Category Archives: Hrvatska sramota

Sud odlučio: Sele Francov grob – sljedeći Pavelić i Luburić?

      Jedna država odlučno kreće u obračun sa svojim fašističkim naslijeđem, a hoće li se usput obračunati s ustašama?                                                                                       

PIŠE Raif Okić Miho Dobrašin 24. RUJNA 2019.

Jedna država odlučno kreće u obračun sa svojim fašističkim naslijeđem, a hoće li se usput obračunati s ustašama? Spanjolski Vrhovni sud odobrio je u utorak premještanje posmrtnih ostataka nekadašnjeg diktatora Francisca Franca iz mauzoleja udaljenog 50-kilometara od Madrida na jedno javno groblje pored glavnog grada Španjolske. Potpredsjednica španjolske socijalističke vlade najavila je da će ostaci biti premješteni u najkraćem roku dok je odvjetnik Francove obitelji, koja se protiv premještanju, poručio kako će pravdu tražiti na europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.  Španjolska socijalistička vlada premijera Pedra Sáncheza je, po dolasku na vlast prije 14 mjeseci, pokrenula ekshumaciju Francovih ostataka tvrdeći da oni ne smiju ostati u mauzoleju financiranom javnim novcem te da to mjesto služi za odavanje počasti diktatoru, a trebalo bi biti mjesto pijeteta žrtvama obiju strana tijekom španjolskog građanskog rata i poraća, prenosi Hina. Iako se to čini kao lokalna španjolska stvar, pitanje je što će se sada dogoditi s posljednjim počivalištima dvojice zloglasnih Hrvata. Ante Pavelić također je u Madridu, a Vjekoslav Maks Luburić sahranjen je u Carcaixentu.   Kako je Express već ranije pisao, njhove privatne grobnice nisu u mauzolejima već u gradskim grobljima zajedno s desexima drugih grobova lokalnog stanovništva. Vlast u Carcaixentu pokrenula je inicijativu o premještanju grobnice u lipnju prošle godine, kad su na vlast u Španjolskoj došli socijalisti, najavivši premještanje posmrtnih ostataka diktatora Francisca Franca iz javnog mauzoleja pored Madrida.                                                   Španjolski zakon o povijesnom sjećanju, koji se odnosi na Španjolski građanski rat i režim nakon njega, nadopunjen je u rujnu s ciljem premještanja Francovih ostataka. U nadopuni zakona nema, međutim, članka koji bi se odnosio na druge osobe pokopane u Španjolskoj koje nisu sudjelovale u Španjolskom građanskom ratu ili režimu nakon njega.  Zato su tamošnje vlasti sve pokušale dogovoriti s Luburićevom obitelji, ali i putem hrvatskog diplomatskog predstavništva u Madridu. Slali su pisma na sve moguće adrese, a redom su dobijali neodređene odgovore. Luburićev sin, Vjekoslav Hernáiz Luburić, odbio je premještanje grobnice njegovog oca. Do sada je potencijalno premještanje groba bilo u sferi razmatranja i lokalnih napora, da bi se sada sve ozbiljnije postavljalo pitanje hoće li u nekoj skorijoj budućnosti i Carcaixent imati pravno uporište za izmještanje groba krvnika iz Jasenovca.                                                                              Pavelić i Luburić rođeni su u BiH, Pavelić kod Konjica, a Luburić kod Ljubuškog, a razlog zbog kojeg bi se njihovi grobovi preselili su taj što su postali mjesto hodočašća ekstremnih desničara, što je također pitanje kojim se bavi novi španjolski zakon. Nakon što je 1945. pobjegao iz Hrvatske, Pavelić je spas potražio u Argentini, ali nakon neuspjelog atentata na njega 1957. godine u Buenos Airesu, kada ga je pokušao ubiti srpski emigrant Blagoje Jovović, Pavelić se preselio u Španjolsku jer je imao dobre odnose s Francovim režimom. Tamo je umro 1959. godine, u 70. godini života. Luburić se također preselio u Francovu Španjolsku 1949. godine. Živio je u Valenciji gdje je vodio tiskaru u kojoj je izdavao proustaške časopise. Agenti Udbe infiltrirali su se u tiskaru i ubili ga 1969. godine. 

22. RUJAN: NACIONALNI DAN BORBE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA

Koliki je u tome utjecaj svakodnevnog zivota, mrznje koja se uvukla u hrvatsko drustvo,osjecaj bespomocnosti u borbi za egzistenciju,bezvoljnost,utjecaj Katolicke crkve? Naravno tu treba naglasiti i potpunu bezosjecajnost i beskrupuloznost hrvatske vlade.

NASILJE JE U PORASTU I SVE JE BRUTALNIJE: U zadnjih 20 godina U ISTRI SU UBIJENE 22 ŽENE!

20.09.2019 06:00 | Autor: Danijela BAŠIĆ-PALKOVIĆ

Arhiva

Lani je u Hrvatskoj bilo 535 kaznenih djela u kojima su žene bile žrtve obiteljskog nasilja. Zastrašujući je podatak da je samo u prvih osam mjeseci ove godine evidentirano čak 639 takvih kaznenih djela. Ne smijemo zaboraviti da se tu radi o tamnoj brojci koja je desetostruko veća, što znači da na jednu prijavu protiv nasilnika sigurno još deset žena trpi nasilje, ističe glasnogovornica Sigurne kuće Istra Branka Žužić

Nacionalni Dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se u znak sjećanja na tragediju koja se 22. rujna 1999. godine dogodila na zagrebačkom Općinskom građanskom sudu kada je na ročištu tijekom brakorazvodne parnice suprug ubio suprugu te sutkinju i odvjetnicu, a teško ranio zapisničarku, ali i na sve druge žene koje su nasilno izgubile svoje živote. Tim povodom danas će se u Puli održati tradicionalni mimohod protiv nasilja nad ženama u organizaciji Sigurne kuće Istra koja je od svog osnutka 2006. godine prerasla u izuzetno važnu i potrebnu instituciju koja pomaže ženama žrtvama nasilja.

