Category Archives: Uspomene

Bosanska svakodnevnica

Pitamo se dali je u Hrvatskoj bolje?

  • Pođimo od činjenica.

U ovoj zemlji danas, je 555.000 nezaposlenih (49% nezaposlenost). Odnosno, 50% stanovništva živi na granici siromaštva. I još 700.000 onih koji žive ispod granice siromaštva. Plaće onih koji rade su mizerne, i najmanje u regiji, tako da je BiH  zemlja sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, odnosno spada u 13 najjadnijih zemalja svijeta.

U isto vrijeme, bh. političari imaju evropska primanja, a 90 multimilionera raspolaže bogatstvom od 9 milijardi dolara.

To su samo neke od životno poraznih činjenica koje tjeraju građane ove zemlje na građansku pobunu i demonstracije.

Demonstrirati znači pokazivati i javno iskazivati negodovanje političke naravi. Još preciznije, demonstrirati znači izraziti društveno raspoloženje želje ili zahtjeve Evo dva tipična zahtjeva sa transparenata bh. demonstracija:

Zaustavite pljačke
narodne imovine

Dosta lopovluka
kriminala
korupcije
nepotizma

Dakle: pljačka kriminal korupcija nepotizam pojmovi su sa transparenata koji naše današnje društvo opisuju kao pokvareno društvo. Kao društvo nepravde, kriminala i korupcije. Društvo nezaposlenosti, bijede i gladi.
A nepravda glad i bijeda ubijaju.
Uskraćuju pravo na život.
I to je njima, vlastima, sasvim normalno. Oni, uprkos svoj dubini i širini nesnošljive krize, javno tvrde da razloga za proteste i pobunu nema.
Lažu!

Jer, ovdje se radi o pljačkom uskraćenom pravu naroda na egistenciju i životne elementarnosti. Protestirajući narod samo traži da mu se vrati ono što mu je prevarom (tranzicijom, privatizacijom) ukradeno. O tome najbolje govori sljedeći transparent:

30 godina radi
pa umri od gladi.

Prestanite narod braniti
Počnite ga hraniti.

Nećemo biti robovi!
Ostavke bando!

Šta je tu nejasno?
I šta je tu bezrazložno?

Narod traži samo to da radi, i da živi od svog rada. Jer bez rada nema normalnog života. A nenormalan život – nije život. Dakle, osim životne radi se još i o ugroženosti dostojanstva časti i ponosa naroda.

Obespravljen i gladan narod je  samo živi još nesahranjeni mrtvac. Mrtvac koji hoda i tražeći ostavke svojih dželata demonstrira protiv vlastite smrti. O tome se radi.

U toj nespremnosti da umre od gladi progovara narodno sjećanje. Sjećanje na nešto bolje i želja za povratkom toga boljeg. Progovara nostalgija. Iz nostalgije govore utučenost, gorčina i žal za onim prošlim, lijepim i ugodnim.
Loša sadašnjost, čini da, dobra prošlost postane jedina mjera naše budućnosti.

Otuda na protestima ona plavo-bijelo-crvena zastava. Titova trobojka RBiH sa petokrakom kao neporeciva i simbolički jasna slika bolje i ljudskije prošlosti. A Maršalove slike nijemi su izraz želja i htijenja nekad slobodnih građana, a danas uvrijeđenih, gladnih i poniženih etno-podanika.

Svo njihovo dobro živi sada još samo u sjećanju.
Ali, budimo realni kritički i ljudski odgovorni
.

Izvan patetike i pretjerivanja bilo koje vrste, recimo sljedeće:

Sistem za kojim ljudi žale nije bio savršen.
Jer, ništa na svijetu nije savršeno.
Nije bio ni odličan.
Malo je toga odličnog na ovoj planeti.
Ali, bio je to dobar sistem.
Solidan sistem.
Čak vrlo dobar.
I ljudski pošten.

Toliko pošten da bi čak  i  da je 100 x bio gori još uvijek bio bolji od ovoga u kome danas jesmo. Ovaj je neshvatljivo loš. I uz sve to krajnje licemjeran.

Jednom riječju užasan.

A dobro i užasno ne mogu se porediti.
Kao što se ne mogu porediti Nebo i Zemlja; ili Bog i Šeširdžija.

Danas vladaju lažni Bogovi, odnosno nadmene etno-šeširdžije.
Još tačnije – etno-šićardžije, za koje je Josip Broz Tito bio i ostao istinski Bog
.

Ateistički Bog.

Ali uprkos neskrivenom ateizmu bio je:

Bog poštenja,
Bog pravde
Bog dostojanstva,
Bog humanizma.
Bog obuvenog, odjevenog i sitog naroda.

U Titovo vrijeme nije bilo lažnih narodnih kuhinja. Svako je imao svoju kuhinju u svojoj kući i u svom stanu. I jeo pet puta dnevno Šta je htio i koliko je htio. Od mesa do banana. Danas zajedno s psima lutalicama jede otpatke iz kontejnera. A ako neko ima sreće da dospije na spisak tzv. “narodne kuhinje”, dobije jedan blijedi prozirni vodenasti čorbuljak dnevno.

Ali to je samo materijalna, opipljiva slika, današnje narodne bijede.

Narodnog poniženja.
Postoji i ona druga.

Duhovna.
Maloumna.
Besmilena.

Bijeda nad bijedama.

Da podsjetim na ono što današnji etno-vlastodšci svjesno i planski guraju u zaborav:

U vrijeme Titovog ateizma, niko nikome nije dirao ni crkve ni džamije.
Niti je iko ikome skrnavio groblja.
Niti napadao sveštena lica.

Ljudi su poštovali i Boga i ljude.
I vjerovali jedni drugima.

Danas niko ne vjeruje nikome.
I niko ni u šta.

A svi zajedno, najmanje u Boga.

Uključujući i vjerske zajednice, koje svojom šutnjom o nepravdi i pljački naroda u kojoj i same učestvuju, zapravo pljuju na moral i dobre običaje. A time i na samog Boga. Jer čovjek nije ono šta govori nego ono šta radi. A samozvani etno-čuvari i vjerske zajednice zajedno s njima, niti govore niti rade dobro.

