne, kadrovske i opće poslove bjelovarske Opće bolnice.

Posebna kategorija ove pravosudne priče bila bi i javno preispitivanje odgovornosti sudaca u predmetima od pojačanog interesa javnosti. Još se pamti presuda šibenske sutkinje Maje Šupe, koja je poduzetnika Tomislava Horvatinčića oslobodila odgovornosti za smrt talijanskog bračnog para Salpietro. No kako je zatim ustanovljeno da je sutkinja počinila niz povreda Zakona o kaznenom postupku, Horvatinčiću se ponovno sudilo pa je u ožujku ove godine nepravomoćno kažnjen s četiri godine i deset mjeseci zatvora.

Možda bismo u zaključku ove priče trebali podsjetiti na završnu riječ čuvene riječke sutkinje Ike Šarić spomenutom Robertu Pešutiću: ‘Kao sudac ste trebali činiti napore u suzbijanju društveno-pogibeljnih kaznenih djela, a primali ste mito i narušili ugled ne samo splitskog suda, nego i hrvatskog pravosuđa te povjerenje građana u sudstvo.’

Dali hrvatska ustaško orijentirana vlada ima snage izvuči se iz kaljuže zla u koju tone sve dublje i dublje?

“Nacionalne manjine nisu krive za vaše greške i propuste”

Inicijativa mladih za ljudska prava poziva predsjednicu i premijera, saborske zastupnike iz vladajućeg i opozicijskog političkog spektra da se ujedine u zaštiti i promociji ljudskih prava, a ne u prozivkama onih koji ukazuju na mržnju i nasilje. “Pozivamo ih da prestanu trošiti javni novac na sponzoriranje komemoracija i koncerata koji promoviraju mržnju, zločine i zločinačke režime, da uklone ustaška znakovlja i simbole ustaške i fašističke ideologije, da se konačno udruže u zaustavljanju netrpeljivosti i mržnje koja vlada u našem društvu”, poručuju iz YIHR-a.

“Trenutno svjedočimo verbalnim napadima i osudama zastupnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, od strane premijera, članova Vlade te saborskih zastupnika iz vladajućeg i opozicijskog političkog spektra koji za klimu mržnje i nasilja koja vlada u društvu kao odgovorne zlonamjerno prozivaju upravo pripadnike manjina. U isto vrijeme izostaju osude brojnih izjava, činjenja i nečinjenja koja kao rezultat imaju veličanje mržnje, kršenje ljudskih prava te slavljenje nasilja, zločina i zločinačkih režima iz prošlosti”, stoji u priopćenju YIHR-a.Zbog svega navedenog predsjednicu, premijera, članove Vlade, zastupnike i zastupnice Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta, gradonačelnike iz YIHR-a upućuju da krivca za nasilje i mržnju ne traže u pripadnicima nacionalnih manjina već u njima samima

Upozoravaju kako jasna, uporna i kontinuirana osuda svih recentnih slučajeva ne postoji.

“Za zaključiti je da upravo pripadnici nacionalnih manjina ne smiju govoriti o društvenom posrnuću iako je odgovornost svih građana i građanki upravo ukazivati i reagirati na sve ono što je u državi problematično. Žalosno je što predsjednicu, premijera, Vladu i većinu zastupnika ne zanima što se u društvu srozavanju minimalni standardi ljudskih prava, a to je ovih dana i mjeseci konkretizirano u obliku premlaćivanja, kamenovanja i psovanja ljudi jer su „pogrešnog“ nacionalnog podrijetla. Njih muči što o tome govori – Srbin”, ističu iz YIHR-a.

Dodaju kako je sramotno da gotovo svi politički akteri kršenja ljudskih prava koja su počinjena u posljednje vrijeme vide kao priliku za manipulacije i vlastiti politički profit, a ne kao potrebu da stanu u obranu temeljnih vrijednosti naše države i vrate povjerenje građanima svih pripadnosti u vladavinu prava.

Pučka pravobraniteljica te međunarodne organizacije i tijela koja imaju mandat štiti i zagovarati prava nacionalnih manjina redovno oštro upozoravaju da porast govora mržnje te kaznenih i prekršajnih djela motiviranih mržnjom ugrožava stabilnost i napredak društva, ali nažalost bezuspješno.Dodaju kako je sramotno da gotovo svi politički akteri kršenja ljudskih prava koja su počinjena u posljednje vrijeme vide kao priliku za manipulacije i vlastiti politički profit

Zbog svega navedenog predsjednicu, premijera, članove Vlade, zastupnike i zastupnice Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta, gradonačelnike iz YIHR-a upućuju da krivca za nasilje i mržnju ne traže u pripadnicima nacionalnih manjina već u njima samima.

Od njih traže da predlože i usvoje zakone koji jasno i oštro definiraju temelje kažnjavanja počinitelja prekršajnih i kaznenih djela, a vezanih za korištenje i upotrebu simbola mržnje u koje spadaju fašistički i ustaški simboli, traže da se suzdrže od izjava i djelovanja koje promovira nasilje, mržnju i zločine te nedvojbeno i redovno javno i najoštrije osude svakog tko takve izjave uputi.

“Pozivamo ih da prestanu trošiti javni novac na sponzoriranje komemoracija i koncerata koji promoviraju mržnju, zločine i zločinačke režime, da uklone ustaška znakovlja i simbole ustaške i fašističke ideologije s pročelja objekata na vašim institucijama i gradovima. Pozivamo ih da se konačno udruže u zaustavljanju netrpeljivosti i mržnje koja vlada u našem društvu”, zaključuju iz inicijative.

