Category Archives: Politika

Opomena povijesti

Zločini: Hercegovačke jame

Autor: Hasan Eminović  

Baš u vrijeme kad aktuelni premijer Srbije Aleksandar Vučić na sve strane „pruža ruke“ pomirenja i nudi da se na „vascijelom“ Balkanu ustanovi zajednički dan obilježavanja nedužno stradalih civila u minulim ratovima, u Hercegovini su posebnim programima obilježene godišnjice stravičnog masakra u dvije hercegovačke jame, one sa najvećim brojem stradalih civila iz 1941. god. – u Prebilovcima kod Čapljine, gdje je mučki ubijeno 826 Srba, te u jami Čavkarici kod Bileće, gdje je preko 700 ubijenih Bošnjaka. Godišnjica stradanja Srba bačenih u jamu u Prebilovcima obilježena je svečanim otvorenjem novoizgrađenog Hrama Vaskrsenja Hristovog, a u Trebinju je promocijom zbornika radova “Čavkarica” obilježena godišnjica stradanja bilećkih Bošnjaka u II svjetskom ratu.

Naša medijska (ne)ukost

Događaj u Prebilovcima propratili su svi mediji u regionu, dok promociju radova o „Čavkarici“ nije niko, osim radija BIR. Doduše, u Prebilovcima su bili prisutni najveći zvaničnici SPC, od patrijarha Irineja do tek krštene djece. Bili su prisutni akteri političke zbilje u BiH, poput Milorada Dodika, Dragana Čovića, članova Vlade RS i mnogih drugih. U Trebinju na godišnjici posvećenoj stradanju Bošnjaka u Čavkarici bili su bivši mostarski muftija Seid ef. Smajkić i književnik Ibrahim Kajan. To da nijedan printani medij nije napisao nijedan jedini redak o događaju u Trebinju možda je i moja krivica. Ni jednoj redakciji nisam poslao ni sliku ni tekst.???

O događajima Čavkarice, posljednjim danima Hadžere Ćatović Bijedić koja je 73 dana preživjela u toj jami, pisao sam na sve strane ranijih godina. Valjda me izostanak pravovaljane reakcije dotukao da se zapitam, a kome pišemo te tekstove, koga to podsjećamo i ko će uopće pokazati interes da pročita istinu o Čavkarici, da pročita istinu o hercegovačkim jamama. Većina onih mladih nada, na koje sam računao i čije vrijeme dolazi, cijelo ljeto su na svom facebook profilu postavljali slike s mora ili kakvog drugog odmarališta. Bošnjaci su na odmoru, i stoga me ne bi začudilo da upravo oni prihvate „Vučićevu ruku pomirenja i praštanja“. Nisu oni pročitali ni posljednji intervju Hadžere Ćatović Bijedić objavljen u Preporodu 2013. god., ni izvještaj s njene dženaze u januaru 2014. god. Nisu oni pročitali ni vijest s otvorenja džamije u Planoj 2013. god. kad smo po prvi put klanjali dženazu šehidima Čavkarice.

Umjesto toga stalo me sapliću pitanjima zašto je Preporod tako loš, „bezveze“ i neaktuelan list. Dugo sam razmišljao o tome i jedini odgovor koji mi se vrti po mislima je da je Preporod loš zato što ne piše o njima samima. Preporod bi trebao pratiti njih kad organiziraju mevludsku svečanost, kad urade novu nastavnu jedinicu u mektebu, kad pokose travu oko džamije. Možda bi neki rado da pišem i kad odu na more ili ekskurziju. Sve Boga molim da me poštedi tih iskušenja. Većina njih i ne pokušava da sazna ili čuje te strašne priče o hercegovačkim jamama. Ne znaju ni koliko ih je, ni gdje su, ni zašto su toliko strašne. Uslijed toga, klonem i odustanem od izvještavanja. Pa opet, kad me bol počne gušiti, odlučim se dosađivati redakcijama da makar nešto objave. Jer, Hercegovina je puna jama u koje su posljednjih stotinu godina i više pobacani nedužni srpski i nedužni bošnjaški civili, i ja o tome ponešto znam. Rijetke su jame u koje su bacani Hrvati. (O kako to samo zlobno zvuči!?).

Kapavica, Dizdaruša, Čavkarica, Golubinka i Lipovača

Tokom II svjetskog rata na području Hercegovine srpska historiografija pobrojala je peko 40 stratišta srpskog življa. Srpskoj historiografiji su poznata i imena i prezimena izvršilaca tog zlodjela, no u posljednje vrijeme se o tome ne govori. Za ilustraciju odnosa prema stradanjima civilnog stanovništva u posljednjem stoljeću u Hercegovini mogu poslužiti četiri jame iz II svjetskog rata i jedna iz posljednje agresije na našu zemlju – jame Golubinka u Prebilovcima, Čavkarica kod Berkovića, Korićka jama (Dizdaruša) kod Gacka, Kapavica kod Ljubinja i jama Lipovača nadomak Nevesinja iz 1992. god. Srpska historiografija precizno navodi da su ustaše tokom II svjetskog rata ubijale Srbe i bacili ih u 13 hercegovačkih jama. Bojovnici Ante Pavelića, navode dalje srpski izvori, inspirirani nacističkom filozofijom pojedinih katoličkih fratara i biskupa za jedan dan, šestog augusta 1941. baciše u jamu Golubinku skoro cjelokupno srpsko stanovništvo, djecu i žene iz Prebilovaca kod Čapljine. Nešto ranije u noći između 4. i 5. juna 1941. ustaše su 134 Srbina iz okoline Gacka odvezli i bacili u jamu Golubnjaču, koja danas nosi naziv Korićka jama. Kosti zvjerski umorenih ljudi izvađene su iz jame 1953. i 1956. god. i pohranjene u zajedničku spomen-kosturnicu u centru sela Korita. Ustaše na čelu sa Leonom Togonalom, ustaškim povjerenikom za kotar Ljubinje, 4.-8. juna u selima ljubinjskog kraja (Vlahovići, Ubosko, Pocrnje, Kapavica, Rankovci) su uhvatili oko 114 muškaraca od 16 do 60 godina pobili ih i bacili u jamu Kapavicu. I u slučaju Korićke jame i u slučaju jame Kapavice među ustašama našao se poneki vojnik muslimanskog imena i prezimena. Gotovo u pravilu kad govore o tim događajima Bošnjaci će se prisjetiti kako su ustaše tokom činjenja tih zločina obavezno imali fes na glavi, govoreći za sve će platiti “fes”, misleći na muslimane.

“Sloboda” u Hrvatskoj

Kad sam pokušao objasniti Tanji Porčnik, suautorici izvještaja “Indeks ljudskih sloboda” koja je za portal Otvoreno.hr napisala tekst u kojem zaključuje kako je Hrvatska među najslobodnijim zemljama, da to nije baš tako i da je riječ o manipulaciji, ona mi se smijala i odgovorila kako su to “činjenice”, a meni se, eto, iz nekog samo njoj poznatog razloga, te “činjenice” ne sviđaju.

Jako uzvišen i egoističan tip autorice koja uopće ne želi uzeti u obzir mogućnost da stvari na papiru možda nisu prikazane onako kako zapravo izgledaju u praksi. Pokazalo se da nisam jedini koji vidi manipulaciju u takvim izvještajima i analizama. Javio se kolega Goran Jungvirth, dugododišnji novinar i politolog koji tvrdi da je dobio PTSP “od slobode u Hrvatskoj”. Napisao je pismo gospođi Porčnik koje prenosim u cijelosti.

“Poštovana Tanja, oprostite na smetnji, ali moram Vam se javiti kako bih ponovno imao miran san.

Ne želim kritizirati Vaše izvješće i analizu sloboda u Hrvatskoj, ali moram Vam napomenuti kao društveno-politički kroničar, novinar s iskustvom praćenja najviših državnih institucija 20 godina te kao mr.sc Komparativne politike, da zadnjih 25 godina Hrvatska živi mokri san nacista i fašista što se tiče (ne)sloboda. Navest ću samo nekoliko primjera:


POLICIJSKA REPRESIJA I SMANJIVANJE OSOBNIH SLOBODA kao glavna UNUTARNJA POLITIKA

Rat protiv droge (pogotovo konoplje i malih korisnika) oštetio je zadnjih godina stotine tisuća mladih života i jedan je od glavnih razloga odlaska iz zemlje budući da su mladi ljudi stigmatizirani uhićenjima do kraja života (zbog čega im je posebno teško naći posao) dok se visoko profilirani dobavljači i dileri (često iz vrha vojske i policije) jednostavno izvlače. Posebno je rat protiv korisnika intenziviran u zadnje vrijeme tijekom HDZ-ovih vlada.

