Category Archives: Realnost

Šta se smjelo, a šta nije u vrijeme Jugoslavije

Kako je bilo u bivšoj zajedničkoj državi, šta se u njoj smjelo, a šta nije, pitali smo građane i javne ličnosti.

Piše:

Branimir Bradarić

Političari često govore kako se u staroj državi nije smjelo reći da si Hrvat, ići u crkvu ili biti izvan Saveza komunistaReuters – Ilustracija

Od raspada bivše države i stvaranja neovisnih država na prostoru nekadašnje SFRJ građani svako malo imaju priliku slušati o tome što je u vrijeme komunizma na ovim prostorima bilo zabranjeno i što se nije smjelo raditi i govoriti. O tome najčešće govore predstavnici novih političkih elita i onih koji su na vlasti u određeno vrijeme.

Između ostaloga govorili su o tome da se, primjerice, nije smjelo reći da si Hrvat, da se ide u crkvu, a zabranjeno je bilo i bilo kakvo političko djelovanje koje nije bilo unutar tadašnjeg Saveza komunista. Tvrde i kako se nisu smjele pjevati brojne pjesme, da se moralo paziti što se govori, kakvi vicevi pričaju, koga proziva kao i da je za svaku dužnost i funkciju nužno bilo članstvo u Savezu komunista.

Prema njihovim riječima za svaki od tih prekršaja prijetio je zatvor, a kao dokaz tome navode i brojne primjere osoba koje su radi toga završile „iza rešetaka“.

Nije se smjelo reći da si Hrvat?!

Takvim tvrdnjama u nekoliko navrata pridružila se i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja je u izjavama medijima prisjećala se života u bivšoj Jugoslaviji.

“Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”, rekla je Grabar Kitarović u intervjuu austrijskom dnevniku Kleine Zeitung.

Od strane Grabar Kitarović građani su doznali i kako u vrijeme kada je odrastala nije bilo raznih vrsta jogurta.

“Odrasla sam u komunizmu i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, riječi su Grabar Kitarović.

Posljednji u nizu takvih slučajeva zabilježen je kada je tijekom posjete 54. Festivalu kajkavskih popevki u Krapini predsjednica zaželjela pjesmu “Došel bum doma sel si bum pod brajde”. Prema riječima Grabar Kitarović radi se o pjesmi koja se “pjevala s vojnicima u Afganistanu jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje”.

Ubrzo su hrvatski mediji predsjedničine tvrdnje demantirali navodeći bezbroj promjera kako se uvijek smjelo reći da je osoba Hrvat što su potkrijepili i s brojnim dokazima. Kada je riječ o nedostatku raznih vrsta jogurta doznalo se kako je Jugoslavija imala barem 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira. Nije dobro ispalo niti sa zagorskom popevkom koja je, prema podacima ZAMP-a, nastala 1999. godine.

O tome što se i kako radilo u vrijeme komunizma u bivšoj SFRJ, što se sve smjelo, a što nije, čega je bilo tih godina, a čega nije razgovarali smo i s nekim od svjedoka toga vremena.

Zatvor radi razgovora

Tako Vukovarac Danijel Rehak, bivši vukovarski branitelj i danas predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kaže kako je i prije raspada SFRJ uvijek govorio da je Hrvat i da radi toga nikada nije imao problema. 

“Nisam nikada potencirao to što sam Hrvat niti sam to krio. Radi toga nisam imao nikakvih problema i bio sam sa svima dobar. Išao sam i u crkvu. Radio sam kao profesor u školama iako nisam bio član Saveza komunista. To mi nije bila smetnja i kada sam postao rukovoditelj sportskih objekata u Borovu”, kaže Rehak.

Dodaje i kako se na neka odgovornija mjesta uvjetovalo da je osoba član Saveza komunista ali i kako se slično radi i danas jer teško da osoba “zasjesti” u neku fotelju državne tvrtke ili ustanove a da nije član vladajuće stranke ili koalicije. Prisjetio se i primjera poznanika koji je završio na nekoliko mjeseci u zatvoru radi toga što je pričao u društvu.

