Category Archives: Tito

VOLjELA JE BROZA DO LUDILA


Jovanka je uvijek nosila pištolj i bila spremna poginut za Tita

Jovanka Broz rođena 7. decembra 1924. godine u Pećanima ,Lika Hrvatska, a s Titom je bila u braku od 1952. Poslije Titove smrti Jovanka je do kraja životu živjela u izolaciji u vili na Dedinju, ni sa kim nije razgovarala i u grob je odnijela brojne tajne Partije i Jugoslavije.Jedan od onih koji je ostao blizak s Jovankom Broz nakon Titove smrti bio je advokat Toma Fila, koji se 25 godina borio da Jovanka ostvari svoja prava, da dobije penziju, dokumente, vlastitu imovinu. Fila se svojevremeno za Newsweek prisjetio susreta i razgovora s Jovankom, za koju kaže da će vječno ostati misterija. Do njihovog prvog susreta došlo je nakon Titove smrti, kada je ona, povodom Titove ostavštine, došla kod Filinog oca Filote. “Došla je kod nas 1983. godine, a našu kancelariju joj je, kako nam je tada rekla, preporučio Tito.

 Rekao joj je: ‘Ako ti se ikada nešto dogodi, idi kod Filote File, on se nikoga ne boji.’ Nakon smrti mog oca, željela je da je ja nastavim zastupat. Tako je i bilo. Ona je na mene, od početka do kraja, ostavljala utisak žrtve. I bila je žrtva. A bila je prelijepa žena, imala je neko plemićko držanje, bila je ponosna Ličanka, osoba koja je držala do sebe…  Vjerujem da bi bolje prošla da je savila kičmu i da je podržala nekog od pretendenata na Titov tron. Siguran sam da nije imala ni političke aspiracije, niti je imala odgovarajuće obrazovanje da bi upravljala državom. A nedostajao joj je i onaj najvažniji stup – okruženje koje bi je podržalo”, kaže Fila.Voljela je Tita do ludila A koliko je Jovanka bila vjerna i odana Titu, vidjelo se tokom posjete Francuskoj, kada je otkriveno da Jovanka sa sobom nosi oružje.

Došlo je do incidenta – na balu je iz Jovankine torbe ispao pištolj, a osiguranje je to brže-bolje pokušalo prikriti. Tito je, dakle, imao veliko povjerenje u nju, ona je bila zadnja linija njegove obrane, pa je zato kod sebe držala mali pištolj za likvidacije. Ako sve službe zakažu, ona je trebalo da ga zaštiti svojim životom, da pogine za njega… Ona je Tita voljela do ludila i nikako se ne može reći da je s njim bila radi interesa.” Do presudnog trenutka u obračunu ‘malih titića’ – kako Fila naziva one koji su pokušavali naslijediti Tita – sa Jovankom došlo je 1977. godine. To se dogodilo na Brionima, pred Titov put u Kinu, kada je na važnom sastanku odlučeno da on prvi put u posjetu nekoj državi ide bez supruge. Brozova je tada ministra unutrašnjih poslova Franju Herljevića pitala šta se to zapravo događa.  “Njegov odgovor je bio brutalan, ali i prostački. Rekao joj je: “Lička kurvo, sada ćemo se obračunati s tobom. Samo još da otkrijemo tvoje veze”, navodi Fila.