Jebo vas HDZ

Braco Hrvati, pa kakvi ste vi to  ljudi? Godinama vec podupirete i glasate za HDZ. Svi imate puna usta nekakvih uhljeba koji zahvaljujuci HDZ-u zive na vas racun.. A onda nastavljate po starom,birate HDZ. Osim onih koji su lazni branitelji i onih koji se grebu kraj HDZ-a, sta vi drugi imate od njih? Pa “adezejci” na ocigled prave budale od vas i vi svejedno sutite ko pizde. Sramot!. Koliko vam je bolnica izgradio HDZ ili koliko skola, djecjih vrtica? Koliko je novih tvornica izgradjeno? Zato ima pun kurac novih crkvi. Crkve nicu na sve strane kao lude gljive poslije kise. Crkva ni bog bolesnoj djeci nece pomoci. Hrvati, promislite malo svojom glavom. Ne budite vjecito ovce koje drugi vode.I zapamtite HDZ NIJE HRVATSKA STRANKA. Isto ko i vecina onih koje u svom predznaku koriste hrvatsko ime. Probudite se Hrvati. Mala djeca umiru jer ne mogu kod doktora.Kojih naprosto nema, zahvaljujuci pohlepnosti vladajuce stranke.Jer kazu da jednostavno nemaju novaca za vise place lijecnicima.Stravicno je da se za pojedine preglede mora cekati mjesecima. Za vozni park izdajnika i lopova se trose milijuni kuna a za bolnice nema novca. Mozda bi stari Izraelski avioni donijeli poboljsanje? Srecom novac nije potrosen na skart. A od tog novca bi se moglo izgradit puno bolnica. Zasto dozvoljavate da djeca pate u bolovima jer lijekovi su preskupi a bagra se bogati i zivo im se jebe za tudje muke. Njima je dobro. U isto vrijeme koliko je bolnica izgradjeno u Svercegovini hrvatskim novcem? Koliko je novca uplaceno na uredjenje i popravak crkava?Koliko novaca odlazi u “dijasporu” na ime mirovina dvojnih drzavljana?Zalosno…

HDZ nije i nikad nece biti demokratska stranka.Zapamtite to. ZNA SE…

Bez mira u mirovini

Ana Kuzmanić, Ivana Perić 25.09.2019. Ljudska prava Prema posljednjim informacijama s HZMO-a trenutno radi 11558 umirovljenika. Dio umirovljenika doista radi jer želi aktivniji život, no činjenica je da više od 50 posto umirovljenika živi na rubu siromaštva, stoga im ne preostaje više opcija od ponovnog ulaska u svijet rada. Naime, prosječna starosna mirovina za srpanj, a koju prima najveći broj umirovljenika, iznosila je 2228 kuna, dok mirovinu manju od tisuću kuna prima 153546 umirovljenika. Dodamo li tome one osobe koje se nalaze u iznosu “između” dolazimo do brojke od 586 613 osoba s primanjima nižim od 2228 kuna, tj. 55.31 posto umirovljenika. Za mir u mirovini još se treba izboriti.

P S Sad stvarno mozete vidjeti sta su znacile parole tipa “Hrvatska lisnica u hrvatskome dzepu” i ostala domoljubna sranja.Zaista je sada hrvatska lisnica u hrvatskom dzepu, ali kako vidite skoro pa prazna.Isti oni koji su se razbacivali sa takvim parolama nemaju problem sa praznom lisnicom, Jer oni znaju kako da ih napune.Vlast je u njihovim rukama i oni je iskoristavaju do maksimuma.Rekao je hrvatski Poglavnik Krivousti:”Mi necemo dati vlast u ruke onima koji se nisu znali izboriti za nju” I zato sada nastoje zadrzati tu vlast pod svaku cijenu.Jaz izmedju onih koji su se znali izborit za vlast i onih koji nisu svakim danom postaje sve veci.

Ljudsko pravo na normalan zivot, bez rovanja po kontejnerima za smece, nije u planu vladajuce stranke. Stvarno je cinicna objava kako ce mirovine biti 20% vece onima koji rade jos dvije godine. Znaci do 67. Dakle ako sada imaju 1000 zivotinja place , pardon kuna, onda ce imat 1200. Na zdravlje…

Suradnja Vatikana sa ustašama

Ovako je Vatikan pomogao ustašama da pobjegnu od Tita

 

