Tag Archives: cro

MORAL PRESTAJE GDJE SILA POČINJE

Autor: dr. sc. Viktor Simončič

Oni koji sramote Hrvatsku prezret će ovo štivo

Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke, a falsifikator putnih naloga i dalje sjedi u Saboru

Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutrašnja ravnoteža, čak i naša egzistencija zavisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu. (Albert Einstein)
Sila i razum su suprotnosti, moral prestaje gdje sila počinje. (Ayn Rand)

Ayn Rand, američka književnica ruskoga podrijetla snimljena 1943. godine

DEMOKRACIJU sam zamišljao kao sredstvo za nastanak moralnijeg društva. Moral kao tkivo koje društvo čini jačim i svjetlijim, kao porculanski sloj na nekoj figurici u staroj vitrini. No kao da je sve postalo nekako suprotno.

Slušam ministra Kujundžića: „Dat ću ostavku ukoliko utvrdim da sam odgovoran”. Naravno da on nije utvrdio svoj dio odgovornosti za događaj kada je u Zaprešiću umro mladić. Da bi to utvrdio morao bi biti visoko moralna osoba. A je li? Neka se propita svako jutro pred ogledalom, svaki puta kad svoju odraz vidi u izlogu… Bez obzira što zaključi, mislim da bi crv grižnje savjesti mogao malo nagristi i njega. Pa naravno da on nije (sam) kriv i nije uopće izravno kriv, ali je suodgovoran. On ne razumije što znači moralna ostavka. Ostavkom se daje poruka kako se odgovorno moraju obavljati sve, a posebno najviše političke funkcije.

Prvi u državi je (su)kriv za sve što se događa

Prvi u državi je u pravilu (su)kriv za sve što se događa. Kriv je i kada djeca nemaju 5 kuna za topli obrok. Usput, sjeća li se još netko toga? Naravno da bi ministar iz pravih demokracija, gdje i sam položaj podrazumijeva visoku moralnost osobe koja ga zauzima, ponudio ostavku. Za slučaj kao u Zaprešiću, ostavku bi prihvatio premijer u najmanje 26 država EU članica. U kojoj državi (osim Hrvatske) ne bi, ne znam. Ostavio sam to kao teoretsku mogućnost.

Ministar Kujundžić nije ponudio ostavku jer postupa sukladno našem stupnju društvene svijesti. On kaže kako nije postavio sustav i imamo ga kakav je, a on i tako smatra da je odličan. Logično je da ne razumije kako možda treba unaprijediti stanje. Zašto bi on bio za nešto odgovoran, kada je sve u skladu s društveno prihvaćenim moralom? Moralom koji se urušava na dnevnoj bazi. Još prije samo nekih 15 godina tadašnja ministrica zdravstva gospođa Ana Stavljenić-Rukavina dala je ostavku zbog nečeg puno manjeg od smrti mladića u Zaprešiću.

Prema Wikipediji moral (ćudoređe, ćudorednost) je u najširem smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose.

Moralna pravila se prilagođavaju vremenu

Kako moralna pravila nisu apsolutno važeća, pa se prilagođavaju vremenu, kod nas su nastala moralna pravila po kojima je prihvatljivo što gotovo nigdje drugdje nije. Mi smo prihvatili da je lopovluk društveno prihvatljiv. Mi smo prihvatili da prepisivanje diplomskog ili inog rada nije ograničenje za visoke državne funkcije. Prihvatljivo je da osuđeni silovatelj ostane uvaženi član političke stranke. Kod nas je prihvatljivo da odgovoran za falsificiranje putnih naloga u kabinetu Vlade i dalje sjedi u Saboru i daje odlučujući glas vladajućoj stranci. Kod nas su prihvatljivi prelasci iz stranke u stranku po principu tko da više. Kod nas je moralno da sud zabranjuje štrajk pilotima, na dan kada druga zrakoplovna kompanija, u borbi za prava radnika, zaustavi pola europskog zračnog prometa. Kod nas je moralno da osuđenog za ratne zločine pozdravljaju ministri sa svečanih tribina. Kod nas je prihvatljivo da se zabrani ojkanje, samo zato jer osim nas ojkaju i drugi…

Oni koji pamte neka druga moralna pravila i oni koji poznaju moralna pravila u razvijenim demokracijama teško prihvaćaju da je navedeno postalo prihvatljivo. Neki šute, neki se tu i tamo jave komentarom, njih 5 (slovima pet) protestira pred Ministarstvom zdravstva protiv bahatog ministra, a nemali broj dnevno puni autobuse odlazeći u neko moralnije okruženje.

“Zašto se ne ponosite činjenicom da ste se među prvima digli protiv fašizma!?”

U subotu rano popodne sam prošetao psa Zaru. Zaustavila me mlađa Japanka. Govori tečno hrvatski. Na ovim prostorima je radila u diplomaciji. Sad je profesorica na Tokijskom sveučilištu. Ovo sam saznao nakon njenog pitanja: „Gdje mogu vidjeti partizanski spomenik?”. Odgovorio sam joj da se zabunila, jer u Sisku ne postoji više niti jedan (ili postoji jedan skriven?) spomenik partizanima. Ne zna da se samostalnost države ovdje slavila uklanjanjem spomenika borcima protiv fašizma. Zna se, u micanju su prednjačili oni koji su te spomenike ranije postavili i slavili. Znala je nešto o prvom partizanskom odredu i Brezovici. Ponudio sam da joj pokažem spomenik.

Na skretanju sa glavne ceste iznenadio me novopostavljeni veliki križ. Izvođač je pazio da izgleda staro, kao da tamo stoji barem 100 godina, a ne samo koji tjedan. Upozorava na tisuće mrtvih koje su u šumi Brezovica navodno pobili partizani, iako to nema veze s povijesnim činjenicama. Spomenik je postavljen kao jedan u nizu prekrajanja povijesti. Odvezli smo se do spomenika. Kako od 22. lipnja i nije prošlo puno vremena, oko spomenika je pokošeno. Nigdje napisa o kakvom se spomeniku radi. Štedljiv državni vrh osigurao je bojenje samo prednjih par stupova u bijelo, onih koji se vide kada TV mora prenositi obilježavanje Dana antifašističke borbe. Ostalo je zapušteno, kao što može biti zapušteno ako se ne održava desetljećima.

Japanka je sve snimala. Ja sam joj davao pojašnjenja na način kako su me nekada učili i na način kako i danas govore mnogi obrazovani povjesničari, na osnovi provjerenih činjenica. Malo je bila zbunjena. Provela je kao stipendistica DAAD (isto kao i ja) nekoliko godina na studiju u Njemačkoj. Upoznata je s fašističkim režimom, na način kako to svoje goste podučavaju Nijemci. Čudila se kako se ne ponosimo s činjenicom da smo se među prvima digli protiv fašizma. Kazala je da bi se oni time itekako ponosili. Nisam našao argumente zašto se ne ponosimo Prvim partizanskim odredom u okupiranoj Europi. Htio sam sačuvati ugled države, pa sam prešutio mnogo toga, čak da je (ako sam u pravu?) promijenjeno i ime spomenika. Valjda da se izbjegne pridjev „partizanski”, spomenik se naziva po prvom komandantu Vladi Janiću Capi.

Gradski muzej je bio zatvoren, a prazne sisačke ulice nisu djelovale izazovno. Odlučila se napustiti Sisak prije nego je planirala. Odvezao sam ju na vlak.

