Category Archives: Realnost

OVO JE BIO JURE FRANCETIĆ

“Leševi su bili unakaženi, djetetu je iz lubanje iscurio mozak”

Foto: Wikipedia (Jure Francetić je u sredini, desno je Rafael Boban. Fotografija je nastala u Zvorniku na Drini, vjerojatno 1942. godine) OTPRILIKE u isto vrijeme kad je Milan Bandić, koji se voli zaklinjati u antifašizam, narodu objavio da će se preimenovati Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, u medijima smo mogli pročitati kako desničarski HAZUD na rodnoj kući Jure Francetića najavljuje podizanje spomen- ploče ovom ustaškom zapovjedniku, osnivaču Crne legije i povjereniku za BiH koji će dio kratke vojne karijere provesti u Podravini.

Hoće li do otkrivanja ploče doći, tek ćemo vidjeti. Slavljenje pripadnika ustaškog režima protivno je hrvatskom Ustavu pa će biti zanimljivo vidjeti kako će policija reagirati u ovom slučaju.

U svakom slučaju, među ljubiteljima fašističke NDH, kojih u Hrvatskoj, revizionizmu devedesetih hvala, ne nedostaje, postoji mit o Francetiću koji je pregazio Drinu i tamo uspostavio hrvatsku granicu.Mit o granici na Drini

Granica na Drini jedna je posve druga priča. To je mit koji buja još iz doba narodnog preporoda sredinom 19. stoljeća kad je svaka europska nacija glorificirala i preuveličavala povijest naroda u nastajanju. Tako je bilo i s hrvatskom poviješću i tu se stvorio mit o granici na Drini, uz brojne druge mitove, dakako (primjerice, mit o krunjenju kralja Tomislava na Duvanjskom polju, mit o kletvi i ubojstvu kralja Zvonimira i slično). Povijesna je činjenica da Hrvatska nikada u povijesti nije imala granicu na rijeci Drini, točnije rečeno, za to ne postoje nikakvi dokazi. Štoviše, veći dio povijesti Hrvatska nije imala ni svoju državu već je od 1102. bila u sastavu Hrvatsko- ugarskog kraljevstva da bi u 16. stoljeću postala dijelom Habsburške monarhije.

No, fanatičnim nacionalistima činjenice malo znače pa se tako, posebno posljednjih desetljeća, razvio mit o granici na Drini i Francetiću koji je ponovo granicu tamo postavio.

No, tko je zaista bio Jure Francetić?

Rođen je 1912. godine u Prozoru kraj Otočca, u zaseoku Vivoze, u kući na koju će desničari svom omiljenom antifašistu, kako Francetića iz tko zna kojeg razloga zovu HAZUD-ovci, zalijepiti spomen ploču.

Početkom tridesetih zbog kritika na račun jugoslavenskog režima bježi u emigraciju, tamo će se brzo priključiti ustaškom pokretu. Pred početak rata vratit će se u Zagreb i tu će nastaviti s ustaškom propagandom, ali će se nakratko krajem 1940. godine skloniti u nacističku Njemačku, opet zbog straha od vlasti. Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu, a Pavelić ga uskoro imenuje povjerenikom za Bosnu. U jesen 1941. godine osniva Crnu legiju, a zdušno će raditi na provođenju rasnih zakona i deportaciji brojnih Srba i Židova, ali i Hrvata komunista.

U proljeće i ljeto1942. godine njegove jedinice sudjeluju u brojnim vojnim akcijama u Bosni, a koje će rezultirati izlaskom na Drinu. Francetić je tu imao vojnog uspjeha, ali većinu borbi vodio je protiv slabo naoružanih partizana. Pobornici lika i djela ustaškog zapovjednika često će se pozivati na neke njegove navodne izjave o tome kako se ne smije ubijati Srbe (iako je kao povjerenik za BiH sudjelovao u uhićenjima i transportu). No, sami Nijemci imali su zamjerke na njegov rad, tvrdili su da njegove jedinice rade brojne pokolje nad srpskim stanovništvom. Gnjusni opisi zločina Francetićevih ustaša

U tom periodu ustaške snage i Crna legija napravili su nekoliko gnjusnih zločina. U selu Gornji Malovan ubijeno je 70 seljaka, a izrazito gnjusan zločin napravljen je u selu Urije. Milovan Đilas bio je jedan od partizana koji su u selo Urije stigli krajem srpnja (ustaše su napravile pokolj 17. srpnja). Za ove zločine tereti se Juru Francetića.

“Išao sam običnim seoskim putem i bilo je obično ljetno jutro, nešto vedrije zbog kišice koja je preko noći rosila. Bilo mi je teško i htio sam zaplakati, jer mi iz pameti nisu izlazili divni drugovi koji su izginuli u jučerašnjem okršaju s ustašama, tu, negdje preda mnom, na bujnim njivama i livadama. Ali ono što sam vidio toga jutra, a o čemu sam toliko puta čitao, slušao, i što sam vjerovao, — tako me je zapanjilo svojim užasom, da je zbrisalo svaki bol za milim drugovima… da, ipak je sve to izgledalo drukčije nego kada se čita”, sjećao se Milovan Đilas ulaska u selo Urije krajem srpnja 1942. godine. Njegova je sjećanja objavio i Vladimir Dedijer u prvoj knjizi svog Ratnog dnevnika.

“Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, u onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izišli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je netko od onih malo preživjelih.

Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati i, najednom, na sred puta, ne sjećam se točno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri, četiri koraka od ove gomile krvi i mesa – kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci je djelovala tako da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela. Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak – da li tog djeteta? – upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete. Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamenom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta? Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod prljave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje. Dijete je bilo žensko i jednog dana, možda jednog ovakvog lijepog dana, i mnogih ovakvih dana bogatih suncem i zelenilom, s vedrim bojama na nebu, na zemlji, njivama, livadama i šumama, trebalo je da se poraduje svemu tome, životu, sreći, ljubavi, mladosti, ljudima oko sebe…

… I ostali leševi bili su unakaženi. Lice jednog desetgodišnjaka bilo je ranjavo po čelu i jagodicama od uboda. Neki dječak, isto tako prazne lubanje, kao kod onog djeteta, ležao je zgrčen oko žbunja kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih mršavih ruku. Da dječak nije bio tako unakažen, reklo bi se da je zaspao tu u hladu…

Krenuo sam dalje. Na raskršću, na pomolu prema gradu, dvadeset i pet do trideset leševa. Gomila ljudskih, ženskih, dječjih tijela, udova, glava… Jedna majka držala je u naručju svoje dijete, i to kako je ničice pala skoro ga je pritisnula svojim tijelom, kao da je htjela da ga zaštiti. Druga majka nije držala tako svoje dijete. Ona je ležala na leđima, a dijete, ispušteno kraj nje, skupljeno u gomilu”, sjećao se Milovan Đilas, crnogorski komunist.

Desetak godina nakon ovog događaja Đilasu će biti oduzet Orden narodnog heroja. On je, naime, kritizirao ekonomsku politiku Jugoslavije i zagovarao slobodnije tržište i popuštanje državnog centrizma. To je bilo nešto što Tito nije želio slušati, a Đilas će od 1955. do 1966. godine provesti u zatvoru. Osamdesetih će biti poznat kao protivnih srpskog hegemonizma u umirućoj državi. No, to je ionako jedna druga priča.

Francetić slao ljude u Jasenovac

Nedugo pred smrt, Francetić će se naći u Podravini, a kao jedan od miljenika režima imao je velike ovlasti za hvatanje protivnika istog. Iz jednog dokumenta s početka studenog 1942. godine, koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu, jasno je da je Francetić slao civile u Jasenovac.

“Na temelju prikupljenih podataka ustanovljeno je da su partizani koji su napali Martianec i tom prilikom zapalili razne državne zgrade stajali u vezi s njihovim pristašama koji se nalaze u Ludbregu i Varaždinu”, stoji u kopiji Francetićeve naredbe koju potpisuje kotarski predstojnik Vlado Heim. No, nema razloga sumnjati da, kako Heim sugerira, iza dokumenta ne stoji izravno Jure Francetić. Dokument, koji završava pozdravom Za dom spremni, govori o tome kako devet stanovnika Hrvatskog zagorja treba deportirati u Jasenovac. Važno je napomenuti da nije riječ o vojnicima, već o, redom, odvjetniku, šoferu, bačvaru, dva ratara, dva trgovca, veterinaru i privatniku.

“Sve ove osobe poznate su u Ludbregu kao širitelji ___ih (valjda lažnih) vijesti protiv državnih probitaka te su kao takovi pogibeljni za javni red i sigurnost. Mnogi od njih bave se raznim nedozvoljenim poslovima te takovim svojim radom sviesno  ruše ugled državne uprave. Kao zapovjednik oružanih snaga na ovom području radi uništenja odmetničkih bandi molim da se gore navedene osobe preuzme sa našeg pritvora i otpreme u sabirni logor Jasenovac”, predložio je Francetić.