Problem nasilja najviše pogađa žene, a prisutan je u svim dobnim strukturama, bez obzira na socioekonomski status, podrijetlo i obrazovanje. Od osnutka do danas Sigurnoj kući Istra se za pomoć obratilo 1.130 žena. Različite oblike psihosocijalne, psihološke i pravne podrške dobila je 901 žena, a na tajne lokacije smješteno je 134 žena, ali i 178 djece. Trenutno su na tajnim lokacijama u Istri smještene četiri žene, majke s kojima je petoro djece. 

Prvi, drugi, treći šamar 

Koordinatorica Sigurne kuće Jadranka Černjul naglašava da je iz ovih podataka jasno je da veliki broj žena nema potrebu za smještanjem u sklonište, već problem obiteljskog nasilja rješavaju kroz ostale vidove podrške – psihosocijalnu, psihološku i pravnu.

Veći broj žena ne reagira odmah kada partner počne pokazivati nasilno ponašanje, misleći da se radi o izoliranom događaju koji se više neće ponoviti, prolaznoj fazi, sramoti o kojoj ne treba nitko znati. Zastrašujući je podatak da fizičko nasilje u velikom broju slučajeva počinje kada žena ostane u drugom stanju, ili kada se dijete rodi, znači u trenucima kada su žene najranjivije. Nama se najčešće obraćaju kada fizički napadi krenu i prema djeci ili kada nasilne epizode postanu toliko intenzivne da ih je nemoguće sakriti. Najčešće su to udarci po glavi i tijelu šakama i nogama, guranje u zidove i stiskanje oko vrata, šutiranje, bacanje na pod, šamaranje, sve do premlaćivanja predmetima, opisuje koordinatorica Sigurne kuće Jadranka Černjul.

Uz to idu urlanje, psovke, vrijeđanje, prijetnje ubojstvom… Černjul kaže da ne postoji fizičko nasilje bez psihičkog. Žene koje više godina trpe nasilje, zbog stalnog straha i iščekivanja sljedeće nasilne epizode pokazuju simptome PTSP-a, a dugogodišnji stres ostavlja posljedice i na njihovo zdravstveno stanje.

Teško je reći da li nasilja ima sve više ili se žene češće nego ranije odlučuju na prijavljivanje. Tome su vjerojatno doprinijele i kampanje protiv nasilja nad ženama koje dobivaju puno više medijskog prostora. Po našim iskustvima policija dobro odradi svoj dio posla, sve bolje to odrađuju i centri za socijalnu skrb, ali onog trenutka kada stvari dođu do suda sve stane Konkretno, mjere zabrana prilaska žrtvi i privremene mjere kao što je provjera djeteta do okončanja brakorazvodnog postupka donose se relativno brzo. Međutim, kazneni postupci su pravni mastodonti koji traju godinama. Nasilnik se u pravilu ne zadrži u pritvoru duže od 24 sata, protiv njega je pokrenut postupak, ali do njegovog okončanja nasilnik je na slobodi! Tako imate situacije kada je nasilnik i dalje opasan, još je i dodatno bijesan, službeno ima izrečenu mjeru zabrane približavanja, ali to ga ne sprečava da negdje ne napadne svoju žrtvu. Jer dok žena pozove policiju, on može napraviti svašta. Upravo zbog toga žena i dalje nastavlja živjeti u strahu. Kada tome pridodate da najčešće ima djecu o kojoj treba brinuti, a istovremeno treba biti funkcionalna i smirena majka, možete zamisliti kakav je to psihološki pritisak i kako izgleda takav život, govori Černjul

PODMUKLI CILJ IZAZIVANJA RATA POD SVAKU CIJENU, OPRAVDAVA SREDSTVA

Tuđmanov ministar priznao: Prvi smo napali Srbe da bi počeo rat

SPEKTAR

vnfdhzu379ghf

Ministar policije u Tuđmanovoj vladi: Prvi su napadnuti Srbi! Napadnuto je Borovo Selo kako bi se isprovocirao rat!

Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska!. Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat“, tvrdi Boljkovac.

U ekskluzivnom intervjuu za dnevni list „Vijesti“, koji je namijenjen srpskoj dijaspori u Njemačkoj, Josip Boljkovac, prvi ministar policije u Tuđmanovoj vladi rekao je kako je Hrvatska 1991. planski napala Srbe u Hrvatskoj i namjerno izazvala rat. Boljkovac tvrdi i da su se Tuđman i Milošević tokom cijelog rata dogovarali i donosili odluke zajedno.

Glavaš me za vrijeme svjedočenja optužio da sam ga proganjao zbog rušenja mosta na rijeci Dravi u Osijeku. On je rekao da je most srušio da bi se grad zaštitio od tenkova JNA, a ja sam rekao da je JNA u tom trenutku bila regularna vojska jedne međunarodno priznate države, a Hrvatska, koja tada još nije bila priznata, dio Jugoslavije„, rekao je Boljkovac i dodao kako su njegova svjedočenja na suđenju Glavašu bila cenzurirana.

Na pitanje novinara ko je zapravo započeo rat, Boljkovac iznenađujuće odgovara: „Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska!. Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat„.