Hrvatski zločini u Bosni

Zlocinci Praljak i Tuta (kahlica)
Možda Praljak i nije bio ratni zločinac, ali hrvatska strana u Bosni jest činila teške zločine. On je bio žrtva svog hubrisa i povijesnih okolnosti, kojima se nije imao razumijevanja suprotstaviti
Praljak u Hercegovini nije stekao nikakvu realnu vojnu, ni političku moć. Legenda, potvrđena iskazima bar trojice ili četvorice prilično vjerodostojnih očevidaca, kaže sljedeće: Nekoliko dana pošto se Praljak uselio u Glavni stožer HVO-a, ondje ga je došao posjetiti Mladen Naletilić Tuta, međunarodni kriminalac, zapovjednik Kažnjeničke bojne, i stvarni ratni zločinac. Tuta, je, prema iskazima svjedoka, Praljku ugurao pištolj u usta, pa rekao: “Ovdje zapovijedam ja, a ne ti”. I to je bilo sasvim nesporno.
Slobodan Praljak odlučio je umrijeti kao Sokrat. Što je u skladu s njegovom logikom javnih nastupa, još od vremena kad je djelovao kao donekle radikalni kazališni i filmski performer, pa do rušenja Starog mosta u Mostaru; poetici teatra apsurda svakako pripada činjenica da je Praljak, par minuta prije no što je popio otrov, oslobođen jedino od optužbe za uništavanje Starog mosta iako je to prekomjerno granatiranje simbola grada Mostara vjerojatno jedini stvarni Praljkov crimen, tijekom manje od četiri mjeseca, koliko je obavljao dužnost glavnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane.
Da je ta četiri mjeseca odlučio provesti bilo gdje drugdje, osim u Hercegovini, Slobodan Praljak nikad ne bi završio ni na Haaškom ni na bilo kojem drugom ratnom sudu. Slobodan Praljak, gotovo smo sigurni, nije bio ratni zločinac. On je bio žrtva svog hubrisa i povijesnih okolnosti, kojima se nije imao razumijevanja suprotstaviti.
PRAVI ŠEF HERCEG-BOSNE BIO JE STVARNI ZLOČINAC, TUTA
Slobodan Praljak uvijek je želio biti veći od života. Osobito kad je nosio uniformu i kad je mislio da igra važnu ulogu u velikim povijesnim dramama (kasnije se s tim dramama i ulogom identificirao). Zato je tijekom Domovinskog rata dao milijun bombastičnih izjava, opravdavajući politiku, kojoj osobno nije bio osobito sklon. Praljkova jedina povezanost s idealima Herceg Bosne može se pronaći u grižnji savjesti zbog uloge njegova oca, šefa OZNE, u poslijeratnim progonima hercegovačkih Hrvata.
Pa čak i kad je nakon herojske, hemingwayevske misije u Sunji, i lošeg mandata u propagandom odjelu Ministarstva obrane, Praljak pristao postati zapovjednikom HVO-a, on u Hercegovini nije stekao
nikakvu realnu vojnu, ni političku moć.
HRABAR I NERAZUMAN ČOVJEK KRIVOG KONCEPTA LOJALNOSTI
Hrvatskim vijećem obrane zapovijedali su Gojko Šušak, kao veliki zagrebački pokrovitelj, pa Mate Boban, kao politički vođa Herceg Bosne, pa Tuta Naletilić, kao beskrupulozni izvršitelj svih mogućih naloga da se nekoga ubije, muči, spali, zatvori ili ponizi na bilo koji drugi način.
Generali koji su u Mostar dolazili iz Zagreba, poput Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, također nevinog osuđenog, nisu imali nikakve veze s tim i takvim zapovjednim lancem, čija se finalna karika nalazila u hrvatskom Ministarstvu obrane u Zagrebu, u uredu Gojka Šuška, kojem je predsjednik Tuđman još krajem 1992. godine prepustio upravljanje hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine (zbog čega je stožerni general Anton Tus u prosincu 1992. godine podnio ostavku na mjesto načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske; Tus je odbio ratovati protiv Armije BIH).
Slobodan Praljak ispao je žrtva vlastitih pogrešnih odluka i krivog koncepta lojalnosti: on je, koliko smo ga poznavali – a to je poznanstvo trajalo godinama – bio hrabar i nerazuman čovjek, bez ikakvih stvarnih nacionalističkih predrasuda i bez ikakvih zločinačkih namjera.
HAAŠKI SUD JE BIO DUBOKO KOMPROMITIRAN
Samoubojstvo generala Praljka duboko kompromitira Haaški sud: što, pobogu, misliti o sudu, dakle o instituciji kojoj je core business uvođenje reda, a koja nije kadra spriječiti javno samoubojstvo, u trenutku izricanja zadnje presude? Osim što je po mnogočemu nekompetentan, Haaški je sud povremeno povijesno nepravedan. Sasvim je apsurdno ustvrditi da srpska država nije imala nikakve veze sa zločinima i politikom bosanskih Srba. Nesporna je povijesna istina da je Beograd bio pokretač i glavni pokrovitelj politike i svih zločina bosanskohercegovačkih Srba.
Uostalom, NATO je zato prijetio Srbima vojnom intervencijom još 1994. i 1995. godine, da bi 1999. napokon brutalno (i posve zasluženo) bombardirao Beograd, Niš i druge srpske gradove, kako bi uspostavio mir na prostoru bivše Jugoslavije. Presuda o hrvatskom zločinačkom pothvatu nije nepravedna samo zbog debalansa sa Srbijom, stvarnim krivcem za sve, pa i bosanski rat, i stvarnom počiniteljicom najgorih ratnih zločina, nego i zbog kompleksnosti hrvatskog odnosa prema Bosni i Hercegovini.
Činjenica je, naime, da je Hrvatska primila i hranila nekoliko stotina tisuća bošnjačkih prognanika, da je organizirala niz transporta oružja za Armiju BIH, te da je Hrvatska vojska spasila Bihać od srebreničke sudbine. Stoga je sasvim razumljivo što i istaknuti nehadezeovski političari, poput Zorana Milanovića, ocjenjuju kako se predsjednika Tuđmana ne smije optuživati za zločin protiv Bosne i Hercegovine; razumljivo je što i najrazumniji SDP-ov aktualni čelnik, pravnik Orsat Miljenić, smatra kako je haaška presuda o udruženom zločinačkom pothvatu sasvim nerealna.
PREVIŠE JE DOKAZA O STRAŠNIM ZLOČINIMA
Međutim, u današnjem svjetlu Praljkove tragedije i općenacionalne osupnosti potvrdom teze o udruženom zločinačkom pothvatu, ne smijemo zaboraviti na sljedeće, potpuno nesporne činjenice. Prvo, predsjednik Franjo Tuđman, prije prvog ispaljenog metka u Bosni i Hercegovini, javno i privatno govorio je o potrebi podjele Bosne i Hercegovine, o uspostavi Banovine Hrvatske, i o “maloj zemljici Bosni”, koja će, eto, ostati Aliji Izetbegoviću kad Hrvati i Srbi uzmu svoje.
Drugo, bosanskohercegovački Hrvati proglasili su Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu usred države Bosne i Hercegovine, čime su formalno zanijekali državnost Bosne i Hercegovine. Treće, Hrvatska Republika Herceg Bosna aktivno je i formalno sudjelovala u pokušajima zamjene stanovništva i etničkog čišćenja: HRHB i HVO, dapače, o Božiću 1992.godine poticali su preostale Hrvate iz srednje Bosne da se presele u Hercegovinu, tvrdeći kako će zapadna Hercegovina postati dio Republike Hrvatske.
Četvrto, nesporno je da su se regularne postrojbe Hrvatske vojske borile na tlu Bosne i Hercegovine protiv Armije BIH. Radilo se, znači, o međunarodnom sukobu. I peto. Previše je dokaza o strašnim zločinima, što su ih pripadnici Hrvatskog vijeća obrane počinili u hrvatsko-bošnjačkom ratu: od koncentracijskih logora, do grupnih i pojedinačnih ubojstava. O puno srušenih džamija da ne govorimo.
KRIVI SU SAMO ZBOG SVOJIH ZABLUDA
U redu, poznati transkripti iz Ureda predsjednika, što ih je početkom dvijetisućitih objavljivao Feral Tribune, najstrastveniji Tuđmanov ideološki neprijatelj, jasno svjedoče da prvi hrvatski predsjednik zaista nije znao ništa o koncentracijskim logorima, masovnim deportacijama, Ahmićima, i drugim ubojstvima. No, Tuđman jest postavio ljude, koji su vladali Herceg Bosnom i koji su činili i naređivali zločine.
I nikoga od njih nije na vrijeme uhapsio. Hrvatska republika Herceg Bosna bila je samoubilačka politička formacija, toksična za Hrvate u Bosni, smrtonosna za Bošnjake, i tragična za bilo kakvu budućnost Bosne i Hercegovine. Samo su potpuno nerealni ljudi mogli očekivati kako će sve zablude i zločini Herceg Bosne proći bez opake, gadne kazne.
Slobodan Praljak, kao i dvojica drugih čija je kazna  potvrđena (Petković i Prlić), krivi su isključivo zbog zabluda – jer su pristali sudjelovati u jednoj opakoj i kaotičnoj vlasti – a zaista ne zbog zapovjedne ili izravne odgovornosti za zločine.

