Tag Archives: cro

RATNO PROFITERSTVO

Ovo nije nova vijest.Godine su prošle i kao da su svi vec zaboravili na to.Dali će se ikada saznati prava istina o tome novcu, novcu hrvatskih štediša?

        Luković i Zaba na tajne račune prebacili 2,1 milijardu maraka stare devizne štednje                                                                                                                                      Misterij „nestanka“ stare devizne štednje sa računa građana kod poslovnih banaka u Hrvatskoj nikada nije do kraja razriješena. Vlasti su jednostavno godinama tvrdile kako je novac iz hrvatskih banaka „opljačkala centralna banka u Beogradu“ i kako ta sredstva nije moguće vratiti. Dvadeset godina kasnije, tajni dokumenti Zagrebačke banke, kao i brojni drugi dokazi, nedvojbeno dokazuju kako najveći dio novca od tzv. „stare devizne štednje“ nikada nije stigao u tadašnju Narodnu banku Jugoslavije u Beogradu. Ekskluzivno otkrivamo gdje je Franjo Luković prebacio novac sa računa građana, poznat kao „stara devizna štednja“. Prvi put objavljujemo popis banaka i financijskih institucija kod kojih su otvoreni tajni računi na koje je u tajnosti prebacivan novac stare devizne štednje. Od 1990. do 1992. godine poslovne banke u Hrvatskoj, posebno Zagrebačka banka d.d. Zagreb, taj su novac transferirale na vlastite tajne račune u inozemstvu, gdje je novcem nastavila upravljati Uprava same Zagrebačke banke. Razlika je bila ta da su nakon prebacivanja stare devizne štednje građana u inozemstvo,čelni ljudi banaka mogli tako opljačkanim novcem upravljati kao vlastitim ili novcem svojih banaka, bez ikakve daljnje suglasnosti građana. Službena verzija za opljačkane građane bila je: „Novac smo poslali u Beograd i tamo se vašoj deviznoj štednji gubi svaki trag“. Strogo povjerljiva dokumentacija Zagrebačke banke, skrivana od očiju javnosti gotovo dvadesetak godina, ipak, dokazuje: Franjo Luković sa suradnicima odgovoran je za pljačku 2,1 milijardu njemačkih maraka stare devizne štednje. S jedne strane, na taj su način oštećeni građani, čiji je novac završio na privatnim tajnim računima pod kontrolom bankarske elite, dok je s druge strane time oštećena sama država, koja je zbog takve pljačke stare devizne štednje bila prisiljena na zaduživanje kod tih istih poslovnih banaka koje su i opljačkale novac građana. Za Upravu ZABE bio je to dvostruko koristan posao. Na tajnim računima u inozemnim bankama položila je gotovo 2,1 milijardu tadašnjih njemačkih maraka, dok je s druge strane postala i jedan od najvećih kreditora i vjerovnika države, čime je Uprava ZABE na čelu s Franjom Lukovićem došla u poziciju da u svakom trenutku drži u šaci bilo koju vlast, i da može ucjenjivati državu. Klasičan primjer ratnoprofiterske poslovne operacije. Tajni dokumenti same Zagrebačke banke dokazuju trag ovog novca. Godine 1991. Zagrebačka banka imala je registriranu „staru deviznu štednju“ u ukupnom iznosu od 801 milijardu 594 milijuna tadašnjih hrvatskih dinara. Taj novac nikada nije uplaćen Narodnoj banci Jugoslavije, nego je u tajnim financijskim operacijama Franje Lukovića i njegovih suradnika prebačen na tajne, skrbničke račune u inozemstvo. Opljačkani novac Franjo Luković pretvorio je u vlastiti i profit svojih suradnika, dok je istovremeno za taj iznos zadužena Republika Hrvatska, odnosno Državni proračun, jer je opljačkana stara devizna štednja odlukom Vlade pretvorena u javni dug Republike Hrvatske. U tajnom dokumentu Zagrebačke banke detaljno se opisuje tehnologija zaduživanja države za opljačkani novac stare devizne štednje. „Iznosi koje Republika Hrvatska duguje temeljem deponirane devizne štednje građana predstavljaju iznos koji Banci duguje bivša Narodna banka Jugoslavije, te koji je Uredbom od 17. prosinca 1991. pretvoren u javni dug Republike Hrvatske. Istodobno, Uredbom su zamrznuti svi depoziti građana u stranoj valuti koje su hrvatski državljani deponirali kod hrvatskih banaka prije 27. travnja 1991. Građanima stoje na raspoložbi dvije opcije za konačnu realizaciju njihovih potraživanja. Prva