Alojzije Stepinac, Ante Pavelić

LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD Čini mi se da je Vatikan vjerovao da su nacisti manje zlo od komunista koji su im bili neprijatelj broj jedan Papa Franjo je najavio da će Vatikan iduće godine otvoriti tajne arhive koje sadrže dokumente iz Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada je na čelu Vatikana bio kontroverzni Papa Pio XII. Riječ je o arhivima od 1939. do 1958. godine među kojima je stotine pisama i raznih drugih dokumenata, a bit će zanimljivo vidjeti što će se točno otkriti obzirom da za Pija postoje dvije strane priče  – ona da nije napravio dovoljno da spriječi uzlet fašizma, dok oni koji ga podržavaju tvrde da je Pio XII u pozadini radio na spašavanju Židova od Holokausta. Pitanje je hoće li među arhivima biti i dokumenata koji se tiču NDH, ustaša i Ante Pavelića, kojima je Vatikan bio usputna stanica prije bijega u Argentinu. Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, kad je bilo potpuno očito da je samo pitanje dana kad će savezničke vojske napokon slomiti nacistički režim, a s njima i sve ostale fašističke države, poput NDH, najgori zločinci već su užurbano planirali svoj bijeg. Najviši nacistički dužnosnici živjeli su u golemom strahu od ratnih sudova zato što su znali da će ih proglasiti krivima zbog Holokausta Židova. Svoj bijeg planirala je i vrhuška Nezavisne Države Hrvatske, na čelu s Antom Pavelićem, koji je kasnije našao utočite u Argentini. Autor Uki Goñi, možda i najzaslužniji čovjek za otvaranje argentinskih arhiva i razotkrivanje bijega nekih od najgorih zločinaca, u razgovoru za Express prije nekog vremena otkrio je da je utočište odabrano pomalo slučajno.  “Odbjegli hrvatski zločinci očajnički su trebali utočište. Prvo su se zaputili u Austriju, a zatim u Italiju. Međutim, zaštita koju im je Vatikan pružao nije mogla trajati unedogled. Već sredinom 1947. godine postignut je tajni dogovor između Washingtona, Londona i Vatikana da pošalju hrvatske bjegunce u Argentinu”, ispričao nam je Goni. Pavelić je bio svjestan kakva ga sudbina čeka Savezničke vođe su već krajem 1942. godine objavile da zločini neće pobjeći pravdi. Sovjetsko vojno pravosuđe, takvo kakvo jest, sredinom iduće godine počelo je sa suđenjima zarobljenim nacistima optuženima za ubijanje Židova. Krajem 1944. godine britanski BBC počeo je objavljivati imena pojedinaca optuženih za ratne zločine i ponavljati da ih čeka suđenje nakon rata. Pavelić je bio savršeno svjestan kakva ga sudbina čeka padne li u ruke partizanima i zbog toga je već 1943. godine kupio šezdesetak argentinskih putovnica kako bi osigurao bijeg najviših    dužnosnika i njihovih obitelji.                                                                                          Pavelić i najbliži suradnici su početkom 1944. godine počeli pripremati svoj neizbježni slom skrivanjem zlata i novca u Švicarskoj. Prema nekim procjenama, Hrvati su uspjeli prebaciti 2400 tona zlata i ostalih dragocjenosti u Bern. Potvrđena su dva transfera zlata: 358 kilograma zlata prebačeno je u Švicarsku narodnu banku u svibnju 1944. godine, a dodatnih 980 kilograma dospjelo je u kolovozu iste godine. Čini se da je ovih 980 kilograma zapravo ukradeno iz središnje banke Kraljevine Jugoslavije 1941. godine i skrivano negdje izvan Hrvatske. Posljednje zlato pod hrvatskom kontrolom Krajem te godine je Konstantin Kammerhofer, Himmlerov osobni predstavnik u Hrvatskoj, obavijestio nadređene da je ustaško povlačenje već počelo. Pavelićeva supruga, jedna kći i nekoliko rođaka kreću u Austriju, u Semmering. Unatoč svemu, Pavelić je novu, 1945. godinu, čestitao Himmleru obećanjima da će hrvatski vojnici bez oklijevanja boriti se rame uz rame s njemačkim vojnicima sve do konačne pobjede. Dok je obećavao vječnu vjernost Himmleru, Pavelić je planirao bijeg i pljačku ustaške države. Početkom svibnja 1945. godine je 45 kovčega zlata hrvatske riznice, posljednje zlato pod izravnom hrvatskom kontrolom, podijelio na dva dijela i jedan dio, 13 kovčega, poslan je u inozemstvo s Pavelićem. Ostatak je skriven kod zagrebačkih franjevaca u samostanu. Priča se da je u tom blagu, osim zlatnih poluga, bilo i mnoštvo vjenčanih prstenova, dragulja, pa čak i zlatnih zuba žrtava hrvatskih koncentracijskih logora.  Blago će ostati tamo, pod zaštitom Katoličke crkve, sve do 1946. godine, kad su komunisti otkrili gdje se nalazi i zaplijenili ga. Nakon kraja Drugog svjetskog rata došlo je i do masovnih suđenja diljem Europe, ali i najvećeg suđenja za ratne zločine u Nürnbergu. Argentinski diktator Juan Peron, inače veliki obožavatelj nacističkih režima, oštro se protivio svim tim suđenjima. Kako je on to rekao: “Uvjeren sam da i argentinski narod smatra Nürnberške procese sramotnima. Nisu dostojni pobjednika koji se ponašaju kao da nisu pobijedili. Sada znamo da su saveznici zaslužili poraz. Peronova politika uključivala je fašizam Tijekom mandata sam često govorio protiv Nürnberga što je uvreda koju povijest neće zaboraviti”. Ispričao je to Peron početkom sedamdesetih godina tijekom izgona u Španjolsku, a samo nekoliko mjeseci prije trijumfalnog povratka u rodnu zemlju. Uzevši u obzir tako oštre osude suđenja ratnim zločincima poražene strane, uzevši u obzir skrivanje fašista raznih država, uzevši u obzir Peronove diktatorske tendencije, pitali smo Gonija je li Peron bio fašist.  “Peron je bio peronist. Njegova politika uključivala je elemente fašizma, ali on nije bio potpuni fašist. Peron je bio jako fleksibilan te je njegova politika uključivala mješavinu kapitalizma, populizma, fašizma i socijalizma. Nazvao je svoj politički program Trećim putem te ga predlagao kao alternativu kapitalizmu i komunizmu. Neki od zločinaca 2. svjetskog rata odbjeglih u Argentinu vidjeli su određene sličnosti između Peronova Trećeg puta i fašizma. Ti zločinci su isto tako smatrali da je njihov fašizam nekakva zlatna sredina između kapitalizma i komunizma”, pojasnio nam je argentinski autor.  Kad već Peron nije bio fašist, pitali smo Gonija zašto je Argentina prihvatila toliko zločinaca. “Tajni dogovor o prihvatu nacista i fašista postignut je u vrijeme povlačenja Amerikanaca i Britanaca iz Italije. Vidite, Italija je bila pod njihovom kontrolom od oslobođenja i Amerikanci su isprva bili jako zagrijani za hvatanje ratnih zločinaca. Nekoliko jako bitnih hrvatskih kriminalaca uhićeno je u Italiji i poslano u Jugoslaviju na suđenje. Sredinom 1947., tijekom povlačenja, postigli su tajni dogovor s Vatikanom da Hrvate pošalju negdje izvan Europe. Argentina je prihvatila Hrvate i zato su otišli tamo.”  U svojoj knjizi je Goni pojasnio da je Pavelić proveo godinu dana nakon sloma NDH u Austriji, i to pod budnim okom britanskih vojnih i tajnih službi. Ljutiti Josip Broz Tito tražio je Pavelićevo izručenje, a slao je čak i točnu adresu gdje se Pavelić skriva u Austriji, ali Britanci su se pretvarali da nemaju pojma ni o čemu. Njihovo ministarstvo vanjskih poslova slalo je pisma Amerikancima i Sovjetima te su ih pitali da nisu kojim slučajem vidjeli Pavelića. Negdje u travnju 1946. godine odselio se Pavelić u Rim u pratnji ustaškog poručnika Dragutina Došena. Obojica su nosili halje rimokatoličkih svećenika i smjestili se u Ulicu Gioacchino Belli broj 3 u prostorije Collegio Pio Pontificio.  Prema izvještajima američkih obavještajnih službi, bila je to jedina zgrada u Rimu pod punom upravom Vatikana i trebali su posebni dokumenti za ulazak. S vremenom su Amerikanci uspjeli pohvatati sve konce priče i uvidjeli su golemu upletenost Vatikana u skrivanje raznih zločinaca. Primjerice, u svibnju 1946. godine je Pavelić boravio u Castel Gandolfu, ljetnoj papinskoj rezidenciji, gdje mu je društvo radio bivši ministar rumunjske kvislinške vlade. Doznali su Amerikanci da je Pavelić redovito imao sastanke i sa stanovitim monsinjorom Montinijem. Montini će kasnije postati papa Pavao VI. Negdje pred kraj 1946. godine došao je brzojav iz Londona u Washington gdje su Britanci obavijestili kolege da Jugoslavija traži pet ratnih zločinaca koji se skrivaju iza vatikanskih zidina.  “Bio bi to jako neugodan presedan da britanske vlasti uhićuju ljude na vatikanskom teritoriju bez suglasnosti vatikanskih vlasti”, pisalo je u brzojavu. Amerikanci su se pomalo cinično složili i rekli da bi bilo najbolje kad bi Jugoslaveni osobno tražili pomoć od Vatikana zato što imaju diplomatskog predstavnika tamo.” Do kraja te godine su se pojavile glasine da je Pavelić otputovao za Argentinu, koristeći dobro uhodanu mašineriju Juana Perona, ali već početkom 1947. godine su ga Amerikanci otkrili u samostanu svete Sabine. Njihove obavještajne službe bile su jedne od rijetkih koje su se doista trudile uhvatiti Pavelića, ali im je predstavljao problem to što je Pavelić imao na raspolaganju basnoslovno bogatstvo ukradeno iz hrvatske središnje banke, ali i oduzeto od prognanih Židova i Srba. Priča se o stotinama tona zlata i tisućama karata dijamanata koje je Pavelić prokrijumčario iz Hrvatske. Nije nužno Vatikan podržavao ustaše Očito je Katolička crkva odigrala golemu ulogu u skrivanju raznih zločinaca tijekom i nakon Drugog svjetskog rata što je doista neugodna povijest za Vatikan. Goni, pak, ima dobro objašnjenje za nastalu situaciju:  “Nije nužno Vatikan podržavao naciste ili ustaše u Hrvatskoj. Vatikan ih jest vidio kao zaštitu od nadolazećeg komunizma. Ne samo da su pomagali ratnim zločincima da pobjegnu, nego je Vatikan upogonio ekstenzivnu mrežu lobista da pokušaju osigurati amnestije važnim nacističkim zločincima nakon rata. Čini mi se da je Vatikan vjerovao da su nacisti manje zlo od komunista koji su im bili neprijatelj broj jedan. Kad je riječ o hrvatskim zločincima, Vatikan, Washington i London su ih nakon rata slali u Jugoslaviju da se bore protiv Josipa Broza Tita i njegova režima”.  Relativno nedavno objavljeni tajni američki dokumenti pojašnjavaju zašto nisu željeli uhvatiti i izručiti ustaškog poglavnika.   “Danas, u očima Vatikana, Pavelić je militantni katolik, čovjek koji je griješio, ali je griješio u ime borbe za katoličanstvo. Zbog toga Pavelić uživa zaštitu Vatikana. Znamo da Pavelić održava kontakte s Vatikanom koji ga smatra militantnim katolikom koji se jučer borio protiv Pravoslavne crkve, a danas se bori protiv komunističkog ateizma. Stav Vatikana je da Pavelića ne treba izručiti Titovu režimu jer on nikome neće dati pravedno suđenje. Izručenje bi samo oslabilo borbu protiv ateizma i pomoglo komunizmu. Pavelićeve zločine iz prošlosti neće zaboraviti, ali Vatikan drži da mu mogu suditi samo Hrvati putem katoličke i demokratske vlade. Pavelić je navodno odgovoran za smrti oko 150.000 ljudi, ali Tito je Staljinov agent. A Staljin je odgovoran za desetke milijuna mrtvih u Ukrajini, Bijeloj Rusiji, Poljskoj, Baltiku i baltičkim državama tijekom 25 godina”, stoji u povjerljivim američkim dokumentima.  