Pravosuđe i policija si ratom protiv droge nabijaju radnu statistiku dok kriminal i korupcija cvjetaju kao nikad, a rad sudova je ocijenjen kao jedan od najgorih u EU.

Prometna repsresija je takva da zapravo u noćne sate vrijedi policijski sat, a vozače se sve redom testira na alkohol i droge bez obzira postoji li opravdanja sumnja; uvedene su kamere koje grubo krše privatnost (ne samo kamere za brzinu), a koje su čak i u Sloveniji, poznatoj po prometnoj represiji u regiji – zabranjene jer krše ustavna prava građana.

Pod okriljem borbe protiv ilegalnih migranata uvode se dronovi i termovizijske kamere koje se polako primjenjuju i protiv domicilnog stanovništva.

Policija u velike akcije u kojima zna zaustaviti 200-300 vozača uvodi i carinsku inspekciju (na području cijele unutrašnjosti, ne samo na granici) kako bi zaobišla zakonska ograničenja da kod pretresa vozača i vozila mora imati sudski nalog.

Glazbeni festivali, makar smo turistička zemlja, nam sliče na židovski geto gdje se posjetitelje lovi poput divljači.

Prostituciju, a time i trgovinu ljudima, također vodi vrh policije i moćnika već četvrt stoljeća, poput primjerice glavnog inspektora za prostituciju u Zagrebu.

Mogao bih navesti još niz primjera, ali idemo na iduće.

GOSPODARSKI SUSTAV – represija nad malima i raširena korupcija

U Hrvatskoj ne postoji kapitalizam koji podrazumijeva slobodno tržište i ista pravila za sve. Nasuprot tome postoji jedino rođački kapitalizam na lokalnoj razini (ako je tu Zagreb glavni primjer, možete misliti kako je u ostalim manjim sredinama).

Državna inspekcijska represija ograničava se pak samo na male poslovne subjekte nad kojima se opetovano svaki mjesec provode ‘pojačane akcije nadzora‘, pekarnice se zatvaraju zbog kune manjka ili viška ili neizdanog računa (ne neotkucanog) mušteriji direktno u ruke tijekom gužve…dok se velike, poput primjerice Agrokora ne dira niti nadzire i po 20-30 godina; također velikim se omogućuju predstečajne nagodbe dok se male poslovne subjekte nemilice zatvara na desetke tisuća godišnje.

Tu je tako riječ o korporatizmu (pojmu kojeg je izumio Mussolini, planirajući korporacije ‘od sistemskog značenja’ – pojam upotrebljen kao opravdanje lex Agrokora i spašavanja korporacije od strane države) koje vuku gospodarstvo i zapošljavaju različite, često ideološki suprotstavljene društvene skupine.

Osobno sam upoznao staricu iz Slunja koja je bila nekoliko mjeseci u zatvoru jer je uhićena dok je prodavala sir uz cestu, dok je primjerice oličenje tajkunske krađe i privatizacije u RH Miroslav Kutle na slobodi u BiH, a u korumpiranom HR pravosuđu je oslobođen i po 3. optužnici nedavno.

HRVATI kao TAOCI hrvatske vanjske politike i odnosa prema BiH

I dok u BiH bježe najveći kriminalci (Zdravko Mamić, Miroslav Kutle) i tamo nekažnjeno žive pa čak i neki osuđeni ratni zločinci (Branimir Glavaš) – zbog odnosa prema bh Hrvatima sami građani domicilne zemlje taoci su takve politike već 30 godina (prošle godine čak su dobili vojne mirovine pripadnici HVO-a (njih oko 6.000), formacije osuđene na ICTY-u za udruženi zločinački poduhvat i zločine širokih razmjera), zbog čega su primjerice neke zemlje EU, poput Nizozemske i Austrije do krajnjih granica odgađale ukidanje radnih dozvola za Hrvate. S druge strane Sjedinjene Države, koje imaju najveću špijunsku bazu u regiji na području Hrvatske, i dalje ne daju Hrvatima putovati bez vize u njihovu zemlju upravo jer su svjesne kriminala i zloupotrebe odnosa Hrvatske prema bosanskim Hrvatima kao i postojanja velikog broja kriminalaca i neprocesuiranih ratnih zločinaca koji slobodno šetaju između dvije zemlje i to s hrvatskim putovnicama.

Mogao bih Vam pisati do sutra (pogotovo o (najnižim) stupnjevima demokratičnosti, nepostojanju političke odgovornosti, penetraciji Crkve u državu…), ali ovo su samo neki očiti primjeri neslobode i državnog terora koji vlada u RH nad običnim građanima i čije smo žrtve već 30 godina.

Oprostite na uzimanju vremena, ali moram si vratiti miran san i umiriti PTSP kojeg imam od hrvatske ‘slobodne’ države i zbog kojeg ću najvjerojatnije uskoro napustiti taj bastion slobode, kako bar moja dva sina kad narastu ne bi uživala u njegovim blagodatima poput njihovog oca.

MORAL PRESTAJE GDJE SILA POČINJE

Autor: dr. sc. Viktor Simončič

Oni koji sramote Hrvatsku prezret će ovo štivo

Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke, a falsifikator putnih naloga i dalje sjedi u Saboru

Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutrašnja ravnoteža, čak i naša egzistencija zavisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu. (Albert Einstein)
Sila i razum su suprotnosti, moral prestaje gdje sila počinje. (Ayn Rand)

Ayn Rand, američka književnica ruskoga podrijetla snimljena 1943. godine

DEMOKRACIJU sam zamišljao kao sredstvo za nastanak moralnijeg društva. Moral kao tkivo koje društvo čini jačim i svjetlijim, kao porculanski sloj na nekoj figurici u staroj vitrini. No kao da je sve postalo nekako suprotno.

Slušam ministra Kujundžića: „Dat ću ostavku ukoliko utvrdim da sam odgovoran”. Naravno da on nije utvrdio svoj dio odgovornosti za događaj kada je u Zaprešiću umro mladić. Da bi to utvrdio morao bi biti visoko moralna osoba. A je li? Neka se propita svako jutro pred ogledalom, svaki puta kad svoju odraz vidi u izlogu… Bez obzira što zaključi, mislim da bi crv grižnje savjesti mogao malo nagristi i njega. Pa naravno da on nije (sam) kriv i nije uopće izravno kriv, ali je suodgovoran. On ne razumije što znači moralna ostavka. Ostavkom se daje poruka kako se odgovorno moraju obavljati sve, a posebno najviše političke funkcije.

Prvi u državi je (su)kriv za sve što se događa

Prvi u državi je u pravilu (su)kriv za sve što se događa. Kriv je i kada djeca nemaju 5 kuna za topli obrok. Usput, sjeća li se još netko toga? Naravno da bi ministar iz pravih demokracija, gdje i sam položaj podrazumijeva visoku moralnost osobe koja ga zauzima, ponudio ostavku. Za slučaj kao u Zaprešiću, ostavku bi prihvatio premijer u najmanje 26 država EU članica. U kojoj državi (osim Hrvatske) ne bi, ne znam. Ostavio sam to kao teoretsku mogućnost.

Ministar Kujundžić nije ponudio ostavku jer postupa sukladno našem stupnju društvene svijesti. On kaže kako nije postavio sustav i imamo ga kakav je, a on i tako smatra da je odličan. Logično je da ne razumije kako možda treba unaprijediti stanje. Zašto bi on bio za nešto odgovoran, kada je sve u skladu s društveno prihvaćenim moralom? Moralom koji se urušava na dnevnoj bazi. Još prije samo nekih 15 godina tadašnja ministrica zdravstva gospođa Ana Stavljenić-Rukavina dala je ostavku zbog nečeg puno manjeg od smrti mladića u Zaprešiću.

Prema Wikipediji moral (ćudoređe, ćudorednost) je u najširem smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose.