Biblija bi rekla:
Bože oprosti im, ne znaju šta rade
.

Biblija se tako prešutno poziva na Božju dobrotu.
Jer Bog je dobar.
Ne sporim.

Ali zaboravlja se da je Bog, ne samo dobar, nego i pravedan.

Kao dobar oprostiće mnogo toga.
Kao pravedan neće baš sve.

Zato se ja pozivam na Božju pravednost:
Bože kazni ih jer dobro znaju šta rade.

Konačno, Bog na zemlji je narod a ne vlast. I ovim protestima narod ustaje u ime prava i pravde. A protiv krimanalne vlasti. Narod traži kaznu tj. ostavke. Ostavke onih koji su svojom pljačkom digli ruku na sve:

Na pravo.
Na pravdu.
I na istinu.

Tuku nedužan i gladan narod.
I zato narod slikama i transparentima priziva svog dobrog i pravednog zemaljskog Boga.
Priziva Tita.
U tome je jedini smisao pojave Titovih zastava i Titovih slika na protestima.

One su slike sjećanja na dobro.

Umjesto da im priča o raju na nebu, Tito je ljudima pravio raj na zemlji.
Raj svima.
Svim ljudima, i svim narodima:

besplatno školstvo
besplatno zdravstvo
besplatni putevi
besplatna radnička
odmarališta

 Sve po principu one narodne: “Uzmi Šemso koliko ti drago”.

Radi
gradi
školuj se
odmaraj
uživaj

I etno-prevaranti prave raj na zemlji. Ali, ne za narod, nego – za sebe. A gladnom, nezaposlenom, neškolovanom i umornom narodu obećavaju onaj nebeski. Jer sami ne vjeruju u njega. Onome ko stvarno vjeruje u nebeski, raj na zemlji je nepotreban.

Čak štaviše.

Vjera uči da se nebeski raj i dženet zalužuju skromnim i ubogim življenjem ovdje, na zemlji.

A pogledajmo njih kako žive:

paretine
kućetine
viletine
bazenčine
autešine
helikopteri
avioni

Imaju sve.
Raj na zemlji.

Ni traga vjerskoj skromnosti ni smjernosti.
A Bog im ne silazi s usta.

Ovo je zemlja religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju.
A ustvari ne vjeruju nikome.
Ni sami sebi.

Bogu najmanje.

Još gore.
Oni, zapravo, Boga mrze
.

Zašto?

Zato što je stvorio toliko naroda i toliko vjera.
A trebao je valjda stvoriti samo njih
.

Njihove narode.
I njihove religije.

Zato siluju, pale i ubijaju sve što nije njihovo.

A svi ljudi su Božja djeca, zar ne?

Zato je, mjereno nebeskim mjerilima, samo ateista Tito bio istinski Bog.
Volio je sve ljude i sve narode
.

I oni njega.
I još uvijek ga vole.

  • Sjetimo se samo onog beogradskog, poratnog grafita za vrijeme Miloševića:
  • Bravar je bio bolji.
  • Kratko i jasno.

Ili rezultata one hrvatske ankete u kojoj je Tuđman ostao Titu ispod koljena.

Jer, kako neki od njih rekoše – “narod zna”.

Točno: narod zna!

Pa zašto se onda narod koji zna optužuje, tuče, hapsi, maltretira???
Naziva narkomanima, huliganima, banditima, plaćenicima …

Zašto?

Upravo zato.
Zato – što zna.

A zna ko je jučer bio, a ko danas nije za – narod.
Otuda one Titove slike i transparenti …

A oni!
Ko su oni ???

Evo mogućeg odgovora iz 8–9 stoljeća.
Nađoh ga u priči o ocu algebre al-Khwarizimiju, koji je govoreći o čovjeku rekao otprilike ovo:
Ako je čovjek moralan njegova vrijednost je 1
Ako je usto šarmantan dodajemo toj jedinici nulu.
Sada je njegova vrijednost 10
Ako je i bogat dodajemo još jednu nulu
Njegova vrijedost sada je 100.
A ako je uz sve to i plemićkog porijekla njegova vrijednost s novom nulom je 1.000
Ali, ako taj nekad i negdje izgubi moral pada ona jedinica.
Ostaju samo nule iza nje.
Nule koje nikome, ništa,  i nigdje ne vrijede.

Dakle, to su oni.
Ljudi bez morala.
NULE.

Tito je bio i ostao moralan.
Bio i ostao moralna vertikala.
Ona jedinica bez koje nule nemaju nikakvu vrijednost.

O tome se radi.

Ali, da se sad, nakon ovih brojeva, jedinica i nula, poigramo malo slovim

N – kao nacionalista
N – kao ništica
N – kao nula

Odnosno:

B – kao Bog.
B – kao Broz.

Josip Broz
Josip Broz Tito.

Treba li još nešto da se kaže?

Ne treba!
Ali hoću!

Činim to didaktički, radi težine i boljeg razumijevanja – dosad izrečenog.

Nisam nikada nikome pripadao.
Ni strankama, ni partijama.
Pa ni Titovoj.

Nisam nikad bio član Titove partije.
To je puka životna činjenica
.

Niti zbog toga žalim.
Niti se time hvalim.

To je tako!

Ali, da Josip Broz ustane ja bih ga prvi, u znak poštovanja, zagrlio.

Zagrlio kao čovjeka kod koga nije bilo ni žednih, ni gladnih.
Ni obespravljenih,
Ni golih, ni bosih
.

I za vrijeme koga je ova zemlja bila cjelovita i ravnopravna država jedne federacije.
Titove federacije.

Danas, bez Tita, Bosna postoji samo na papiru.
I zato bih, da ustane, Josipa Broza prvi zagrlio.

Zbog ljudi.
I u ime ljudi
.

Zbog Bosne.
I u ime Bosne.

I u inat fašistima.
Neofašistima u etno-fraku.