Pavelićev bijeg, čini se, koordinirao je Krunoslav Draganović. Jedni tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je maskirao u svećenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je zamaskirao u redovnicu. Treći, zgražajući se, poriču obje ove priče. Kažu da mu Pavelić nije vjerovao ni koliko je crno pod noktom pa je poglavnik u Argentinu pobjegao krijući se od njega. Goni, pozivajući se na dostupne dokumente, kaže da je ova posljednja verzija vjerojatno najtočnija.   Ustaški poglavnik nije dobio čak ni dozvolu za dolazak u Argentinu, što je bio jedan od ključnih preduvjeta legalnog dolaska. Formular za izdavanje svojevrsne osobne iskaznice u Buenos Airesu ispunjen je tek nekoliko dana nakon Pavelićeva dolaska u novi svijet. Goni, zbog svega toga, pretpostavlja da je Peronova tajna policija preuzela Pavelića izravno s broda, vrlo vjerojatno čak i prije nego što je brod Sestriere pristao u luku. Peron je imao odlično uhodan sustav prebacivanja raznih zločinaca u Argentinu i jedan od ključnih ljudi sustava bio je Branko Benzon, bivši veleposlanik NDH u Berlinu, koji je nakon rata postao bliski Peronov suradnik. Svoj utjecaj je koristio da bi pomagao zločincima Benzon je bio nevjerojatni šarmer, koji je jednako mogao razgovarati s Hitlerom i prebaciti se na šarmiranje Eve Peron, prve dame Argentine. Uživao je veliki utjecaj u uredu za imigraciju, uredu koji je omogućio bijeg čak i Eugenu Didi Kvaterniku, drugom najmoćnijem čovjeku NDH. Svoj utjecaj je Benzon koristio da bi pomagao hrvatskim zločincima, ali i zlostavljao Židove. Njegova bilješke “J. NO B.” često je označavala židovske molbe za ulazak u državu. Bilješka, inače, znači “Židov, ne, Benzon” i po tome se znalo da je on osobno naredio odbijenicu.  Nisu samo ustaše našle utočište u Argentini, nego su se tu našli i Adolf Eichmann, glavni i odgovorni za masovne deportacije mađarskih Židova tijekom 2. svjetskog rata, Josef Mengele, “anđeo smrti” iz Auschwitza, odgovoran za odabir žrtava za plinske komore i mnogi drugi. Ali nisu svi uživali takve povlastice kao hrvatski fašisti. “Argentinska vojska i nacionalističke organizacije održavale su bliske veze s hrvatskim, francuskim i belgijskim fašistima koji su došli u Argentinu. Te katoličke fašiste je argentinsko društvo ubrzo asimiliralo. Mnogi su završili u argentinskoj tajnoj službi, a neki su dobili čak i predavačke pozicije na državnim sveučilištima. Međutim, nisu održavali tako bliske veze s odbjeglim njemačkim i austrijskim nacistima. Okorjeli nacisti bili su pagani i nisu se osjećali ugodno kad bi surađivali s argentinskom vojskom i nacionalistima koji su bili tradicionalni katolici. Već 1938. godine je njemačko veleposlanstvo u Buenos Airesu poslalo izvješće o “Židovskom pitanju u Argentini” gdje su zaključili da su svi Argentinci barem dijelom Židovi zato što je većina imala pretke podrijetlom iz Španjolske. Nacistima su svi Španjolci bili dijelom Židovi zbog velikog broja Židova koji su živjeli u Španjolskoj sve dok ih katolički kraljevi nisu protjerali 1492. godine”, pojašnjava nam Goni. Drugi važan Hrvat s one strane oceana bio je Gino Monti de Valsassina, popularno zvani grof od Montija, inače Talijan hrvatskog podrijetla. Tijekom Drugog svjetskog rata radio je kao špijun nacističke vojne obavještajne službe te kao časnik njihova ratnog zrakoplovstva. Osobno je preuzimao odgovornost za naciste U Buenos Airesu je surađivao s Rodolfom Freudeom, šefom argentinske obavještajne službe, kako bi odbjegli nacisti imali sve potrebne dozvole za ulazak i boravak u državi. Osobno je preuzimao moralnu i materijalnu odgovornost za te naciste. Monti je dobio unosne ugovore za opremanje socijalnih klinika Evite Peron, namijenjene isključivo siromašnima, kako bi mogao neometano financirati svoje poduhvate. Međutim, taj posao mu je propao zato što je Evitu počeo pratiti ugled poslovne žene koja nema naviku podmirivati ispostavljene račune u cijelosti ili na vrijeme. Pavelić, barem sudeći prema dostupnim materijalima, nije ovisio o dobroj volji svojih novih domaćina, nego je mogao trošiti blago ukradeno iz NDH.  Emerson Bigelow, američki obavještajac, pisao je krajem 1946. godine o točnijim brojkama. Prema njegovim tvrdnjama, Pavelić je iz NDH izvukao oko 350 milijuna švicarskih franaka, većinom zlatnika. Britanske vlasti su zaplijenile oko 150 milijuna franaka vrijedno zlato na austrijsko-švicarskoj granici, a ostatak je skrivan negdje u Vatikanu. Pozamašan dio prebačen je u Španjolsku i Argentinu. Mnogi dokumenti su u međuvremenu uništeni U Argentini je Pavelić pokušavao uspostaviti svojevrsnu vladu u egzilu, ali to nije baš najbolje funkcioniralo unatoč basnoslovnom bogatstvu kojim se dičio odbjegli ustaški zločinac. Godine 1952. je američkim obavještajcima ispričano da je Pavelić poslao Antu Čudinu i Marka Čavića u Europu s eksplicitnim uputama za prebacivanje 250 kilograma zlata za Argentinu.  “Izvor nije upoznat s točnim raspletom misije, ali znamo da je posljednjih dana Pavelić nudio 200 kilograma zlata na tržištu Buenos Airesa preko posrednika Juana Heinricha”, prenosi u svojoj knjizi “Odessa” Goni povjerljive dokumente CIA-e. Heinrich je inače Ivo Heinrich, jedan od upravitelja Jasenovca. Argentinske vlasti pažljivo su čuvale sve dokumente o krijumčarenju ustaša i nacista, ali sve dok Goni nije počeo čeprkati po arhivima, nitko nije htio spominjati tu doista sramotnu epizodu njihove povijesti. Mnogi dokumenti su uništeni u međuvremenu, ali čak i ovaj manji dio pokazuje kakva sprega je vladala između velikih sila svijeta samo kako bi spasili šačicu najgorih zločinaca otkako je zabilježene povijesti.

