Category Archives: Jugoslavija

orlovi rano lete drugi dio

DRUGI DIO Teško i sporo nailazilo je neko hladno i tužno proljeće. Sve više ljudi iz sela kretalo je u vojsku, u rezervu. Svakodnevno se govorilo o ratu, koji se sve više rasplamsava i primiče našoj zemlji. Početkom aprila otišao je u vojsku i Nikoletina Bursać. Prolazeći pored škole, šiban susnježicom, on je domahnuo oproštajni pozdrav Jovančetu i Stricu, koji su stajali na vratima i neveselo zabrundao: – Dječaci, ode Nidžo u rat. Ako se ne vratim, pripazite moju staru mater, drva joj donesite. – Hoćemo! – dočekaše u jedan glas oba đaka, a kad krupni rezervista, mokar i poguren, zamače niz put, Jovanče tiho reče: – Treba obići strina-Mariju. Sjećaš li se kako nas je Nikoletina jesenas branio kad je zauzet naš logor. Još istog dana, u povratku iz škole, njih dvojica nakupiše u Prokinu gaju po breme suvaraka i otklipsaše do Nikoline kuće. – Otkud vi tako iznenada? – začudi se stara Marija. – Pošao Nikoletina u vojsku i rekao nam da te pripazimo i drva ti donesemo. Starica se osmjehnu kroz navrle suze i pokaza im rukom ogromnu kamaru drva naslaganu pored hambara. – Ne brinite, djeco. Vidite koliko mi je toga Nidžo dovukao. Ipak je uzela njihova dva lijepo uvezana bremena i složila ih pod kukuruzanu. – Ovo ću da čuvam za uspomenu na vas dvojicu. Dođe li nekad kakva nevolja, znaću da imam nekog na koga da se oslonim. Opet je stao da prominja snijeg, ali dvojici dječaka danas to nije ništa smetalo. Vraćali su se kući, veseli, rumeni i zadovoljni. – Ej, pa mi smo sad kao neki odrasli ljudi! – prenu se Stric. – Zamjenjujemo Nikoletinu. – Tako je. Sad se strina Marija na nas oslanja – potvrdi Jovanče. – Zamisli: ona samo zovne, a mi uprtimo svaki po jedno breme drva koliko ono Nikolino, pa pred njezinu kuću. – Ih, da sad sretnemo učitelja Papriku! – podviknu Stric. – Ehej, kazali bismo, mi smo već pravi domaćini, brinemo se o jednoj kući u selu. – O pravoj pravcatoj kući. – Ih, da nam je samo po jedna lula! – priželjkivao je Stric. – Onda bismo izgledali baš kao neke odrasle brkonje kad pođu na sabor. Sutradan je Stric u razredu, krišom ispod klupe, pokazao Jovančetu nekakvu staru nagorjelu luletinu. – Evo je. Smotao sam onu staru od djeda Alekse. – Puši li? – Slabo. Prošupljena je – šanu Stric. – Podaj Mačku da ti popravi i okuje žutim limom – posavjetova ga Jovanče. 63 Mačak objeručke prihvati Stričevu porudžbinu, jer se već i od ranije petljao sa seoskim starčinama i njihovim luletinama od gline, drveta, morske pjene, porculana, metala i bog te pita od čega još. Bilo ih je čak i od izdubena krompira, ali te se već nisu dale popraviti. Nisu bile čak ni za jelo, jer krompir, tako pečen od pušenja, strašno je zaudarao na duvan. Istoriju s lulom iznenada je prekinuo jedan događaj zbog koga se zaboravljaju i mnoge krupnije stvari nego što je jedna stara progorjela lula. Jednog jutra, dok su veseli dječaci upravo bili na putu za školu (išli su na nedjeljni izlet), nebo nad njihovim glavama odjednom poče da bruji kao uznemirena pčelinja košnica. Taj neobičan zvuk brzo se pojačavao i uskoro se pretvori u snažno metalno zvrjanje od koga zatreperi čitav kraj. Dječaci se počeše zagledati ispunjeni čudnim nemirom. – Šta je ono? – ote se prvo Nikolici. Svi su u strahu pretraživali očima upola naoblačeno nebo. – Avioni! Eno ih! – uzviknu Jovanče. Preko plave oaze vedrine, u guščijem poretku, žurno preletješe tri grupe krilatica i ponovo uroniše u oblake. – Avioni, avioni! – začu se s njive nečija vika. Iako nisu znali čiji su avioni, dječake spopade neobična zebnja i nemir. Gubeći dah, požuriše u pravcu škole. Odjednom, negdje u daljini, odjeknu potmula tutnjava od koje zadrhta zemlja. Jovanče se sjeti nedavnog susreta s Nikoletinom i nehotice izusti: – Rat! Pred školom je stajala učiteljica Lana isto tako uznemirena. Čas je razgledala nebo, a čas osluškivala muklo grominjanje iz daljine. – Šta je ono? – ispitivali su đaci zbijajući se oko nje. – Ne znam, djeco. Jutros, prvi put, učiteljica, evo, odgovara da nešto ne zna i to učenike još više uznemiri. Nebo se ponovo ispuni hukom. Prolazili su novi avioni. – Gospojice Lano, je li to rat? – Ne znam, djeco. Dok su se đaci zbijali u gomile po dvorištu i uzbuđeno ćućorili, Lana je u svom stanu nervozno okretala dugme na radio-aparatu i saginjala glavu da bolje čuje. Poslije kratkog vremena, ona se pojavi među djecom, tiha kao mjesečar, blijeda i bijelih usana. – Djeco, počeo je rat! Jutros je Beograd bombardovan. Svi se zbiše u gomilu pred njom, a ona ih još jednom sviju redom pogleda i ponovi im još jednom, opširno i razgovijetno, kao da im objašnjava najnoviju lekciju iz istorije: – Djeco, jutros je počeo rat. Nijemci su napali našu zemlju. Tukli su Beograd avionima. Pokušala je najzad, tužno i s naporom, da se osmjehne na svoje zamukle učenike. – Đaci, nema danas ništa od naše nedjeljne šetnje. Idite kućama i kažite da je rat 64 počeo. II Drumovi prepuni ljudi, kola i uskomešane stoke. Sve se to kreće na zborna mjesta, u vojsku, u rat. Dječaci se jedva probijaju kroz taj krkljanac žureći u školu. Nad glavama im neprekidna huka njemačke avijacije. Jednom se začulo i ubrzano mitraljesko štektanje, ljutiti fijuk i zavijanje rasturenih aviona lovaca, a onda je daleko na horizontu jedan avion strelovito pojurio naniže ostavljajući za sobom rep gusta dima – Tuku se naši i njemački avioni! – radosno su povikali dječaci istrčavajući na bair poviše druma. – Sruši naš njemačkoga! – poče da viče i poskakuje razdragani Stric. Iza niza bregova, od rijeke Une, poče da odliježe težak tutanj i grmljavina kao da se brda ruše. – Ono topovi gruvaju! – s jezom promuca Đoko Potrk. Kad izbiše na zaravan pred školom, dječaci spaziše kako iza bregova, tamo negdje nad Unom, rastu, klupčaju se i šire oblaci gusta dima. Izgledalo je kao da se sama zemlja provalila pa izbacuje i riga crno oblačje. – Gore naši rezervoari nafte i benzina! – muklo reče učiteljica stojeći uz ogradu dvorišta. – Jesu li to Nijemci zapalili? – šapatom upita Jovanče zureći u zakovitlane dimove. – Ne znam, djeco. Možda su ih naši vojnici bacili u vazduh da ne padnu u ruke neprijatelju. Jovančetu pođe uz tijelo čudna, dotad nepoznata jeza, zapali mu čitavo lice i šumno ga ponese nekud naviše. – Možda je s njima i naš Nikoletina! – pomisli sav ošamućen, u vatri uzbuđenja. – Ne da rezervoara Nijemcima u ruke! Već mu se činilo da je i sam tamo, pod moćnim tumbasima dima i ognja, i da se, uz tutanj i grmljavinu, nosi s Nijemcima zajedno s Nikoletimom, koji vitla i bije oko sebe svojim ogromnim ručerdama. Treperio je, teško disao i obeznanjeno gledao u daljinu, a kad je najzad došao k sebi i vidio okolo đake, učiteljicu i školu, on ih sve začuđeno preletje pogledom kao da se pita: – Šta ću ja ovdje? Još se jednom obazreo oko sebe i odjednom osjetio da se više ne može vratiti u školsku klupu, uzeti knjigu i mirno počeo s čitanjem. – Pa ja više nijesam đak, gotovo je! – prošaputa on kao da se budi iza sna. Toga trenutka prestalo je ono pravo, bezbrižno djetinjstvo đačkog harambaše 65 Jovančeta. Nastajalo je jedno drugo djetinjstvo, oprljeno mrazom rata, dječaštvo malog buntovnika, nekadašnjeg vođe odmetnika iz Prokina gaja. III Desetak dana poslije objave rata drumovima počeše da nailaze gomile razoružanih vojnika. Prolazili su, potišteni, raspasani i obradatili, a na sva pitanja samo su beznadno odmahivali rukama. – Ne pitaj, izdaja na sve strane: kad pušku dobiješ, ne daju ti municije, gdje ima municije, neko puške sakrio. Oficiri naređuju da se baca oružje, neko zaustavlja vozove i okreće natrag od fronta, špijuni kidaju telefonske žice, šire lažne vijesti. – Pa ko nas izdade, pobogu, braćo? – pitali su ožalošćeni ljudi. – Ko? Kralj, vlada, gospoda. Sve pobjeglo avionima u inostranstvo. Uzeli zlato i pobjegli. – Pa šta ćemo sad mi? – pitali su zabrinuti ljudi tužno gledajući svoju razbijenu vojsku, jedinu svoju zaštitu. – Ni mi sami ne znamo. Bilo je i drukčijih vojnika. Namrgođeni, pod oružjem, iz onih jedinica koje su se borile protiv neprijatelja, oni su se sad probijali put svoga zavičaja riješeni da ne idu u ropstvo. – Svrati, junače, pričaj kako je bilo – zvali bi seljaci obradovani što vide naoružana borca. Vojnik je mrko pričao: – Malo nas je bilo, ali smo se tukli sve dok nas brojna sila nije potisnula. Oficir nam se od žalosti ubio. – A kud ćeš sad ti s tom puškom? – To ćemo još vidjeti – prijetio je vojnik. – Biće još dana za megdana. Škola nije radila. Jovančetova družina, stara garda sva na okupu, sjedila je gdjegod blizu druma i neveselo pratila pogledom grupice vojnika u prolazu. Kad bi naišao neki pod oružjem, dječaci bi živnuli: – Eno još jedinog s puškom! – Još jedan junak! – dodavao je Jovanče uvjeren da je taj s puškom zaista neki nebojša. Pa bi se tom prilikom sjetio svog čukundjeda Jovančeta, neustrašivog hajduka, na koga su morali vući top, garav turski top, i on bi uzdahnuo: – Ovako bi i on prolazio: opasan i s puškom o ramenu. Tih dana jednom je susreo i svoju učiteljicu, blijedu i zabrinutu, i upitao je: – Gospođice, zašto neki vojnici nose sa sobom puške? Lana se osmjehnu. – Ti su riješili da se ne pokore neprijatelju. Dokle god bar jednog takvog vidiš, nismo sasvim porobljeni, upamti to, dječače. Kad je to ispričao Stricu, ovaj sasvim ozbiljno reče: 66 – Vidiš da smo i mi jesenas dobro radili: pobjegli smo u šumu, nismo htjeli da se pokorimo sili i batinama. – Bogami jesmo! – živnu Jovanče. – Čak i naša mirna Lunja. – Eh, opet žensko! – zlovoljno smrsi Stric. – Baš mi je ono za neki boj! – A ko je ono jesenas jurišao na djed-Aleksine ljestve kad si ti bježao uz bukvu? – opomene ga Jovanče. – Lunja je bila hrabrija od polovine dječaka. – Eh, ona, s onim velikim očurdama! – sad već blaže progunđa Stric. – Uplašila bi zmaja. – Pa ipak je ti voliš – napasno zaškilji Jovanče. Stric buknu kao vatra i razvika se: – Ih, zar nju, Ciganku! Više volim i ovaj svoj mali prst, i onaj kamen, i drvo, i ono tamo brdo nego nju! Dabogda crkla, kad se onako izbeči očima, pa ne znaš kud bi pobjegao! Stric je još dugo lupao nekom granom oko sebe, strugao opancima, češkao se i mrmljao: – Ih, ona! Kad su se vraćali kući, Jovanče se odjednom pribi sasvim blizu svog druga i prošaputa: – I naš će Nikoletina doći s puškom. – Otkud znaš?! – vrcnu se Stric kao da je nagazio na divlju mačku. – Znam. On mora tako doći. Otkad je vidio prvog naoružanog vojnika, Jovanče je neprestano zamišljao da se i Nikoletina Bursać, ona otresita i krupna momčina, mora baš tako vratiti iz rata: naoružan, mrk i odlučan. Kad bi se desilo drukčije, činilo se dječaku, on bi odmah umro od tuge. Zar Nikoletina bez oružja?! Ne, ne, to nikako ne može biti. Zar onaj njihov zaštitnik, pa tako šugavo proći selom?! – S puškom će on doći! – tvrdoglavo je ponavljao dječak i uveče u krevetu, žmireći, uporno se trudio da zamisli Nikoletinu pod puškom, uniformisana, kako prolazi drumom ispod Prokina gaja. IV Jednog jutra dojuri Jovančetovoj kući dugonogi Stric džilitajući se uz put kao ždrijebe. Rastjerao je kokoši po dvorištu, ritnuo se na krmaču i silom povukao Jovančeta u skrovit kut iza štale. – Ehej, donio je! – Ko donio? Šta donio? – Pa donio on! – viknuo je Stric. – Koji on? Šta galamiš? 67 – Pa zna se koji. On, brate. – Ništa ja tebe ne razumijem. Šta je donio? – Pa zna se šta je. – E baš si lud. Zna se ko je, zna se šta je! Govori jasnije. Ko je to došao i šta je to donio? – Pa jesam li ti već kazao: došao naš Nikoletina i donio pušku! Razumiješ li sad? – Pa tako reci, budalo! – poskoči Jovanče. – Kad je došao? Jesi li baš ti pušku vidio? – Jesam, vidio sam, i pušku i njega. – Kako, kad? Hajde pričaj. – Evo kako – povjerljivo poče Stric. – Ležim ja noćas na štali, kad li me iz sna prenu lavež. Laje naš Zeljov, laje, pa odjednom prestade i poče da ciči i da se oko nekog umiljava. “Aha, to je neko koga naš Zeljov poznaje!”, dosjetih se ja. Čujem, izišao i moj stric, razgovara s nekim, pa se i ja dovučem do malih vratanaca i virnem napolje. Pred avlijom stoji moj burazer Nikoletina u vojničkom odijelu, s puškom o ramenu. Razgovara nešto sa stricom. Mjesečina kao dan, dobro ga vidim. – Jesi li mu se javio? – upita Jovanče. – Nijesam smio od strica. On kaže da djeca ne treba da znaju ko je u selu donio pušku. – Nijesmo mi više djeca. Mi smo već dječaci – odgovori Jovanče mršteći se ozbiljno kao kakav odrasli. Stric malo poćuta pa opet živahnu: – Šta misliš, šta će Nikoletina raditi s onom puškom? Sigurno će se sakriti negdje u Gaju pa će pucati, a? – Neće, čulo bi se. – Pa šta će mu onda puška? – čudio se Stric. Jovanče ga samo kucnu u rame i ozbiljno napomenu: – Čuješ li, pravi se ti da ne znaš ni za kakvu pušku, dobro je tebi tvoj stric kazao. Sjećaš li se kako su ono još poodavno žandari tri dana gonili vezanog onog momka ispod planine, a sve zbog jednog revolvera. – Ih, zar ti misliš da bih ja izdao našeg Nikoletinu? – bunio se dobrodušni Stric. Dva dana kasnije Jovanče i Lazar Mačak dogovoriše se da odu do pećine i obiđu sklonjene stvari iz Mačkove “radionice”. Krenuli su još prije sunca i taman kad su zašli u Gaj, iz dubine šume pred njih ispade Nikoletina. – Šta je, kud se vi to skitate tako rano? – dočeka ih on baš nimalo ljubazno. Dječaci se u prvi mah zbuniše i zastadoše, a onda Jovanče lukavo zaškilji i odvrati: – Idemo da vidimo naš stari logor. A otkud ti ovdje? – Šta je to vas briga – smrsi momčina i rogušeći se dodade: – Bolje bi vam bilo da se u ovakva vremena ne skitate po šumi. – A što ti onda tuda hodaš? – drsko dočeka Mačak izmičući se malo podalje. – Vidi ti Mačka kako frkće! – podsmjehnu se Nikoletina. – Pis, macane-kobacane! Mačak se poizmače još dalje, zakloni se za jedno drvo i naškilji otud samo jednim 68 okom na bivšeg vojnika. – Ehej, šta si to skrio u šumi? Nikoletina se skameni u mjestu i problijedi. Zurio je ukočeno u dječaka, pa istom zavrti glavom. – Znamo se mi dobro, mudra maco moja. A gdje si ti sakrio one alatke iz svoje majstorske radionice? Sad se Mačak ušeprtlji i upilji u Nikoletinu kao mačak u miša. – Što, što, kakve alatke?! Ništa ja ni jesam sakrio. – U redu, vjerujem ti – velikodušno odvali Nikoletina. – Nijesam ni ja ništa krio; pa mirna Bosna. Ne boj se, ja te ne bih nikom izdao, pa da ne znam šta nađem. Do viđenja, dječaci. Odmarširao je još uvijek vojnički, iako se bio presvukao u civil. Jovanče je s divljenjem gledao za njim. – Kad li ću ja postati ovakav delija? – Hm, delija! – nepovjerljivo promrsi Mačak – a otkud je on samo nanjuškao da sam ja krio svoje alatke? – A otkud ti znaš da je on sakrivao nešto? – To sam ja onako, otprilike. Znam da sad vojnici povazdan kriju nešto. Kažu da će Nijemci oduzimati sve vojničke stvari. – Kao da Nidžo ima kakvih stvari? – uze da ispipava Jovanče. – Šta ja znam ima li – progunđa Mačak. – Hajdemo. Produžiše kroz šumu. Jovanče je u sebi šaputao: – Sigurno je dolazio tako rano da sakrije pušku. Našao je neku šuplju bukvu, rupu pod kamenom ili… Dječak odjednom protrnu. – A da nije slučajno napipao našu pećinu? Uh, ala bi to bilo… V Državnom cestom podno same planine protutnjali su njemački tenkovi i tako konačno svakom, glasno i vidljivo, objavili da je zemlja porobljena. Toga istog dana Jovanče i Stric bili su zajedno kod ovaca. Sjedili su na padini gola brdašca i nečim se igrali, kad se u daljini, otud od planine, začu neobično zvrjanje. – Avioni! – povika Stric pa skoči na noge i uze pogledom pretraživati nebo. Na bijelom plavetnilu nije se ukazivala nikakva mrlja iako se huka brojnih motora sve više bližila. – Ehej, Nikoletina, vidiš li ti avione? – zovnu Jovanče krupnog momka, koji je popravljao neku ogradu u zaravni podno brežuljka. Nikoletina je i sam pažljivo osluškivao, pa odmahnu glavom. 69 – Nijesu to avioni. To su tenkovi, prolaze cestom. Momčina ostavi posao i zajedno s dječacima pope se na zaobljen vrh brežuljka i zagleda se u daljinu. Na bjeličastoj tankoj traci ceste, u polju pod planinom, jedva su se nazirale crne bube kako mile jedna za drugom. – Eno ih, ono su tenkovi! – I tamo se sad voze Nijemci? – priupita Jovanče. – Nijemci, Nijemci – sumorno potvrdi Nikoletina. – Pogledajte samo kako se mirno šetaju kao da je ovo njihova rođena zemlja. Ej prokleta izdajo! Ej puste sramote za svakog od nas! Porobiše nas, evo, gotovo bez jednog metka. Momak neveselo pogleda u dječake i huknu: – Eh vas dvojica, najbolje bi bilo da uzmete te svoje čobanske štapove pa da me prebijete kao mačku! – A zbog čega to? – zinuše dječaci. – Zato što sam pustio da nas tuđin gazi, što sam, eto, i od vas dvojice robove načinio. Gledajte samo kako slobodno stružu cestom. Sutra se tako mogu meni i na glavu popeti, a ja sve to mirno podnositi, ni prstom neću maknuti. Jovanče se sjeti Nikoline puške i zanijeka glavom: – Ne, nećeš ti to podnositi. Momčina se prenu i začuđeno pogleda dječaka. – Kako da neću?! Gutaću kao krava i puštaću da rade sa mnom što god oni hoće. – Nećeš puštati! – uporno nastavi dječak. – Hoću! – tvrdoglavo potvrdi Nikoletina. – Kad smo mi pobacali oružje iz ruku i neprijatelju otvorili put u zemlju, možemo onda pustiti da nam svaka švapska šuša sjedne za vrat. – Ti nijesi bacio pušku! – sad već nešto veselije namignu dječak. – Znam, to se vidi po tebi. Nikoletina odlučno zakopča svoj civilni kaput i progunđa: – Pa dabome! Ja da im bacim pušku kao neka strina, to neće od mene dočekati. Jovanče krišom namigne na Strica, što je imalo da znači: – Istinu si kazao, donio je pušku. Dva-tri dana kasnije na seoskoj krčmi osvanu strašan oglas potpisan od njemačkih vlasti: … “Poziva se sve stanovništvo da u roku od osam dana preda oružje. Kod koga se poslije toga roka nađe kakvo oružje biće strijeljan.” Jovanče, Mačak i Stric već su po nekoliko puta nepismenim seljacima pročitali taj oglas, kad odnekle ispade Nikoletina Bursać. On poviri u njemački plakat, uze nešto da mrmlja, a onda pljunu. – Šteta, ovo ne znam pročitati. – Znam ja! – dočeka Stric kao iz puške. Nikoletina ga čvrsto pograbi za ruku i gluvo reče: 70 – Ne znaš ni ti. Ni Mačak ne zna, ni Jovanče. Je li de, Jovanče? Jovanče se postidi što je maloprije pred seljacima čitao njemačku naredbu, pa odgovori: – Znao sam, ali sad sam zaboravio. Nikoletina ga značajno pogleda. – Vidi se, momče, da si kod naše Lane školu učio. Koga je god ona slova učila, taj ne zna ovo pročitati. Još jednom je pogledao dječake i odmarširao niz put stabilan, težak i samouvjeren. Jovanče je netremice gledao za njim, a onda reče svom društvu: – Lazare, Striče, hajdemo gore pod naš Gaj. Tamo još nijesu izlijepljeni ničiji oglasi. Trojica dječaka krenuše uz put, mrki, ozbiljni i ćutljivi. Ličili su na djecu porobljena, a nepokorena naroda. VI Okupatorska vlast, Nijemci i Talijani, nisu znali za šalu. Od porobljenog naroda oduzimali su sve oružje, pa makar to bila i stara puška kremenjača, neka dotrajala kubura ili pokvarena revolverčina. Kad bi negdje pronašli sakriveno oružje, strijeljali bi domaćina kuće, pa makar on bio i starac stogodišnjak. Tuđinski osvajač brzo je našao i svoje pokorne i vjerne sluge, dao im oružje i vlast i pustio ih da žare i pale po svojoj rođenoj zemlji. Jedna od najkrvavijih organizacija domaćih izdajnika bile su takozvane “ustaše”, gomile nasilnika i palikuća, odgajane i naoružane od strane njemačkih i talijanskih fašista. Oni su bili desna ruka okupatora. Umjesto njega i za njegov račun oduzimali su oružje, vojničku spremu, žito, stoku, premlaćivali i mučili ljude, palili kuće. Preko njih je osvajač htio da porobljeni narod natjera u strah i pokornost. Prva grupa ustaša dojurila je u selo Lipovo iznenada. Presreli su uz put nekoliko iznenađenih seljaka, poskidali s njih vojničke cokule i košulje, ispreturali nekoliko kuća, a dvojicu momaka otjerali u varoški zatvor pod sumnjom da kriju oružje. Goneći pred sobom pohvatane momke, ustaše naiđoše baš ispod onog brdeljka na kome su Jovanče i Stric čuvali ovce. Videći naoružane ljude, dječaci se pritajiše iza jednog trna, pa čim ovi zađoše za okuku, oni jurnuše prijekim putem prema Nikolinoj kući. – Nidžo, evo nekih ljudi s puškama, gone pred sobom Dmitra i Vasu. Nikoletina ostavi motiku kojom je nešto u bašti kopao i brzo preskoči ogradu. – Gdje su? Kud idu? – Evo ih uz put. Idu tvojoj kući. Nikoletina se obazre lijevo-desno i povuče dječake u gustu šikaru poviše bašte. – Ovamo, brzo! 71 Poslije pet minuta stigoše ustaše. Preturali su po Nikolinoj kući, vikali na njegovu mater i sestru, tražili pušku i pitali za Nikoletinu. Najzad odoše prijeteći: – Čekaj ti, stara, pašće on u naše šake! Kad već ustaše zamakoše niz put, Nikoletina dugo i pažljivo pogleda oba dječaka. – Čujte, pa ja ostadoh zdrav i čitav zahvaljujući samo vama dvojici. Dječaci su u neprilici ćutali, iako im je na licu blistalo dotad nepoznato zadovoljstvo. – Ej, čujete li, pa vi ste meni danas glavu spasili! Stric na to samo progunđa kao da se brani: – To je ispalo sasvim slučajno. Nijesmo ni znali da ti glavu spašavamo. – Eh, kako nijesi znao! – pobuni se Jovanče. – Ta vidio si da gone vezane ljude. Nikoletina se nešto zamisli, počeša zatiljak i pažljivo pogleda dječake. – Zbilja, momčići moji, kako bi bilo da vi pripazite kad će u selo naići ustaše ili ovi novi žandari, oružnici, pa da javite narodu? Ljudi su zauzeti poljskim poslom, pa nemaju kad paziti, a vi… – Dobro bi to bilo – odmah se složi Jovanče. – Mi smo povazdan po brdima kod ovaca, kod goveda, vidimo nadaleko ko dolazi, ko odlazi… – Pa deder, Jovanče, junače, prihvati se toga posla – nastavi Nikoletina. – Ti si prošle jeseni čitavu družinu imao, logor ste napravili, Paprici prkosili. Hajde, pokažite se i sada, kad je tuđin zemlju poklopio, kad glave ljudima skida. Nećete se valjda danas uplašiti? – Nećemo! – dočeka dječak ozbiljno i odlučno, već unaprijed zagrijan važnim i opasnim poslom koji ga čeka. – Još sutra ćemo iskupiti čitavu družinu. – Ihaj, opet ćemo u našu četu! – povika Stric. – Opet u četu, opet – poveseli se Jovanče i skoči na noge. – Ustaj, idemo tražiti Mačka! VII “Stara garda” Jovančetove družine sjedila je na okupu u hladovini pod samim Prokinim gajem. Stigla je čak i Lunja, iako se Stric i ovoga puta bunio: – Šta ona ima da se miješa u vojne stvari? Tu dolaze ustaše s puškama, žandari, a ona… precrknuće od straha dok ih samo vidi. – Možda baš i neće – pecnu ga Jovanče. – Ostani samo ti pored nje kad zagusti pa se ona ničega neće bojati. – A ko bi onda bježao? – dobaci Đoko Potrk. Na Jovančetov poziv, družina se sastala da postavi i rasporedi straže, koje će paziti na dolazak ustaša i obavještavati selo o njihovom približavanju. Ustaše su obično nailazile glavnim drumom od varoši, pa bi kasnije, kod raskršća, okrenule jednim od sporednih puteva koji su vodili u pojedine zaseoke raštrkanog Lipova. 