Dalje nastavlja kako je rat zapravo bio posljedica dogovora između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH i razmijeni stanovništva kroz etničko čišćenje.„Tuđman je Miloševiću prepustio Bosansku Posavinu, a Milošević njemu pomogao da se riješi Srba u Krajini.Imam materijalne dokaze da je bivši general JNA i kasnije general hrvatske vojske Milivoj Petković organizirao povlačenje Hrvata iz Bosanske Posavine„, tvrdi Boljkovac.Na pitanje o eventualnim dokazima dogovora Tuđmana i Miloševića, Boljkovac  odgovara kako mu je jednom prilikom, kada je donio naredbu o hapšenju ubojica šefa policije u Osijeku Josipa Rajhl Kira, Tuđman rekao kako i Milošević misli da on više ne bi smio biti na čelu MUP-a. Kao drugi dokaz navodi da je Tuđmanov bliski suradnik, Hrvoje Šarinić tokom rata kod Miloševića bio najmanje 40 puta.Dalje optužuje Tuđmana da je njegov cilj bio rat po svaku cijenu. „Prema njegovoj ideji, Srbi su trebali nestati iz Hrvatske, a ubojstvo Kira naređeno je od samog vrha države„, govori Boljkovac.

Dodaje kako su 1991. godine, prije nego što je bio ispaljen i prvi metak porodice uglednih hrvatskih političara bile  spremne na bijeg. Među njima navodi visokopozicionirane HDZ-ovce, ali i bivšeg predsjednika Hrvatske Stipu Mesića.

P S. Vjerujem da ce biti dosta onih koji se ovaj tekst omalovazavat, ismijavat i normalmo negirat.Scenarij je poznat: ” Komunjara, Srboljub, crveni Kmer, mrzitelj svega hrvatskog i jos nekoliko pridjeva uz poznate psovke.” Uglavnom komentari onih ciji je intelektualni nivo vrlo blizu nule….Jer istina je neumoljiva , nedvojbena, nepobitna i nezaustavljiva…

Zašto se predsjednica na Korčuli poziva na mučeništvo ljudi koji su surađivali s njemačkim okupatorima?

Grabar Kitarović je u utorak otkrila spomenik fra Bernardinu Sokolu, čovjeku koji je ubijen nakon što je Nijemcima prijavio sedam partizana

Dragan Markovina Fra Sokol je njemačkoj komandi, i to neposredno pred oslobođenje grada, prijavio da se na susjednom otočiću Vrniku skriva sedam partizana, koji su nakon toga uhapšeni i strijeljani. Priča je posebno zanimljiva, s obzirom da je podatak o toj Sokolovoj dojavi, njemački vojnik, suradnik partizana, prenio časnoj sestri Manes Karninčić. Ta predstojnici zavoda Anđela čuvara u Korčuli, koja je također bila suradnica partizanskog pokreta, prenijela je tu informaciju dalje, ali su Nijemci bili brži i ovu sedmoricu se nije moglo zaštiti.

Jučer su na otočiću Badiji ispred Korčule, uz prisutstvo i govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, svečano otvorene galerija i bista fra Bernardina Sokola. Naizgled je riječ o jednom protokolarnom događaju, kakvih u mandatu predsjednice ima na desetine. Međutim, to je samo naizgled tako. Fra Bernardin Sokol je čovjek koji je u aktualnom naletu povijesnog revizionizma, postao simbol hercegovačkih franjevaca koji upravljaju Badijom i netko na čije se nasljeđe pozivaju. Na isti način se u govoru prilikom otvaranja galerije postavila i predsjednica republike, zahvalivši se svim hrvatskim mučenicima, pa tako i Sokolu, koji su ubijeni da bi ona mogla postati predsjednica.

O čemu se zapravo radi? Fra Bernardina Sokola su doista u rujnu 1944. godine, bez suda, ubili korčulanski partizani. Međutim, ključno pitanje za budućnost hrvatskog društva na temi odnosa prema nasljeđu Drugog svjetskog rata jeste, da li to što je netko ubijen bez suđenja, tog čovjeka automatski kvalificira za uzor kojeg bismo trebali slijediti? Pitanje je, naravno, sugestivno. Zašto to govorim? Iz razloga što u knjizi ‘Sjećanja jedne generacije’, o međuratnoj i ratnoj Korčuli, koja je objavljena 1990., kao i u memoriji Korčule, postoje svjedočanstva o razlozima zbog kojih je Sokol ubijen.

Fra Sokol je Nijemcima prijavio sedam partizana

On je, naime, njemačkoj komandi, i to neposredno pred oslobođenje grada, prijavio da se na susjednom otočiću Vrniku skriva sedam partizana, koji su nakon toga uhapšeni i strijeljani. Priča je posebno zanimljiva, s obzirom da je podatak o toj Sokolovoj dojavi, njemački vojnik, suradnik partizana, prenio časnoj sestri Manes Karninčić. Ta predstojnici zavoda Anđela čuvara u Korčuli, koja je također bila suradnica partizanskog pokreta, prenijela je tu informaciju dalje, ali su Nijemci bili brži i ovu sedmoricu se nije moglo zaštiti.

Pored Manes Karninčić, prior samostana na Badiji, Andro Vid Mihičić, kasniji kustos splitske Galerije umjetnina te Moderne galerije u Zagrebu i redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, je također, još od 1941. godine, bio aktivni suradnik partizanskog pokreta. Isto vrijedi i za većinu ostalih franjevaca na Badiji, kao i za korčulanske dominikance i dominikanke. Nitko od njih, ne samo što nije stradao, nego su i dobili priznanja za sudjelovanje u antifašističkom pokretu.