U dokumentu koji se veže uz ovaj, a kojeg također potpisuje Vlado Heim, jasno je da su prozvane osobe civili.”Dana 7. studenog o.g. primio sam zahtjev ustaškog pukovnika Jure Francetića, koji je urudžbiran kod ovdašnje kotarske oblasti, da u zahtjevu navedene osobe preuzmem iz vojničkog pritvora i da ih otpremim u sabirni logor Jasenovac. Kako su sve u zahtjevu navedene osobe građani, a ne vojna lica, te prema tome hapšenje istih po ustaškom pukovniku protuzakonito i nenadležno, tražio sam upravitelja župske redarstvene oblasti u Varaždinu g. Batušića istoga dana brzoglasnu uputu što da učinim, te me je g. upravitelj uputio da izvršim zahtjev ustaškog pukovnika Francetića”, stoji u dokumentu.”Međutim, danas u jutro dok sam bio u privatnom stanu nazvao me brzoglasom logornik ustaškog logora Škrnjug Rudolf i9 pitao me da zašto nije sa ostalima otpremljen u logor i odvjetnik Vilko Mažgon. Odgovorio sam da nije otpremljen po nalogu ministra unutarnjih poslova dr. Ante Nikšića. Na to je logornik Škrnjug počeo na mene kroz brzoglas vikati, da kako se ja usuđujem izvršavati naloge ministra, a ne izvršiti nalog pukovnika Francetića, te što se to ministra tiče kad pukovnik Francetić nešto određuje”, stoji dalje u istom dokumenti. Dakle, Francetić kao vojno lice bio je moćniji i od ministara.Ovi dokumenti su bitni jer sugeriraju jednu važnu stvar. Naime, pobornici lika i djela ovog ustaškog zapovjednika često kao argument koriste da je on bio samo vojnik. No, ovaj dokument demantira to, ovdje je jasno da se Francetić izravno miješao i u ne vojne aktivnosti, a kao što je slanje ljudi u Jasenovac, a za što nije imao zakonsko pravo. To je stanoviti Vlado Heim i primijetio, ali ljudi su na kraju ipak, po Francetićevoj naredbi, upućeni u Jasenovac. Dapače, kao što je jasno iz gore navedenog ulomka, Francetić je očito kod dužnosnika NDH slovio kao netko tko ima veću važnost u hijerarhiji i od samih ministara.

Smrt Jure Francetića

Štovatelji Jure Francetića govore o njemu kao o vojnom geniju. Istina, Francetić je u ljeto 1942. godine imao uspjeha protiv partizana u BiH, ali njegove vojne pobjede nisu bile ni blizu toliko važne i velike kakvima ih se pokušava prikazati. Naprosto, u legendu pobornika ustaškog režima ušao je zbog izbijanja na Drinu opjevanog u pjesmi “Evo zore, evo dana”, zajedno sa svojim zamjenikom Rafaelom Bobanom. Iako se ovaj dvojac uvijek spominje zajedno, prava je istina da oni zapravo uopće nisu dugo ratovali skupa. Francetić je poginuo pred kraj 1942. godine.

Naime, pred kraj 1942. godine Francetić je pozvan u Liku, a tamo je išao zrakoplovom. Trebao je preuzeti zapovijedanje nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. No, avion kojim je upravljao Mijo Abičić srušio se kod sela Močinje kod Slunja. Taj teritorij su kontrolirali partizani, no Francetića su se prvo dokopali seljaci koji su ga zatukli. Partizani su ga pokušali spasiti jer im je trebao za razmjenu. No, rane su bile preteške.

Jure Francetić umro je 27. prosinca 1942. u partizanskoj bolnici. Imao je trideset godina, iako na fotografijama njegovo ispijeno lice izgleda znatno starije.

Ustaške vlasti vijest o njegovoj smrti objavile su tek tri mjeseca kasnije.

Ateista ili Vjernik?

Papa Franjo: Bolje biti ateist, nego licemjeran vjernik

AUTOR:Hina

Koliko stvarno ima onih koji mogu otic u desnu stranu? Ali bez licemjerja?
Papa Franjo: Bolje biti ateist, nego licemjeran vjernik

Papa Franjo ponovno je kritizirao neke članove vlastite Crkve u četvrtak, sugerirajući da je bolje biti ateist nego jedan od “mnogih” katolika koji kako je rekao žive licemjernim dvostrukim životom.

U improviziranim komentarima za vrijeme privatne jutarnje mise u svojoj rezidenciji rekao je: “Skandal je govoriti jedno a činiti drugo. To je dvostruki život”. “Ima onih koji kažu ‘ja sam veliki katolik, uvijek idem na misu, pripadam toj i toj organizaciji'”, rekao je čelnik Katoličke crkve koja obuhvaća 1,2 milijardu članova, prema transkriptu vatikanskoga radija.

Rekao je da bi neki od tih ljudi također trebali reći “moj život nije kršćanski, ne plaćam zaposlenicima primjerene plaće, iskorištavam ljude, vodim nezakonite poslove, perem novac, (vodim) dvostruki život”. “Ima puno katolika koji se tako ponašaju i izazivaju skandale. Koliko puta smo čuli da ljudi kažu ‘ako je takva osoba katolik, bolje je biti ateist'”, rekao je papa Franjo.

Od svog izbora 2013, Franjo je često govorio katolicima, i svećenicima i laicima, da prakticiraju ono što im vjera propovijeda. U svojim često spontanim propovijedima on je seksualna zlostavljanja djece koje čine svećenici usporedio sa ‘sotonističkim misama’, govorio da su katolici u mafiji sami sebe ekskomunicirali, a svoje vlastite kardinale upozoravao da se ne ponašaju kao da su ‘prinčevi’. Manje od dva mjeseca nakon izbora, Franjo je rekao da bi kršćani trebali vidjeti ateiste kao dobre ljude ako čine dobre stvari.

Istina ostaje istina

„Српску децу са Козаре усташе су СПАСАВАЛЕ од партизана и четника“ – СКАНДАЛОЗНА ИЗЈАВА СЛОВЕНАЧКОГ ПИСЦА

Усташка пропаганда тресе хрватску десницу и један број медија, па је најновије „откриће“ историјских ревизиониста да су српску децу са Козаре „убијали партизани и четници, док су их усташе и часне сестре спасавали“

hronograf.net

усташка пропаганда
Фото: Архивска фотографија

Један од многобројних самозваних „истраживача“ дешавања у Независној Држави Хрватској Роман Лељак, којег ултрадесни портали представљају као „словеначког публицисту и истраживача Удбиних архива“, тврди да је на хиљаде српске деце на Козари страдало због „партизанског и четничког устанка“.За њега су усташе спасиоци српске деце, а „дом у Јастребарском“, у којем су довођене хиљаде српских сирочића место где су они „збринути“ код часних сестара.

Један од проусташких „истраживача“, тврди да су приче о мучењу и умирању српске деце због усташких недела – „грозна лаж“.

Пошто су Срби, подељени на партизане и четнике, ратовали једни против других, српски малишани са Козаре нашли су се у шумама, а како је у то доба на Козари било хладно многи су се разболели, пише овај ревизиониста, којег цитирају многи портали у Хрватској.

Он на крају напомиње да је „свега 17 одсто“ малишана умрло у тим „домовима“ у НДХ, а да су остали спасени.

Тако су после масовне и свакодневне негације злочина у концентрационом логору Јасеновац, величања НДХ и фалсификовања њеног нацистичког карактера, те правног озваничења неких усташких симбола, попут поздрава „За дом спремни!“, многи десничарски портали почели да негирају и злочине на Козари.

Према тим „тумачењима“, Срби су сами изазвали рат на Козари, па су се убијали између себе, попалили огроман број села, убили хиљаде цивила и сами били одговорни за погром сопствене деце.

Један број историчара у Хрватској и региону констатује да су усташизација и ревизија историје поодмакли, те да хрватска власт „пере руке“ од неоусташког сентимената који се „уселио“ у хрватско друштво и медије.

јасеновац
Логор Јасеновац/Фото: Wikipedia

Оно што је незамисливо у Немачкој или другим земљама на чијем тлу су постојали концентрациони логори и вршен геноцид – да се правда злочин, а жртве окривљују за своју судбину – у Хрватској је постало сасвим уобичајено, као извештај о временској прогнози, упозоравају либерални медији.

Skrivanje istine

Luburić: Pobit ću sve koji spašavate djecu iz logora!

Preuzeto sa Poskok.info

Dio biskupa ustaške logore za djecu naziva “humanitarnim ustanovama”, ustašofili upadaju na komemoracije s ZDS, a ovo je priča o pokoljima

Skulptura kod ciglenog mosta u Sisku djeluje kao da je izgubljena u prostoru i vremenu. Riječ je o fontani, u kojoj nema vode, a čije je središnje mjesto prikaz sedmero djece na i oko kamena. Balkan Insight objašnjava da je riječ o skulpturi koja se ovdje nalazi još od 1965., nazvana “Nedovršene igre”, koju su vandali i oštetili, a sada propada neobilježena.