72 Ako ih je bilo više, nekad bi se na raskršću i podijelili, pa jedni udarili na jedan kraj sela, a drugi u nekom drugom pravcu. Prvi je zadatak, dakle, bio opaziti ih kad se pojave od varoši i odmah obavještavati čitavo selo. Bježaće onda i sklanjati se svak, jer se ne zna na koji će kraj od raskršća okrenuti. – Najvažniju osmatračnicu valja postaviti na brijegu Lisini – predlagao je Jovanče. – Odatle se dobro vidi drum od varoši, koji savija oko brijega i penje se iz nizine prema našem selu. – Ih, čim ih ugledamo, mi ćemo strčati u selo i dići uzbunu, a dok oni stignu uz onu veliku okuku, svak će se već skloniti – povika Stric. – Ja ih samo odozgo izbrojim i dojurim? “Evo ih četvorica!” – A kad pola sata iza one četvorice naiđe još deset, šta ćemo onda? Ko će nas onda obavijestiti? – upita Jovanče. – Tako se prekjuče desilo u Kozijem dolu. – Hm, pa ovaj… šta ja znam – zbuni se Stric. – Treba imati dva stražara – upade u riječ Nik Ćulibrk. – Tako je – potvrdi Jovanče. – Na Lisini uvijek moraju stražariti po dvojica, pa čim se ustaše pojave, nek najprije na vrhu brijega zapale vatru i tako selu dadu znak da se opasnost približuje. – To će bar lako biti! – kliknu Đoko Potrk. – Lisina je puna paprati (bujadi). Ima je isuviše, i trule, i sirove, pa kad se sve to izmiješa, dići će se dim do neba, vidjeće se iz pet sela. – A kad zapale vatru, šta će onda raditi? – pripita Lazar Mačak. – Nek stražare i dalje, pa naiđe li još koja grupa ustaša, nek zapale još jednu vatru. Tako će se znati da dolazi nova opasnost – tumačio je Jovanče. – Pojavi li se pak neka poveća grupa, jedno sedam-osam, nek jedan od njih odmah trči u prvi zaselak i nek javi narodu. – A šta će raditi ostali dječaci? – upita Vanjka Široki. – Dvojica će stražariti na Golom brdu na suprotnom kraju sela, čim spaze dim na Lisini, nek odmah pale vatru kod sebe na brdu. Tako će biti obaviješteni i oni koji od svojih kuća ne vide onaj dim sa Lisine. – Dobro, a šta će raditi ono troje preostalih iz diružine – javi se Stric. – Oni nek paze na raskršće i neka gledaju u koji će zaselak ustaše krenuti, pa nek trče da jave ljudima. Za taj posao uzećemo trojicu najbržih. – Mene prvog! – povika Potrk. – I Strica, on je dugonog! – dočeka Mačak. – Nek Nik Ćulibrk bude treći! – dočeka Vanjka. – On je izdržljiv u svemu pa i u trčanju. – Dobro ste izabrali – složi se Jovanče. – Trkači će, dakle, biti Potrk, Stric i Nik Ćulibrk. – A ko će na Lisinu, na najopasnije mjesto? – zaškilji Mačak. 73 Svi se, kao po komandi, okrenuše prema Jovančetu. On se samo nasmiješi. – Dobro, idem ja. Baš se tome veselim. – I ja ću tamo – javi se Lunja. – Pazi je! A što baš ti? – ote se Stricu. – Volim da ložim vatru – mirno odgovori djevojčica. – Umijem brzo da potpalim i sirovo drvo. – E, to je već nešto! – dočeka Mačak s odobravanjem. – Nek pođe ona s Jovančetom. – A na Golo brdo? – kiselo upita Stric neljubazno mjereći Lunju. – Ko bi drugi nego Mačak, majstor za vatre, dimove i za sve ostale mudrolije – povika Jovanče. – Nek mu Vanjka dovlači drva, paprat i travuljinu, a on samo nek čeka znak s Lisine, od mene, pa nek pali. Ko ne vidi moj dim, sigurno će spaziti njegov. – A šta ćemo ja i Žuja? – Odjednom se iz prikrajka javi Nikolica. – Mi ćemo, valjda, ložiti vatru za moju pokojnu babu. – Ehe, pa ja umalo ne zaboravih! – viknu Jovanče. – I ti ćeš čekati više raskršća, pa čim vidiš kud ustaše kreću, odmah trči u školu i javljaj učiteljici. Ona je baš tebe za ovo zamolila. – A, zar ona zna za ovaj naš dogovor? – začudi se Mačak. – Pa ona i Nikoletina načinili su čitav ovaj plan i meni ga sinoć ispričali – priznade Jovanče. – Zato smo se ovako iznenada i sastali. – I baš je rekla ko će gdje stražariti i ko će s kim ići? – nepovjerljivo upita Stric. – Ne, to je ostavila da se mi sami dogovorimo – reče Jovanče. – Preporučila je samo da Lunju ne šaljemo zajedno sa Stricem, jer joj se on uvijek ruga i kinji je. Lunja samo pocrvenje i tužno obori oči, a Stric se nakostriješi i svađalački se otrese: – Ih, baš mi je milo što ću biti daleko od nje. Nek me i ustaše ukebaju, samo nek nijesam s njom. Lunja šmrcnu gotova da zaplače, a onda naglo zagladi kosu i u očima joj sinu povrijeđen ponos. Šta se ovo događa sa svijetom ili možda sa mnom? – Ja sam došla ovamo samo zato što me je pozvao Jovanče, pa ću s njim i poći na Lisinu. Moji kod kuće ne bi me ni pustili bez njega. – Ih, ih, kako laže! – progunđa Stric. Praveći se da ga ne čuje, Lunja prkosno nastavi: – Moji vele da se curice ne smiju družiti sa štokakvim budalama. Svi prasnuše u smijeh. Stric ljutito zabaci šešir i osvetoljubivo zavreča: – Ih, što sam se juče kod Marice najeo jabuka! Jednu mi je dala iz njedara ev’ ovoliku, miriše k’o đul. Čuvaću je sto godina i svaki dan poljubiti. Lunja se trže i skameni se, hladna i nepristupačna. Samo kratka varnica, koja joj sinu u očima, rječito je govorila da bi tog istog trena najradije sručila stotinu gromova na tu svoju debeljušnu plavu drugaricu Maricu, koja tako izazivački i bezobrazno dijeli svoje šugave kisele jabuke. 74 VIII Poljar Lijan geguckao je kroz jedan šumarak nasuprot Golog brda i pričao sam sa sobom, jer mu se nije razgovaralo s njegovom praznom flašom. Da je bila puna, hajde de, još bi se od nje moglo i čuti nešto pametno, a ovako – virneš unutra kao u neki prazan zeleni bunar, a odozdo kao da neko šapne: – Hu, nema ništa, natrag veselje! – Pa dabome da nema. A kad je u tebi nešto i bilo, glupa zelena boco! – gunđa starac i kroz rijetko hrašće zuri u okolna brda. Da mu je bar pri ruci neki dječak pa da ga čiča pojuri štapom zbog neke preklanjske krivice. Odjednom čiči stadoše noge, stadoše oči, stade, naravno, i čitav on zajedno s bocom i novim štapom. – Šta je sad ono?! Uz golo brdo miljela je neka mrka gromada, nešto kao džinovska kornjača, kao plast suve paprati, kao neki taman ćubast žbun. – Gledaj, pa šta je ovo danas? – žmirnu starac. – Nijesam gucnuo ni kap rakaje, a već po bregovima skitaju nekakve đavolje kornjače, žbunje prohodalo, čuda se dešavaju. Zatvarao je oči, otvarao ih i zurio u padinu, a ona čudnovata gromada i dalje se uporno pela uz brdo i najzad iščezla na zaravnjenom poljanku na samom vrhu. – Možda je to onaj njemački tenk o kome se toliko priča – umovao je starac. – Jeste, ali se tenk nadaleko čuje kako rže i brekće, a ovo – ovo ćuti kao moja prazna boca, prokleta bila. Zija poljar za iščezlim čudovištem i domišlja se. – A da to nije kakvo maslo ovih naših dječaka? U svašta se danas dječaci upuštaju. Prišunjaću se da izbliže virnem. I dok je poljar prilazio podnožju brda i spremao se za dugo i naporno penjanje na vrh Golog brda, na sredinu čiste zaravni već je pristizao golem plast suve paprati. Taj neobični plast imao je na prednjoj strani manji otvor iz koga su svjetlucale nekakve živahne oči. Lazar Mačak stajao je na čistini i upitao sasvim mirno: – Stiže li najzad? – Stigoh! – umorno dahnu plast. – Pa ti vučeš na sebi čitav brijeg – začudi se Mačak. – Bogme pravi brijeg! – potvrdi glas iz onog otvora na plastu. – Hoće li dosta biti? – Čak i previše. Odjednom se plast nagnu i buć! – prevali se na bok. Odozdo mu se ukazaše noge, prave noge u opancima od prijesne goveđe kože. Te se noge malo gicnuše, malo ritnuše, malo zagrabiše po zemlji i za tren oka iz plasta se izvuče čitav čitavcat dječak – Vanjka 75 Široki. – U-uh, što je vrućina! Vidi li se kakav dim na Lisini? – Nema ga još. Čitavo jutro pazim, ali… Ček, ček, šta je ono, pogledaj! Vanjka se i sam netremice zagleda u daljinu. Nad golom kapom Lisine poče da se diže nešto kao proziran tanjušan stub lake magle. – Je li ono dim? Nije! – uze da se koleba uzbuđeni Mačak. – Vanjka, šta se tebi čini? – Ne znam. Tanko je mnogo, jedva se vidi. – A ono sad? Pazi, pazi! Nad Lisinom poče da se diže jasno uočljiv taman stub dima i u visoko poče da se razrasta u široku perjanicu. – Eno ga, Jovanče daje znak! Pali, Vanjka! Sudarajući se, dječaci se uzvrtješe oko paprati. Vanjka htjede da gomilu potpali odmak sa strane, ali ga Mačak zaustavi. – Ne, ne, podvuci se do sredine. Plast je iznutra šupalj pa će se dim sav tamo skupljati i poći kroz otvor uvis. Vanjka oznojen odiže jedan kraj plasta, izvuče se napolje i pljesnu rukama. – Gotovo, planulo je! Ubrzo na gornji otvor gomile, kroz koja je Vanjka virio dok je nosao plast, poče da kulja vrlo gust siv dim i valjajući se u klupcima pođe uvis. Dječaci zagrajaše: – Ihaj, ala je crn, vidjeće ga čitavo selo! – Oho, Jovanče, vidiš li nas?! – razdragano povika Mačak, iako je znao da ga drug, onako udaljen, neće čuti. Dim je sve više rastao u visinu i dizao se nad Golim brdom kao moćan crn stub koji nadaleko i naširoko javlja ljudima da se selu primiče strašna opasnost. Kad je već plast počeo da se ruši isprebijan plamenom, Vanjka nakupi sa strane čitavu hrpu vlažne paprati i baci je u vatru. Sad poče da se valja naročito gust i mrk dim, ali ne pođe uvis, jer ga poduhvati neki povjetarac i ponese nisko po samoj zaravni. – Eto ti, ode nam dim pješke po zemlji! – povika Vanjka. – Pazi ga samo kako se vuče. Odjednom se dječak presiječe u riječi. Iz dimnog oblaka, odnekle s kraja poljane, začu se nekakvo kijanje i kašljanje, koje je ličilo na zimsko hripanje neke sipljive kobile. – Ej, čuješ li ti ono?! – prestrašeno đipi Mačak. – Ehej vi tamo, dižite uvis ovu dimčinu! – zakreketa nekakva ljutita staračka glasina. Još se dječaci i ne snađoše od čuda kad iz dimne zavjese ispade poljar, pocrvenio, suznih očaju i razvika se: – Aha, tako vi, palikuće jedne, hoćete da me udavite! Ehe, nema ništa od toga vašeg posla. Već sam ja spavao na štali koja se obnoć zapalila, pa sam živ izmakao. Naletio sam samo u mraku na pčelinjak pa sam bio malo izbocan. – Oho, evo našeg Lijana! – povikaše dječaci i potrčaše mu u susret. Poljar zastade s uzdignutim štapom i u čudu se izbeči u Mačka i Vanjku. – Šta je to, trčite mi u susret raširenih ruku? Ne bojite se poljara? 76 – Ne bojimo se, striče Lijane! Sad se poljar još više zgranu: – Striče! Zovete me stricom, ništa se ne bojite, šta je ovo danas? Otkad poljari po svijetu hodaju, ovo se nije desilo. – Učiteljica Lana rekla nam je neki dan da si ti dobar čovjek i pravo veliko dijete. Poljar veselo graknu: – Aha, jeste li čuli! Pa da, dobar čovjek. Vidiš ti kako vi imate pametnu učiteljicu. Malo se zamislio pa onda tužno zaklima glavom. – I veliko dijete? Pa da, tako je. Ja sam zaista siroto veliko dijete, bez oca i matere, bez djeda i babe. Dobri moj deka, kako me je samo cupkao na koljenu i tepao mi: – “Jare moje malo, jarence!” – A šta ti je bilo s djedom? – upita osjećajni Vanjka. – Eh, šta! Pogibe nedavno, prije pedeset godina, kad su se ono kmetovi pobunili protiv begova. Ubiše ga iz kubure, a ja, evo, ostadoh siroče. Jadni djed! Poljar ubrisa istinsku suzu, a onda se malo pribra i upitno pogleda dječake. – A kako bi ipak bilo da ja vas malo istučem, ta zašto sam poljar? Dobro znate da se ne smiju ložiti tolike vatretine, zapalićete nečije sijeno. Ja čuvam seosku ljetinu. – A mi čuvamo selo od ustaša – dočeka Mačak – zato smo i naložali ovu vatru. Kad je začuđeni poljar čuo o čemu se radi, on se naduri. – A kako vi to sve – bez mene? Ja sam pozvan da čuvam selo i seosko dobro pa ma kakve štetočine bile u pitanju. Odmah da me primite u svoje dobrovoljce. Gdje li je samo taj vaš komandant Jovanče. – Vidiš li onaj dim na Lisini, tamo je – pokaza mu Lazar Mačak. – To je, bogme, podaleko – zaključi starac. – Bolje će biti da ja najprije malčice odspavam uz onaj trn tamo nakraj zaravni. Koliko je poljar spavao, to ne zna ni on sam. Prenu ga tek prasak puške iz doline. Zadihani dječaci Mačak i Vanja trčali su prema njemu i vikali: – Striče Lijane, strice Lijane, puca se na raskršću! Tamo su naši! IX Četvorica ustaša, uniformisani i naoružani, stigoše na raskršće i poslije kratka dogovora, dvojica okrenuše prema školi, a dvojica se uputiše desno, prema zaseoku Nikoletine Bursaća. Mali osmatrači, Stric, Nikola i Nik Ćulibrk, čisto nisu disali od velikog uzbuđenja. Činilo im se da od čitavog šumarka u kom se kriju najviše strši baš onaj žbun iza koga oni sjede. Čak i breza desno od njih neće da miruje, nego pakosno šuška i treperi kao da zove: 77 – Ej, vi s raskršća, pogledajte ovamo! Nik Ćulibrk zabrinuto pogleda svoje drugove i šapnu: – Striče, ja i Nikolica idemo da javimo učiteljici, a ti trči do Nikoletine. Nik, sasvim pognut, krenu najbližim prečacem prema školi. Za njim, nešto manje pognut, požuri Nikolica, a za Nikolicom potrča i kuja, bezbrižna kao i uvijek po danu. – E, sad je red na mene! – uzbuđeno prošapta Stric i natuče šešir na glavu. – Deder, noge junačke, pokažite se! Potrčao je ukoso preko šumaraka i tek što je dospio u rijetku nisku šikaru na drugom kraju, kad s druma grunu oštar glas: – Stoj! Iznenadan povik čisto mu pokosi noge, ali ga u isto vrijeme strah tako udari u leđa da je skoknuo naprijed poput zeca. – Stoj, stoj! – prasnuše za njim još dva povika, ali je dječak poput vihora šibao kroz nisko šikarje. – Spazili su me! – sinu mu kroz glavu dok je naslijepo, iz pune snage, lomio kroz mlad čestar, a onda odjednom čitav kraj oko njega tresnu se i zagluši ga snažnim pucnjem. – Tras! Još nije dospio ni da shvati šta se to događa, kad ponovo dvaput grmnu: – Tras! Tras! – Pucaju! – dosjeti se Stric pun strave. – Brže, brže, drage noge moje! – Bziin! Bzin! – prosiktaše nisko nad njim nevidljiva zrna, sustigoše ih dva nova pucnja, a kad Stric stiže već nadomak jedne udoline, nenadan udarac zbaci mu šešir s glave i on se pruži koliko je dug po nekoj gustoj paprati. Pucnjava naglo prestade. Ustaše su, valjda, mislile da su ga pogodile, pa ili su produžile put ili… – Ili sad idu ovamo da vide koga su ulovili! – dosjeti se Stric pa hitro spuznu u onu dolju za svojim šeširom, pograbi ga i nastavi da trči jednom uskom obraslom jarugom dobro zaklonjen šibljem od pogleda svojih progonilaca s druma. Upao je tako u jedan ljeskar vezan s Prokinim gajem i – tup! naletio na samog Nikoletinu Bursaća. – Ehej, ti ne gledaš kud trčiš! – viknu momčina. – Ni ovi iza mene ne gledaju kud pucaju! – trže se dječak. – Kako ne gledaju, jadna ti majka, a šta ti je ovo na šeširu? Stric skide šešir i u čudu se zagleda u dvije rupe koje su se odnekud otvorile na njemu. – Pazi šta je ovo? – Prosvirale ti ga ustaše! – odbrunda Nikoletina. – Bogami je ovaj dobro gađao. Stric klecnu od zaprepašćenja. – Pa ovo su mene dva zrna pogodila. Gledaj, evo jedne, evo druge rupe. – He-he, mnogo si mi bistar – nasmija se Nikoletina. – Sve je to od jedne kugle: ovdje je ušla, a ovdje izišla. 78 – Ustaše idu u tvoj zaselak, to sam pošao da ti kažem – tek se sad sjeti dječak, ali Nikoletina sasvim mirno odgovori: – Već sam ja vidio dim s Lisine i Golog brda i za svaki slučaj podbrusio od kuće, pa kud oni išli da išli. Ipak ti hvala što si se potrudio. – I toliku vatru pojeo – dodade Stric i, gledajući rupe na svom šeširu, zamišljeno progunđa. – Ovdje ušla, ovdje izišla, pazi ti nje. Dobro je što mi je šešir visok, pa mu je gornji dio bio prazan, inače – ode glava. Ustaše i toga dana ostaše kratkih rukava. Tražili su po selu bivše vojnike, među njima i Nikoletinu, tražili su učiteljicu Lanu, ali nikom ni leđa ne vidješe, sve se bijaše posakrivalo. – Napipaćemo mi već te bjegunce, te vaše vukove i lisice! – zaprijetiše ustaše knezu Valjušku. – Ili će ovo selo predati sve sakriveno oružje ili ćemo mi s vojskom doći da ga od vrha do dna ispreturamo i pretvorimo u prah i pepeo. X Ustaška pucnjava uzbunila je čitavo selo. Ubrzo se saznalo da su to gađali i progonili Strica, ali gotovo niko nije znao šta je s njim bilo: jesu li ga ranili, ubili ili uhvatili. Da idu Stričevoj kući i da se propitaju, to se za dana niko nije usuđivao, moglo bi se lako naletjeti na ustaše. Već pred samu noć Jovanče i Lunja stigoše s Lisine u selo i saznadoše za strašnu vijest: nestalo je Strica! Pucali su za njim, gonili ga i – dalje mu se gubio svaki trag. “Izgubljeni” Stric u to isto vrijeme baš je stražario sakriven za jednim žbunom uza samo raskršće i očekivao Jovančetov povratak. Već unaprijed se sladio svojom pričom o pucnjavi, trci i o svom izrešetanom šeširu. – Ih, a ja se samo okrenem i jezik im isplazim, a oni iz pušaka – pras, pras! – pa kroz moj šešir. Drumom se začu razgovor i prije nego se Stric i odlučio da proviri, na raskršće stigoše Jovanče, Lunja i Nik Ćulibrk. – Eno tamo smo bili sakriveni – pokazivao je Nik na šumarak u strmini poviše raskršća. – Onda smo najprije pošli ja i Nikolica i kad smo već malo odmakli, začusmo ustašku viku i pucnjavu. Najprije smo pomislili da su to nas opazili. – Ih, vas! – progunđa Stric prisluškujući iza žbuna. – Ne puca se tako lako za svakim. – Zastanem, oslušnem bolje – nastavljao je Nik – i čujem jasno da to puca ona patrola koja je okrenula u Nikolin zaselak. Pogibe naš Stric, pomislim u sebi. – Pa dabome da pogibe! – mrmljao je Stric u svom zelenom skloništu. – Ne puca se džabe iz vojničkih pušaka. – A zar se još uvijek ne zna šta je s njim bilo? – zabrinuto upita Jovanče. – Kako će znati kad smo tek sad izišli iz šume. Ustaše su sve do prije jedan sat vršljale 79 po selu. – Pa da sad pođemo gore u šumarak – predloži potištena Lunja. – Možda on, siromah, leži negdje gore ranjen, a mi tu pričamo. – Pa dabome da leži – naduveno promrmlja Stric i već je zamišljao sebe kako, teško ranjen, poput starinskog junaka leži pod jelom zelenom, a Lunja se naginje nad njegovo lice i tiho pita: – Hoćeš li mi rane preboljeti? Na raskršću poče zabrinuto savjetovanje. Suznih očiju Lunja je požurivala svoje drugove: – Idemo, Jovanče, idemo Nik, možda je naš dobri dječak već odavno mrtav. – Ih, dobri dječak! Kasno si se toga sjetila! – uvrijeđeno i ožalošćeno prošaputa Stric. – Pa dabome da je mrtav. Jasno je vidio sebe mrtvog na nekoj zelenoj poljani, a Lunja se nagnula nad njim pa samo gorko suze roni, jer zna da se Stric više nikad neće dići ni progovoriti. – Pa dabome da neće, nego će ležati mrtav pa makar ti sto godina nad njim sjedila! – poče da šmrkuće Stric i teške ga suze obliše od puste žalosti nad mrtvim sobom. Plakao je sve neutješnije, poče najzad glasno i da jeca tako da se i ono troje s raskršća prenuše i oslušnuše. – Neko plače! – šapatom reče Lunja. – Eno, iza onog žbuna. – Da pogledamo – reče Jovanče nešto uzbuđenim glasom i odlučno zakorači put zelenog gustiša, a za njim u skoku Nik i Lunja. Videći da je otkriven, Stric leže u travuljinu licem okrenut zemlji i umiri se. – Eto ti baš, nek vide da sam mrtav! Jovanče poviri iza žbuna, stuknu i prošaputa: – Pst, evo nekog, leži!