“Sjedili su za stolom kada je on rekao kada bravar može voditi državu zašto to ne bi mogla raditi liječnica. Nije spominjao nikakva imena ali ga je netko prijavio i povezao s Titom. Radi toga je završio u zatvoru na nekoliko mjeseci. I nije jedini. Bilo je masa takvih slučajeva jer su govorili o Titu, državi… Neki su završili u zatvoru i radi pjesama ili viceva. Bilo je svega”, kaže Rehak.

Prisjeća se i nestašica iz ’80-ih godina kada nije bio deterdženta za rublje, kave, a s obzirom da su vladale nestašice benzina vozilo se po principu “par–nepar”. Bilo je i restrikcija električne energije.

“Glupo je reći kako je onda bilo nešto bolje nego danas i da se bolje živjelo. Sve je danas bolje, a to je i normalno. Više je novaca, vozimo bolje aute, imamo sve bolje. To nije samo u Hrvatskoj ili zemljama bivše Jugoslavije nego je tako svagdje na svijetu i to je normalno”, ističe Rehak.

Poželjno članstvo u Savezu komunista

Tih vremena sjeća se i jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika Ante Nobilo koji je prije raspada SFRJ obnašao dužnost zagrebačkog okružnog tužitelja. Niti on u to vrijeme nije krio da je Hrvat dok u crkvu nije išao jer je ateista. Priznaje i kako je bio član Saveza komunista Hrvatske.

“Nikada nisam krio da sam Hrvat, a to se moglo vidjeti i po biografijama gdje se jasno isticalo tko je koje nacionalnosti. Postojali su i popisi stanovništva gdje je sve bilo definirano pa i nacija, vjera i slično. Uostalom gledalo se i da sve nacije budu zastupljeni pa je i to bilo važno. Kada je riječ o članstvu u Savezu komunista Hrvatske, to je bilo poželjno za neku funkciju u društvu i ja sam postao član po izlasku iz vojske i kada mi je sugerirano da bi bilo dobro da član kako bih mogao postati tužitelj”, kaže Nobilo dodajući da bez članstva u Savezu komunista nije bilo teorije da se može postati direktor u nekoj državnoj tvrtci.

Kada je riječ o crkvi kaže kako su mnogi išli i da radi toga nije bilo problema. Najopasnije je bilo kritizirati Tita i zalaganje za protuustavno rušenje postojećeg sustava posebno ako je ono u sprezi s nekim imigrantskim organizacijama.

“Kod takvih situacija postojala je velika opasnost od suda i zatvora iako je tih ’80-ih godina, poslije smrti Tita, sve to bilo daleko manje. Ni ne sjećam se nekih velikih slučajeva tih godina jer je kritika Tita tada postala bespredmetna. Nažalost, iskopirali smo ono najgore iz socijalizma tako da niti danas bez stranačke knjižnice nema napredovanja”, ističe Nobilo.

I on se sjeća raznih nestašica koje su bile svakodnevnica nekoliko godina u vrijeme ekonomske krize u Jugoslaviji za koje kaže da su trajale nekoliko godina ali i da je prije i poslije toga se normalno živjelo.

“Kada je riječ o Hrvatskoj često kažem da je kod Hrvata u većini vlada domobranski duh i da se prilagođavaju vremenu. Tu nije bilo nekog specijalnog otpora niti pokušaja rušenja sustava nego više popravljanje uočenih grešaka”, smatra Nobilo.

Puno neistina

Hrvatskoj javnosti Stjepan Mesić poznat je i kao predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, ali i predsjednik Vlade, Sabora, kao i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Oni bolje poznavatelji njegovog lika i djela znaju i kako je 1967. godine, kao neovisan građanin, postao gradonačelnik Orahovice i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske. Između ostaloga pokrenuo je i građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam. Zbog svoga rada i djelovanja odslužio je i godinu dana u zatvoru Stara Gradiška.