Sud odlučio: Sele Francov grob – sljedeći Pavelić i Luburić?

      Jedna država odlučno kreće u obračun sa svojim fašističkim naslijeđem, a hoće li se usput obračunati s ustašama?                                                                                       

PIŠE Raif Okić Miho Dobrašin 24. RUJNA 2019.

Jedna država odlučno kreće u obračun sa svojim fašističkim naslijeđem, a hoće li se usput obračunati s ustašama? Spanjolski Vrhovni sud odobrio je u utorak premještanje posmrtnih ostataka nekadašnjeg diktatora Francisca Franca iz mauzoleja udaljenog 50-kilometara od Madrida na jedno javno groblje pored glavnog grada Španjolske. Potpredsjednica španjolske socijalističke vlade najavila je da će ostaci biti premješteni u najkraćem roku dok je odvjetnik Francove obitelji, koja se protiv premještanju, poručio kako će pravdu tražiti na europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.  Španjolska socijalistička vlada premijera Pedra Sáncheza je, po dolasku na vlast prije 14 mjeseci, pokrenula ekshumaciju Francovih ostataka tvrdeći da oni ne smiju ostati u mauzoleju financiranom javnim novcem te da to mjesto služi za odavanje počasti diktatoru, a trebalo bi biti mjesto pijeteta žrtvama obiju strana tijekom španjolskog građanskog rata i poraća, prenosi Hina. Iako se to čini kao lokalna španjolska stvar, pitanje je što će se sada dogoditi s posljednjim počivalištima dvojice zloglasnih Hrvata. Ante Pavelić također je u Madridu, a Vjekoslav Maks Luburić sahranjen je u Carcaixentu.   Kako je Express već ranije pisao, njhove privatne grobnice nisu u mauzolejima već u gradskim grobljima zajedno s desexima drugih grobova lokalnog stanovništva. Vlast u Carcaixentu pokrenula je inicijativu o premještanju grobnice u lipnju prošle godine, kad su na vlast u Španjolskoj došli socijalisti, najavivši premještanje posmrtnih ostataka diktatora Francisca Franca iz javnog mauzoleja pored Madrida.                                                   Španjolski zakon o povijesnom sjećanju, koji se odnosi na Španjolski građanski rat i režim nakon njega, nadopunjen je u rujnu s ciljem premještanja Francovih ostataka. U nadopuni zakona nema, međutim, članka koji bi se odnosio na druge osobe pokopane u Španjolskoj koje nisu sudjelovale u Španjolskom građanskom ratu ili režimu nakon njega.  Zato su tamošnje vlasti sve pokušale dogovoriti s Luburićevom obitelji, ali i putem hrvatskog diplomatskog predstavništva u Madridu. Slali su pisma na sve moguće adrese, a redom su dobijali neodređene odgovore. Luburićev sin, Vjekoslav Hernáiz Luburić, odbio je premještanje grobnice njegovog oca. Do sada je potencijalno premještanje groba bilo u sferi razmatranja i lokalnih napora, da bi se sada sve ozbiljnije postavljalo pitanje hoće li u nekoj skorijoj budućnosti i Carcaixent imati pravno uporište za izmještanje groba krvnika iz Jasenovca.                                                                              Pavelić i Luburić rođeni su u BiH, Pavelić kod Konjica, a Luburić kod Ljubuškog, a razlog zbog kojeg bi se njihovi grobovi preselili su taj što su postali mjesto hodočašća ekstremnih desničara, što je također pitanje kojim se bavi novi španjolski zakon. Nakon što je 1945. pobjegao iz Hrvatske, Pavelić je spas potražio u Argentini, ali nakon neuspjelog atentata na njega 1957. godine u Buenos Airesu, kada ga je pokušao ubiti srpski emigrant Blagoje Jovović, Pavelić se preselio u Španjolsku jer je imao dobre odnose s Francovim režimom. Tamo je umro 1959. godine, u 70. godini života. Luburić se također preselio u Francovu Španjolsku 1949. godine. Živio je u Valenciji gdje je vodio tiskaru u kojoj je izdavao proustaške časopise. Agenti Udbe infiltrirali su se u tiskaru i ubili ga 1969. godine. 

22. RUJAN: NACIONALNI DAN BORBE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA

Koliki je u tome utjecaj svakodnevnog zivota, mrznje koja se uvukla u hrvatsko drustvo,osjecaj bespomocnosti u borbi za egzistenciju,bezvoljnost,utjecaj Katolicke crkve? Naravno tu treba naglasiti i potpunu bezosjecajnost i beskrupuloznost hrvatske vlade.

NASILJE JE U PORASTU I SVE JE BRUTALNIJE: U zadnjih 20 godina U ISTRI SU UBIJENE 22 ŽENE!

20.09.2019 06:00 | Autor: Danijela BAŠIĆ-PALKOVIĆ

Arhiva

Lani je u Hrvatskoj bilo 535 kaznenih djela u kojima su žene bile žrtve obiteljskog nasilja. Zastrašujući je podatak da je samo u prvih osam mjeseci ove godine evidentirano čak 639 takvih kaznenih djela. Ne smijemo zaboraviti da se tu radi o tamnoj brojci koja je desetostruko veća, što znači da na jednu prijavu protiv nasilnika sigurno još deset žena trpi nasilje, ističe glasnogovornica Sigurne kuće Istra Branka Žužić

Nacionalni Dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se u znak sjećanja na tragediju koja se 22. rujna 1999. godine dogodila na zagrebačkom Općinskom građanskom sudu kada je na ročištu tijekom brakorazvodne parnice suprug ubio suprugu te sutkinju i odvjetnicu, a teško ranio zapisničarku, ali i na sve druge žene koje su nasilno izgubile svoje živote. Tim povodom danas će se u Puli održati tradicionalni mimohod protiv nasilja nad ženama u organizaciji Sigurne kuće Istra koja je od svog osnutka 2006. godine prerasla u izuzetno važnu i potrebnu instituciju koja pomaže ženama žrtvama nasilja.