Bosanska svakodnevnica

Pitamo se dali je u Hrvatskoj bolje?

  • Pođimo od činjenica.

U ovoj zemlji danas, je 555.000 nezaposlenih (49% nezaposlenost). Odnosno, 50% stanovništva živi na granici siromaštva. I još 700.000 onih koji žive ispod granice siromaštva. Plaće onih koji rade su mizerne, i najmanje u regiji, tako da je BiH  zemlja sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, odnosno spada u 13 najjadnijih zemalja svijeta.

U isto vrijeme, bh. političari imaju evropska primanja, a 90 multimilionera raspolaže bogatstvom od 9 milijardi dolara.

To su samo neke od životno poraznih činjenica koje tjeraju građane ove zemlje na građansku pobunu i demonstracije.

Demonstrirati znači pokazivati i javno iskazivati negodovanje političke naravi. Još preciznije, demonstrirati znači izraziti društveno raspoloženje želje ili zahtjeve Evo dva tipična zahtjeva sa transparenata bh. demonstracija:

Zaustavite pljačke
narodne imovine

Dosta lopovluka
kriminala
korupcije
nepotizma

Dakle: pljačka kriminal korupcija nepotizam pojmovi su sa transparenata koji naše današnje društvo opisuju kao pokvareno društvo. Kao društvo nepravde, kriminala i korupcije. Društvo nezaposlenosti, bijede i gladi.
A nepravda glad i bijeda ubijaju.
Uskraćuju pravo na život.
I to je njima, vlastima, sasvim normalno. Oni, uprkos svoj dubini i širini nesnošljive krize, javno tvrde da razloga za proteste i pobunu nema.
Lažu!

Jer, ovdje se radi o pljačkom uskraćenom pravu naroda na egistenciju i životne elementarnosti. Protestirajući narod samo traži da mu se vrati ono što mu je prevarom (tranzicijom, privatizacijom) ukradeno. O tome najbolje govori sljedeći transparent:

30 godina radi
pa umri od gladi.

Prestanite narod braniti
Počnite ga hraniti.

Nećemo biti robovi!
Ostavke bando!

Šta je tu nejasno?
I šta je tu bezrazložno?

Narod traži samo to da radi, i da živi od svog rada. Jer bez rada nema normalnog života. A nenormalan život – nije život. Dakle, osim životne radi se još i o ugroženosti dostojanstva časti i ponosa naroda.

Obespravljen i gladan narod je  samo živi još nesahranjeni mrtvac. Mrtvac koji hoda i tražeći ostavke svojih dželata demonstrira protiv vlastite smrti. O tome se radi.

U toj nespremnosti da umre od gladi progovara narodno sjećanje. Sjećanje na nešto bolje i želja za povratkom toga boljeg. Progovara nostalgija. Iz nostalgije govore utučenost, gorčina i žal za onim prošlim, lijepim i ugodnim.
Loša sadašnjost, čini da, dobra prošlost postane jedina mjera naše budućnosti.

Otuda na protestima ona plavo-bijelo-crvena zastava. Titova trobojka RBiH sa petokrakom kao neporeciva i simbolički jasna slika bolje i ljudskije prošlosti. A Maršalove slike nijemi su izraz želja i htijenja nekad slobodnih građana, a danas uvrijeđenih, gladnih i poniženih etno-podanika.

Svo njihovo dobro živi sada još samo u sjećanju.
Ali, budimo realni kritički i ljudski odgovorni
.

Izvan patetike i pretjerivanja bilo koje vrste, recimo sljedeće:

Sistem za kojim ljudi žale nije bio savršen.
Jer, ništa na svijetu nije savršeno.
Nije bio ni odličan.
Malo je toga odličnog na ovoj planeti.
Ali, bio je to dobar sistem.
Solidan sistem.
Čak vrlo dobar.
I ljudski pošten.

Toliko pošten da bi čak  i  da je 100 x bio gori još uvijek bio bolji od ovoga u kome danas jesmo. Ovaj je neshvatljivo loš. I uz sve to krajnje licemjeran.

Jednom riječju užasan.

A dobro i užasno ne mogu se porediti.
Kao što se ne mogu porediti Nebo i Zemlja; ili Bog i Šeširdžija.

Danas vladaju lažni Bogovi, odnosno nadmene etno-šeširdžije.
Još tačnije – etno-šićardžije, za koje je Josip Broz Tito bio i ostao istinski Bog
.

Ateistički Bog.

Ali uprkos neskrivenom ateizmu bio je:

Bog poštenja,
Bog pravde
Bog dostojanstva,
Bog humanizma.
Bog obuvenog, odjevenog i sitog naroda.

U Titovo vrijeme nije bilo lažnih narodnih kuhinja. Svako je imao svoju kuhinju u svojoj kući i u svom stanu. I jeo pet puta dnevno Šta je htio i koliko je htio. Od mesa do banana. Danas zajedno s psima lutalicama jede otpatke iz kontejnera. A ako neko ima sreće da dospije na spisak tzv. “narodne kuhinje”, dobije jedan blijedi prozirni vodenasti čorbuljak dnevno.

Ali to je samo materijalna, opipljiva slika, današnje narodne bijede.

Narodnog poniženja.
Postoji i ona druga.

Duhovna.
Maloumna.
Besmilena.

Bijeda nad bijedama.

Da podsjetim na ono što današnji etno-vlastodšci svjesno i planski guraju u zaborav:

U vrijeme Titovog ateizma, niko nikome nije dirao ni crkve ni džamije.
Niti je iko ikome skrnavio groblja.
Niti napadao sveštena lica.

Ljudi su poštovali i Boga i ljude.
I vjerovali jedni drugima.

Danas niko ne vjeruje nikome.
I niko ni u šta.

A svi zajedno, najmanje u Boga.

Uključujući i vjerske zajednice, koje svojom šutnjom o nepravdi i pljački naroda u kojoj i same učestvuju, zapravo pljuju na moral i dobre običaje. A time i na samog Boga. Jer čovjek nije ono šta govori nego ono šta radi. A samozvani etno-čuvari i vjerske zajednice zajedno s njima, niti govore niti rade dobro.

Biblija bi rekla:
Bože oprosti im, ne znaju šta rade
.

Biblija se tako prešutno poziva na Božju dobrotu.
Jer Bog je dobar.
Ne sporim.

Ali zaboravlja se da je Bog, ne samo dobar, nego i pravedan.

Kao dobar oprostiće mnogo toga.
Kao pravedan neće baš sve.

Zato se ja pozivam na Božju pravednost:
Bože kazni ih jer dobro znaju šta rade.

Konačno, Bog na zemlji je narod a ne vlast. I ovim protestima narod ustaje u ime prava i pravde. A protiv krimanalne vlasti. Narod traži kaznu tj. ostavke. Ostavke onih koji su svojom pljačkom digli ruku na sve:

Na pravo.
Na pravdu.
I na istinu.

Tuku nedužan i gladan narod.
I zato narod slikama i transparentima priziva svog dobrog i pravednog zemaljskog Boga.
Priziva Tita.
U tome je jedini smisao pojave Titovih zastava i Titovih slika na protestima.

One su slike sjećanja na dobro.

Umjesto da im priča o raju na nebu, Tito je ljudima pravio raj na zemlji.
Raj svima.
Svim ljudima, i svim narodima:

besplatno školstvo
besplatno zdravstvo
besplatni putevi
besplatna radnička
odmarališta

 Sve po principu one narodne: “Uzmi Šemso koliko ti drago”.

