Category Archives: Jugoslavija

Istina ostaje istina

„Српску децу са Козаре усташе су СПАСАВАЛЕ од партизана и четника“ – СКАНДАЛОЗНА ИЗЈАВА СЛОВЕНАЧКОГ ПИСЦА

Усташка пропаганда тресе хрватску десницу и један број медија, па је најновије „откриће“ историјских ревизиониста да су српску децу са Козаре „убијали партизани и четници, док су их усташе и часне сестре спасавали“

hronograf.net

усташка пропаганда
Фото: Архивска фотографија

Један од многобројних самозваних „истраживача“ дешавања у Независној Држави Хрватској Роман Лељак, којег ултрадесни портали представљају као „словеначког публицисту и истраживача Удбиних архива“, тврди да је на хиљаде српске деце на Козари страдало због „партизанског и четничког устанка“.За њега су усташе спасиоци српске деце, а „дом у Јастребарском“, у којем су довођене хиљаде српских сирочића место где су они „збринути“ код часних сестара.

Један од проусташких „истраживача“, тврди да су приче о мучењу и умирању српске деце због усташких недела – „грозна лаж“.

Пошто су Срби, подељени на партизане и четнике, ратовали једни против других, српски малишани са Козаре нашли су се у шумама, а како је у то доба на Козари било хладно многи су се разболели, пише овај ревизиониста, којег цитирају многи портали у Хрватској.

Он на крају напомиње да је „свега 17 одсто“ малишана умрло у тим „домовима“ у НДХ, а да су остали спасени.

Тако су после масовне и свакодневне негације злочина у концентрационом логору Јасеновац, величања НДХ и фалсификовања њеног нацистичког карактера, те правног озваничења неких усташких симбола, попут поздрава „За дом спремни!“, многи десничарски портали почели да негирају и злочине на Козари.

Према тим „тумачењима“, Срби су сами изазвали рат на Козари, па су се убијали између себе, попалили огроман број села, убили хиљаде цивила и сами били одговорни за погром сопствене деце.

Један број историчара у Хрватској и региону констатује да су усташизација и ревизија историје поодмакли, те да хрватска власт „пере руке“ од неоусташког сентимената који се „уселио“ у хрватско друштво и медије.

јасеновац
Логор Јасеновац/Фото: Wikipedia

Оно што је незамисливо у Немачкој или другим земљама на чијем тлу су постојали концентрациони логори и вршен геноцид – да се правда злочин, а жртве окривљују за своју судбину – у Хрватској је постало сасвим уобичајено, као извештај о временској прогнози, упозоравају либерални медији.

VOLjELA JE BROZA DO LUDILA


Jovanka je uvijek nosila pištolj i bila spremna poginut za Tita

Jovanka Broz rođena 7. decembra 1924. godine u Pećanima ,Lika Hrvatska, a s Titom je bila u braku od 1952. Poslije Titove smrti Jovanka je do kraja životu živjela u izolaciji u vili na Dedinju, ni sa kim nije razgovarala i u grob je odnijela brojne tajne Partije i Jugoslavije.Jedan od onih koji je ostao blizak s Jovankom Broz nakon Titove smrti bio je advokat Toma Fila, koji se 25 godina borio da Jovanka ostvari svoja prava, da dobije penziju, dokumente, vlastitu imovinu. Fila se svojevremeno za Newsweek prisjetio susreta i razgovora s Jovankom, za koju kaže da će vječno ostati misterija. Do njihovog prvog susreta došlo je nakon Titove smrti, kada je ona, povodom Titove ostavštine, došla kod Filinog oca Filote. “Došla je kod nas 1983. godine, a našu kancelariju joj je, kako nam je tada rekla, preporučio Tito.

 Rekao joj je: ‘Ako ti se ikada nešto dogodi, idi kod Filote File, on se nikoga ne boji.’ Nakon smrti mog oca, željela je da je ja nastavim zastupat. Tako je i bilo. Ona je na mene, od početka do kraja, ostavljala utisak žrtve. I bila je žrtva. A bila je prelijepa žena, imala je neko plemićko držanje, bila je ponosna Ličanka, osoba koja je držala do sebe…  Vjerujem da bi bolje prošla da je savila kičmu i da je podržala nekog od pretendenata na Titov tron. Siguran sam da nije imala ni političke aspiracije, niti je imala odgovarajuće obrazovanje da bi upravljala državom. A nedostajao joj je i onaj najvažniji stup – okruženje koje bi je podržalo”, kaže Fila.Voljela je Tita do ludila A koliko je Jovanka bila vjerna i odana Titu, vidjelo se tokom posjete Francuskoj, kada je otkriveno da Jovanka sa sobom nosi oružje.

Došlo je do incidenta – na balu je iz Jovankine torbe ispao pištolj, a osiguranje je to brže-bolje pokušalo prikriti. Tito je, dakle, imao veliko povjerenje u nju, ona je bila zadnja linija njegove obrane, pa je zato kod sebe držala mali pištolj za likvidacije. Ako sve službe zakažu, ona je trebalo da ga zaštiti svojim životom, da pogine za njega… Ona je Tita voljela do ludila i nikako se ne može reći da je s njim bila radi interesa.” Do presudnog trenutka u obračunu ‘malih titića’ – kako Fila naziva one koji su pokušavali naslijediti Tita – sa Jovankom došlo je 1977. godine. To se dogodilo na Brionima, pred Titov put u Kinu, kada je na važnom sastanku odlučeno da on prvi put u posjetu nekoj državi ide bez supruge. Brozova je tada ministra unutrašnjih poslova Franju Herljevića pitala šta se to zapravo događa.  “Njegov odgovor je bio brutalan, ali i prostački. Rekao joj je: “Lička kurvo, sada ćemo se obračunati s tobom. Samo još da otkrijemo tvoje veze”, navodi Fila.

Od tada, tvrdi Fila, Jovanka više nikada nije vidjela Tita jer joj to nije bilo dozvoljeno. “Tito se potom iselio iz kuće u Užičkoj. Ona je pokušavala da dođe do njega, ali nijedanput joj to nije uspjelo. Izmišljotina su priče da je kasnije, kada je Tito bio u bolnici, došla u Ljubljanu, tražeći da je primi, a on je to, kao, odbio. On je umro, a nisu se vidjeli.” Fila navodi i da su Titu više puta pokušavali podmetnuti da potpiše papire za razvod braka, pa su to čak činili i dok je bio u bolnici, ali je on to svaki put odbio da uradi. Jovanka je sve znala i tumačila to kao njegovu ljubav i poštovanje prema njoj.Ubrzo nakon Titove smrti, ona je izbačena iz kuće u beogradskoj Užičkoj ulici u kojoj je s njim živjela 35 godina. Istjerana je tokom noći, uz prijetnju pištoljem i, kako je sama tvrdila, bez bilo kakvih stvari. Kasnije se ispostavilo da je ipak dobila nešto stvari, a nakon dvije godine borbe dali su joj i neku garderobu, ali sa rasparanim porubima jer su tražili skrivene mikrofilmove – optuživali su je, naime, da radi za tajnu službu, pa su htjeli da vide dokle sežu njezine veze.Uzeli su joj dokumente, pa čak i telegrame saučešća, kao i fotografije na kojima je Tito, a dali su joj one na kojima je ona sama. Svojevremno se čak govorilo da Jovanka radi za ustaše i da ju je u Titovo okruženje “podmetnuo” Ante Pavelić. “Nisu htjeli da se vidi da je ona ikada postojala. Pokušali su očistiti Titovu biografiju. Htjeli su napraviti postavku u Muzeju “25. maj” tako da nje nigdje ne bude, da ljudi steknu utisak da se Tito nikada nije oženio“, kaže Fila.”Nakon što je izbačena iz kuće, sef u kući je nasilno otvoren. U njemu je bilo jako važnih dokumenata, ali i jedno Titovo pismo koje je u sefu ostavljao svaki put kada bi išao na neki put. Govorio joj je: ‘Ako mi se nešto dogodi, pročitaj ovo.’ Kada bi se vratio s puta, uzeo bi to pismo nazad i vraćao ga je opet prilikom slijedećeg putovanja. Ona nikada nije pročitala sadržaj pisma, nije ga otvorila. A to pismo je, ako sam dobro shvatio, bilo zapravo neka vrsta političkog testamenta. Ali, eto, nakon otvaranja sefa, tom pismu se gubi trag, netko ga je vidio i brže-bolje sakrio”, otkriva Fila

Fascist Croatia

  1. Fascist Croatia

Independent State of Croatia (NDH)

The most murderous of the Nazi puppet states

 Death Toll: 750,000 – 900,000

750,000 Serbs, 60,000 Jews & 26,000 Roma

Flag of the Independent State of Croatia (NDH) Flag and coat of arms

The greatest genocide during World War II, in proportion to a nation’s population, took place, not in Nazi Germany but in the Nazi-created puppet state of Croatia. There, in the years 1941-1945, some 750,000 Serbs, 60,000 Jews and 26,000 Gypsies – men, women and children – perished in a gigantic holocaust. These are the figures used by most foreign authors, especially Germans, who were in the best position to know… The magnitude and the bestial nature of these atrocities makes it difficult to believe that such a thing could have happened in an allegedly civilized part of the world…

 — Professor Edmond Paris, “Genocide in Satellite Croatia, 1941- 1945” Introduction, Chicago, 1961, The American Institute for Balkan Affairs

The assassination of the first Yugoslavia’s King Alexander set the stage for the invasion of the Kingdom of Yugoslavia by the Axis. The assassin, Vlado Chernozemski, was a Bulgarian, member of the Internal Macedonian Revolutionary Organization (IMRO) and an experienced marksman. Immediately after assassinating King Alexander, he was cut down by the sword of a mounted French policeman, and then beaten by the crowd. By the time he was removed from the scene, he was already dead. IMRO worked in alliance with the Croatian Ustaše group led by Ante Pavelić, under the secret sponsorship of Italian fascist Benito Mussolini.

When the Axis Powers invaded, occupied and dismembered the Kingdom of Yugoslavia in 1941, they installed Croatian fascists, called the Ustaše, in their own state, which was expanded to include the territory of Bosnia-Herzegovina.

With the help of his friend, General Sladko Kvaternik, Pavelic proclaimed Croatia an independent state on April 15, 1941. Dispatches from Nazi-controlled Hungary described him as President and Kvaternik as his Premier. The new state was composed of Bosnia, Herzegovina and Dalmatia as well as the old Croat province. In a note to Mussolini and Hitler, Pavelic asked for recognition of “the independent state of Croatia.” Both dictators informed the Croat leader that in the name of the Axis powers the recognition sought not only was cheerfully granted but that both powers received “with joy and satisfaction” the news that the Croat people had won their struggle for independence in an hour when the Axis powers had demolished the artificial creation which once was Yugoslavia.