Problem nasilja najviše pogađa žene, a prisutan je u svim dobnim strukturama, bez obzira na socioekonomski status, podrijetlo i obrazovanje. Od osnutka do danas Sigurnoj kući Istra se za pomoć obratilo 1.130 žena. Različite oblike psihosocijalne, psihološke i pravne podrške dobila je 901 žena, a na tajne lokacije smješteno je 134 žena, ali i 178 djece. Trenutno su na tajnim lokacijama u Istri smještene četiri žene, majke s kojima je petoro djece. 

Prvi, drugi, treći šamar 

Koordinatorica Sigurne kuće Jadranka Černjul naglašava da je iz ovih podataka jasno je da veliki broj žena nema potrebu za smještanjem u sklonište, već problem obiteljskog nasilja rješavaju kroz ostale vidove podrške – psihosocijalnu, psihološku i pravnu.

Veći broj žena ne reagira odmah kada partner počne pokazivati nasilno ponašanje, misleći da se radi o izoliranom događaju koji se više neće ponoviti, prolaznoj fazi, sramoti o kojoj ne treba nitko znati. Zastrašujući je podatak da fizičko nasilje u velikom broju slučajeva počinje kada žena ostane u drugom stanju, ili kada se dijete rodi, znači u trenucima kada su žene najranjivije. Nama se najčešće obraćaju kada fizički napadi krenu i prema djeci ili kada nasilne epizode postanu toliko intenzivne da ih je nemoguće sakriti. Najčešće su to udarci po glavi i tijelu šakama i nogama, guranje u zidove i stiskanje oko vrata, šutiranje, bacanje na pod, šamaranje, sve do premlaćivanja predmetima, opisuje koordinatorica Sigurne kuće Jadranka Černjul.

Uz to idu urlanje, psovke, vrijeđanje, prijetnje ubojstvom… Černjul kaže da ne postoji fizičko nasilje bez psihičkog. Žene koje više godina trpe nasilje, zbog stalnog straha i iščekivanja sljedeće nasilne epizode pokazuju simptome PTSP-a, a dugogodišnji stres ostavlja posljedice i na njihovo zdravstveno stanje.

Teško je reći da li nasilja ima sve više ili se žene češće nego ranije odlučuju na prijavljivanje. Tome su vjerojatno doprinijele i kampanje protiv nasilja nad ženama koje dobivaju puno više medijskog prostora. Po našim iskustvima policija dobro odradi svoj dio posla, sve bolje to odrađuju i centri za socijalnu skrb, ali onog trenutka kada stvari dođu do suda sve stane Konkretno, mjere zabrana prilaska žrtvi i privremene mjere kao što je provjera djeteta do okončanja brakorazvodnog postupka donose se relativno brzo. Međutim, kazneni postupci su pravni mastodonti koji traju godinama. Nasilnik se u pravilu ne zadrži u pritvoru duže od 24 sata, protiv njega je pokrenut postupak, ali do njegovog okončanja nasilnik je na slobodi! Tako imate situacije kada je nasilnik i dalje opasan, još je i dodatno bijesan, službeno ima izrečenu mjeru zabrane približavanja, ali to ga ne sprečava da negdje ne napadne svoju žrtvu. Jer dok žena pozove policiju, on može napraviti svašta. Upravo zbog toga žena i dalje nastavlja živjeti u strahu. Kada tome pridodate da najčešće ima djecu o kojoj treba brinuti, a istovremeno treba biti funkcionalna i smirena majka, možete zamisliti kakav je to psihološki pritisak i kako izgleda takav život, govori Černjul

PODMUKLI CILJ IZAZIVANJA RATA POD SVAKU CIJENU, OPRAVDAVA SREDSTVA

Tuđmanov ministar priznao: Prvi smo napali Srbe da bi počeo rat

SPEKTAR

vnfdhzu379ghf

Ministar policije u Tuđmanovoj vladi: Prvi su napadnuti Srbi! Napadnuto je Borovo Selo kako bi se isprovocirao rat!

Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska!. Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat“, tvrdi Boljkovac.

U ekskluzivnom intervjuu za dnevni list „Vijesti“, koji je namijenjen srpskoj dijaspori u Njemačkoj, Josip Boljkovac, prvi ministar policije u Tuđmanovoj vladi rekao je kako je Hrvatska 1991. planski napala Srbe u Hrvatskoj i namjerno izazvala rat. Boljkovac tvrdi i da su se Tuđman i Milošević tokom cijelog rata dogovarali i donosili odluke zajedno.

Glavaš me za vrijeme svjedočenja optužio da sam ga proganjao zbog rušenja mosta na rijeci Dravi u Osijeku. On je rekao da je most srušio da bi se grad zaštitio od tenkova JNA, a ja sam rekao da je JNA u tom trenutku bila regularna vojska jedne međunarodno priznate države, a Hrvatska, koja tada još nije bila priznata, dio Jugoslavije„, rekao je Boljkovac i dodao kako su njegova svjedočenja na suđenju Glavašu bila cenzurirana.

Na pitanje novinara ko je zapravo započeo rat, Boljkovac iznenađujuće odgovara: „Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska!. Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat„.

Dalje nastavlja kako je rat zapravo bio posljedica dogovora između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH i razmijeni stanovništva kroz etničko čišćenje.„Tuđman je Miloševiću prepustio Bosansku Posavinu, a Milošević njemu pomogao da se riješi Srba u Krajini.Imam materijalne dokaze da je bivši general JNA i kasnije general hrvatske vojske Milivoj Petković organizirao povlačenje Hrvata iz Bosanske Posavine„, tvrdi Boljkovac.Na pitanje o eventualnim dokazima dogovora Tuđmana i Miloševića, Boljkovac  odgovara kako mu je jednom prilikom, kada je donio naredbu o hapšenju ubojica šefa policije u Osijeku Josipa Rajhl Kira, Tuđman rekao kako i Milošević misli da on više ne bi smio biti na čelu MUP-a. Kao drugi dokaz navodi da je Tuđmanov bliski suradnik, Hrvoje Šarinić tokom rata kod Miloševića bio najmanje 40 puta.Dalje optužuje Tuđmana da je njegov cilj bio rat po svaku cijenu. „Prema njegovoj ideji, Srbi su trebali nestati iz Hrvatske, a ubojstvo Kira naređeno je od samog vrha države„, govori Boljkovac.