Zato svoju komparativnu priču završavam Titovim demokrtaskim i civilizacijskim, i nažalost, danas još uvijek aktualnim pozdravom:

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Šta se smjelo, a šta nije u vrijeme Jugoslavije

Kako je bilo u bivšoj zajedničkoj državi, šta se u njoj smjelo, a šta nije, pitali smo građane i javne ličnosti.

Piše:

Branimir Bradarić

Političari često govore kako se u staroj državi nije smjelo reći da si Hrvat, ići u crkvu ili biti izvan Saveza komunistaReuters – Ilustracija

Od raspada bivše države i stvaranja neovisnih država na prostoru nekadašnje SFRJ građani svako malo imaju priliku slušati o tome što je u vrijeme komunizma na ovim prostorima bilo zabranjeno i što se nije smjelo raditi i govoriti. O tome najčešće govore predstavnici novih političkih elita i onih koji su na vlasti u određeno vrijeme.

Između ostaloga govorili su o tome da se, primjerice, nije smjelo reći da si Hrvat, da se ide u crkvu, a zabranjeno je bilo i bilo kakvo političko djelovanje koje nije bilo unutar tadašnjeg Saveza komunista. Tvrde i kako se nisu smjele pjevati brojne pjesme, da se moralo paziti što se govori, kakvi vicevi pričaju, koga proziva kao i da je za svaku dužnost i funkciju nužno bilo članstvo u Savezu komunista.

Prema njihovim riječima za svaki od tih prekršaja prijetio je zatvor, a kao dokaz tome navode i brojne primjere osoba koje su radi toga završile „iza rešetaka“.

Nije se smjelo reći da si Hrvat?!

Takvim tvrdnjama u nekoliko navrata pridružila se i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja je u izjavama medijima prisjećala se života u bivšoj Jugoslaviji.

“Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”, rekla je Grabar Kitarović u intervjuu austrijskom dnevniku Kleine Zeitung.

Od strane Grabar Kitarović građani su doznali i kako u vrijeme kada je odrastala nije bilo raznih vrsta jogurta.

“Odrasla sam u komunizmu i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, riječi su Grabar Kitarović.

Posljednji u nizu takvih slučajeva zabilježen je kada je tijekom posjete 54. Festivalu kajkavskih popevki u Krapini predsjednica zaželjela pjesmu “Došel bum doma sel si bum pod brajde”. Prema riječima Grabar Kitarović radi se o pjesmi koja se “pjevala s vojnicima u Afganistanu jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje”.

Ubrzo su hrvatski mediji predsjedničine tvrdnje demantirali navodeći bezbroj promjera kako se uvijek smjelo reći da je osoba Hrvat što su potkrijepili i s brojnim dokazima. Kada je riječ o nedostatku raznih vrsta jogurta doznalo se kako je Jugoslavija imala barem 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira. Nije dobro ispalo niti sa zagorskom popevkom koja je, prema podacima ZAMP-a, nastala 1999. godine.

O tome što se i kako radilo u vrijeme komunizma u bivšoj SFRJ, što se sve smjelo, a što nije, čega je bilo tih godina, a čega nije razgovarali smo i s nekim od svjedoka toga vremena.

Zatvor radi razgovora

Tako Vukovarac Danijel Rehak, bivši vukovarski branitelj i danas predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kaže kako je i prije raspada SFRJ uvijek govorio da je Hrvat i da radi toga nikada nije imao problema. 

“Nisam nikada potencirao to što sam Hrvat niti sam to krio. Radi toga nisam imao nikakvih problema i bio sam sa svima dobar. Išao sam i u crkvu. Radio sam kao profesor u školama iako nisam bio član Saveza komunista. To mi nije bila smetnja i kada sam postao rukovoditelj sportskih objekata u Borovu”, kaže Rehak.

Dodaje i kako se na neka odgovornija mjesta uvjetovalo da je osoba član Saveza komunista ali i kako se slično radi i danas jer teško da osoba “zasjesti” u neku fotelju državne tvrtke ili ustanove a da nije član vladajuće stranke ili koalicije. Prisjetio se i primjera poznanika koji je završio na nekoliko mjeseci u zatvoru radi toga što je pričao u društvu.

“Sjedili su za stolom kada je on rekao kada bravar može voditi državu zašto to ne bi mogla raditi liječnica. Nije spominjao nikakva imena ali ga je netko prijavio i povezao s Titom. Radi toga je završio u zatvoru na nekoliko mjeseci. I nije jedini. Bilo je masa takvih slučajeva jer su govorili o Titu, državi… Neki su završili u zatvoru i radi pjesama ili viceva. Bilo je svega”, kaže Rehak.

Prisjeća se i nestašica iz ’80-ih godina kada nije bio deterdženta za rublje, kave, a s obzirom da su vladale nestašice benzina vozilo se po principu “par–nepar”. Bilo je i restrikcija električne energije.

“Glupo je reći kako je onda bilo nešto bolje nego danas i da se bolje živjelo. Sve je danas bolje, a to je i normalno. Više je novaca, vozimo bolje aute, imamo sve bolje. To nije samo u Hrvatskoj ili zemljama bivše Jugoslavije nego je tako svagdje na svijetu i to je normalno”, ističe Rehak.

Poželjno članstvo u Savezu komunista

Tih vremena sjeća se i jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika Ante Nobilo koji je prije raspada SFRJ obnašao dužnost zagrebačkog okružnog tužitelja. Niti on u to vrijeme nije krio da je Hrvat dok u crkvu nije išao jer je ateista. Priznaje i kako je bio član Saveza komunista Hrvatske.

“Nikada nisam krio da sam Hrvat, a to se moglo vidjeti i po biografijama gdje se jasno isticalo tko je koje nacionalnosti. Postojali su i popisi stanovništva gdje je sve bilo definirano pa i nacija, vjera i slično. Uostalom gledalo se i da sve nacije budu zastupljeni pa je i to bilo važno. Kada je riječ o članstvu u Savezu komunista Hrvatske, to je bilo poželjno za neku funkciju u društvu i ja sam postao član po izlasku iz vojske i kada mi je sugerirano da bi bilo dobro da član kako bih mogao postati tužitelj”, kaže Nobilo dodajući da bez članstva u Savezu komunista nije bilo teorije da se može postati direktor u nekoj državnoj tvrtci.