Moralna pravila se prilagođavaju vremenu

Kako moralna pravila nisu apsolutno važeća, pa se prilagođavaju vremenu, kod nas su nastala moralna pravila po kojima je prihvatljivo što gotovo nigdje drugdje nije. Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke. Kod nas je prihvatljivo da odgovoran za falsificiranje putnih naloga u kabinetu Vlade i dalje sjedi u Saboru i daje odlučujući glas vladajućoj stranci. Kod nas su prihvatljivi prelasci iz stranke u stranku po principu tko da više. Kod nas je moralno da sud zabranjuje štrajk pilotima, na dan kada druga zrakoplovna kompanija, u borbi za prava radnika, zaustavi pola europskog zračnog prometa. Kod nas je moralno da osuđenog za ratne zločine pozdravljaju ministri sa svečanih tribina. Kod nas je prihvatljivo da se zabrani ojkanje, samo zato jer osim nas ojkaju i drugi…

Oni koji pamte neka druga moralna pravila i oni koji poznaju moralna pravila u razvijenim demokracijama teško prihvaćaju da je navedeno postalo prihvatljivo. Neki šute, neki se tu i tamo jave komentarom, njih 5 (slovima pet) protestira pred Ministarstvom zdravstva protiv bahatog ministra, a nemali broj dnevno puni autobuse odlazeći u neko moralnije okruženje.

“Zašto se ne ponosite činjenicom da ste se među prvima digli protiv fašizma!?”

U subotu rano popodne sam prošetao psa Zaru. Zaustavila me mlađa Japanka. Govori tečno hrvatski. Na ovim prostorima je radila u diplomaciji. Sad je profesorica na Tokijskom sveučilištu. Ovo sam saznao nakon njenog pitanja: „Gdje mogu vidjeti partizanski spomenik?”. Odgovorio sam joj da se zabunila, jer u Sisku ne postoji više niti jedan (ili postoji jedan skriven?) spomenik partizanima. Ne zna da se samostalnost države ovdje slavila uklanjanjem spomenika borcima protiv fašizma. Zna se, u micanju su prednjačili oni koji su te spomenike ranije postavili i slavili. Znala je nešto o prvom partizanskom odredu i Brezovici. Ponudio sam da joj pokažem spomenik.

Na skretanju sa glavne ceste iznenadio me novopostavljeni veliki križ. Izvođač je pazio da izgleda staro, kao da tamo stoji barem 100 godina, a ne samo koji tjedan. Upozorava na tisuće mrtvih koje su u šumi Brezovica navodno pobili partizani, iako to nema veze s povijesnim činjenicama. Spomenik je postavljen kao jedan u nizu prekrajanja povijesti. Odvezli smo se do spomenika. Kako od 22. lipnja i nije prošlo puno vremena, oko spomenika je pokošeno. Nigdje napisa o kakvom se spomeniku radi. Štedljiv državni vrh osigurao je bojenje samo prednjih par stupova u bijelo, onih koji se vide kada TV mora prenositi obilježavanje Dana antifašističke borbe. Ostalo je zapušteno, kao što može biti zapušteno ako se ne održava desetljećima.

Japanka je sve snimala. Ja sam joj davao pojašnjenja na način kako su me nekada učili i na način kako i danas govore mnogi obrazovani povjesničari, na osnovi provjerenih činjenica. Malo je bila zbunjena. Provela je kao stipendistica DAAD (isto kao i ja) nekoliko godina na studiju u Njemačkoj. Upoznata je s fašističkim režimom, na način kako to svoje goste podučavaju Nijemci. Čudila se kako se ne ponosimo s činjenicom da smo se među prvima digli protiv fašizma. Kazala je da bi se oni time itekako ponosili. Nisam našao argumente zašto se ne ponosimo Prvim partizanskim odredom u okupiranoj Europi. Htio sam sačuvati ugled države, pa sam prešutio mnogo toga, čak da je (ako sam u pravu?) promijenjeno i ime spomenika. Valjda da se izbjegne pridjev „partizanski”, spomenik se naziva po prvom komandantu Vladi Janiću Capi.

Gradski muzej je bio zatvoren, a prazne sisačke ulice nisu djelovale izazovno. Odlučila se napustiti Sisak prije nego je planirala. Odvezao sam ju na vlak.

Istina je istina

 
Kad u prepunom autobusu čujete pjesmu “tko te ima, taj te nema”, provjerite gdje vam je novčanik.

“Kada sam se vratio u domovinu, shvatio sam da je nostalgija bolje rješenje”.  Kakva surova istina……Da nije bilo rata: Jaca ne bi bila u 90 kvadrata, ni Nadan u svojih nekoliko stotina također… Borković bi dogurao do starijeg vodnika … Čikara bi bio vodnik I klase…Krstičević bi sad polagao za kapetana JNA i ne bi znao…. Norac bi bio konobar….Sanader bi prodavao pornografiju,… Barba Luka bi bio sekretar CK SKH…, Rajić bi vozio kamion,… Rojs bi vozio autobus,… Korade bi mijenjao špine po Zagorju, …Zagorec bi bio pomoćni geodeta i nanašao bi motke,… Tolj bi bio pred svršetkom studija jugoslavistike,…  Todorić bi bio sitni švercer na Dolcu,… Kerum bi vozio valjak…. Bandić bi švercao karte pred Balkan kinom…. Uglavnom sve bi bilo na svojem mjestu….
 Jebem ti rat…
 

Karakteristike nas Hrvata- ….. 1. Lopovi smo do srzi ….. 2. Prevaranti ….. 3. Neskolovani ….. 4. Agresivni ….. 5. Neljubazni ….. 6. Politicki nepismeni// biramo kradeze ili komunjare/ ….. 7. Na istim principima odgajamo mlade //MA NEBUDI LUD DRPI AKO MOZES/ ….. 8. Homofobi ….. 9. Sovinisti ….. 10. Rasisti ….. 11. Veliki ,uglavnom lazni Katolici na kraju …..