Radi
gradi
školuj se
odmaraj
uživaj

I etno-prevaranti prave raj na zemlji. Ali, ne za narod, nego – za sebe. A gladnom, nezaposlenom, neškolovanom i umornom narodu obećavaju onaj nebeski. Jer sami ne vjeruju u njega. Onome ko stvarno vjeruje u nebeski, raj na zemlji je nepotreban.

Čak štaviše.

Vjera uči da se nebeski raj i dženet zalužuju skromnim i ubogim življenjem ovdje, na zemlji.

A pogledajmo njih kako žive:

paretine
kućetine
viletine
bazenčine
autešine
helikopteri
avioni

Imaju sve.
Raj na zemlji.

Ni traga vjerskoj skromnosti ni smjernosti.
A Bog im ne silazi s usta.

Ovo je zemlja religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju.
A ustvari ne vjeruju nikome.
Ni sami sebi.

Bogu najmanje.

Još gore.
Oni, zapravo, Boga mrze
.

Zašto?

Zato što je stvorio toliko naroda i toliko vjera.
A trebao je valjda stvoriti samo njih
.

Njihove narode.
I njihove religije.

Zato siluju, pale i ubijaju sve što nije njihovo.

A svi ljudi su Božja djeca, zar ne?

Zato je, mjereno nebeskim mjerilima, samo ateista Tito bio istinski Bog.
Volio je sve ljude i sve narode
.

I oni njega.
I još uvijek ga vole.

  • Sjetimo se samo onog beogradskog, poratnog grafita za vrijeme Miloševića:
  • Bravar je bio bolji.
  • Kratko i jasno.

Ili rezultata one hrvatske ankete u kojoj je Tuđman ostao Titu ispod koljena.

Jer, kako neki od njih rekoše – “narod zna”.

Točno: narod zna!

Pa zašto se onda narod koji zna optužuje, tuče, hapsi, maltretira???
Naziva narkomanima, huliganima, banditima, plaćenicima …

Zašto?

Upravo zato.
Zato – što zna.

A zna ko je jučer bio, a ko danas nije za – narod.
Otuda one Titove slike i transparenti …

A oni!
Ko su oni ???

Evo mogućeg odgovora iz 8–9 stoljeća.
Nađoh ga u priči o ocu algebre al-Khwarizimiju, koji je govoreći o čovjeku rekao otprilike ovo:
Ako je čovjek moralan njegova vrijednost je 1
Ako je usto šarmantan dodajemo toj jedinici nulu.
Sada je njegova vrijednost 10
Ako je i bogat dodajemo još jednu nulu
Njegova vrijedost sada je 100.
A ako je uz sve to i plemićkog porijekla njegova vrijednost s novom nulom je 1.000
Ali, ako taj nekad i negdje izgubi moral pada ona jedinica.
Ostaju samo nule iza nje.
Nule koje nikome, ništa,  i nigdje ne vrijede.

Dakle, to su oni.
Ljudi bez morala.
NULE.

Tito je bio i ostao moralan.
Bio i ostao moralna vertikala.
Ona jedinica bez koje nule nemaju nikakvu vrijednost.

O tome se radi.

Ali, da se sad, nakon ovih brojeva, jedinica i nula, poigramo malo slovim

N – kao nacionalista
N – kao ništica
N – kao nula

Odnosno:

B – kao Bog.
B – kao Broz.

Josip Broz
Josip Broz Tito.

Treba li još nešto da se kaže?

Ne treba!
Ali hoću!

Činim to didaktički, radi težine i boljeg razumijevanja – dosad izrečenog.

Nisam nikada nikome pripadao.
Ni strankama, ni partijama.
Pa ni Titovoj.

Nisam nikad bio član Titove partije.
To je puka životna činjenica
.

Niti zbog toga žalim.
Niti se time hvalim.

To je tako!

Ali, da Josip Broz ustane ja bih ga prvi, u znak poštovanja, zagrlio.

Zagrlio kao čovjeka kod koga nije bilo ni žednih, ni gladnih.
Ni obespravljenih,
Ni golih, ni bosih
.

I za vrijeme koga je ova zemlja bila cjelovita i ravnopravna država jedne federacije.
Titove federacije.

Danas, bez Tita, Bosna postoji samo na papiru.
I zato bih, da ustane, Josipa Broza prvi zagrlio.

Zbog ljudi.
I u ime ljudi
.

Zbog Bosne.
I u ime Bosne.

I u inat fašistima.
Neofašistima u etno-fraku.

Zato svoju komparativnu priču završavam Titovim demokrtaskim i civilizacijskim, i nažalost, danas još uvijek aktualnim pozdravom:

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Vjerodostojni lopovi i kriminalci

Vjerodostojno nas je HDZ opljačkao u dva intervala, privatizacijskom i onom drugom – kroz pustošenje javnih poduzeća i državnog proračuna, vjerodostojno su, i temeljito, u sve segmente društva uveli sustav antivrijednosti, vjerodostojno su uništili svaki pokušaj uspostave pravne države, vjerodostojno su, da vjerodostojnije ne može, nacionalistički halabučili neprestano, vjerodostojno su suodgovorni za rat, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje su usput vjerodostojno izvršili monetarni udar kamionima jugo-dinara – vjerodostojno se baveći državnim kriminalom, vjerodostojno su uništavali zdravstvo i obrazovanje, vjerodostojno su u tišini sklopili Vatikanske ugovore i Katoličku crkvu de facto stavili iznad zakona, vjerodostojno su pogazili sve što su bilo kada obećali, vjerodostojno su sijali mržnju, lagali, krali, izvrtali, podmetali, otimali, vjerodostojno su državu bacili desetljeća unatrag

Hrvati su daleko najgluplja nacija na planeti! Godinama dopuštaju da ih lopovski HDZ seksa u guzicu sa jedva “osvojenih” 20-30% glasova, uključujući glasove pomrlih i davno raspadnutih baba! Kilave opozicije jedva ugrabe po koju stolicu i nema tog boga da se ujedine u borbi protiv šizofrenih fašističkih lopova! Polovica sjedi kod kuće i čeka boga da siđe sa nebesa i glasa u njihovo ime… Fuuuuj nacijo!!!
Da ljudi koji sjede doma i sviraju kurcu dok kukaju, izađu na izbore i izglasaju neko novo lice, HDZ bi NESTAO poput dreka kada pustiš vodu. Sa novom vlasti , mladim ljudima ,novim licima,ljudima kojima ja napredak Hrvatske na srcu,ne samo novac Hrvatska i te kako mož e naprijed. Zato Hrvati povedite i vi mrtve babe i SVI NA GLASANJE, stoku na robiju!

Prolaze godine u spavanju

I tako prolaze godine,Hrvatska tone sve dublje u mulj i blato, a Hrvati spavaju

Gledam vas idiote i umirem od sramote

OTVORENO PISMO GOVNARIMA –
      HRVATSKIM I SRPSKIM POGLAVARIMA


      Ovim se pismom obraćam vama govnari
      koji se nazivate srpski i hrvatski poglavari.


      Jer gledam vas idiote
      i umirem od sramote.
      Zbog djece i dece koja su gladna bonbona
      a vi se natječete u kupnji aviona.


      Još ne uspostavismo ni veze što su se srušile
      još nam se nisu ni ratne suze posušile
      a vi se kao nešto riječima ćuškate
      i opet nas jedne protiv drugih huškate?


      Ma jebem vam majku i kevu i svima starog
      koji napraviše vas – najodvratniji ljudski talog.
      Pred velikima puzite
      a svoje narode guzite,
      njima dupe natrčite
      a nas prčite.
      Ma kako se nitko od vas ne zajebe
      pa makar i slučajno učini nešto dobro?


      Zalud sjedite u bogomoljama i molite se Bogu
      jer od njega nitko od vas ništa nije pobro.
      Doduše, tamo propovijedaju vaši rođe
      lažljive i pohlepne vjerske vođe
      kojima samo služi Bog
      da s vama pušu u isti rog
      koji u rat poziva jer vi tako želite.
      A opet bi i Bosnu da dijelite.