One of Dr. Pavelic’s first acts was the baning of all political parties and the prohibition of all public meetings. To pay his debt of gratitude to Italy, the self-styled chief of the Croat national government convinced his followers that a king of Croatia, preferably an Italian prince, would lead the little state to new heights. The last monarch to wear the crown — golden clover leaves surmounted by a cross and an apple — had been Croatia’s King Petrus, who died in battle in 1097. Since then the state had always been under foreign domination, most of the time Hungarian. On May 17 Pavelic went to Rome to formalize the offer of the throne.

On June 6, 1941 Pavelic was received by Hitler in Berchtesgaden for a two-hour conference. Witnesses at the meeting were Marshal Hermann Goring and Foreign Minister Joachim von Ribbentrop. The talk was one of a series of several carefully guarded diplomatic negotiations between Axis and Balkan leaders. The topic of the conversation was never disclosed, but it was believed that Pavelic asked for a guarantee of independence and was promised that Italy would do nothing drastic. Afterward Pavelic presented the Fuhrer with a flag from the Seven Years’ War and a chess set, both formerly belonging to King Frederic the Great.

Fascist Croatia immediately committed a genocide against Serbs, Jews and Roma. The raging fury with which the  Ustaše movement carried out their own “Final Solution” program of wholesale racial slaughter, expulsion of populations and forced religious conversion shocked even the German Nazis.

Pavelic was quoted as saying: “Croatia gives its full adherence to the principles and reasons which inspire a united front for creation of a new order in the European and Asiatic World. Croatia’s induction into the military alliance of the Axis powers had immediate effect on its Jewish problem.” Dr. Ante Pavelic announced that it would be solved “in a radical way un der the German order.” Also ordered by Hitler to put a “river of blood” between the Serbian and Croatian nations, Pavelic did so.

Though it seems entirely unbelievable that German Nazi (and Italian Fascists) were shocked – there are many books, their memoirs, where they just had to talk about their Croatian allies gruesomeness.

On April 12, 1941, two days after Croatia became an independent state and joined the Axis, an order was published in the Zagreb newspapers requiring all Serbs not natives to the town to leave within twenty-four hours and threatening that anyone hiding Serbs would be shot.

This order, by Dr. Ante Pavelich, head of the Independent State of Croatia, was a prelude to a massacre of Serbs not surpassed for brutality and atrocity in the whole sorrowful history of the human race.

The massacres were carried out by the three branches of the Croatian forces, the Ustashi, the Home Defense [Domobrani], and the regular army.

Between April 12 and 15 and on the night of May 31, 1941, mass arrests were made in Zagreb, Sarajevo, Mostar, Banja-Luka, Travnik, Dubrovnik, Livno, and other towns. The first large massacres occurred the night of May 31, when groups of prominent Serb citizens were seized and taken to the outskirts of the towns and shot. These spring killings in Croatia proper are generally referred to as the Glina massacres.

The great massacres of 1941 did not take place until June 24 to 28. They continued intermittently until November 1945, by which time practically all the 1,250,000 Serbs and Jews had been either exterminated or driven out.

Croatian Ustaše succeeded in murdering more than third out of two million Serbs that got in their hands in Croatia and Bosnia in World War II. Some 200,000 Serbs were forcefully converted to Catholicism. The entire Roma population of Croatia was wiped out.

Entrance into Jasenovac death camp number 3, with the sign presenting it as a “Labor Service of the Ustasha Defense – Concentration Camp No. III” The coat of arms above is inscribed: “Everything For the Fuhrer, Ustasha Defense.” Worldmark Encyclopedia of the Nations, Europe, edition 1995, page 91, entry “Croatia”

Slavko Kvaternik (the second in command to the Croatian WWII fuehrer, Dr Ante Pavelic) explained (on the day of formation of the WWII “Independent State of Croatia”, on April 10, 1941) how pure Croatia should be built – by forcing one third of the Serbs to leave Croatia, one third to convert to Catholicism, and one third to be exterminated.

Soon Ustasha bands initiated a bloody orgy of mass murder of Serbs unfortunate enough not to have converted or left Croatia on time. The enormity of such criminal behavior shocked even the conscience of German commanders, but Pavelic had Hitler’s personal support for such actions which resulted in the loss of the lives of hundreds of thousands of Serbs in Croatia and Bosnia and Herzegovina.

In addition, the Ustasa regime organized extermination camps, the most notorious one at JASENOVAC where Serbs, Jews, Gypsies, and other opponents were massacred in large numbers.

Herman Naubacher, Hitler’s personal assistant for the South-East Europe and the Balkan affairs, in his book “Sonderauftrag Sudosten 1940-1945. Bericht eines fliegenden Diplomate”, Gottingen, 1956, on page 31, writes the following:

“The Orthodox recipe of Ante Pavelic, Ustashi leader and Croatian Fuehrer, reminds one of the religious wars in the bloodest aspects: one-third must become Catholic, one-third must leave the country and one-third must die. The last item was executed. When the leading men of the Ustashi movement are stating that they have slaughtered one million Serbs (including infants, children, women and aged) this in my opinion is a self-praising exaggeration. According to the reports that have reached me, my estimate is that the number of those defenseless slaughtered is some three quarter of a million. [750,000]”

Encyclopedia Britannica had the following sentence when talking about WWII in Yugoslavia:

“…In Bosnia…the Croatian fascists began a massacre of Serbs which, in the whole annals of World War II, was surpassed for savagery only by the mass extermination of Polish Jews.”

GRIZOGONO LETTER

Letter written by Privislav Grizogono, a Croat and a Roman Catholic, member of the Yugoslav Diplomatic Corps, Minister to Czechoslovakia, Minister to Poland, addressed to Dr. Aloisius Ste- pinac, Roman Catholic Archbishop of Zagreb, Croatia, February 8, 1942. Published in translation by the American Srbobran, a Serbian paper of Pittsburgh, Pa., U.S.A., February 24, 1943:

These atrocities do not amount to killings alone. They aim at extermination of everything Serbian: women, children, and aged men, and in terribly wild tortures of the victims. These innocent Serbs were stuck on poles alive, and fires were built on their bare chests. Literally they were roasted alive, burned to death in their homes and churches. Boiling water was poured on live victims before mutilation; their flesh was salted. Eyes were dug out of live victims, ears amputated, noses and tongues lobbed off. The beards and mustaches of priests, together with their skin, were ripped off rudely by knives. They were tied to trucks and dragged behind them. The arms and legs of the victims were broken and their heads were spiked.

They were thrown into the deep cisterns and caves, then literally bombed to pieces. Crowbars smashed their heads. Their children were thrown into fire, scalding water, and fed to the fired lime furnaces. Other children were parted by their legs; their heads crushed against walls and their spines dashed against rocks. These and many other methods of torture were employed against the Serbs – tortures which normal people cannot conceive. Thousands of Serbian bodies floated down the Sava, Drava, and Danube rivers and their tributaries. Many of these bodies bore tags: ‘Direction-Belgrade, to King Peter.’ In one boat on the Sava there was a pile of children’s heads, with a woman’s head (presumably the mother of the children) labeled: “Meat for John’s Market-Belgrade” (meaning meat for the Serbian market).

The case of Milenka Bozinich from Stapandza is a particularly gruesome one: they dug her unborn child out of her with a knife. Then, in Bosnia, a huge pile of roasted heads was found. Utensils full of Serbian blood were also discovered; this was the hot blood of their murdered brothers that other Serbs were forced to drink. Countless women, girls, and children were raped, mothers before daughters and daughters before mothers, while many women, girls, and female children were ushered off to Ustashi garrisons to be used as prostitutes. Rapes were committed even before the altars of the Orthodox Church.

About 3,ooo Serbs were murdered in the Serbian Orthodox Church at Glina, and the massacre of Serbians before the altar at Kladusha with sledge hammers is something never mentioned in history…. There are detailed and official minutes (reports) about these unheard-of crimes. They are so terrible they have shocked even the Germans and Italians. Many pictures were taken of these massacres and torture orgies.

Jasenovac Concentration Camp

Encyclopedia of the Holocaust, Vol. 2, Page 739, entry: “Jasenovac”:

Jasenovac, the largest concentration and extermination camp in Croatia. Jasenovac was in fact a complex of several subcamps, in close proximity to each other, on bank of the Sava River, about 63 miles (100km) south of Zagreb. The women’s camp of Stara Gradiska, which was farther away, also belonged to the complex. Jasenovac was established in August 1941 and was dismantled only in April 1945. The creation of the camp and its management and supervision were entrusted to Department II of the Croatian Security Police (Ustaska Narodna Sluzba, UNS), headed by Vjekoslav (Maks) Luburic, who was personally responsible for everything that happened there.

Croatian ultra-nationalist revisionists who now place the number of dead as low as 40,000 or to a high of 97,000 imply that there were no atrocities committed against the Serbs and Jews for the remaining three years of the war.

There were only 87 survivors of the Jasenovac Concentration Camp, named the “Auschwitz of the Balkans” by most historians. These survivors place the number of dead in excess of 800,000.

One of those survivors was Antun Miletich, a Croatian. Here is his 1948 testimony:

“There is not a pen capable of describing the horror and terror of the atmosphere at Jasenovac. It surpasses any human fantasy. Imagine Hell, the Inquisition, a terror more dreadful than any that ever before existed anywhere, run by bloodthirsty wild animals whose most hidden and disgusting instinct had come to the surface in a way never before seen in human beings — and still you have not said enough.”

Scores of Ustase (Croatian fascists) served in the camp. The cruelest was former priest Miroslav Filipovic-Majstorovic, who killed scores of prisoners with his own hands.

Some six hundred thousand people were murdered at Jasenovac. The number of Jewish victims was between twenty and twenty-five thousand, most of whom were murdered there up to August 1942, when deportation of the Croatian Jews to Auschwitz for extermination began. Jews were sent to Jasenovac from all parts of Croatia – from Zagreb, from Sarajevo, and from other cities and smaller towns. [….] The acts of murder and of the cruelty in the camp reached their peak in the late summer of 1942, when tens of thousands of Serbian villagers were deported to Jasenovac from the area of the fighting against the partisans in the Kozara Mountains. Most of the men were killed in Jasenovac. The women were sent for forced labor in Germany, and the children were taken from their mothers, some were murdered and others were dispersed in orphanages throughout the country.