opcija predviđa prihvaćanje 13 godišnje oročenog depozita, uz kamatnu stopu od 5% godišnje, koji se vraća u 20 polugodišnjih rata počev od 30. lipnja 1995., ukoliko se kamata isplaćuje u stranoj valuti, odnosno počev od 30. lipnja 1992. ako se kamata isplaćuje u HRD. Država je preuzela prema Banci obvezu vraćanja iznosa koji odgovara njenim obvezama prema takvim deponentima. Druga opcija predviđa zamjenu depozita na transferabilne obveznice izdane od Republike Hrvatske. Ove obveznice njihovi imaoci mogu zamijeniti za nekretnine ili dionice u privatiziranim poduzećima. Imaoci obveznica koji ne žele ostvariti svoja prava kroz stjecanje nekretnina ili dionica u privatiziranim poduzećima, imaju pravo zadržati obveznice“. Tajno izvješće Franje Lukovića iz 1992. godine otkriva podatke o iznosima transferirane stare devizne štednje sa tajnih računa u Zagrebačkoj banci u financijske operacije u inozemstvu, točnije na tajne, skrbničke račune u inozemstvo. „Ukupna devizna sredstva građana položena na račune Zagrebačke banke d.d. iznose na dan 31.12.1992. godine 1.243.034 tisuća DEM (milijardu 243 milijuna 34 tisuće njemačkih maraka). Stara devizna štednja Zagrebačke banke iznosi 889.617 tisuća DEM (889 milijuna 617 tisuća njemačkih maraka), a drugih banaka 222.236 tisuća DEM“. Osnovno pitanje je, ako Franjo Luković novac od strae devizne štednje nije prebacio na račun Narodne banke Jugoslavije u Beogradu, gdje je novac završio sa deviznih računa u Zagrebačkoj banci? Odgovor na ovo pitanje krije se u tajnom dokumentu Uprave Zagrebačke banke iz 1992. godine. Iz sadržaja tog dokumenta razvidno je kako su devizna sredstva građana prebačena sa računa u Zagrebačkoj banci u Adria Bank AG u Beču (gdje je stara devizna štednja opljačkana iz ZABE pretvarana u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 21 % ukupnog vlasništva); LHB Internationale Handelsbank AG u Frankfurtu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 5 % ukupnog vlasništva); Anglo Yugoslav Bank Ltd. u Londonu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 5 % ukupnog vlasništva); Banque Franco Yougoslave SA u Parizu (gdje je opljačkana stara devizna štednja iz ZABE pretvorena u vlasništvo nad dionicama te banke u visini od 6 % ukupnog vlasništva). Trag ovako opljačkane stare devizne štednje prikriven je fitkivnim vraćanjem dugova kod inozemnih banaka, kao vraćanje obveza bivše SFRJ. Naime, Uprava Zagrebačke banke, točnije Franjo Luković dogovorili su u tajnosti preko Miloševićevih ljudi u Narodnoj banci Jugoslavije (a Franjo Luković i Slobodan Milošević zajedno su radili u Jugobanci) takav financijski aranžman prema kojem Zagrebačka banka nije morala uplatiti devizna sredstva na račun Narodne banke Jugoslavije u Beogradu. Fitkivno je dogovoreno da će Zagrebačka banka podmiriti obveze SFRJ kod stranih banaka. U stvarnosti, preko tih stranih banaka, pod lažnim opravdanjem plaćanja obveza Narodne banke Jugoslavije, Uprava Zagrebačke banke izvlačila je novac od stare devizne štednje u inozemstvo. Novac je prebacivan prvotno na tajne račune kod banaka: Berliner Handels und Frankfurter Bank Frankfurt na Maini; Bayerische Vereinsbank AG, Muenchen; DG Bank u Njemačkoj; Kreditanstalt Fuer Wiederaufbau, Frankfurt na Maini; Union Bank of Switzerland, Zueirch; Swiss Bank Coporation Zueirch; Credit Suisse, Zueirch; Nordbanken, Stockholm, Švedska. Sa tajnih računa u ovim bankama novac je prema nalogu Franje Lukovića prebacivan na tajne račune kod ranije nabrojenih banaka u svijetu. Vladine odluke kojima je opljačkana stara devizna štednja hrvatskih građana, proglašena javnim dugom Republike Hrvatske, predstavlja zapravo legalizaciju pljačke novca hrvatskih štediša koju je početkom 1990.-ih godina provela bankarska elita, kako bi se „dočepala“ gotovinskog kapitala, s kojim su kasnije sredinom 1990.