“Danas se svašta priča, pri čemu je mnogo toga neistina. Za mene se znalo da sam Hrvat i da sam nekoliko puta kumovao na krstitkama djece. To govori da su ljudi bez problema išli u crkvu. U stvari, išao je tko je želio, a tko nije – nije. Prvi sam u SFRJ kandidirao se kao neovisni građanin i pobijedio. Isto tako postojalo je na desetine različitih vrsta jogurta. Ovo što se danas priča, kao i godinama unazad, najblaže rečeno je neistina.

Jugoslaviju treba razlikovati od zemalja koje su bile pod SSSR-om. Vjerujem da je u vremenu od 1945. do 1948. godine, odnosno razlaza sa Staljinom, bilo neko sasvim drugačije vrijeme. Međutim, od tada je Jugoslavija krenula jednim sasvim drugim smjerom i to se vidjelo po svemu u državi”, kaže Mesić.

Nije bilo građanskih sloboda, ali…

Ne krije kako je bilo dosta toga ipak reducirano, odnosno, kako kaže, da nije bilo dovoljno građanskih sloboda.

“Moralo se biti jako oprezan da se ne uvrijedi neka druga nacionalnost i djelovati protiv Ustava. Nije se smjelo govoriti protiv Tita, pjevati nacionalističke pjesme posebno ako se one mogu shvatiti onako kako ne treba. Slobode su, htjeli to priznati neki ili ne, bile malo reducirane ali daleko od toga što danas mnogi govore. Vladala je nešto čvršća ruka.

Ne smije se zaboraviti koliko je SFRJ bila naprijed u odnosu na druge socijalističke države kao i da smo vrlo rano počeli razvijati turizam. Trebamo se svi sjetiti samo vrhunskih sportaša, umjetnika i svih drugih koji su djelovali u to vrijeme. Poznato je i kako su djelovali vrsni novinari u SFRJ koji nisu bili članovi partije. Masa liječnika je svoje postdiplomske studije završila u inozemstvu od kojih su i danas mnogi aktivni pa i u politici”, kaže Mesić.

Podsjetio je i na činjenicu da je na sprovodu Josipa Broza Tita 1980. godine bilo 150 svjetskih državnika što, kako je rekao, dovoljno govori o ugledu bivše SFRJ u svijetu. Zbog svega toga smatra kako bi bilo dobro da djeca u školama uče o činjenicama i nauče razmišljati svojom glavom.

“Tada ćemo svi znati više i baratati činjenicama, a ne govoriti neprovjerene stvari u dnevno-političke svrhe i radi nekakvih svojih osobnih ambicija”, zaključio je Mesić

Problem nisu imigranti, pederi, Srbi… Religijski fanatici jesu!

Za većinu nas stvarnost nije crno-bijela i većina ljudi ne uživa u osuđivanju drugačijih od sebe. Većina shvaća da nas razne etikete određuju, ali one nemaju unaprijed određeno značenje.

Preneseno iz “24 sata”

Autor Bruno Šimleša Utorak, 20.08.2019. u 11:55

Npr., ima ljudi koji su uvjereni da je jedino ispravno biti Hrvat-katolik. Hetero orijentacije, naravno. Djeca ti moraju ići na vjeronauk i moraju s prijezirom gledati antirvate koji ne idu. A kad ta djeca odrastu, moraju biti u braku. Crkvenom, naravno. Doduše, smiju varati, ali samo ako su muškarci. Ako Hrvat-katolik vara ženu, on je samo muškarac. Ako Hrvatica-katolkinja vara muža, nju se proglasi ku…tinom. To je taj odvratni dvostruki standard. Birali smo i gradonačelnike i župane koji su govorili o svetosti obitelji, ali eto… imali su kompulzivni poremećaj otkopčavanja vlastitog šlica.

Za njih nije problem ni ako netko krade. Da, da… postoji neka zapovijed da se, kao, ne bi smjelo, ali kad si pravi Hrvat-katolik, toliko voliš svoju savršenu Domov’nu da je želiš što više za sebe. Namjestiš neki natječaj i vidi čuda, 5 milijuna njezinih kuna završi u tvom džepu. Ti toliko voliš svoju neovisnu i slobodnu Hrvatsku da ćeš slobodno krasti, neovisno o tome što je moralno. I tako ćeš govoriti o svetosti obitelji, ali ćeš mirne i nečiste duše svojoj općini ukrasti vrtić za koji treba baš tih 5 milijuna kuna. I onda ćeš još, s oltara ili iz sabornice, okrivljavati one koji se sele.

