Tag Archives: cro.

VOLjELA JE BROZA DO LUDILA


Jovanka je uvijek nosila pištolj i bila spremna poginut za Tita

Jovanka Broz rođena 7. decembra 1924. godine u Pećanima ,Lika Hrvatska, a s Titom je bila u braku od 1952. Poslije Titove smrti Jovanka je do kraja životu živjela u izolaciji u vili na Dedinju, ni sa kim nije razgovarala i u grob je odnijela brojne tajne Partije i Jugoslavije.Jedan od onih koji je ostao blizak s Jovankom Broz nakon Titove smrti bio je advokat Toma Fila, koji se 25 godina borio da Jovanka ostvari svoja prava, da dobije penziju, dokumente, vlastitu imovinu. Fila se svojevremeno za Newsweek prisjetio susreta i razgovora s Jovankom, za koju kaže da će vječno ostati misterija. Do njihovog prvog susreta došlo je nakon Titove smrti, kada je ona, povodom Titove ostavštine, došla kod Filinog oca Filote. “Došla je kod nas 1983. godine, a našu kancelariju joj je, kako nam je tada rekla, preporučio Tito.

 Rekao joj je: ‘Ako ti se ikada nešto dogodi, idi kod Filote File, on se nikoga ne boji.’ Nakon smrti mog oca, željela je da je ja nastavim zastupat. Tako je i bilo. Ona je na mene, od početka do kraja, ostavljala utisak žrtve. I bila je žrtva. A bila je prelijepa žena, imala je neko plemićko držanje, bila je ponosna Ličanka, osoba koja je držala do sebe…  Vjerujem da bi bolje prošla da je savila kičmu i da je podržala nekog od pretendenata na Titov tron. Siguran sam da nije imala ni političke aspiracije, niti je imala odgovarajuće obrazovanje da bi upravljala državom. A nedostajao joj je i onaj najvažniji stup – okruženje koje bi je podržalo”, kaže Fila.Voljela je Tita do ludila A koliko je Jovanka bila vjerna i odana Titu, vidjelo se tokom posjete Francuskoj, kada je otkriveno da Jovanka sa sobom nosi oružje.

Došlo je do incidenta – na balu je iz Jovankine torbe ispao pištolj, a osiguranje je to brže-bolje pokušalo prikriti. Tito je, dakle, imao veliko povjerenje u nju, ona je bila zadnja linija njegove obrane, pa je zato kod sebe držala mali pištolj za likvidacije. Ako sve službe zakažu, ona je trebalo da ga zaštiti svojim životom, da pogine za njega… Ona je Tita voljela do ludila i nikako se ne može reći da je s njim bila radi interesa.” Do presudnog trenutka u obračunu ‘malih titića’ – kako Fila naziva one koji su pokušavali naslijediti Tita – sa Jovankom došlo je 1977. godine. To se dogodilo na Brionima, pred Titov put u Kinu, kada je na važnom sastanku odlučeno da on prvi put u posjetu nekoj državi ide bez supruge. Brozova je tada ministra unutrašnjih poslova Franju Herljevića pitala šta se to zapravo događa.  “Njegov odgovor je bio brutalan, ali i prostački. Rekao joj je: “Lička kurvo, sada ćemo se obračunati s tobom. Samo još da otkrijemo tvoje veze”, navodi Fila.