Zašto se Crkva poziva baš na njegovo nasljeđe?

Tu sad dolazimo do ključnog pitanja. Zbog čega se od svih ljudi crkva odlučila pozivati na nasljeđe Bernardina Sokola, a ne primjerice na nasljeđe Andre Vida Mihičića? Odgovor koji bi u sebi sadržavao isključivo činjenicu da je Sokol bio ubijen, jednostavno ne može biti dovoljan, jer čovjeka ponajviše određuje ono što je radio, stvarao i ostavio u nasljeđe. To bi međutim bio u prvom redu problem crkve, a tek potom i posredno problem društva.

No, kada se predsjednica pozove na to da je ona sljednica Sokolovog nasljeđa, to predstavlja primarno problem hrvatskog društva. Prije svega zato što to nije točno, a potom što dodatno podgrijava ionako rašireni revizionizam i potpunu relativizaciju moralnih izbora u Drugom svjetskom ratu. Republika Hrvatska je nastala i omogućena je upravo na izboru i nastojanjima ljudi kao što su bili bio Andro Vih Mihičić i Manes Karninčić, na koje i crkva može biti ponosna. A svaka negacija i prešućivanje te činjenice odvodi društvo i zemlju u raskorak s modernim svijetom.

Opljackano jucer ali nikad kaznjeno

JE LI OVO SLUČAJNO? DALI CE IKADA NETKO ODGOVARATI ZA OVE PLJACKE? A NOVIH I SVJEZIH PRIMJERA IMAMO SVE VISE. HDZ NE SPAVA DOK JE VRIJEME PLJACKE.

Dijelite svima! Najveća pljačka Hrvatske: Donosimo popis svih aktera

Kada treba opaliti kaznu kakvom prosječnom hrvatskom ugostitelju, ili se pak obračunati s bakicama na tržnicama tada su hrvatske institucije više no revne. No, kada je riječ o moćnicima s društveno političke scene tada pravosuđe pokaže svoje pravo lice, a suđenja se pretvaraju u dugogodišnje trakavice kojima se konac ne nadzire. Da je tome tako potvrđuje slučaj bivšeg premijera i šefa HDZ-a Ive Sanadera koji ni u srijedu nije iznio vlastitu obranu na zagrebačkom Županijskom sudu. Uzrok tome zdravstvene su tegobe suoptužene Nevenke Jurak, vlasnice marketinške agencije Fimi media po kojoj je ime dobila najveća hrvatska politička afera. Vodeći se zahtjevom obrane sud je donio odluku da će na narednu raspravu 10.srpnja pozvati i sudskog vještaka koji bi trebao odlučiti je li Jurak zdravstveno sposobna pratiti proces.

Sukladno tome, Sanader nije počeo iznositi obranu na suđenju u slučaju Fimi media u kojeg ga se tereti za sudjelovanje u izvlačenju oko 70 milijuna kuna iz državnih tvrtki i institucija. Podsjetimo, Sanader je početkom postupka ustvrdio kako se ne osjeća krivim te naglasio i kako je žrtva političkog procesa čiji su glavni akteri bivša premijerka Jadranka Kosor i ondašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Također, valja znati kako je uz spomenute aktere ove priče sudionik iste i nekadašnji stranački rizničar Mladen Barišić te HDZ-ova blagajnica Branka Pavošević, ali i bivši glasnogovornik Sanaderove vlade i HDZ-a Ratko Maček.

Zanimljivo je kako se i bivši premijer na suđenju u pokušaju odgode procesa požalio na umor i zdravstveno stanje, iako je prije samo nekoliko dana javnost zabavljala njegova fotografija sa Svjetskog nogometnog prvenstva u dalekoj Rusiji. Kada već govorimo o sudskim procesima protiv političara tada valja sagledati i neke brojke. Primjerice, u vrijeme kada je Srbijom kao premijer upravljao Aleksandar Vučić u toj je zemlji podignuto 117 optužnica, a njih 113 je potvrđeno. Kada se tome dodaju 63 optužnice temeljene na istragama pokrenutima prije njegove ere postaje jasno kako je Srbija od ljeta 2012. Godine do danas podigla oko 180 optužnica za organizirani kriminal.

U tu kvotu ulazi i nekolicina političara i ministara. Bivši ministar životne sredine i prometnog planiranja Oliver Dulić uhićen je zbog pogodovanja slovenskom Nuba Investu, a tu je i bivši ministar gospodarstva Predrag Bubalo koji je pao zbog pogodovanja tajkunima prilikom prodaje Luke Beograd kada je državna blagajna oštećena za preko 5,7 milijuna eura. slično je prošao i Miodrag Đorđević nekadašnji direktor Agencija za privatizaciju, također zbog beogradske Luke. A slobode se uz jamčevinu od 12 milijuna eura domogao poznati srpski tajkun Miroslav Mišković. Korupcijske afere harale su i susjednom Slovenijom.

Ondašnje se pak pravosuđe branilo nekadašnjim premijerskim kandidatom i ljubljanskim gradonačelnikom Zoranom Jankovićem. Zbog mita u aferi Patria Janez Janša svojevremeno je osuđen na dvije godine zatvora. I Bosna i Hercegovina ima svoje kapitalce za ovu priču pa je tako u toj zemlji bilo desetak afera koje su povezane s dugogodišnjim neplaćanjem poreza i davanja radi čega je državna kasa oštećena za oko milijardu eura. Za organizirani kriminal i korupciju njihovo Državno odvjetništvo sumnjičilo je carinike koji su omogućavali uvoz robe i motornih vozila pri čemu je izbjegavano plaćanje obveza. Predsjednik Federacije Živko Budimir jedan je od najpoznatijih dužnosnika uhićenih u toj zemlji.