In April 1945 the partisan army approached the camp. In an attempt to erase traces of the atrocities, the Ustashe blew up all the installations and killed most of the inmates. An escape attempt by the prisoners failed, and only a few survived. The Ustaše interned, tortured and executed men, women and children in Jasenovac. The largest number of victims were Serbs, but other victims included Jews, Romani people, and Croatian resistance members opposed to the regime (i.e., Partisans or their sympathizers, categorized by the Ustaše as “communists”). Upon arrival at the camp, the prisoners were marked with colors, similar to the use of Nazi concentration camp badges: blue for Serbs, and red for communists (non-Serbian resistance members), while Roma had no marks. (This practice was later abandoned.)  Most victims were killed at execution sites near the camp: Granik, Gradina, and other places. Those kept alive were mostly skilled at needed professions and trades (doctors, pharmacists, electricians, shoemakers, goldsmiths, and so on) and were employed in services and workshops at Jasenovac.

Serbs constituted the majority of inmates in Jasenovac. In several instances, inmates were immediately killed for confessing their Serbian ethnicity and most considered it to be the reason for their imprisonment. The Serbs were predominantly brought from the Kozara region, where the Ustasa captured areas along with partisan guerrillas. These were brought to camp without sentence, almost destined to immediate liquidation, accelerated via use of a machine-gun.

Jews, being the primary target of Nazi-oriented Genocide, were the second-largest category of victims of Jasenovac.Most of the executions of Jews at Jasenovac occurred prior to August 1942. Thereafter, the NDH started to deport them to Auschwitz. In general, Jews were initially sent to Jasenovac from all parts of Croatia after being gathered in Zagreb, and from Bosnia and Herzegovina after being gathered in Sarajevo. Some, however, were transported directly to Jasenovac from other cities and smaller towns.

Roma in Jasenovac consisted of both Roma and Sinti, who were captured in various areas in Bosnia, especially in the Kozara region. They were brought to Jasenovac and taken to area III-C, under the open sky, in terms of nutrition, hydration, shelter and sanitary that were below the camp’s standards. During the reign of fascist Croatia, the entire Roma population of Croatia would be exterminated.

Anti-fascists consisted of various sorts of political and ideological antagonists of the Ustasa. In general, their treatment was similar to other inmates, although known communists were executed right away, and convicted Ustasa or law-enforcement officials, or others close to the Ustasa in opinion, such as Croatian peasants, were held on beneficial terms and granted amnesty after serving a duration of time. The Ustasa also imprisoned various sorts of other ethnicities: Ukrainians, Romanians,Slovenes and Montenegrians.

Living Conditions

The living conditions in the camp evidenced the severity typical in Nazi death camps: a meager diet, deplorable accommodations, and cruel behavior by the Ustaše guards. Also, as in many camps, conditions would be improved temporarily during visits by delegations – such as the press delegation that visited in February 1942 and a Red Cross delegation in June 1944 – and reverted after the delegation left.

Food: Again, typical of Nazi death camps, the diet of inmates at Jasenovac was insufficient to sustain life: The sorts of food they consumed changed during the camp’s existence. In camp Brocice, inmates were given a “soup” made of hot water with starch for breakfast, and beans for lunch and dinner (served at 6:00, 12:00 and 21:00). Food in Camp No. III was initially better, consisting of potatoes instead of beans; however, in January[when?] the diet was changed to a single daily serving of thin “turnip soup”. By the end of the year, the diet had been changed again, to three daily portions of thin gruel made of water and starch. Food changed repeatedly thereafter.

Water: Jasenovac was even more severe than most death camps in one respect: a general lack of potable water. Prisoners were forced to drink water from the Sava river, which was contaminated with ren (horseradish).

Accommodations: In the first camps, Brocice and Krapje, inmates slept in standard concentration-camp barracks, with three tiers of bunks. In Camp No. III, which housed some 3,000 inmates, inmates initially slept in the attics of the workshops, in an open depot designated as a railway “tunnel”, or simply in the open. A short time later, eight barracks were erected. Inmates slept in six of these barracks, while the other two were used as a “clinic” and a “hospital”, where ill inmates were concentrated to die or be liquidated.

Forced labor: As in all concentration camps, Jasenovac inmates were forced daily to perform some 11 hours of hard labor, under the eye of the Ustasa captors, who would execute any inmate for the most trivial reasons, allegedly for “sabotaging labor”. The labor section was overseen by Ustasas Hinko Dominik Picilli and Tihomir Kordic. Picillii would personally lash inmates to work harder. He divided the “Jasenovac labor force” into 16 groups, including groups of construction, brickworks, metal-works, agriculture, etc. The inmates would perish from the hard work. Work in the brickworks was hard. Blacksmith work was also done, as the inmates forged knives and other weapons for the Ustasa. Dike construction work was most feared.

Sanitation: Inside the camp, squalor and lack of sanitation reigned: clutter, blood, vomit and bodies filled the barracks, which were also full of pests and of the foul scent of the often overflowing latrine bucket. Due to exposure to the elements, inmates suffered from impaired health leading to epidemics of typhus, typhoid, malaria, pleuritis, influenza, dysentery and diphtheria. During pauses in labor (5:00-6:00; 12:00-13:00, 17:00-20:00) inmates had to relieve themselves at open latrines, which consisted of big pits dug in open fields, covered in planks. Inmates would tend to fall inside, and often died. The Ustase encouraged this by either having internees separate the planks, or by physically drowning inmates inside. The pit would overflow during floods and rains, and was also drained into the lake, from which inmate drinking water was taken. The inmate’s rags and blankets were too thin to prevent exposure to frost, as was the shelter of the barracks. The clothes and blankets were rarely and poorly cleansed, as inmates were only allowed to wash them briefly in the lake’s waters once a month save during winter time, when the lake froze. Then, a sanitation device was erected in a warehouse, where a few clothes were insufficiently boiled.

Lack of personal possessions: The inmates were stripped of their belongings and personal attire. As inmates, only ragged prison-issue clothing was given to them. In winter, inmates were given thin “rain-coats” and they were allowed to make light sandals. Inmates were given a personal food bowl, designated to contain 0.4 ltrs of “soup” they were fed with. Inmates whose bowl was missing (stolen by another inmate to defecate in) would receive no food. During delegation visits, inmates were given bowls twice as large with spoons. Additionally, at such times, inmates were given colored tags.

Anxiety: The fear of death, and the paradox of a situation in which the living dwell next to the dead, had great impact on the internees. Basically, an inmate’s life in a concentration camp can be viewed in the optimal way when looking at it in three stages: arrival to camp, living inside it, and the release. The first stage consisted of the shock caused by the hardships in transit to camp. The Ustase would fuel this shock by murdering a number of inmates on arrival and by temporarily housing new-arrivals in warehouses, attics, in the train tunnel and outdoors. After the inmates grew familiar with the life in camp, they would enter the second and most critical phase: living through the anguish of death, and the sorrow, hardships and abuse.

The peril of death was most prominent in “public performances for public punishment” or selections, when inmates would be lined in groups and individuals would be randomly pointed out to receive punishment of death before the rest. The Ustase would intensify this by prolonging the process, patrolling about and asking questions, gazing at inmates, choosing them and then refrain and point out another.

As inmates, people could react to the Ustase crimes in an active or passive manner. The activists would form resistance movements and groups, steal food, plot escapes and revolts, contacts with the outside world. The passive inmates, the majority, would react by attempt to survive, to go through the day unharmed. This is not “going in line to slaughter”, but rather another approach to survival, which deprived the Ustase of the possibility of completely dehumanizing the inmates.

However, some of these inmates became in this way utterly primitive, as their whole life revolved around following orders and eating a bowl of soup. Thus they became “musselmans”: physically appearing as living skeletons, but mentally stripped of their humanity beyond hope of salvation. All inmates suffered from psychological phenomena to some extent: obsessive thoughts of food, paranoia, delusions, day-dreams, lack of self-control. Some inmates reacted with attempts at documenting the atrocities, such as Nikola Nikolic, Djuro Schawrtz and Ilija Ivanovic, who all tried to memorize and even write of events, dates and details. Such deeds were perilous, since writing was punishable by death and tracking dates was hard. “King of the Cutthroats”

On the night of 29 August 1942, the prison guards made bets among themselves as to who could liquidate the largest number of inmates. One of the guards, Petar Brzica, boasted cutting the throats of about 1,360 new arrivals.

Other participants who confessed to participating in the bet included Ante Zrinusic, who killed some 600 inmates, and Mile Friganovic, who gave a detailed and consistent report of the incident. Friganovic admitted to having killed some 1,100 inmates.

He specifically recounted his torture of an old man named Vukasin; he attempted to compel the man to bless Ante Pavelic, which the old man refused to do, although Friganovic cut off his ears, nose and tongue after each refusal. Ultimately, he cut out the old man’s eyes, tore out his heart, and slashed his throat. This incident was witnessed by Dr. Nikola Nikolic.

In the concentration camp at Jasenovac, on the night of August 29, 1942, orders were issued for executions. Bets were made as to who could liquidate the largest number of inmates. Peter Brzica cut the throats of 1,360 prisoners with a specially sharp butcher’s knife. Having been proclaimed the prize-winner of the competition, he was elected King of the Cut-troats. A gold watch, a silver service, and a roasted sucking pig and wine were his other rewards.

The case of Peter Brzica is undoubtedly one of the most incredible in this category. Brzica was a law student and an ardent member of the foremast Catholic organization called the Catholic Crusaders. Srbosjek

Brzica and others used a knife that became known as srbosjek, meaning “Serb-cutter” (“cutthroat”). Its agricultural purpose was to make it easier for the field workers to cut wheat sheaves open before threshing them.

Systematic extermination of prisoners

Besides sporadic killings and deaths due to the poor living conditions, many inmates arriving at Jasenovac were scheduled for systematic liquidation. An important criterion for selection was the duration of a prisoner’s anticipated detention. Strong men capable of labor and sentenced to less than three years of incarceration were allowed to live. All inmates with indeterminate sentences or sentences of three years or more were immediately scheduled for liquidation, regardless of their fitness. Systematic extermination varied both as to place and form. Some of the executions were mechanical, following Nazi methodology, while others were manual.

The mechanical means of extermination included:

Cremation: The Ustase cremated living inmates, who were sometimes drugged and sometimes fully awake, as well as corpses. The first cremations took place in the brick factory ovens in January, 1942.