      Ma jebem vam sve živo
      što vam je to predivno parče svijeta krivo.


      A ja bih da svi zajedno zinemo
      i kažemo – nećemo za vas više da ginemo
      pa da zakopamo zajedno zauvijek čakije
      okupimo se oko meze i rakije
      a s još uvijek neprodane česme
      napijemo se pjesme i pesme


      Vama izgleda kao neki moj hir
      što ja želim da potpišemo vječni mir
      a vas da nam opet ne bi stvarali nemir
      pošaljemo da se potamanite daleko u svemir.
      Tako da budete iz povijesti i istorije izbrisani
      vi što ste zlom cijepljeni i vakcinisani.
      Ma mrš.


Djeca su najbolja

Moja mama ima bebu u trbuhu , ali ne znam kako ju je progutala.

Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.

Poluotok je otok koji još nije skroz  napravljen.

Baka je debela zato što je puna ljubavi.

Ja bi tako rado imala još jednog brata, ali moja mama koristi tampone.

Što je čovjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.

Djevojčice ne mogu stojećki  piškiti zato što se nemaju za što držati.

Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u čaši.

Jednom sam bila tako bolesna i imala sam 40 kila temperature.

Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.

Moraju li mame također jesti travu, da bi im iz grudi teklo mlijeko?

Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.

Izraelci su napravili zlatno tele, jer nisu imali dovoljno zlata za zlatnu kravu.

Švicarske krave koriste se pretežno za pravljenje čokolade.

Stanovnici Sardinije zovu se Sardine.

Da bi se bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.

Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.

Kad se moj mlađi brat rodio morali su ga staviti u akumulator.

Leptir je kukac iz porodice helikoptera.

Najkorisnija životinja je svinja. Od nje možemo upotrjebiti sve, meso od naprijed i pozadi, kožu za cipele, čekinje za četke i ime za psovanje!

Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i životinje koje ne postoje.

Nisam kršten, ali sam cijepljen.

Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slučaj.

Razlika između sela i grada je ta, što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.

Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.

Veoma sam se uplašio kad se mama razboljela. Pomislio sam da će nam tata kuhati.

Svi psi vole vodu. Neki čak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.

Akvarij je malo stakleno more, gdje žive domaće ribe.

Alimentacija je plaća za djecu kada im se tata odseli.

Usvajanje je mnogo bolja mogućnost od rađanja. Tako roditelji mogu sami da izaberu dijete i ne moraju prihvatiti baš ono koje su dobili.

Papa živi u Vakumu.

Sve ribe nose jaja, a ruske čak i kavijar.

Krave ne smiju brzo trčati, da ne bi prolile mlijeko.

Kod nas se muškarci mogu oženiti samo  jednom ženom. To se zove monotonija.

Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!

Moja sestra je opet položila razred  odličnim uspjehom, sve same petice. Ona to meni namjerno radi!

Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu!
     

Šta se smjelo, a šta nije u vrijeme Jugoslavije

Kako je bilo u bivšoj zajedničkoj državi, šta se u njoj smjelo, a šta nije, pitali smo građane i javne ličnosti.

Piše:

Branimir Bradarić

Političari često govore kako se u staroj državi nije smjelo reći da si Hrvat, ići u crkvu ili biti izvan Saveza komunistaReuters – Ilustracija

Od raspada bivše države i stvaranja neovisnih država na prostoru nekadašnje SFRJ građani svako malo imaju priliku slušati o tome što je u vrijeme komunizma na ovim prostorima bilo zabranjeno i što se nije smjelo raditi i govoriti. O tome najčešće govore predstavnici novih političkih elita i onih koji su na vlasti u određeno vrijeme.

Između ostaloga govorili su o tome da se, primjerice, nije smjelo reći da si Hrvat, da se ide u crkvu, a zabranjeno je bilo i bilo kakvo političko djelovanje koje nije bilo unutar tadašnjeg Saveza komunista. Tvrde i kako se nisu smjele pjevati brojne pjesme, da se moralo paziti što se govori, kakvi vicevi pričaju, koga proziva kao i da je za svaku dužnost i funkciju nužno bilo članstvo u Savezu komunista.

Prema njihovim riječima za svaki od tih prekršaja prijetio je zatvor, a kao dokaz tome navode i brojne primjere osoba koje su radi toga završile „iza rešetaka“.

Nije se smjelo reći da si Hrvat?!

Takvim tvrdnjama u nekoliko navrata pridružila se i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja je u izjavama medijima prisjećala se života u bivšoj Jugoslaviji.

“Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”, rekla je Grabar Kitarović u intervjuu austrijskom dnevniku Kleine Zeitung.

Od strane Grabar Kitarović građani su doznali i kako u vrijeme kada je odrastala nije bilo raznih vrsta jogurta.

“Odrasla sam u komunizmu i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, riječi su Grabar Kitarović.

Posljednji u nizu takvih slučajeva zabilježen je kada je tijekom posjete 54. Festivalu kajkavskih popevki u Krapini predsjednica zaželjela pjesmu “Došel bum doma sel si bum pod brajde”. Prema riječima Grabar Kitarović radi se o pjesmi koja se “pjevala s vojnicima u Afganistanu jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje”.

Ubrzo su hrvatski mediji predsjedničine tvrdnje demantirali navodeći bezbroj promjera kako se uvijek smjelo reći da je osoba Hrvat što su potkrijepili i s brojnim dokazima. Kada je riječ o nedostatku raznih vrsta jogurta doznalo se kako je Jugoslavija imala barem 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira. Nije dobro ispalo niti sa zagorskom popevkom koja je, prema podacima ZAMP-a, nastala 1999. godine.

O tome što se i kako radilo u vrijeme komunizma u bivšoj SFRJ, što se sve smjelo, a što nije, čega je bilo tih godina, a čega nije razgovarali smo i s nekim od svjedoka toga vremena.

Zatvor radi razgovora

Tako Vukovarac Danijel Rehak, bivši vukovarski branitelj i danas predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kaže kako je i prije raspada SFRJ uvijek govorio da je Hrvat i da radi toga nikada nije imao problema. 

“Nisam nikada potencirao to što sam Hrvat niti sam to krio. Radi toga nisam imao nikakvih problema i bio sam sa svima dobar. Išao sam i u crkvu. Radio sam kao profesor u školama iako nisam bio član Saveza komunista. To mi nije bila smetnja i kada sam postao rukovoditelj sportskih objekata u Borovu”, kaže Rehak.

Dodaje i kako se na neka odgovornija mjesta uvjetovalo da je osoba član Saveza komunista ali i kako se slično radi i danas jer teško da osoba “zasjesti” u neku fotelju državne tvrtke ili ustanove a da nije član vladajuće stranke ili koalicije. Prisjetio se i primjera poznanika koji je završio na nekoliko mjeseci u zatvoru radi toga što je pričao u društvu.

“Sjedili su za stolom kada je on rekao kada bravar može voditi državu zašto to ne bi mogla raditi liječnica. Nije spominjao nikakva imena ali ga je netko prijavio i povezao s Titom. Radi toga je završio u zatvoru na nekoliko mjeseci. I nije jedini. Bilo je masa takvih slučajeva jer su govorili o Titu, državi… Neki su završili u zatvoru i radi pjesama ili viceva. Bilo je svega”, kaže Rehak.

Prisjeća se i nestašica iz ’80-ih godina kada nije bio deterdženta za rublje, kave, a s obzirom da su vladale nestašice benzina vozilo se po principu “par–nepar”. Bilo je i restrikcija električne energije.

“Glupo je reći kako je onda bilo nešto bolje nego danas i da se bolje živjelo. Sve je danas bolje, a to je i normalno. Više je novaca, vozimo bolje aute, imamo sve bolje. To nije samo u Hrvatskoj ili zemljama bivše Jugoslavije nego je tako svagdje na svijetu i to je normalno”, ističe Rehak.

Poželjno članstvo u Savezu komunista

Tih vremena sjeća se i jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika Ante Nobilo koji je prije raspada SFRJ obnašao dužnost zagrebačkog okružnog tužitelja. Niti on u to vrijeme nije krio da je Hrvat dok u crkvu nije išao jer je ateista. Priznaje i kako je bio član Saveza komunista Hrvatske.