Obilježena bi inače trebala biti zato što ju je njegova autorica Gabrijela Kolar napravila kao spomen obilježje ustaškog logora u Sisku gdje su tadašnji suradnici okupatora 1942. dovodili djecu, uglavnom iz Potkozarja.

“Autorica spomenika Gabrijela Kolar osobno je poznavala djecu koja su prikazana”, kazala je za BIRN Sanja Horvatinčić sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti.

“Dječaka koji sjedi, Milana, spasili su iz logora njeni (Kolarini) roditelji i on je preživio rat“, za BIRN je objasnila Horvatinčić i dodala: “Ovo je bio koncept s namjerom da ponudi utjehu i pruži nadu preživjelima rata i posjetiteljima koji su bili suočeni s brutalnom prošlosti ovog mjesta“.

Utjehe, međutim, nema. Prvo zato što je spomenik ustaškom mrcvarenju djece oronuo, zapušten i bez oznake. Drugo, zbog onoga što je spomenuto prije nekoliko dana na komemoraciji tragedije više od 6000 djece što su ih ustaše od kolovoza 1942. do siječnja 1943. razmjestili na desetak mjesta po Sisku.1/5

“Naš biskup Košić kaže da je ovdje bilo prihvatilište, ali ja bih htjela da on u takvom prihvatilištu bude. Da djeca mala sama brinu o sebi, na hladnome podu, spavaju u prljavom. Neka pita mene i ja ću mu reći što je sve bilo ovdje! Ne bojim ga se! Imala sam pet godina i rekla bih mu istinu da gospodin zna. Umirala su djeca ovdje, u parku kod Doma kulture djeci su nalijevali prljavu vodu iz jame i zato su djeca umirala. Nisu uzimali pištolj pa ubijali, nego su nas tako ubijali i moja sestra je tako završila ovdje na groblju”, prenio je Večernji list riječi Siščanke Dare Bućan, jedne od djece koja je 1942. završila na tom paklu na zemlji što ga je za djecu organizirala vlast NDH.

To o čemu je govorila Dara Bućan odnosilo se na inače kontroverznog biskupa Vladu Košića, koji je bio jedan od istaknutih pri svojedobnom snimanju i promociji opet kontroverznog dokumentarca “Dječje prihvatilište Sisak”. I tu se dolazi do raspada razuma i pameti. Kada je Laudato TV, poznat po vezi s organizacijom “Vigilare” Vice Batarela, predstavljao taj dokumentarac, direktorica Laudata Ksenija Abramović kazala je i ovo:

“Predugo se tvrdi da je postojao logor u Sisku u kojemu su se navodno ubijala djeca.”

“Siščani su ponosni na to djelo koje su učinili, spašavanja djece. Nisu pitali čija su nego su vidjeli da su nevina, da su bolesna, da su u potrebi. Trebalo im je pomoći. Nažalost, mnogo ih je umrlo, ali učinilo se koliko se moglo. Zato je to djelo velike kršćanske ljubavi”, kazao je tada Košić.

Košić je tada naglasio da su djecu spašavali Siščani, Crveni križ, Diana Budisavljević i “naš kardinal Alojzije Stepinac”. Ostalo je otvoreno, jer biskup Košić nije objasnio, od koga su i zašto tu djecu morali spašavati, redom, Diana Budisavljević uz pomoć Crvenog križa i Siščani koji su djeci doslovno spašavali život? Od koga ako je bila riječ o pukom “Dječjem prihvatilištu”?

Biskup Vlado Košić | Author: Goran Stanzl/PIXSELL

Problem je danas u tome što je “Dječje prihvatilište Sisak” bio ustaški naziv za jedan od brojnih logora za djecu.

Večernji list je u članku povodom komemoracije iznio podatke lokalnog mrtvozornika dr. Davida Egića da je od nešto više od 6000 djece na tom mjestu od bolesti i gladi poumiralo njih 1152. Iznio je i podatke istraživanja Narcise Lengel Krizman po kojoj je u tih nekoliko mjeseci poumiralo 1214 djece.

Lokalni učitelj, Siščanin Ante Dumbović, jedan od humanitaraca koji je s Austrijankom Dianom Budisavljević spašavao tu djecu, evidentirao je 1630 pomrle djece uslijed boravka u tako nehumanim uvjetima u tako kratkom vremenu. Zašto onda takav pomor djece, mahom Srba iz Potkozarja, ali i malih Roma, te malih Hrvata otetih roditeljima Hrvata antifašista, netko poput Laudato TV-a, Košića i sličnih ne naziva mjestom umiranja i logorom kao što očito doista jest bilo?

Slučaj Večernjeg lista posebno je zanimljiv zato što je Darko Pavičić, izvještavajući s predstavljanja dokumentarca Laudato TV-a napisao ovakvo nešto: “Mortalitet djece je u početku bio iznimno velik zbog zaraznih bolesti koje su tada vladale, no do kraja 1942. godine sveden je na pojedinačne slučajeve.”

Pavičić je dodao i ovo: ” Unatoč nadljudskim naporima u zbrinjavanju djece desetljećima je širena lažna povijest po kojoj je u Sisku bio logor u kojemu se namjerno usmrćivalo djecu.” O kakvom je tekstu riječ pokazuje i to što Pavičić na niti jednom mjestu nije spomenuo “NDH” ili “ustaše”.

Pavičić nije spomenuo čak niti ime Diane Budisavljević, humanitarke koja je pokrenula akciju spašavanja djece iz sisačkog logora. Ona je organizirala spašavanje djece od NDH i ustaša, odnoseći ih i organizirajući obitelji Hrvata po Sisku i Zagrebu za smještaj. Spomen groblje s tijelima tih između 1152 i 1630 djece pomrlih u dobi između nekoliko mjeseci i 13 godina, danas se nalazi u Parku Diane Budisavljević.

Ako je možda promaklo Pavičiću, Košiću ili direktorici Laudato TV-a. BIRN iznosi podatak da je tijekom Drugog svjetskog rata u logore po teritoriju nominalno NDH internirano na desetke tisuća djece. Tim logorima upravljao je ustaški pokret, osnovan u Italiji 7. siječnja 1929., kao ekstremno nacionalistički, a koji je s Antom Pavelićem na čelu tijekom rata surađivao s talijanskim okupatorom (na jugu) i njemačkim (na sjeveru).

Kozaračka djeca u ustaškom logoru gdje su ih izgladnjivali, tukli i ubijali | Author: public domain

 PUBLIC DOMAIN

Samo 80 kilometara zapadno od Siska Pavelićevi ustaše držali su joj jedan logor za djecu, u tamošnjem dvorcu. Sjeverno od Zagreba u dvorcu Gornja Rijeka također je postojalo jedno takvo mjesto. U Sisku danas još uvijek postoje tragovi nekadašnjeg logora. U neposrednoj blizini sada neobilježenog spomenika pomrloj djeci, što bi se po kaznenom zakonu današnjih prava djece i ratnih prava smatralo ratnim zločinom i planiranim masovnim ubojstvom, još uvijek se nalazi glavna zgrada nekadašnjeg logora.

Tu se sada nalaze kino i kazalište, a zgrada danas nosi naziv “Kristalna kocka vedrine”. Kad je riječ o logoru u Jastrebarskom, prije dvije godine pri obilježavanju 75. godišnjice oslobođenja tog logora nekoliko desetaka osoba okupljenih oko biskupa u miru Mile Bogovića organizirali su “protukomemoraciju”, odnosno u istom su trenutku organizirali komemoraciju poginulim i pobijenim ustašama.

Stanje je eskaliralo kada je još jedini preostali živi mali logoraš s tog mjesta, Mihajlo Veljić, krenuo govoriti o svojim sjećanjima, iz obližnje crkve na groblje je stigla skupina od oko 50 ljudi s “protukomemoracije” i stala izvikivati: “Mi smo krv lili za našu Hrvatsku”, “Komunjare”, “Bando komunistička”, a potom i ustaške parole.

Riječ je o posljedici dobrog dijela klera iz Crkve u Hrvatskoj koja tumači da je logor u Jastrebarskom bio sirotište, dakle “humanitarna ustanova”, te da je napad antifašista na taj logor kako bi oslobodili djecu, bio “napad na humanitarnu ustanovu”. Problem s takvim prekrajanjem povijesti već na prvoj stepenici nailazi na teško rješiv logički problem; a to da je da ustaše i NDH nigdje nisu ostali upamćeni po svojim humanitarnim aktivnostima.

I to već i prije pjesama “Maksovim mesarima” odnosno “Jasenovcu i Gradišci Staroj” što se i danas zlopamti određenim osobama s nazovimo to “estrade”. Ušminkavanje ustaškog režima tijekom četiri godine kolaboracije s okupatorima i prodaje hrvatskog teritorija također okupatorima, stoga je izrazito težak zadatak.