-ih godina mogli planirati i projektirati svoje financijske i ekonomske operacije u Hrvatskoj. Bio je to „početni kapital“, kojim je hrvatska bankarska elita stabilizirala svoj položaj u hrvatskom društvu na početku tranzicijskih procesa, i što je još važnije, u krizno, ratno vrijeme obrane Republike Hrvatske od oružane agresije. Vlada Franje Gregurića najdogovornija je za legalizaciju ove nevjerojatne pljačke, ali je potrebno naglasiti kako niti ranije vlade Stjepana Mesića i Josipa Manolića nisu učinile ništa kako bi spriječile organizirani bankarski kriminal i protuzakonite financijske operacije Uprave Zagrebačke banke. Upravo su ta tri premijera prvih hrvatskih vlada dali „zeleno svjetlo“ za pljačku novca i ušteđevine građana iz Zagrebačke banke. Franjo Luković i njegovi suradnici uživali su zaštitu tadašnje političke elite na čelu s imenovanim premijerima. S druge strane, sama činjenica da se Vlada kod Zagrebačke banke zadužila kako bi građanima vratila dio duga od stare devizne štednje, jasno govori o posebnoj poziciji koju je takvim poslom u odnosu na državu za sebe osigurala sama Uprava Zagrebačke banke. Tko su ljudi koji su početkom 1990.-ih godina sudjelovali u organiziranom bankarskom kriminalu u Zagrebačkoj banci? Tajno izvješće ZABE iz 1992. godine otkriva i podatke o identitetu te organizirane kriminalne skupine:                                                                                                                                                               Milan Artuković, Jakša Barbić, Željko Čović, Filip Filipec, Dalibor Kovačević, Đuro Miladin, Zvonko Pajić, Mato Perak, Josip Petrović, Ivan Sorić, Antun Šporer, Zdravko Tomičić, Marko Župan, Dinko Benolić, Marijan Hanžeković, Ivo Pavliček, Većeslav Rački, Antun Vrdoljak, Franjo Luković, Franjo Filipović, Duilio Belić, Milivoj Goldštajn, Davor Holjevac, Nikola Kalinić, Mladen Mauher, Željko Orsag, Sanja Rendulić, Višnja Subašić, Neda Šarić, Gordana Zrinšćak. Financijskim operacijama u inozemstvu upravljali su i vodili su ih ljudi koje je za to ovlastio osobno Franjo Luković i dao im status povjerenika, odnosno punomoćnika za pojedine poslove, ovisno o ovlaštenjima koja je pojedinim punomoćnicima davao Luković. Kako bi pokušao barem prividno „legalizirati“ ovakve povjereničke financijske operacije Franjo Luković je početkom 1992. godine donio internu, u biti tajnu „Odluku o zastupanju, potpisivanju i predstavljanju Zagrebačke banke d.d.“. Prema toj odluci Zagrebačku banku su, osim glavnog direktora (Franje Lukovića, op.a.) ovlašteni zastupati: punomoćnici po ovlaštenju i punomoćnici po zaposlenju. Tajne financijske operacije u inozemstvu vodili su uglavnom punomoćnici po ovlaštenju. Njihova ovlaštenja opisuje Članak 3., navedene odluke Franje Lukovića: „Punomoćnici po ovlaštenju su osobe koje su to svojstvo stekle dobivanjem pismenog ovlaštenja za zastupanje i potpisivanje Banke, a zastupaju i potpisuju Banku u granicama dobivenog ovlaštenja“. Ovakve punomoći i ovlaštenja potpisivali su isključivo Franjo Luković i Franjo Filipović. Franjo Luković, jedan je od najdugovječnijih čelnih ljudi neke banke u Hrvatskoj, a na čelu Zagrebačke banke d.d. Zagreb nalazi se gotovo dvadesetak godina, pa se čovjek ne može ne zapitati zbog čega je Luković u ZABI nezamjenjiv, čak i nakon navodne prodaje jedne od najvećih hrvatskih banaka talijanskim vlasnicima. Poslovni uspon Franje Lukovića i njegov menadžerski uspjeh na čelu ZABE, zapravo su jedan od najboljih primjera ratnog profiterstva u Hrvatskoj. Upravo zbog toga, Luković je do danas nedodirljiv, nezamjenjiv i zaštićen, iako se u ladicama Državnog odvjetništva protiv njega s godinama nakupilo čak tridesetak kaznenih prijava za niz kaznenih djela u području gospodarskog kriminaliteta. Logičnim se nameće pitanje, hoće li nakon nedavnih ustavnih promjena, vezano uz nezastarijevanje kriminala u pretvorbi i privatizaciji, te ratnog profiterstva, Državno odvjetništvo ili USKOK iz svojih prašnjavih ladica izvući koju od kaznenih prijava protiv Franje Lukovića i pokrenuti poneku istragu. Za početak bi ova o pljački stare devizne štednje u visini od 2,1 milijardu njemačkih maraka bila dovoljno. Nakon toga, Lukovićeva kriminalna piramida srušila bi se poput neke bankarske kule u pijesku