Tipični Hrvat-katolik prezire drugačije od sebe. Tako definira svoju ljubav prema Hrvatskoj – što više mrzi drugačije, to više voli svoje. A svi su na tapeti. Srbi, pederi, imigranti, pravoslavci, muslimani, crnci, ma ni Nijemci više nisu ono što su bili… I tu nekako dolazimo do Elizabete Mađarević koja je izvrstan primjer specifične ljubavi prema domovini. Ona je savršeno isklesani proizvod radikalno-desničarskih pokretića koji se bore za očuvanje čistoće nacionalnog identiteta. Hm… netko bi rekao da i to asocira na nešto što ima veze s Njemačkom.

No vratimo se gospođi koju su neki genijalci zaposlili u njemačkom veleposlanstvu, a da, eto, nisu otvorili njezin Facebook profil, što je u današnjem svijetu minimum profesionalnosti. Jer da su to napravili, otkrili bi da je gospođa stvarno dosljedna. Već godinama govori o opasnosti islama, pedera, Istanbulske konvencije… A u ideji ravnopravnosti žena i muškaraca ona će vidjeti opasnost da žene više ne budu žene, a muškarci postanu njonjavi, kao što je nedavno zavapio utjecajni franjevac. Ona bi i gospođu Merkel učila o pravoj prirodi njemačke kulture. Njoj je očigledno draža gđa Markić i tu opet treba pohvaliti one koji su je zaposlili u veleposlanstvu novopečenog ministra vanjskih i europskih poslova.

A kad smo kod hvaljenja, moram pohvaliti i sve koji statuse započnu „Nije da branim gospođu, ali…“. Jer ne postoji ništa što možeš napisati nakon tog paklenog „ali…“ da ne vodi opravdanju ili relativizaciji onoga što je napisala.

  • Jer kod rasizma nema „ali…“.
  • Kod ksenofobije nema „ali…“.
  • Kod ljudofobije nema „ali…“.

Želimo li obraniti ljudskost moramo jasno i nedvosmisleno osuditi sve koji osuđuju druge i drugačije.

Jer neće LGBT osobe ugroziti obitelj. Ugrožavaju je osobe u tim poželjnim hetero obiteljima koji se jedne prema drugima ne odnose kao prema svetinji.

Nisu problem ni vjernici drugih vjera. Problem je u fanaticima, bilo koje vjere. Alah neće prebiti Isusa jer nismo u vrtiću niti se oni gore bore za prevlast. Problem nije ni u muslimanima ni u kršćanima. Problem je u fanaticima koji bi svima drugima nametali vrijednosti svoje vjere. A njih ima na svim stranama. Dakle, autentični vjernici nisu problem. Ali fanatici jesu!

Nije problem ni u imigrantima, iako se slažem da je važno integrirati ih u zapadno društvo. I to je velik i ozbiljan izazov koji se neće riješiti sam od sebe. Ali rasisti i ksenofobi sigurno nisu dio rješenja. Oni su problem. A takve se osobe nalaze s obje strane religijskog i kulturološkog spektra.

Problem su rasisti, ksenofobi i profesionalni ideolozi koji se hrane vašom mržnjom i stvaranjem podjela. Oni su ti koji ubijaju duh zapadnog društva. Jer naše društvo poštuje različitosti. Naše društvo prihvaća druge i drugačije. Naše društvo zna da se nebeska bića ne svađaju koje je ispravnije. Zapadno društvo nije bilo i ne treba biti jednoobrazno. Ne moraju svi misliti i vjerovati isto. Jer to bi nas opet odvelo u neka prošla i mračnija vremena. Zapadno društvo počiva na prihvaćanju različitosti. I zato tim profesionalnim, ideološkim trovačima ne smijemo dati da otruju naš duh. A ako nas takvi ljudi predstavljaju u svijetu, trebali bi izgubiti posao. Inače ćemo svi mi izgubiti obraz!