Časne sestre i djeca iz ustaških logora | Author: Screenshot

 SCREENSHOT

Zato su posljednjih dvije godine više nego ikad zaredali skupovi, često u organizaciji lokalnih crkvenih vlasti, koji se nazivaju “znanstvenima”, a na koje se pozivaju mladi povjesničari s naglasnom na one s Hrvatskom katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Takav je skup bio onaj iz studenog prošle godine kad se za dječji logor u Sisku tvrdilo da je bio “humanitarna ustanova”, prešućivao se katastrofalan postotak umrle djece i užasnih uvjeta koji su tamo vladali.

A svjedočenja samih Hrvata i svih onih koji čak nisu imali ništa s komunistima ili antifašističkim partizanskim pokretom o tim ustaškim zločinima… Što s tim? Jedan od povjesničara koji je tada nastupao i Sisku za Glas Koncila ovako je poslije objašnjavao taj fenomen užasnih svjedočenja Hrvata o zločinima ustaša.

“Nakon rata postoji realna mogućnost da su ljudi davali izjave, klevetali i optuživali ustaše, kako ne bi došli u konflikt s novim vlastima.” Nove vlasti su, dakako, bile komunističke i, što se njega tiče, ustaški logori za djecu bili su komunistička izmišljotina kako bi se ocrnila Crkva.

Bez obzira na svjedočenja i preživjelih i onih koji su spasili preživjelu djeci i bez obzira na svjedočenja mnogih katoličkih svećenika o ustaškim zločinima, ako ćemo pravo i Alojzija Stepinca od trenutka kad su mu ustaše ubile brata. Što se takvih povjesničara tiče, logično bi bilo da su onda lažna i svjedočanstva ljudi poput Diane Budisavljević, Austrijanke udane za hrvatskog liječnika, koja se kod crkve i njemačkih vojnih vlasti zalagala za spašavanje djece s Kozare.

Budisavljević je u svom dnevniku iz rata, a koji je objavljen tek 2003., kronološki pisala o svojim često i neuspješnim pokušajima da spasi djecu. Ona je organizirala mrežu od židovske i srpske zajednice, kako bi ulazila u trag djeci, preko nacističkih i ustaških službenika, među kojima je tražila veze za probušiti rupe u sustavu, te visokih crkvenih službenika za dodatnu pomoć, kako bi organizirala dostavu hrane i odjeće neuhranjenim ženama i djeci po fašističkim logorima.

Biskup Vlado Košić ljubi ruku Dariju Kordiću 6. lipnja 2014. na Plesu | Author: YouTube

 YOUTUBE

Ubrzo je shvatila da su ustaše svu pomoć u pravilu pokrale putem do logora. Shvatila je i to da su mnoge majke zarobljene u ustaškim “pacifikacijskim kampanjama” prebačene u Njemačku da rade kao robinje, uključujući i seksualne, (tako je primjerice alternativna postpunk grupa “Joy Division” dobila ime). Njihova djeca su u logorima ostajala sama.

“Njihova jadna mala tjelešca su stavljana na stepenice koje su vodile na tavan, među prljavo rublje, gola, nije im se ostavilo ni odijelce… Druga su djeca čekala na polazak sjedeći gotovo čitavo vrijeme na noćnim posudama… Debelo crijevo im je visilo, bili su puni muha…”, napisala je Budisavljević u srpnju 1942.

Opisivala je glad, parazitske infekcije i trbušne bolesti i izazivala šok zbog uvjeta u kojima su boravila zatočena deca. Jedna epizoda u njenom dnevniku posebno je upečatljiva. Kada je zloglasni ustaški zapovjednik Vjekoslav Luburić, u povijesti upamćen pod svojim zločinačkim alijasom “Maks”, došao u logor u Staroj Gradiški, bio je toliko ljut na ljude koji su djeci pokušavali ublažiti patnje da im je prijetio da će “nestati”.

Ona je opisivala i logor u Loboru što su ga vodili ustaše i skupina “folksdojčera” koji su pristupili NSDAP-u. Ovaj logor također se u povijesti Drugog svjetskog rata vodi kao logor za žene i djecu. Kao i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, te u 90-ima u ratu u BiH, i ovdje su žene bile izložene masovnim silovanjima. Tu je umrlo oko 200 djece. Oko 2000 preživjelih masovno su u kolovozu 1942., nakon jedne godine zlostavljanja, prevezeni u Auschwitz.

O tome što je Diana Budisavljević činila da to spriječi, svjedoči danas dokumentarni film “Dianina lista”. Njenu ulogu inače niti komunističke vlasti u SFRJ i SR Hrvatskoj nisu posebno isticale zbog političkih razloga. Film je premijerno prikazan u srpnju ove godine, a potom višestruko nagrađen na Filmskom festivalu u Puli. U njenim zapisima ne navode se samo ustaški zločini, nad kojima su se zgražati znali i nacisti, nego i njeno očajavanje zbog nedjelovanja ljudi iz Crkve. I to je ono što danas boli revizioniste puno ljepše uspomene na ustaše NDH.

Nikica Barić, povjesničar Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, posebno je nezadovoljan istaknutom ulogom koja joj se pridaje u posljednje vrijeme.

“Ako neki, u široj javnosti, među novinarima, komentatorima i političarima misle da je Diana Budisavljević potajno i protiv volje NDH spasila 12.000 srpske djece, to nema logike. Pa nije to 12 kutija šibica da ih se moglo skriti od ustaša”, tvrdio je Barić u intervjuu za Hrvatski tjednik 2017. godine.

Međutim, niti njemu nije uspjelo odgovoriti kako je uopće moglo doći do toliko siročadi nakon što su im roditelji masovno ubijani, kako je došlo do tolike smrtnosti te djece po logorima, zašto bi ih itko uopće morao spašavati, od koga i tko je bio taj tko je organizirao ta mjesta u kojima su djeca u nekoliko mjeseci masovno umirala.

Opomena povijesti

Zločini: Hercegovačke jame

Autor: Hasan Eminović  

Baš u vrijeme kad aktuelni premijer Srbije Aleksandar Vučić na sve strane „pruža ruke“ pomirenja i nudi da se na „vascijelom“ Balkanu ustanovi zajednički dan obilježavanja nedužno stradalih civila u minulim ratovima, u Hercegovini su posebnim programima obilježene godišnjice stravičnog masakra u dvije hercegovačke jame, one sa najvećim brojem stradalih civila iz 1941. god. – u Prebilovcima kod Čapljine, gdje je mučki ubijeno 826 Srba, te u jami Čavkarici kod Bileće, gdje je preko 700 ubijenih Bošnjaka. Godišnjica stradanja Srba bačenih u jamu u Prebilovcima obilježena je svečanim otvorenjem novoizgrađenog Hrama Vaskrsenja Hristovog, a u Trebinju je promocijom zbornika radova “Čavkarica” obilježena godišnjica stradanja bilećkih Bošnjaka u II svjetskom ratu.

Naša medijska (ne)ukost

Događaj u Prebilovcima propratili su svi mediji u regionu, dok promociju radova o „Čavkarici“ nije niko, osim radija BIR. Doduše, u Prebilovcima su bili prisutni najveći zvaničnici SPC, od patrijarha Irineja do tek krštene djece. Bili su prisutni akteri političke zbilje u BiH, poput Milorada Dodika, Dragana Čovića, članova Vlade RS i mnogih drugih. U Trebinju na godišnjici posvećenoj stradanju Bošnjaka u Čavkarici bili su bivši mostarski muftija Seid ef. Smajkić i književnik Ibrahim Kajan. To da nijedan printani medij nije napisao nijedan jedini redak o događaju u Trebinju možda je i moja krivica. Ni jednoj redakciji nisam poslao ni sliku ni tekst.???

O događajima Čavkarice, posljednjim danima Hadžere Ćatović Bijedić koja je 73 dana preživjela u toj jami, pisao sam na sve strane ranijih godina. Valjda me izostanak pravovaljane reakcije dotukao da se zapitam, a kome pišemo te tekstove, koga to podsjećamo i ko će uopće pokazati interes da pročita istinu o Čavkarici, da pročita istinu o hercegovačkim jamama. Većina onih mladih nada, na koje sam računao i čije vrijeme dolazi, cijelo ljeto su na svom facebook profilu postavljali slike s mora ili kakvog drugog odmarališta. Bošnjaci su na odmoru, i stoga me ne bi začudilo da upravo oni prihvate „Vučićevu ruku pomirenja i praštanja“. Nisu oni pročitali ni posljednji intervju Hadžere Ćatović Bijedić objavljen u Preporodu 2013. god., ni izvještaj s njene dženaze u januaru 2014. god. Nisu oni pročitali ni vijest s otvorenja džamije u Planoj 2013. god. kad smo po prvi put klanjali dženazu šehidima Čavkarice.