Kada je riječ o crkvi kaže kako su mnogi išli i da radi toga nije bilo problema. Najopasnije je bilo kritizirati Tita i zalaganje za protuustavno rušenje postojećeg sustava posebno ako je ono u sprezi s nekim imigrantskim organizacijama.

“Kod takvih situacija postojala je velika opasnost od suda i zatvora iako je tih ’80-ih godina, poslije smrti Tita, sve to bilo daleko manje. Ni ne sjećam se nekih velikih slučajeva tih godina jer je kritika Tita tada postala bespredmetna. Nažalost, iskopirali smo ono najgore iz socijalizma tako da niti danas bez stranačke knjižnice nema napredovanja”, ističe Nobilo.

I on se sjeća raznih nestašica koje su bile svakodnevnica nekoliko godina u vrijeme ekonomske krize u Jugoslaviji za koje kaže da su trajale nekoliko godina ali i da je prije i poslije toga se normalno živjelo.

“Kada je riječ o Hrvatskoj često kažem da je kod Hrvata u većini vlada domobranski duh i da se prilagođavaju vremenu. Tu nije bilo nekog specijalnog otpora niti pokušaja rušenja sustava nego više popravljanje uočenih grešaka”, smatra Nobilo.

Puno neistina

Hrvatskoj javnosti Stjepan Mesić poznat je i kao predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, ali i predsjednik Vlade, Sabora, kao i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Oni bolje poznavatelji njegovog lika i djela znaju i kako je 1967. godine, kao neovisan građanin, postao gradonačelnik Orahovice i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske. Između ostaloga pokrenuo je i građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam. Zbog svoga rada i djelovanja odslužio je i godinu dana u zatvoru Stara Gradiška.

“Danas se svašta priča, pri čemu je mnogo toga neistina. Za mene se znalo da sam Hrvat i da sam nekoliko puta kumovao na krstitkama djece. To govori da su ljudi bez problema išli u crkvu. U stvari, išao je tko je želio, a tko nije – nije. Prvi sam u SFRJ kandidirao se kao neovisni građanin i pobijedio. Isto tako postojalo je na desetine različitih vrsta jogurta. Ovo što se danas priča, kao i godinama unazad, najblaže rečeno je neistina.

Jugoslaviju treba razlikovati od zemalja koje su bile pod SSSR-om. Vjerujem da je u vremenu od 1945. do 1948. godine, odnosno razlaza sa Staljinom, bilo neko sasvim drugačije vrijeme. Međutim, od tada je Jugoslavija krenula jednim sasvim drugim smjerom i to se vidjelo po svemu u državi”, kaže Mesić.

Nije bilo građanskih sloboda, ali…

Ne krije kako je bilo dosta toga ipak reducirano, odnosno, kako kaže, da nije bilo dovoljno građanskih sloboda.

“Moralo se biti jako oprezan da se ne uvrijedi neka druga nacionalnost i djelovati protiv Ustava. Nije se smjelo govoriti protiv Tita, pjevati nacionalističke pjesme posebno ako se one mogu shvatiti onako kako ne treba. Slobode su, htjeli to priznati neki ili ne, bile malo reducirane ali daleko od toga što danas mnogi govore. Vladala je nešto čvršća ruka.

Ne smije se zaboraviti koliko je SFRJ bila naprijed u odnosu na druge socijalističke države kao i da smo vrlo rano počeli razvijati turizam. Trebamo se svi sjetiti samo vrhunskih sportaša, umjetnika i svih drugih koji su djelovali u to vrijeme. Poznato je i kako su djelovali vrsni novinari u SFRJ koji nisu bili članovi partije. Masa liječnika je svoje postdiplomske studije završila u inozemstvu od kojih su i danas mnogi aktivni pa i u politici”, kaže Mesić.

Podsjetio je i na činjenicu da je na sprovodu Josipa Broza Tita 1980. godine bilo 150 svjetskih državnika što, kako je rekao, dovoljno govori o ugledu bivše SFRJ u svijetu. Zbog svega toga smatra kako bi bilo dobro da djeca u školama uče o činjenicama i nauče razmišljati svojom glavom.

“Tada ćemo svi znati više i baratati činjenicama, a ne govoriti neprovjerene stvari u dnevno-političke svrhe i radi nekakvih svojih osobnih ambicija”, zaključio je Mesić

Zaboravljeni heroji

Zagreb – grad heroj

Zagreb je s okolicom u početku rata imao oko 300.000 stanovnika. Svaki šesti, odnosno njih 50.000 učestvovalo je u Narodnooslobodilačkoj borbi. Od tog broja poginulo ih je, u gradu na ulicama, u zatvorima i logorima ili u partizanskim jedinicama više od 20,000. Među poginulim Zagrepčanima bilo je 4.000 članova KPJ i SKOJ-a.

Osamdeset i devet Zagrepčana proglašeno je narodnim herojima. Šest stotina Zagrepčana nosioci su Partizanske spomenice 1941. godine.

Uručujući Orden narodnog heroja gradu 16. septembra 1975. godine predsjednik SFRJ, Josip Broz Tito, koji je takođe jedan od glavnih nosilaca revolucionarnog pokreta ovoga grada, rekao je:

Orden narodnog heroja kojeg predajem Zagrebu simbolizira priznanje svim učesnicima revolucionarnih zbivanja, svima koji su doprinijeli našoj pobjedi i izgradnji socijalizma, a posebno onima koji su u toj borbi hrabro i nesebično dali svoje živote (―)

.