Engineer Hinko Dominik Picilli perfected this method by converting seven of the kiln’s furnace chambers into more sophisticated crematories..; Crematories were also placed in Gradina, across the Sava River. According to the State Commission, however, “there is no information that it ever went into operation.”. Later testimony, however, say the Gradina crematory had become operational. Some bodies were buried rather than cremated, as shown by exhumation of bodies late in the war.

Gassing and poisoning: The Ustase, in following the Nazi example, as set in Auschwitz and Sajmiste, tried to employ poisonous gas to kill inmates that arrived in Stara-Gradiska. They first tried to gas the women and children that arrived from camp Djakovo with gas vans that Simo Klaic called “green Thomas”. The method was later replaced with stationary gas-chambers with Zyklon B and sulfur dioxide.

Manual methods, the Ustase’s favorites, were liquidation that took part in utilizing sharp or blunt craftsmen tools: knives, saws, hammers, et cetera. These liquidations took place in various locations:

Granik: Granik was a ramp used to unload goods of Sava boats. In winter 1943-44, season agriculture laborers became unemployed, while large transports of new internees arrived and the need for liquidation, in light of the expected Axis defeat, were large. Therefore, “Maks” Luburic devised a plan to utilize the crane as a gallows on which slaughter would be committed, so that the bodies could be dumped into the stream of the flowing river. In the autumn, the Ustase NCO’s came in every night for some 20 days, with lists of names of people who were incarcerated in the warehouse, stripped, chained, beaten and then taken to the “Granik”, where weights were tied to the wire that was bent on their arms, and their intestines and neck were slashed, and they were thrown into the river with a blow of a blunt tool in the head. The method was later enhanced, so that inmates were tied in pairs, back to back, their bellies were cut before they were tossed into the river alive.

Gradina: The Ustase utilized empty areas in the vicinity of the villages Donja Gradina and Ustice, where they encircled an area marked for slaughter and mass graves in wire.

The Ustase slew victims with knives or smashed their skulls with mallets. When gypsies arrived in the camp, they did not undergo selection, but were rather concentrated under the open skies at a section of camp known as “III-C”. From there the gypsies were taken to liquidation in Gradina, working on the dike (men) or in the corn fields in Ustice (women) in between liquidations. Thus Gradina and Ustica became Roma mass grave sites. Furthermore, small groups of gypsies were utilized as gravediggers that actually participated in the slaughter at Gradina. Thus the extermination at the site grew until it became the main killing-ground in Jasenovac. Grave sites were also located in Ustica and in Draksenic.

Mlaka and Jablanac: Two sites used as collection and labor camps for the women and children in camps III and V, but also as places where many of these women and children, as well as other groups, were liquidated at the Sava bank in between the two locations.

Velika Kustarica: According to the state-commission, as far as 50,000 people were killed here in the winter amid 1941 and 1942. There is more evidence suggesting that killings took place there at that time and afterwards.

Nazi Croatia Today

Today’s Independent State of Croatia is the copy of the Nazi puppet state of some fifty years ago. The country has the same: name, flag, national emblem, national anthem, currency, uniforms (black shirts).

Jewish leaders were UNANIMOUS in saying they saw worring PARALLELS BETWEEN THE NAZI AND PRO-NAZI MASSACRES OF 50 YEARS AGO and the unease of Jews in Croatia under strongly nationalist regime in the break away republic TODAY… “What worries us is that those in power in Croatia NOW are largely THE SAME AS DURING THE NAZI ERA… In some cases THEY ARE EXACTLY THE SAME PEOPLE, now in their seventies and BACK from exile under the Communists. In other cases, they are the CHILDREN OF THE USTASHA… THEY WEAR *THE SAME BLACK SHIRTS*, the same black trousers, many carry THE SAME “SERBO-SEKS” [KNIVES FOR THE SERBS]…” said Dr. Klara Mandic, a senior Jewish community leader.

 — Phil Davidson [British] The Independent October 21, 1991, page 10 “War raises old anxieties for Croatian Jews”

The Croatian government has revived many of the paraphenalia of the Nazi puppet regime headed by Ante Pavelic in the early 1940s. STREETS AND SQUARES HAVE BEEN RENAMED AFTER USTASHA HEROES.

Plans are well under way to REINSTATE the kuna, THE CURRENCY OF THE FASCIST STATE. THE CROATIAN FLAG ONCE AGAIN SPORTS SAHOVNICA, THE RED AND WHITE CHEQUERED SHIELD WHICH SYMBOLIZED PAVELIC’S STATE – symbol which some… equate with a reunited Germany flying the swastika…

It is less easy to explain that lack of international reaction to the RESURGENT FASCISM *SO EVIDENT* in the building of the new nation. British suggestions of economic sanctions on account of Croatia’s military involvement in Bosnia have been repeatedly blocked by Germany… Germany is siding with Croatia… former partners in tourism and GENOCIDE. On the American side, THERE ARE NONE SO BLIND AS THOSE WHO WILL NOT SEE. SWASTIKAS, BLACK UNIFORMS, *RAPE AND PILLAGE* fade into insignificanse beside the demonic image the State Department has built for the Serbs.

 — Kenneth Roberts [British] THE SPECTATOR March 19 1994, pages 16, 17, 18 “UNRECONSTRUCTED NAZISM ON DISPLAY – The Germans warmly support the Croats. Kenneth Roberts says this reuniting of Second World War allies is distasteful”

Encyclopedia Britannica, Edition 1943, Vol 23, page 923 (Yugoslavia and war) describes the flag of the Croatian Ustashe: “The new flag of Croatia consists of three broad stripes, red, white and blue, and superimposed upon them a shield of checkered red and white squares”.

Open then any new book that shows the international flags (or stroll in front of the United Nations and check the flags there) and you will easily recognize the Ustasha flag of the Nazi time.

NAZI NOSTALGIA IN CROATIA

by Diana Johnstone Sept. 6, 1999

[ (c) Diana Johnstone, 1999. This article may be distributed non-commercially by any method including reposting on websites, email and printing, but please reproduce it in full including this note. For commercial distribution contact http://www.emperors-clothes.com to make arrangements.]

When I visited Croatia three years ago, the book most prominently displayed in the leading bookstores of the capital city Zagreb was a new edition of the notorious anti-Semitic classic, “The Protocols of the Elders of Zion”. Next came the memoires of the World War II Croatian fascist Ustashe dictator Ante Pavelic, responsible for the organized genocide of Serbs, Jews and Romany (gypsies) that began in 1941, that is, even before the German Nazi “final solution”.

However, if the Croatian fascists actually led, rather than followed, the German Nazis down the path of genocide, that doesn’t mean they have forgotten their World War II benefactors. After all, it was thanks to Hitler’s invasion of Yugoslavia that the “Independent State of Croatia” was set up in April 1941, with Bosnia-Herzegovina (whose population was mostly Serb at the time) as part of its territory. And the hit song of 1991, when Croatia once again declared its independence from Yugoslavia and began driving out Serbs, was “Danke Deutschland” in gratitude to Germany’s strong diplomatic support for Zagreb’s unnegotiated secession.

In the West, of course, one will quickly object that the Germany of today is not the Germany of 1941. True enough. But in Zagreb, with a longer historical view, they are so much the same that visiting Germans are sometimes embarrassed when Croats enthusiastically welcome them with a raised arm and a Nazi “Heil!” greeting.

So it should be no surprise that this year’s best seller in Croatia is none other than a new edition of “Mein Kampf”. This is not a critical edition, mind you, but a reverently faithful reproduction of the original text by that great European leader, benefactor of Croatian nationalism and leader of the Third Reich, Adolf Hitler.

The magazine “Globus” reported that “Mein Kampf” is selling like hotcakes in all segments of Croatian society. For those who want to read more, there is a new book entitled “The Protocols of Zion, the Jews and Adolf Hitler” by Mladen Schwartz, leader of the Croatian neo-Nazi party New Right, and “Talks with Hitler” by the Fuhrer’s aide Herman Rauschning, as well as various other memoires celebrating the Ustashe state whose violent massacres of Serbs shocked the Italian fascist allies and even German diplomatic observers at the time.

The dissident Croatian writer Predrag Matvejevic, who has Italian citizenship, has sent the Rijeka daily “Novi List” an open letter to the Association of Croatian Writers and the Croatian center of the International PEN club denouncing their failure to protest at this promotion of the absolute worst of racist Nazi propaganda. “Passing through the streets of Zagreb, Split, Dubrovnik and other cities in Croatia, countless Croatian citizens whose parents took part in the anti-fascist Partisan struggle are ashamed to see the works and photographs of Hitler and other Nazi and Ustashe criminals displayed in bookshop indows,” he wrote. “Their publication is a disgrace to Croatia and its culture”. This is “no accident”, he said, “in Tudjman’s Croatia.” For this is the same regime, he noted, that has allowed the destruction of thousands of monuments to the victims of fascism, from one end of Croatia to the other, and in which mass is celebrated non-stop in honor of the Ustashe “fuhrer” Pavelic in the churches of Split and Zagreb, the Italian daily “Il Manifesto” reported on September 3.

In another report in “Il Manifesto”, Giacomo Scotti reported from Zagreb that the terrorist campaign by nationalist bands led by the neofascist “Croatian Party of Rights” has been stepping up its pogroms against the small number of Serbs now living in the Krajina region. The overwhelmingly Serb population was driven from the Krajina by the U.S.-backed “Operation Storm” in August 1995. Officially, under heavy international pressure, the Croatian government has allowed some Serbs to come back, mostly old farmers. However, on August 25, the Croatian Supreme Court denied local tribunals the right to hear complaints from citizens who had not been allowed to enter their property, thus encouraging lawlessness.

With the complicity of the authorities, armed bands have been breaking into the few homes reoccupied by their Serb owners, beating and threatening old people and devastating their farms, chopping down trees and destroying crops to force them to leave. These facts are contained in two letters to the Croatian government from the Croatian Helsinki Committee for Human Rights.

By now, however, it is abundantly clear to everyone that crimes of intimidation, physical violence, murder, robbery, vandalism or “ethnic cleansing” are of no interest to Western governments, to international media or to any court in the world so long as the victims are Serbs.

Back From the Grave

By A.M. Rosenthal The New York Times, OP-ED, April 15, 1997 (for ‘fair use’ only)

Mr. Rosenthal was Editor of The New York Times for many years.

In World War II, Hitler had no executioners more willing, no ally more passionate, than the Fascists of Croatia.

They are returning, 50 years later, from what should have been their eternal grave, the defeat of Nazi Germany. The Western allies who dug that grave with the bodies of their servicemen have the power to stop them, but do not.