Umjesto toga stalo me sapliću pitanjima zašto je Preporod tako loš, „bezveze“ i neaktuelan list. Dugo sam razmišljao o tome i jedini odgovor koji mi se vrti po mislima je da je Preporod loš zato što ne piše o njima samima. Preporod bi trebao pratiti njih kad organiziraju mevludsku svečanost, kad urade novu nastavnu jedinicu u mektebu, kad pokose travu oko džamije. Možda bi neki rado da pišem i kad odu na more ili ekskurziju. Sve Boga molim da me poštedi tih iskušenja. Većina njih i ne pokušava da sazna ili čuje te strašne priče o hercegovačkim jamama. Ne znaju ni koliko ih je, ni gdje su, ni zašto su toliko strašne. Uslijed toga, klonem i odustanem od izvještavanja. Pa opet, kad me bol počne gušiti, odlučim se dosađivati redakcijama da makar nešto objave. Jer, Hercegovina je puna jama u koje su posljednjih stotinu godina i više pobacani nedužni srpski i nedužni bošnjaški civili, i ja o tome ponešto znam. Rijetke su jame u koje su bacani Hrvati. (O kako to samo zlobno zvuči!?).

Kapavica, Dizdaruša, Čavkarica, Golubinka i Lipovača

Tokom II svjetskog rata na području Hercegovine srpska historiografija pobrojala je peko 40 stratišta srpskog življa. Srpskoj historiografiji su poznata i imena i prezimena izvršilaca tog zlodjela, no u posljednje vrijeme se o tome ne govori. Za ilustraciju odnosa prema stradanjima civilnog stanovništva u posljednjem stoljeću u Hercegovini mogu poslužiti četiri jame iz II svjetskog rata i jedna iz posljednje agresije na našu zemlju – jame Golubinka u Prebilovcima, Čavkarica kod Berkovića, Korićka jama (Dizdaruša) kod Gacka, Kapavica kod Ljubinja i jama Lipovača nadomak Nevesinja iz 1992. god. Srpska historiografija precizno navodi da su ustaše tokom II svjetskog rata ubijale Srbe i bacili ih u 13 hercegovačkih jama. Bojovnici Ante Pavelića, navode dalje srpski izvori, inspirirani nacističkom filozofijom pojedinih katoličkih fratara i biskupa za jedan dan, šestog augusta 1941. baciše u jamu Golubinku skoro cjelokupno srpsko stanovništvo, djecu i žene iz Prebilovaca kod Čapljine. Nešto ranije u noći između 4. i 5. juna 1941. ustaše su 134 Srbina iz okoline Gacka odvezli i bacili u jamu Golubnjaču, koja danas nosi naziv Korićka jama. Kosti zvjerski umorenih ljudi izvađene su iz jame 1953. i 1956. god. i pohranjene u zajedničku spomen-kosturnicu u centru sela Korita. Ustaše na čelu sa Leonom Togonalom, ustaškim povjerenikom za kotar Ljubinje, 4.-8. juna u selima ljubinjskog kraja (Vlahovići, Ubosko, Pocrnje, Kapavica, Rankovci) su uhvatili oko 114 muškaraca od 16 do 60 godina pobili ih i bacili u jamu Kapavicu. I u slučaju Korićke jame i u slučaju jame Kapavice među ustašama našao se poneki vojnik muslimanskog imena i prezimena. Gotovo u pravilu kad govore o tim događajima Bošnjaci će se prisjetiti kako su ustaše tokom činjenja tih zločina obavezno imali fes na glavi, govoreći za sve će platiti “fes”, misleći na muslimane.

“Sloboda” u Hrvatskoj

Kad sam pokušao objasniti Tanji Porčnik, suautorici izvještaja “Indeks ljudskih sloboda” koja je za portal Otvoreno.hr napisala tekst u kojem zaključuje kako je Hrvatska među najslobodnijim zemljama, da to nije baš tako i da je riječ o manipulaciji, ona mi se smijala i odgovorila kako su to “činjenice”, a meni se, eto, iz nekog samo njoj poznatog razloga, te “činjenice” ne sviđaju.

Jako uzvišen i egoističan tip autorice koja uopće ne želi uzeti u obzir mogućnost da stvari na papiru možda nisu prikazane onako kako zapravo izgledaju u praksi. Pokazalo se da nisam jedini koji vidi manipulaciju u takvim izvještajima i analizama. Javio se kolega Goran Jungvirth, dugododišnji novinar i politolog koji tvrdi da je dobio PTSP “od slobode u Hrvatskoj”. Napisao je pismo gospođi Porčnik koje prenosim u cijelosti.

“Poštovana Tanja, oprostite na smetnji, ali moram Vam se javiti kako bih ponovno imao miran san.

Ne želim kritizirati Vaše izvješće i analizu sloboda u Hrvatskoj, ali moram Vam napomenuti kao društveno-politički kroničar, novinar s iskustvom praćenja najviših državnih institucija 20 godina te kao mr.sc Komparativne politike, da zadnjih 25 godina Hrvatska živi mokri san nacista i fašista što se tiče (ne)sloboda. Navest ću samo nekoliko primjera:


POLICIJSKA REPRESIJA I SMANJIVANJE OSOBNIH SLOBODA kao glavna UNUTARNJA POLITIKA

Rat protiv droge (pogotovo konoplje i malih korisnika) oštetio je zadnjih godina stotine tisuća mladih života i jedan je od glavnih razloga odlaska iz zemlje budući da su mladi ljudi stigmatizirani uhićenjima do kraja života (zbog čega im je posebno teško naći posao) dok se visoko profilirani dobavljači i dileri (često iz vrha vojske i policije) jednostavno izvlače. Posebno je rat protiv korisnika intenziviran u zadnje vrijeme tijekom HDZ-ovih vlada.

Pravosuđe i policija si ratom protiv droge nabijaju radnu statistiku dok kriminal i korupcija cvjetaju kao nikad, a rad sudova je ocijenjen kao jedan od najgorih u EU.

Prometna repsresija je takva da zapravo u noćne sate vrijedi policijski sat, a vozače se sve redom testira na alkohol i droge bez obzira postoji li opravdanja sumnja; uvedene su kamere koje grubo krše privatnost (ne samo kamere za brzinu), a koje su čak i u Sloveniji, poznatoj po prometnoj represiji u regiji – zabranjene jer krše ustavna prava građana.

Pod okriljem borbe protiv ilegalnih migranata uvode se dronovi i termovizijske kamere koje se polako primjenjuju i protiv domicilnog stanovništva.

Policija u velike akcije u kojima zna zaustaviti 200-300 vozača uvodi i carinsku inspekciju (na području cijele unutrašnjosti, ne samo na granici) kako bi zaobišla zakonska ograničenja da kod pretresa vozača i vozila mora imati sudski nalog.

Glazbeni festivali, makar smo turistička zemlja, nam sliče na židovski geto gdje se posjetitelje lovi poput divljači.

Prostituciju, a time i trgovinu ljudima, također vodi vrh policije i moćnika već četvrt stoljeća, poput primjerice glavnog inspektora za prostituciju u Zagrebu.

Mogao bih navesti još niz primjera, ali idemo na iduće.

GOSPODARSKI SUSTAV – represija nad malima i raširena korupcija

U Hrvatskoj ne postoji kapitalizam koji podrazumijeva slobodno tržište i ista pravila za sve. Nasuprot tome postoji jedino rođački kapitalizam na lokalnoj razini (ako je tu Zagreb glavni primjer, možete misliti kako je u ostalim manjim sredinama).

Državna inspekcijska represija ograničava se pak samo na male poslovne subjekte nad kojima se opetovano svaki mjesec provode ‘pojačane akcije nadzora‘, pekarnice se zatvaraju zbog kune manjka ili viška ili neizdanog računa (ne neotkucanog) mušteriji direktno u ruke tijekom gužve…dok se velike, poput primjerice Agrokora ne dira niti nadzire i po 20-30 godina; također velikim se omogućuju predstečajne nagodbe dok se male poslovne subjekte nemilice zatvara na desetke tisuća godišnje.

Tu je tako riječ o korporatizmu (pojmu kojeg je izumio Mussolini, planirajući korporacije ‘od sistemskog značenja’ – pojam upotrebljen kao opravdanje lex Agrokora i spašavanja korporacije od strane države) koje vuku gospodarstvo i zapošljavaju različite, često ideološki suprotstavljene društvene skupine.

Osobno sam upoznao staricu iz Slunja koja je bila nekoliko mjeseci u zatvoru jer je uhićena dok je prodavala sir uz cestu, dok je primjerice oličenje tajkunske krađe i privatizacije u RH Miroslav Kutle na slobodi u BiH, a u korumpiranom HR pravosuđu je oslobođen i po 3. optužnici nedavno.