Ličnosti pokreta otpora i narodni heroji Zagreba

Grobnica narodnih heroja u Zagrebu

Božidar Adžija Marijan Badel Vladimir Bakarić Rajka Baković Stjepan Bubanić Joža Vlahović Vilim Galjer Šišo Ivo Gluhak Janko Gredelj Božidar Dakić Kata Dumbović Vinko Jeđut Zvonimir Kavurić Otokar Keršovani Slavko Komar Rudolf Kroflin Ivan Mečar Vladimir Nemet Braco, Bogdan Ogrizović, Josip Preskar , Ognjen Prica Ivo Lola Ribar Stipe Ugarković Predrag Heruc, August Cesarec Marijan Čavić Ivan Šibl Milan Špalj

Tri mlade djevojke u Zagrebu osudjene od izdajnicko-zlocinackog ustaskog rezima smiju se ispred svoga groba…

Pjesnik s tjeralice

Jevrem Brkovic ni ni slucajno kajkavec.Ali je covek ki je osetil purgersku dobrotu i veliku dusu Zagreba. Pesme koje je napisal za Zagreb i purgere nisu na kajkavskom(same male) Al sem si mislil da ih vredi tu deti

Brković je od onih pjesnika koji je iskazivao građansku i književnu hrabrost podjednako u rodnoj mu Crnoj Gori, uoči posljednjega rata, kada je pošteno progovorio o revanšizmu i nacionalnoj netrpeljivosti polazeći prije svega od premisa crnogorskoga prostora te je otvoreno, kada su se rijetki to usudili, progovorio o etnogenezofobiji. Zatim je s istom hrabrošću osudio agresiju Jugovojske (pa i sudioništvo svojih sunarodnjaka), posebice kada je riječ o Dubrovniku. S istom je humanom ljudskom prkosnošću, spram rušilačkih nagona, nastupao i u egzilu, u Zagrebu, gdje je bio udomljen nakon što je postao pjesnik s tjeralicena popisu za primarnu likvidaciju Miloševićevih milicija. Koliko se srodio s Hrvatskom i Zagrebom, pokazuje i u ovom svom ciklusu pjesama, iako sada s međudržavne distance, ostavši veliki čovjek. Ponajprije kao pjesnik (iako i vrstan romanopisac, dramski pisac, esejist, pamfletist i polemičar), bolno ukorijenjen u iskonsko biće svoga naroda, Brković je znao iskazivati gorštačku mušku snagu, smisao za povjesnicu te za psihologiju društvenoga neuspjeha, moći, slave, uspona i padova. Riječju, znao je čovjeku, gipkim jezikom tradicije, vraćati amputirane dijelove.
                                                                                                                                                            No za Zagrebačke pjesme zaista nisu potrebne metapsihološke interpretacije, one su pune prepoznatljiva života koji kao neki vrijedan predmet iznovice postaje predmet ispitivanja, jer njegove slike stalno izmjenjuju položaj. Brković će i neku zagrebačku erotsku situaciju (dijalog sa ženom) iskoristiti kao povratak u zemlju predaka. Jednostavno postoje pjesnici koji neke stvari rade zbog domovine. Osim što uhu čitača ugađa čitko pitkom erotikom, on u ove pjesme s radošću unosi vedutski vokabular Zagreba, crpeći snagu iz osobnih iskustava. Ti stilizirani zagrebački motivi odišu, mogli bismo reći, čak skladnom matoševskom formalnom estetikom, ali će usporedba biti potpunija ako u nju unesemo tvoračku snagu, primjerice, Vjekoslava Majera, odnosno sposobnost da se kroz jednostavne vizure viđenja svijeta progovara jednostavno. Zapravo, Brković će uvijek nešto graditi za budućnost, odrješitim emotivnim registrom, da bi se na jednom mjestu okupila samo bitna značenja.
SeadBegović                                                                                                                                                 Zagrebačke pjesme
Jevrem Brković
                                                                                                                                              JEDNOJ ZAGREPČANKI
Gospodična, pakao je moj život cio,
Zagledam se u tvoje oči i vidim:
U ljepšem oku nikad nijesam bio –
I mlad i jak – da se sebi svidim!
Gorda gospo Ilice, vazda odveć žena,
Spoznaj u sebi Onu što nekad bješe moja:
Još si puna rima iz mojih katrena,
Uz to i vitka breza jednog perivoja.
Usud me progna iz zemlje dukljanske,
Te stazama smrti i crnih točaka
Dođoh do ljubavi bezumne, paganske,
Do požudne djevice s Pantovčaka.
Budem li u aleji pjesnika s juga,
S krstačom i imenom bezdomnika,
Vjerujem, ti ćeš, a ne neka druga,
Pobožno pohodit toga bezbožnika!
Znam, iskra će jedna u tebi zaiskrit,
Stoplit tvoje tijelo strastveno i vitko.
Šapnućeš toj krstači da kao taj Skit,
Tajnu tvog erosa ne spoznade niko!
Vratim li se živ u zemlju predaka,
Ili budem sudbe prognanog Horacija,
Svjedoči, mjesto mojih potomaka –
Budi moja Duklja i moja Kroacija!
Zagreb, 16. XI. 1996.
                                                                                                                                                                SJEĆANJE NA VESNU R.
Vesna R., hvala ti za najmlađu mladost,
Bio je to dar i udes poslat sa nebesa.
Ti nikada vidjeti nećeš moju starost,
Ostajem u tebi vitak, bestjelesan!
Biću jednom humka, čempres vitak biću,
A bijah oluja bez vjetra i kiše.
Neka tebi nalik moja jutra sviću,
Ono potonje ponajviše!
Na sve sam naše crtu, točku i kraj,
Znala si: Dukljanin tvoj i to može.
Ti spoznade, draga, i pakleni raj –
Demonu tvom živopisan ispod kože!
Vesna R, od mladosti sam bio mlađi:
Uz tebe stasit i lagan kao krilo laste.
Izađi, djevojčice, u svoj vrt i nađi