“Silovanje je zločin!”

Tisuće ljudi na prosvjedima u Hrvatskoj s jasnom porukom – “Silovanje je zločin!”

PIŠE NIKA VIZEK 19. LISTOPADA 2019.

PIXSELL.

  • Cijela Hrvatska je na nogama nakon skandalozne odluke zadarskog suca Ivana Markovića da mladiće osumnjičene za višestruko silovanje i ucjenjivanje maloljetnice pusti da se brane sa slobode
  • Prosvjedi pod nazivom “Pravda za djevojčice” posvećeni svim žrtvama seksualnog nasilja održavaju se u čak 13 hrvatskih gradova
  • Na ulice su izašle tisuće građana, koji su unatoč poništenju odluke suca i pritvaranju mladića, odlučili dati jasnu poruku da se takve situacije više nikada ne smiju ponavljati te su javno izrazili podršku žrtvama nasilja

Slučaj brutalnog silovanja djevojčice u okolici Zadra i reakcije institucija koje su vrlo mlako reagirale – podigli su na noge cijelu Hrvatsku. Danas se u devet hrvatskih gradova održavaju prosvjedi pod nazivom “Pravda za djevojčice” – u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja.

Podsjetimo, građani u cijeloj zemlji organiziraju se protiv neshvatljive odluke suca zadarskog Županijskog suda Ivana Markovića da petoricu (punoljetnih) mladića od njih ukupno sedam osumnjičenih da su tijekom godine dana u više navrata grupno silovali, ucjenjivali, fizički i psihički zlostavljali maloljetnu djevojčicu pusti da se brane sa slobode.

 | Autor: Nika Vizek

NIKA VIZEK

Iako je pod pritiskom javnosti Izvanraspravno vijeće poništilo odluku suca te su mladići ipak završili u zatvoru, prosvjedi se nisu otkazali, već su organizatori i sudionici željeli pokazati da se takva situacija ne smije dogoditi više nikom – niti jednoj drugoj djevojčici, u niti jednom drugom gradu.

Zagrebački prosvjed počeo je u 10 sati na Trgu kralja Tomislava, a skupilo se nekoliko tisuća građana. Oni su vrlo jasno i glasno izrazili potporu svim žrtvama seksualnog nasilja, a mnogi su nosili i transparente na kojima su bile ispisane poruke podrške, pozivanje na pravdu, ali i jasne poruke institucijama što moraju činiti kako bi spriječili ovakve slučajeve. Iza prosvjeda u Zagrebu stoje inicijativa #spasime koju je prije nekoliko mjeseci pokrenula spisateljica, glumica i producentica Jelena Veljača u svrhu borbe protiv obiteljskog nasilja, Platforma za reproduktivna prava, Ženska soba – Centar za seksualna prava i Zaklada Solidarna. 

Od poznatih smo na prosvjedu u Zagrebu vidjeli Jelenu Veljaču, Barbaru Nolu, Larisu Lipovac, Marijanu Mikulić, Jelenu Radan, Meritas…

 | Autor: Pixsell

PIXSELL

“Zahtijevamo pravdu za sve žrtve silovanja, zahtijevamo da djeca uče o granicama i ravnopravnosti, da učimo kako pomoći i spriječiti. Zahtijevamo društvo koje će dječacima dopustiti da budu nježni i da plaču. Zamijenimo društvo šutnje društvom zajedničke podrške” riječi su koje su dopirale od organizatora prosvjeda.

“Tražimo da u državnom proračunu sljedeće godine bude dovoljno novca za sva savjetovanja i sve žene žrtve naselja. Tražimo da se napokon ukine kategorija spolnog odnosa bez pristanka. Silovanje je silovanje, a silovanje je zločin”

Martina Rebanović na prosvjed je došla s jasnim ciljem: “Želimo jasno dati do znanja da se ovakav slučaj više nikada ne smije ponoviti. Za ovo nema opravdanja, svi koji ne osuđuju nasilje su također nasilnici”.

 | Autor: Pixsell

PIXSELL

Sanja Sarnavka, aktivistica i veliki borac protiv nasilja i diskriminacije nad ženama, pročitala je emotivno pismo podrške silovanoj djevojčici koje je objavljeno na portalu libela.org. Ovo je dio tog pisma, a u cjelosti ga možeš pročitati OVDJE.