“Nikada nisam krio da sam Hrvat, a to se moglo vidjeti i po biografijama gdje se jasno isticalo tko je koje nacionalnosti. Postojali su i popisi stanovništva gdje je sve bilo definirano pa i nacija, vjera i slično. Uostalom gledalo se i da sve nacije budu zastupljeni pa je i to bilo važno. Kada je riječ o članstvu u Savezu komunista Hrvatske, to je bilo poželjno za neku funkciju u društvu i ja sam postao član po izlasku iz vojske i kada mi je sugerirano da bi bilo dobro da član kako bih mogao postati tužitelj”, kaže Nobilo dodajući da bez članstva u Savezu komunista nije bilo teorije da se može postati direktor u nekoj državnoj tvrtci.

Kada je riječ o crkvi kaže kako su mnogi išli i da radi toga nije bilo problema. Najopasnije je bilo kritizirati Tita i zalaganje za protuustavno rušenje postojećeg sustava posebno ako je ono u sprezi s nekim imigrantskim organizacijama.

“Kod takvih situacija postojala je velika opasnost od suda i zatvora iako je tih ’80-ih godina, poslije smrti Tita, sve to bilo daleko manje. Ni ne sjećam se nekih velikih slučajeva tih godina jer je kritika Tita tada postala bespredmetna. Nažalost, iskopirali smo ono najgore iz socijalizma tako da niti danas bez stranačke knjižnice nema napredovanja”, ističe Nobilo.

I on se sjeća raznih nestašica koje su bile svakodnevnica nekoliko godina u vrijeme ekonomske krize u Jugoslaviji za koje kaže da su trajale nekoliko godina ali i da je prije i poslije toga se normalno živjelo.

“Kada je riječ o Hrvatskoj često kažem da je kod Hrvata u većini vlada domobranski duh i da se prilagođavaju vremenu. Tu nije bilo nekog specijalnog otpora niti pokušaja rušenja sustava nego više popravljanje uočenih grešaka”, smatra Nobilo.

Puno neistina

Hrvatskoj javnosti Stjepan Mesić poznat je i kao predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, ali i predsjednik Vlade, Sabora, kao i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Oni bolje poznavatelji njegovog lika i djela znaju i kako je 1967. godine, kao neovisan građanin, postao gradonačelnik Orahovice i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske. Između ostaloga pokrenuo je i građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam. Zbog svoga rada i djelovanja odslužio je i godinu dana u zatvoru Stara Gradiška.

“Danas se svašta priča, pri čemu je mnogo toga neistina. Za mene se znalo da sam Hrvat i da sam nekoliko puta kumovao na krstitkama djece. To govori da su ljudi bez problema išli u crkvu. U stvari, išao je tko je želio, a tko nije – nije. Prvi sam u SFRJ kandidirao se kao neovisni građanin i pobijedio. Isto tako postojalo je na desetine različitih vrsta jogurta. Ovo što se danas priča, kao i godinama unazad, najblaže rečeno je neistina.

Jugoslaviju treba razlikovati od zemalja koje su bile pod SSSR-om. Vjerujem da je u vremenu od 1945. do 1948. godine, odnosno razlaza sa Staljinom, bilo neko sasvim drugačije vrijeme. Međutim, od tada je Jugoslavija krenula jednim sasvim drugim smjerom i to se vidjelo po svemu u državi”, kaže Mesić.

Nije bilo građanskih sloboda, ali…

Ne krije kako je bilo dosta toga ipak reducirano, odnosno, kako kaže, da nije bilo dovoljno građanskih sloboda.

“Moralo se biti jako oprezan da se ne uvrijedi neka druga nacionalnost i djelovati protiv Ustava. Nije se smjelo govoriti protiv Tita, pjevati nacionalističke pjesme posebno ako se one mogu shvatiti onako kako ne treba. Slobode su, htjeli to priznati neki ili ne, bile malo reducirane ali daleko od toga što danas mnogi govore. Vladala je nešto čvršća ruka.

Ne smije se zaboraviti koliko je SFRJ bila naprijed u odnosu na druge socijalističke države kao i da smo vrlo rano počeli razvijati turizam. Trebamo se svi sjetiti samo vrhunskih sportaša, umjetnika i svih drugih koji su djelovali u to vrijeme. Poznato je i kako su djelovali vrsni novinari u SFRJ koji nisu bili članovi partije. Masa liječnika je svoje postdiplomske studije završila u inozemstvu od kojih su i danas mnogi aktivni pa i u politici”, kaže Mesić.

Podsjetio je i na činjenicu da je na sprovodu Josipa Broza Tita 1980. godine bilo 150 svjetskih državnika što, kako je rekao, dovoljno govori o ugledu bivše SFRJ u svijetu. Zbog svega toga smatra kako bi bilo dobro da djeca u školama uče o činjenicama i nauče razmišljati svojom glavom.

“Tada ćemo svi znati više i baratati činjenicama, a ne govoriti neprovjerene stvari u dnevno-političke svrhe i radi nekakvih svojih osobnih ambicija”, zaključio je Mesić

Problem nisu imigranti, pederi, Srbi… Religijski fanatici jesu!

Za većinu nas stvarnost nije crno-bijela i većina ljudi ne uživa u osuđivanju drugačijih od sebe. Većina shvaća da nas razne etikete određuju, ali one nemaju unaprijed određeno značenje.

Preneseno iz “24 sata”

Autor Bruno Šimleša Utorak, 20.08.2019. u 11:55

Npr., ima ljudi koji su uvjereni da je jedino ispravno biti Hrvat-katolik. Hetero orijentacije, naravno. Djeca ti moraju ići na vjeronauk i moraju s prijezirom gledati antirvate koji ne idu. A kad ta djeca odrastu, moraju biti u braku. Crkvenom, naravno. Doduše, smiju varati, ali samo ako su muškarci. Ako Hrvat-katolik vara ženu, on je samo muškarac. Ako Hrvatica-katolkinja vara muža, nju se proglasi ku…tinom. To je taj odvratni dvostruki standard. Birali smo i gradonačelnike i župane koji su govorili o svetosti obitelji, ali eto… imali su kompulzivni poremećaj otkopčavanja vlastitog šlica.

Za njih nije problem ni ako netko krade. Da, da… postoji neka zapovijed da se, kao, ne bi smjelo, ali kad si pravi Hrvat-katolik, toliko voliš svoju savršenu Domov’nu da je želiš što više za sebe. Namjestiš neki natječaj i vidi čuda, 5 milijuna njezinih kuna završi u tvom džepu. Ti toliko voliš svoju neovisnu i slobodnu Hrvatsku da ćeš slobodno krasti, neovisno o tome što je moralno. I tako ćeš govoriti o svetosti obitelji, ali ćeš mirne i nečiste duše svojoj općini ukrasti vrtić za koji treba baš tih 5 milijuna kuna. I onda ćeš još, s oltara ili iz sabornice, okrivljavati one koji se sele.

Tipični Hrvat-katolik prezire drugačije od sebe. Tako definira svoju ljubav prema Hrvatskoj – što više mrzi drugačije, to više voli svoje. A svi su na tapeti. Srbi, pederi, imigranti, pravoslavci, muslimani, crnci, ma ni Nijemci više nisu ono što su bili… I tu nekako dolazimo do Elizabete Mađarević koja je izvrstan primjer specifične ljubavi prema domovini. Ona je savršeno isklesani proizvod radikalno-desničarskih pokretića koji se bore za očuvanje čistoće nacionalnog identiteta. Hm… netko bi rekao da i to asocira na nešto što ima veze s Njemačkom.

No vratimo se gospođi koju su neki genijalci zaposlili u njemačkom veleposlanstvu, a da, eto, nisu otvorili njezin Facebook profil, što je u današnjem svijetu minimum profesionalnosti. Jer da su to napravili, otkrili bi da je gospođa stvarno dosljedna. Već godinama govori o opasnosti islama, pedera, Istanbulske konvencije… A u ideji ravnopravnosti žena i muškaraca ona će vidjeti opasnost da žene više ne budu žene, a muškarci postanu njonjavi, kao što je nedavno zavapio utjecajni franjevac. Ona bi i gospođu Merkel učila o pravoj prirodi njemačke kulture. Njoj je očigledno draža gđa Markić i tu opet treba pohvaliti one koji su je zaposlili u veleposlanstvu novopečenog ministra vanjskih i europskih poslova.