… Pazi, pa ovo je Stric. I Nik poviri i reče, također šapatom: – Pa da, to je njegov šešir. On je. Lunja se prva osmjeli, zakorači iza žbuna i prodrma Strica za rame. – Ej, Striče! – Je li živ? – plašljivo upita Jovanče. – Ne znam, ne miče se – zabrinuto reče djevojčica. – Ta vidiš li da sam mrtav, ‘budalo! – u sebi, ljuteći se, reče Stric. – Striče, ej Striče! – zvala je Lunja drmajući ga. Od njezina drmusanja neka kopriva stade da žari Stričevo uvo, ali je on samo stiskao zube i junački trpio, a u sebi psovao: – Đavo je pojeo, trese me kao da sam vreća, a ne pokojnik! U-uh, kako peče, kao živa vatra. Priđe i Jovanče, uze Strica za ruku i neodlučno reče: – Kanda je živ. Još je vruć. Nekakav mrav, mileći kroz travu, bio je stigao do sama Stričeva nosa i počeo da ga škaklja po nozdrvi. Dječak je neko vrijeme junački podnosio i tu napast i trudio se da ne diše, ali ne izdrža dugo. Povuče duboko vazduh, a s njim i mrava u nos i dvaput gromko kihnu: 80 – Aćhi! Aćhi! – Živ! Živ! – povikaše i Lunja i Jovanče pa na silu prevrnuše Strica na leđa, iako se on, kradom i ćutke, trudio da ostane potrbuške prikovan za zemlju. – Evo ga, mrda nosom! I gleda, gleda! – veselo viknu Lunja. Stric još jednom kihnu i, videći da je sad konačno propao kao “mrtvac”, zaškiljii na jedno oko i jeknu: – Joooj, što me mučite! Lunja brzo sjede u travu, spretno namjesti njegovu glavu u svoje krilo, pomilova ga po licu i bolećivo upita: – Striko, Stričiću, šta te boli? Jesi li ranjen? – Oho-ho-jooj! – ote se Stricu nešto između pokušaja da zapjeva i da zaplače u isti mah. Ležeći na Lunjinu krilu, milovan njezinom ručicom, on se od sreće počeo tako topiti da mu se činilo ranjen je iz četrdeset pušaka i evo mu isteče sva krv. Zažmuri od blaženstva, uzdahnu i – sasvim se rasplinu, pretvori se u razliveno sjajno jezerce po kome trepti još sjajniji zračak, možda od sunca ili on Lunjina pogleda. – Ranjen je, ranjen! Daj ga ovamo da mu pogledamo ranu! – zabrza Jovanče, uplašen i zbunjen, i prihvati dječaka za ramena, ali se Stric ljutito otrese: – Ostavi me na miru. Ovako mi je sasvim dobro. Lunja se na to samo trže, pažljivije zagleda dječaka na svom krilu, pa brzo skoči tako da Stričeva glava bubnu u travu kao neka bundeva. – Ništa njemu nije, pretvara se! – oporo reče ona otresajući ljutito suknju. Ljut i posramljen, Stric se ispravi, sjede i razvika se: – Ništa, ništa! A ove rupe na šeširu? Pogledajte samo! Je li ovo od pušaka ili od mačkova repa?! Nik i Jovanče stadoše radoznalo zagledati prorešetani šešir, dok je Lunja prezrivo zurila nekud u stranu kao da se tu zaista radi o nekom tamo mačkovom repu, a ne o puškama i pogibiji. – Pogledaj samo, Lunjo, – zvao je Nik. – Nek mu gleda njegova debela Marica! – otrese se Lunja sjećajući se Stričeve priče o plavoj Marici i o njezinim jabukama koje mirišu kao đulovi. Nadureni tako jedno na drugo, Stric i Lunja već pred sam suton odvojiše se od Nika i Jovančeta i krenuše u svoj zaselak. Stric je šutke grabio naprijed, dok odjednom, kao da se nešto dosjeti, prezrivo pljucnu: – Ih, Maričine jabuke! Dala mi je samo jednu šugavu kiseljaču, odmah sam je bacio preko kuće. Lunja se pravila kao da ništa ne čuje, ali kad iziđoše na zaravam, blizu prvih kuća, ona kao da se nešto prisjeti: – Zbilja, daj da vidim taj tvoj šešir. Jesu li to baš puknuli u nj? 81 XI Iz dana u dan stražarili su dječaci iz Jovančetove družine i njihovi signalni dimovi često bi se izvili nad Lisinom i Golim brdom najavljujući opasnost. Upadale su u selo ustaše, žandari, talijanski fašisti, tražili su bivše vojnike, učiteljicu, njuškali za sakrivenim oružjem. Počelo se pričati o pripremi ustanka protiv tuđih osvajača, Nijemaca i Talijana, i protiv njihovih pomagača, ustaša. Ponešto od toga čuli su i dječaci, a što je to ustanak, buna, to su još od najmanjih nogu slušali od svojih starijih. Često se pričalo o starim ustancima, kad se digne “kuka i motika”. Tih dana Jovanče se često sjećao onih vojnika koji su pod oružjem prolazili kroz njihovo selo. Oni su, možda, slutili do čega će jednog dana doći. Sutra, kad plane ustanak, sa svih strana pojaviće se baš ti vojnici. Međutim, nije ni neprijatelj spavao. Jednog jutra banuše u selo ustaše i Talijani prije nego su dječaci i krenuli na svoja stražarska mjesta. Prvi glas o njima stiže do Jovančeta tek onda kad je neprijatelj već stigao do raskršća, raspodijelio se i krenuo u pojedine zaseoke. Dječak je upravo bio krenuo prema Lisini kad ga na drumu pod Prokinim gajem presrete Lazar Mačak uplašen i zadihan. – Ne idi dalje, evo vojske! – Kakve vojske? – trže se Jovanče. – Gdje je? – Eno ih od raskršća. Ustaše i još neki, valjda Talijani: viču nešto na tuđem jeziku. Upašćeš upravo među njih. – Onda nam nema druge nego u Gaj – reče Jovanče. Negdje iza prvog brežuljka pripucaše puške. Mačak problijedi i zamuca: – Eno ih, čuješ li! Dječaci trkom upadoše u Prokin gaj. Tek tu se Jovanče nešto dosjeti i reče: – Pazi budala, pucaju pa će uzbuniti čitavo selo. Začas će se narod razbježati. Negdje iza Gaja ponovo zapuca. Mačak s mukom proguta pljuvačku i šapnu: – Eto ih, bogami, ovamo! Šta ćemo sad? – Hajdemo bliže našoj pećini. Upadnu li oni u šumu, mi ćemo šmugnuti pod zemlju. – Uh, toga se nijesam ni sjetio! – odahnu Mačak i življe opruži korak. U to isto vrijeme, s drugog kraja šume, upadali su u Gaj učiteljica Lana i Nikoletina. Oni su se upravo bili sastali na neki dogovor nedaleko od škole kad ih iza jedne živice viknu poljar Lijan. – Bježite, eto ustaša! Idu od raskršća! Ustaše opaziše bjegunce kad su uprav pretrčavali jednu uzvišicu pod Gajem i povikaše: – Stoj, stoj! Eno ih! 82 Pripucali su odviše kasno, bjegunci su se već bili sjurili s druge uzvišice, ali im ubrzo zaprijeti nova opasnost. Progonioci su već vikali na sav glas: – Ehej, zovi ovamo Talijane! Ono dvoje umakoše u Gaj! – Trči brzo s druge strane, dočekaj ih! – vikao je drugi glas. – Opkoliće Gaj – zabrinuto reče Nikoletina. – Teško ćemo se sakriti. Valja nam nešto izmisliti. Zastao je, poćutao, a onda se odlučno lupi rukom po bedru i odreza: – Sad znam šta ću! Hajdemo brzo. Požuriše kroz Gaj, a kad stigoše nedaleko od logora Tepsije, Nikoletina zastade pred jednom prestarjelom bukvom kvrgava stabla i niske guste krošnje. – Ha, tu smo! Uhvatio se za najnižu granu i onako krupan i jak s neobičnom lakoćom ispentrao se na bukvu, pipkao nešto gore oko stabla i odnekle izvukao neki dugački predmet zamotan u masne krpe. – Šta je to? – upita učiteljica. – Ehe, nešto o čemu tebi ni pričao nijesam. Pogledaj. Razmetao je one krpetine i ponosno ispružio ruke kao da pokazuje novorođenče. Pred Laninim očima ukaza se nova novcata puška i nekoliko kartonskih kutija s municijom. – Puška?! – u nevjerici prošaputa učiteljica. – Da, da, puška, karabin! – ponovi momak samouvjereno. – Ako nas danas pritijesne, ja pucam, druge nema. Stajao je pred Lanom, prav, naoružan i odlučan, slika i prilika nepokorena naroda gnjevom obuzeta. Učiteljica i nehotice ustuknu i zadivljeno raširi oči. – Ama jesi li ti to, Nikola?! – Ja ili bilo koji sin ove zemlje, svejedno! – odgovori momak, nadahnut i zanesen. – Danas ili sutra ovakve će nas gledati neprijatelj kud se god okrene po Jugoslaviji! – Eh, da ga sad, ovakvog, vidi još neko iz našeg sela! – poželi u sebi Lana. – To bi valjalo. Lana nije ni slutila da mrkog naoružanog momka još neko gleda isto onako zadivljeno kao i ona. Bili su to Jovanče i Lazar Mačak. Privučeni razgovorom, oni su navirivali s ivice jaruge, a kad prepoznaše učiteljicu i Nikolu, prišunjaše se još bliže. Sad su, kao začarani, virili iza drveta ne skidajući očiju s karabina i s namrštena momka, koji im se sad činio kao neki junak iz priče. – Gledaj ga samo kakav je! – šaputao je Jovanče. – Ih, kad ću ja onako… Nikoletina odjednom uoštri pogled baš u onome pravcu gdje su se krili dječaci. – Ej, vi tamo, šta vi radite? Izlazite, vidim vas! Kao na komandu, dječaci istupiše iza drveta. – Odakle vi tu? – začudi se sad učiteljica. – Pobjegli od ustaša – odgovori Jovanče. – Baš ste jutros pogodili gdje ćete da pobjegnete – graknu Nikoletina. – Svaki čas 83 ustaše mogu stići ovdje. Čujete li samo? Negdje na ivici Gaja čuše se puške i nerazumljivi povici. Lana poblijedi. – Eno ih! Gone nekoga. – Sakrijte se u našu pećinu – promuca Jovanče uzbuđeno. – Kakvu pećinu? – prenu se Nikoletina. – Našu pećinu. Mačkovu – objasni Jovanče. – To je Mačak pronašao kad smo se prošle jeseni krili od škole. – Hajdemo, Nikola, – uze da ga požuruje učiteljica. – Bolje da se i tamo sakrijemo nego da sad udariš u pucnjavu. Primakla se momku i tiho kazala: – Znaš i sam da još nije sve spremno za ustanak. Zapucaš li, pokvarićeš nam čitav plan, selo će nam izgorjeti. Nikoletina samo odmahnu rukom, steže pušku i nerado krenu za dječacima. Tek što stigoše na ivicu jaruge, kad se kroz Gaj začu kršenje grana i tutanj nečijih nogu. Nikoletina brzo skoči za prvo drvo i uze pušku “na gotovs”. – Lano, djeco, brzo u jarugu! Između drveća ukaza se u trku poljar Lijan. Bježao je strelovito kako valjda nikad nijedan starac nije jurio: sijevaju mu široki opanci, omahuje torbak, šešir mu nabijen do nosa, štap stegnut u ruci. – Ovamo, ovamo! – povika Nikoletina iskačući iza drveta. Spazivši čovjeka s puškom, poljar samo u strahu diže ruke. – Predajem se! – Idi k vragu, kakvo predavanje! Bježi ovamo da se sakrijemo. Poljar zbunjeno zatrepta i jedva poznade Nikoletinu. – Uh, pa to si ti! Otkud ti samo ta puščetina? Noge su mi se posjekle. Ošamućen od straha i trke, poljar se spuza na turu u jarugu, a kad Jovanče izvuče žbun iz pećinskog otvora, starac poviri unutra i reče s olakšanjem: – Eh, sveta Mačkova pećina! Dobro ste joj ime dali. Ja bih jutros i za mišiju rupu dao dukat, a kamoli ne bih za ovoliku jametinu. Prvi se u pećinu uvukao Lazar Mačak, a za njim ostali. Posljednji je bio Jovanče. On za sobom povuče onaj žbun i tako zatvori ulaz. Ni sam đavo ne bi se sjetio da se iza tih suvih grana krije kakva rupa. Napolju odjeknu puška, a onda, sasvim blizu, začu se dovikivanje: – Ehej, ima li ga tamo? – Nema, kao da je u zemlju propao! – dođe odgovor sa same ivice jaruge. – Na drvetu je. Pazi na drveće! – vikao je neko. – Naći ćeš na drveću pečenog jarca! – gunđao je poljar četveronoške pipajući tunel pred sobom. – Uh, ala je ovdje mračno kao u praznom rakijskom buretu. Ej, Mačak, ima li još dugo putovati kroz ovu tvoju pećinu? Već me zabolješe i leđa i koljena. – Još malo pa smo u velikoj sobi, striče Lijane. 84 XII S nekakvom prestrašenom žurbom stari avioni “dvokrilci” testerisali su plavetnilo toplog ljetnjeg krajiškog neba. Letjeli su nekud u pravcu male industrijske varoši Drvara, sakrivene u brdima i divljini. – Kud li to tandrču ove krntije? – pitao se poljar Lijan provlačeći se kroz visoke kukuruze. Kao da da je odgovor na to njegovo pitanje, iz daljine poče da odliježe potmula tutnjava. Poljar se sav strese od neobične slutnje i nehotice on se sjeti početka neke stare junačke pjesme: “Ili grmi, il’ se zemlja trese’ il’ udara more o bregove …” – Eh, ili grmi! – poče da mudruje čiča. – Kako će grmjeti kad je svuda vedro kao srebro. Da se zemlja trese, neće ni to biti. Da udara more o bregove, otkud more oko Drvara? Biće to nešto drugo. Poslije prolaska sljedećeg aviona, opet negdje prema Drvaru zaori mukla grmljavina. – Avioni negdje bombarduju! – veselo reče Nikoletina, koji naiđe iznenada puteljkom kroz kukuruze. – Striče Lijane, priteži opanke, već počinje “ono”. – Koje “ono”? – upita starac začuđeno gledajući momka u vojničkoj uniformi i pod oružjem. – Ustanak! …Minulo je već mjesec dana od toga razgovora u kukuruzima, od onoga vatrenog dvadeset sedmog jula, kad su krajiški ustanici, partizani, oslobodili Drvar od neprijatelja. Poljar Lijan, zajedno s Jovančetovom družinom, sjedi navrh Golog brda i osluškuje odjek borbe u varoši. Tamo se bori partizanski odred njihova kraja. – Du-du-du-du! – jasno se čuje oštar mitraljeski rafal negdje udesno od brijega Lisine. – Ono je puškomitraljez našeg Nikoletine! – veselo namiguje Lazar Mačak. Svi mu vjeruju. Majstor Mačak je u njihovoj družini specijalista za sve vrste oružja. Po zvuku pogađa da li puca puška, ručni automat, puškomitraljez, teški mitraljez, bacač mina ili top. Vješto, kao pravi vojnik, on je prvih dana ustanka rastavio i podmazao Nikolin karabin. Sad već Nikoletina nosi puškomitraljez “zbrojovku”, a Lazar sasvim ozbiljno tvrdi: – I “zbrojovku” ću za pola sata rastaviti i sastaviti. – A “crnog Lazu”? – pita ga Stric. “Crnim Lazom” dječaci su nazvaji partizanski teški mitraljez “švarclaze”. Mačak neće ni pred njim da se pokori. – Savladaću za sat i “Crnog Lazu”, nek mi samo jedanput pokažu kako se njime rukuje. Borba se, kanda, sve više zaoštravala. Neprijatelj od varoši uporno nastoji da se probije do sela Lipova. Misle da je to središte ustanka u čitavom tome kraju i da se negdje u njemu nalazi štab partizanskog odreda. 85 Iz daljine se čuje potmulo brujanje. Mačak prvi skače na noge. – Avion! Huka motora sve je glasnija. Odjednom se, nisko iznad brijega Lisine, pojavljuje teško krilato čudovište. – Bombarder! – uzbuđeno muca Mačak. – Talijanski bombarder! Ogroman, siv, uz grmljavinu motora, bombarder leti ravno prema Prokinu gaju. Sve je bliže, sve veći, sve strašniji, sve niže leta. – Eto ga pravo za vrat! – dahnu poljar u praznovjernom strahu, pa natuče šešir i strča u žbunje poput zeca. Za njim se nadadoše i dječaci zajedno s Nikoličinom kujom. Svi se nabiše u guste lijeske na ivici Gaja. – Pazi ga, spušta se! – promuca Đoko Potrk. S fijukom i urlanjem, avion progrmi nad samim Gajem i sunu nekud u pravcu škole. Njegov zaglušni tutanj još je brujao u glavama dječaka, kad se zemlja prolomi i strese od strašne eksplozije. Dječaci popadaše kao da ih lupi nekakav nevidljiv džinovski talas. Niko nije imao ni daha ni riječi. – Evo ga opet! – tek poslije nekoliko trenutaka prošišta Mačak. Bombarder ponovo jezivo zaurla iznad popadalih dječaka kao da briše pod sobom sva brda, šume i sve što je živo. Opet lom. Tresak i grmljavina kao da čitavo selo propada u zemljotresu. – Bombarduje! – jedva izusti Mačak. – Jovanče lagano podiže glavu i virnu u onome pravcu gdje se izgubio bombarder. Iznad zaravni na kojoj je bila škola dizao se ogroman mrk oblak prašine. – Tukao je našu školu! – promuca on suvih usta. Zaboravljajući da bi avion ponovo mogao da naleti, dječaci poskakaše na noge i zablenuše se u pravcu škole. Dim se lagano razvlačio, ali kroza nj nikako da se zacrveni poznati školski krov. – Pogođena je, srušena! Ta slutnja presiječe sve dječake, ali se niko ne usudi da je glasno iskaže. Tek pošto se dim toliko razvuče da su već mogli kroza nj da vide čitavu zaravan, dječake po srcu lupi nešto tuđe, odbojno i pustošno. Iznad voćnjaka se više nije vidio poznat i drag školski krov. Samo se kroz drveće nejasno bjelasala nekakva bezoblična gomila, neznana njihovu oku, nikada dotle viđena. – Rat! – potišteno se javi poljar. Rat! To li je, dakle, ta strašna neljudska neman koja iz rodnoga kraja, iz gnijezda njihova djetinjstva, istrgne voljenu i poznatu stvar i za sobom ostavi nešto ledeno i tuđe, bez trunke života. – A otud smo nekad bježali – tiho izusti Vanjka i suze mu počeše kliziti niz lice. I Jovančetu se oči začas napuniše suzama, pa nije mogao ni da vidi Strica kako podrhtava vilicama, gleda ga raširenih očiju i žmirkajući kruni suze s trepavica. Poče da šmrca i Mačak, Potrk sakri lice u lišće, zaplaka i ćutljivi Nik, a mali Nikolica samo ih je 86 nekoliko trenutaka ćutke i zamuklo promatrao, pa kad vidje da je i Lunjino lice makro i sjajno, on zagnjuri lice pod kujin vrat i poče glasno da jeca. – Ode naša škola, naša draga škola! – promuca rastuženo poljar Lijan roneći krupne suze. – Gdje li će se sad okupljati dječaci Lipova? Gdje li ću ih pronalaziti kad mi nešto skrive? Starac je bio istinski ožalošćen, tako žalostan kakva ga dječaci dotad nikad nisu vidjeli, nit su vjerovali da se jedan stari poljar, okorjeli nepismenko, može zbog jedne škole toliko rastužiti. – Dobar je čovjek čiča Lijan – sjeti se Jovanče učiteljičinih riječi. Kao da i nehotice potvrđuje te njegove riječi, starac lagano ustade, skide šešir s glave i reče svečano i tiho: – Da joj odamo počast dobroj našoj, dragoj školi. Kao na neku prećutnu komandu, svi dječaci ustadoše i skidoše kape. Stajali su tako na ivici šume, uplakani, ozbiljni i tihi, odavali su posmrtnu počast svojoj skromnoj seoskoj školi, dok je po njima padao gar i prašina od bombardovanja, gorki prah rata, razaranja i smrti. XIII Čitavog jednog prijepodneva Jovančetova družina preturala je po ruševinama škole, skupljala slike, sveske, hartiju, polomljena učila i sve to slagala na jednu gomilu. – Sve će nam ovo valjati kad škola na jesen ponovo proradi – govorila je učiteljica. – Samo gdje ćemo sad sve ovo skloniti? – U Prokin gaj, u naš stari logor – predloži Jovanče. – To si se dobro sjetio – reče učiteljica. – Tamo nas bombarderi neće tako lako pronaći. Logor u Prokinu gaju ponovo oživje. Povazdan je po njemu bilo vike, trke, lupe i kuckanja. Pravljena je velika koliba za smještaj školskih stvari. Lazar Mačak neumorno je strugao, pilio i nešto mjerio. Popravljao je razbijenu školsku tablu, računaljku, veliki šestar i – naravno – globus, kuglu zemaljsku. – Šuplja ta tvoja Zemlja – čudio se Stric. – Okrpićemo je – obećavao je Mačak turajući prst u poveliku rupu na globusu, koju je načinio “geler” avionske bombe. Đoko Potrk već je pjevušio najnoviju rugalicu: – Tužna Zemlja i to trpi da je Mačak Lazar krpi. Pokazalo se kao sasvim opravdano što su školske stvari sklonjene u Gaj, jer je avijacija iz dana u dan uporno nadlijetala selo Lipovo i bombardovala sad ovaj sad onaj zaselak. Tražila je štab partizanskog odreda. 