Hrvatsko pravosudje leglo mita i korupcije

“Pravda se u Hrvatskoj kupuje novcem.Kaznjavaju se samo siromasi”

Suci pred sudom

Državno sudbeno vijeće ove je godine pokrenulo sedam stegovnih postupaka protiv sudaca: zbog primanja mita, upletenosti u kriminal u stečajnim postupcima, zlouporabe položaja, neurednog obnašanja dužnosti i sudara izazvanog u pijanom stanju. Donosimo pregled tih slučajeva

slika iz galerije

Ponašanje suca zagrebačkog Prekršajnog suda Krešimira Ožanića, koji je prema riječima novinara Indexa Gordana Duhačeka pred pritvorskom ćelijom zatražio priznanje krivnje za komentar koji je Duhaček objavio na Twitteru, prema tumačenju pojedinih pravnih stručnjaka suprotno je kodeksu sudačke etike. No s Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu odgovorili su nam kako neće biti pokretanja stegovnog postupka protiv Ožanića jer je on u cijelosti porekao Duhačekove tvrdnje, a sučev iskaz potvrdio je i jedan od policajaca koji su bili tamo. Ipak, pokazalo se da sudac nije bez grijeha, barem iz prošlosti: Državno sudbeno vijeće još je u ožujku 2014. protiv njega pokrenulo stegovni postupak zbog neurednog obnašanje sudačke dužnosti, novčano ga kaznivši četveromjesečnim oduzimanjem jedne trećine plaće.

Podosta je prašine nedavno podigla i odluka suca Općinskog suda u Splitu Marija Franetovića, koji je nepravomoćno na zatvorsku kaznu od osam mjeseci zbog izazivanja požara osudio Kristiana Vukasovića, 18-godišnjaka s posebnim potrebama. No mladić je iz zatvora ubrzo završio u bolnici i nakon tri tjedna kome umro pod vrlo rijetkom dijagnozom tzv. psihičke smrti, odnosno zbog straha pretrpljenog u zatvoru. Je li sudac Franetović dobro procijenio zatvorenikovo stanje, ne možemo sa sigurnošću znati sve dok splitski Općinski sud eventualno ne ispita taj predmet jer za njega postoji interes Vukasovićeve obitelji, ali i šire javnosti. Možebitni propusti u presudi suca Franetovića već su javno objavljeni, a sučeva nonšalantnost u pristupu predmetu vidljiva je iz toga što je nesretnog Vukasovića u tekstu presude na jednom mjestu preimenovao u potpuno drugu osobu.