“Žao mi je što dijeliš iskustvo tolikog broja žena. Žao mi je što si kroz svoje iskustvo prolazila tako prokleto, jezivo sama. Žao mi je što živimo u društvu u kojem nasilje nad ženskim tijelom postoji. Nije pošteno što ženu ili djevojku, nakon proživljenog nasilja, društvo poziva na odgovornost. Nije fer što svaki samoprozvani stručnjak ima pravo iznova te maltretirati svojim riječima, sakriven iza tipkovnice i internetske veze. No iako živimo u društvu u kojem je takvo ponašanje često, to nije, niti smije biti, opravdanje za nasilje. Pojedinci koji su ti naudili odgovorni su za svoje postupke i tu odgovornost moraju snositi. Ali u ovom se pismu ne radi o njima. Radi se o pokušaju da do tebe dođe poruka: nisi sama.

Draga djevojčice, nisi sama. Želim da znaš da postoje osobe koje ti mogu pomoći, ako to trebaš i želiš. Želim da znaš da imaš vremena. Imaš sebe. Silovanjem ti to nisu oduzeli. Želim da znaš da ima nas koje ti vjerujemo. Ne mogu ti reći da znam kako ti je; to bi prvenstveno bilo netočno, a zatim i omalovažavajuće za tvoje jedinstveno iskustvo. Ne mogu ti obećati da će sve biti u redu jer ne znam hoće li, ali mogu ti obećati da ćemo se sve nastaviti boriti – kako znamo i koliko možemo – i da smo na tvojoj strani.Tvoja nepoznata prijateljica”

Osim u Zagrebu, prosvjedi se danas još održavaju u Zadru, Splitu, Puli, Labinu, Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Šibeniku, Bjelovaru, Čazmi, Dugom Selu i Korčuli.

“Da ima institucija, mi sad ne bismo bili ovdje”, rekla je prosvjednica Romana Jakaša za 24sata koja je na prosvjed u Splitu dovela i svoju bebu.. “I sama sam bila u situaciji, u vanbračnoj zajednici, bila sam potlačena. Bilo me sram. I vjerujem da je to razlog i kod žrtve.”

“Mi nemamo slučaj, nemamo čak ni slučajeve. Mi imamo društvo koje mora početi iz temelja i raditi na promjenama. Institucije su zakazale. Mi kao društvo smo zakazali.” riječi su koje su stigle od organizatora prosvjeda u Zadru

Jučer obilježeno 28 godina od zločina u hrvatskom selu Lovas

FHP: Tužilaštvo da podigne optužnicu protiv Lončara

Preneseno iz “Danas”

Od zločina koji je počinjen u hrvatskom selu Lovas kada je, tokom oktobra i novembra 1991. godine, ubijeno oko 70 meštana Lovasa, većinom hrvatske nacionalnosti, juče je navršeno 28 godina, podsetio je Fond za humanitarno pravo (FHP).0Piše: D. D.18. oktobra 2019. 22.03

Foto:Pixabay

Tužilaštvo za ratne zločine je još 2007. podiglo optužnicu protiv 14 lica za ubistvo 69 meštana Lovasa. Međutim, prvostepenom presudom u ponovljenom postupku je nakon 12 godina, broj žrtava smanjen na svega 28, jer su u međuvremenu petorica optuženih preminula.

U junu ove godine, Viši sud u Beogradu izrekao je prvostepenu presudu u ponovljenom postupku osmorici pripadnika različitih jedinica u sastavu Jugoslovenske narodne armije (JNA). Oglasio ih je krivim i izrekao im kazne zatvora – osam godina Milanu Devčiću, sedam Saši Stojanoviću, po šest Zoranu Kosijeru, Željku Krnjajiću i Jovanu Dimitrijeviću, dok su na kazne zatvora od po pet godina osuđeni Darko Perić i Radovan Vlajković. Radisav Josipović osuđen je na četiri godine zatvora.