Hrvatski zločini u Bosni

Zlocinci Praljak i Tuta (kahlica)
Možda Praljak i nije bio ratni zločinac, ali hrvatska strana u Bosni jest činila teške zločine. On je bio žrtva svog hubrisa i povijesnih okolnosti, kojima se nije imao razumijevanja suprotstaviti
Praljak u Hercegovini nije stekao nikakvu realnu vojnu, ni političku moć. Legenda, potvrđena iskazima bar trojice ili četvorice prilično vjerodostojnih očevidaca, kaže sljedeće: Nekoliko dana pošto se Praljak uselio u Glavni stožer HVO-a, ondje ga je došao posjetiti Mladen Naletilić Tuta, međunarodni kriminalac, zapovjednik Kažnjeničke bojne, i stvarni ratni zločinac. Tuta, je, prema iskazima svjedoka, Praljku ugurao pištolj u usta, pa rekao: “Ovdje zapovijedam ja, a ne ti”. I to je bilo sasvim nesporno.
Slobodan Praljak odlučio je umrijeti kao Sokrat. Što je u skladu s njegovom logikom javnih nastupa, još od vremena kad je djelovao kao donekle radikalni kazališni i filmski performer, pa do rušenja Starog mosta u Mostaru; poetici teatra apsurda svakako pripada činjenica da je Praljak, par minuta prije no što je popio otrov, oslobođen jedino od optužbe za uništavanje Starog mosta iako je to prekomjerno granatiranje simbola grada Mostara vjerojatno jedini stvarni Praljkov crimen, tijekom manje od četiri mjeseca, koliko je obavljao dužnost glavnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane.
Da je ta četiri mjeseca odlučio provesti bilo gdje drugdje, osim u Hercegovini, Slobodan Praljak nikad ne bi završio ni na Haaškom ni na bilo kojem drugom ratnom sudu. Slobodan Praljak, gotovo smo sigurni, nije bio ratni zločinac. On je bio žrtva svog hubrisa i povijesnih okolnosti, kojima se nije imao razumijevanja suprotstaviti.
PRAVI ŠEF HERCEG-BOSNE BIO JE STVARNI ZLOČINAC, TUTA
Slobodan Praljak uvijek je želio biti veći od života. Osobito kad je nosio uniformu i kad je mislio da igra važnu ulogu u velikim povijesnim dramama (kasnije se s tim dramama i ulogom identificirao). Zato je tijekom Domovinskog rata dao milijun bombastičnih izjava, opravdavajući politiku, kojoj osobno nije bio osobito sklon. Praljkova jedina povezanost s idealima Herceg Bosne može se pronaći u grižnji savjesti zbog uloge njegova oca, šefa OZNE, u poslijeratnim progonima hercegovačkih Hrvata.
Pa čak i kad je nakon herojske, hemingwayevske misije u Sunji, i lošeg mandata u propagandom odjelu Ministarstva obrane, Praljak pristao postati zapovjednikom HVO-a, on u Hercegovini nije stekao
nikakvu realnu vojnu, ni političku moć.
HRABAR I NERAZUMAN ČOVJEK KRIVOG KONCEPTA LOJALNOSTI
Hrvatskim vijećem obrane zapovijedali su Gojko Šušak, kao veliki zagrebački pokrovitelj, pa Mate Boban, kao politički vođa Herceg Bosne, pa Tuta Naletilić, kao beskrupulozni izvršitelj svih mogućih naloga da se nekoga ubije, muči, spali, zatvori ili ponizi na bilo koji drugi način.
Generali koji su u Mostar dolazili iz Zagreba, poput Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, također nevinog osuđenog, nisu imali nikakve veze s tim i takvim zapovjednim lancem, čija se finalna karika nalazila u hrvatskom Ministarstvu obrane u Zagrebu, u uredu Gojka Šuška, kojem je predsjednik Tuđman još krajem 1992. godine prepustio upravljanje hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine (zbog čega je stožerni general Anton Tus u prosincu 1992. godine podnio ostavku na mjesto načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske; Tus je odbio ratovati protiv Armije BIH).
Slobodan Praljak ispao je žrtva vlastitih pogrešnih odluka i krivog koncepta lojalnosti: on je, koliko smo ga poznavali – a to je poznanstvo trajalo godinama – bio hrabar i nerazuman čovjek, bez ikakvih stvarnih nacionalističkih predrasuda i bez ikakvih zločinačkih namjera.
HAAŠKI SUD JE BIO DUBOKO KOMPROMITIRAN
Samoubojstvo generala Praljka duboko kompromitira Haaški sud: što, pobogu, misliti o sudu, dakle o instituciji kojoj je core business uvođenje reda, a koja nije kadra spriječiti javno samoubojstvo, u trenutku izricanja zadnje presude? Osim što je po mnogočemu nekompetentan, Haaški je sud povremeno povijesno nepravedan. Sasvim je apsurdno ustvrditi da srpska država nije imala nikakve veze sa zločinima i politikom bosanskih Srba. Nesporna je povijesna istina da je Beograd bio pokretač i glavni pokrovitelj politike i svih zločina bosanskohercegovačkih Srba.
Uostalom, NATO je zato prijetio Srbima vojnom intervencijom još 1994. i 1995. godine, da bi 1999. napokon brutalno (i posve zasluženo) bombardirao Beograd, Niš i druge srpske gradove, kako bi uspostavio mir na prostoru bivše Jugoslavije. Presuda o hrvatskom zločinačkom pothvatu nije nepravedna samo zbog debalansa sa Srbijom, stvarnim krivcem za sve, pa i bosanski rat, i stvarnom počiniteljicom najgorih ratnih zločina, nego i zbog kompleksnosti hrvatskog odnosa prema Bosni i Hercegovini.
Činjenica je, naime, da je Hrvatska primila i hranila nekoliko stotina tisuća bošnjačkih prognanika, da je organizirala niz transporta oružja za Armiju BIH, te da je Hrvatska vojska spasila Bihać od srebreničke sudbine. Stoga je sasvim razumljivo što i istaknuti nehadezeovski političari, poput Zorana Milanovića, ocjenjuju kako se predsjednika Tuđmana ne smije optuživati za zločin protiv Bosne i Hercegovine; razumljivo je što i najrazumniji SDP-ov aktualni čelnik, pravnik Orsat Miljenić, smatra kako je haaška presuda o udruženom zločinačkom pothvatu sasvim nerealna.
PREVIŠE JE DOKAZA O STRAŠNIM ZLOČINIMA
Međutim, u današnjem svjetlu Praljkove tragedije i općenacionalne osupnosti potvrdom teze o udruženom zločinačkom pothvatu, ne smijemo zaboraviti na sljedeće, potpuno nesporne činjenice. Prvo, predsjednik Franjo Tuđman, prije prvog ispaljenog metka u Bosni i Hercegovini, javno i privatno govorio je o potrebi podjele Bosne i Hercegovine, o uspostavi Banovine Hrvatske, i o “maloj zemljici Bosni”, koja će, eto, ostati Aliji Izetbegoviću kad Hrvati i Srbi uzmu svoje.
Drugo, bosanskohercegovački Hrvati proglasili su Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu usred države Bosne i Hercegovine, čime su formalno zanijekali državnost Bosne i Hercegovine. Treće, Hrvatska Republika Herceg Bosna aktivno je i formalno sudjelovala u pokušajima zamjene stanovništva i etničkog čišćenja: HRHB i HVO, dapače, o Božiću 1992.godine poticali su preostale Hrvate iz srednje Bosne da se presele u Hercegovinu, tvrdeći kako će zapadna Hercegovina postati dio Republike Hrvatske.
Četvrto, nesporno je da su se regularne postrojbe Hrvatske vojske borile na tlu Bosne i Hercegovine protiv Armije BIH. Radilo se, znači, o međunarodnom sukobu. I peto. Previše je dokaza o strašnim zločinima, što su ih pripadnici Hrvatskog vijeća obrane počinili u hrvatsko-bošnjačkom ratu: od koncentracijskih logora, do grupnih i pojedinačnih ubojstava. O puno srušenih džamija da ne govorimo.
KRIVI SU SAMO ZBOG SVOJIH ZABLUDA
U redu, poznati transkripti iz Ureda predsjednika, što ih je početkom dvijetisućitih objavljivao Feral Tribune, najstrastveniji Tuđmanov ideološki neprijatelj, jasno svjedoče da prvi hrvatski predsjednik zaista nije znao ništa o koncentracijskim logorima, masovnim deportacijama, Ahmićima, i drugim ubojstvima. No, Tuđman jest postavio ljude, koji su vladali Herceg Bosnom i koji su činili i naređivali zločine.
I nikoga od njih nije na vrijeme uhapsio. Hrvatska republika Herceg Bosna bila je samoubilačka politička formacija, toksična za Hrvate u Bosni, smrtonosna za Bošnjake, i tragična za bilo kakvu budućnost Bosne i Hercegovine. Samo su potpuno nerealni ljudi mogli očekivati kako će sve zablude i zločini Herceg Bosne proći bez opake, gadne kazne.
Slobodan Praljak, kao i dvojica drugih čija je kazna  potvrđena (Petković i Prlić), krivi su isključivo zbog zabluda – jer su pristali sudjelovati u jednoj opakoj i kaotičnoj vlasti – a zaista ne zbog zapovjedne ili izravne odgovornosti za zločine.

Bosanska svakodnevnica

Pitamo se dali je u Hrvatskoj bolje?

  • Pođimo od činjenica.

U ovoj zemlji danas, je 555.000 nezaposlenih (49% nezaposlenost). Odnosno, 50% stanovništva živi na granici siromaštva. I još 700.000 onih koji žive ispod granice siromaštva. Plaće onih koji rade su mizerne, i najmanje u regiji, tako da je BiH  zemlja sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, odnosno spada u 13 najjadnijih zemalja svijeta.

U isto vrijeme, bh. političari imaju evropska primanja, a 90 multimilionera raspolaže bogatstvom od 9 milijardi dolara.

To su samo neke od životno poraznih činjenica koje tjeraju građane ove zemlje na građansku pobunu i demonstracije.

Demonstrirati znači pokazivati i javno iskazivati negodovanje političke naravi. Još preciznije, demonstrirati znači izraziti društveno raspoloženje želje ili zahtjeve Evo dva tipična zahtjeva sa transparenata bh. demonstracija:

Zaustavite pljačke
narodne imovine

Dosta lopovluka
kriminala
korupcije
nepotizma

Dakle: pljačka kriminal korupcija nepotizam pojmovi su sa transparenata koji naše današnje društvo opisuju kao pokvareno društvo. Kao društvo nepravde, kriminala i korupcije. Društvo nezaposlenosti, bijede i gladi.
A nepravda glad i bijeda ubijaju.
Uskraćuju pravo na život.
I to je njima, vlastima, sasvim normalno. Oni, uprkos svoj dubini i širini nesnošljive krize, javno tvrde da razloga za proteste i pobunu nema.
Lažu!

Jer, ovdje se radi o pljačkom uskraćenom pravu naroda na egistenciju i životne elementarnosti. Protestirajući narod samo traži da mu se vrati ono što mu je prevarom (tranzicijom, privatizacijom) ukradeno. O tome najbolje govori sljedeći transparent:

30 godina radi
pa umri od gladi.