Iziritiran radom dotičnih sudaca kao i oslobađajućom presudom Božidaru Kalmeti, predsjednik HSS-a Krešo Beljak založio se za sankcioniranje svih ‘koji su donosili skandalozne presude’. Takve sankcije, koje dovode i do pravomoćnih zatvorskih kazni za suce, već postoje. Tako nas je DSV izvijestio da se trenutno vodi 11 stegovnih postupaka protiv hrvatskih sudaca koje su prijavili predsjednici matičnih sudova, od čega je njih sedam pokrenuto tijekom ove godine. Iako nam je tajnica DSV-a Dijana Rožić Frlan u dopisu navela da je većina stegovnih postupaka pokrenuta zbog neurednog obnašanja sudačke dužnosti, što proizlazi iz članka 62. stavak 2. točka 1. Zakona o DSV-u, u nastavku teksta vidjet ćemo da su određeni suci bili skloni koruptivnim radnjama. Takvi primjeri, čije izvore pronalazimo još u devedesetima, kada je pravosuđe temeljito očišćeno od ‘nepodobnih sudaca’, ne doprinose tome da se Hrvatska pomakne sa zadnjeg mjesta na ljestvici među državama EU-a po povjerenju građana i poduzeća u neovisnost sudaca i sudova.

Robert Pešutić, sudac kaznenog odjela Općinskog suda u Splitu, od svibnja ove godine nalazi se u remetinečkom zatvoru zato što je u studenome 2017. pravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora zbog primanja mita, zloupotrebe službenog položaja i nezakonitog posredovanja. Mediji su još 2003. godine pisali o stegovnom postupku protiv tog suca zbog većeg broja predmeta koji su zbog njegovog nerada otišli u zastaru. Ubrzo zatim tadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava 1861 Dobroslav Paraga prijavio ga je Vrhovnom sudu i Ministarstvu pravosuđa zbog neurednog obnašanja sudačke dužnosti, odnosno zbog nezakazivanja ročišta u postupku protiv Ante Đapića, tadašnjeg predsjednika HSP-a optuženog za krivotvorenje magistarskog rada. Pešutić je na kraju uz objašnjenje na razni skeča oslobodio Đapića, iako u njemu de facto priznaje optuženikov krimen, ali se istodobno zapitao: zar znanstvene radove ne prepisuju i drugi pa nikom ništa? Kada je njegov postupak u Feral Tribuneu argumentirano kritizirao novinar Vladimir Matijanić, Pešutić ga je tužio, a novinar je po pravomoćnosti presude novčano ovršen. Kako dokazuju brojni primjeri, sudske odluke u korist moćnih ostat će tako do danas modus operandi kada je riječ o postupcima protiv medija i novinara.

Nakon mjera tajnog nadzora, Pešutić je uhićen 2011. godine. Prvostupanjsku kaznu od četiri i pol godine zatvora, uz desetogodišnju kaznu zabrane obnašanja dužnosti, Vrhovni sud je ipak smanjio, a nakon suspenzije DSV-a Pešutić je dvije godine odugovlačio s odlaskom u zatvor, povlačeći se s tužbama po Ustavnom sudu i pravdajući se liječničkom dokumentacijom. Od suspenzije pa do odlaska na odsluženje kazne primao je polovicu sudačke plaće. ‘Ta činjenica je određena zakonom, kao i u drugim državama EU-a’, odgovorili su iz Udruge hrvatskih sudaca na naš upit zbog čega suci pod suspenzijom do pravomoćnosti okončanja njihovog postupka primaju polovicu plaće.

Zatvorski život upoznao je i danas 72-godišnji Bariša Gašpar, bivši sudac Visokog trgovačkog suda protiv kojeg je USKOK podigao optužnicu 2009. godine. On je od početka 2007. do 4. rujna iste godine primio ukupno 25 tisuća eura mita od člana uprave firme Civitas Nova, zainteresiranog za ishod jednog sudskog spora koji se nalazio na drugostupanjskom odlučivanju pred navedenim sudom. Pravomoćnom presudom iz 2014. Gašpar je osuđen i za namještanje pravosudnih ispita, a tada mu je zabranjeno obavljanje sudačkog zvanja u trajanju od pet godina i naloženo vraćanje mita u punom iznosu.