Iako je FHP još 2016. godine Tužilaštvu za ratne zločine podneo krivičnu prijavu protiv komandanta 2. pgmbr JNA Dušana Lončara, „jer je naredio napad na Lovas, do danas protiv njega nije podignuta optužnica“.

FHP dugi niz godina ukazuje da je optužnica koju je Tužilaštvo za ratne zločine podiglo za zločin u Lovasu selektivna i da njom nije optužen Lončar, ali i da optužnicom nije obuhvaćeno kako seksualno nasilje koje su pripadnici srpskih snaga činili u Lovasu – iako je o tome svedočila jedna meštanka Lovasa – tako ni svedočanstva o proterivanju hrvatskog stanovništva iz Lovasa.

Iz tog razloga FHP zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da istraži navode o počinjenom seksualnom nasilju i proterivanju koje je počinjeno u Lovasu, kao i da podigne optužnicu protiv Lončara i time prekine praksu procesuiranja isključivo direktnih počinilaca ratnih zločina, dok komandanti jedinica ostaju van domašaja pravde.

Žene u crnom u Lovasu

Aktivistkinje Žene u crnom prisustvovale su juče komemoraciji i obeležavanju godišnjice zločina u selu Lovasu zajedno sa porodicama žrtava i meštanima i meštankama. „Sudski postupak za ratni zločin u Lovasu je trajao 11 godina. Tužilaštvo za ratne zločine propustilo je da u optužnicama obuhvati zločin silovanja u ratu. Pravda za žrtve još jednom nije zadovoljena budući da sudsko veće nije učinilo ništa da svojim presudama porodicama preživelih i žrtvama vrati njihovo dostojanstvo“, saopštile su Žene u crnom.

Dali je to moguče danas?

Disciplina u školama s kraja 19. stoljeća

1. U školu dolazimo uredno oprani, uredno odjeveni i na vrijeme.

2. Na putu do škole ponašamo se pristojno i uglađeno.

3. Prije ulaska u školsku zgradu očistimo cipele.

4. Dječaci skidaju svoja pokrivala za glavu (kape) već prije ulaska u učionicu, a djevojčice odmah nakon ulaska.

5. U učionici sjedamo odmah na naša mjesta te se u miru pripremamo za nastavu.

6. Kada učitelj ili druge osobe ulaze ili izlaze iz razreda, ustajemo se i pristojno pozdravljamo.

7. Za vrijeme nastave trudimo se uspravno sjediti i pozorno slušati. Kad nas prozovu, brzo se dižemo i odgovaramo jasno i glasno.

8. Prema nastavnicima se odnosimo s poštovanjem, poslušno, otvoreno i iskreno.

9. Za vrijeme odmora ne pravimo buku. Pri igri u školskom dvorištu se ne ponašamo neobuzdano. Prema našim školskim drugovima smo uvijek ljubazni i susretljivi.

10. U slučaju svađe koju ne možemo izmiriti sami, obraćamo se našem učitelju.

11. Naše učionice održavamo urednima. I knjige i bilježnice održavamo čistim i urednim.

12. Kod kuće ćemo uvijek marljivo učiti i savjesno i uredno izrađivati naše zadatke.

Sramotna knjiga

U sramotnu se knjigu upisivalo ime učenika, prijestup koji je počinio, kaznu ili opomenu koju je dobio i datum kada je počinio prijestup ili kada je kazna bila izvršena. Ispod svakoga se upisa potpisao odgovorni učitelj. Upisi su izgledali otprilike ovako: „Hermanšek učenik 4. B razreda dobio šibje (dva šikca) poradi uličnog skitanja i izostajanja iz škole. U Zagrebu 20/12 1882. Tomšić“. Svaki je profesor bio odgovoran za upis u sramotnu knjigu i izvršenu kaznu

Stvarno nezgodan taj učitelj Tomšić