Prestanite narod braniti
Počnite ga hraniti.

Nećemo biti robovi!
Ostavke bando!

Šta je tu nejasno?
I šta je tu bezrazložno?

Narod traži samo to da radi, i da živi od svog rada. Jer bez rada nema normalnog života. A nenormalan život – nije život. Dakle, osim životne radi se još i o ugroženosti dostojanstva časti i ponosa naroda.

Obespravljen i gladan narod je  samo živi još nesahranjeni mrtvac. Mrtvac koji hoda i tražeći ostavke svojih dželata demonstrira protiv vlastite smrti. O tome se radi.

U toj nespremnosti da umre od gladi progovara narodno sjećanje. Sjećanje na nešto bolje i želja za povratkom toga boljeg. Progovara nostalgija. Iz nostalgije govore utučenost, gorčina i žal za onim prošlim, lijepim i ugodnim.
Loša sadašnjost, čini da, dobra prošlost postane jedina mjera naše budućnosti.

Otuda na protestima ona plavo-bijelo-crvena zastava. Titova trobojka RBiH sa petokrakom kao neporeciva i simbolički jasna slika bolje i ljudskije prošlosti. A Maršalove slike nijemi su izraz želja i htijenja nekad slobodnih građana, a danas uvrijeđenih, gladnih i poniženih etno-podanika.

Svo njihovo dobro živi sada još samo u sjećanju.
Ali, budimo realni kritički i ljudski odgovorni
.

Izvan patetike i pretjerivanja bilo koje vrste, recimo sljedeće:

Sistem za kojim ljudi žale nije bio savršen.
Jer, ništa na svijetu nije savršeno.
Nije bio ni odličan.
Malo je toga odličnog na ovoj planeti.
Ali, bio je to dobar sistem.
Solidan sistem.
Čak vrlo dobar.
I ljudski pošten.

Toliko pošten da bi čak  i  da je 100 x bio gori još uvijek bio bolji od ovoga u kome danas jesmo. Ovaj je neshvatljivo loš. I uz sve to krajnje licemjeran.

Jednom riječju užasan.

A dobro i užasno ne mogu se porediti.
Kao što se ne mogu porediti Nebo i Zemlja; ili Bog i Šeširdžija.

Danas vladaju lažni Bogovi, odnosno nadmene etno-šeširdžije.
Još tačnije – etno-šićardžije, za koje je Josip Broz Tito bio i ostao istinski Bog
.

Ateistički Bog.

Ali uprkos neskrivenom ateizmu bio je:

Bog poštenja,
Bog pravde
Bog dostojanstva,
Bog humanizma.
Bog obuvenog, odjevenog i sitog naroda.

U Titovo vrijeme nije bilo lažnih narodnih kuhinja. Svako je imao svoju kuhinju u svojoj kući i u svom stanu. I jeo pet puta dnevno Šta je htio i koliko je htio. Od mesa do banana. Danas zajedno s psima lutalicama jede otpatke iz kontejnera. A ako neko ima sreće da dospije na spisak tzv. “narodne kuhinje”, dobije jedan blijedi prozirni vodenasti čorbuljak dnevno.

Ali to je samo materijalna, opipljiva slika, današnje narodne bijede.

Narodnog poniženja.
Postoji i ona druga.

Duhovna.
Maloumna.
Besmilena.

Bijeda nad bijedama.

Da podsjetim na ono što današnji etno-vlastodšci svjesno i planski guraju u zaborav:

U vrijeme Titovog ateizma, niko nikome nije dirao ni crkve ni džamije.
Niti je iko ikome skrnavio groblja.
Niti napadao sveštena lica.

Ljudi su poštovali i Boga i ljude.
I vjerovali jedni drugima.

Danas niko ne vjeruje nikome.
I niko ni u šta.

A svi zajedno, najmanje u Boga.

Uključujući i vjerske zajednice, koje svojom šutnjom o nepravdi i pljački naroda u kojoj i same učestvuju, zapravo pljuju na moral i dobre običaje. A time i na samog Boga. Jer čovjek nije ono šta govori nego ono šta radi. A samozvani etno-čuvari i vjerske zajednice zajedno s njima, niti govore niti rade dobro.

Biblija bi rekla:
Bože oprosti im, ne znaju šta rade
.

Biblija se tako prešutno poziva na Božju dobrotu.
Jer Bog je dobar.
Ne sporim.

Ali zaboravlja se da je Bog, ne samo dobar, nego i pravedan.

Kao dobar oprostiće mnogo toga.
Kao pravedan neće baš sve.

Zato se ja pozivam na Božju pravednost:
Bože kazni ih jer dobro znaju šta rade.

Konačno, Bog na zemlji je narod a ne vlast. I ovim protestima narod ustaje u ime prava i pravde. A protiv krimanalne vlasti. Narod traži kaznu tj. ostavke. Ostavke onih koji su svojom pljačkom digli ruku na sve:

Na pravo.
Na pravdu.
I na istinu.

Tuku nedužan i gladan narod.
I zato narod slikama i transparentima priziva svog dobrog i pravednog zemaljskog Boga.
Priziva Tita.
U tome je jedini smisao pojave Titovih zastava i Titovih slika na protestima.

One su slike sjećanja na dobro.

Umjesto da im priča o raju na nebu, Tito je ljudima pravio raj na zemlji.
Raj svima.
Svim ljudima, i svim narodima:

besplatno školstvo
besplatno zdravstvo
besplatni putevi
besplatna radnička
odmarališta

 Sve po principu one narodne: “Uzmi Šemso koliko ti drago”.

Radi
gradi
školuj se
odmaraj
uživaj

I etno-prevaranti prave raj na zemlji. Ali, ne za narod, nego – za sebe. A gladnom, nezaposlenom, neškolovanom i umornom narodu obećavaju onaj nebeski. Jer sami ne vjeruju u njega. Onome ko stvarno vjeruje u nebeski, raj na zemlji je nepotreban.

Čak štaviše.

Vjera uči da se nebeski raj i dženet zalužuju skromnim i ubogim življenjem ovdje, na zemlji.

A pogledajmo njih kako žive:

paretine
kućetine
viletine
bazenčine
autešine
helikopteri
avioni

Imaju sve.
Raj na zemlji.

Ni traga vjerskoj skromnosti ni smjernosti.
A Bog im ne silazi s usta.

Ovo je zemlja religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju.
A ustvari ne vjeruju nikome.
Ni sami sebi.

Bogu najmanje.

Još gore.
Oni, zapravo, Boga mrze
.

Zašto?

Zato što je stvorio toliko naroda i toliko vjera.
A trebao je valjda stvoriti samo njih
.

Njihove narode.
I njihove religije.

Zato siluju, pale i ubijaju sve što nije njihovo.

A svi ljudi su Božja djeca, zar ne?

Zato je, mjereno nebeskim mjerilima, samo ateista Tito bio istinski Bog.
Volio je sve ljude i sve narode
.

I oni njega.
I još uvijek ga vole.

  • Sjetimo se samo onog beogradskog, poratnog grafita za vrijeme Miloševića:
  • Bravar je bio bolji.
  • Kratko i jasno.

Ili rezultata one hrvatske ankete u kojoj je Tuđman ostao Titu ispod koljena.

Jer, kako neki od njih rekoše – “narod zna”.

Točno: narod zna!

Pa zašto se onda narod koji zna optužuje, tuče, hapsi, maltretira???
Naziva narkomanima, huliganima, banditima, plaćenicima …

Zašto?

Upravo zato.
Zato – što zna.

A zna ko je jučer bio, a ko danas nije za – narod.
Otuda one Titove slike i transparenti …

A oni!
Ko su oni ???

Evo mogućeg odgovora iz 8–9 stoljeća.
Nađoh ga u priči o ocu algebre al-Khwarizimiju, koji je govoreći o čovjeku rekao otprilike ovo:
Ako je čovjek moralan njegova vrijednost je 1
Ako je usto šarmantan dodajemo toj jedinici nulu.
Sada je njegova vrijednost 10
Ako je i bogat dodajemo još jednu nulu
Njegova vrijedost sada je 100.
A ako je uz sve to i plemićkog porijekla njegova vrijednost s novom nulom je 1.000
Ali, ako taj nekad i negdje izgubi moral pada ona jedinica.
Ostaju samo nule iza nje.
Nule koje nikome, ništa,  i nigdje ne vrijede.