Croatian Fascists, known as the Ustashe, fought alongside German troops against Serbs, Muslims and Croats trying desperately, and vainly, to block the Nazi conquest of Yugoslavia. In 1941 Hitler rewarded Croatian Fascists by carving out a Croatian state and letting them run it. They did not let him down.

The Ustashe slaughtered Serbs, Jews and non-Fascist Croats — and with such glee and such cruelty that their name became a terror and stench throughout Europe.

Croatia disappeared with Hitler’s annihilation in 1945. A half-century later the West created a new Croatia, by recognizing the secession from Yugoslavia of Croatian nationalists, led by one Franjo Tudjman.

Not all were Fascists, by any means, but now the Ustashe is running in elections, brutalizing its enemies — Croat, Serb or Jew. Mr. Tudjman is giving them what they need most — presence, and the rewriting of history.

Two documents are a short course on the Ustashe. To honor the murdered and protect the future, read them. From pages 323-328 of the Encyclopedia of the Holocaust (Macmillan): ”More than a half million Serbs were killed, a quarter million expelled, 200,000 forced to convert to the Catholicism of the Croatian Fascists.

”Thousands were hurled from mountain tops, others were beaten to death, entire villages were burned down, women raped, people sent on death marches in the middle of winter, still others starved to death.”

Jews? Ante Pavelic, the Ustashe leader, announced that the Jews would be ”liquidated within a very short time.” They were, most of the 40,000.

But some chosen as victims did survive. Study the picture of the children after the camps were freed. They wear only bones and tightened skin. Serbs? Jews?

The second document is a fine piece of journalism from Croatia by the New York Times correspondent Chris Hedges (April 12) about the rebirth of Fascism there — the bullying, the sieg-ing and heil-ing in Croatian, the whole nastiness. Most important is the increasing work of Mr. Tudjman — a longtime Holocaust denier — to recast the Fascists as patriots and founders of the new Croatia.

This man likes to talk about how he himself fought German soldiers. Now a major political, military and financial beneficiary of the West, he permits pictures of Fascists dead and alive to be plastered around the country. He gives special status and pensions to Ustashe veterans. He tried to get the body of the killer-chief Pavelic returned from Spain, where he had fled, and buried with honor in Zagreb — like reburying Himmler under the linden. The family objected. So he brought back another Ustashe killer, this one alive, and made him a member of Parliament.

Western recognition of Mr. Tudjman’s Croatia was pushed hardest by Germany despite warnings from Bosnian Muslims that the timing could set off war among themselves, Serbs and Croats.

Franjo Tudjman is now ours. The West cannot evade responsibility for the rebirth of Fascism in Croatia. Peter Galbraith, U.S. Ambassador to Croatia, told me he had denounced Croatian ethnic cleansing of Serbs last year, and considered the glorification of the Ustashe an insult to Croats who fought Nazis, and to American veterans of World War II.

Mr. Tudjman and his Fascist proteges brush off ambassadorial protest with insult. Would he brush off the Presidents of the U.S. and France, the British Prime Minister — or the Chancellor of Germany — if they took action to stop Croatian Fascism? Such as denouncing the Tudjman buildup of the Ustashe, then reducing Western representation to sub-ambassadorial and slashing economic help to Croatia — the whole list?

That won’t change the Ustashe or improve Mr. Tudjman’s sickness of body and character. But it could force him to end Fascist rehabilitation work. Or has the West become so sick itself that it will permit Croatian Fascism to live on beyond the grave?

Video: Jasenovac Death Camp

In 1983, Croatian director Lordan Zafranović made a harrowing documentary about Jasenovac, the biggest death camp operated by the 1941-1945 “Independent State of Croatia.”

The film, “Jasenovac: Blood and Ashes” was suppressed during the 1990s, following the rise of Tudjman’s nationalist government. Zafranović himself was blacklisted and lived in exile in Prague.

  1. The film has recently become available on YouTube, with English subtitles: [youtube https://www.youtube.com/watch 
 
 

Šta se smjelo, a šta nije u vrijeme Jugoslavije

Kako je bilo u bivšoj zajedničkoj državi, šta se u njoj smjelo, a šta nije, pitali smo građane i javne ličnosti.

Piše:

Branimir Bradarić

Političari često govore kako se u staroj državi nije smjelo reći da si Hrvat, ići u crkvu ili biti izvan Saveza komunistaReuters – Ilustracija

Od raspada bivše države i stvaranja neovisnih država na prostoru nekadašnje SFRJ građani svako malo imaju priliku slušati o tome što je u vrijeme komunizma na ovim prostorima bilo zabranjeno i što se nije smjelo raditi i govoriti. O tome najčešće govore predstavnici novih političkih elita i onih koji su na vlasti u određeno vrijeme.

Između ostaloga govorili su o tome da se, primjerice, nije smjelo reći da si Hrvat, da se ide u crkvu, a zabranjeno je bilo i bilo kakvo političko djelovanje koje nije bilo unutar tadašnjeg Saveza komunista. Tvrde i kako se nisu smjele pjevati brojne pjesme, da se moralo paziti što se govori, kakvi vicevi pričaju, koga proziva kao i da je za svaku dužnost i funkciju nužno bilo članstvo u Savezu komunista.

Prema njihovim riječima za svaki od tih prekršaja prijetio je zatvor, a kao dokaz tome navode i brojne primjere osoba koje su radi toga završile „iza rešetaka“.

Nije se smjelo reći da si Hrvat?!

Takvim tvrdnjama u nekoliko navrata pridružila se i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja je u izjavama medijima prisjećala se života u bivšoj Jugoslaviji.

“Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”, rekla je Grabar Kitarović u intervjuu austrijskom dnevniku Kleine Zeitung.

Od strane Grabar Kitarović građani su doznali i kako u vrijeme kada je odrastala nije bilo raznih vrsta jogurta.

“Odrasla sam u komunizmu i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, riječi su Grabar Kitarović.

Posljednji u nizu takvih slučajeva zabilježen je kada je tijekom posjete 54. Festivalu kajkavskih popevki u Krapini predsjednica zaželjela pjesmu “Došel bum doma sel si bum pod brajde”. Prema riječima Grabar Kitarović radi se o pjesmi koja se “pjevala s vojnicima u Afganistanu jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje”.

Ubrzo su hrvatski mediji predsjedničine tvrdnje demantirali navodeći bezbroj promjera kako se uvijek smjelo reći da je osoba Hrvat što su potkrijepili i s brojnim dokazima. Kada je riječ o nedostatku raznih vrsta jogurta doznalo se kako je Jugoslavija imala barem 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira. Nije dobro ispalo niti sa zagorskom popevkom koja je, prema podacima ZAMP-a, nastala 1999. godine.

O tome što se i kako radilo u vrijeme komunizma u bivšoj SFRJ, što se sve smjelo, a što nije, čega je bilo tih godina, a čega nije razgovarali smo i s nekim od svjedoka toga vremena.

Zatvor radi razgovora

Tako Vukovarac Danijel Rehak, bivši vukovarski branitelj i danas predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kaže kako je i prije raspada SFRJ uvijek govorio da je Hrvat i da radi toga nikada nije imao problema. 

“Nisam nikada potencirao to što sam Hrvat niti sam to krio. Radi toga nisam imao nikakvih problema i bio sam sa svima dobar. Išao sam i u crkvu. Radio sam kao profesor u školama iako nisam bio član Saveza komunista. To mi nije bila smetnja i kada sam postao rukovoditelj sportskih objekata u Borovu”, kaže Rehak.

Dodaje i kako se na neka odgovornija mjesta uvjetovalo da je osoba član Saveza komunista ali i kako se slično radi i danas jer teško da osoba “zasjesti” u neku fotelju državne tvrtke ili ustanove a da nije član vladajuće stranke ili koalicije. Prisjetio se i primjera poznanika koji je završio na nekoliko mjeseci u zatvoru radi toga što je pričao u društvu.

“Sjedili su za stolom kada je on rekao kada bravar može voditi državu zašto to ne bi mogla raditi liječnica. Nije spominjao nikakva imena ali ga je netko prijavio i povezao s Titom. Radi toga je završio u zatvoru na nekoliko mjeseci. I nije jedini. Bilo je masa takvih slučajeva jer su govorili o Titu, državi… Neki su završili u zatvoru i radi pjesama ili viceva. Bilo je svega”, kaže Rehak.

Prisjeća se i nestašica iz ’80-ih godina kada nije bio deterdženta za rublje, kave, a s obzirom da su vladale nestašice benzina vozilo se po principu “par–nepar”. Bilo je i restrikcija električne energije.

“Glupo je reći kako je onda bilo nešto bolje nego danas i da se bolje živjelo. Sve je danas bolje, a to je i normalno. Više je novaca, vozimo bolje aute, imamo sve bolje. To nije samo u Hrvatskoj ili zemljama bivše Jugoslavije nego je tako svagdje na svijetu i to je normalno”, ističe Rehak.

Poželjno članstvo u Savezu komunista

Tih vremena sjeća se i jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika Ante Nobilo koji je prije raspada SFRJ obnašao dužnost zagrebačkog okružnog tužitelja. Niti on u to vrijeme nije krio da je Hrvat dok u crkvu nije išao jer je ateista. Priznaje i kako je bio član Saveza komunista Hrvatske.

“Nikada nisam krio da sam Hrvat, a to se moglo vidjeti i po biografijama gdje se jasno isticalo tko je koje nacionalnosti. Postojali su i popisi stanovništva gdje je sve bilo definirano pa i nacija, vjera i slično. Uostalom gledalo se i da sve nacije budu zastupljeni pa je i to bilo važno. Kada je riječ o članstvu u Savezu komunista Hrvatske, to je bilo poželjno za neku funkciju u društvu i ja sam postao član po izlasku iz vojske i kada mi je sugerirano da bi bilo dobro da član kako bih mogao postati tužitelj”, kaže Nobilo dodajući da bez članstva u Savezu komunista nije bilo teorije da se može postati direktor u nekoj državnoj tvrtci.

Kada je riječ o crkvi kaže kako su mnogi išli i da radi toga nije bilo problema. Najopasnije je bilo kritizirati Tita i zalaganje za protuustavno rušenje postojećeg sustava posebno ako je ono u sprezi s nekim imigrantskim organizacijama.

“Kod takvih situacija postojala je velika opasnost od suda i zatvora iako je tih ’80-ih godina, poslije smrti Tita, sve to bilo daleko manje. Ni ne sjećam se nekih velikih slučajeva tih godina jer je kritika Tita tada postala bespredmetna. Nažalost, iskopirali smo ono najgore iz socijalizma tako da niti danas bez stranačke knjižnice nema napredovanja”, ističe Nobilo.