87 – Nikog preko dana ne možeš kod kuće naći, sve se razbježalo od avijacije – žalio se poljar Lijan: – Moram ljude loviti po kukuruzima kao zečeve. Na novoj kolibi u logoru Mačak je namjestio čak i prozore vješto skrpljene od polupanih školskih prozora. Nisu bili baš bogzna kako lijepi, ali se u dugoj niskoj baraci ipak sasvim dobro vidjelo. Duž zidova kolibe bile su povješane slike raznoraznih životinja. Jedan uz drugoga, sasvim u miru, tu su stajali zec i tigar, kornjača i soko, slavuj i konj. Bio je tu čak i jedan planinski orao prorešetan gelerom, ali pored svega toga, on je dalje veselo širio krila iznad zelenih bregova u nizini. Orla je Jovanče prikucao na pročelju kolibe, iznad samih ulaznih vrata. – Evo, nek vidi neprijatelj da uprkos njegovih bombi naši orlovi još uvijek lete. Učiteljica je svaki dan svraćala u Gaj i sve se više čudila vrednoći i domišljatosti svojih dječaka, a posebno Mačkovoj majstoriji. – Ala će ovo biti neka vesela ratna škola. Odavde djeca zaista neće bježati. Navratio je i poljar Lijan, začuđeno izbečio oči i po staroj navici mašio se za džep u kome je nekad nosio bocu s rakijom. – Oho-ho, pa ovo je čitavo domaćinstvo. Manjka vam samo još noćni čuvar. Dobro bi bilo da i njega nađemo. – Pa koga ćemo, striče Lijane? – Koga bi drugog nego mene! – izbeči se starac. – Obdan ću čuvati polja, a obnoć šumu i u šumi školu. Od toga dana poljar Lijan poče redovno da noćiva u šumi. Po čitavu noć čulo se iz kolibe njegovo glasno hrkanje kao da diše kakav stari zmaj. Rano ujutro dizao se i kroz šumski sumrak tapao prema izlasku iz Gaja. – Idem napolje da vidim je li svanulo. Ovdje se ništa ne vidi od drveća. XIV Kad je škola već bila smještena u Gaju, Jovanče i Mačak sjetiše se svoje davnašnje želje: da ispitaju i pretraže tajanstvenu pećinu. Spremali su se krišom i pažljivo. Lazar je negdje pronašao i popravio stari kočijaški fenjer, nabavio pojači konopac i jedne lagane ljestve bude li trebalo da se nekud penju ili spuštaju. Opremljeni tako, oni se jednog jutra krišom spustiše u kamenitu jarugu i uvukoše se u pećinu. Stari fenjer, pun petroleuma, odlično im je svijetlio uz put, – Idemo najprije prema jezeru – predloži Jovanče. Tiho jezerce obasjano fenjerom, dočeka ih puno zamišljenog ćutanja. Jedva se usudiše i da šapuću jer im se sve činilo da će se svakog časa ispod niskih kamenitih svodova čuti 88 nečiji tajanstven glas: – Ej, vi tamo, tišina! – Da izmjerimo dubinu? – prošaputa Mačak. – Mjeri. Mačak spusti u vodu konopac o kome je bio vezan kamen. Već poslije kratkog vremena osjeti kako kamen dodirnu tvrdo dno. – O, pa ovdje je sasvim plitko. Konopac jedva da je utonuo nešto preko pola metra. To ih obradova. – Da zagazimo, šta veliš, Jovanče? – Hajdemo. Spustiše ljestve u jezerce i ubrzo se nađoše do preko koljena u hladnoj vodi. Mačak se strese. – Brr, hajde ti prvi, evo ti fenjer. Jovanče je oprezno gazio neravnim kamenitim dnom pažljivo noseći fenjer. Voda je postajala sve dublja. Najzad im se pope do pasa. Mačak neodlučno zastade. – Ja ne bih dalje. – Ništa se ti ne boj! – prišapnu mu Jovanče opčaran tajanstvom podzemne prostorije. – Polako samo. Dalje je voda postajala sve plića. Najzad im je dopirala jedva malo preko gležnjeva. Jovanče odjednom diže fenjer i suzdržano uzviknu: – Pazi, eno prolaza! Pred njima, na pola metra iznad vode, ukaza se visok procijep u stijenama, dovoljno širok da može proći i odrastao čovjek. Mačak se opet uznemiri. – Zar ćemo i tamo? – Pa zašto smo onda gazili toliku vodu? Idemo. Novopronađeni hodnik bio je krivudav i nejednake širine. Išao je najprije ravno, a onda poče da se spušta naniže sve dok ne izbi u jednu prostranu dvoranu punu kamenitih stubova i debelih mokrih krečnjačkih svijeća, koje su visile s visoke tavanice. – Šta je ono, čuješ li! – trže se Mačak. Odnekle, iz neodređenog pravca čulo se jasno pljuskanje i žubor vode. Jovanče neodlučno zastade. – Čekaj, s koje li to strane dopire? Čitava dvorana, sa svojom zbrkom stubova, prolaza, pukotina i mračnih udubljenja, bila je ispunjena šumom nevidljive vode. Kuda da se krene? Mačak poče da prosipa nešto iz svog dubokog džepa. Jovanče ga začuđeno pogleda. – Šta to radiš? – Sijem gloginje. Jovanče primače fenjer i spazi u Lazarevoj ruci punu šaku sitnih crvenih bobica gloga. – Šta će ti to? – Da označim s koje smo strane ušli u ovu dvoranu, mogli bismo zalutati. – Ih, baš sam ja lud! – prebaci sam sebi Jovanče. – Kako se toga nijesam sjetio. Zaista, 89 ovdje se lako može izgubiti put. Krenuše najprije nasumce, između dva najdeblja stuba, a kad odmakoše desetak metara, s lijeve strane začu se pojačan šum vode. Jovanče zastade. – Idemo tamo, šta veliš majstore? – Možemo – tiho se saglasi Mačak. Poslije sedam-osam koraka naiđoše na bistar potočić koji im je sjekao put i brzao nekud u tamu. – Da krenemo niz potok? – upita Jovanče. – Hajdemo. Dugo su išli niz tunel gazeći potočić. Ukvasiše se niz kraće brzake, bukove, pa čak i čitave male vodopade. Na nekim mjestima tunel se toliko stješnjavao da su samo s mukom uspjeli da se provuku između vlažnih klizavih stijena. U početku jedva primjetno, a kasnije sve jače, počeše da osjećaju hladan dah promaje. – Primičemo se nekom otvoru, otuda duva – reče Lazar Mačak. Brzajući, potočić je zakretao hodnikom udesno i gubio se u jednom tako tijesnom otvoru da je nemoguće bilo unutra se zavući. Mačak pažljivo osvijetli fenjerom, a zatim ozbiljno pogleda u Jovamčeta i zanijeka glavom. – Dalje se ne može. Kud ćemo sad? Ispitivali su lijevo-desno dok na samom zaokretu hodnika, otkud su došli, gotovo u visini svojih glava, ne otkriše široku rupu u stijeni. Baš iz nje je strujala ona promaja. – Pazi, gledali smo stalno u potok, a ovo nijesmo ni opazili – reče Jovanče. Kako je ona rupa stajala dosta visoko, muke ih je stajalo dok se uspentraše do nje, a onda krenuše dalje sasvim pognuti, ponegdje i četveronoške, jer je hodnik bio vrlo nizak i nepodesan. Odjednom se Jovanče sasvim ispravi, jer se hodnik na tome mjestu širio i radosno povika: – Svjetlost! Podiže se i Mačak. Na tome mjestu tunel se penjao strmo naviše. Iz toga pravca prodirala je razlivena bijela dnevna svjetlost. – Vidiš li? – uzbuđeno upita Jovanče. – Vidim! – veselo dočeka Mačak. Na rukama i koljenima Mižući se, oni požuriše uz kamenitu strminu. Na dva-tri koraka pred ciljem zablješta ih iz jednog otvora tako jaka svjetlost da obojica čvrsto zažmiriše. – Šta je sad ovo? – čisto se prepade Mačak. Svjetlost im se učini jača od ikakve sunčane koju su dotad vidjeli. Jedva se privikoše na njezin blijesak i slobodno pogledaše u pravcu otkud je ona dopirala. Pred njima je bio visok uspravan procijep u stijeni pri dnu mnogo širi, sav obasjan. Dječacima se u početku učini isuviše uzak za prolaz, ali kad stigoše do njega, bez po muke provukoše se kroz raspuklinu i stadoše iznenađeni i zadivljeni. Nisko ispod njih pružala se uska strma dolina obrasla gustom šikarom. Duboko dolje 90 svjetlucao je, izvijugan i tanak, potok Ledenica. Dobro su ga poznavali, tekao je podno njihova sela, izbijajući ispod mrkih stijena u jednom vlažnom i mračnom sklopu. – Pazi, pa Ledenica je u stvari onaj isti pećinski potok niz koji smo mi danas išli – dosjeti se Jovanče. – A pećinski potok isti je onaj koji teče kroz Prokin gaj i tamo ponire – dodade Lazar Mačak. – Vidiš, to si se dobro dosjetio! – gotovo uskliknu Jovanče. – U-uh, gle kakva je strmina ispod nas. Razmičući tanko jasenovo šikarje pred otvorom, oni se oprezno i plašljivo nadviriše nad strminom pod sobom. Ona se gotovo okomito obarala naniže, pravo nekud prema nevidljivom izvoru potoka Ledenice. Baš dolje pod njima, u sjenci stiješnjene doline, nalazio se mrki hladni sklop, izvorište potoka. – Ovuda je nemoguće spustiti se – reče Jovanče i nehotice ustuknu pred provalijom. – Moglo bi se izići tamo na stranu, pogledaj samo desno – skrenu mu pažnju Lazar Mačak. Udesno od njih, sve do susjedne šumovite kose, protezao se red sitna jasenova žbunja izrasla u pukotinama stijena. Držeći se za nj, nekako bi se, vjerovatno, i dospjelo do onoga spasonosnog šumarka. – Da oprobamo? – upita Jovanče. – Hajdemo – kratko se složi Mačak. – Ne gledaj samo dolje ispod sebe, dobićeš vrtoglavicu. Za dječake, lake i okretne penjače kao što su bili njih dvojica, ovo nije predstavljalo neki naročiti podvig. Koliko su samo puta, oni, loveći golubove, otpuzili uzduž čitava crkvenog krova, ispentrali se po unutrašnjim gredama tornja, spuštali se u kamenite ponore po čitavoj okolini tražeći gnijezda golubova dupljaša. Za manje od četvrt sata obojica su već bila u šumarku. Otud, iskosa gledajući, nije se primjećivao ni trag onog otvora koji je vodio u njihovu pećinu. Potpuno ga je skrivalo ono žbunje pred ulazom. – Meni se čini kao da sam sve ovo sanjao – prenu se najzad Jovanče i prevuče rukom preko čela. Istog trena, na prvim brežuljcima s druge strane Ledenice zapraštaše puške, a za njima se oglasi mitraljez: du-du-du! – Gle, zar je neprijatelj već dotle prodro! – prepade se Mačak i skoči na noge. – Pa to je pred samim našim selom. – Bogami, tako je! – diže se i Jovanče. – Hajdemo brže natrag, u Prokin gaj! XV 91 Bitka, koja se rasplamsavala pred samim selom Lipovom, sve se više bližila Prokinu gaju. Čitava družina, osim Jovančeta i Mačka, bila je na okupu u svom logoru. Od njih dvojice ni traga ni glasa. – Dok su se njih dvojica nekud kradom izgubili, sigurno smišljaju neku novu majstoriju – uvjerljivo reče Đoko Potrk. – Đavolu ti majstorija! – ljutio se Stric. – Ta čuju li puške sve bliže, a ipak nas ostavljaju same. Mora da su se prepali pa nekud bestraga pobjegli. – Nije svako strašljivac kao ti! – pecnu ga Lunja. – Strašljivac, strašljivac! A pogledaj rupe na mom šeširu! – razgoropadi se Stric. – Je li to od puščanih zrna ili je od mačkova repa? Bitka se prenosila nekud ulijevo od Gaja, a kad iznenada zapuca odnekud s desne strane, Nik Ćulibrk samo poblijedi i kratko reče: – Zaobilaze Gaj, opkoljavaju. U dubini Gaja začu se pucanje grana i nejasan razgovor. Svi poskočiše na noge. – Eto vojske! – viknu Potrk. Svi su skamenjeno zurili u pravcu odakle se čuo žagor, ali im se lica odjednom razveseliše. – Pa to su naši, naši! Kroz šumu su žurnim korakom dolazili Jovanče i Lazar Mačak. – Ta gdje ste vi već? – povika Stric nestrpljivo. – Već je vrijeme da se bježi, a vi tu… – Gotovo je, sad više od bježamja nema ništa! – dočeka Jovanče zaduvan. – Kako nema? – javi se Nik. – Nema. Vojska zaobilazi i opkoljava Gaj. Mi smo jedva promakli kroz jednu šikaru. Pođemo li sad napolje, pohvataće nas kao piliće. – Pa šta ćemo sad? – prepade se Stric i sjede na zemlju. Jovanče se samo zgleda s Mačkom i šanu mu: – Moramo s njima u pećinu, drugog izlaza nema. – Kako bi bilo da ispadnemo na onu stranu do druma i da umaknemo u kukuruze? – zabrinuto predloži Stric. – Otud se još ništa ne čuje. Još on i ne dovrši rečenicu, baš iz onoga pravca do druma snažno zapraštaše puške. Svi se unezvjereno okrenuše na tu stranu. – Eno nekog! – povika Nik poslije nekoliko trenutaka. Kroz šumu je luđački jurio nekakav čiča s naturenim šeširom. Jedva ga prepoznadoše. – Pa to je poljar Lijan! Čiča glavačke dopade do logora i razrogačenim očima zabulji se u dječake. – Pa vi ste još tu?! Živi ste, a? – Živi, živi! – umiri ga Jovanče. – A mene spaziše na ivici Gaja, pa kad raspališe od mehane iz pušaka, u-uh! – strese se čiča. – Zazujaše oko mene zrna kao roj pčela. Eto ih sad ovamo. 92 – Otkud znaš? – upita Mačak. – Pa čulo se među njima da je u Gaju naš glavni partizanski logor. Tako je pričao jedan njihov zarobljenik. – Onda nam valja odmah u skrovište – dočeka Jovanče. – Hajdemo brzo. Jovanče okrenu u jarugu, prema pećini. Idući za njim u stopu, Stric je brižno gunđao: – Kud li ćemo sad, nek sam đavo zna. Kad Jovanče smače onaj trn s otvora pećine i uvuče se unutra, Stric samo zinu. – Kad li ste samo iskopali tu rupu, đavo vas odnio? Mačak upali fenjer i dodade ga Jovančetu. – Eto, pa ti idi naprijed, a ja ću ostati posljednji da ponovo namjestim i pokrijem ulaz. – Ma kolikačku su samo rupetinu iskopali! – čudio se Stric pužući četveronoške za Jovančetom sve dok mu ovaj ne odgovori: – Ta vidiš li da je ovo pećina, špilja. Provlačeći se odmah za Stricem i vukući za sobom kuju Nikolica je gunđao: – Zašto su ovo načinili ovako mračno? – Pravili su ga po noći pa je zato tako ispalo! – obješenjački dočeka Đoko Potrk. Potmulo, ali sve bliže, spolja se čuo prasak pušaka. Neprijatelj je prodirao u Prokin gaj. XVI Uvrnut fenjer na podu pećine osvjetljava jednu pored druge, dvije glave: dječju i pseću. I dijete i pseto spavaju. Vidi se i krajičak neobične prostirke na kojoj njih dvoje leže. To je neka geografska karta na kojoj se jasno vide posljednji ogranci bosanskih planina, rijeka Sava i Slavonija. Pseto je ispružilo svoju glavu s desne strane Save, uzduž Bosanske posavine, dok dječak leži u Slavoniji pritiskujući uvom planinu Papuk kao da odozdo osluškuje nešto vrlo zanimljivo. Dječak se budi, žmirka, dosjeća se gdje se nalazi i obraća se psetu: – Žuja, jesi li ti gladna? Kuja samo prijateljski mahne repom, ali zato iz ćoška s druge strane fenjera, dolazi odgovor: – Svi smo gladni. Ja bih sad pojeo čitavu pogaču i četrdeset pečenih krompira, – I ja bih, dragi Striče. Prošlo je već bogza koliko vremena otkad su se dječaci sklonili u pećinu, a još uvijek ne mogu da iziđu napolje. Kad je Jovanče prvi put pošao da izvidi je li neprijatelj napustio Gaj, čuo je razgovor i graju vojnika baš na ivici jaruge i brzo se povukao natrag u pećinu. – Još su tu, ne možemo izići. Drugi put je, dobrovoljno, pošla u izviđanje Lunja. Napolju je već bila pala noć, ali je  93 neustrašiva djevojčica ipak izišla napolje, dovukla se do samog logora Tepsije i tu otkrila čitavu gomilu neprijateljskih vojnika. Ležali su oko velike vatre, dok je blizu njih bilo naslagano nekoliko gomila sanduka. Budan je bio jedino stražar. Kad se vratila u pećinu i društvu ispričala šta je vidjela, Lazar Mačak samo progunđa: – Gomile sanduka, veliš? To im je sigurno municija. Hajdemo, Jovanče, da i mi pogledamo. Izvukoše se zajedno s Lunjom, dopuzaše do logora i dugo su zurili u vatru, u spavače i sanduke. U blizini otkose i konje koji su dovukli municiju. – Hm, ako se oni ovdje ulogore koji dan, slabo će to biti za nas – prošaputa Jovanče. Vidiš li samo koliko su oni toga navukli. Vrlo zabrinuti izviđači se vratiše natrag u pećinu. Ostali su već polijegali prostijevši poda se neke stvari iz Mačkove radionlice; vreće, kartone i geografsku kartu. Ubrzo je zaspao i Jovanče. Koliko je tako prospavao, to ni sam ne bi umio kazati, ali kad se prenuo, prva mu je misao bila: – Valja opet u izviđanje. Otpuzao je brže izlazu ne budeći ostale, ali čim je izišao napolje i popeo se do ruba jaruge, spazio je na desetak metara ispred sebe neprijateljskog stražara. Vojnik je zijevao i češao se. – Bogme nam ni danas nema izlaska iz pećine! – sneveseli se dječak spuštajući se natrag u jarugu. U pećini nastade zabrinuto savjetovanje. Svi su bili gladni, neispavani i zabrinuti zbog svojih kod kuće. Nije se znalo je li neprijatelj prodro dalje, do njihovih kuća. Po pričanju poljara Lijana, partizani su zauzimali položaj u prvim šumarcima iza Gaja spremajući se da neprijatelju spriječe prodor dalje u selo. Lazar Mačak odjednom tako glasno viknu da Stric od straha sjede na zemlju: – Idemo na onaj izlaz više potoka Ledenice! – Ih, pa kako toga da se ne sjetim! – začudi se Jovanče. – Tamo u onoj divljini sigurno nikog nema. Ubrzo mala povorka krenu preko podzemnog jezera. Naprijed je išao Mačak s fenjerom. Posljednji je bio Jovanče. Na najdubljem mjestu jezerca Nikolica je gazio vodu gotovo do vrata, dok je njegova vjerna Žuja plivala tik uz njegova leđa naslanjajući mu glavu na rame. Poslije mnogo provlačenja, posrtanja i padanja, mala povorka konačno izbi na izlaz poviše Ledenice. Duboko u klancu ispod njih srebrno je bljeskao potok, uokviren u zelenilo. Poslije onog pećinskog mraka i tjeskobe, čitav taj obasjani predio pred njima učini se dječacima kao neki prizor iz kakvog zemaljskog raja, – Ih kako je lijep ovaj naš kraj! – ote se Đoki Potrku iz samog srca. – Samo da još nije onog tamo – uzdahnu Jovanče pokazujući rukom na brijeg iza koga se čulo rijetko puškaranje. 94 Započe pipavo i opasno prelaženje od pećinskog izlaza prema onaj šumovitoj kosi. Najzad svi srećno stigoše pod okrilje šume, uključivši tu i kuju, koja se junački borila s kamenitom strminom ne izostajući ni stope za svojim Nikolicom. – E, sad se možemo odmoriti – s olakšanjem odahnu Jovanče, a čitava družina, kao da je samo čekala na taj znak, povalja se po mekoj prostirci suvog lišća. Jedina je kuja, dignute glave, pažljivo njuškala vazduh okrenuta prema dubini šume. Odjednom se Lunja uznemireno promeškolji, sjede i zabrinuto reče: – Neko ima u šumi. – Šta kažeš? – prenu se Stric i uze preplašeno da zvjera oko sebe. On je čvrsto vjerovao da Lunja ima neko šesto čulo kojim otkriva i vidi i ono što drugi nikako ne primjećuju. Zna on dobro toga tihog okatog đavola, koji vidi tri metra ispod zemlje. – Neko hoda po šumi – opet će djevojčica, ali još nije čestito ni dovršila rečenicu a Jovanče, zagledan u dubinu šume, skoči i viknu: – Nikoletina! Ej, Nikoletina! Ispod sjenovitog lisnatog svoda jeknu krupan glas: – Ej, ko je to? Jes’ ti to, Jovanče? – Mi smo, mi smo! – radosno povika Stric. Ubrzo, u koloni po jedan, izroni iz šume čitav jedan vod partizana, predvođen mitraljescem Nikoletinom. – Otkud vi tu? Šta ima novog? – upita Jovanče. – Šta će biti novo? Nestalo nam puščane municije – zabrunda Nikoletina. – Ostalo svega po metak-dva na borca. – Ih, da im je sad ona tamo municija! – ote se Lazaru Mačku. – Koja municija? – načulji Nikoletina uši. Sad Jovanče poče pričati sve doživljaje družine od trenutka kad su pobjegli u pećinu. Nikoletina je netremice slušao, a onda se iznenada pljesnu po koljenu. – Čuješ, pa mi bismo mogli vašim putem natrag kroz pećinu i usred noći iznenaditi neprijatelja na spavanju. Bilo bi onda municije za čitav odred. Dugo i uzbuđeno, Nikoletina se savjetovao sa svojim borcima kako da se izvede taj neobični podvig, a onda poslaše kurira u štab odreda da ispriča o Nikolinim planovima za sljedeću noć. – Kaži komandantu, ako čuje pucnjavu iz Prokina gaja, da se ne iznenadi. To mi udaramo iza leđa neprijatelju. Pred samu noć vod krenu strminom prema ulazu u pećinu. Vodili su ga Jovanče i Mačak. Družina ostade da ih čeka u šumi. – Bogme ne bih nipošto bio noćas na mjestu neprijateljskog stražara – progunđa Stric zamišljeno. XVII 95 Neprijateljski stražar, koji je te noći stajao na zaravni ispred logora Tepsija, zaspao je i upravo sanjao kako se nalazi na nekoj gozbi kad ga stegnu za rame gvozdena ručetina mitraljesca Nikoletine. – Da nisi pisnuo! – Dobro, dobro. Dodaj mi samo onu praseću glavu! – promrmlja stražar misleći da to razgovara sa nekim na gozbi. – Daću ti ja glavu! – šapatom poprijeti Nikoletina. – Ćuti dok si čitav, jer si inače pečen! – Nije loše ni pečenje – progunđa stražar. – Treba samo da je s krompirima i uz to koje perce salate. – Ni perca od tebe neće ostati! – prošišta mitraljezac. Očerupaću te kao pijevca! – Ni pijevcu nije mane – mrmljao je stražar. – Valja ga samo dobro skuvati. – Ovaj ti je potpuno lud! – začuđeno progunđa Nikoletina pa mu skide pušku i fišeklije, oprezno ga položi na zemlju i natuče mu kapu na oči. – Spavaj samo, bebice, dobićeš lončić mlijeka. – Samo nek je iz rakijske boce – dodade stražar i zahrka. Tek tada Nikoletina opazi da je stražar podobro pijan. Bazdilo je iz njega kao iz bureta. Nikolin vod srećno je prošao kroz pećinu i u ponoć se prikrao logoru Tepsiji. Sve je spavalo tvrdim snom, jer se komordžijska bratija, čuvari municije, bila ponapila neke opljačkane rakije. Razoružaše ih za tren oka i sve ih naguraše u veliku, “školsku” kolibu. – Sjednite tu i da se niko makao nije. U logoru otkriše čitavo brdo municije. Promućurni Nikoletina odmah predloži: – Sve ovo treba skloniti u pećinu. Tamo će biti najbolje skriveno. Jedan sanduk municije razdijeliše borci među sobom, a ostale odvukoše u veliku dvoranu pećine. Pred samu zoru Nikolin vod udari iz Prokina gaja u leđa neprijatelju, koji nije ni slutio šta se u toku noći odigralo u njegovoj pozadini. Iznenađeni u tvrdom predjutarnjem snu, domobrani i ne pokušaše da pruže neki ozbiljan otpor. Raspasani i neobučeni skakali su preko živica i plotova i trkom šibali kroz visoke kukuruze. – Drž’ ga, drž’ ga! – drali su se seljaci jureći u potjeru i grabeći razbacano oružje, rance i drugu vojničku spremu. Komandant partizanskog odreda još uvijek od čuda nije mogao da dođe sebi. Slušao je Nikolino zadihano pričanje i zadovoljno se udario po koljenu. – Tolika municija, i-ih! Dajder ovamo toga Jovančeta da ga i ja vidim. Dugo je razgovarao s otresitim dječakom, potomkom hajduka Jovančeta, slušao o njegovim signalnina vatrama po okolnim brdima, o logoru i pećini, a na polasku mu je dao veliku njemačku električnu lampu i nekoliko uložaka. 