HRVATI kao TAOCI hrvatske vanjske politike i odnosa prema BiH

I dok u BiH bježe najveći kriminalci (Zdravko Mamić, Miroslav Kutle) i tamo nekažnjeno žive pa čak i neki osuđeni ratni zločinci (Branimir Glavaš) – zbog odnosa prema bh Hrvatima sami građani domicilne zemlje taoci su takve politike već 30 godina (prošle godine čak su dobili vojne mirovine pripadnici HVO-a (njih oko 6.000), formacije osuđene na ICTY-u za udruženi zločinački poduhvat i zločine širokih razmjera), zbog čega su primjerice neke zemlje EU, poput Nizozemske i Austrije do krajnjih granica odgađale ukidanje radnih dozvola za Hrvate. S druge strane Sjedinjene Države, koje imaju najveću špijunsku bazu u regiji na području Hrvatske, i dalje ne daju Hrvatima putovati bez vize u njihovu zemlju upravo jer su svjesne kriminala i zloupotrebe odnosa Hrvatske prema bosanskim Hrvatima kao i postojanja velikog broja kriminalaca i neprocesuiranih ratnih zločinaca koji slobodno šetaju između dvije zemlje i to s hrvatskim putovnicama.

Mogao bih Vam pisati do sutra (pogotovo o (najnižim) stupnjevima demokratičnosti, nepostojanju političke odgovornosti, penetraciji Crkve u državu…), ali ovo su samo neki očiti primjeri neslobode i državnog terora koji vlada u RH nad običnim građanima i čije smo žrtve već 30 godina.

Oprostite na uzimanju vremena, ali moram si vratiti miran san i umiriti PTSP kojeg imam od hrvatske ‘slobodne’ države i zbog kojeg ću najvjerojatnije uskoro napustiti taj bastion slobode, kako bar moja dva sina kad narastu ne bi uživala u njegovim blagodatima poput njihovog oca.

MORAL PRESTAJE GDJE SILA POČINJE

Autor: dr. sc. Viktor Simončič

Oni koji sramote Hrvatsku prezret će ovo štivo

Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke, a falsifikator putnih naloga i dalje sjedi u Saboru

Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutrašnja ravnoteža, čak i naša egzistencija zavisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu. (Albert Einstein)
Sila i razum su suprotnosti, moral prestaje gdje sila počinje. (Ayn Rand)

Ayn Rand, američka književnica ruskoga podrijetla snimljena 1943. godine

DEMOKRACIJU sam zamišljao kao sredstvo za nastanak moralnijeg društva. Moral kao tkivo koje društvo čini jačim i svjetlijim, kao porculanski sloj na nekoj figurici u staroj vitrini. No kao da je sve postalo nekako suprotno.

Slušam ministra Kujundžića: „Dat ću ostavku ukoliko utvrdim da sam odgovoran”. Naravno da on nije utvrdio svoj dio odgovornosti za događaj kada je u Zaprešiću umro mladić. Da bi to utvrdio morao bi biti visoko moralna osoba. A je li? Neka se propita svako jutro pred ogledalom, svaki puta kad svoju odraz vidi u izlogu… Bez obzira što zaključi, mislim da bi crv grižnje savjesti mogao malo nagristi i njega. Pa naravno da on nije (sam) kriv i nije uopće izravno kriv, ali je suodgovoran. On ne razumije što znači moralna ostavka. Ostavkom se daje poruka kako se odgovorno moraju obavljati sve, a posebno najviše političke funkcije.

Prvi u državi je (su)kriv za sve što se događa

Prvi u državi je u pravilu (su)kriv za sve što se događa. Kriv je i kada djeca nemaju 5 kuna za topli obrok. Usput, sjeća li se još netko toga? Naravno da bi ministar iz pravih demokracija, gdje i sam položaj podrazumijeva visoku moralnost osobe koja ga zauzima, ponudio ostavku. Za slučaj kao u Zaprešiću, ostavku bi prihvatio premijer u najmanje 26 država EU članica. U kojoj državi (osim Hrvatske) ne bi, ne znam. Ostavio sam to kao teoretsku mogućnost.

Ministar Kujundžić nije ponudio ostavku jer postupa sukladno našem stupnju društvene svijesti. On kaže kako nije postavio sustav i imamo ga kakav je, a on i tako smatra da je odličan. Logično je da ne razumije kako možda treba unaprijediti stanje. Zašto bi on bio za nešto odgovoran, kada je sve u skladu s društveno prihvaćenim moralom? Moralom koji se urušava na dnevnoj bazi. Još prije samo nekih 15 godina tadašnja ministrica zdravstva gospođa Ana Stavljenić-Rukavina dala je ostavku zbog nečeg puno manjeg od smrti mladića u Zaprešiću.

Prema Wikipediji moral (ćudoređe, ćudorednost) je u najširem smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose.

Moralna pravila se prilagođavaju vremenu

Kako moralna pravila nisu apsolutno važeća, pa se prilagođavaju vremenu, kod nas su nastala moralna pravila po kojima je prihvatljivo što gotovo nigdje drugdje nije. Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke. Kod nas je prihvatljivo da odgovoran za falsificiranje putnih naloga u kabinetu Vlade i dalje sjedi u Saboru i daje odlučujući glas vladajućoj stranci. Kod nas su prihvatljivi prelasci iz stranke u stranku po principu tko da više. Kod nas je moralno da sud zabranjuje štrajk pilotima, na dan kada druga zrakoplovna kompanija, u borbi za prava radnika, zaustavi pola europskog zračnog prometa. Kod nas je moralno da osuđenog za ratne zločine pozdravljaju ministri sa svečanih tribina. Kod nas je prihvatljivo da se zabrani ojkanje, samo zato jer osim nas ojkaju i drugi…

Oni koji pamte neka druga moralna pravila i oni koji poznaju moralna pravila u razvijenim demokracijama teško prihvaćaju da je navedeno postalo prihvatljivo. Neki šute, neki se tu i tamo jave komentarom, njih 5 (slovima pet) protestira pred Ministarstvom zdravstva protiv bahatog ministra, a nemali broj dnevno puni autobuse odlazeći u neko moralnije okruženje.

“Zašto se ne ponosite činjenicom da ste se među prvima digli protiv fašizma!?”

U subotu rano popodne sam prošetao psa Zaru. Zaustavila me mlađa Japanka. Govori tečno hrvatski. Na ovim prostorima je radila u diplomaciji. Sad je profesorica na Tokijskom sveučilištu. Ovo sam saznao nakon njenog pitanja: „Gdje mogu vidjeti partizanski spomenik?”. Odgovorio sam joj da se zabunila, jer u Sisku ne postoji više niti jedan (ili postoji jedan skriven?) spomenik partizanima. Ne zna da se samostalnost države ovdje slavila uklanjanjem spomenika borcima protiv fašizma. Zna se, u micanju su prednjačili oni koji su te spomenike ranije postavili i slavili. Znala je nešto o prvom partizanskom odredu i Brezovici. Ponudio sam da joj pokažem spomenik.

Na skretanju sa glavne ceste iznenadio me novopostavljeni veliki križ. Izvođač je pazio da izgleda staro, kao da tamo stoji barem 100 godina, a ne samo koji tjedan. Upozorava na tisuće mrtvih koje su u šumi Brezovica navodno pobili partizani, iako to nema veze s povijesnim činjenicama. Spomenik je postavljen kao jedan u nizu prekrajanja povijesti. Odvezli smo se do spomenika. Kako od 22. lipnja i nije prošlo puno vremena, oko spomenika je pokošeno. Nigdje napisa o kakvom se spomeniku radi. Štedljiv državni vrh osigurao je bojenje samo prednjih par stupova u bijelo, onih koji se vide kada TV mora prenositi obilježavanje Dana antifašističke borbe. Ostalo je zapušteno, kao što može biti zapušteno ako se ne održava desetljećima.

Japanka je sve snimala. Ja sam joj davao pojašnjenja na način kako su me nekada učili i na način kako i danas govore mnogi obrazovani povjesničari, na osnovi provjerenih činjenica. Malo je bila zbunjena. Provela je kao stipendistica DAAD (isto kao i ja) nekoliko godina na studiju u Njemačkoj. Upoznata je s fašističkim režimom, na način kako to svoje goste podučavaju Nijemci. Čudila se kako se ne ponosimo s činjenicom da smo se među prvima digli protiv fašizma. Kazala je da bi se oni time itekako ponosili. Nisam našao argumente zašto se ne ponosimo Prvim partizanskim odredom u okupiranoj Europi. Htio sam sačuvati ugled države, pa sam prešutio mnogo toga, čak da je (ako sam u pravu?) promijenjeno i ime spomenika. Valjda da se izbjegne pridjev „partizanski”, spomenik se naziva po prvom komandantu Vladi Janiću Capi.

Gradski muzej je bio zatvoren, a prazne sisačke ulice nisu djelovale izazovno. Odlučila se napustiti Sisak prije nego je planirala. Odvezao sam ju na vlak.