Od tada, tvrdi Fila, Jovanka više nikada nije vidjela Tita jer joj to nije bilo dozvoljeno. “Tito se potom iselio iz kuće u Užičkoj. Ona je pokušavala da dođe do njega, ali nijedanput joj to nije uspjelo. Izmišljotina su priče da je kasnije, kada je Tito bio u bolnici, došla u Ljubljanu, tražeći da je primi, a on je to, kao, odbio. On je umro, a nisu se vidjeli.” Fila navodi i da su Titu više puta pokušavali podmetnuti da potpiše papire za razvod braka, pa su to čak činili i dok je bio u bolnici, ali je on to svaki put odbio da uradi. Jovanka je sve znala i tumačila to kao njegovu ljubav i poštovanje prema njoj.Ubrzo nakon Titove smrti, ona je izbačena iz kuće u beogradskoj Užičkoj ulici u kojoj je s njim živjela 35 godina. Istjerana je tokom noći, uz prijetnju pištoljem i, kako je sama tvrdila, bez bilo kakvih stvari. Kasnije se ispostavilo da je ipak dobila nešto stvari, a nakon dvije godine borbe dali su joj i neku garderobu, ali sa rasparanim porubima jer su tražili skrivene mikrofilmove – optuživali su je, naime, da radi za tajnu službu, pa su htjeli da vide dokle sežu njezine veze.Uzeli su joj dokumente, pa čak i telegrame saučešća, kao i fotografije na kojima je Tito, a dali su joj one na kojima je ona sama. Svojevremno se čak govorilo da Jovanka radi za ustaše i da ju je u Titovo okruženje “podmetnuo” Ante Pavelić. “Nisu htjeli da se vidi da je ona ikada postojala. Pokušali su očistiti Titovu biografiju. Htjeli su napraviti postavku u Muzeju “25. maj” tako da nje nigdje ne bude, da ljudi steknu utisak da se Tito nikada nije oženio“, kaže Fila.”Nakon što je izbačena iz kuće, sef u kući je nasilno otvoren. U njemu je bilo jako važnih dokumenata, ali i jedno Titovo pismo koje je u sefu ostavljao svaki put kada bi išao na neki put. Govorio joj je: ‘Ako mi se nešto dogodi, pročitaj ovo.’ Kada bi se vratio s puta, uzeo bi to pismo nazad i vraćao ga je opet prilikom slijedećeg putovanja. Ona nikada nije pročitala sadržaj pisma, nije ga otvorila. A to pismo je, ako sam dobro shvatio, bilo zapravo neka vrsta političkog testamenta. Ali, eto, nakon otvaranja sefa, tom pismu se gubi trag, netko ga je vidio i brže-bolje sakrio”, otkriva Fila

Bosanska svakodnevnica

Pitamo se dali je u Hrvatskoj bolje?

  • Pođimo od činjenica.

U ovoj zemlji danas, je 555.000 nezaposlenih (49% nezaposlenost). Odnosno, 50% stanovništva živi na granici siromaštva. I još 700.000 onih koji žive ispod granice siromaštva. Plaće onih koji rade su mizerne, i najmanje u regiji, tako da je BiH  zemlja sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, odnosno spada u 13 najjadnijih zemalja svijeta.

U isto vrijeme, bh. političari imaju evropska primanja, a 90 multimilionera raspolaže bogatstvom od 9 milijardi dolara.

To su samo neke od životno poraznih činjenica koje tjeraju građane ove zemlje na građansku pobunu i demonstracije.

Demonstrirati znači pokazivati i javno iskazivati negodovanje političke naravi. Još preciznije, demonstrirati znači izraziti društveno raspoloženje želje ili zahtjeve Evo dva tipična zahtjeva sa transparenata bh. demonstracija:

Zaustavite pljačke
narodne imovine

Dosta lopovluka
kriminala
korupcije
nepotizma

Dakle: pljačka kriminal korupcija nepotizam pojmovi su sa transparenata koji naše današnje društvo opisuju kao pokvareno društvo. Kao društvo nepravde, kriminala i korupcije. Društvo nezaposlenosti, bijede i gladi.
A nepravda glad i bijeda ubijaju.
Uskraćuju pravo na život.
I to je njima, vlastima, sasvim normalno. Oni, uprkos svoj dubini i širini nesnošljive krize, javno tvrde da razloga za proteste i pobunu nema.
Lažu!

Jer, ovdje se radi o pljačkom uskraćenom pravu naroda na egistenciju i životne elementarnosti. Protestirajući narod samo traži da mu se vrati ono što mu je prevarom (tranzicijom, privatizacijom) ukradeno. O tome najbolje govori sljedeći transparent:

30 godina radi
pa umri od gladi.

Prestanite narod braniti
Počnite ga hraniti.

Nećemo biti robovi!
Ostavke bando!

Šta je tu nejasno?
I šta je tu bezrazložno?

Narod traži samo to da radi, i da živi od svog rada. Jer bez rada nema normalnog života. A nenormalan život – nije život. Dakle, osim životne radi se još i o ugroženosti dostojanstva časti i ponosa naroda.