Uz njega pravosudne i druge institucije bavile su se Petrom Barišićem, nekadašnjim savjetnikom predsjednika Federacije za pitanja branitelja, a tu je i Hidajet Halilović te Saud Kulosman. Ipak, po svemu sudeći Hrvatska je kada je o aferama i korupciji riječ predvodnica ovog dijela Europe. Dakako da neke priče u našoj zemlji nikada nisu istražene poput primjerice glasina o krijumčarenju nafte preko INA-e, ili pak nezakonite pretvorbe i privatizacije TDZ-a, TDR-a, Name, Geotehnike, ne znamo niti ćemo ikada išta znati o aferi Saboli, ali i aferi Zagrebačke banke, ali zato vrlo dobro znamo da je Sanader kapitalac ne samo naše već i europske politike. Kao što je poznato bivši je premijer ranije osuđen za ratno profiterstvo te uzimanje mita za prodaju ine. Sa svojom strankom HDZ-om te nizom stranačkih dužnosnika spominjao se i za izvlačenje milijuna iz državnog proračuna te punjenja HDZ-ova crnog fonda preko Fimi medije. Ukupni iznos štete u svim slučajevima teško je zbrojiti, ali mjeri se u stotinama milijuna.

I vječni predsjednik HGK-a Nadan Vidošević na ovoj je listi kapitalaca, a tereti se za štetu od svega 35 milijuna kuna u aferi Remorker zbog koje je bio pritvaran i u Remetincu. Prvi čovjek Komore Vidošević je bio od 1995.godine, a u biografiji mu stoji i podatak kako je bio predsjednik Hajduka, župan, predsjednički kandidat, ali i predsjednik Uprave Kraša. U aferi Bankomat Josip Protega nekadašnji šef uprave HPB-a optužen je za pronevjeru 225 milijuna kuna, a prema optužnici uprava Banke lažno je prikazivala poslovanje te sebi isplaćivala nepripadajuće bonuse. Nekadašnji šef Diokija i bivši vlasnik Novog lista Robert Ježić osuđen je u slučaju Ina-Mol prema kojem je u državnu blagajnu morao vratiti pet milijuna eura. spominjalo ga se i u slučaju Hep-Dioki jer se sumnjalo da je sa Sanaderom poticao tadašnjeg predsjednika uprave HEP-a Ivana Mravka koji se također našao na optuženičkoj klupi, nakon čega je nedugo potom i preminuo, da njegovim tvrtkama isplati pozajmicu od 15 milijuna kuna te prodaje struju ispod tržišne cijene.

Ukupna šteta procijenjena je na oko 60 milijuna kuna. Bivša sisačka županica Marina Lovrić Merzel osumnjičena je za više kaznenih djela zloporabe položaja i ovlasti, a prema optužnici najsiromašniju hrvatsku županiju oštetila je za oko 10 milijuna kuna. nekadašnji ministar obrane Berislav Rončević koji je ravnao i unutarnjim poslovima prvotno je osuđen za aferu Kamioni u kojoj je nestalo deset milijuna kuna, a zatim je Vrhovni sud proces vratio na početak. Afere kojima je hrvatska javnost svjedočila unazad desetak godina gotovo da je nemoguće pobrojati, od HAC-a i njegovih šefova koji se povlače po sudovima pa sve do HŽ-a i Podravke te afere Spice teške 400 milijuna kuna. Osim toga, tu je i Afera BMW, niz afera u Hrvatskim šumama, Hrvatskom fondu za privatizaciju, potom u Fondu za zaštitu okoliša. Što tek reći za aferu Patrija u kojoj se spominjao bivši predsjednik Mesić? Brodosplit, Core Medija, afere u nogometu, na sveučilištima niz je toliki da se čovjek ne može ne zapitati ima li kraja i gdje je kraj uopće.

Hrvatski političari, ali i dobar dio poduzetnika budućnost su zbrinuli preko leđa običnih malih ljudi, koji su ih, koje li ironije, doveli na pozicije s kojih je imovina njih i članova njihove obitelji nesmetano bujala. Dok je imovina bujala, a vlast opstajala svi su šutjeli. No, kada su se ugodne fotelje poljuljale dobili smo slučajeve Sanader, Vidošević ili Merzel. Imovina hrvatskih političara koji dane krate, ili su kratili iza rešetaka je pozamašna, a možda baš u tom popisu leži odgovor na pitanje zašto se Hrvatska nalazi u bezizlaznoj situaciji.

Zbirka umjetnina koju posjeduje vrijedna je oko deset milijuna kuna, a novac na tekućim računima u Hrvatskoj i Austriji blokiran je u predmetu Fimi Medija. U Sanaderovom vlasništvu je i Renault 8 iz 1967 godine, a pozamašnu štednju bivši premijer rasporedio je po računima supruge Mirjane Sanader. Osigurao je tako i kćeri Petru i Brunu Sanader.

Bivši šef HDZ-a Ivo Sanader od omiljenog hrvatskog političara preko noći se pretvorio u najvećeg negativca hrvatske politike. Vrijednost imovine obitelji Sanader iznosi oko 23,7 milijuna kuna. Sanader nema nekretnina jer sve one upisane su na članove njegove obitelji. Riječ je o vili u zagrebačkoj Kozarčevoj ulici, stanu u Splitu, zemljištu na Braču te vikendici u Krapju.