Dakle, to su oni.
Ljudi bez morala.
NULE.

Tito je bio i ostao moralan.
Bio i ostao moralna vertikala.
Ona jedinica bez koje nule nemaju nikakvu vrijednost.

O tome se radi.

Ali, da se sad, nakon ovih brojeva, jedinica i nula, poigramo malo slovim

N – kao nacionalista
N – kao ništica
N – kao nula

Odnosno:

B – kao Bog.
B – kao Broz.

Josip Broz
Josip Broz Tito.

Treba li još nešto da se kaže?

Ne treba!
Ali hoću!

Činim to didaktički, radi težine i boljeg razumijevanja – dosad izrečenog.

Nisam nikada nikome pripadao.
Ni strankama, ni partijama.
Pa ni Titovoj.

Nisam nikad bio član Titove partije.
To je puka životna činjenica
.

Niti zbog toga žalim.
Niti se time hvalim.

To je tako!

Ali, da Josip Broz ustane ja bih ga prvi, u znak poštovanja, zagrlio.

Zagrlio kao čovjeka kod koga nije bilo ni žednih, ni gladnih.
Ni obespravljenih,
Ni golih, ni bosih
.

I za vrijeme koga je ova zemlja bila cjelovita i ravnopravna država jedne federacije.
Titove federacije.

Danas, bez Tita, Bosna postoji samo na papiru.
I zato bih, da ustane, Josipa Broza prvi zagrlio.

Zbog ljudi.
I u ime ljudi
.

Zbog Bosne.
I u ime Bosne.

I u inat fašistima.
Neofašistima u etno-fraku.

Zato svoju komparativnu priču završavam Titovim demokrtaskim i civilizacijskim, i nažalost, danas još uvijek aktualnim pozdravom:

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

“Demokratska” Hrvatska

Verbalni delikt u hrvatskom školstvu

UrednikdanaLipanj 7, 2019/

Zapravo, iznenađeni smo što su toliki iznenađeni. Znamo gdje živimo, koja je godina, koja je zapravo godina, koja je državna ideologija, tko je na vlasti (ne na Markovom trgu, nego u institucijama, po uredima, na načelničkim, pročelničkim i svim ostalom poglavničkim mjestima) i, zapravo, ovako nešto je potpuno logično. Za one koji ne znaju, na kraju teksta prenosimo objavu koju je Marko Šolić, učitelj informatike objavio na svom profilu na Facebooku nakon odlaska na “terensku nastavu” u Vukovar. Ono što je uslijedilo, starije je podsjetilo na neka vremena od kojih bismo se svi htjeli udaljiti, a najviše, kao, oni koji nas upravo u ta vremena vraćaju.

Dakle, nakon objave teksta kolege Šolića uslijedio je upit portala Narod.hr školi u kojoj Šolić predaje i promptni odgovor ravnateljice: Šolić je dobio opomenu pred otkaz.

Dodajmo, Marko Šolić, član hrvatske Mense.

Marko Šolić, o kojemu je portal Srednja.hr napravio reportažu jer je svojim trudom i angažmanom opremio svoju školu kao malo koji učitelj u Hrvatskoj.

I ovdje završava 21. stoljeće, a počinje kombinacija Kafke, Orwella i Ždanova.

Dakle, obrazloženje koje je navela Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca, glasi:

“Temeljem izvješća kolege, utvrđeno je da je Marko Šolić svoj tekst pisao za vrijeme radnoga vremena koje je provodio u autobusu u pratnji s učenicima. I zato što je radio neki drugi posao, a nije skrbio i brinuo o učenicima dobio je opomenu pred otkaz“

Dakle, Šolić, khm, “nije dobio otkaz zbog toga što je napisao to što je napisao”, nego zbog toga što u autobusu, za vrijeme vožnje, nije pazio na djecu.

No, da bi bilo malo manje mjesta sumnji, ravnateljica je portalu Narod.hr pojasnila:

“To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti i poslati poruku da učitelj treba biti usredotočen na dijete i da učitelji imaju skrbiti o sigurnosti učenika. Nastavnik Šolić trebao je s učenicima tijekom vožnje i tijekom putovanja obraćati pozornost na okružje i na sve ono što je posebnost terenske nastave, zašto djeca uopće i idu na terensku nastavu. Gospodin Šolić zanemario je svoju radnu obvezu i radi toga je dobio opomenu pred otkaz.”

Ključni dio citata? Ovaj: To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti.

Prevedeno na kmetsko-feudalni Kaiser&König hrvatski: nismo ga mogli kazniti zbog onoga što je napravio, jer to u biti nije kažnjivo, ali zato ćemo mu naći nešto drugo što je napravio, pa makar bilo besmisleno, a on će već znati što je pravi uzrok. I to, naravno, što gluplje, to bolje jer će onda ona prava poruka biti jasnija. Ne’š ti meni Mense!

Kafka. Jesmo li spomenuli Kafku? Da, da, Kafka. Onaj za kojeg obrazovani ljudi uglavnom znaju, pa tako i vjerojatno Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca (ej, MATIJE GUPCA!). Samo što je ona Kafkin “Proces” očito shvatila kao priručnik.

Možda bi netko njoj i cijeloj njenoj kasti državnih službenika trebao dati da pročitaju “Preobražaj” u tankoj nadi da će i to shvatiti kao priručnik, pretvoriti se u žohare i odgmizati u kanalizaciju, gdje im je i mjesto.

Dakle, “Proces” se nastavlja, kolega Šolić, očekivano, cijeli slučaj nije htio komentirati (ne znamo je li angažirao odvjetnika, nadamo se da jest jer ovo je, da se poslužimo državnim K&K riječnikom ein Schweinerei koji treba riješiti sudskim putem, samo što je pitanje ima li u cijeloj Hrvatskoj dovoljno vode da se šmrkom otplavi svo blato i govna koja normalnima sprečavaju normalan život).

Kolegi Marku Šoliću pružamo podršku i stavljamo se na raspolaganje za sve objave koje bi htio podijeliti s javnošću.

Tekst zbog kojeg je dodijeljena opomena pred otkaz, ali ne zbog sadržaja, ne, to nikako, nego “zato jer ga je Šolić pisao u vrijeme radnog vremena”, dok je u autobusu koji vozi Autoputom bratstva i jedinstva zapravo trebao čuvati djecu je ovaj:

U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obvezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od strane države.
I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremamo djecu za novi rat.
Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različite stvari, neki su govorili i kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane…

Ništa od toga.

I da, znam. Znam da su emocije toliko jake da je teško uopće raspravljati.

Znam i da ne dijelimo svi iste sustave vrijednosti, i da meni ne znače ništa stvari koje su drugima svete, i obrnuto.
Znam i neke ljude iz Vukovara, znam kakva se grozota dogodila, vidim koliko im je i koliko im je bilo teško, i nemam ništa protiv toga da djecu educiramo i da im već u osnovnoj školi istinu kažemo direktno, uz sve teško probavljive detalje.

Ali to se u organiziranom posjetu Vukovaru ne događa.

Bitni dijelovi istine se skrivaju i o njima se danas u Hrvatskoj ne smije pričati, a o nekim stvarima se direktno laže.
Pa su tako od licenciranih vodiča i predavača djeca primjerice mogla naučiti kako su u balvan-revoluciji bili četnici i arkanovci. 1990., u zaleđu Zadra, četnici i arkanovci. Ma da ne bi.

0 tome koji su bili uzroci balvan-revolucije ni riječi, to pitanje se ne smije postaviti.
0 ubojstvu Reihl-Kira također ni riječi, to je još jedna zabranjena tema.
0 tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo, ni riječi.
0 tome što se dogodilo s Jastrebom nakon rata, ni riječi.

Ali djeca su mogla čuti kako je Oluja bila akcija bez mrlje prije koje su civili otišli samoinicijativno, a zločina nije bilo. Onaj vlak kojim su moji susjedi iz Splita organizirano išli u pljačku valjda nije postojao. Kao ni Lora.

Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina.
Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina Vojislava Stanimirovića, inače saborskog zastupnika.
Djeca su mogla čuti i kako je Hrvatska vodila obrambeni rat unutar vlastitih granica.
Ok, pošteno, samo… HV u BiH? 0 tome također ne smijemo?

Da budem fer, bilo je i puno govora o miru, poštivanju svih ljudi bez obzira na nacionalnost, željama samo za normalnim suživotom normalnih ljudi…

Ali to je ostalo mlako i utopljeno u onom drugom.