96 – Evo ti, momče, za tvoja istraživanja po pećini. Gledao je pažljivo u dječaka, a onda zamišljeno dodao: – Ne bi bilo loše imati tako mlada i promućurna kurira. Vidjećemo već i porazmisliti. Družina dočeka Jovančeta i Mačka s veselim klicanjem. Već su se bili zabrinuli da koji od njih nije nastradao u borbi koja se toga jutra vodila. Kad u Jovančetovim rukama spazi onu veliku električnu lampu, Stric samo izbeči oči. – To su partizani sigurno oteli od njemačkog generala. XVIII Stradanje svoje vojske i gubitak onolike municije u Prokinu gaju neprijatelj nije mogao tako lako prežaliti. Već sljedeći dan, poslije one borbe, nad selom Lipovom pojaviše se tri velika bombardera i počeše da kruže iznad Prokina gaja. Družina je bila na okupu u logoru Tepsiji. Kad začuše zvrjanje motora, Stric se bržebolje uspentra navrh prvog drveta i uzbuđeno objavi: – Eno ih tri, sve jedan veći od drugoga. Zavijaju oko Gaja. – Bombardovaće baš nas – reče Mačak blijedeći. Dječak je imao pravo. Neprijateljski avijatičari dobili su naređenje da bombarduju Gaj i da unište ono sklonište zaplijenjene neprijateljske municije. Niko od njih nije ni slutio da je municija već sklonjena na sigurno mjesto, u Mačkovu pećinu. Kad ču za bombardovanje, Stric se sjuri niz drvo okretnije od kakve vjeverice. – Družino, trkom u pećinu! – komandova Jovanče. Tek što se posljednji dječak uvukao u pećinski hodnik, nad Gajem se začu zloslutan fijuk puštene bombe. On se sve više pojačavao, pretvori se u pravi urlik i najzad se posred Gaja prolomi zaglušna eksplozija. Nad ustreptalu šumu sunu garav tumbas dima, zemlje, pokidanih grana i lišća. Dječaci u pećini osjetiše kako se nad njima strese i zadahta zemlja. Đoko Potrk skrušeno prošaputa: – Samo da koja bomba ne provali u samu pećinu. Zemlja se ponovo strese, zatim još jednom, a onda zareda da se đipa i podrhtava kao da pod njom vri i tutnji sam pakleni kotao. Odjek bombi slijevao se u jednu neprekidnu hučnu i moćnu grmljavinu. – Ode naš lijepi Gaj! – tužno prošaputa Vanjka Široki. Kad bombardovanje konačno presta i šuma utihnu, dječaci se lagano izvukoše iz jaruge. Dočeka iz zadimljena šuma puna mirisa od sagorjela eksploziva i paljevine. Izvirujući iznad ivice Gaja, Lazar Mačak povika: – Gori naš logor! Kao po komandi svi dječaci jurnuše prema logoru Tepsiji. Gorjela je jedna od 97 sporednih manjih koliba i plamen se već doticao krova velike “školske” barake. Mačak povika: – Rušite malu kolibu! Za tren oka mala kolibica bila je razrušena i ugarci pogašeni. U logoru je bombardovanje pričinilo priličnu pustoš. Nabrojaše četiri duboke jame od bombi. Mnoge grane okolnog drveća bile su polomljene, jedno drvo upola iščupano iz korijena. Na staroj bukvi bijeljele su se brazgotine od gelera. Lazar Mačak prezrivo sleže ramenima. – Eh, baš je i ovaj rat neka budalaština. Toliki avioni, lom i grmljavina, a kad pogledaš: tri-četiri jame, nekoliko polomljenih grana i jedno izvaljeno stablo. Sa jednom jedinom sjekirom i malom testerom, ja ću za tri dana načiniti deset korisnijih i boljih stvari. Đoko Potrk nešto se zamisli, poče da se smješka i neočekivano reče: – Lazar Mačak, vješti brat, više vrijedi neg sav rat. – To ti je dobro – složi se s njim Jovanče. Iznenada se kroz Gaj pojavi poljar Lijan. Stiže među dječake, ogaravljen i ljut, i stade da grdi: – Pekao sam u polju krompire, a oni, prasci jedni, potegoše bombom pa posred srijede moje vatre. Sva sreća što sam na vrijeme skočio u neki jarak, inače biste vi, dječaci, još danaske stajali skinutih kapa nad grobom raba božjeg, mnogogrješnog poljara Lijana. Đoko Potrk, nešto naročito oran za pjesmu, izbaci k’o iz puške: – Poljar Lijan, strah pastira, poginuo kraj krompira. XIX Komandant odreda dugo je razgovarao s Nikoletinom Bursaćem o smještaju partizanske radionice za opravku oružja i najzad se složiše da je za nju najpogodnije mjesto sam Prokin gaj, i to baš logor Tepsija. – Blizu je potok, vode ima dosta, blizu put, a u blizini je i ona čuvena Mačkova pećina. – A zašto je zovu Mačkova? – začudi se komandant. – Zbog nekog dječaka, Lazara Mačka, koji je prvi pronašao ulaz u nju. Zovnuše u štab i Jovančeta. – Momče, hoćeš li nam ustupiti svoj logor za partizansku mehaničarsku radionicu? – Već sam ga dao za školu – ozbiljno reče dječak. – Naći ćemo mi za školu pogodnije mjesto – reče komandant. – Dobro, ali bih i ja vas nešto zamolio – iznenada se nešto dosjeti Jovanče. – Hajde da vidimo! – Primite u radionicu i mog druga, Lazara Mačka. On je rođeni majstor. – Dobro, druže, primićemo – vrlo rado – složi se komandant. – I ja sam zato – dodade Nikoletina. 98 Ubrzo logor Tepsija oživje od lupe sjekira i čekića, od struganja pila i larme majstora. Gradile su se nove barake, smještali strugovi, razne mašine i mehaničarski alat. Počeše pristizati oštećeni mitraljezi, puške i revolveri. Dovezoše čak i jedan mali pješadijski top. Oružje je popravljano napolju, pod starom bukvom. Nije se imalo kad čekati da radionice budu gotove. Jedan stari mehaničar iz varoši, poznat majstor, već prvih dana zapazio je Lazara Mačka. – Čim je uzeo u ruke prvu alatku, ja sam odmah vidio da je to stvoreno za majstora – pričao je on s oduševljenjem. – Ovo će biti moj nasljednik, pazite što vam kažem. Jedina Mačkova mana bila je ta što je počeo malo s visoka gledati svoje stare drugove, sve sem Jovančeta, vođe družine: – Kako ste, dječaci, šta radite? – pitao ih je on i praveći se važan dodavao: – Mi u radionici ne dižemo glave s posla. Međutim, jednog dana dočekaše ga Stric i Potrk nemarno i naduveno. – I mi smo ti, brate, mnogo u poslu, spremamo se na omladinski vojno-politički kurs. – Šta, šta, kakav kurs? – trže se Mačak. – Lijep, druže, lijep – naglasi Stric. – Ima tamo jedan odsjek za pozadinske kurire. Tamo odlazimo ja, Jovanče, Đoko, Nik i Vanjka. – Pa kud ćete kad završite? – Držaćemo vezu između štaba odreda i seoskih odbora: prenositi obavještenja, naređenja, tražiti kola za prevoz ranjenika, municije, hrane. – Ih, ih, što se praviš važan! – reče Mačak. – Ehej, važniranje će doći tek poslije, kad se malo uvježbamo i ojačamo pa postanemo pravi vojni kuriri. Onda ćemo ići od čete do čete. Biće tu onda i pušaka, torbica, vojnički opasač. Nema tu šale, brajko moj. Stric je govorio pravu istinu. Poslije nekoliko dana proradio je u Lipovu Omladinski kurs i uza nj odsjek za kurire. U buduće kurire dospjela je čitava Jovančetova četa. Iako Nikolicu nisu primili jer je bio isuviše mali, on se ipak, već prvog dana, uvukao u kurirsku učionicu i otuda ga više niko i ničim nije mogao istjerati. – Nek samo neko priđe, odmah puštam Žuju! – grozio se on. Rukovodilac kursa, provjeravajući da li su svi slušaoci u razredu, uvijek je na kraju prozivao i mališana: – Nikolica s prikolicom! – Tu smo! – ozbiljno se odazivao dječak i tom bi prilikom zvecnuo lancem da pokaže da je i Žuja prisutna. Kad je komandant odreda navratio da obiđe kurs, neko ga upita za Nikolicu. – Druže komandante, imamo tu jednog malog dobrovoljca. Koliki on mora biti da bi mogao u kurire? – Nikako manji od puške! – kratko reče ratnik. Donesoše dvije puške: onu veliku, jugoslavensku, i malu, talijansku. Nikolica odmah 99 pritrča talijanskoj puščici, postavi se uz nju i veselo objavi: – Eto, gledajte, veći sam od nje! Komandant se samo nasmija i presudi: – Kad je tako dosjetljiv, nek ostane na kursu. Tako se Nikolica pomiješa među kurire. XX Jednog dana Lunja na raskršću iznenada ispade pred poljara Lijana. – Striče Lijane, dva nepoznata seljaka šunjaju se kroz kukuruze prema Prokinu gaju. – Nepoznati seljaci? Jesi li ti to dobro vidjela? Da to nije neko od naših? – Nije, nije. Prisluškivala sam njihov razgovor. Pričaju o vojnoj radionici. – Idi za njima nazorice, a ja ću trknuti do radionice da javim – reče starac. – Kad te zovnemo, da bi brzo došla. Poljar odjuri do radionice u Gaju i uzbuni stražu. Četiri naoružana partizana odmah krenuše u potjeru, s njima i Lijan. – Lunjo, o Lunjo, dođider ovamo! – viknu starac. Djevojčica se za desetak minuta stvori pored patrole. – Gdje su? – upita starac. – Eno ih u jaruzi, prave nešto. Partizani se tako iznenada sjuriše u jarugu do nepoznatih ljudi da oni nemadoše kad ni da skoče na noge. Jedan partizan pograbi kutiju, koja je ležala na zemlji između njih dvojice, zagleda je i viknu: – Pa oni prave paklenu mašinu, pogledajte! Odvedoše ih u štab odreda i uzeše na ispit. Tamo se utvrdilo da su to preobučeni neprijateljski diverzanti, oni što bacaju u vazduh štabove, radionice i skladišta municije. Neprijateljska komanda poslala ih je u Prokin gaj da tamo pronađu skladište zaplijenjene neprijateljske municije i da ga bace u vazduh. Avijatičari su im javili da bombe nisu uništile skladišta. – Gle, koliko im je samo stalo do municije! – čudio se komandant. – Sva sreća što ne znaju za ono skladište u Mačkovoj pećini. Svi u štabu začuđeno su gledali u tihu i ćutljivu Lunju, a kad im još poljar Lijan ispriča sve što je znao o njoj, komandant zadivljeno reče: – Pa ona je rođeni obavještajac isto kao i ti Lijane. – Nisam ja uzalud četrdeset godina bio poljar – kočoperno dočeka starac. – Ja po šuštanju kukuruza ocijenim da li je u njivi krava, ovca, čovjek ili je to samo običan vjetar. Pogledam li samo neku šikaru, odmah znam gdje se, po prilici, kriju dječaci, a gdje sjede djevojčice zabavljene brbljanjem. Pogađam kud se provlače ljudi kad idu u krađu drva, kuda dječaci kad pođu pljačkati voće, a kud će opet okrenuti neki stranac koji voli da ne bude ni od koga viđen. – Dobro, a kako je ova mala naučila svu tu mudrost? 100 – Ehe, to je kod ženskog svijeta drukčije – zavrti poljar glavom. – Žensko ti se s tim rodi. Žena ti ima za to nos da napipa gdje njezin čiča krije pare i rakiju, pogađa u kom dućanu ima šarenih marama i drugih besposlica za njenu dušu, osjeća još po koraku da li se njezin starac vraća pijan ili ljut. Još ovako mala, kao ova Lunja, ona odmah zatreperi čim se u blizini pojavi nešto novo i neobično. – Lunja je, znači, dušu dala za izviđača? – priupita komandant. – Ta više se ja pouzdam u nju neg u svoj rođeni nos – iskreno priznade starac. – Onda da je damo tebi za pomoćnika – predloži komandant. – Vas dvoje mogli biste kontrolisati čitav ovaj kraj sela prema varoši: paziti ko dolazi, ko prolazi, šta se čuje i vidi. – Vrlo dobro! – pristade poljar. – Svak će rado primati ovako izoštrena i osjetljiva pomoćnika. Kad je čula kakav je zadatak dobila, i to zajedno s lukavim poljarem, Lunja se od sreće samo tiho osmjehnu. Šta ima ljepše nego po zvuku jednog jedinog otkotrljanog kamenčića pogoditi da se neko spušta niza strminu, naslutiti da iza guste živice neko sjedi u hladovini, po ptičjoj grani otkriti grupu skrivenih dječaka. To je posao za koji pored očiju, uha i nosa treba još nešto, neki tajanstven unutrašnji glas, koji na vrijeme došapne svaku neobičnu i uzbudljivu novost. – Dobro, pomagaću stricu Lijanu – reče ona jednostavno i prosto kao da se radi o nekoj najobičnijoj stvari. – Ni ptica nam neće promaći u selo a da je nas dvoje ne opazimo! – svečano obeća stari poljar i mladićki zavitla po vazduhu svojim nerazdvojnim štapom. XXI Svake večeri, vraćajući se s predavanja na kursu, Stric je prolazio kraj kuće one “debele Marice” zbog koje se nekad, toliko prepirao s Lunjom. Istinu govoreći, Marica baš nije ni bila tako debela. Bio je to zdrav okrugao djevojčurak, plave kose i modrih očiju, nasmijana i dobrodušna. Čitala je babama iz kalendara kad je koji praznik, branila prolaznike od pasa, pomagala čobanima da savladaju nepokorna goveda, jednom riječju: uživala je u tome da se nekome nađe pri ruci. Kad već zadugo ne bi bilo nikoga kome je trebala pomoć, djevojčica bi u ćošku svoje bašte čistila put kojim su prolazili mravi i pričala: – Brzo, brzo, mraviću, evo, sklonila sam ovaj veliki kamen. Evo, i travku ću iščupati. Hajde, požuri. Mravko Mravkoviću iz mjesta Mravinjaka. Kad bi spazila Strica kako nailazi drumom, curica bi sva zablistala. – Striko, svrati da pričamo. – Ta kom je danas do priče, rat je – pravi se Stric vrlo zaposlen. – Ih, pa nek rat malo pričeka – čavrljala je Marica. – Nisam te vidjela još od sinoć. 101 Stric je, oklijevajući, prilazio, a djevojčica je, krijući nešto u šaku, naređivala: – Hajde, zini, imam nešto za te. Metala mu je u usta jezgru od oraha, krišku jabuke ili štogod slično, a dječak je, slatko meljući jakim zubima, samo mumlao: – Gle, otkuda ti ovo? Baš je bilo dobro. Jednom, dok su iz tamnog večernjeg neba prolijetale krupne kišne kapi, Marica uvuče svoju plavu glavicu pod Stričevu ruku i zagrguta: – Sakrij me od kišice. – Gle, đavo je odnio, kako je umiljata! – progunđa u sebi dječak topeći se od milja. – I kako samo ima meku kosicu, kao svila. U sjećanju mu trenutno minu Lunja ali samo kao laka sjenka, a zlatasta Maričina kosa bila je tu, živa i opipljiva. Pa ko da sad misli na nešto drugo! I navadi se tako Stric da se svakog predvečerja susreće s Maricom na drumu, pod baštenskom ogradom. Blaženo žmureći, otvarao je usta, pa da mu je ona stavila u njih makar i metalno dugme, on bi i njega čini mu se, u slast pojeo. Ta kakvo dugme! Progutao bi i čitavu nisku cijelih oraha kao ćurka koju hrane za praznik… Maštajući svakodnevno o Marici, Stric je prolazio kroz selo sav zanesen kao da ne gazi po zemlji, nego po meku oblaku iznad koga trepti i preliva se obasjana glavica njegove plavojke. Opaziše to čak i njegovi u kući, pa ga djed upita začuđeno: – Časte li vas to na kursu rakijom kad si tako usvijetlio očima? Možda ta je kakva curica štogod uvračala? Tu promjenu na Stricu najprije i najbolnije uočila je obavještajka Lunja. Brzo je saznala ko je bio i uzrok toj Stričevoj neobičnoj zanesenosti. Naravno, Marica, ko će drugi biti. To se moglo i očekivati. – Ukrali su mi, dakle, najboljeg druga iz djetinjstva – razmišljala je ona idući kroz polja na ivici sela. – Ode moj Stric, a ja ostadoh sama. Da je tih dana odakle naišla čitava neprijateljska patrola, mogla je neopaženo promaći pored Lunje, rastužena djevojčica, to ne bi opazila. Ona više nije gledala ni polja, ni živice, ni staze, bila je s tugom zagledana samo u svoje malo opustošeno srce. – Striče, zašto si otišao a da se ni obazreo nisi? Jednom je, tako zamišljenu, iznenadi Jovanče. Šunjao se njoj iza leđa očekujući svaki čas da će se oprezna djevojčica, kao i uvijek, okrenuti još prije nego on do nje stigne, ali ništa ne bi od toga. Već je sasvim prišao i stao iznad nje, ali je djevojčica i dalje pogruženo sjedila ništa ne primjećujući. – Lunjo! Djevojčica podiže oči nimalo iznenađena. Činilo se da joj je svejedno ma šta se događalo na svijetu. – Lunjo, šta je to s tobom? – zabrinuto upita dječak i saučesnički je pomilova po kosi. Dirnuta njegovom brigom, Lunja sakri glavu na Jovančetove grudi i tiho zaplaka. – Lunjo, dušo, šta ti je? 102 – Svi ste vi mene ostavili, čitava družina! – promuca Lunja. Jovanče se sjeti skorih priča o Stricu i Marici, pa reče s prijekorom: – A zar sam ja svoju Lunju zaboravio? Zar sam nekog više volio nego nju? Koga, reci mi? Lunja se još više priljubi uza nj i protepa: – Otkud ja znam, ta ti uvijek ćutiš. – Da, ćutao sam – priznade dječak. Tebe je moj drug volio pa zato… Lunja se trže, uvrijeđena i ljuta: – Niko mene više ne voli, nit ja koga! Jovanče se netremice zagleda u njezine uplakane sjajne oči i upitno nadiže obrve: – Zar ni mene ne voliš? Lunja obori pogled i lagano, sasvim lagano nasloni glavu na njegovu mišicu. – Ti si nešto drugo. Ja sam se tebe pomalo bojala. Sjećaš li se kako si ono nekada skočio kroz školski prozor? Niko se nikad to nije usudio. – Pa tako si i ti uradila. – To je bilo samo zbog tebe – priznade Lunja i osmjehnuvši se pogleda ga velikim sjajnim očima. Ne znajući ni sam što čini, ali osjećajući da tako treba, Jovanče se prignu i poljubi je u kosu. – Eto, sad vidiš da te volim. Lunja je ćutala, umirena, tiha i srećna, a kad Jovanče ustade i krenu, ona ga predano pomilova po rukavu. – Navrati nekad ovim krajem. Tu ćeš uvijek naći mene i strica Lijana. Ja ću te svaki dan čekati. XXII Krajem jeseni od četiri omladinske čete stvoren je Omladinski udarni bataljon, ponos čitavog odreda. Za komandanta je postavljen Nikoletina Bursać, slavni mitraljezac i nadaleko poznata i čuvena partizanska delija. Čim je primio novu dužnost, Nikoletina je zamolio komandanta odreda: – Druže komandante, kako bi bilo da mi dadeš kurire iz bivše Jovančetove družine. – A zašto baš njih? – začudi se komandant. – To su mi komšije, prijatelji i pomagači iz najtežih dana okupacije. Imam u njih puno povjerenje. – Pa dobro, Nikola, povedi ih sa svojim bataljonom. Pred polazak u bataljon, čitava družina iskupi se kod Jovančetove kuće. – Dječaci, sjutra ćemo svi u vojsku – reče Jovanče. – Kako bi bilo da se poslije podne 103 svi iskupimo kod našeg starog logora i da se oprostimo s Prokinim gajem? – Hoćemo, hoćemo! Zovnućemo i Lazara Mačka i Lunju. – I poljara Lijana – dodade Jovanče. – On je naš stari saveznik. Poslije podne, kad se družina poče iskupljati pored svog starog logora, pretvorenog u radionicu, zajedno sa Stricem pojavi se i njegov djed s jagnjetom na ramenu. – Ehej, šta ti je to? – graknu poljar Lijan. – Kako šta! – radosno povika čiča. – Ispraćam unuka u vojsku, valja to proslaviti. – He-he, moj dragi, ipak si nešto zaboravio – zavreča poljar. – Kamo ti rakija za nas, čestite starce? – Tu je rakija – namignu djed. – Evo je. Starina zavuče ruku u džep od čakšira gotovo do koljena i otud izvuče punu puncatu bocu. – Vidiš li je, čista kao suza. Dok se jagnje okretalo na ražnju, okupljena družina pretresala je svoje uspomene iz veselih i uzbudljivih dana svog odmetništva. Rakijska boca šetala je od poljara do Stričeva djeda i natrag, sve dok se, ispražnjena, nije konačno smirila između dvojice nakićenih starina. – E, sad se najzad smiri, stara glupa i prazna boco! – povika poljar. – Tvoja pamet sad se preselila u naše mudre glave, Stric je kradom, poput krivca, bacio pogled na Lunju, ali djevojčica se pravila kao da ga i ne vidi. Sjedila je pored Jovančeta, tiha, srećna i zanesena, kao da su sami na svijetu. – Gle kako je danas krasna ova naša obavještajka! – prošaputa Đoko Potrk, uvijek osjetljiv na svaku ljepotu. – Ih, baš mi je nekakva – kiselo smrsi Stric. – Za nas će uvijek biti ljepša od tvoje Marice! – dobaci mu Đoko peckajući ga. – Tako je, i ja velim, bojs! – ozbiljno dodade Nik. Stric samo ućuta. Morao je priznati da njegovi drugovi imaju pravo. Iznenada se rastuži. Njegovo, u osnovi dobro srce žalilo je iskreno za svojom dobrom drugaricom iz teških dana odmetništva. Ona ga je nekad voljela predanije i s više požrtvovanja nego što će ga više iko u životu voljeti. Jedva je uhvatio zgodnu priliku da joj prošapće: – Lunjo, ne ljuti se bar sad na rastanku. Oprosti. Djevojčica ga pogleda, toplo i milo, kao i onih minulih dana i reče: – Striče, neću te zaboraviti, ali znaj: nikad više nećeš naći one svoje nekadašnje Lunje. Na rastanku ga je još jednom pogledala ozbiljno i tužno i jedva čujno protepala: – Ne, neću te zaboraviti. Otišao je Stric noseći u duši prvu istinsku tugu u životu i neizbrisiv lik tihe djevojčice, koja ga je nekad predano voljela i koju on ipak nije umio sačuvati. 104 XXIII Iza brda tresu i odjekuju topovi. Bije se velika bitka. Na slobodnu partizansku teritoriju navaljuje njemačka divizija “Princ Eugen”. Omladinski udarni bataljon kreće na put. Još noćas biće ubačen u borbu na najopasnijem sektoru bojišta. Lazar Mačak i Lunja, stoje na uzvišici više druma i pogledom ispraćaju bataljon. – Eno ih! Eno Nik i Vanjka! Eno Đoke Potrka! Mačak u koloni otkriva jednog po jednog svog druga. Najzad je sasvim na začelju druge čete, spazio Jovančeta i Strica. – Eno i našeg harambaše zajedno sa Stricem! – A gdje li je Nikolica s prikolicom? – upita Lunja. – Njega još uvijek ne vidim. – Ostavili su ga kod štaba odreda – odgovori Mačak. – Premlad je još, pa mu Nikoletina ne da u borbu. Jovanče spazi prijatelje na onoj uzvisini i domahnu im rukom. Okrenu se i Stric, a onda pokaza prstom u pravcu onih brda otkud se čula topovska grmljavina kao da bi da kaže: – Čujete li samo, tamo se za nas kuva popara. Tiha i blijeda, Lunja je ćutke gledala za kolonom. S njom su, možda zauvijek, odlazili oni koje je najviše voljela u životu. Odlazio je dugački Stric, koga je već prežalila, ali ga nije zaboravila. Odlazio je ponosno hrabri Jovanče, koga će ona nositi na srcu čak ako se više nikad i ne vrati. – Ako se ne vrati? Kao da joj odgovara na to njezino tajno pitanje, Mačak odjednom progovori: – Vratiće se opet naši dječaci, treba u to vjerovati. Na začelju posljednje čete klimalo je nekakvo konjče pretovareno kotlovima i kojekakvom starudijom. Za njim je bodro koračao poljar Lijan, šešira zabačena na potiljku. – Ehej, kuda šefe? – povika Lunja. Lijan, njen dotadašnji “šef” u obavještajnoj službi, veselo odvrati. – U boj, dušo, u revoluciju! – Zbogom, šefe! Ne zaboravi me! – Zbogom, dušo, pamtiću te! I tako se rastadoše djevojčica Lunja i njezin “šef”, dugogodišnji poljar, beskućnik i vesela skitnica, ispičutura Lijan. Tutnji u noći bitka, trza se Lunja iza sna, lomi se odjek u Prokinu gaju. Nema više nekadašnjih bezbrižnih dana ni obijesnih dječjih igara, u rat je otišla Jovančetova družina. Držite se dobro, moji dječaci! Jovanče, Striče, Đoko, Nik, Vanjka Široki, mi vas čekamo da se opet vratite. Nek bude onako kako ste se dogovorili na posljednjem sastanku u Gaju: oni koji ostanu živi, sastaće se jednog dana opet u Prokinu gaju, naložiće vatru u logoru Tepsija i 105 oko nje će pričati o onima koji se nisu vratili. Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.