‘Muž zadnji dozna’, tvrdio je šef Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević dok se javnost bavila aferama njegove pomoćnice. No, ta obrana kratko mu je trajala jer nakon što je priveden porijeklo imovine morao je objasniti nadležnim institucijama. A kada je riječ o imovini plivanje između gospodarskih i političkih voda Vidoševiću se doista isplatilo. Vila na zagrebačkom Gornjem Prekrižju vrijedna nekoliko milijuna eura i raskošnog imanja od 16.000 kvadrata u Gorskom kotaru samo su dio onoga što bivši šef HGK posjeduje. Tu je i ogromno poljoprivredno i šumsko zemljište u Bratini pored Pisarovine.

Naime, Kraš u kojem je Vidošević godinama bio predsjednik uprave, kupio je nekoliko milijuna kvadrata zemljišta u Pisarovini na kojem je sagradio Krašograd. Uz to zemljište, parcelu je kupio i Vidošević, ali i dio osoba iz vrha Kraša. Ta zemlja kupovana je za sitan novac, a cijenu mu je sada navodno znatno veća. Nije tajna da je Vidošević veliki ljubitelj umjetnike pa je vlasnik zbirke suvremenog hrvatskog slikarstva i kiparstva, a poveću zbirku krije u tajnoj podrumskoj prostoriji svoje vile. Posljednji podatak o njegovoj imovini javnosti je bio dostupan prilikom njegove kandidature za predsjednika države. Za većinu nekretnina naveo je tada da su stečene kreditima, darovanjem, nasljedstvom ili tekućim prihodima. Ipak, vrijedna imovina otkrivena je i nakon službene prijave u imovinsku karticu.

Vidošević je bio vlasnik luksuznog vojnog stana od 153 kvadrata u Zagrebu, a dobio ga je zbog iznimnih zasluga u ratu. Taj stan prodao je za 220.000 eura, a za njegovu parcelu od 4116 kvadrata u Pješčanoj uvali pokraj Medulina upitno je zašto je prenamijenjena u građevinsku, na čemu je opet profitirao. Kupio ju je za oko 35.000 DEM, a prodao za dva milijuna eura.

U imovinsku karticu županice Merzel upisan je stan u središtu Zagreba, u neposrednoj blizini hotela Sheraton. Vrijednost stana procjenjuje se na 170.000 eura. Nadalje, županica je vlasnica kuće s okućnicom u Stremenu pokraj Sunje, a kuća vrijedi oko sto tisuća eura. Unatoč rastrošnom stilu života vladajući Sisačko-moslavačkom županijom uspjela je uštedjeti 30.000 eura. Od prodaje potkrovnog stana u Sisku od 80 četvornih metara zaradila je 450.000 kuna. Također, vlasnica je kuće u Sisku vrijedne 200.000 eura. Posjeduje i Citroen C4 iz 2004. godine. Ukupna vrijednost županičine imovine iznosi oko 560.000 eura. Imovina koja glasi na Mladena Merzela, muža županice koji u poreznoj upravi nema evidentiran prihod, ali posjeduje mnoštvo nekretnina, također je zavidna. Naime, Mladen Merzel vlasnik je trosobnog stana s garažom u Ulici Borisa Brnada.

Također, posjeduje četverosobni stan od 154 četvorna metra u Ulici A. Starčevića, a na popisu njegove imovine je i luksuzno uređena vikendica u Petrinji od 80 četvornih metara. Uz to, posjeduje tri dvorišne zgrade od 39, 46 i 22 četvorna metra te gotovo 300 kvadrata dvorišta. Za razliku od svoje supruge, kada je riječ o automobilima Merzel je nešto skromniji pa se služi Daciom Logan iz 2009. godine, a njegova ušteđevina iznosi 20.000 eura. Kada se zbroji ukupna vrijednost imovine Mladena Merzela, ona iznosi oko 350.000 eura.

Tko kaže da umirovljenici u Hrvatskoj loše žive? Imovina županičine majke, inače umirovljenice svjedoči da to baš i nije tako. Ona posjeduje kuću u Odri od 130 kvadrata s dvorištem i tisućama kvadrata livada i oranica. Stan u Sisku na Trgu hrv. Branitelja od 75 četvornih metara ova umirovljenica kupila je za gotovinu 2011. godine, a na popisu njene imovine je i kuća u Sisku vrijedna 200.000 eura. Sve u svemu, županičina majka posjeduje imovinu vrijednu 300.000 eura. Kada o aferama i procesima govorimo treba spomenuti i Ivicu Todorića koji se posljednjih mjeseci skrasio u Londonu. Svojedobno je u knjizi Stečajna mafija novinar i publicist Darko Petričić progovorio o dijelu kriminala vezanoga uz stečajne postupke, izjednačivši ga s razdobljem famozne pretvorbe i privatizacije. U stečajnim postupcima, napominje Petričić u knjizi, ne postoji kontrola, a samim time izostaje i transparentnost, a u konačnici nitko ne nadgleda niti rad stečajnih upravitelja i sudaca.Kriminal koji je učinjen u razdoblju hrvatske ekonomske i političke tranzicije ostavit će dugotrajne posljedice na hrvatsku državu i društvo, jedan je od Petričićevih zaključaka. “Oporavak i povratak na predratne pozicije na kojima je bilo hrvatsko gospodarstvo po pitanju proizvodnje, izvoza i zaposlenosti trajat će desetak godina. U devedesetim godinama, za vrijeme rata u Hrvatskoj, industrija je dodatno uništena, a ratno profiterstvo i brojni ratni zločini ostali su nesankcionirani. U razdoblju pretvorbe i privatizacije došlo je do potpune deindustrijalizacije zemlje. Brojne tvrtke su uništene zbog nekretnina, a radnici su ostali bez posla u zemlji bez proizvodnje.