I onda dolazi najgori dio. Naravno da ne smijemo o HV-u u BiH. Jer što god pričali, zapravo ne priznajemo BiH kao samostalnu državu.

Kako to znam?

Tako što se na završnom kvizu na kojem sudjeluje pet škola u jednoj dvorani, tri puta potiče djecu da se dižu na noge i u emotivnom zanosu nabrajaju dijelove Hrvatske, uz neizbježno ‘Herceg-Bosno srce ponosno’.

I što sad? Ništa.

Kad na Balkanu ponovno bude Vašar na kojem će se kupovati municija i trampiti racionalno za nacionalno*, ratovat ćemo u Herceg-Bosni.

Koja je, eto, naša.

Jer smo to desetljećima zaneseno pjevali.

A neki tamo Srbi su sigurno počeli s nekim provokacijama i netko je ubijen i moramo odgovoriti.

Tko će koga prvi ubiti, a tko dignuti barikade, nije ni bitno.

Oko toga će se dvije strane lako dogovoriti, kao i uvijek do sada.

Dogovorit će se oni ljudi koji će se obogatiti. Samo se nadam da ćemo ih ja i svi koje volim gledati iz neke Švicarske ili Norveške.

Ili ćemo, ako smo dovoljno glupi da i sada ne znamo ušutiti kad bi trebali, biti dovoljno glupi i da nešto pokušamo napraviti?

Nešto za nas nesumnjivo krajnje glupo. Kao Reihl-Kir.

* Ispričavam se za citiranje Balaševića, ali ako nam je jedan srpski glazbenik mogao napisati glazbu za himnu, valjda smijem citirati drugog?

P.S. Dodajem i komentar koji sam ispod napisao tu, za slučaj da netko ovo poželi negdje prenijeti:
Da se ne shvati krivo – sam Vukovar me zapravo pozitivno iznenadio. Ima predivnih dijelova u centru, muzej vučedolske kulture je arhitektonsko čudo, a sve ove stvari o tome što se tu dogodilo devedesetih bi stvarno svi trebali doći naučiti.

Samo u pravom i punom kontekstu.”, tvrdi Marko Šolić te još dodaje: “Inače, zaboravio sam u cijeloj strci dana…
Danas smo naučili i da su HOS-ovci ratni heroji koji se danas nepravedno politički demoniziraju.

(Nastavnici.org)

Vjerodostojni lopovi i kriminalci

Vjerodostojno nas je HDZ opljačkao u dva intervala, privatizacijskom i onom drugom – kroz pustošenje javnih poduzeća i državnog proračuna, vjerodostojno su, i temeljito, u sve segmente društva uveli sustav antivrijednosti, vjerodostojno su uništili svaki pokušaj uspostave pravne države, vjerodostojno su, da vjerodostojnije ne može, nacionalistički halabučili neprestano, vjerodostojno su suodgovorni za rat, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje su usput vjerodostojno izvršili monetarni udar kamionima jugo-dinara – vjerodostojno se baveći državnim kriminalom, vjerodostojno su uništavali zdravstvo i obrazovanje, vjerodostojno su u tišini sklopili Vatikanske ugovore i Katoličku crkvu de facto stavili iznad zakona, vjerodostojno su pogazili sve što su bilo kada obećali, vjerodostojno su sijali mržnju, lagali, krali, izvrtali, podmetali, otimali, vjerodostojno su državu bacili desetljeća unatrag

Hrvati su daleko najgluplja nacija na planeti! Godinama dopuštaju da ih lopovski HDZ seksa u guzicu sa jedva “osvojenih” 20-30% glasova, uključujući glasove pomrlih i davno raspadnutih baba! Kilave opozicije jedva ugrabe po koju stolicu i nema tog boga da se ujedine u borbi protiv šizofrenih fašističkih lopova! Polovica sjedi kod kuće i čeka boga da siđe sa nebesa i glasa u njihovo ime… Fuuuuj nacijo!!!
Da ljudi koji sjede doma i sviraju kurcu dok kukaju, izađu na izbore i izglasaju neko novo lice, HDZ bi NESTAO poput dreka kada pustiš vodu. Sa novom vlasti , mladim ljudima ,novim licima,ljudima kojima ja napredak Hrvatske na srcu,ne samo novac Hrvatska i te kako mož e naprijed. Zato Hrvati povedite i vi mrtve babe i SVI NA GLASANJE, stoku na robiju!

Prolaze godine u spavanju

I tako prolaze godine,Hrvatska tone sve dublje u mulj i blato, a Hrvati spavaju

Gledam vas idiote i umirem od sramote

OTVORENO PISMO GOVNARIMA –
      HRVATSKIM I SRPSKIM POGLAVARIMA


      Ovim se pismom obraćam vama govnari
      koji se nazivate srpski i hrvatski poglavari.


      Jer gledam vas idiote
      i umirem od sramote.
      Zbog djece i dece koja su gladna bonbona
      a vi se natječete u kupnji aviona.


      Još ne uspostavismo ni veze što su se srušile
      još nam se nisu ni ratne suze posušile
      a vi se kao nešto riječima ćuškate
      i opet nas jedne protiv drugih huškate?


      Ma jebem vam majku i kevu i svima starog
      koji napraviše vas – najodvratniji ljudski talog.
      Pred velikima puzite
      a svoje narode guzite,
      njima dupe natrčite
      a nas prčite.
      Ma kako se nitko od vas ne zajebe
      pa makar i slučajno učini nešto dobro?


      Zalud sjedite u bogomoljama i molite se Bogu
      jer od njega nitko od vas ništa nije pobro.
      Doduše, tamo propovijedaju vaši rođe
      lažljive i pohlepne vjerske vođe
      kojima samo služi Bog
      da s vama pušu u isti rog
      koji u rat poziva jer vi tako želite.
      A opet bi i Bosnu da dijelite.


      Ma jebem vam sve živo
      što vam je to predivno parče svijeta krivo.


      A ja bih da svi zajedno zinemo
      i kažemo – nećemo za vas više da ginemo
      pa da zakopamo zajedno zauvijek čakije
      okupimo se oko meze i rakije
      a s još uvijek neprodane česme
      napijemo se pjesme i pesme


      Vama izgleda kao neki moj hir
      što ja želim da potpišemo vječni mir
      a vas da nam opet ne bi stvarali nemir
      pošaljemo da se potamanite daleko u svemir.
      Tako da budete iz povijesti i istorije izbrisani
      vi što ste zlom cijepljeni i vakcinisani.
      Ma mrš.


Šta se smjelo, a šta nije u vrijeme Jugoslavije

Kako je bilo u bivšoj zajedničkoj državi, šta se u njoj smjelo, a šta nije, pitali smo građane i javne ličnosti.

Piše:

Branimir Bradarić

Političari često govore kako se u staroj državi nije smjelo reći da si Hrvat, ići u crkvu ili biti izvan Saveza komunistaReuters – Ilustracija

Od raspada bivše države i stvaranja neovisnih država na prostoru nekadašnje SFRJ građani svako malo imaju priliku slušati o tome što je u vrijeme komunizma na ovim prostorima bilo zabranjeno i što se nije smjelo raditi i govoriti. O tome najčešće govore predstavnici novih političkih elita i onih koji su na vlasti u određeno vrijeme.

Između ostaloga govorili su o tome da se, primjerice, nije smjelo reći da si Hrvat, da se ide u crkvu, a zabranjeno je bilo i bilo kakvo političko djelovanje koje nije bilo unutar tadašnjeg Saveza komunista. Tvrde i kako se nisu smjele pjevati brojne pjesme, da se moralo paziti što se govori, kakvi vicevi pričaju, koga proziva kao i da je za svaku dužnost i funkciju nužno bilo članstvo u Savezu komunista.

Prema njihovim riječima za svaki od tih prekršaja prijetio je zatvor, a kao dokaz tome navode i brojne primjere osoba koje su radi toga završile „iza rešetaka“.

Nije se smjelo reći da si Hrvat?!

Takvim tvrdnjama u nekoliko navrata pridružila se i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja je u izjavama medijima prisjećala se života u bivšoj Jugoslaviji.

“Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”, rekla je Grabar Kitarović u intervjuu austrijskom dnevniku Kleine Zeitung.

Od strane Grabar Kitarović građani su doznali i kako u vrijeme kada je odrastala nije bilo raznih vrsta jogurta.

“Odrasla sam u komunizmu i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, riječi su Grabar Kitarović.