Obespravljen i gladan narod je  samo živi još nesahranjeni mrtvac. Mrtvac koji hoda i tražeći ostavke svojih dželata demonstrira protiv vlastite smrti. O tome se radi.

U toj nespremnosti da umre od gladi progovara narodno sjećanje. Sjećanje na nešto bolje i želja za povratkom toga boljeg. Progovara nostalgija. Iz nostalgije govore utučenost, gorčina i žal za onim prošlim, lijepim i ugodnim.
Loša sadašnjost, čini da, dobra prošlost postane jedina mjera naše budućnosti.

Otuda na protestima ona plavo-bijelo-crvena zastava. Titova trobojka RBiH sa petokrakom kao neporeciva i simbolički jasna slika bolje i ljudskije prošlosti. A Maršalove slike nijemi su izraz želja i htijenja nekad slobodnih građana, a danas uvrijeđenih, gladnih i poniženih etno-podanika.

Svo njihovo dobro živi sada još samo u sjećanju.
Ali, budimo realni kritički i ljudski odgovorni
.

Izvan patetike i pretjerivanja bilo koje vrste, recimo sljedeće:

Sistem za kojim ljudi žale nije bio savršen.
Jer, ništa na svijetu nije savršeno.
Nije bio ni odličan.
Malo je toga odličnog na ovoj planeti.
Ali, bio je to dobar sistem.
Solidan sistem.
Čak vrlo dobar.
I ljudski pošten.

Toliko pošten da bi čak  i  da je 100 x bio gori još uvijek bio bolji od ovoga u kome danas jesmo. Ovaj je neshvatljivo loš. I uz sve to krajnje licemjeran.

Jednom riječju užasan.

A dobro i užasno ne mogu se porediti.
Kao što se ne mogu porediti Nebo i Zemlja; ili Bog i Šeširdžija.

Danas vladaju lažni Bogovi, odnosno nadmene etno-šeširdžije.
Još tačnije – etno-šićardžije, za koje je Josip Broz Tito bio i ostao istinski Bog
.

Ateistički Bog.

Ali uprkos neskrivenom ateizmu bio je:

Bog poštenja,
Bog pravde
Bog dostojanstva,
Bog humanizma.
Bog obuvenog, odjevenog i sitog naroda.

U Titovo vrijeme nije bilo lažnih narodnih kuhinja. Svako je imao svoju kuhinju u svojoj kući i u svom stanu. I jeo pet puta dnevno Šta je htio i koliko je htio. Od mesa do banana. Danas zajedno s psima lutalicama jede otpatke iz kontejnera. A ako neko ima sreće da dospije na spisak tzv. “narodne kuhinje”, dobije jedan blijedi prozirni vodenasti čorbuljak dnevno.

Ali to je samo materijalna, opipljiva slika, današnje narodne bijede.

Narodnog poniženja.
Postoji i ona druga.

Duhovna.
Maloumna.
Besmilena.

Bijeda nad bijedama.

Da podsjetim na ono što današnji etno-vlastodšci svjesno i planski guraju u zaborav:

U vrijeme Titovog ateizma, niko nikome nije dirao ni crkve ni džamije.
Niti je iko ikome skrnavio groblja.
Niti napadao sveštena lica.

Ljudi su poštovali i Boga i ljude.
I vjerovali jedni drugima.

Danas niko ne vjeruje nikome.
I niko ni u šta.

A svi zajedno, najmanje u Boga.

Uključujući i vjerske zajednice, koje svojom šutnjom o nepravdi i pljački naroda u kojoj i same učestvuju, zapravo pljuju na moral i dobre običaje. A time i na samog Boga. Jer čovjek nije ono šta govori nego ono šta radi. A samozvani etno-čuvari i vjerske zajednice zajedno s njima, niti govore niti rade dobro.

Biblija bi rekla:
Bože oprosti im, ne znaju šta rade
.

Biblija se tako prešutno poziva na Božju dobrotu.
Jer Bog je dobar.
Ne sporim.

Ali zaboravlja se da je Bog, ne samo dobar, nego i pravedan.

Kao dobar oprostiće mnogo toga.
Kao pravedan neće baš sve.

Zato se ja pozivam na Božju pravednost:
Bože kazni ih jer dobro znaju šta rade.