DSV je zbog neurednog obnašanja sudačke dužnosti ljetos razriješio dužnosti i sutkinju Visokog prekršajnog suda Antoniju Kovačić. Prema tumačenju DSV-a, sutkinja je godinama gomilala predmete, uglavnom iz domene obiteljskog nasilja, koji su tako pali u zastaru. DSV nam nije želio potvrditi o kolikom je broju predmeta riječ, s obzirom na to da stegovni postupak protiv navedene sutkinje, koja ima pravo žalbe Ustavnom sudu, nije pravomoćno okončan. Antonija Kovačić svojedobno je pretendirala upravo na Ustavni sud. Za sutkinju tog pravosudnog tijela kandidirala se dvaput: 2009. godine, kada je s čak šest glasova ušla u uži izbor, i ponovno 2016. Saopćenje povodom njezinog slučaja prošlog mjeseca je poslao i Socijaldemokratski forum žena SDP-a. U njemu se čude kako na nerad sutkinje i toliki broj neriješenih predmeta godinama nije reagirao nitko od njoj nadređenih. Pa ipak, ‘šoku i nevjerici nema mjesta (…) zbog nemara u poslu koji su dužni obavljati, nitko nas više ne može uvjeriti u namjere nužne reforme pravosuđa i težnje za nultu toleranciju na nasilje’, piše u tom saopćenju.

Stegovnu kaznu ukora DSV je ljetos izrekao i Marisi Matić, sutkinji kaznenog odjela Općinskog suda u Splitu, također zbog neurednog obnašanja dužnosti. Sutkinja Matić u medijima se spominjala nakon što je 2013. u ponovljenom suđenju oslobodila člana Torcide Antonija Vujčića za postavljanje transparenta ‘Srbe na vrbe, nikad zaboravit, nikad oprostit’ u povodu gostovanja srpske Davis Cup reprezentacije u Splitu 2010. godine, i to nakon što ga je sudac Dinko Mešin u prvom stupnju osudio na četiri mjeseca zatvora.

Državno sudbeno vijeće je u kolovoza produžilo suspenziju za još tri mjeseca sutkinji Općinskog suda u Zadru Antoniji Božini. USKOK je protiv nje podigao, a Optužno vijeće splitskog Županijskog suda u studenome 2017. potvrdilo optužnicu za kaznena djela primanja mita, zloupotrebu položaja i ovlasti. Optužena je da je kao sutkinja stalne službe u Benkovcu namještala sudske procese i presude za poznate klijente u suradnji s Gordanom Alavanjom, vlasnicom agencije za nekretnine, pri čemu je navodno primila najmanje 30.700 kuna i 200 eura.

DSV je još 2012. godine prozvao Vesnu Malenicu, sutkinju zagrebačkog Trgovačkog suda, jer nije u propisanom roku i obliku podnijela izvješće o stanju svoje imovine. A ta je imovina već onda bila poput planine: dva stana u Zagrebu, jedan veličine 120 četvornih metara s garažom i drugi od 59 kvadrata, oba kupljena na kredit, stan na Braču, ušteđevina u iznosu od 280 tisuća kuna… Nakon njezinog hapšenja u studenome 2017. godine, porezni USKOK je otkrio nesrazmjer u njezinoj imovini u iznosu od čak 2,3 milijuna kuna. Zajedno s petoricom ostalih osumnjičena je za upletenost u kriminal u mnogim stečajnim postupcima za koje je bila zadužena u razdoblju od 2008. godine. S obzirom na to da njezin slučaj još nije pravomoćno okončan, sutkinja Malenica i dalje prima polovicu sudačke plaće, koja iznosi šest tisuća kuna.

Sutkinji prekršajnog odjela Općinskog suda u Šibeniku Dolores Milaković i sucu prekršajnog odjela istog suda stalne službe u Kninu Ivici Krvavici također je ljetos produžena suspenzija za obnašanje dužnosti za naredna tri mjeseca. Potonjeg USKOK u optužnici od svibnja ove godine tereti za primanje mita jer je lanjske veljače u Kninu prometnom prekršitelju recidivistu u zamjenu za sto eura izrekao blažu novčanu kaznu. Navodno je primio i dvije tisuće kuna mita od drugog prometnog prekršitelja kojem je zauzvrat također propisao blažu novčanu kaznu od predložene. Zbog ‘sitniša’ je sudački ugled izgubila i sutkinja Milaković. Ona je optužena za zloupotrebu položaja jer je u dogovoru s Krvavicom u postupku koji se zbog vožnje pod utjecajem alkohola, nezaustavljanja po naredbi policijskog službenika i nekorištenja sigurnosnog pojasa vodio protiv njegovog poznanika lani izrekla ukupnu kaznu od 1.700 kuna, što je mnogo blaža kazna od predložene koja je bila 6.200 kuna.