Istina ostaje istina

„Српску децу са Козаре усташе су СПАСАВАЛЕ од партизана и четника“ – СКАНДАЛОЗНА ИЗЈАВА СЛОВЕНАЧКОГ ПИСЦА

Усташка пропаганда тресе хрватску десницу и један број медија, па је најновије „откриће“ историјских ревизиониста да су српску децу са Козаре „убијали партизани и четници, док су их усташе и часне сестре спасавали“

hronograf.net

усташка пропаганда
Фото: Архивска фотографија

Један од многобројних самозваних „истраживача“ дешавања у Независној Држави Хрватској Роман Лељак, којег ултрадесни портали представљају као „словеначког публицисту и истраживача Удбиних архива“, тврди да је на хиљаде српске деце на Козари страдало због „партизанског и четничког устанка“.За њега су усташе спасиоци српске деце, а „дом у Јастребарском“, у којем су довођене хиљаде српских сирочића место где су они „збринути“ код часних сестара.

Један од проусташких „истраживача“, тврди да су приче о мучењу и умирању српске деце због усташких недела – „грозна лаж“.

Пошто су Срби, подељени на партизане и четнике, ратовали једни против других, српски малишани са Козаре нашли су се у шумама, а како је у то доба на Козари било хладно многи су се разболели, пише овај ревизиониста, којег цитирају многи портали у Хрватској.

Он на крају напомиње да је „свега 17 одсто“ малишана умрло у тим „домовима“ у НДХ, а да су остали спасени.

Тако су после масовне и свакодневне негације злочина у концентрационом логору Јасеновац, величања НДХ и фалсификовања њеног нацистичког карактера, те правног озваничења неких усташких симбола, попут поздрава „За дом спремни!“, многи десничарски портали почели да негирају и злочине на Козари.

Према тим „тумачењима“, Срби су сами изазвали рат на Козари, па су се убијали између себе, попалили огроман број села, убили хиљаде цивила и сами били одговорни за погром сопствене деце.

Један број историчара у Хрватској и региону констатује да су усташизација и ревизија историје поодмакли, те да хрватска власт „пере руке“ од неоусташког сентимената који се „уселио“ у хрватско друштво и медије.

јасеновац
Логор Јасеновац/Фото: Wikipedia

Оно што је незамисливо у Немачкој или другим земљама на чијем тлу су постојали концентрациони логори и вршен геноцид – да се правда злочин, а жртве окривљују за своју судбину – у Хрватској је постало сасвим уобичајено, као извештај о временској прогнози, упозоравају либерални медији.

VOLjELA JE BROZA DO LUDILA


Jovanka je uvijek nosila pištolj i bila spremna poginut za Tita

Jovanka Broz rođena 7. decembra 1924. godine u Pećanima ,Lika Hrvatska, a s Titom je bila u braku od 1952. Poslije Titove smrti Jovanka je do kraja životu živjela u izolaciji u vili na Dedinju, ni sa kim nije razgovarala i u grob je odnijela brojne tajne Partije i Jugoslavije.Jedan od onih koji je ostao blizak s Jovankom Broz nakon Titove smrti bio je advokat Toma Fila, koji se 25 godina borio da Jovanka ostvari svoja prava, da dobije penziju, dokumente, vlastitu imovinu. Fila se svojevremeno za Newsweek prisjetio susreta i razgovora s Jovankom, za koju kaže da će vječno ostati misterija. Do njihovog prvog susreta došlo je nakon Titove smrti, kada je ona, povodom Titove ostavštine, došla kod Filinog oca Filote. “Došla je kod nas 1983. godine, a našu kancelariju joj je, kako nam je tada rekla, preporučio Tito.

 Rekao joj je: ‘Ako ti se ikada nešto dogodi, idi kod Filote File, on se nikoga ne boji.’ Nakon smrti mog oca, željela je da je ja nastavim zastupat. Tako je i bilo. Ona je na mene, od početka do kraja, ostavljala utisak žrtve. I bila je žrtva. A bila je prelijepa žena, imala je neko plemićko držanje, bila je ponosna Ličanka, osoba koja je držala do sebe…  Vjerujem da bi bolje prošla da je savila kičmu i da je podržala nekog od pretendenata na Titov tron. Siguran sam da nije imala ni političke aspiracije, niti je imala odgovarajuće obrazovanje da bi upravljala državom. A nedostajao joj je i onaj najvažniji stup – okruženje koje bi je podržalo”, kaže Fila.Voljela je Tita do ludila A koliko je Jovanka bila vjerna i odana Titu, vidjelo se tokom posjete Francuskoj, kada je otkriveno da Jovanka sa sobom nosi oružje.

Došlo je do incidenta – na balu je iz Jovankine torbe ispao pištolj, a osiguranje je to brže-bolje pokušalo prikriti. Tito je, dakle, imao veliko povjerenje u nju, ona je bila zadnja linija njegove obrane, pa je zato kod sebe držala mali pištolj za likvidacije. Ako sve službe zakažu, ona je trebalo da ga zaštiti svojim životom, da pogine za njega… Ona je Tita voljela do ludila i nikako se ne može reći da je s njim bila radi interesa.” Do presudnog trenutka u obračunu ‘malih titića’ – kako Fila naziva one koji su pokušavali naslijediti Tita – sa Jovankom došlo je 1977. godine. To se dogodilo na Brionima, pred Titov put u Kinu, kada je na važnom sastanku odlučeno da on prvi put u posjetu nekoj državi ide bez supruge. Brozova je tada ministra unutrašnjih poslova Franju Herljevića pitala šta se to zapravo događa.  “Njegov odgovor je bio brutalan, ali i prostački. Rekao joj je: “Lička kurvo, sada ćemo se obračunati s tobom. Samo još da otkrijemo tvoje veze”, navodi Fila.

Od tada, tvrdi Fila, Jovanka više nikada nije vidjela Tita jer joj to nije bilo dozvoljeno. “Tito se potom iselio iz kuće u Užičkoj. Ona je pokušavala da dođe do njega, ali nijedanput joj to nije uspjelo. Izmišljotina su priče da je kasnije, kada je Tito bio u bolnici, došla u Ljubljanu, tražeći da je primi, a on je to, kao, odbio. On je umro, a nisu se vidjeli.” Fila navodi i da su Titu više puta pokušavali podmetnuti da potpiše papire za razvod braka, pa su to čak činili i dok je bio u bolnici, ali je on to svaki put odbio da uradi. Jovanka je sve znala i tumačila to kao njegovu ljubav i poštovanje prema njoj.Ubrzo nakon Titove smrti, ona je izbačena iz kuće u beogradskoj Užičkoj ulici u kojoj je s njim živjela 35 godina. Istjerana je tokom noći, uz prijetnju pištoljem i, kako je sama tvrdila, bez bilo kakvih stvari. Kasnije se ispostavilo da je ipak dobila nešto stvari, a nakon dvije godine borbe dali su joj i neku garderobu, ali sa rasparanim porubima jer su tražili skrivene mikrofilmove – optuživali su je, naime, da radi za tajnu službu, pa su htjeli da vide dokle sežu njezine veze.Uzeli su joj dokumente, pa čak i telegrame saučešća, kao i fotografije na kojima je Tito, a dali su joj one na kojima je ona sama. Svojevremno se čak govorilo da Jovanka radi za ustaše i da ju je u Titovo okruženje “podmetnuo” Ante Pavelić. “Nisu htjeli da se vidi da je ona ikada postojala. Pokušali su očistiti Titovu biografiju. Htjeli su napraviti postavku u Muzeju “25. maj” tako da nje nigdje ne bude, da ljudi steknu utisak da se Tito nikada nije oženio“, kaže Fila.”Nakon što je izbačena iz kuće, sef u kući je nasilno otvoren. U njemu je bilo jako važnih dokumenata, ali i jedno Titovo pismo koje je u sefu ostavljao svaki put kada bi išao na neki put. Govorio joj je: ‘Ako mi se nešto dogodi, pročitaj ovo.’ Kada bi se vratio s puta, uzeo bi to pismo nazad i vraćao ga je opet prilikom slijedećeg putovanja. Ona nikada nije pročitala sadržaj pisma, nije ga otvorila. A to pismo je, ako sam dobro shvatio, bilo zapravo neka vrsta političkog testamenta. Ali, eto, nakon otvaranja sefa, tom pismu se gubi trag, netko ga je vidio i brže-bolje sakrio”, otkriva Fila

Fascist Croatia

  1. Fascist Croatia

Independent State of Croatia (NDH)

The most murderous of the Nazi puppet states

 Death Toll: 750,000 – 900,000

750,000 Serbs, 60,000 Jews & 26,000 Roma

Flag of the Independent State of Croatia (NDH) Flag and coat of arms

The greatest genocide during World War II, in proportion to a nation’s population, took place, not in Nazi Germany but in the Nazi-created puppet state of Croatia. There, in the years 1941-1945, some 750,000 Serbs, 60,000 Jews and 26,000 Gypsies – men, women and children – perished in a gigantic holocaust. These are the figures used by most foreign authors, especially Germans, who were in the best position to know… The magnitude and the bestial nature of these atrocities makes it difficult to believe that such a thing could have happened in an allegedly civilized part of the world…

 — Professor Edmond Paris, “Genocide in Satellite Croatia, 1941- 1945” Introduction, Chicago, 1961, The American Institute for Balkan Affairs

The assassination of the first Yugoslavia’s King Alexander set the stage for the invasion of the Kingdom of Yugoslavia by the Axis. The assassin, Vlado Chernozemski, was a Bulgarian, member of the Internal Macedonian Revolutionary Organization (IMRO) and an experienced marksman. Immediately after assassinating King Alexander, he was cut down by the sword of a mounted French policeman, and then beaten by the crowd. By the time he was removed from the scene, he was already dead. IMRO worked in alliance with the Croatian Ustaše group led by Ante Pavelić, under the secret sponsorship of Italian fascist Benito Mussolini.

When the Axis Powers invaded, occupied and dismembered the Kingdom of Yugoslavia in 1941, they installed Croatian fascists, called the Ustaše, in their own state, which was expanded to include the territory of Bosnia-Herzegovina.

With the help of his friend, General Sladko Kvaternik, Pavelic proclaimed Croatia an independent state on April 15, 1941. Dispatches from Nazi-controlled Hungary described him as President and Kvaternik as his Premier. The new state was composed of Bosnia, Herzegovina and Dalmatia as well as the old Croat province. In a note to Mussolini and Hitler, Pavelic asked for recognition of “the independent state of Croatia.” Both dictators informed the Croat leader that in the name of the Axis powers the recognition sought not only was cheerfully granted but that both powers received “with joy and satisfaction” the news that the Croat people had won their struggle for independence in an hour when the Axis powers had demolished the artificial creation which once was Yugoslavia.

One of Dr. Pavelic’s first acts was the baning of all political parties and the prohibition of all public meetings. To pay his debt of gratitude to Italy, the self-styled chief of the Croat national government convinced his followers that a king of Croatia, preferably an Italian prince, would lead the little state to new heights. The last monarch to wear the crown — golden clover leaves surmounted by a cross and an apple — had been Croatia’s King Petrus, who died in battle in 1097. Since then the state had always been under foreign domination, most of the time Hungarian. On May 17 Pavelic went to Rome to formalize the offer of the throne.

On June 6, 1941 Pavelic was received by Hitler in Berchtesgaden for a two-hour conference. Witnesses at the meeting were Marshal Hermann Goring and Foreign Minister Joachim von Ribbentrop. The talk was one of a series of several carefully guarded diplomatic negotiations between Axis and Balkan leaders. The topic of the conversation was never disclosed, but it was believed that Pavelic asked for a guarantee of independence and was promised that Italy would do nothing drastic. Afterward Pavelic presented the Fuhrer with a flag from the Seven Years’ War and a chess set, both formerly belonging to King Frederic the Great.

Fascist Croatia immediately committed a genocide against Serbs, Jews and Roma. The raging fury with which the  Ustaše movement carried out their own “Final Solution” program of wholesale racial slaughter, expulsion of populations and forced religious conversion shocked even the German Nazis.

Pavelic was quoted as saying: “Croatia gives its full adherence to the principles and reasons which inspire a united front for creation of a new order in the European and Asiatic World. Croatia’s induction into the military alliance of the Axis powers had immediate effect on its Jewish problem.” Dr. Ante Pavelic announced that it would be solved “in a radical way un der the German order.” Also ordered by Hitler to put a “river of blood” between the Serbian and Croatian nations, Pavelic did so.

Though it seems entirely unbelievable that German Nazi (and Italian Fascists) were shocked – there are many books, their memoirs, where they just had to talk about their Croatian allies gruesomeness.

On April 12, 1941, two days after Croatia became an independent state and joined the Axis, an order was published in the Zagreb newspapers requiring all Serbs not natives to the town to leave within twenty-four hours and threatening that anyone hiding Serbs would be shot.

This order, by Dr. Ante Pavelich, head of the Independent State of Croatia, was a prelude to a massacre of Serbs not surpassed for brutality and atrocity in the whole sorrowful history of the human race.

The massacres were carried out by the three branches of the Croatian forces, the Ustashi, the Home Defense [Domobrani], and the regular army.

Between April 12 and 15 and on the night of May 31, 1941, mass arrests were made in Zagreb, Sarajevo, Mostar, Banja-Luka, Travnik, Dubrovnik, Livno, and other towns. The first large massacres occurred the night of May 31, when groups of prominent Serb citizens were seized and taken to the outskirts of the towns and shot. These spring killings in Croatia proper are generally referred to as the Glina massacres.

The great massacres of 1941 did not take place until June 24 to 28. They continued intermittently until November 1945, by which time practically all the 1,250,000 Serbs and Jews had been either exterminated or driven out.

Croatian Ustaše succeeded in murdering more than third out of two million Serbs that got in their hands in Croatia and Bosnia in World War II. Some 200,000 Serbs were forcefully converted to Catholicism. The entire Roma population of Croatia was wiped out.

Entrance into Jasenovac death camp number 3, with the sign presenting it as a “Labor Service of the Ustasha Defense – Concentration Camp No. III” The coat of arms above is inscribed: “Everything For the Fuhrer, Ustasha Defense.” Worldmark Encyclopedia of the Nations, Europe, edition 1995, page 91, entry “Croatia”

Slavko Kvaternik (the second in command to the Croatian WWII fuehrer, Dr Ante Pavelic) explained (on the day of formation of the WWII “Independent State of Croatia”, on April 10, 1941) how pure Croatia should be built – by forcing one third of the Serbs to leave Croatia, one third to convert to Catholicism, and one third to be exterminated.

Soon Ustasha bands initiated a bloody orgy of mass murder of Serbs unfortunate enough not to have converted or left Croatia on time. The enormity of such criminal behavior shocked even the conscience of German commanders, but Pavelic had Hitler’s personal support for such actions which resulted in the loss of the lives of hundreds of thousands of Serbs in Croatia and Bosnia and Herzegovina.

In addition, the Ustasa regime organized extermination camps, the most notorious one at JASENOVAC where Serbs, Jews, Gypsies, and other opponents were massacred in large numbers.

Herman Naubacher, Hitler’s personal assistant for the South-East Europe and the Balkan affairs, in his book “Sonderauftrag Sudosten 1940-1945. Bericht eines fliegenden Diplomate”, Gottingen, 1956, on page 31, writes the following:

“The Orthodox recipe of Ante Pavelic, Ustashi leader and Croatian Fuehrer, reminds one of the religious wars in the bloodest aspects: one-third must become Catholic, one-third must leave the country and one-third must die. The last item was executed. When the leading men of the Ustashi movement are stating that they have slaughtered one million Serbs (including infants, children, women and aged) this in my opinion is a self-praising exaggeration. According to the reports that have reached me, my estimate is that the number of those defenseless slaughtered is some three quarter of a million. [750,000]”

Encyclopedia Britannica had the following sentence when talking about WWII in Yugoslavia:

“…In Bosnia…the Croatian fascists began a massacre of Serbs which, in the whole annals of World War II, was surpassed for savagery only by the mass extermination of Polish Jews.”

GRIZOGONO LETTER

Letter written by Privislav Grizogono, a Croat and a Roman Catholic, member of the Yugoslav Diplomatic Corps, Minister to Czechoslovakia, Minister to Poland, addressed to Dr. Aloisius Ste- pinac, Roman Catholic Archbishop of Zagreb, Croatia, February 8, 1942. Published in translation by the American Srbobran, a Serbian paper of Pittsburgh, Pa., U.S.A., February 24, 1943:

These atrocities do not amount to killings alone. They aim at extermination of everything Serbian: women, children, and aged men, and in terribly wild tortures of the victims. These innocent Serbs were stuck on poles alive, and fires were built on their bare chests. Literally they were roasted alive, burned to death in their homes and churches. Boiling water was poured on live victims before mutilation; their flesh was salted. Eyes were dug out of live victims, ears amputated, noses and tongues lobbed off. The beards and mustaches of priests, together with their skin, were ripped off rudely by knives. They were tied to trucks and dragged behind them. The arms and legs of the victims were broken and their heads were spiked.

They were thrown into the deep cisterns and caves, then literally bombed to pieces. Crowbars smashed their heads. Their children were thrown into fire, scalding water, and fed to the fired lime furnaces. Other children were parted by their legs; their heads crushed against walls and their spines dashed against rocks. These and many other methods of torture were employed against the Serbs – tortures which normal people cannot conceive. Thousands of Serbian bodies floated down the Sava, Drava, and Danube rivers and their tributaries. Many of these bodies bore tags: ‘Direction-Belgrade, to King Peter.’ In one boat on the Sava there was a pile of children’s heads, with a woman’s head (presumably the mother of the children) labeled: “Meat for John’s Market-Belgrade” (meaning meat for the Serbian market).

The case of Milenka Bozinich from Stapandza is a particularly gruesome one: they dug her unborn child out of her with a knife. Then, in Bosnia, a huge pile of roasted heads was found. Utensils full of Serbian blood were also discovered; this was the hot blood of their murdered brothers that other Serbs were forced to drink. Countless women, girls, and children were raped, mothers before daughters and daughters before mothers, while many women, girls, and female children were ushered off to Ustashi garrisons to be used as prostitutes. Rapes were committed even before the altars of the Orthodox Church.

About 3,ooo Serbs were murdered in the Serbian Orthodox Church at Glina, and the massacre of Serbians before the altar at Kladusha with sledge hammers is something never mentioned in history…. There are detailed and official minutes (reports) about these unheard-of crimes. They are so terrible they have shocked even the Germans and Italians. Many pictures were taken of these massacres and torture orgies.

Jasenovac Concentration Camp

Encyclopedia of the Holocaust, Vol. 2, Page 739, entry: “Jasenovac”:

Jasenovac, the largest concentration and extermination camp in Croatia. Jasenovac was in fact a complex of several subcamps, in close proximity to each other, on bank of the Sava River, about 63 miles (100km) south of Zagreb. The women’s camp of Stara Gradiska, which was farther away, also belonged to the complex. Jasenovac was established in August 1941 and was dismantled only in April 1945. The creation of the camp and its management and supervision were entrusted to Department II of the Croatian Security Police (Ustaska Narodna Sluzba, UNS), headed by Vjekoslav (Maks) Luburic, who was personally responsible for everything that happened there.

Croatian ultra-nationalist revisionists who now place the number of dead as low as 40,000 or to a high of 97,000 imply that there were no atrocities committed against the Serbs and Jews for the remaining three years of the war.

There were only 87 survivors of the Jasenovac Concentration Camp, named the “Auschwitz of the Balkans” by most historians. These survivors place the number of dead in excess of 800,000.

One of those survivors was Antun Miletich, a Croatian. Here is his 1948 testimony:

“There is not a pen capable of describing the horror and terror of the atmosphere at Jasenovac. It surpasses any human fantasy. Imagine Hell, the Inquisition, a terror more dreadful than any that ever before existed anywhere, run by bloodthirsty wild animals whose most hidden and disgusting instinct had come to the surface in a way never before seen in human beings — and still you have not said enough.”

Scores of Ustase (Croatian fascists) served in the camp. The cruelest was former priest Miroslav Filipovic-Majstorovic, who killed scores of prisoners with his own hands.

Some six hundred thousand people were murdered at Jasenovac. The number of Jewish victims was between twenty and twenty-five thousand, most of whom were murdered there up to August 1942, when deportation of the Croatian Jews to Auschwitz for extermination began. Jews were sent to Jasenovac from all parts of Croatia – from Zagreb, from Sarajevo, and from other cities and smaller towns. [….] The acts of murder and of the cruelty in the camp reached their peak in the late summer of 1942, when tens of thousands of Serbian villagers were deported to Jasenovac from the area of the fighting against the partisans in the Kozara Mountains. Most of the men were killed in Jasenovac. The women were sent for forced labor in Germany, and the children were taken from their mothers, some were murdered and others were dispersed in orphanages throughout the country.