Onaj žbun iz kojeg naša breza raste!
Za drugog sam te pravio cijelu,
Budio sva čula strasti raspusne.
Taj će budući na tvome tijelu
Prepoznat moje ruke, oči i usne!
Zagreb, 20. XI. 1998.
                                                                                                                                               ZAGREBU I PURGERIMA
Da u meni nije tog đavlovog inata,
Te žudnje žudnije od svake požude:
Da se vratim međ svoje neljude i ljude,
Već bih bio žrtvom opasna zanata!
Tek sada vidim i pojmim, tek sada,
Zagabrijski su purgeri rođeni moj rod.
Za njih sam pajtaš njihov, za svoje odrod
Sa Istoka ubjegao usred Zapada!
Na Jelačić placu sam kao na Cetinju,
Iz hladne secesije bude riječ odveć blaga.
Znaju Zagrepčanci ko si, znana im je saga
Tvoja dukljanska, i uz gemišt je spominju.
Iz doma u dom – svuda za mene doma:
Uz kapučino u Gradskoj, uz objed i prošek,
Ko da buš tu došel i ostal zanavek –
Da na Mirogoju skončaš svoj roman!
Ako si igda na vanštini bio bogec svoj,
Među purgerima si tri tisuće dana
Kao ne-purger – po svemu purgeru ravan,
Imao svog Tina, Krležu i Zagorkin Perivoj!
2. II. 1998, Zagreb, Klub A. G. Matoš
                                                                                                                                                            VRATIĆU SE!
Moram zbog njih, zbog neprijatelja mojih,
Da ne bi pomislili kako nikad više
Neće rapsoda biti da ih opiše –
Biće sve dok Dukljanin ovaj postoji!
Moram zbog Nje što udes naš podnese:
U mojem će životu sve do kraja
Biti za nju mjesta da ne bi očajna
Klela svoju mladost, što mi je prinese!
Moram zbog Njih, u tren povijesan:
Zbog sinova mojih Balše i Damjana,
Zbog prvorođena unuka Brajana,
Vratiti se tamo đe jedino jesam!
Moram i zbog onih iz roda mojega,
Što zbog mene ne bi ni na groblju kisli.
A bi u kafani pijano pjevali.
Zbog Gorkina groba, razloga boljega,
Ne bi njen Domaš mogao da smisli:
Dosta ste ga, dosta izdajicom zvali!
Zagreb, 2. VI. 1998.
                                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići, ostaviti zemlju i ljude,
Što te uz dobrodošlost, uz osmijeh
Primiše za svojega, da s njima vijek
Dovršiš i vazda Dukljanin budeš?
Kako otići od prijatelja, bez suze,
Od naroda što samo zbog tebe neće
Da se kamenom na tvoj narod meće,
Zbog pohare Konavala i Raguze?
Kako otići iz Ilice, gdje svaki
Šetač, vlasnik butika, zlatar i urar,
Daje ti pozdrav i smiješak na dar –
Za tebe od zlata zlaćeniji nakit!
Kako otići s Jelačić placa, od Bana,
Ne biti više u Gradskom podrumu,
Mislionici purgera i gospona?
Uz kapuciner i konjak, usred dana,
Gdje je Krleža, uz varijaciju umnu,
Pio bocu prošeka uz pjat barbuna!
Zagreb, 3. IX. 1998.
                                                                                                                                                        VRATIĆU SE!
Zbog sunca što ga evo u krvi nosim,
Mjesečine one svud rasute, naške.
Moram, makar sve stopu po stopu unatraške
Hodio do Duklje moje nogama bosim!
Zbog stare jabuke, još starije kruške,
Oraha što je uz Kulu ostario –
Na mojem je rođenju već starac bio –
Zbog Njega i Kule, makar potrbuške!
Zbog ljeta, sunčane jare, neba, zvijezda,
Zbog Lude Mare kad strekne od sunca,
Kad uzjaše jarca, magarca il junca –
I podavi tićad, poruši gnijezda!
Zbog žednog ljeta, presušenih ublova,
Oplićalih rijeka, sprženoga polja,
Zmija otrovnica kad šište i sikću.
Zbog Starca Radosava lova – neulova,
Modrijeh vinograda u selu Doljan:
Kad grožđe djevojke pršte, tamo biću!
Ilica, 8. IX. 1998.
                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići iz jutra u Ilici,
Kad ga prvi tramvaj bučno razbudi?
Kako bez Britanca, pijaca i ljudi,
Svetkovine boja u jutarnjoj slici?
Tu su pitur-majstori, prijatelji stari:
Nedjeljom u ateljeu, uz čašu pića
I kod Dimitrija i kod Vejzovića –
Kod Barišića dok Tomislava kipari!
Kako bez Arežine, Blaže i Marka,
Bez Vita i Ljube, bez Špoljara Mira,
Bez Lepe i Olge, bez Barbierija,
Bez Age Simovića i svega pet zemljaka?!
Kako otići iz tri tisuće dana,
Iz Osam godišta prognanog Crnogorca,
Iz A. G. Matoša, Drageca i Tina?
Otišao, ostao – na tebi je rana
Kao na ratnoj zastavi sa Grahovca:
I Kroacija je tvoja Domovina!
Zagreb, Ilica 81, 21. X. 1998.
                                                                                                                                                    VRATIĆU SE!
Moram, makar ne našao sebe tamo,
Nigdje i ni u kom, osim u orahu,
Možda u Gorkinu potonjem izdahu:
Ne našao sebe ni u sebi samom!
Moram zbog one hrabre glave i ruke,
Što grafitom jednim ustavi vrijeme:
»Vrati se Brkoviću, vrati se Jevreme!«
Vraćam se, brate moj, da mučimo muke!
Moram zbog Zvona Ivanova, zbog Duklje,
Rana Damjanovih i smrti Raonić Saše.
Zbog izdanih i onih što izdaše –
I naš je bol i njihov već ujedno stopljen!
Moram proći Gradom, što se ne okrenu
Kad me gonitelji prognaše nesrećni,
Da ga sačuvam od novog zastiđa!
Razloge za čovještvo naći u svemu,
Samarili nas po konjski i magareći –
Biće Dan praštanja – il’ mi se priviđa!
Zagreb, Ilica 81, 16. II. 1999.
Deset dana prije povratka!