Dodaje kako su 1991. godine, prije nego što je bio ispaljen i prvi metak porodice uglednih hrvatskih političara bile  spremne na bijeg. Među njima navodi visokopozicionirane HDZ-ovce, ali i bivšeg predsjednika Hrvatske Stipu Mesića.

P S. Vjerujem da ce biti dosta onih koji se ovaj tekst omalovazavat, ismijavat i normalmo negirat.Scenarij je poznat: ” Komunjara, Srboljub, crveni Kmer, mrzitelj svega hrvatskog i jos nekoliko pridjeva uz poznate psovke.” Uglavnom komentari onih ciji je intelektualni nivo vrlo blizu nule….Jer istina je neumoljiva , nedvojbena, nepobitna i nezaustavljiva…

Zašto se predsjednica na Korčuli poziva na mučeništvo ljudi koji su surađivali s njemačkim okupatorima?

Grabar Kitarović je u utorak otkrila spomenik fra Bernardinu Sokolu, čovjeku koji je ubijen nakon što je Nijemcima prijavio sedam partizana

Dragan Markovina Fra Sokol je njemačkoj komandi, i to neposredno pred oslobođenje grada, prijavio da se na susjednom otočiću Vrniku skriva sedam partizana, koji su nakon toga uhapšeni i strijeljani. Priča je posebno zanimljiva, s obzirom da je podatak o toj Sokolovoj dojavi, njemački vojnik, suradnik partizana, prenio časnoj sestri Manes Karninčić. Ta predstojnici zavoda Anđela čuvara u Korčuli, koja je također bila suradnica partizanskog pokreta, prenijela je tu informaciju dalje, ali su Nijemci bili brži i ovu sedmoricu se nije moglo zaštiti.

Jučer su na otočiću Badiji ispred Korčule, uz prisutstvo i govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, svečano otvorene galerija i bista fra Bernardina Sokola. Naizgled je riječ o jednom protokolarnom događaju, kakvih u mandatu predsjednice ima na desetine. Međutim, to je samo naizgled tako. Fra Bernardin Sokol je čovjek koji je u aktualnom naletu povijesnog revizionizma, postao simbol hercegovačkih franjevaca koji upravljaju Badijom i netko na čije se nasljeđe pozivaju. Na isti način se u govoru prilikom otvaranja galerije postavila i predsjednica republike, zahvalivši se svim hrvatskim mučenicima, pa tako i Sokolu, koji su ubijeni da bi ona mogla postati predsjednica.

O čemu se zapravo radi? Fra Bernardina Sokola su doista u rujnu 1944. godine, bez suda, ubili korčulanski partizani. Međutim, ključno pitanje za budućnost hrvatskog društva na temi odnosa prema nasljeđu Drugog svjetskog rata jeste, da li to što je netko ubijen bez suđenja, tog čovjeka automatski kvalificira za uzor kojeg bismo trebali slijediti? Pitanje je, naravno, sugestivno. Zašto to govorim? Iz razloga što u knjizi ‘Sjećanja jedne generacije’, o međuratnoj i ratnoj Korčuli, koja je objavljena 1990., kao i u memoriji Korčule, postoje svjedočanstva o razlozima zbog kojih je Sokol ubijen.

Fra Sokol je Nijemcima prijavio sedam partizana

On je, naime, njemačkoj komandi, i to neposredno pred oslobođenje grada, prijavio da se na susjednom otočiću Vrniku skriva sedam partizana, koji su nakon toga uhapšeni i strijeljani. Priča je posebno zanimljiva, s obzirom da je podatak o toj Sokolovoj dojavi, njemački vojnik, suradnik partizana, prenio časnoj sestri Manes Karninčić. Ta predstojnici zavoda Anđela čuvara u Korčuli, koja je također bila suradnica partizanskog pokreta, prenijela je tu informaciju dalje, ali su Nijemci bili brži i ovu sedmoricu se nije moglo zaštiti.

Pored Manes Karninčić, prior samostana na Badiji, Andro Vid Mihičić, kasniji kustos splitske Galerije umjetnina te Moderne galerije u Zagrebu i redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, je također, još od 1941. godine, bio aktivni suradnik partizanskog pokreta. Isto vrijedi i za većinu ostalih franjevaca na Badiji, kao i za korčulanske dominikance i dominikanke. Nitko od njih, ne samo što nije stradao, nego su i dobili priznanja za sudjelovanje u antifašističkom pokretu.

Zašto se Crkva poziva baš na njegovo nasljeđe?

Tu sad dolazimo do ključnog pitanja. Zbog čega se od svih ljudi crkva odlučila pozivati na nasljeđe Bernardina Sokola, a ne primjerice na nasljeđe Andre Vida Mihičića? Odgovor koji bi u sebi sadržavao isključivo činjenicu da je Sokol bio ubijen, jednostavno ne može biti dovoljan, jer čovjeka ponajviše određuje ono što je radio, stvarao i ostavio u nasljeđe. To bi međutim bio u prvom redu problem crkve, a tek potom i posredno problem društva.

No, kada se predsjednica pozove na to da je ona sljednica Sokolovog nasljeđa, to predstavlja primarno problem hrvatskog društva. Prije svega zato što to nije točno, a potom što dodatno podgrijava ionako rašireni revizionizam i potpunu relativizaciju moralnih izbora u Drugom svjetskom ratu. Republika Hrvatska je nastala i omogućena je upravo na izboru i nastojanjima ljudi kao što su bili bio Andro Vih Mihičić i Manes Karninčić, na koje i crkva može biti ponosna. A svaka negacija i prešućivanje te činjenice odvodi društvo i zemlju u raskorak s modernim svijetom.