A kad smo kod hvaljenja, moram pohvaliti i sve koji statuse započnu „Nije da branim gospođu, ali…“. Jer ne postoji ništa što možeš napisati nakon tog paklenog „ali…“ da ne vodi opravdanju ili relativizaciji onoga što je napisala.

  • Jer kod rasizma nema „ali…“.
  • Kod ksenofobije nema „ali…“.
  • Kod ljudofobije nema „ali…“.

Želimo li obraniti ljudskost moramo jasno i nedvosmisleno osuditi sve koji osuđuju druge i drugačije.

Jer neće LGBT osobe ugroziti obitelj. Ugrožavaju je osobe u tim poželjnim hetero obiteljima koji se jedne prema drugima ne odnose kao prema svetinji.

Nisu problem ni vjernici drugih vjera. Problem je u fanaticima, bilo koje vjere. Alah neće prebiti Isusa jer nismo u vrtiću niti se oni gore bore za prevlast. Problem nije ni u muslimanima ni u kršćanima. Problem je u fanaticima koji bi svima drugima nametali vrijednosti svoje vjere. A njih ima na svim stranama. Dakle, autentični vjernici nisu problem. Ali fanatici jesu!

Nije problem ni u imigrantima, iako se slažem da je važno integrirati ih u zapadno društvo. I to je velik i ozbiljan izazov koji se neće riješiti sam od sebe. Ali rasisti i ksenofobi sigurno nisu dio rješenja. Oni su problem. A takve se osobe nalaze s obje strane religijskog i kulturološkog spektra.

Problem su rasisti, ksenofobi i profesionalni ideolozi koji se hrane vašom mržnjom i stvaranjem podjela. Oni su ti koji ubijaju duh zapadnog društva. Jer naše društvo poštuje različitosti. Naše društvo prihvaća druge i drugačije. Naše društvo zna da se nebeska bića ne svađaju koje je ispravnije. Zapadno društvo nije bilo i ne treba biti jednoobrazno. Ne moraju svi misliti i vjerovati isto. Jer to bi nas opet odvelo u neka prošla i mračnija vremena. Zapadno društvo počiva na prihvaćanju različitosti. I zato tim profesionalnim, ideološkim trovačima ne smijemo dati da otruju naš duh. A ako nas takvi ljudi predstavljaju u svijetu, trebali bi izgubiti posao. Inače ćemo svi mi izgubiti obraz!

Zaboravljeni heroji

Zagreb – grad heroj

Zagreb je s okolicom u početku rata imao oko 300.000 stanovnika. Svaki šesti, odnosno njih 50.000 učestvovalo je u Narodnooslobodilačkoj borbi. Od tog broja poginulo ih je, u gradu na ulicama, u zatvorima i logorima ili u partizanskim jedinicama više od 20,000. Među poginulim Zagrepčanima bilo je 4.000 članova KPJ i SKOJ-a.

Osamdeset i devet Zagrepčana proglašeno je narodnim herojima. Šest stotina Zagrepčana nosioci su Partizanske spomenice 1941. godine.

Uručujući Orden narodnog heroja gradu 16. septembra 1975. godine predsjednik SFRJ, Josip Broz Tito, koji je takođe jedan od glavnih nosilaca revolucionarnog pokreta ovoga grada, rekao je:

Orden narodnog heroja kojeg predajem Zagrebu simbolizira priznanje svim učesnicima revolucionarnih zbivanja, svima koji su doprinijeli našoj pobjedi i izgradnji socijalizma, a posebno onima koji su u toj borbi hrabro i nesebično dali svoje živote (―)

.

Ličnosti pokreta otpora i narodni heroji Zagreba

Grobnica narodnih heroja u Zagrebu

Božidar Adžija Marijan Badel Vladimir Bakarić Rajka Baković Stjepan Bubanić Joža Vlahović Vilim Galjer Šišo Ivo Gluhak Janko Gredelj Božidar Dakić Kata Dumbović Vinko Jeđut Zvonimir Kavurić Otokar Keršovani Slavko Komar Rudolf Kroflin Ivan Mečar Vladimir Nemet Braco, Bogdan Ogrizović, Josip Preskar , Ognjen Prica Ivo Lola Ribar Stipe Ugarković Predrag Heruc, August Cesarec Marijan Čavić Ivan Šibl Milan Špalj

Tri mlade djevojke u Zagrebu osudjene od izdajnicko-zlocinackog ustaskog rezima smiju se ispred svoga groba…

Pjesnik s tjeralice

Jevrem Brkovic ni ni slucajno kajkavec.Ali je covek ki je osetil purgersku dobrotu i veliku dusu Zagreba. Pesme koje je napisal za Zagreb i purgere nisu na kajkavskom(same male) Al sem si mislil da ih vredi tu deti