Konačno, Bog na zemlji je narod a ne vlast. I ovim protestima narod ustaje u ime prava i pravde. A protiv krimanalne vlasti. Narod traži kaznu tj. ostavke. Ostavke onih koji su svojom pljačkom digli ruku na sve:

Na pravo.
Na pravdu.
I na istinu.

Tuku nedužan i gladan narod.
I zato narod slikama i transparentima priziva svog dobrog i pravednog zemaljskog Boga.
Priziva Tita.
U tome je jedini smisao pojave Titovih zastava i Titovih slika na protestima.

One su slike sjećanja na dobro.

Umjesto da im priča o raju na nebu, Tito je ljudima pravio raj na zemlji.
Raj svima.
Svim ljudima, i svim narodima:

besplatno školstvo
besplatno zdravstvo
besplatni putevi
besplatna radnička
odmarališta

 Sve po principu one narodne: “Uzmi Šemso koliko ti drago”.

Radi
gradi
školuj se
odmaraj
uživaj

I etno-prevaranti prave raj na zemlji. Ali, ne za narod, nego – za sebe. A gladnom, nezaposlenom, neškolovanom i umornom narodu obećavaju onaj nebeski. Jer sami ne vjeruju u njega. Onome ko stvarno vjeruje u nebeski, raj na zemlji je nepotreban.

Čak štaviše.

Vjera uči da se nebeski raj i dženet zalužuju skromnim i ubogim življenjem ovdje, na zemlji.

A pogledajmo njih kako žive:

paretine
kućetine
viletine
bazenčine
autešine
helikopteri
avioni

Imaju sve.
Raj na zemlji.

Ni traga vjerskoj skromnosti ni smjernosti.
A Bog im ne silazi s usta.

Ovo je zemlja religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju.
A ustvari ne vjeruju nikome.
Ni sami sebi.

Bogu najmanje.

Još gore.
Oni, zapravo, Boga mrze
.

Zašto?

Zato što je stvorio toliko naroda i toliko vjera.
A trebao je valjda stvoriti samo njih
.

Njihove narode.
I njihove religije.

Zato siluju, pale i ubijaju sve što nije njihovo.

A svi ljudi su Božja djeca, zar ne?

Zato je, mjereno nebeskim mjerilima, samo ateista Tito bio istinski Bog.
Volio je sve ljude i sve narode
.

I oni njega.
I još uvijek ga vole.

  • Sjetimo se samo onog beogradskog, poratnog grafita za vrijeme Miloševića:
  • Bravar je bio bolji.
  • Kratko i jasno.

Ili rezultata one hrvatske ankete u kojoj je Tuđman ostao Titu ispod koljena.

Jer, kako neki od njih rekoše – “narod zna”.

Točno: narod zna!

Pa zašto se onda narod koji zna optužuje, tuče, hapsi, maltretira???
Naziva narkomanima, huliganima, banditima, plaćenicima …

Zašto?

Upravo zato.
Zato – što zna.

A zna ko je jučer bio, a ko danas nije za – narod.
Otuda one Titove slike i transparenti …

A oni!
Ko su oni ???

Evo mogućeg odgovora iz 8–9 stoljeća.
Nađoh ga u priči o ocu algebre al-Khwarizimiju, koji je govoreći o čovjeku rekao otprilike ovo:
Ako je čovjek moralan njegova vrijednost je 1
Ako je usto šarmantan dodajemo toj jedinici nulu.
Sada je njegova vrijednost 10
Ako je i bogat dodajemo još jednu nulu
Njegova vrijedost sada je 100.
A ako je uz sve to i plemićkog porijekla njegova vrijednost s novom nulom je 1.000
Ali, ako taj nekad i negdje izgubi moral pada ona jedinica.
Ostaju samo nule iza nje.
Nule koje nikome, ništa,  i nigdje ne vrijede.

Dakle, to su oni.
Ljudi bez morala.
NULE.

Tito je bio i ostao moralan.
Bio i ostao moralna vertikala.
Ona jedinica bez koje nule nemaju nikakvu vrijednost.

O tome se radi.

Ali, da se sad, nakon ovih brojeva, jedinica i nula, poigramo malo slovim

N – kao nacionalista
N – kao ništica
N – kao nula

Odnosno:

B – kao Bog.
B – kao Broz.