Ne smijemo zaboraviti

Desanka Maksimović: KRVAVA BAJKA

1-a-kb

Krvava bajka

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

Iste su godine
svi bili rođeni
isti su im tekli školski dani
,

na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi bolovali,
i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

A pedeset i pet minuta
prije smrtnog trena
sjedila je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rješavala: koliko može
putnik ako ide pješke…
i tako redom.

Misli su im bile pune
istih brojki
i po svescima u školskoj torbi
besmisleno ležalo bezbroj
petica i dvojki.

Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubnih i ljubavnih
stiskalo se u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo,

da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plavog
dok sve zadatke na svijetu
ne porješava
.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u istom danu.

Dječaka redovi cijeli
uzeli su se za ruke
i sa školskog zadnjeg sata
na strijeljanje pošli mirno,
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi cijeli
istog časa se uznijeli
do vječnog boravišta.

Ova pjesma napisana je o nacističkom zločinu strijeljanja gminazijalaca i djece od kojih je najmlađe bio mali Rom, čistač cipela od tek 11. godina, 1. oktobra 1941. godine u Kragujevcu

T I T O

Tita možete da mrzite, ali da je bio gospodin čovjek — ne možete da mu osporite (FOTO)

  •   

Maršalov lijecnik iz druge polovice sedamdesetih godina, dr Aleksandar Matunović, tvrdi da su Brozove navike i stil života, način ponašanja i pokreti, dokaz da on može biti samo izdanak kakve aristokratske porodice. U pitanju je, naravno, potpuno proizvoljna ocjena koja polazi od pogrešne pretpostavke da čovjek ne može da se ponaša uljudno i prefinjeno bez plemenitog porijekla

Josip Broz Tito sa vijetnamskim predsednikom Ho Ši Minom u Beogradu 1957. godine. Foto: Wikimedia Commons/Stevan Kragujević

Da je Josip Broz Tito bio neka neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa, ljudi bi ga danas prozivali da je bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa. Drugim riječima, da je bio kao Hruščov, koji odgovara ovom opisu po praktično svakoj riječi, ljudi bi ga prozivali što je bio kao Hruščov. Pošto Josip Broz Tito nije bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa, ljudi ga prozivaju zato što nije bio neka neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa.

Shvacate lišta hoćemo da kažemo ovim beskrajnim ponavljanjem činjenice da “najveći sin naših naroda i narodnosti” (kako su ga nekada Jugoslaveni zvali) nije bio neuka i nekulturna prostačina, lišena manira i dobrog ukusa? Hoćemo da kažemo da su ljudi nakon raspada Jugoslavije odlučili da ga prozivaju ma kakav da je bio.

Naravno, samorazumljivo je to, da niko normalan nikoga ne može da proziva zbog kulturnosti, manira i dobrog ukusa, zbog čega je to uvijeno u nešto mnogo ozbiljnije: naime, to je alat koji služi da se dovede u pitanje njegov identitet, kao da je potpuna naučna fantastika to što je rođen u Kumrovcu u Zagorju od hrvatskog oca Franje Broza i slovenske majke Marije rođene Javeršek.

Josip Broz Tito, predsjednik Jugoslavije, na željezničkoj stanici u rodnom Kumrovcu maja 1961. godine. Foto: Wikimedia Commons/Flodur44

Maršalov lijecnik iz druge polovine sedamdesetih godina, dr Aleksandar Matunović, tvrdi da su Brozove navike i stil života, način ponašanja i pokreti, dokaz da on može biti samo izdanak kakve aristokratske porodice. U pitanju je potpuno proizvoljna ocjena, da čovjek ne može da se ponaša uljudno i prefinjeno bez plemenitog porijekla, a u sebi ima i izvjesnu dozu rasizma.

Zatim imamo ljude koji kažu kako je dokaz da Tito nije Tito to što je znao da svira klavir jer, gdje je on mogao  naučit  svirat klavir. Tek je to nebuloza: kao prvo, znamo da je Broz  sviranje na pijanu naučio od majčinih roditelja u slovenskom selu Podsreda, prije svega od djeda Martina čiji je ljubimac bio, kao drugo, zašto pobogu ne bi mogao  znati  svirati pijano (?!).

Josip Broz Tito šeta sa nemačkim kancelarom Vilijem Brantom 11. oktobra 1970. godine u Bonu, tada privremenim sjedištem Zapadne Njemačke prije ujedinjenja. Foto: Wikimedia Commons/Bundesarchiv, B 145 Bild-F032669-0029 / Wegmann, Ludwig / CC-BY-SA 3.0

Ovo je u vezi sa još jednim “dokazom” koji je nevezan za njegovo gospodstvo, ali ga valja pomenuti:naime, mladi Josip je slovenski jezik naučio prije hrvatskog sa kojim se susreo tek kada se vratio u Kumrovec da pođe u školu, a pritom je i hrvatski koji je savladao u djetinjstvu bio teška zagorska kajkavica.

Zašto je to važno? Zbog krajnje stupidne studije američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) koja je tvrdila da Titu hrvatski nije bio maternji, a da nije uzela u obzir činjenicu da je slovenski bio prvi jezik kojim se služio te da je  kajkavica čak vrlo i bliska slovenskom.

Josip Broz Tito i Richard Nixon na travnjaku ispred Bijele kuće 28. oktobra 1971. godine, za vrijeme predsjedavanja  ovog republikanca. Foto: Wikimedia Commons/U.S. National Archives and Records Administration

Kajkavicu je Broz govorio perfektno što ne ostavlja prostor razumnoj sumnji u njegovo zagorsko porijeklo (a i sluzbeni srpskohrvatski je govorio odlično, bolje od mnogih koji ga danas sumnjiče za nejugoslavenstvo).