I on se sjeća raznih nestašica koje su bile svakodnevnica nekoliko godina u vrijeme ekonomske krize u Jugoslaviji za koje kaže da su trajale nekoliko godina ali i da je prije i poslije toga se normalno živjelo.

“Kada je riječ o Hrvatskoj često kažem da je kod Hrvata u većini vlada domobranski duh i da se prilagođavaju vremenu. Tu nije bilo nekog specijalnog otpora niti pokušaja rušenja sustava nego više popravljanje uočenih grešaka”, smatra Nobilo.

Puno neistina

Hrvatskoj javnosti Stjepan Mesić poznat je i kao predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, ali i predsjednik Vlade, Sabora, kao i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Oni bolje poznavatelji njegovog lika i djela znaju i kako je 1967. godine, kao neovisan građanin, postao gradonačelnik Orahovice i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske. Između ostaloga pokrenuo je i građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam. Zbog svoga rada i djelovanja odslužio je i godinu dana u zatvoru Stara Gradiška.

“Danas se svašta priča, pri čemu je mnogo toga neistina. Za mene se znalo da sam Hrvat i da sam nekoliko puta kumovao na krstitkama djece. To govori da su ljudi bez problema išli u crkvu. U stvari, išao je tko je želio, a tko nije – nije. Prvi sam u SFRJ kandidirao se kao neovisni građanin i pobijedio. Isto tako postojalo je na desetine različitih vrsta jogurta. Ovo što se danas priča, kao i godinama unazad, najblaže rečeno je neistina.

Jugoslaviju treba razlikovati od zemalja koje su bile pod SSSR-om. Vjerujem da je u vremenu od 1945. do 1948. godine, odnosno razlaza sa Staljinom, bilo neko sasvim drugačije vrijeme. Međutim, od tada je Jugoslavija krenula jednim sasvim drugim smjerom i to se vidjelo po svemu u državi”, kaže Mesić.

Nije bilo građanskih sloboda, ali…

Ne krije kako je bilo dosta toga ipak reducirano, odnosno, kako kaže, da nije bilo dovoljno građanskih sloboda.

“Moralo se biti jako oprezan da se ne uvrijedi neka druga nacionalnost i djelovati protiv Ustava. Nije se smjelo govoriti protiv Tita, pjevati nacionalističke pjesme posebno ako se one mogu shvatiti onako kako ne treba. Slobode su, htjeli to priznati neki ili ne, bile malo reducirane ali daleko od toga što danas mnogi govore. Vladala je nešto čvršća ruka.

Ne smije se zaboraviti koliko je SFRJ bila naprijed u odnosu na druge socijalističke države kao i da smo vrlo rano počeli razvijati turizam. Trebamo se svi sjetiti samo vrhunskih sportaša, umjetnika i svih drugih koji su djelovali u to vrijeme. Poznato je i kako su djelovali vrsni novinari u SFRJ koji nisu bili članovi partije. Masa liječnika je svoje postdiplomske studije završila u inozemstvu od kojih su i danas mnogi aktivni pa i u politici”, kaže Mesić.

Podsjetio je i na činjenicu da je na sprovodu Josipa Broza Tita 1980. godine bilo 150 svjetskih državnika što, kako je rekao, dovoljno govori o ugledu bivše SFRJ u svijetu. Zbog svega toga smatra kako bi bilo dobro da djeca u školama uče o činjenicama i nauče razmišljati svojom glavom.

“Tada ćemo svi znati više i baratati činjenicama, a ne govoriti neprovjerene stvari u dnevno-političke svrhe i radi nekakvih svojih osobnih ambicija”, zaključio je Mesić

Zaboravljeni heroji

Zagreb – grad heroj

Zagreb je s okolicom u početku rata imao oko 300.000 stanovnika. Svaki šesti, odnosno njih 50.000 učestvovalo je u Narodnooslobodilačkoj borbi. Od tog broja poginulo ih je, u gradu na ulicama, u zatvorima i logorima ili u partizanskim jedinicama više od 20,000. Među poginulim Zagrepčanima bilo je 4.000 članova KPJ i SKOJ-a.

Osamdeset i devet Zagrepčana proglašeno je narodnim herojima. Šest stotina Zagrepčana nosioci su Partizanske spomenice 1941. godine.

Uručujući Orden narodnog heroja gradu 16. septembra 1975. godine predsjednik SFRJ, Josip Broz Tito, koji je takođe jedan od glavnih nosilaca revolucionarnog pokreta ovoga grada, rekao je:

Orden narodnog heroja kojeg predajem Zagrebu simbolizira priznanje svim učesnicima revolucionarnih zbivanja, svima koji su doprinijeli našoj pobjedi i izgradnji socijalizma, a posebno onima koji su u toj borbi hrabro i nesebično dali svoje živote (―)

.

Ličnosti pokreta otpora i narodni heroji Zagreba

Grobnica narodnih heroja u Zagrebu

Božidar Adžija Marijan Badel Vladimir Bakarić Rajka Baković Stjepan Bubanić Joža Vlahović Vilim Galjer Šišo Ivo Gluhak Janko Gredelj Božidar Dakić Kata Dumbović Vinko Jeđut Zvonimir Kavurić Otokar Keršovani Slavko Komar Rudolf Kroflin Ivan Mečar Vladimir Nemet Braco, Bogdan Ogrizović, Josip Preskar , Ognjen Prica Ivo Lola Ribar Stipe Ugarković Predrag Heruc, August Cesarec Marijan Čavić Ivan Šibl Milan Špalj

Tri mlade djevojke u Zagrebu osudjene od izdajnicko-zlocinackog ustaskog rezima smiju se ispred svoga groba…

Pogledajmo istini u oči

Hrvatsku su stvorili Tito, partizani i UDBA, a ne hrvatski branitelji!

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC / tj

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC /

Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srceparajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske

Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on ist čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.

Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.

Što je Tito učino za Hrvatsku?

A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.

Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.

Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.

Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.

Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.

Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.

Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.

Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.

Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

1991. je nastalo još 20 država

Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružijem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničar Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.

Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Kreleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.

Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školstvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku koja je ovakva kakva je, to je već drugo pitanje…

Ne smijemo zaboraviti

Desanka Maksimović: KRVAVA BAJKA

1-a-kb

Krvava bajka

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

Iste su godine
svi bili rođeni
isti su im tekli školski dani
,

na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi bolovali,
i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

A pedeset i pet minuta
prije smrtnog trena
sjedila je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rješavala: koliko može
putnik ako ide pješke…
i tako redom.

Misli su im bile pune
istih brojki
i po svescima u školskoj torbi
besmisleno ležalo bezbroj
petica i dvojki.

Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubnih i ljubavnih
stiskalo se u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo,

da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plavog
dok sve zadatke na svijetu
ne porješava
.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u istom danu.

Dječaka redovi cijeli
uzeli su se za ruke
i sa školskog zadnjeg sata
na strijeljanje pošli mirno,
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi cijeli
istog časa se uznijeli
do vječnog boravišta.

Ova pjesma napisana je o nacističkom zločinu strijeljanja gminazijalaca i djece od kojih je najmlađe bio mali Rom, čistač cipela od tek 11. godina, 1. oktobra 1941. godine u Kragujevcu

T I T O

Tita možete da mrzite, ali da je bio gospodin čovjek — ne možete da mu osporite (FOTO)

  •   

Maršalov lijecnik iz druge polovice sedamdesetih godina, dr Aleksandar Matunović, tvrdi da su Brozove navike i stil života, način ponašanja i pokreti, dokaz da on može biti samo izdanak kakve aristokratske porodice. U pitanju je, naravno, potpuno proizvoljna ocjena koja polazi od pogrešne pretpostavke da čovjek ne može da se ponaša uljudno i prefinjeno bez plemenitog porijekla

Josip Broz Tito sa vijetnamskim predsednikom Ho Ši Minom u Beogradu 1957. godine. Foto: Wikimedia Commons/Stevan Kragujević

Da je Josip Broz Tito bio neka neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa, ljudi bi ga danas prozivali da je bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa. Drugim riječima, da je bio kao Hruščov, koji odgovara ovom opisu po praktično svakoj riječi, ljudi bi ga prozivali što je bio kao Hruščov. Pošto Josip Broz Tito nije bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa, ljudi ga prozivaju zato što nije bio neka neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa.

Shvacate lišta hoćemo da kažemo ovim beskrajnim ponavljanjem činjenice da “najveći sin naših naroda i narodnosti” (kako su ga nekada Jugoslaveni zvali) nije bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa? Hoćemo da kažemo da su ljudi nakon raspada Jugoslavije odlučili da ga prozivaju ma kakav da je bio.

Naravno, samorazumljivo je to, da niko normalan nikoga ne može da proziva zbog kulturnosti, manira i dobrog ukusa, zbog čega je to uvijeno u nešto mnogo ozbiljnije: naime, to je alat koji služi da se dovede u pitanje njegov identitet, kao da je potpuna naučna fantastika to što je rođen u Kumrovcu u Zagorju od hrvatskog oca Franje Broza i slovenske majke Marije rođene Javeršek.

Josip Broz Tito, predsjednik Jugoslavije, na željezničkoj stanici u rodnom Kumrovcu maja 1961. godine. Foto: Wikimedia Commons/Flodur44

Maršalov lijecnik iz druge polovine sedamdesetih godina, dr Aleksandar Matunović, tvrdi da su Brozove navike i stil života, način ponašanja i pokreti, dokaz da on može biti samo izdanak kakve aristokratske porodice. U pitanju je potpuno proizvoljna ocjena, da čovjek ne može da se ponaša uljudno i prefinjeno bez plemenitog porijekla, a u sebi ima i izvjesnu dozu rasizma.

Zatim imamo ljude koji kažu kako je dokaz da Tito nije Tito to što je znao da svira klavir jer, gdje je on mogao  naučit  svirat klavir. Tek je to nebuloza: kao prvo, znamo da je Broz  sviranje na pijanu naučio od majčinih roditelja u slovenskom selu Podsreda, prije svega od djeda Martina čiji je ljubimac bio, kao drugo, zašto pobogu ne bi mogao  znati  svirati pijano (?!).