”Kriminal u pretvorbi i privatizaciji konstatiran je i kroz nalaze Državnog ureda za reviziju, međutim, tom prilikom hrvatski pravosudni sustav, zbog prevelikog utjecaja politike na sudbenu vlast, pokazao se potpuno neefikasnim što je kod hrvatskih građana rezultiralo zaključkom kako se u Hrvatskoj kriminal isplati. Naročito su dobro prolazili i prolaze veliki kriminalci”, tvrdi novinar, uz opasku da su hrvatske tvrtke opljačkane pretvorbom i privatizacijom završile u stečaju. S vremenom se stečaj pokazao kao učinkovit nastavak pljačke koja je počela pretvorbom, a sve to može se, prema svojedobnim Petričićevim navodima, okarakterizirati kao genocid zbog inertnosti politike. Kako diše hrvatsko pravosuđe i ine institucije svjedočili smo na živim primjerima bezbroj puta. Primjerice, u slučaju bivšeg ministra financija Slavka Linića i slučaja Spačva za kojeg su Uskokovi istražitelji utvrdili da je nagodba provedena u skladu sa zakonom.

Riječ je o samo jednoj u nizu sumnjivih predstečajnih nagodbi u kojoj je sporna bila odluka Ministarstva financija da otkupi zemljište Spačve za 33 milijuna kuna, premda je ono prema stručnim procjenama vrijedilo samo šest milijuna kuna. Kada se podvuku crte ispada da je afera Spačva bila tek Milanovićev povod da Linića likvidira iz svoje vlade. Svojedobno smo bili svjedoci farsi oko kontroverznog zadarskog poduzetnika Rene Sinovčića. On je iza rešetaka završio zbog predstečajne nagodbe njegove tvrtke Vox i privatizacije NK Zadra. Oba slučaja zbog kojih je Sinovčić priveden brzo su potonuli jer sve se odvijalo prema zakonu.

Ustaljeni su to obrasci ponašanja, kroz koje se legalno provodi pljačka hrvatskog naroda još otkako je temelje hrvatskoj državi lupio prvi predsjednik Franjo Tuđman. Njegov model pretvorbe i privatizacije vodio je ka tome da zemljom zavlada dvjesto bogatih obitelji pa stoga danas sjetno citiramo onu Rojsovu “tko je jamio, jamio je”. Jer od Rojsovih dana u sabornici pa sve do danas, kada nam državu vode urbani civilizirani političari, ništa se previše nije promijenilo. Skoro sve hrvatske tvrtke do devedesetih bile su dio riznice državnog vlasništva. Potom kreće privatizacija istih zbog kojih su danas državne kase prazne, dok građani s iste kupe mrvice. Privatizacija je rađena prema kriminalnom modelu, reći će svaki poznavatelj zbivanja tih ratnih i poslijeratnih godina. Državni revizori svojedobno su pročešljali 1556 privatnih poduzeća, a nepravilnosti su pronađene u njih 95 posto.

Zaboravljeni tajkun Miroslav Kutle iza sebe je ostavio pustoš od šest tisuća radnih mjesta. Pravosuđe se pokušalo ogrepsti o njega nagrizajući slučajeve Dione i Gradskih tvrtki, ali po običaju – tresla se brda rodio se miš. Premda osuđen zbog Gradskih podruma na dvije godine i osam mjeseci zatvora, odlepršao je u BiH smijući se iz susjedstva u lice trapavom hrvatskom pravosuđu. Na tron se, uz Kutlu, može ugurati i Josip Gucić prozivan za ratno profiterstvo i kriminal u tvrtkama Primorje, Mornar i Amfora koji za svoja nedjela također nikada nije adekvatno odgovarao.Svi tajkuni skriti se ipak mogu pod skute Ivice Todorića po čijim se tvrtkama i poslovanju nitko niti ne usudi prokopati, iako se njegovo bogatstvo broji više od 20 godina. Temi privatizacije emisiju je svojedobno posvetio i Denis Latin progovarajući o ovom procesu u Nami i Jadran filmu s Vinkom Grubišićem, Ninoslavom Pavićem i Miroslavom Kutlom. Zgodno je u ovoj priči i nadasve smisleno spomenuti privatizaciju Ine koju je započela Račanova vlada, a kraju priveo Sanader sa svojom družinom. U Sanaderovoj eri duge prste imali su i u slučaju HAC -a o čemu svjedoče istrage te sudski procesi koji su ”u tijeku”. No, ako zbog ičega Todorić može spokojno doći u ralje hrvatskog pravosuđa tada je to slučaj Sanader.

Nakon spektakularnog uhićenja bivšeg premijera, nekad najmoćniji čovjek u državi boravio je godinu dana iza rešetaka u istražnim zatvorima, a na slobodu je pušten u prosincu 2011.godine. Nedugo potom ponovno se vratio u remetinečki ”hotel”, ali tamo nije dugo boravio. Uskoro će se navršiti i desetljeće otkako hrvatsko pravosuđe načima Sanadera, koji vrlo vjerojatno nikada neće niti odgovarati za ono što je učinio. Po istom principu odvija se farsa oko Nadana Vidoševića, dok je Petar Čobanković svoju kaznu odslužio guleći krumpire, kao da se potukao na utakmici, a ne pokrao stotine tisuća kuna. Trakavice se po svemu sudeći naziru i u slučaju Marine Lovrić-Merzel, ali i braće Mamić koji nam se smiju s raznih strana svijeta dok mi svoju djecu pakiramo u bijeli svijet

Rvacki anemicni (nikad vjerodostojni) Bog

POLITIKA

Premijer Andrej Plenković – “Ja sam Bog!”