Dalibora Vodanovića, 67-godišnjeg kaštelanskog suca, tereti se pak za stegovno djelo nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti. DSV-u ga je prijavio predsjednik Općinskog prekršajnog suda u Splitu Milan Grljušić jer je u lipnju s 1,98 promila alkohola u krvi izazvao sudar. Nije poznato je li i Vodanović zbog suspenzije DSV-a već podnio žalbu Ustavnom sudu nakon što je u srpnju udaljen s dužnosti.

Zanimljiv je i predmet bivšeg suca Općinskog suda u Crikvenici Marina Črnje čije se rabote istražuje od početka tisućljeća, a protiv njega se, zajedno s odbjeglim Miroslavom Kutlom, od 2011. vodi i kazneni postupak zbog izvlačenja 23 milijuna kuna iz Tiska u drugoj polovici 1990-ih. Nakon što je godinama primao pola sudačke plaće, ovog je mjeseca razriješen sudačke dužnosti zbog navršenih 70 godina života.

Ružica Pavlović-Drmačić, bivša sutkinja Prekršajnog suda u Bjelovaru, razriješena je sudačke dužnosti 4. svibnja 2017. godine, i to nakon što je 2015. nepravomoćno osuđena na godinu dana zatvora uvjetno zbog zloupotrebe položaja i ovlasti. Ona je od ožujka 2009. do kolovoza 2011. godine nezakonito samoj sebi isplatila putne troškove u ukupnom iznosu od 16.018 kuna. U lipnju 2017. Ustavnom je sudu podnijela žalbu na odluku DSV-a. Lani se pak neuspješno kandidirala za radno mjesto voditelja Odjela za pravne, kadrovske i opće poslove bjelovarske Opće bolnice.

Posebna kategorija ove pravosudne priče bila bi i javno preispitivanje odgovornosti sudaca u predmetima od pojačanog interesa javnosti. Još se pamti presuda šibenske sutkinje Maje Šupe, koja je poduzetnika Tomislava Horvatinčića oslobodila odgovornosti za smrt talijanskog bračnog para Salpietro. No kako je zatim ustanovljeno da je sutkinja počinila niz povreda Zakona o kaznenom postupku, Horvatinčiću se ponovno sudilo pa je u ožujku ove godine nepravomoćno kažnjen s četiri godine i deset mjeseci zatvora.

Možda bismo u zaključku ove priče trebali podsjetiti na završnu riječ čuvene riječke sutkinje Ike Šarić spomenutom Robertu Pešutiću: ‘Kao sudac ste trebali činiti napore u suzbijanju društveno-pogibeljnih kaznenih djela, a primali ste mito i narušili ugled ne samo splitskog suda, nego i hrvatskog pravosuđa te povjerenje građana u sudstvo.’

Albert Einstein – vjera u Boga je “djetinjasto praznovjerje”

Albert Einstein – vjera u Boga je “djetinjasto praznovjerje”

Ono što ste mogli čitati o mojim “religioznim uvjerenjima” je, naravno, laž. Laž koja se sustavno ponavlja ! Ja ne vjerujem u osobnog Boga, i to nikada nisam tvrdio, već sam to svima jasno stavio na znanje. Ako ima išta u meni što se može nazvati religioznim, to je onda bezgranično divljenje nad strukturom svijeta, toliko koliko nam to naša znanost može razotkriti.”
“Ideja osobnog Boga mi je sasvim strana i čak izgleda naivno.”
[Albert Einstein, 1954, od Alberta Einsteina: Ljudska strana, uredila Helen Dukas i Banesh Hoffman, Princeton University Press]

Vjera u boga je “djetinjasto praznovjerje”, a Židovi nisu izabrani narod, napisao je Albert Einstein u pismu iz 1954. “Riječ ‘bog’ za mene nije ništa više od izraza i proizvoda ljudskih slabosti, a Biblija kolekcija časnih, no i dalje primitivnih legendi koje su prilično djetinjaste. Nikakva interpretacija, koliko god suptilna ona bila, ne može (me) uvjeriti u suprotno”, napisao je Einstein tada u pismu filozofu Ericu Gutkindu. Einstein, sam Židov, rekao je kako ima velike afinitete prema Židovima, no napisao je kako ne misli da imaju “drugačije kvalitete od ostalih ljudi”.

Praznovjerje je sredstvo vladanja neukim narodom. A hrvatska katolička crkva to koristi do maksimuma.