Josip Broz Tito šeta sa nemačkim kancelarom Vilijem Brantom 11. oktobra 1970. godine u Bonu, tada privremenim sjedištem Zapadne Njemačke prije ujedinjenja. Foto: Wikimedia Commons/Bundesarchiv, B 145 Bild-F032669-0029 / Wegmann, Ludwig / CC-BY-SA 3.0

Ovo je u vezi sa još jednim “dokazom” koji je nevezan za njegovo gospodstvo, ali ga valja pomenuti:naime, mladi Josip je slovenski jezik naučio prije hrvatskog sa kojim se susreo tek kada se vratio u Kumrovec da pođe u školu, a pritom je i hrvatski koji je savladao u djetinjstvu bio teška zagorska kajkavica.

Zašto je to važno? Zbog krajnje stupidne studije američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) koja je tvrdila da Titu hrvatski nije bio maternji, a da nije uzela u obzir činjenicu da je slovenski bio prvi jezik kojim se služio te da je  kajkavica čak vrlo i bliska slovenskom.

Josip Broz Tito i Richard Nixon na travnjaku ispred Bijele kuće 28. oktobra 1971. godine, za vrijeme predsjedavanja  ovog republikanca. Foto: Wikimedia Commons/U.S. National Archives and Records Administration

Kajkavicu je Broz govorio perfektno što ne ostavlja prostor razumnoj sumnji u njegovo zagorsko porijeklo (a i sluzbeni srpskohrvatski je govorio odlično, bolje od mnogih koji ga danas sumnjiče za nejugoslavenstvo).

Čak ni informacija da je nakon njegove smrti, u misterioznoj kožnoj torbici od koje se navodno nije odvajao, tobože otkriven austrougarski spisak poginulih iz jedne bitke u Galiciji na kojoj se nalazilo ime “Josip Franjo Broz” — nije, niti može biti dokaz da Broz nije Broz.

Rosalin Carther, Josip Broz Tito i Jimie Carther na travnjaku ispred Bijele kuće 7. marta 1978. godine, za vrijeme predsjedavanja ovog demokrate. Foto: Wikimedia Commons/U.S. National Archives and Records Administration

Kao prvo, postoji toliko “teorija” o datumu smrti “pravog” Broza da se čini da je taj čovjek bio supermačka jer je imao više od devet života; sama činjenica da svaki pseudoistoričar želi da privuče pažnju i zaradi pare izmišljajući neku svoju verziju o trenutku kada je “lažni” Broz zamjenio “pravog”, dovoljna je da se sve te priče odbace kao gluposti kakve jesu. Kao drugo, ljudi se u svakom ratu redovno greškom proglašavaju mrtvima uslijed kaosa koji vlada na bojištu i oko njega. Konačno, kao treće, ako Josip Broz nije bio Josip Broz, nije postojao nijedan razlog da čuva taj dokument: da Broz nije bio Broz, taj lažni Broz bi papir momentalno spalio, ne bi ga držao u kožnoj torbici i izlagao se bespotrebnom riziku da bude raskrinkan.

Zapravo, ako je taj dokument Tito stvarno čuvao onda je on konačni dokaz da je osoba koju znamo kao Josipa Broza zaista bio Josip Broz, jer bi samo Josip Broz imao motiv da čuva spisak poginulih na kojem se nalazi ime Josipa Broza. Pa, svako bi takav papir sačuvao kao životni kuriozitet, za uspomenu, da ga podsjeća na prolaznost i privremenu pobjedu nad smrću!

Prema tome, Josipa Broza danas svako može da mrzi, ali niko ne može negirati da je bio gospodin čovjek, što se iz priloženih fotografija jasno vidi.

KAKO ZNAŠ DA SI PORIJEKLOM IZ ex-YU

Ostale su samo uspomene

KAKO ZNAŠ DA SI PORIJEKLOM IZ ex-YU?

-Kod vas u kući rakija se koristi za liječenje svih bolesti, za proslave
u svim prilikama i kao losion za masažu.

-Za rođendan su te vukli za uši “da narasteš”.

-Tjedan dana poslije Božića ili Uskrsa još uvjek je za ručak sarma.

-Kada plačeš, nije neobično da ti otac kaže:”Prestani cmidriti, u pizdu
materinu”

-Svako vjenčanje počinje pjesmom “Danas majko ženiš svoga sina”.

-Otac te naziva “idiotom” kada ne znaš napravit ono što i on sam ne zna.

– Mama te je još kao malog naučila da “propuh ubija”.

-Imaš bar jednog rođaka s kojim tvoja obitelj ne razgovara.

-Šališ se na temelju osobne tragedije.

-Imaš bar jednog rođaka koji peče svoju rakiju.

-Misliš da je uglavnom sve neka zavjera.

-Tvoja baka nikada ne prihvaća činjenicu da nisi gladan.

-Kada upoznaš nekog stranca, prvo ga naučiš sve psovke.

-Tvog tatu uvijek bole leđa.

-Kada si mali za rođendan uz poklon obavezno dobiješ i čokoladu!

-Govorili su ti da će ti narasti rep ako piješ kavu kad si mali.

-Plašili su te Babarogom.

-Tvoja mama ima sve lijekove koji bi mogli “zatrebati”.

– Mama ti ne da da piješ hladnu vodu kada si znojan.

-Roditelji ti stalno govore :”…kad sam ja bio u tvojim godinama…”

-Tvoji roditelji urlaju na telefon kada pričaju sa rođacima ili
prijateljima u inozemstvu

-Roditelji te zovu “sine” bez obzira da li si dečko ili djevojčica.

-Udaraš po stolu i razbijaš čaše kada si pijan i veseo.

-Kada ti rečenica :”Nemoj se toliko smijati, oplakaćeš” zvuči razumno.

-Tvoja majka svaki čas izgovara “Hvala Bogu”.

-Čitaš mami i tati ovaj spisak, a oni se zgražavaju i govore “Što lažeš,
nije istina!”.

-Ako sjediš blizu TV-a izgubit ćeš vid.

-Živiš u zemlji gdje je “batina iz raja izašla”.

– Mama trči za tobom da obučeš potkošulju.

-Kada dobiješ poklone koji ti se ne sviđaju, čuvaš ih za poklon nekome.

-DVD, video, daljinski su ti pokriveni folijom, da ne pada prašina po njima.

-Tvoj otac misli da svi Kinezi imaju crni pojas.

-Na svim svadbama je isti meni: “juha, sarma, pečenje, kupus salata,
torte”.

-“Djevojke” oko tebe izgledaju kao da imaju 23, a ustvari imaju 15
godina.

-Voziš bolji auto nego tvoj otac.

-U garaži/podrumu imaš nekoliko (desetina) litara rakije/alkohola i pola
tone otpada.

-Skoro svi koje poznaješ hrču.

-Oba tvoja roditelja su do škole morali pješačit bosi po snijegu, po 5 km
uzbrdo. U oba pravca. Preko kamenja…

-Tvoja mama reže kruh na šnite debljine 5cm.

-Svako ima bezbroj kumova.

-Imaš bar jednog rođaka koji je soboslikar.

-Jedan kruh se pojede za ručak.

-Rakija se pije prije doručka za “cirkulaciju”.

-Zauvijek živiš sa roditeljima.

-Imaš vunene čarape koje ti je isplela baka.

– Mama ti ne dopušta sjediti na betonu zbog prehlade/jajnika.

-Ako si starije dijete, uvjek moraš popustiti jer si “pametniji”.

-Roditelji prebacuju kanal kada su scene ljubljenja na TV-u.

-Kad god su ti roditelji rekli:” Vidjećemo”, nije bilo ništa od toga.

RATNO PROFITERSTVO

Ovo nije nova vijest.Godine su prošle i kao da su svi vec zaboravili na to.Dali će se ikada saznati prava istina o tome novcu, novcu hrvatskih štediša?