Zablude o mastima

Zablude o mastima

Mlađe generacije odrasle su u uvjerenju da su masnoća i kolesterol opasni. Stariji, koji se još sjećaju da su kao djeca mazali svinjsku mast po kruhu, da nisu uklanjali masne dijelove s mesa i da su jeli slaninu kad god su je imali, odavno su se odrekli masne hrane iz straha da im se ne poveća kolesterol i ne začepe krvne žile. 
Međutim, prirodne masnoće životinjskog porijekla nikada nisu bile opasne za naše zdravlje, već su od pamtivijeka sačinjavale važan dio ljudske prehrane. One su građevinski materijal za naše tijelo, neophodne za normalan rast i razvoj djece i za funkcioniranje ljudskog organizma. Teorija o štetnosti masnoće i kolesterola, na kojoj nažalost počiva cijela medicinska djelatnost, zapravo je neutemeljeni mit, proizašao iz loše provedenih zastarjelih istraživanja i iznad svega komercijalnih interesa. Najnovija istraživanja ne nalaze nikakve znanstvene dokaze o štetnosti zasićenih masnoća životinjskog porijekla i kolesterola. Zapravo, danas znamo da su industrijska biljna ulja i margarini štetni, dakle upravo ono što nam je nametnuto umjesto tradicionalnih prirodnih masnoća. 
Zasićene masnoće nalazimo u mesu, jajima, svinjskoj masti, maslacu, siru, vrhnju i drugim mliječnim proizvodima, kao i u kokosovom ulju. Ove su namirnice također bogate kolesterolom, posebice žumanjak, i osobito su važne za mozak i nervni sustav. Preko 60% ljudskog mozga sastoji se od masnoće, a one su izuzetno važne i potrebne i za sve druge normalne funkcije u ljudskom organizmu. Kolesterol, kojeg nasilno nastojimo smanjiti lijekovima, zapravo nije štetan, već je to važna i potrebna tvar koju ljudsko tijelo samo proizvodi. Potreban je za cijeli niz zdravih tjelesnih funkcija – proizvodnju hormona, popravak oštećenih stanica u tijelu i jačanje imunološkog sustava organizma. Kolesterol izgrađuje staničnu stijenku, čisti i neutralizira toksine koji nastaju raznim upalnim procesima u tijelu, štiti srce i mozak. I majčino mlijeko obiluje kolesterolom i enzimima koji djetetu pomažu da što bolje iskoristi ovu hranjivu tvar, jer upravo novorođenčad i mala djeca trebaju puno kolesterola radi normalnog razvoja mozga, živčanog sustava i drugih važnih funkcija u tijelu. 
Hrana bogata prirodnim masnoćama oduvijek je bila čovjekova izvorna i prirodna hrana. Ono što je štetno je nova, rafinirana, industrijski procesirana hrana, puna industrijskih ulja i trans masti, kemijskih aditiva, pšeničnog glutena, šećera i glukozno-fruktoznog ili kukuruznog sirupa. Danas imamo vrlo ozbiljne dokaze da je ta nova hrana uzročnik civilizacijskih bolesti zapadnog svijeta: debljine, dijabetesa tipa 2, srčano-žilnih bolesti, kroničnih crijevnih bolesti, autoimunih bolesti, alergija i mnogih vrsta raka. 
Ali zašto nas onda stručnjaci već desetljećima savjetuju da ne jedemo masno? Nažalost, mi ne živimo u humanitarnom, već u ekonomskom društvu koje se zasniva na profitu, a prehrambena industrija i masovni uzgoj hrane, kao i sve ostalo, dio je tog ekonomskog društva. Proizvođači gledaju što im se više isplati, a ne što je za nas potrošače zdravije, a k tome i državne institucije zadužene za prehranu i zdravlje, prvenstveno štite industriju umjesto nas. Strah od visokog kolesterola potencira i farmaceutska industrija, iz čistih komercijalnih razloga jer su statini, sredstva za snižavanje kolesterola, najprodavaniji lijekovi na svijetu. Kampanja protiv kolesterola zapravo je najveća prevara 20. stoljeća

Što zaista uzrokuje srčane bolesti?

Svjetski poznati kardio kirurg progovara: Što zaista uzrokuje srčane bolesti?

Članak napisao: dr. Dwight Lundell: S engleskog prevela: Anita Šupe

Mi liječnici, uz svo naše obrazovanje, praksu, znanje i autoritet, često posjedujemo popriličan ego radi kojeg vrlo teško priznajemo da smo u krivu. Dakle, evo: otvoreno priznajem da sam bio u krivu. Kao kardio kirurg s 25 godina radnog iskustva, nakon što sam obavio preko 5 000 operacija na otvorenom srcu, došlo je vrijeme da ispravim ono što je krivo s medicinskim i znanstvenim činjenicama.
Dugi niz godina radio sam s drugim istaknutim liječnicima, tzv. opinion makerima – kreatorima javnog mišljenja. Bombardirani znanstvenom literaturom, kontinuirano pohađajući obrazovne seminare, mi kreatori javnog mišljenja inzistirali smo na tvrdnji da srčane bolesti nastaju zbog povišenog kolesterola u krvi.
Jedina prihvaćena terapija bila je prepisivanje lijekova za snižavanje kolesterola i dijeta sa jako ograničenim unosom masnoće. Potonje bi naravno snizilo kolesterol kao i same srčane bolesti. Odstupanja od ovih preporuka smatrana su herezom i  zlouporabom.

Ali ovo ne funkcionira!
Ove se preporuke ne mogu više ni znanstveno a ni moralno opravdati. Otkriće od prije nekoliko godina, da je pravi uzrok srčanih bolesti upala u arterijama polako dovodi do smjene paradigmi u načinu tretiranja srčanih i drugih kroničnih bolesti.
Davno uspostavljene prehrambene preporuke dovele su do epidemije pretilosti i dijabetesa, koji su po smrtnosti, ljudskoj patnji i materijalnom trošku nadmašili svaku drugu pošast u povijesti čovječanstva.

Unatoč činjenici da 25% stanovništva uzima skupe statine (lijekove za snižavanje kolesterola) i unatoč činjenici da smo smanjili unos masnoće u našoj prehrani, ipak će ove godine od srčanih bolesti umrijeti više Amerikanaca nego ikada prije. 
Statistika iz American Heart Associations pokazuje da 75 milijuna Amerikanaca trenutno pati od srčanih bolesti, 20 milijuna boluje od dijabetesa i 57 milijuna ima pred-dijabetes. Ovi poremećaji svake godine pogađaju sve mlađe osobe, u sve većem broju.

Jednostavno rečeno, bez upalnog procesa prisutnog u tijelu, ne postoji način da se kolesterol nakupi u stijenkama krvnih žila i da uzrokuje srčane bolesti i moždani udar. Bez upalnog procesa, kolesterol bi slobodno cirkulirao po cijelom tijelu onako kako je to priroda odredila. Upala je ta koja uzrokuje da kolestrol ostane zarobljen u krvnim žilama.
Upala nije ništa komplicirano – to je jednostavno prirodna obrana našeg tijela protiv napadača kao što su bakterije, toksini ili virusi. Ciklus (proces) upale savršen je način kako se naše tijelo štiti od ovih bakterijskih i virusnih napadača. Međutim, ako kronično izlažemo tijelo ozljedama od toksina ili od hrane za koju naše tijelo nije stvoreno da je prerađuje, tada nastaje stanje kronične upale. Kronična upala (inflamacija) je isto toliko štetna, koliko je akutna (trenutna) upala korisna.
Koja bi se promišljena osoba dobrovoljno izlagala hrani ili drugim tvarima za koje se zna da uzrokuju ozljede u tijelu? Pa, pušači možda, ali oni to barem rade namjerno i svjesno.
Mi ostali jednostavno slijedimo službeno preporučenu prehranu koja je siromašna zasićenim mastima ali bogata višestruko nezasićenim mastima i ugljikohidratima, bez da znamo da time uzrokujemo opetovane ozljede na našim krvnim žilama. Ove opetovane ozljede uzrokuju kroničnu upalu koja dovodi do srčanih bolesti, moždanog udara, dijabetesa i pretilosti.