Čak ni informacija da je nakon njegove smrti, u misterioznoj kožnoj torbici od koje se navodno nije odvajao, tobože otkriven austrougarski spisak poginulih iz jedne bitke u Galiciji na kojoj se nalazilo ime “Josip Franjo Broz” — nije, niti može biti dokaz da Broz nije Broz.

Rosalin Carther, Josip Broz Tito i Jimie Carther na travnjaku ispred Bijele kuće 7. marta 1978. godine, za vrijeme predsjedavanja ovog demokrate. Foto: Wikimedia Commons/U.S. National Archives and Records Administration

Kao prvo, postoji toliko “teorija” o datumu smrti “pravog” Broza da se čini da je taj čovjek bio supermačka jer je imao više od devet života; sama činjenica da svaki pseudoistoričar želi da privuče pažnju i zaradi pare izmišljajući neku svoju verziju o trenutku kada je “lažni” Broz zamjenio “pravog”, dovoljna je da se sve te priče odbace kao gluposti kakve jesu. Kao drugo, ljudi se u svakom ratu redovno greškom proglašavaju mrtvima uslijed kaosa koji vlada na bojištu i oko njega. Konačno, kao treće, ako Josip Broz nije bio Josip Broz, nije postojao nijedan razlog da čuva taj dokument: da Broz nije bio Broz, taj lažni Broz bi papir momentalno spalio, ne bi ga držao u kožnoj torbici i izlagao se bespotrebnom riziku da bude raskrinkan.

Zapravo, ako je taj dokument Tito stvarno čuvao onda je on konačni dokaz da je osoba koju znamo kao Josipa Broza zaista bio Josip Broz, jer bi samo Josip Broz imao motiv da čuva spisak poginulih na kojem se nalazi ime Josipa Broza. Pa, svako bi takav papir sačuvao kao životni kuriozitet, za uspomenu, da ga podsjeća na prolaznost i privremenu pobjedu nad smrću!

Prema tome, Josipa Broza danas svako može da mrzi, ali niko ne može negirati da je bio gospodin čovjek, što se iz priloženih fotografija jasno vidi.

KAKO ZNAŠ DA SI PORIJEKLOM IZ ex-YU

Ostale su samo uspomene

KAKO ZNAŠ DA SI PORIJEKLOM IZ ex-YU?

-Kod vas u kući rakija se koristi za liječenje svih bolesti, za proslave
u svim prilikama i kao losion za masažu.

-Za rođendan su te vukli za uši “da narasteš”.

-Tjedan dana poslije Božića ili Uskrsa još uvjek je za ručak sarma.

-Kada plačeš, nije neobično da ti otac kaže:”Prestani cmidriti, u pizdu
materinu”

-Svako vjenčanje počinje pjesmom “Danas majko ženiš svoga sina”.

-Otac te naziva “idiotom” kada ne znaš napravit ono što i on sam ne zna.

– Mama te je još kao malog naučila da “propuh ubija”.

-Imaš bar jednog rođaka s kojim tvoja obitelj ne razgovara.

-Šališ se na temelju osobne tragedije.

-Imaš bar jednog rođaka koji peče svoju rakiju.

-Misliš da je uglavnom sve neka zavjera.

-Tvoja baka nikada ne prihvaća činjenicu da nisi gladan.

-Kada upoznaš nekog stranca, prvo ga naučiš sve psovke.

-Tvog tatu uvijek bole leđa.

-Kada si mali za rođendan uz poklon obavezno dobiješ i čokoladu!

-Govorili su ti da će ti narasti rep ako piješ kavu kad si mali.

-Plašili su te Babarogom.

-Tvoja mama ima sve lijekove koji bi mogli “zatrebati”.

– Mama ti ne da da piješ hladnu vodu kada si znojan.

-Roditelji ti stalno govore :”…kad sam ja bio u tvojim godinama…”

-Tvoji roditelji urlaju na telefon kada pričaju sa rođacima ili
prijateljima u inozemstvu

-Roditelji te zovu “sine” bez obzira da li si dečko ili djevojčica.

-Udaraš po stolu i razbijaš čaše kada si pijan i veseo.

-Kada ti rečenica :”Nemoj se toliko smijati, oplakaćeš” zvuči razumno.

-Tvoja majka svaki čas izgovara “Hvala Bogu”.

-Čitaš mami i tati ovaj spisak, a oni se zgražavaju i govore “Što lažeš,
nije istina!”.

-Ako sjediš blizu TV-a izgubit ćeš vid.

-Živiš u zemlji gdje je “batina iz raja izašla”.

– Mama trči za tobom da obučeš potkošulju.

-Kada dobiješ poklone koji ti se ne sviđaju, čuvaš ih za poklon nekome.

-DVD, video, daljinski su ti pokriveni folijom, da ne pada prašina po njima.

-Tvoj otac misli da svi Kinezi imaju crni pojas.

-Na svim svadbama je isti meni: “juha, sarma, pečenje, kupus salata,
torte”.

-“Djevojke” oko tebe izgledaju kao da imaju 23, a ustvari imaju 15
godina.

-Voziš bolji auto nego tvoj otac.

-U garaži/podrumu imaš nekoliko (desetina) litara rakije/alkohola i pola
tone otpada.

-Skoro svi koje poznaješ hrču.

-Oba tvoja roditelja su do škole morali pješačit bosi po snijegu, po 5 km
uzbrdo. U oba pravca. Preko kamenja…

-Tvoja mama reže kruh na šnite debljine 5cm.

-Svako ima bezbroj kumova.

-Imaš bar jednog rođaka koji je soboslikar.

-Jedan kruh se pojede za ručak.

-Rakija se pije prije doručka za “cirkulaciju”.

-Zauvijek živiš sa roditeljima.

-Imaš vunene čarape koje ti je isplela baka.

– Mama ti ne dopušta sjediti na betonu zbog prehlade/jajnika.

-Ako si starije dijete, uvjek moraš popustiti jer si “pametniji”.

-Roditelji prebacuju kanal kada su scene ljubljenja na TV-u.

-Kad god su ti roditelji rekli:” Vidjećemo”, nije bilo ništa od toga.