Josip Broz
Josip Broz Tito.

Treba li još nešto da se kaže?

Ne treba!
Ali hoću!

Činim to didaktički, radi težine i boljeg razumijevanja – dosad izrečenog.

Nisam nikada nikome pripadao.
Ni strankama, ni partijama.
Pa ni Titovoj.

Nisam nikad bio član Titove partije.
To je puka životna činjenica
.

Niti zbog toga žalim.
Niti se time hvalim.

To je tako!

Ali, da Josip Broz ustane ja bih ga prvi, u znak poštovanja, zagrlio.

Zagrlio kao čovjeka kod koga nije bilo ni žednih, ni gladnih.
Ni obespravljenih,
Ni golih, ni bosih
.

I za vrijeme koga je ova zemlja bila cjelovita i ravnopravna država jedne federacije.
Titove federacije.

Danas, bez Tita, Bosna postoji samo na papiru.
I zato bih, da ustane, Josipa Broza prvi zagrlio.

Zbog ljudi.
I u ime ljudi
.

Zbog Bosne.
I u ime Bosne.

I u inat fašistima.
Neofašistima u etno-fraku.

Zato svoju komparativnu priču završavam Titovim demokrtaskim i civilizacijskim, i nažalost, danas još uvijek aktualnim pozdravom:

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Pogledajmo istini u oči

Hrvatsku su stvorili Tito, partizani i UDBA, a ne hrvatski branitelji!

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC / tj

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC /

Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srceparajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske

Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on ist čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.

Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.

Što je Tito učino za Hrvatsku?

A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.

Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.

Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.

Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.

Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.

Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.

Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.

Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.

Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

1991. je nastalo još 20 država

Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružijem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničar Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.

Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Kreleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.

Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školstvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku koja je ovakva kakva je, to je već drugo pitanje…

T I T O

Tita možete da mrzite, ali da je bio gospodin čovjek — ne možete da mu osporite (FOTO)

  •   

Maršalov lijecnik iz druge polovice sedamdesetih godina, dr Aleksandar Matunović, tvrdi da su Brozove navike i stil života, način ponašanja i pokreti, dokaz da on može biti samo izdanak kakve aristokratske porodice. U pitanju je, naravno, potpuno proizvoljna ocjena koja polazi od pogrešne pretpostavke da čovjek ne može da se ponaša uljudno i prefinjeno bez plemenitog porijekla

Josip Broz Tito sa vijetnamskim predsednikom Ho Ši Minom u Beogradu 1957. godine. Foto: Wikimedia Commons/Stevan Kragujević

Da je Josip Broz Tito bio neka neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa, ljudi bi ga danas prozivali da je bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa. Drugim riječima, da je bio kao Hruščov, koji odgovara ovom opisu po praktično svakoj riječi, ljudi bi ga prozivali što je bio kao Hruščov. Pošto Josip Broz Tito nije bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa, ljudi ga prozivaju zato što nije bio neka neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa.

Shvacate lišta hoćemo da kažemo ovim beskrajnim ponavljanjem činjenice da “najveći sin naših naroda i narodnosti” (kako su ga nekada Jugoslaveni zvali) nije bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa? Hoćemo da kažemo da su ljudi nakon raspada Jugoslavije odlučili da ga prozivaju ma kakav da je bio.

Naravno, samorazumljivo je to, da niko normalan nikoga ne može da proziva zbog kulturnosti, manira i dobrog ukusa, zbog čega je to uvijeno u nešto mnogo ozbiljnije: naime, to je alat koji služi da se dovede u pitanje njegov identitet, kao da je potpuna naučna fantastika to što je rođen u Kumrovcu u Zagorju od hrvatskog oca Franje Broza i slovenske majke Marije rođene Javeršek.

Josip Broz Tito, predsjednik Jugoslavije, na željezničkoj stanici u rodnom Kumrovcu maja 1961. godine. Foto: Wikimedia Commons/Flodur44

Maršalov lijecnik iz druge polovine sedamdesetih godina, dr Aleksandar Matunović, tvrdi da su Brozove navike i stil života, način ponašanja i pokreti, dokaz da on može biti samo izdanak kakve aristokratske porodice. U pitanju je potpuno proizvoljna ocjena, da čovjek ne može da se ponaša uljudno i prefinjeno bez plemenitog porijekla, a u sebi ima i izvjesnu dozu rasizma.