Dopustite da ponovim: ozljede i upale u našim krvnim žilama uzrokovane su prehranom s premalo masnoće koja se preporučuje od vodećih medicinskih krugova.
Koji su najveći krivci za kronične upale? Vrlo jednostavno, to je pretjerana upotreba visoko prerađenih ugljikohidrata (šećer, brašno i svi proizvodi napravljeni od njih) kao i pretjerana upotreba biljnih ulja bogatih omegom 6, kao što su sojino, kukuruzno i suncokretovo ulje koji se nalaze u velikom broju industrijskih prerađevina.
Izdvojite trenutak i vizualizirajte da opetovano trljate četkom po mekanoj koži dok ne postane crvena i skoro prokrvari. Zamislite da ovo radite nekoliko puta na dan, svaki dan, pet godina. Ako biste mogli podnijeti ovo bolno četkanje, imali biste krvavo, otečeno, inficirano područje koje postaje sve gore sa svakim ponavljanjem ozljede. Ovako otprilike izgleda upalni proces koji se možda događa u vašem tijelu – upravo sada.
Bez obzira gdje se upalni poces događa – unutra ili izvana – potpuno je isto. Ja sam zagledao unutar tisuća i tisuća arterija. Bolesne arterije izgledaju kao da je netko uzeo četku i strugao po njihovim stijenkama. Nekoliko puta dnevno, svaki dan, hrana koju jedemo stvara male ozljede koje se pretvaraju u veće ozljede i uzrokuju da tijelo konstantno odgovara upalnim procesom.
Dok uživamo u okusu slatkog peciva, naše tijelo alarmantno reagira kao kad kakav napadač objavi rat. Hrana natrpana šećerom i ugljikohidratima, procesirana s omega 6 mastima radi produžene trajnosti, predstavlja okosnicu američke prehrane zadnjih 6 desetljeća. Ovakva hrana polako truje sve.

Šećer, brašno i biljna ulja uzročnici su srčano-žilnih bolesti

Kako jedenje običnog slatkog peciva može stvoriti kaskadu upalnih procesa koji nas čine bolesnima?
Zamislite da prolijete sirup po tipkovnici i imate predodžbu onoga što se događa unutar jedne stanice. Kad konzumiramo ugljikohidrate, šećer u krvi rapidno raste. Kao odgovor, gušterača izlučuje inzulin čija je primarna svrha potjerati šećer u stanice gdje se pohranjuje za energiju. Ali ako je stanica puna i ne treba glukozu (šećer), odbija taj ekstra šećer. Tada šećer u krvi opet raste proizvodeći još više inzulina koji glukozu (šećer) pretvara u mast.
Kakve ovo ima veze s upalom? Šećer u krvi ima vrlo preciznu kontrolu. Suvišne molekule šećera vežu se za različite proteine koji oštećuju stijenke krvnih žila. Ovo opetovano oštećenje na stijenkama krvnih žila pokreće upalni proces. Kad pumpate svoj šećer u krvi do visokih razina nekoliko put na dan, to je kao da ste uzeli brusni papir i brusite unutrašnju stranu osjetljivih krvnih žila.
Iako ovo ne možete vidjeti, budite sigurni da je to tako. Ja sam to vidio kod preko 5000 pacijenata tijekom 25 godina, kojima je svima bila zajednička – upala u arterijama.
Da se vratimo na slatko pecivo. Ova poslastica nevinog izgleda ne samo da sadrži šećer, već je pečena u jednom od brojnih omega 6 ulja kao što je sojino ulje. Čips i krumpirići natopljeni su sojinim uljem, sve industrijske prerađevine sadrže omega 6 ulja radi produžene trajnosti. Iako su omega 6 masnoće esencijalne – dio su svake stanične membrane i kontroliraju što se događa unutar i izvan stanice – one moraju biti u ispravnom omjeru s omega 3 masnoćama.
Ako se ovaj omjer poremeti prekomjernim unošenjem omege 6, stanične membrane proizvode kemijske spojeve citokine, koji izravno uzrokuju upalu.
Današnja američka prehrana proizvodi ekstremnu neravnotežu između ovih dviju masnoća. Omjer između omege omege 6 i omege 3 kreće se od 15:1 pa do 30:1 što dovodi do ogromne kolilčine citokina koji uzrokuju upale. U današnjim uvjetima, omjer od 3:1 bi bio optimalan za zdravlje.
Da stvar bude još gora, prekomjerna tjelesna težina koju nosite zbog konzumiranja ovakve hrane, stvara preopterećene masne stanice koje izlučuju velike količine proinflamatornih kemikalija (koje izazivaju upale) koje još više pogoršavaju ozljede izazvane visokim šećerom u krvi. Proces započet slatkim pecivom u ustima pretvara se u začarani krug koji tijekom vremena dovodi do srčanih bolesti, dijabetesa i konačno do Alzheimerove bolesti, kad se upalni proces nesmanjeno nastavlja u nedogled.
Ne možemo pobjeći činjenici da što više industrijski prerađene hrane konzumiramo, to više potičemo stvaranje upale, iz dana u dan. Ljudsko tijelo ne može preraditi, niti je dizajnirano da bi konzumiralo hranu nakrcanu šećerom i natopljenu u omega 6 ulja.
Postoji samo jedan način za suzbijanje ovih upalnih stanja, a to je povratak na hranu u svom izvornom obliku. Za izgradnju mišića, jedite više proteina. Birajte ugljikohidrate u obliku povrća i voća. Smanjite ili potpuno izbacite inflamatorna omega 6 ulja  kao što su sojino, suncokretovo i kukuruzno ulje, kao i hranu koja ih sadrži.
Jedna žličica kukuruznog ulja sadrži 7,280 mg omege 6, jedna žličica sojinog ulja sadži 6,940 mg. Koristite umjesto toga maslinovo ulje ili maslac pašnih životinja.
Životinjske masnoće sadrže manje od 20% omege 6 i vjerojatnost da mogu izazvati upale puno je manja nego sa navodno ”zdravim” višestruko nezasićenim mastima. Zaboravite ”znanost” koju vam desetljećima utuvljuju u glavu. Znanstveni dokazi da zasićene masnoće uzrokuju srčane bolesti ne postoje. Znanstveni dokazi da zasićene masnoće podižu kolesterol također su vrlo slabi. A kako sada znamo da kolesterol nije uzrok srčanih bolesti, zabrinutost oko zasićenih masnoća postaje sasvim apsurdna.
Teorija o kolesterolu dovela je do preporuka da se smanji unos masnoća što je dovelo do stvaranja upravo one hrane koja izaziva upalne procese. Službena je medicina napravila  užasnu grešku kad je ljudima savjetovala da izbjegavaju zasićene masti i da umjesto njih koriste višestruko nezasićena ulja. Zato sada imamo epidemiju arterijskih upala koje dovode do srčanih i drugih ubojitih bolesti.
Ono što možete učiniti je da birate cjelovitu hranu kakvu je servirala vaša baka, a ne onu kojoj se okrenula vaša mama kad su prodavaonice počele nuditi industrijske prerađevine. Izbacivanjem inflamatorne hrane i konzumacijom esencijalnih nutrijenata iz svježe neprerađene hrane, popravit ćete štetu koju ste godinama izazivali u svojim arterijama i cijelom tijelu konzumirajući tipičnu američku prehranu.
Dr. Dwight Lundell bivši je šef i glavni kirurg Banner Heart bolnice u Mesi, Arizona. Imao je i privatnu praksu, Cardiac Care Center također u Mesi, Arizona. Nedavno je dr. Lundell napustio kirurgiju da bi se posvetio nutricionističkom liječenju srčanih bolesti. Osnivač je zaklade Healthy Humans koja promiče ljudsko zdravlje s naglaskom da se velikim kompanijama pomogne u promoviranju zdravlja. Također je i autor knjiga The Cure for Heart Disease i The Great Cholesterol Lie.

Istina je istina

 
Kad u prepunom autobusu čujete pjesmu “tko te ima, taj te nema”, provjerite gdje vam je novčanik.

“Kada sam se vratio u domovinu, shvatio sam da je nostalgija bolje rješenje”.  Kakva surova istina……Da nije bilo rata: Jaca ne bi bila u 90 kvadrata, ni Nadan u svojih nekoliko stotina također… Borković bi dogurao do starijeg vodnika … Čikara bi bio vodnik I klase…Krstičević bi sad polagao za kapetana JNA i ne bi znao…. Norac bi bio konobar….Sanader bi prodavao pornografiju,… Barba Luka bi bio sekretar CK SKH…, Rajić bi vozio kamion,… Rojs bi vozio autobus,… Korade bi mijenjao špine po Zagorju, …Zagorec bi bio pomoćni geodeta i nanašao bi motke,… Tolj bi bio pred svršetkom studija jugoslavistike,…  Todorić bi bio sitni švercer na Dolcu,… Kerum bi vozio valjak…. Bandić bi švercao karte pred Balkan kinom…. Uglavnom sve bi bilo na svojem mjestu….
 Jebem ti rat…
 

Karakteristike nas Hrvata- ….. 1. Lopovi smo do srzi ….. 2. Prevaranti ….. 3. Neskolovani ….. 4. Agresivni ….. 5. Neljubazni ….. 6. Politicki nepismeni// biramo kradeze ili komunjare/ ….. 7. Na istim principima odgajamo mlade //MA NEBUDI LUD DRPI AKO MOZES/ ….. 8. Homofobi ….. 9. Sovinisti ….. 10. Rasisti ….. 11. Veliki ,uglavnom lazni Katolici na kraju …..