Posljednji u nizu takvih slučajeva zabilježen je kada je tijekom posjete 54. Festivalu kajkavskih popevki u Krapini predsjednica zaželjela pjesmu “Došel bum doma sel si bum pod brajde”. Prema riječima Grabar Kitarović radi se o pjesmi koja se “pjevala s vojnicima u Afganistanu jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje”.

Ubrzo su hrvatski mediji predsjedničine tvrdnje demantirali navodeći bezbroj promjera kako se uvijek smjelo reći da je osoba Hrvat što su potkrijepili i s brojnim dokazima. Kada je riječ o nedostatku raznih vrsta jogurta doznalo se kako je Jugoslavija imala barem 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira. Nije dobro ispalo niti sa zagorskom popevkom koja je, prema podacima ZAMP-a, nastala 1999. godine.

O tome što se i kako radilo u vrijeme komunizma u bivšoj SFRJ, što se sve smjelo, a što nije, čega je bilo tih godina, a čega nije razgovarali smo i s nekim od svjedoka toga vremena.

Zatvor radi razgovora

Tako Vukovarac Danijel Rehak, bivši vukovarski branitelj i danas predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kaže kako je i prije raspada SFRJ uvijek govorio da je Hrvat i da radi toga nikada nije imao problema. 

“Nisam nikada potencirao to što sam Hrvat niti sam to krio. Radi toga nisam imao nikakvih problema i bio sam sa svima dobar. Išao sam i u crkvu. Radio sam kao profesor u školama iako nisam bio član Saveza komunista. To mi nije bila smetnja i kada sam postao rukovoditelj sportskih objekata u Borovu”, kaže Rehak.

Dodaje i kako se na neka odgovornija mjesta uvjetovalo da je osoba član Saveza komunista ali i kako se slično radi i danas jer teško da osoba “zasjesti” u neku fotelju državne tvrtke ili ustanove a da nije član vladajuće stranke ili koalicije. Prisjetio se i primjera poznanika koji je završio na nekoliko mjeseci u zatvoru radi toga što je pričao u društvu.

“Sjedili su za stolom kada je on rekao kada bravar može voditi državu zašto to ne bi mogla raditi liječnica. Nije spominjao nikakva imena ali ga je netko prijavio i povezao s Titom. Radi toga je završio u zatvoru na nekoliko mjeseci. I nije jedini. Bilo je masa takvih slučajeva jer su govorili o Titu, državi… Neki su završili u zatvoru i radi pjesama ili viceva. Bilo je svega”, kaže Rehak.

Prisjeća se i nestašica iz ’80-ih godina kada nije bio deterdženta za rublje, kave, a s obzirom da su vladale nestašice benzina vozilo se po principu “par–nepar”. Bilo je i restrikcija električne energije.

“Glupo je reći kako je onda bilo nešto bolje nego danas i da se bolje živjelo. Sve je danas bolje, a to je i normalno. Više je novaca, vozimo bolje aute, imamo sve bolje. To nije samo u Hrvatskoj ili zemljama bivše Jugoslavije nego je tako svagdje na svijetu i to je normalno”, ističe Rehak.

Poželjno članstvo u Savezu komunista

Tih vremena sjeća se i jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika Ante Nobilo koji je prije raspada SFRJ obnašao dužnost zagrebačkog okružnog tužitelja. Niti on u to vrijeme nije krio da je Hrvat dok u crkvu nije išao jer je ateista. Priznaje i kako je bio član Saveza komunista Hrvatske.

“Nikada nisam krio da sam Hrvat, a to se moglo vidjeti i po biografijama gdje se jasno isticalo tko je koje nacionalnosti. Postojali su i popisi stanovništva gdje je sve bilo definirano pa i nacija, vjera i slično. Uostalom gledalo se i da sve nacije budu zastupljeni pa je i to bilo važno. Kada je riječ o članstvu u Savezu komunista Hrvatske, to je bilo poželjno za neku funkciju u društvu i ja sam postao član po izlasku iz vojske i kada mi je sugerirano da bi bilo dobro da član kako bih mogao postati tužitelj”, kaže Nobilo dodajući da bez članstva u Savezu komunista nije bilo teorije da se može postati direktor u nekoj državnoj tvrtci.

Kada je riječ o crkvi kaže kako su mnogi išli i da radi toga nije bilo problema. Najopasnije je bilo kritizirati Tita i zalaganje za protuustavno rušenje postojećeg sustava posebno ako je ono u sprezi s nekim imigrantskim organizacijama.

“Kod takvih situacija postojala je velika opasnost od suda i zatvora iako je tih ’80-ih godina, poslije smrti Tita, sve to bilo daleko manje. Ni ne sjećam se nekih velikih slučajeva tih godina jer je kritika Tita tada postala bespredmetna. Nažalost, iskopirali smo ono najgore iz socijalizma tako da niti danas bez stranačke knjižnice nema napredovanja”, ističe Nobilo.

I on se sjeća raznih nestašica koje su bile svakodnevnica nekoliko godina u vrijeme ekonomske krize u Jugoslaviji za koje kaže da su trajale nekoliko godina ali i da je prije i poslije toga se normalno živjelo.

“Kada je riječ o Hrvatskoj često kažem da je kod Hrvata u većini vlada domobranski duh i da se prilagođavaju vremenu. Tu nije bilo nekog specijalnog otpora niti pokušaja rušenja sustava nego više popravljanje uočenih grešaka”, smatra Nobilo.

Puno neistina

Hrvatskoj javnosti Stjepan Mesić poznat je i kao predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, ali i predsjednik Vlade, Sabora, kao i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Oni bolje poznavatelji njegovog lika i djela znaju i kako je 1967. godine, kao neovisan građanin, postao gradonačelnik Orahovice i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske. Između ostaloga pokrenuo je i građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam. Zbog svoga rada i djelovanja odslužio je i godinu dana u zatvoru Stara Gradiška.

“Danas se svašta priča, pri čemu je mnogo toga neistina. Za mene se znalo da sam Hrvat i da sam nekoliko puta kumovao na krstitkama djece. To govori da su ljudi bez problema išli u crkvu. U stvari, išao je tko je želio, a tko nije – nije. Prvi sam u SFRJ kandidirao se kao neovisni građanin i pobijedio. Isto tako postojalo je na desetine različitih vrsta jogurta. Ovo što se danas priča, kao i godinama unazad, najblaže rečeno je neistina.

Jugoslaviju treba razlikovati od zemalja koje su bile pod SSSR-om. Vjerujem da je u vremenu od 1945. do 1948. godine, odnosno razlaza sa Staljinom, bilo neko sasvim drugačije vrijeme. Međutim, od tada je Jugoslavija krenula jednim sasvim drugim smjerom i to se vidjelo po svemu u državi”, kaže Mesić.

Nije bilo građanskih sloboda, ali…

Ne krije kako je bilo dosta toga ipak reducirano, odnosno, kako kaže, da nije bilo dovoljno građanskih sloboda.

“Moralo se biti jako oprezan da se ne uvrijedi neka druga nacionalnost i djelovati protiv Ustava. Nije se smjelo govoriti protiv Tita, pjevati nacionalističke pjesme posebno ako se one mogu shvatiti onako kako ne treba. Slobode su, htjeli to priznati neki ili ne, bile malo reducirane ali daleko od toga što danas mnogi govore. Vladala je nešto čvršća ruka.

Ne smije se zaboraviti koliko je SFRJ bila naprijed u odnosu na druge socijalističke države kao i da smo vrlo rano počeli razvijati turizam. Trebamo se svi sjetiti samo vrhunskih sportaša, umjetnika i svih drugih koji su djelovali u to vrijeme. Poznato je i kako su djelovali vrsni novinari u SFRJ koji nisu bili članovi partije. Masa liječnika je svoje postdiplomske studije završila u inozemstvu od kojih su i danas mnogi aktivni pa i u politici”, kaže Mesić.

Podsjetio je i na činjenicu da je na sprovodu Josipa Broza Tita 1980. godine bilo 150 svjetskih državnika što, kako je rekao, dovoljno govori o ugledu bivše SFRJ u svijetu. Zbog svega toga smatra kako bi bilo dobro da djeca u školama uče o činjenicama i nauče razmišljati svojom glavom.

“Tada ćemo svi znati više i baratati činjenicama, a ne govoriti neprovjerene stvari u dnevno-političke svrhe i radi nekakvih svojih osobnih ambicija”, zaključio je Mesić