Sep 11, 2019

Puno toga proteklih se dana na hrvatskoj političkoj sceni dogodilo, a još više toga moglo se čuti, kako od strane oporbe, tako i od strane onih koje zovemo vladajućima.
Krenuti ću od premijera RH i predsjednika Zločinačke organizacije Andreja Plenkovića koji se nešto jako raspričao, no,…, sva ta njegova priča, pojasnice i objašnjenja svode se na slijedeće; boli me k.r.c za Hrvatsku i njene građane, boli me k.r.c za medicinske djelatnike, učitelje, profesore, vozače autobusa, policajce i sve ostale jer meni je najvažnije da smo mi u Europskoj uniji i da sam ja tamo jako važna faca.
U prijevodu, taj čovjek je marioneta Novog svjetskog poretka i ukoliko taj NSP od njega traži da do temelja uništi svoju zemlju i njene građane on će to i učiniti.
Danima smo svi čekali što će biti s nastavkom suradnje vladajućih i SDSS-a. I što se dogodilo? Ništa.
Današnja pressica Milorada Pupovca je čista zajebancija kompletne države i naroda koji u njoj žive. Niti jednom riječju Pupovac nije učinio ono što su od njega tražili svi bitni politički čimbenici u zemlji te brojne udruge proistekle iz Domovinskoga rata, niti se ispričao za izrečeno, niti je sve izrečeno pokušao ublažiti, naprotiv, sve što je rekao prije dva tjedna rekao je i danas samo drugim riječima i na drugačiji način što u biti i jest upravo ono što se od njega moglo i očekivati i stoga osobno stojim kod svojih ranijih tvrdnji, Pupovac je jedan od onih koje pod hitno treba maknuti s hrvatske političke scene i poslati u ropotarnicu hrvatske političke povijesti.
Isto to treba učiniti i sa svima onima koji već godinama rade na fašizaciji, klerofašizaciji i ustašizaciji Hrvatske te veličaju NDH, takvi nemaju što tražiti u politici i medijima jer upravo su oni ti koji svojom mržnjom, netolerancijom i svim ostalim zlom zagađuju politički i medijski prostor u zemlji.
Hrvatska kao država napokon mora staviti TOČKU na 2. Svjetski rat te ustaše i partizane i jasno se odrediti prema fašizmu i antifašizmu, točnije, prema vlastitoj povijesti i krenuti dalje jer ukoliko se poput aktualne predsjednice RH, Kolinde Grabar Kitarović, nastavimo koprcati u tom mulju, pa jedan dan biti ovo, a drugi ono, iz tog mulja nikada se nećemo izvući i u njemu ćemo se valjati i koprcati još desetljećima.
Dakle SDSS ostaje u koaliciji s vladajućima i sve će ponovno biti kao da se ništa niti dogodilo nije, a to znači da svi oni još jednom pokušavaju biti slijepi i gluhi, da ponovno pred očiglednim problemom koji muči ovu zemlju zatvaraju oči, okreću glavu na drugu stranu i zabadaju je u pijesak što samo po sebi znači da ćemo se s istim problemom susresti već sutra, za 3 dana, 5 ili 6, točnije, kada god to nekome bude odgovaralo i sve tako dok na kraju ponovno ne dođe do onoga do čega je došlo početkom devedesetih prošloga stoljeća.
Tko će tada za sve to biti kriv? Pa to je valjda i malom Ivici u nekoj slavonskoj ili ličkoj pripizdini već sada jasno?.

Zlocin putuje Hrvatskom

POLITIKA

Virovitica i Orahovica ugostili zločince na čelu s NJIM i NJOM.

Sep 03, 2019

Jedan dobar dio pripadnika Zločinačke organizacije, HDZ-a, predvođen svojim Velikim vođom, premijer RH i predsjednikom iste, Andrejom Plenkovićem, danas je boravio u Virovitici, gradu kojim već tri desetljeća upravlja zločinački trojac opterećen nizom sumnjivih afera za koje se zna i tko uopće zna s koliko njih još za koje se ne zna, Ivica Kirin, Tomislav Tolušić i Josip Đakić, a cijeloj toj zločinačkoj sviti i derneku priključila se i ona, kraljica svih hrvatskih zločinaca u zemlji i inozemstvu, ona koju nazivamo „TO“, izravna božja poslanica u Hrvata i svih onih „pravih Rvata“ za planet Zemlju, antifašistička fašistica, nacistica i ustaška božica, aktualna predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović.
Tom prigodom u deliričnom raspoloženju slavili su svoje zločine ponovno ih prikazujući kao iznimne uspjehe koji će donijeti napredak Hrvatskoj i njenim građanima, poglavito onima koji nastave biti njihovi poslušnici, poltroni, dupelisci, čmarni nametnici i analni speleolozi te u toj svojoj poslušnosti i nadalje biti slijepi, gluhi i nijemi, doslovce njihove ovce i ostala „stoka sitnoga zuba“.
Zločinački dernek nastavljen je zatim u Orahovici gdje je ponovljeno sve ono što se moglo čuti i u Virovitici, a prema posljednjim informacijama mnogi od njih su od prevelikog uzbuđenja tijekom dana od sreće i veselja i po nekoliko puta orgazmirali, kao uostalom i sve one ovce i ostala „stoka sitnoga zuba“ koja je zbog njihove posjete spomenutim gradovima bila tako sretna.