Brković je od onih pjesnika koji je iskazivao građansku i književnu hrabrost podjednako u rodnoj mu Crnoj Gori, uoči posljednjega rata, kada je pošteno progovorio o revanšizmu i nacionalnoj netrpeljivosti polazeći prije svega od premisa crnogorskoga prostora te je otvoreno, kada su se rijetki to usudili, progovorio o etnogenezofobiji. Zatim je s istom hrabrošću osudio agresiju Jugovojske (pa i sudioništvo svojih sunarodnjaka), posebice kada je riječ o Dubrovniku. S istom je humanom ljudskom prkosnošću, spram rušilačkih nagona, nastupao i u egzilu, u Zagrebu, gdje je bio udomljen nakon što je postao pjesnik s tjeralicena popisu za primarnu likvidaciju Miloševićevih milicija. Koliko se srodio s Hrvatskom i Zagrebom, pokazuje i u ovom svom ciklusu pjesama, iako sada s međudržavne distance, ostavši veliki čovjek. Ponajprije kao pjesnik (iako i vrstan romanopisac, dramski pisac, esejist, pamfletist i polemičar), bolno ukorijenjen u iskonsko biće svoga naroda, Brković je znao iskazivati gorštačku mušku snagu, smisao za povjesnicu te za psihologiju društvenoga neuspjeha, moći, slave, uspona i padova. Riječju, znao je čovjeku, gipkim jezikom tradicije, vraćati amputirane dijelove.
                                                                                                                                                            No za Zagrebačke pjesme zaista nisu potrebne metapsihološke interpretacije, one su pune prepoznatljiva života koji kao neki vrijedan predmet iznovice postaje predmet ispitivanja, jer njegove slike stalno izmjenjuju položaj. Brković će i neku zagrebačku erotsku situaciju (dijalog sa ženom) iskoristiti kao povratak u zemlju predaka. Jednostavno postoje pjesnici koji neke stvari rade zbog domovine. Osim što uhu čitača ugađa čitko pitkom erotikom, on u ove pjesme s radošću unosi vedutski vokabular Zagreba, crpeći snagu iz osobnih iskustava. Ti stilizirani zagrebački motivi odišu, mogli bismo reći, čak skladnom matoševskom formalnom estetikom, ali će usporedba biti potpunija ako u nju unesemo tvoračku snagu, primjerice, Vjekoslava Majera, odnosno sposobnost da se kroz jednostavne vizure viđenja svijeta progovara jednostavno. Zapravo, Brković će uvijek nešto graditi za budućnost, odrješitim emotivnim registrom, da bi se na jednom mjestu okupila samo bitna značenja.
SeadBegović                                                                                                                                                 Zagrebačke pjesme
Jevrem Brković
                                                                                                                                              JEDNOJ ZAGREPČANKI
Gospodična, pakao je moj život cio,
Zagledam se u tvoje oči i vidim:
U ljepšem oku nikad nijesam bio –
I mlad i jak – da se sebi svidim!
Gorda gospo Ilice, vazda odveć žena,
Spoznaj u sebi Onu što nekad bješe moja:
Još si puna rima iz mojih katrena,
Uz to i vitka breza jednog perivoja.
Usud me progna iz zemlje dukljanske,
Te stazama smrti i crnih točaka
Dođoh do ljubavi bezumne, paganske,
Do požudne djevice s Pantovčaka.
Budem li u aleji pjesnika s juga,
S krstačom i imenom bezdomnika,
Vjerujem, ti ćeš, a ne neka druga,
Pobožno pohodit toga bezbožnika!
Znam, iskra će jedna u tebi zaiskrit,
Stoplit tvoje tijelo strastveno i vitko.
Šapnućeš toj krstači da kao taj Skit,
Tajnu tvog erosa ne spoznade niko!
Vratim li se živ u zemlju predaka,
Ili budem sudbe prognanog Horacija,
Svjedoči, mjesto mojih potomaka –
Budi moja Duklja i moja Kroacija!
Zagreb, 16. XI. 1996.
                                                                                                                                                                SJEĆANJE NA VESNU R.
Vesna R., hvala ti za najmlađu mladost,
Bio je to dar i udes poslat sa nebesa.
Ti nikada vidjeti nećeš moju starost,
Ostajem u tebi vitak, bestjelesan!
Biću jednom humka, čempres vitak biću,
A bijah oluja bez vjetra i kiše.
Neka tebi nalik moja jutra sviću,
Ono potonje ponajviše!
Na sve sam naše crtu, točku i kraj,
Znala si: Dukljanin tvoj i to može.
Ti spoznade, draga, i pakleni raj –
Demonu tvom živopisan ispod kože!
Vesna R, od mladosti sam bio mlađi:
Uz tebe stasit i lagan kao krilo laste.
Izađi, djevojčice, u svoj vrt i nađi
Onaj žbun iz kojeg naša breza raste!
Za drugog sam te pravio cijelu,
Budio sva čula strasti raspusne.
Taj će budući na tvome tijelu
Prepoznat moje ruke, oči i usne!
Zagreb, 20. XI. 1998.
                                                                                                                                               ZAGREBU I PURGERIMA
Da u meni nije tog đavlovog inata,
Te žudnje žudnije od svake požude:
Da se vratim međ svoje neljude i ljude,
Već bih bio žrtvom opasna zanata!
Tek sada vidim i pojmim, tek sada,
Zagabrijski su purgeri rođeni moj rod.
Za njih sam pajtaš njihov, za svoje odrod
Sa Istoka ubjegao usred Zapada!
Na Jelačić placu sam kao na Cetinju,
Iz hladne secesije bude riječ odveć blaga.
Znaju Zagrepčanci ko si, znana im je saga
Tvoja dukljanska, i uz gemišt je spominju.
Iz doma u dom – svuda za mene doma:
Uz kapučino u Gradskoj, uz objed i prošek,
Ko da buš tu došel i ostal zanavek –
Da na Mirogoju skončaš svoj roman!
Ako si igda na vanštini bio bogec svoj,
Među purgerima si tri tisuće dana
Kao ne-purger – po svemu purgeru ravan,
Imao svog Tina, Krležu i Zagorkin Perivoj!
2. II. 1998, Zagreb, Klub A. G. Matoš
                                                                                                                                                            VRATIĆU SE!
Moram zbog njih, zbog neprijatelja mojih,
Da ne bi pomislili kako nikad više
Neće rapsoda biti da ih opiše –
Biće sve dok Dukljanin ovaj postoji!
Moram zbog Nje što udes naš podnese:
U mojem će životu sve do kraja
Biti za nju mjesta da ne bi očajna
Klela svoju mladost, što mi je prinese!
Moram zbog Njih, u tren povijesan:
Zbog sinova mojih Balše i Damjana,
Zbog prvorođena unuka Brajana,
Vratiti se tamo đe jedino jesam!
Moram i zbog onih iz roda mojega,
Što zbog mene ne bi ni na groblju kisli.
A bi u kafani pijano pjevali.
Zbog Gorkina groba, razloga boljega,
Ne bi njen Domaš mogao da smisli:
Dosta ste ga, dosta izdajicom zvali!
Zagreb, 2. VI. 1998.
                                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići, ostaviti zemlju i ljude,
Što te uz dobrodošlost, uz osmijeh
Primiše za svojega, da s njima vijek
Dovršiš i vazda Dukljanin budeš?
Kako otići od prijatelja, bez suze,
Od naroda što samo zbog tebe neće
Da se kamenom na tvoj narod meće,
Zbog pohare Konavala i Raguze?
Kako otići iz Ilice, gdje svaki
Šetač, vlasnik butika, zlatar i urar,
Daje ti pozdrav i smiješak na dar –
Za tebe od zlata zlaćeniji nakit!
Kako otići s Jelačić placa, od Bana,
Ne biti više u Gradskom podrumu,
Mislionici purgera i gospona?
Uz kapuciner i konjak, usred dana,
Gdje je Krleža, uz varijaciju umnu,
Pio bocu prošeka uz pjat barbuna!
Zagreb, 3. IX. 1998.
                                                                                                                                                        VRATIĆU SE!
Zbog sunca što ga evo u krvi nosim,
Mjesečine one svud rasute, naške.
Moram, makar sve stopu po stopu unatraške
Hodio do Duklje moje nogama bosim!
Zbog stare jabuke, još starije kruške,
Oraha što je uz Kulu ostario –
Na mojem je rođenju već starac bio –
Zbog Njega i Kule, makar potrbuške!
Zbog ljeta, sunčane jare, neba, zvijezda,
Zbog Lude Mare kad strekne od sunca,
Kad uzjaše jarca, magarca il junca –
I podavi tićad, poruši gnijezda!
Zbog žednog ljeta, presušenih ublova,
Oplićalih rijeka, sprženoga polja,
Zmija otrovnica kad šište i sikću.
Zbog Starca Radosava lova – neulova,
Modrijeh vinograda u selu Doljan:
Kad grožđe djevojke pršte, tamo biću!
Ilica, 8. IX. 1998.
                                                                                                                                                    KAKO OTIĆI?
Kako otići iz jutra u Ilici,
Kad ga prvi tramvaj bučno razbudi?
Kako bez Britanca, pijaca i ljudi,
Svetkovine boja u jutarnjoj slici?
Tu su pitur-majstori, prijatelji stari:
Nedjeljom u ateljeu, uz čašu pića
I kod Dimitrija i kod Vejzovića –
Kod Barišića dok Tomislava kipari!
Kako bez Arežine, Blaže i Marka,
Bez Vita i Ljube, bez Špoljara Mira,
Bez Lepe i Olge, bez Barbierija,
Bez Age Simovića i svega pet zemljaka?!
Kako otići iz tri tisuće dana,
Iz Osam godišta prognanog Crnogorca,
Iz A. G. Matoša, Drageca i Tina?
Otišao, ostao – na tebi je rana
Kao na ratnoj zastavi sa Grahovca:
I Kroacija je tvoja Domovina!
Zagreb, Ilica 81, 21. X. 1998.
                                                                                                                                                    VRATIĆU SE!
Moram, makar ne našao sebe tamo,
Nigdje i ni u kom, osim u orahu,
Možda u Gorkinu potonjem izdahu:
Ne našao sebe ni u sebi samom!
Moram zbog one hrabre glave i ruke,
Što grafitom jednim ustavi vrijeme:
»Vrati se Brkoviću, vrati se Jevreme!«
Vraćam se, brate moj, da mučimo muke!
Moram zbog Zvona Ivanova, zbog Duklje,
Rana Damjanovih i smrti Raonić Saše.
Zbog izdanih i onih što izdaše –
I naš je bol i njihov već ujedno stopljen!
Moram proći Gradom, što se ne okrenu
Kad me gonitelji prognaše nesrećni,
Da ga sačuvam od novog zastiđa!
Razloge za čovještvo naći u svemu,
Samarili nas po konjski i magareći –
Biće Dan praštanja – il’ mi se priviđa!
Zagreb, Ilica 81, 16. II. 1999.
Deset dana prije povratka!