        Luković i Zaba na tajne račune prebacili 2,1 milijardu maraka stare devizne štednje                                                                                                                                      Misterij „nestanka“ stare devizne štednje sa računa građana kod poslovnih banaka u Hrvatskoj nikada nije do kraja razriješena. Vlasti su jednostavno godinama tvrdile kako je novac iz hrvatskih banaka „opljačkala centralna banka u Beogradu“ i kako ta sredstva nije moguće vratiti. Dvadeset godina kasnije, tajni dokumenti Zagrebačke banke, kao i brojni drugi dokazi, nedvojbeno dokazuju kako najveći dio novca od tzv. „stare devizne štednje“ nikada nije stigao u tadašnju Narodnu banku Jugoslavije u Beogradu. Ekskluzivno otkrivamo gdje je Franjo Luković prebacio novac sa računa građana, poznat kao „stara devizna štednja“. Prvi put objavljujemo popis banaka i financijskih institucija kod kojih su otvoreni tajni računi na koje je u tajnosti prebacivan novac stare devizne štednje. Od 1990. do 1992. godine poslovne banke u Hrvatskoj, posebno Zagrebačka banka d.d. Zagreb, taj su novac transferirale na vlastite tajne račune u inozemstvu, gdje je novcem nastavila upravljati Uprava same Zagrebačke banke. Razlika je bila ta da su nakon prebacivanja stare devizne štednje građana u inozemstvo,čelni ljudi banaka mogli tako opljačkanim novcem upravljati kao vlastitim ili novcem svojih banaka, bez ikakve daljnje suglasnosti građana. Službena verzija za opljačkane građane bila je: „Novac smo poslali u Beograd i tamo se vašoj deviznoj štednji gubi svaki trag“. Strogo povjerljiva dokumentacija Zagrebačke banke, skrivana od očiju javnosti gotovo dvadesetak godina, ipak, dokazuje: Franjo Luković sa suradnicima odgovoran je za pljačku 2,1 milijardu njemačkih maraka stare devizne štednje. S jedne strane, na taj su način oštećeni građani, čiji je novac završio na privatnim tajnim računima pod kontrolom bankarske elite, dok je s druge strane time oštećena sama država, koja je zbog takve pljačke stare devizne štednje bila prisiljena na zaduživanje kod tih istih poslovnih banaka koje su i opljačkale novac građana. Za Upravu ZABE bio je to dvostruko koristan posao. Na tajnim računima u inozemnim bankama položila je gotovo 2,1 milijardu tadašnjih njemačkih maraka, dok je s druge strane postala i jedan od najvećih kreditora i vjerovnika države, čime je Uprava ZABE na čelu s Franjom Lukovićem došla u poziciju da u svakom trenutku drži u šaci bilo koju vlast, i da može ucjenjivati državu. Klasičan primjer ratnoprofiterske poslovne operacije. Tajni dokumenti same Zagrebačke banke dokazuju trag ovog novca. Godine 1991. Zagrebačka banka imala je registriranu „staru deviznu štednju“ u ukupnom iznosu od 801 milijardu 594 milijuna tadašnjih hrvatskih dinara. Taj novac nikada nije uplaćen Narodnoj banci Jugoslavije, nego je u tajnim financijskim operacijama Franje Lukovića i njegovih suradnika prebačen na tajne, skrbničke račune u inozemstvo. Opljačkani novac Franjo Luković pretvorio je u vlastiti i profit svojih suradnika, dok je istovremeno za taj iznos zadužena Republika Hrvatska, odnosno Državni proračun, jer je opljačkana stara devizna štednja odlukom Vlade pretvorena u javni dug Republike Hrvatske. U tajnom dokumentu Zagrebačke banke detaljno se opisuje tehnologija zaduživanja države za opljačkani novac stare devizne štednje. „Iznosi koje Republika Hrvatska duguje temeljem deponirane devizne štednje građana predstavljaju iznos koji Banci duguje bivša Narodna banka Jugoslavije, te koji je Uredbom od 17. prosinca 1991. pretvoren u javni dug Republike Hrvatske. Istodobno, Uredbom su zamrznuti svi depoziti građana u stranoj valuti koje su hrvatski državljani deponirali kod hrvatskih banaka prije 27. travnja 1991. Građanima stoje na raspoložbi dvije opcije za konačnu realizaciju njihovih potraživanja. Prva opcija predviđa prihvaćanje 13 godišnje oročenog depozita, uz kamatnu stopu od 5% godišnje, koji se vraća u 20 polugodišnjih rata počev od 30. lipnja 1995., ukoliko se kamata isplaćuje u stranoj valuti, odnosno počev od 30. lipnja 1992. ako se kamata isplaćuje u HRD. Država je preuzela prema Banci obvezu vraćanja iznosa koji odgovara njenim obvezama prema takvim deponentima. Druga opcija predviđa zamjenu depozita na transferabilne obveznice izdane od Republike Hrvatske. Ove obveznice njihovi imaoci mogu zamijeniti za nekretnine ili dionice u privatiziranim poduzećima. Imaoci obveznica koji ne žele ostvariti svoja prava kroz stjecanje nekretnina ili dionica u privatiziranim poduzećima, imaju pravo zadržati obveznice“. Tajno izvješće Franje Lukovića iz 1992. godine otkriva podatke o iznosima transferirane stare devizne štednje sa tajnih računa u Zagrebačkoj banci u financijske operacije u inozemstvu, točnije na tajne, skrbničke račune u inozemstvo. „Ukupna devizna sredstva građana položena na račune Zagrebačke banke d.d. iznose na dan 31.12.1992. godine 1.243.034 tisuća DEM (milijardu 243 milijuna 34 tisuće njemačkih maraka). Stara devizna štednja Zagrebačke banke iznosi 889.617 tisuća DEM (889 milijuna 617 tisuća njemačkih maraka), a drugih banaka 222.236 tisuća DEM“. Osnovno pitanje je, ako Franjo Luković novac od strae devizne štednje nije prebacio na račun Narodne banke Jugoslavije u Beogradu, gdje je novac završio sa deviznih računa u Zagrebačkoj banci? Odgovor na ovo pitanje krije se u tajnom dokumentu Uprave Zagrebačke banke iz 1992. godine. Iz sadržaja tog dokumenta razvidno je kako su devizna sredstva građana prebačena sa računa u Zagrebačkoj banci u Adria Bank AG u Beču (gdje je stara devizna štednja opljačkana iz ZABE pretvarana u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 21 % ukupnog vlasništva); LHB Internationale Handelsbank AG u Frankfurtu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 5 % ukupnog vlasništva); Anglo Yugoslav Bank Ltd. u Londonu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 5 % ukupnog vlasništva); Banque Franco Yougoslave SA u Parizu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 6 % ukupnog vlasništva). Trag ovako opljačkane stare devizne štednje prikriven je fitkivnim vraćanjem dugova kod inozemnih banaka, kao vraćanje obveza bivše SFRJ. Naime, Uprava Zagrebačke banke, točnije Franjo Luković dogovorili su u tajnosti preko Miloševićevih ljudi u Narodnoj banci Jugoslavije (a Franjo Luković i Slobodan Milošević zajedno su radili u Jugobanci) takav financijski aranžman prema kojem Zagrebačka banka nije morala uplatiti devizna sredstva na račun Narodne banke Jugoslavije u Beogradu. Fitkivno je dogovoreno da će Zagrebačka banka podmiriti obveze SFRJ kod stranih banaka. U stvarnosti, preko tih stranih banaka, pod lažnim opravdanjem plaćanja obveza Narodne banke Jugoslavije, Uprava Zagrebačke banke izvlačila je novac od stare devizne štednje u inozemstvo. Novac je prebacivan prvotno na tajne račune kod banaka: Berliner Handels und Frankfurter Bank Frankfurt na Maini; Bayerische Vereinsbank AG, Muenchen; DG Bank u Njemačkoj; Kreditanstalt Fuer Wiederaufbau, Frankfurt na Maini; Union Bank of Switzerland, Zueirch; Swiss Bank Coporation Zueirch; Credit Suisse, Zueirch; Nordbanken, Stockholm, Švedska. Sa tajnih računa u ovim bankama novac je prema nalogu Franje Lukovića prebacivan na tajne račune kod ranije nabrojenih banaka u svijetu. Vladine odluke kojima je opljačkana stara devizna štednja hrvatskih građana, proglašena javnim dugom Republike Hrvatske, predstavlja zapravo legalizaciju pljačke novca hrvatskih štediša koju je početkom 1990.-ih godina provela bankarska elita, kako bi se „dočepala“ gotovinskog kapitala, s kojim su kasnije sredinom 1990.-ih godina mogli planirati i projektirati svoje financijske i ekonomske operacije u Hrvatskoj. Bio je to „početni kapital“, kojim je hrvatska bankarska elita stabilizirala svoj položaj u hrvatskom društvu na početku tranzicijskih procesa, i što je još važnije, u krizno, ratno vrijeme obrane Republike Hrvatske od oružane agresije. Vlada Franje Gregurića najdogovornija je za legalizaciju ove nevjerojatne pljačke, ali je potrebno naglasiti kako niti ranije vlade Stjepana Mesića i Josipa Manolića nisu učinile ništa kako bi spriječile organizirani bankarski kriminal i protuzakonite financijske operacije Uprave Zagrebačke banke. Upravo su ta tri premijera prvih hrvatskih vlada dali „zeleno svjetlo“ za pljačku novca i ušteđevine građana iz Zagrebačke banke. Franjo Luković i njegovi suradnici uživali su zaštitu tadašnje političke elite na čelu s imenovanim premijerima. S druge strane, sama činjenica da se Vlada kod Zagrebačke banke zadužila kako bi građanima vratila dio duga od stare devizne štednje, jasno govori o posebnoj poziciji koju je takvim poslom u odnosu na državu za sebe osigurala sama Uprava Zagrebačke banke. Tko su ljudi koji su početkom 1990.-ih godina sudjelovali u organiziranom bankarskom kriminalu u Zagrebačkoj banci? Tajno izvješće ZABE iz 1992. godine otkriva i podatke o identitetu te organizirane kriminalne skupine:                                                                                                                                                               Milan Artuković, Jakša Barbić, Željko Čović, Filip Filipec, Dalibor Kovačević, Đuro Miladin, Zvonko Pajić, Mato Perak, Josip Petrović, Ivan Sorić, Antun Šporer, Zdravko Tomičić, Marko Župan, Dinko Benolić, Marijan Hanžeković, Ivo Pavliček, Većeslav Rački, Antun Vrdoljak, Franjo Luković, Franjo Filipović, Duilio Belić, Milivoj Goldštajn, Davor Holjevac, Nikola Kalinić, Mladen Mauher, Željko Orsag, Sanja Rendulić, Višnja Subašić, Neda Šarić, Gordana Zrinšćak. Financijskim operacijama u inozemstvu upravljali su i vodili su ih ljudi koje je za to ovlastio osobno Franjo Luković i dao im status povjerenika, odnosno punomoćnika za pojedine poslove, ovisno o ovlaštenjima koja je pojedinim punomoćnicima davao Luković. Kako bi pokušao barem prividno „legalizirati“ ovakve povjereničke financijske operacije Franjo Luković je početkom 1992. godine donio internu, u biti tajnu „Odluku o zastupanju, potpisivanju i predstavljanju Zagrebačke banke d.d.“. Prema toj odluci Zagrebačku banku su, osim glavnog direktora (Franje Lukovića, op.a.) ovlašteni zastupati: punomoćnici po ovlaštenju i punomoćnici po zaposlenju. Tajne financijske operacije u inozemstvu vodili su uglavnom punomoćnici po ovlaštenju. Njihova ovlaštenja opisuje Članak 3., navedene odluke Franje Lukovića: „Punomoćnici po ovlaštenju su osobe koje su to svojstvo stekle dobivanjem pismenog ovlaštenja za zastupanje i potpisivanje Banke, a zastupaju i potpisuju Banku u granicama dobivenog ovlaštenja“. Ovakve punomoći i ovlaštenja potpisivali su isključivo Franjo Luković i Franjo Filipović. Franjo Luković, jedan je od najdugovječnijih čelnih ljudi neke banke u Hrvatskoj, a na čelu Zagrebačke banke d.d. Zagreb nalazi se gotovo dvadesetak godina, pa se čovjek ne može ne zapitati zbog čega je Luković u ZABI nezamjenjiv, čak i nakon navodne prodaje jedne od najvećih hrvatskih banaka talijanskim vlasnicima. Poslovni uspon Franje Lukovića i njegov menadžerski uspjeh na čelu ZABE, zapravo su jedan od najboljih primjera ratnog profiterstva u Hrvatskoj. Upravo zbog toga, Luković je do danas nedodirljiv, nezamjenjiv i zaštićen, iako se u ladicama Državnog odvjetništva protiv njega s godinama nakupilo čak tridesetak kaznenih prijava za niz kaznenih djela u području gospodarskog kriminaliteta. Logičnim se nameće pitanje, hoće li nakon nedavnih ustavnih promjena, vezano uz nezastarijevanje kriminala u pretvorbi i privatizaciji, te ratnog profiterstva, Državno odvjetništvo ili USKOK iz svojih prašnjavih ladica izvući koju od kaznenih prijava protiv Franje Lukovića i pokrenuti poneku istragu. Za početak bi ova o pljački stare devizne štednje u visini od 2,1 milijardu njemačkih maraka bila dovoljno. Nakon toga, Lukovićeva kriminalna piramida srušila bi se poput neke bankarske kule u pijesku

Quo vadis, Croatia? Kuda ides Hrvatska?