In April 1945 the partisan army approached the camp. In an attempt to erase traces of the atrocities, the Ustashe blew up all the installations and killed most of the inmates. An escape attempt by the prisoners failed, and only a few survived. The Ustaše interned, tortured and executed men, women and children in Jasenovac. The largest number of victims were Serbs, but other victims included Jews, Romani people, and Croatian resistance members opposed to the regime (i.e., Partisans or their sympathizers, categorized by the Ustaše as “communists”). Upon arrival at the camp, the prisoners were marked with colors, similar to the use of Nazi concentration camp badges: blue for Serbs, and red for communists (non-Serbian resistance members), while Roma had no marks. (This practice was later abandoned.)  Most victims were killed at execution sites near the camp: Granik, Gradina, and other places. Those kept alive were mostly skilled at needed professions and trades (doctors, pharmacists, electricians, shoemakers, goldsmiths, and so on) and were employed in services and workshops at Jasenovac.

Serbs constituted the majority of inmates in Jasenovac. In several instances, inmates were immediately killed for confessing their Serbian ethnicity and most considered it to be the reason for their imprisonment. The Serbs were predominantly brought from the Kozara region, where the Ustasa captured areas along with partisan guerrillas. These were brought to camp without sentence, almost destined to immediate liquidation, accelerated via use of a machine-gun.

Jews, being the primary target of Nazi-oriented Genocide, were the second-largest category of victims of Jasenovac.Most of the executions of Jews at Jasenovac occurred prior to August 1942. Thereafter, the NDH started to deport them to Auschwitz. In general, Jews were initially sent to Jasenovac from all parts of Croatia after being gathered in Zagreb, and from Bosnia and Herzegovina after being gathered in Sarajevo. Some, however, were transported directly to Jasenovac from other cities and smaller towns.

Roma in Jasenovac consisted of both Roma and Sinti, who were captured in various areas in Bosnia, especially in the Kozara region. They were brought to Jasenovac and taken to area III-C, under the open sky, in terms of nutrition, hydration, shelter and sanitary that were below the camp’s standards. During the reign of fascist Croatia, the entire Roma population of Croatia would be exterminated.

Anti-fascists consisted of various sorts of political and ideological antagonists of the Ustasa. In general, their treatment was similar to other inmates, although known communists were executed right away, and convicted Ustasa or law-enforcement officials, or others close to the Ustasa in opinion, such as Croatian peasants, were held on beneficial terms and granted amnesty after serving a duration of time. The Ustasa also imprisoned various sorts of other ethnicities: Ukrainians, Romanians,Slovenes and Montenegrians.

Living Conditions

The living conditions in the camp evidenced the severity typical in Nazi death camps: a meager diet, deplorable accommodations, and cruel behavior by the Ustaše guards. Also, as in many camps, conditions would be improved temporarily during visits by delegations – such as the press delegation that visited in February 1942 and a Red Cross delegation in June 1944 – and reverted after the delegation left.

Food: Again, typical of Nazi death camps, the diet of inmates at Jasenovac was insufficient to sustain life: The sorts of food they consumed changed during the camp’s existence. In camp Brocice, inmates were given a “soup” made of hot water with starch for breakfast, and beans for lunch and dinner (served at 6:00, 12:00 and 21:00). Food in Camp No. III was initially better, consisting of potatoes instead of beans; however, in January[when?] the diet was changed to a single daily serving of thin “turnip soup”. By the end of the year, the diet had been changed again, to three daily portions of thin gruel made of water and starch. Food changed repeatedly thereafter.

Water: Jasenovac was even more severe than most death camps in one respect: a general lack of potable water. Prisoners were forced to drink water from the Sava river, which was contaminated with ren (horseradish).

Accommodations: In the first camps, Brocice and Krapje, inmates slept in standard concentration-camp barracks, with three tiers of bunks. In Camp No. III, which housed some 3,000 inmates, inmates initially slept in the attics of the workshops, in an open depot designated as a railway “tunnel”, or simply in the open. A short time later, eight barracks were erected. Inmates slept in six of these barracks, while the other two were used as a “clinic” and a “hospital”, where ill inmates were concentrated to die or be liquidated.

Forced labor: As in all concentration camps, Jasenovac inmates were forced daily to perform some 11 hours of hard labor, under the eye of the Ustasa captors, who would execute any inmate for the most trivial reasons, allegedly for “sabotaging labor”. The labor section was overseen by Ustasas Hinko Dominik Picilli and Tihomir Kordic. Picillii would personally lash inmates to work harder. He divided the “Jasenovac labor force” into 16 groups, including groups of construction, brickworks, metal-works, agriculture, etc. The inmates would perish from the hard work. Work in the brickworks was hard. Blacksmith work was also done, as the inmates forged knives and other weapons for the Ustasa. Dike construction work was most feared.

Sanitation: Inside the camp, squalor and lack of sanitation reigned: clutter, blood, vomit and bodies filled the barracks, which were also full of pests and of the foul scent of the often overflowing latrine bucket. Due to exposure to the elements, inmates suffered from impaired health leading to epidemics of typhus, typhoid, malaria, pleuritis, influenza, dysentery and diphtheria. During pauses in labor (5:00-6:00; 12:00-13:00, 17:00-20:00) inmates had to relieve themselves at open latrines, which consisted of big pits dug in open fields, covered in planks. Inmates would tend to fall inside, and often died. The Ustase encouraged this by either having internees separate the planks, or by physically drowning inmates inside. The pit would overflow during floods and rains, and was also drained into the lake, from which inmate drinking water was taken. The inmate’s rags and blankets were too thin to prevent exposure to frost, as was the shelter of the barracks. The clothes and blankets were rarely and poorly cleansed, as inmates were only allowed to wash them briefly in the lake’s waters once a month save during winter time, when the lake froze. Then, a sanitation device was erected in a warehouse, where a few clothes were insufficiently boiled.

Lack of personal possessions: The inmates were stripped of their belongings and personal attire. As inmates, only ragged prison-issue clothing was given to them. In winter, inmates were given thin “rain-coats” and they were allowed to make light sandals. Inmates were given a personal food bowl, designated to contain 0.4 ltrs of “soup” they were fed with. Inmates whose bowl was missing (stolen by another inmate to defecate in) would receive no food. During delegation visits, inmates were given bowls twice as large with spoons. Additionally, at such times, inmates were given colored tags.

Anxiety: The fear of death, and the paradox of a situation in which the living dwell next to the dead, had great impact on the internees. Basically, an inmate’s life in a concentration camp can be viewed in the optimal way when looking at it in three stages: arrival to camp, living inside it, and the release. The first stage consisted of the shock caused by the hardships in transit to camp. The Ustase would fuel this shock by murdering a number of inmates on arrival and by temporarily housing new-arrivals in warehouses, attics, in the train tunnel and outdoors. After the inmates grew familiar with the life in camp, they would enter the second and most critical phase: living through the anguish of death, and the sorrow, hardships and abuse.

The peril of death was most prominent in “public performances for public punishment” or selections, when inmates would be lined in groups and individuals would be randomly pointed out to receive punishment of death before the rest. The Ustase would intensify this by prolonging the process, patrolling about and asking questions, gazing at inmates, choosing them and then refrain and point out another.

As inmates, people could react to the Ustase crimes in an active or passive manner. The activists would form resistance movements and groups, steal food, plot escapes and revolts, contacts with the outside world. The passive inmates, the majority, would react by attempt to survive, to go through the day unharmed. This is not “going in line to slaughter”, but rather another approach to survival, which deprived the Ustase of the possibility of completely dehumanizing the inmates.

However, some of these inmates became in this way utterly primitive, as their whole life revolved around following orders and eating a bowl of soup. Thus they became “musselmans”: physically appearing as living skeletons, but mentally stripped of their humanity beyond hope of salvation. All inmates suffered from psychological phenomena to some extent: obsessive thoughts of food, paranoia, delusions, day-dreams, lack of self-control. Some inmates reacted with attempts at documenting the atrocities, such as Nikola Nikolic, Djuro Schawrtz and Ilija Ivanovic, who all tried to memorize and even write of events, dates and details. Such deeds were perilous, since writing was punishable by death and tracking dates was hard. “King of the Cutthroats”

On the night of 29 August 1942, the prison guards made bets among themselves as to who could liquidate the largest number of inmates. One of the guards, Petar Brzica, boasted cutting the throats of about 1,360 new arrivals.

Other participants who confessed to participating in the bet included Ante Zrinusic, who killed some 600 inmates, and Mile Friganovic, who gave a detailed and consistent report of the incident. Friganovic admitted to having killed some 1,100 inmates.

He specifically recounted his torture of an old man named Vukasin; he attempted to compel the man to bless Ante Pavelic, which the old man refused to do, although Friganovic cut off his ears, nose and tongue after each refusal. Ultimately, he cut out the old man’s eyes, tore out his heart, and slashed his throat. This incident was witnessed by Dr. Nikola Nikolic.

In the concentration camp at Jasenovac, on the night of August 29, 1942, orders were issued for executions. Bets were made as to who could liquidate the largest number of inmates. Peter Brzica cut the throats of 1,360 prisoners with a specially sharp butcher’s knife. Having been proclaimed the prize-winner of the competition, he was elected King of the Cut-troats. A gold watch, a silver service, and a roasted sucking pig and wine were his other rewards.

The case of Peter Brzica is undoubtedly one of the most incredible in this category. Brzica was a law student and an ardent member of the foremast Catholic organization called the Catholic Crusaders. Srbosjek

Brzica and others used a knife that became known as srbosjek, meaning “Serb-cutter” (“cutthroat”). Its agricultural purpose was to make it easier for the field workers to cut wheat sheaves open before threshing them.

Systematic extermination of prisoners

Besides sporadic killings and deaths due to the poor living conditions, many inmates arriving at Jasenovac were scheduled for systematic liquidation. An important criterion for selection was the duration of a prisoner’s anticipated detention. Strong men capable of labor and sentenced to less than three years of incarceration were allowed to live. All inmates with indeterminate sentences or sentences of three years or more were immediately scheduled for liquidation, regardless of their fitness. Systematic extermination varied both as to place and form. Some of the executions were mechanical, following Nazi methodology, while others were manual.

The mechanical means of extermination included:

Cremation: The Ustase cremated living inmates, who were sometimes drugged and sometimes fully awake, as well as corpses. The first cremations took place in the brick factory ovens in January, 1942.

Engineer Hinko Dominik Picilli perfected this method by converting seven of the kiln’s furnace chambers into more sophisticated crematories..; Crematories were also placed in Gradina, across the Sava River. According to the State Commission, however, “there is no information that it ever went into operation.”. Later testimony, however, say the Gradina crematory had become operational. Some bodies were buried rather than cremated, as shown by exhumation of bodies late in the war.

Gassing and poisoning: The Ustase, in following the Nazi example, as set in Auschwitz and Sajmiste, tried to employ poisonous gas to kill inmates that arrived in Stara-Gradiska. They first tried to gas the women and children that arrived from camp Djakovo with gas vans that Simo Klaic called “green Thomas”. The method was later replaced with stationary gas-chambers with Zyklon B and sulfur dioxide.

Manual methods, the Ustase’s favorites, were liquidation that took part in utilizing sharp or blunt craftsmen tools: knives, saws, hammers, et cetera. These liquidations took place in various locations:

Granik: Granik was a ramp used to unload goods of Sava boats. In winter 1943-44, season agriculture laborers became unemployed, while large transports of new internees arrived and the need for liquidation, in light of the expected Axis defeat, were large. Therefore, “Maks” Luburic devised a plan to utilize the crane as a gallows on which slaughter would be committed, so that the bodies could be dumped into the stream of the flowing river. In the autumn, the Ustase NCO’s came in every night for some 20 days, with lists of names of people who were incarcerated in the warehouse, stripped, chained, beaten and then taken to the “Granik”, where weights were tied to the wire that was bent on their arms, and their intestines and neck were slashed, and they were thrown into the river with a blow of a blunt tool in the head. The method was later enhanced, so that inmates were tied in pairs, back to back, their bellies were cut before they were tossed into the river alive.

Gradina: The Ustase utilized empty areas in the vicinity of the villages Donja Gradina and Ustice, where they encircled an area marked for slaughter and mass graves in wire.

The Ustase slew victims with knives or smashed their skulls with mallets. When gypsies arrived in the camp, they did not undergo selection, but were rather concentrated under the open skies at a section of camp known as “III-C”. From there the gypsies were taken to liquidation in Gradina, working on the dike (men) or in the corn fields in Ustice (women) in between liquidations. Thus Gradina and Ustica became Roma mass grave sites. Furthermore, small groups of gypsies were utilized as gravediggers that actually participated in the slaughter at Gradina. Thus the extermination at the site grew until it became the main killing-ground in Jasenovac. Grave sites were also located in Ustica and in Draksenic.

Mlaka and Jablanac: Two sites used as collection and labor camps for the women and children in camps III and V, but also as places where many of these women and children, as well as other groups, were liquidated at the Sava bank in between the two locations.

Velika Kustarica: According to the state-commission, as far as 50,000 people were killed here in the winter amid 1941 and 1942. There is more evidence suggesting that killings took place there at that time and afterwards.

Nazi Croatia Today

Today’s Independent State of Croatia is the copy of the Nazi puppet state of some fifty years ago. The country has the same: name, flag, national emblem, national anthem, currency, uniforms (black shirts).

Jewish leaders were UNANIMOUS in saying they saw worring PARALLELS BETWEEN THE NAZI AND PRO-NAZI MASSACRES OF 50 YEARS AGO and the unease of Jews in Croatia under strongly nationalist regime in the break away republic TODAY… “What worries us is that those in power in Croatia NOW are largely THE SAME AS DURING THE NAZI ERA… In some cases THEY ARE EXACTLY THE SAME PEOPLE, now in their seventies and BACK from exile under the Communists. In other cases, they are the CHILDREN OF THE USTASHA… THEY WEAR *THE SAME BLACK SHIRTS*, the same black trousers, many carry THE SAME “SERBO-SEKS” [KNIVES FOR THE SERBS]…” said Dr. Klara Mandic, a senior Jewish community leader.

 — Phil Davidson [British] The Independent October 21, 1991, page 10 “War raises old anxieties for Croatian Jews”

The Croatian government has revived many of the paraphenalia of the Nazi puppet regime headed by Ante Pavelic in the early 1940s. STREETS AND SQUARES HAVE BEEN RENAMED AFTER USTASHA HEROES.

Plans are well under way to REINSTATE the kuna, THE CURRENCY OF THE FASCIST STATE. THE CROATIAN FLAG ONCE AGAIN SPORTS SAHOVNICA, THE RED AND WHITE CHEQUERED SHIELD WHICH SYMBOLIZED PAVELIC’S STATE – symbol which some… equate with a reunited Germany flying the swastika…

It is less easy to explain that lack of international reaction to the RESURGENT FASCISM *SO EVIDENT* in the building of the new nation. British suggestions of economic sanctions on account of Croatia’s military involvement in Bosnia have been repeatedly blocked by Germany… Germany is siding with Croatia… former partners in tourism and GENOCIDE. On the American side, THERE ARE NONE SO BLIND AS THOSE WHO WILL NOT SEE. SWASTIKAS, BLACK UNIFORMS, *RAPE AND PILLAGE* fade into insignificanse beside the demonic image the State Department has built for the Serbs.

 — Kenneth Roberts [British] THE SPECTATOR March 19 1994, pages 16, 17, 18 “UNRECONSTRUCTED NAZISM ON DISPLAY – The Germans warmly support the Croats. Kenneth Roberts says this reuniting of Second World War allies is distasteful”

Encyclopedia Britannica, Edition 1943, Vol 23, page 923 (Yugoslavia and war) describes the flag of the Croatian Ustashe: “The new flag of Croatia consists of three broad stripes, red, white and blue, and superimposed upon them a shield of checkered red and white squares”.

Open then any new book that shows the international flags (or stroll in front of the United Nations and check the flags there) and you will easily recognize the Ustasha flag of the Nazi time.

NAZI NOSTALGIA IN CROATIA

by Diana Johnstone Sept. 6, 1999

[ (c) Diana Johnstone, 1999. This article may be distributed non-commercially by any method including reposting on websites, email and printing, but please reproduce it in full including this note. For commercial distribution contact http://www.emperors-clothes.com to make arrangements.]

When I visited Croatia three years ago, the book most prominently displayed in the leading bookstores of the capital city Zagreb was a new edition of the notorious anti-Semitic classic, “The Protocols of the Elders of Zion”. Next came the memoires of the World War II Croatian fascist Ustashe dictator Ante Pavelic, responsible for the organized genocide of Serbs, Jews and Romany (gypsies) that began in 1941, that is, even before the German Nazi “final solution”.

However, if the Croatian fascists actually led, rather than followed, the German Nazis down the path of genocide, that doesn’t mean they have forgotten their World War II benefactors. After all, it was thanks to Hitler’s invasion of Yugoslavia that the “Independent State of Croatia” was set up in April 1941, with Bosnia-Herzegovina (whose population was mostly Serb at the time) as part of its territory. And the hit song of 1991, when Croatia once again declared its independence from Yugoslavia and began driving out Serbs, was “Danke Deutschland” in gratitude to Germany’s strong diplomatic support for Zagreb’s unnegotiated secession.

In the West, of course, one will quickly object that the Germany of today is not the Germany of 1941. True enough. But in Zagreb, with a longer historical view, they are so much the same that visiting Germans are sometimes embarrassed when Croats enthusiastically welcome them with a raised arm and a Nazi “Heil!” greeting.

So it should be no surprise that this year’s best seller in Croatia is none other than a new edition of “Mein Kampf”. This is not a critical edition, mind you, but a reverently faithful reproduction of the original text by that great European leader, benefactor of Croatian nationalism and leader of the Third Reich, Adolf Hitler.

The magazine “Globus” reported that “Mein Kampf” is selling like hotcakes in all segments of Croatian society. For those who want to read more, there is a new book entitled “The Protocols of Zion, the Jews and Adolf Hitler” by Mladen Schwartz, leader of the Croatian neo-Nazi party New Right, and “Talks with Hitler” by the Fuhrer’s aide Herman Rauschning, as well as various other memoires celebrating the Ustashe state whose violent massacres of Serbs shocked the Italian fascist allies and even German diplomatic observers at the time.

The dissident Croatian writer Predrag Matvejevic, who has Italian citizenship, has sent the Rijeka daily “Novi List” an open letter to the Association of Croatian Writers and the Croatian center of the International PEN club denouncing their failure to protest at this promotion of the absolute worst of racist Nazi propaganda. “Passing through the streets of Zagreb, Split, Dubrovnik and other cities in Croatia, countless Croatian citizens whose parents took part in the anti-fascist Partisan struggle are ashamed to see the works and photographs of Hitler and other Nazi and Ustashe criminals displayed in bookshop indows,” he wrote. “Their publication is a disgrace to Croatia and its culture”. This is “no accident”, he said, “in Tudjman’s Croatia.” For this is the same regime, he noted, that has allowed the destruction of thousands of monuments to the victims of fascism, from one end of Croatia to the other, and in which mass is celebrated non-stop in honor of the Ustashe “fuhrer” Pavelic in the churches of Split and Zagreb, the Italian daily “Il Manifesto” reported on September 3.

In another report in “Il Manifesto”, Giacomo Scotti reported from Zagreb that the terrorist campaign by nationalist bands led by the neofascist “Croatian Party of Rights” has been stepping up its pogroms against the small number of Serbs now living in the Krajina region. The overwhelmingly Serb population was driven from the Krajina by the U.S.-backed “Operation Storm” in August 1995. Officially, under heavy international pressure, the Croatian government has allowed some Serbs to come back, mostly old farmers. However, on August 25, the Croatian Supreme Court denied local tribunals the right to hear complaints from citizens who had not been allowed to enter their property, thus encouraging lawlessness.

With the complicity of the authorities, armed bands have been breaking into the few homes reoccupied by their Serb owners, beating and threatening old people and devastating their farms, chopping down trees and destroying crops to force them to leave. These facts are contained in two letters to the Croatian government from the Croatian Helsinki Committee for Human Rights.

By now, however, it is abundantly clear to everyone that crimes of intimidation, physical violence, murder, robbery, vandalism or “ethnic cleansing” are of no interest to Western governments, to international media or to any court in the world so long as the victims are Serbs.

Back From the Grave

By A.M. Rosenthal The New York Times, OP-ED, April 15, 1997 (for ‘fair use’ only)

Mr. Rosenthal was Editor of The New York Times for many years.

In World War II, Hitler had no executioners more willing, no ally more passionate, than the Fascists of Croatia.

They are returning, 50 years later, from what should have been their eternal grave, the defeat of Nazi Germany. The Western allies who dug that grave with the bodies of their servicemen have the power to stop them, but do not.

Croatian Fascists, known as the Ustashe, fought alongside German troops against Serbs, Muslims and Croats trying desperately, and vainly, to block the Nazi conquest of Yugoslavia. In 1941 Hitler rewarded Croatian Fascists by carving out a Croatian state and letting them run it. They did not let him down.

The Ustashe slaughtered Serbs, Jews and non-Fascist Croats — and with such glee and such cruelty that their name became a terror and stench throughout Europe.

Croatia disappeared with Hitler’s annihilation in 1945. A half-century later the West created a new Croatia, by recognizing the secession from Yugoslavia of Croatian nationalists, led by one Franjo Tudjman.

Not all were Fascists, by any means, but now the Ustashe is running in elections, brutalizing its enemies — Croat, Serb or Jew. Mr. Tudjman is giving them what they need most — presence, and the rewriting of history.

Two documents are a short course on the Ustashe. To honor the murdered and protect the future, read them. From pages 323-328 of the Encyclopedia of the Holocaust (Macmillan): ”More than a half million Serbs were killed, a quarter million expelled, 200,000 forced to convert to the Catholicism of the Croatian Fascists.

”Thousands were hurled from mountain tops, others were beaten to death, entire villages were burned down, women raped, people sent on death marches in the middle of winter, still others starved to death.”

Jews? Ante Pavelic, the Ustashe leader, announced that the Jews would be ”liquidated within a very short time.” They were, most of the 40,000.

But some chosen as victims did survive. Study the picture of the children after the camps were freed. They wear only bones and tightened skin. Serbs? Jews?

The second document is a fine piece of journalism from Croatia by the New York Times correspondent Chris Hedges (April 12) about the rebirth of Fascism there — the bullying, the sieg-ing and heil-ing in Croatian, the whole nastiness. Most important is the increasing work of Mr. Tudjman — a longtime Holocaust denier — to recast the Fascists as patriots and founders of the new Croatia.

This man likes to talk about how he himself fought German soldiers. Now a major political, military and financial beneficiary of the West, he permits pictures of Fascists dead and alive to be plastered around the country. He gives special status and pensions to Ustashe veterans. He tried to get the body of the killer-chief Pavelic returned from Spain, where he had fled, and buried with honor in Zagreb — like reburying Himmler under the linden. The family objected. So he brought back another Ustashe killer, this one alive, and made him a member of Parliament.

Western recognition of Mr. Tudjman’s Croatia was pushed hardest by Germany despite warnings from Bosnian Muslims that the timing could set off war among themselves, Serbs and Croats.

Franjo Tudjman is now ours. The West cannot evade responsibility for the rebirth of Fascism in Croatia. Peter Galbraith, U.S. Ambassador to Croatia, told me he had denounced Croatian ethnic cleansing of Serbs last year, and considered the glorification of the Ustashe an insult to Croats who fought Nazis, and to American veterans of World War II.

Mr. Tudjman and his Fascist proteges brush off ambassadorial protest with insult. Would he brush off the Presidents of the U.S. and France, the British Prime Minister — or the Chancellor of Germany — if they took action to stop Croatian Fascism? Such as denouncing the Tudjman buildup of the Ustashe, then reducing Western representation to sub-ambassadorial and slashing economic help to Croatia — the whole list?

That won’t change the Ustashe or improve Mr. Tudjman’s sickness of body and character. But it could force him to end Fascist rehabilitation work. Or has the West become so sick itself that it will permit Croatian Fascism to live on beyond the grave?

Video: Jasenovac Death Camp

In 1983, Croatian director Lordan Zafranović made a harrowing documentary about Jasenovac, the biggest death camp operated by the 1941-1945 “Independent State of Croatia.”

The film, “Jasenovac: Blood and Ashes” was suppressed during the 1990s, following the rise of Tudjman’s nationalist government. Zafranović himself was blacklisted and lived in exile in Prague.