Zatim imamo ljude koji kažu kako je dokaz da Tito nije Tito to što je znao da svira klavir jer, gdje je on mogao  naučit  svirat klavir. Tek je to nebuloza: kao prvo, znamo da je Broz  sviranje na pijanu naučio od majčinih roditelja u slovenskom selu Podsreda, prije svega od djeda Martina čiji je ljubimac bio, kao drugo, zašto pobogu ne bi mogao  znati  svirati pijano (?!).

Josip Broz Tito šeta sa nemačkim kancelarom Vilijem Brantom 11. oktobra 1970. godine u Bonu, tada privremenim sjedištem Zapadne Njemačke prije ujedinjenja. Foto: Wikimedia Commons/Bundesarchiv, B 145 Bild-F032669-0029 / Wegmann, Ludwig / CC-BY-SA 3.0

Ovo je u vezi sa još jednim “dokazom” koji je nevezan za njegovo gospodstvo, ali ga valja pomenuti:naime, mladi Josip je slovenski jezik naučio prije hrvatskog sa kojim se susreo tek kada se vratio u Kumrovec da pođe u školu, a pritom je i hrvatski koji je savladao u djetinjstvu bio teška zagorska kajkavica.

Zašto je to važno? Zbog krajnje stupidne studije američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) koja je tvrdila da Titu hrvatski nije bio maternji, a da nije uzela u obzir činjenicu da je slovenski bio prvi jezik kojim se služio te da je  kajkavica čak vrlo i bliska slovenskom.

Josip Broz Tito i Richard Nixon na travnjaku ispred Bijele kuće 28. oktobra 1971. godine, za vrijeme predsjedavanja  ovog republikanca. Foto: Wikimedia Commons/U.S. National Archives and Records Administration

Kajkavicu je Broz govorio perfektno što ne ostavlja prostor razumnoj sumnji u njegovo zagorsko porijeklo (a i sluzbeni srpskohrvatski je govorio odlično, bolje od mnogih koji ga danas sumnjiče za nejugoslavenstvo).

Čak ni informacija da je nakon njegove smrti, u misterioznoj kožnoj torbici od koje se navodno nije odvajao, tobože otkriven austrougarski spisak poginulih iz jedne bitke u Galiciji na kojoj se nalazilo ime “Josip Franjo Broz” — nije, niti može biti dokaz da Broz nije Broz.

Rosalin Carther, Josip Broz Tito i Jimie Carther na travnjaku ispred Bijele kuće 7. marta 1978. godine, za vrijeme predsjedavanja ovog demokrate. Foto: Wikimedia Commons/U.S. National Archives and Records Administration

Kao prvo, postoji toliko “teorija” o datumu smrti “pravog” Broza da se čini da je taj čovjek bio supermačka jer je imao više od devet života; sama činjenica da svaki pseudoistoričar želi da privuče pažnju i zaradi pare izmišljajući neku svoju verziju o trenutku kada je “lažni” Broz zamjenio “pravog”, dovoljna je da se sve te priče odbace kao gluposti kakve jesu. Kao drugo, ljudi se u svakom ratu redovno greškom proglašavaju mrtvima uslijed kaosa koji vlada na bojištu i oko njega. Konačno, kao treće, ako Josip Broz nije bio Josip Broz, nije postojao nijedan razlog da čuva taj dokument: da Broz nije bio Broz, taj lažni Broz bi papir momentalno spalio, ne bi ga držao u kožnoj torbici i izlagao se bespotrebnom riziku da bude raskrinkan.

Zapravo, ako je taj dokument Tito stvarno čuvao onda je on konačni dokaz da je osoba koju znamo kao Josipa Broza zaista bio Josip Broz, jer bi samo Josip Broz imao motiv da čuva spisak poginulih na kojem se nalazi ime Josipa Broza. Pa, svako bi takav papir sačuvao kao životni kuriozitet, za uspomenu, da ga podsjeća na prolaznost i privremenu pobjedu nad smrću!

Prema tome, Josipa Broza danas svako može da mrzi, ali niko ne može negirati da je bio gospodin čovjek, što se iz priloženih fotografija jasno vidi.