  1. The film has recently become available on YouTube, with English subtitles: [youtube https://www.youtube.com/watch 
 
 

Šta se smjelo, a šta nije u vrijeme Jugoslavije

Kako je bilo u bivšoj zajedničkoj državi, šta se u njoj smjelo, a šta nije, pitali smo građane i javne ličnosti.

Piše:

Branimir Bradarić

Političari često govore kako se u staroj državi nije smjelo reći da si Hrvat, ići u crkvu ili biti izvan Saveza komunistaReuters – Ilustracija

Od raspada bivše države i stvaranja neovisnih država na prostoru nekadašnje SFRJ građani svako malo imaju priliku slušati o tome što je u vrijeme komunizma na ovim prostorima bilo zabranjeno i što se nije smjelo raditi i govoriti. O tome najčešće govore predstavnici novih političkih elita i onih koji su na vlasti u određeno vrijeme.

Između ostaloga govorili su o tome da se, primjerice, nije smjelo reći da si Hrvat, da se ide u crkvu, a zabranjeno je bilo i bilo kakvo političko djelovanje koje nije bilo unutar tadašnjeg Saveza komunista. Tvrde i kako se nisu smjele pjevati brojne pjesme, da se moralo paziti što se govori, kakvi vicevi pričaju, koga proziva kao i da je za svaku dužnost i funkciju nužno bilo članstvo u Savezu komunista.

Prema njihovim riječima za svaki od tih prekršaja prijetio je zatvor, a kao dokaz tome navode i brojne primjere osoba koje su radi toga završile „iza rešetaka“.

Nije se smjelo reći da si Hrvat?!

Takvim tvrdnjama u nekoliko navrata pridružila se i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja je u izjavama medijima prisjećala se života u bivšoj Jugoslaviji.

“Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”, rekla je Grabar Kitarović u intervjuu austrijskom dnevniku Kleine Zeitung.

Od strane Grabar Kitarović građani su doznali i kako u vrijeme kada je odrastala nije bilo raznih vrsta jogurta.

“Odrasla sam u komunizmu i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, riječi su Grabar Kitarović.

Posljednji u nizu takvih slučajeva zabilježen je kada je tijekom posjete 54. Festivalu kajkavskih popevki u Krapini predsjednica zaželjela pjesmu “Došel bum doma sel si bum pod brajde”. Prema riječima Grabar Kitarović radi se o pjesmi koja se “pjevala s vojnicima u Afganistanu jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje”.

Ubrzo su hrvatski mediji predsjedničine tvrdnje demantirali navodeći bezbroj promjera kako se uvijek smjelo reći da je osoba Hrvat što su potkrijepili i s brojnim dokazima. Kada je riječ o nedostatku raznih vrsta jogurta doznalo se kako je Jugoslavija imala barem 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira. Nije dobro ispalo niti sa zagorskom popevkom koja je, prema podacima ZAMP-a, nastala 1999. godine.

O tome što se i kako radilo u vrijeme komunizma u bivšoj SFRJ, što se sve smjelo, a što nije, čega je bilo tih godina, a čega nije razgovarali smo i s nekim od svjedoka toga vremena.

Zatvor radi razgovora

Tako Vukovarac Danijel Rehak, bivši vukovarski branitelj i danas predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kaže kako je i prije raspada SFRJ uvijek govorio da je Hrvat i da radi toga nikada nije imao problema. 

“Nisam nikada potencirao to što sam Hrvat niti sam to krio. Radi toga nisam imao nikakvih problema i bio sam sa svima dobar. Išao sam i u crkvu. Radio sam kao profesor u školama iako nisam bio član Saveza komunista. To mi nije bila smetnja i kada sam postao rukovoditelj sportskih objekata u Borovu”, kaže Rehak.

Dodaje i kako se na neka odgovornija mjesta uvjetovalo da je osoba član Saveza komunista ali i kako se slično radi i danas jer teško da osoba “zasjesti” u neku fotelju državne tvrtke ili ustanove a da nije član vladajuće stranke ili koalicije. Prisjetio se i primjera poznanika koji je završio na nekoliko mjeseci u zatvoru radi toga što je pričao u društvu.

“Sjedili su za stolom kada je on rekao kada bravar može voditi državu zašto to ne bi mogla raditi liječnica. Nije spominjao nikakva imena ali ga je netko prijavio i povezao s Titom. Radi toga je završio u zatvoru na nekoliko mjeseci. I nije jedini. Bilo je masa takvih slučajeva jer su govorili o Titu, državi… Neki su završili u zatvoru i radi pjesama ili viceva. Bilo je svega”, kaže Rehak.

Prisjeća se i nestašica iz ’80-ih godina kada nije bio deterdženta za rublje, kave, a s obzirom da su vladale nestašice benzina vozilo se po principu “par–nepar”. Bilo je i restrikcija električne energije.

“Glupo je reći kako je onda bilo nešto bolje nego danas i da se bolje živjelo. Sve je danas bolje, a to je i normalno. Više je novaca, vozimo bolje aute, imamo sve bolje. To nije samo u Hrvatskoj ili zemljama bivše Jugoslavije nego je tako svagdje na svijetu i to je normalno”, ističe Rehak.

Poželjno članstvo u Savezu komunista

Tih vremena sjeća se i jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika Ante Nobilo koji je prije raspada SFRJ obnašao dužnost zagrebačkog okružnog tužitelja. Niti on u to vrijeme nije krio da je Hrvat dok u crkvu nije išao jer je ateista. Priznaje i kako je bio član Saveza komunista Hrvatske.

“Nikada nisam krio da sam Hrvat, a to se moglo vidjeti i po biografijama gdje se jasno isticalo tko je koje nacionalnosti. Postojali su i popisi stanovništva gdje je sve bilo definirano pa i nacija, vjera i slično. Uostalom gledalo se i da sve nacije budu zastupljeni pa je i to bilo važno. Kada je riječ o članstvu u Savezu komunista Hrvatske, to je bilo poželjno za neku funkciju u društvu i ja sam postao član po izlasku iz vojske i kada mi je sugerirano da bi bilo dobro da član kako bih mogao postati tužitelj”, kaže Nobilo dodajući da bez članstva u Savezu komunista nije bilo teorije da se može postati direktor u nekoj državnoj tvrtci.

Kada je riječ o crkvi kaže kako su mnogi išli i da radi toga nije bilo problema. Najopasnije je bilo kritizirati Tita i zalaganje za protuustavno rušenje postojećeg sustava posebno ako je ono u sprezi s nekim imigrantskim organizacijama.

“Kod takvih situacija postojala je velika opasnost od suda i zatvora iako je tih ’80-ih godina, poslije smrti Tita, sve to bilo daleko manje. Ni ne sjećam se nekih velikih slučajeva tih godina jer je kritika Tita tada postala bespredmetna. Nažalost, iskopirali smo ono najgore iz socijalizma tako da niti danas bez stranačke knjižnice nema napredovanja”, ističe Nobilo.

I on se sjeća raznih nestašica koje su bile svakodnevnica nekoliko godina u vrijeme ekonomske krize u Jugoslaviji za koje kaže da su trajale nekoliko godina ali i da je prije i poslije toga se normalno živjelo.

“Kada je riječ o Hrvatskoj često kažem da je kod Hrvata u većini vlada domobranski duh i da se prilagođavaju vremenu. Tu nije bilo nekog specijalnog otpora niti pokušaja rušenja sustava nego više popravljanje uočenih grešaka”, smatra Nobilo.

Puno neistina

Hrvatskoj javnosti Stjepan Mesić poznat je i kao predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, ali i predsjednik Vlade, Sabora, kao i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Oni bolje poznavatelji njegovog lika i djela znaju i kako je 1967. godine, kao neovisan građanin, postao gradonačelnik Orahovice i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske. Između ostaloga pokrenuo je i građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam. Zbog svoga rada i djelovanja odslužio je i godinu dana u zatvoru Stara Gradiška.

“Danas se svašta priča, pri čemu je mnogo toga neistina. Za mene se znalo da sam Hrvat i da sam nekoliko puta kumovao na krstitkama djece. To govori da su ljudi bez problema išli u crkvu. U stvari, išao je tko je želio, a tko nije – nije. Prvi sam u SFRJ kandidirao se kao neovisni građanin i pobijedio. Isto tako postojalo je na desetine različitih vrsta jogurta. Ovo što se danas priča, kao i godinama unazad, najblaže rečeno je neistina.

Jugoslaviju treba razlikovati od zemalja koje su bile pod SSSR-om. Vjerujem da je u vremenu od 1945. do 1948. godine, odnosno razlaza sa Staljinom, bilo neko sasvim drugačije vrijeme. Međutim, od tada je Jugoslavija krenula jednim sasvim drugim smjerom i to se vidjelo po svemu u državi”, kaže Mesić.

Nije bilo građanskih sloboda, ali…

Ne krije kako je bilo dosta toga ipak reducirano, odnosno, kako kaže, da nije bilo dovoljno građanskih sloboda.

“Moralo se biti jako oprezan da se ne uvrijedi neka druga nacionalnost i djelovati protiv Ustava. Nije se smjelo govoriti protiv Tita, pjevati nacionalističke pjesme posebno ako se one mogu shvatiti onako kako ne treba. Slobode su, htjeli to priznati neki ili ne, bile malo reducirane ali daleko od toga što danas mnogi govore. Vladala je nešto čvršća ruka.

Ne smije se zaboraviti koliko je SFRJ bila naprijed u odnosu na druge socijalističke države kao i da smo vrlo rano počeli razvijati turizam. Trebamo se svi sjetiti samo vrhunskih sportaša, umjetnika i svih drugih koji su djelovali u to vrijeme. Poznato je i kako su djelovali vrsni novinari u SFRJ koji nisu bili članovi partije. Masa liječnika je svoje postdiplomske studije završila u inozemstvu od kojih su i danas mnogi aktivni pa i u politici”, kaže Mesić.

Podsjetio je i na činjenicu da je na sprovodu Josipa Broza Tita 1980. godine bilo 150 svjetskih državnika što, kako je rekao, dovoljno govori o ugledu bivše SFRJ u svijetu. Zbog svega toga smatra kako bi bilo dobro da djeca u školama uče o činjenicama i nauče razmišljati svojom glavom.

“Tada ćemo svi znati više i baratati činjenicama, a ne govoriti neprovjerene stvari u dnevno-političke svrhe i radi nekakvih svojih osobnih ambicija”, zaključio je Mesić

Zaboravljeni heroji

Zagreb – grad heroj

Zagreb je s okolicom u početku rata imao oko 300.000 stanovnika. Svaki šesti, odnosno njih 50.000 učestvovalo je u Narodnooslobodilačkoj borbi. Od tog broja poginulo ih je, u gradu na ulicama, u zatvorima i logorima ili u partizanskim jedinicama više od 20,000. Među poginulim Zagrepčanima bilo je 4.000 članova KPJ i SKOJ-a.

Osamdeset i devet Zagrepčana proglašeno je narodnim herojima. Šest stotina Zagrepčana nosioci su Partizanske spomenice 1941. godine.

Uručujući Orden narodnog heroja gradu 16. septembra 1975. godine predsjednik SFRJ, Josip Broz Tito, koji je takođe jedan od glavnih nosilaca revolucionarnog pokreta ovoga grada, rekao je:

Orden narodnog heroja kojeg predajem Zagrebu simbolizira priznanje svim učesnicima revolucionarnih zbivanja, svima koji su doprinijeli našoj pobjedi i izgradnji socijalizma, a posebno onima koji su u toj borbi hrabro i nesebično dali svoje živote (―)

.

Ličnosti pokreta otpora i narodni heroji Zagreba

Grobnica narodnih heroja u Zagrebu

Božidar Adžija Marijan Badel Vladimir Bakarić Rajka Baković Stjepan Bubanić Joža Vlahović Vilim Galjer Šišo Ivo Gluhak Janko Gredelj Božidar Dakić Kata Dumbović Vinko Jeđut Zvonimir Kavurić Otokar Keršovani Slavko Komar Rudolf Kroflin Ivan Mečar Vladimir Nemet Braco, Bogdan Ogrizović, Josip Preskar , Ognjen Prica Ivo Lola Ribar Stipe Ugarković Predrag Heruc, August Cesarec Marijan Čavić Ivan Šibl Milan Špalj

Tri mlade djevojke u Zagrebu osudjene od izdajnicko-zlocinackog ustaskog rezima smiju se ispred svoga groba…

Pogledajmo istini u oči

Hrvatsku su stvorili Tito, partizani i UDBA, a ne hrvatski branitelji!

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC / tj

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC /

Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srceparajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske

Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on ist čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.

Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.

Što je Tito učino za Hrvatsku?

A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.

Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.

Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.

Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.

Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.

Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.

Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.

Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.

Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

1991. je nastalo još 20 država

Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružijem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničar Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.

Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Kreleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.

Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školstvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku koja je ovakva kakva je, to je već drugo pitanje…

Ne smijemo zaboraviti

Desanka Maksimović: KRVAVA BAJKA

1-a-kb

Krvava bajka

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

Iste su godine
svi bili rođeni
isti su im tekli školski dani
,

na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi bolovali,
i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

A pedeset i pet minuta
prije smrtnog trena
sjedila je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rješavala: koliko može
putnik ako ide pješke…
i tako redom.

Misli su im bile pune
istih brojki
i po svescima u školskoj torbi
besmisleno ležalo bezbroj
petica i dvojki.

Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubnih i ljubavnih
stiskalo se u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo,

da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plavog
dok sve zadatke na svijetu
ne porješava
.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u istom danu.

Dječaka redovi cijeli
uzeli su se za ruke
i sa školskog zadnjeg sata
na strijeljanje pošli mirno,
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi cijeli
istog časa se uznijeli
do vječnog boravišta.

Ova pjesma napisana je o nacističkom zločinu strijeljanja gminazijalaca i djece od kojih je najmlađe bio mali Rom, čistač cipela od tek 11. godina, 1. oktobra 1941. godine u Kragujevcu

T I T O

Tita možete da mrzite, ali da je bio gospodin čovjek — ne možete da mu osporite (FOTO)

  •   

Maršalov lijecnik iz druge polovice sedamdesetih godina, dr Aleksandar Matunović, tvrdi da su Brozove navike i stil života, način ponašanja i pokreti, dokaz da on može biti samo izdanak kakve aristokratske porodice. U pitanju je, naravno, potpuno proizvoljna ocjena koja polazi od pogrešne pretpostavke da čovjek ne može da se ponaša uljudno i prefinjeno bez plemenitog porijekla

Josip Broz Tito sa vijetnamskim predsednikom Ho Ši Minom u Beogradu 1957. godine. Foto: Wikimedia Commons/Stevan Kragujević

Da je Josip Broz Tito bio neka neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa, ljudi bi ga danas prozivali da je bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa. Drugim riječima, da je bio kao Hruščov, koji odgovara ovom opisu po praktično svakoj riječi, ljudi bi ga prozivali što je bio kao Hruščov. Pošto Josip Broz Tito nije bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa, ljudi ga prozivaju zato što nije bio neka neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa.

Shvacate lišta hoćemo da kažemo ovim beskrajnim ponavljanjem činjenice da “najveći sin naših naroda i narodnosti” (kako su ga nekada Jugoslaveni zvali) nije bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa? Hoćemo da kažemo da su ljudi nakon raspada Jugoslavije odlučili da ga prozivaju ma kakav da je bio.

Naravno, samorazumljivo je to, da niko normalan nikoga ne može da proziva zbog kulturnosti, manira i dobrog ukusa, zbog čega je to uvijeno u nešto mnogo ozbiljnije: naime, to je alat koji služi da se dovede u pitanje njegov identitet, kao da je potpuna naučna fantastika to što je rođen u Kumrovcu u Zagorju od hrvatskog oca Franje Broza i slovenske majke Marije rođene Javeršek.

Josip Broz Tito, predsjednik Jugoslavije, na željezničkoj stanici u rodnom Kumrovcu maja 1961. godine. Foto: Wikimedia Commons/Flodur44

Maršalov lijecnik iz druge polovine sedamdesetih godina, dr Aleksandar Matunović, tvrdi da su Brozove navike i stil života, način ponašanja i pokreti, dokaz da on može biti samo izdanak kakve aristokratske porodice. U pitanju je potpuno proizvoljna ocjena, da čovjek ne može da se ponaša uljudno i prefinjeno bez plemenitog porijekla, a u sebi ima i izvjesnu dozu rasizma.

Zatim imamo ljude koji kažu kako je dokaz da Tito nije Tito to što je znao da svira klavir jer, gdje je on mogao  naučit  svirat klavir. Tek je to nebuloza: kao prvo, znamo da je Broz  sviranje na pijanu naučio od majčinih roditelja u slovenskom selu Podsreda, prije svega od djeda Martina čiji je ljubimac bio, kao drugo, zašto pobogu ne bi mogao  znati  svirati pijano (?!).

Josip Broz Tito šeta sa nemačkim kancelarom Vilijem Brantom 11. oktobra 1970. godine u Bonu, tada privremenim sjedištem Zapadne Njemačke prije ujedinjenja. Foto: Wikimedia Commons/Bundesarchiv, B 145 Bild-F032669-0029 / Wegmann, Ludwig / CC-BY-SA 3.0

Ovo je u vezi sa još jednim “dokazom” koji je nevezan za njegovo gospodstvo, ali ga valja pomenuti:naime, mladi Josip je slovenski jezik naučio prije hrvatskog sa kojim se susreo tek kada se vratio u Kumrovec da pođe u školu, a pritom je i hrvatski koji je savladao u djetinjstvu bio teška zagorska kajkavica.

Zašto je to važno? Zbog krajnje stupidne studije američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) koja je tvrdila da Titu hrvatski nije bio maternji, a da nije uzela u obzir činjenicu da je slovenski bio prvi jezik kojim se služio te da je  kajkavica čak vrlo i bliska slovenskom.

Josip Broz Tito i Richard Nixon na travnjaku ispred Bijele kuće 28. oktobra 1971. godine, za vrijeme predsjedavanja  ovog republikanca. Foto: Wikimedia Commons/U.S. National Archives and Records Administration

Kajkavicu je Broz govorio perfektno što ne ostavlja prostor razumnoj sumnji u njegovo zagorsko porijeklo (a i sluzbeni srpskohrvatski je govorio odlično, bolje od mnogih koji ga danas sumnjiče za nejugoslavenstvo).

Čak ni informacija da je nakon njegove smrti, u misterioznoj kožnoj torbici od koje se navodno nije odvajao, tobože otkriven austrougarski spisak poginulih iz jedne bitke u Galiciji na kojoj se nalazilo ime “Josip Franjo Broz” — nije, niti može biti dokaz da Broz nije Broz.

Rosalin Carther, Josip Broz Tito i Jimie Carther na travnjaku ispred Bijele kuće 7. marta 1978. godine, za vrijeme predsjedavanja ovog demokrate. Foto: Wikimedia Commons/U.S. National Archives and Records Administration

Kao prvo, postoji toliko “teorija” o datumu smrti “pravog” Broza da se čini da je taj čovjek bio supermačka jer je imao više od devet života; sama činjenica da svaki pseudoistoričar želi da privuče pažnju i zaradi pare izmišljajući neku svoju verziju o trenutku kada je “lažni” Broz zamjenio “pravog”, dovoljna je da se sve te priče odbace kao gluposti kakve jesu. Kao drugo, ljudi se u svakom ratu redovno greškom proglašavaju mrtvima uslijed kaosa koji vlada na bojištu i oko njega. Konačno, kao treće, ako Josip Broz nije bio Josip Broz, nije postojao nijedan razlog da čuva taj dokument: da Broz nije bio Broz, taj lažni Broz bi papir momentalno spalio, ne bi ga držao u kožnoj torbici i izlagao se bespotrebnom riziku da bude raskrinkan.

Zapravo, ako je taj dokument Tito stvarno čuvao onda je on konačni dokaz da je osoba koju znamo kao Josipa Broza zaista bio Josip Broz, jer bi samo Josip Broz imao motiv da čuva spisak poginulih na kojem se nalazi ime Josipa Broza. Pa, svako bi takav papir sačuvao kao životni kuriozitet, za uspomenu, da ga podsjeća na prolaznost i privremenu pobjedu nad smrću!

Prema tome, Josipa Broza danas svako može da mrzi, ali niko ne može negirati da je bio gospodin čovjek, što se iz priloženih fotografija jasno vidi.

KAKO ZNAŠ DA SI PORIJEKLOM IZ ex-YU

Ostale su samo uspomene

KAKO ZNAŠ DA SI PORIJEKLOM IZ ex-YU?

-Kod vas u kući rakija se koristi za liječenje svih bolesti, za proslave
u svim prilikama i kao losion za masažu.

-Za rođendan su te vukli za uši “da narasteš”.

-Tjedan dana poslije Božića ili Uskrsa još uvjek je za ručak sarma.

-Kada plačeš, nije neobično da ti otac kaže:”Prestani cmidriti, u pizdu
materinu”

-Svako vjenčanje počinje pjesmom “Danas majko ženiš svoga sina”.

-Otac te naziva “idiotom” kada ne znaš napravit ono što i on sam ne zna.

– Mama te je još kao malog naučila da “propuh ubija”.

-Imaš bar jednog rođaka s kojim tvoja obitelj ne razgovara.

-Šališ se na temelju osobne tragedije.

-Imaš bar jednog rođaka koji peče svoju rakiju.

-Misliš da je uglavnom sve neka zavjera.

-Tvoja baka nikada ne prihvaća činjenicu da nisi gladan.

-Kada upoznaš nekog stranca, prvo ga naučiš sve psovke.

-Tvog tatu uvijek bole leđa.

-Kada si mali za rođendan uz poklon obavezno dobiješ i čokoladu!

-Govorili su ti da će ti narasti rep ako piješ kavu kad si mali.

-Plašili su te Babarogom.

-Tvoja mama ima sve lijekove koji bi mogli “zatrebati”.

– Mama ti ne da da piješ hladnu vodu kada si znojan.

-Roditelji ti stalno govore :”…kad sam ja bio u tvojim godinama…”

-Tvoji roditelji urlaju na telefon kada pričaju sa rođacima ili
prijateljima u inozemstvu

-Roditelji te zovu “sine” bez obzira da li si dečko ili djevojčica.

-Udaraš po stolu i razbijaš čaše kada si pijan i veseo.

-Kada ti rečenica :”Nemoj se toliko smijati, oplakaćeš” zvuči razumno.

-Tvoja majka svaki čas izgovara “Hvala Bogu”.

-Čitaš mami i tati ovaj spisak, a oni se zgražavaju i govore “Što lažeš,
nije istina!”.

-Ako sjediš blizu TV-a izgubit ćeš vid.

-Živiš u zemlji gdje je “batina iz raja izašla”.

– Mama trči za tobom da obučeš potkošulju.

-Kada dobiješ poklone koji ti se ne sviđaju, čuvaš ih za poklon nekome.

-DVD, video, daljinski su ti pokriveni folijom, da ne pada prašina po njima.

-Tvoj otac misli da svi Kinezi imaju crni pojas.

-Na svim svadbama je isti meni: “juha, sarma, pečenje, kupus salata,
torte”.

-“Djevojke” oko tebe izgledaju kao da imaju 23, a ustvari imaju 15
godina.

-Voziš bolji auto nego tvoj otac.

-U garaži/podrumu imaš nekoliko (desetina) litara rakije/alkohola i pola
tone otpada.

-Skoro svi koje poznaješ hrču.

-Oba tvoja roditelja su do škole morali pješačit bosi po snijegu, po 5 km
uzbrdo. U oba pravca. Preko kamenja…

-Tvoja mama reže kruh na šnite debljine 5cm.

-Svako ima bezbroj kumova.

-Imaš bar jednog rođaka koji je soboslikar.

-Jedan kruh se pojede za ručak.

-Rakija se pije prije doručka za “cirkulaciju”.

-Zauvijek živiš sa roditeljima.

-Imaš vunene čarape koje ti je isplela baka.

– Mama ti ne dopušta sjediti na betonu zbog prehlade/jajnika.

-Ako si starije dijete, uvjek moraš popustiti jer si “pametniji”.

-Roditelji prebacuju kanal kada su scene ljubljenja na TV-u.

-Kad god su ti roditelji rekli:” Vidjećemo”, nije bilo ništa od toga.

Quo vadis, Croatia? Kuda ides Hrvatska?