Od tada, tvrdi Fila, Jovanka više nikada nije vidjela Tita jer joj to nije bilo dozvoljeno. “Tito se potom iselio iz kuće u Užičkoj. Ona je pokušavala da dođe do njega, ali nijedanput joj to nije uspjelo. Izmišljotina su priče da je kasnije, kada je Tito bio u bolnici, došla u Ljubljanu, tražeći da je primi, a on je to, kao, odbio. On je umro, a nisu se vidjeli.” Fila navodi i da su Titu više puta pokušavali podmetnuti da potpiše papire za razvod braka, pa su to čak činili i dok je bio u bolnici, ali je on to svaki put odbio da uradi. Jovanka je sve znala i tumačila to kao njegovu ljubav i poštovanje prema njoj.Ubrzo nakon Titove smrti, ona je izbačena iz kuće u beogradskoj Užičkoj ulici u kojoj je s njim živjela 35 godina. Istjerana je tokom noći, uz prijetnju pištoljem i, kako je sama tvrdila, bez bilo kakvih stvari. Kasnije se ispostavilo da je ipak dobila nešto stvari, a nakon dvije godine borbe dali su joj i neku garderobu, ali sa rasparanim porubima jer su tražili skrivene mikrofilmove – optuživali su je, naime, da radi za tajnu službu, pa su htjeli da vide dokle sežu njezine veze.Uzeli su joj dokumente, pa čak i telegrame saučešća, kao i fotografije na kojima je Tito, a dali su joj one na kojima je ona sama. Svojevremno se čak govorilo da Jovanka radi za ustaše i da ju je u Titovo okruženje “podmetnuo” Ante Pavelić. “Nisu htjeli da se vidi da je ona ikada postojala. Pokušali su očistiti Titovu biografiju. Htjeli su napraviti postavku u Muzeju “25. maj” tako da nje nigdje ne bude, da ljudi steknu utisak da se Tito nikada nije oženio“, kaže Fila.”Nakon što je izbačena iz kuće, sef u kući je nasilno otvoren. U njemu je bilo jako važnih dokumenata, ali i jedno Titovo pismo koje je u sefu ostavljao svaki put kada bi išao na neki put. Govorio joj je: ‘Ako mi se nešto dogodi, pročitaj ovo.’ Kada bi se vratio s puta, uzeo bi to pismo nazad i vraćao ga je opet prilikom slijedećeg putovanja. Ona nikada nije pročitala sadržaj pisma, nije ga otvorila. A to pismo je, ako sam dobro shvatio, bilo zapravo neka vrsta političkog testamenta. Ali, eto, nakon otvaranja sefa, tom pismu se gubi trag, netko ga je vidio i brže-bolje sakrio”, otkriva Fila

Zablude o mastima

Zablude o mastima

Mlađe generacije odrasle su u uvjerenju da su masnoća i kolesterol opasni. Stariji, koji se još sjećaju da su kao djeca mazali svinjsku mast po kruhu, da nisu uklanjali masne dijelove s mesa i da su jeli slaninu kad god su je imali, odavno su se odrekli masne hrane iz straha da im se ne poveća kolesterol i ne začepe krvne žile. 
Međutim, prirodne masnoće životinjskog porijekla nikada nisu bile opasne za naše zdravlje, već su od pamtivijeka sačinjavale važan dio ljudske prehrane. One su građevinski materijal za naše tijelo, neophodne za normalan rast i razvoj djece i za funkcioniranje ljudskog organizma. Teorija o štetnosti masnoće i kolesterola, na kojoj nažalost počiva cijela medicinska djelatnost, zapravo je neutemeljeni mit, proizašao iz loše provedenih zastarjelih istraživanja i iznad svega komercijalnih interesa. Najnovija istraživanja ne nalaze nikakve znanstvene dokaze o štetnosti zasićenih masnoća životinjskog porijekla i kolesterola. Zapravo, danas znamo da su industrijska biljna ulja i margarini štetni, dakle upravo ono što nam je nametnuto umjesto tradicionalnih prirodnih masnoća. 
Zasićene masnoće nalazimo u mesu, jajima, svinjskoj masti, maslacu, siru, vrhnju i drugim mliječnim proizvodima, kao i u kokosovom ulju. Ove su namirnice također bogate kolesterolom, posebice žumanjak, i osobito su važne za mozak i nervni sustav. Preko 60% ljudskog mozga sastoji se od masnoće, a one su izuzetno važne i potrebne i za sve druge normalne funkcije u ljudskom organizmu. Kolesterol, kojeg nasilno nastojimo smanjiti lijekovima, zapravo nije štetan, već je to važna i potrebna tvar koju ljudsko tijelo samo proizvodi. Potreban je za cijeli niz zdravih tjelesnih funkcija – proizvodnju hormona, popravak oštećenih stanica u tijelu i jačanje imunološkog sustava organizma. Kolesterol izgrađuje staničnu stijenku, čisti i neutralizira toksine koji nastaju raznim upalnim procesima u tijelu, štiti srce i mozak. I majčino mlijeko obiluje kolesterolom i enzimima koji djetetu pomažu da što bolje iskoristi ovu hranjivu tvar, jer upravo novorođenčad i mala djeca trebaju puno kolesterola radi normalnog razvoja mozga, živčanog sustava i drugih važnih funkcija u tijelu. 
Hrana bogata prirodnim masnoćama oduvijek je bila čovjekova izvorna i prirodna hrana. Ono što je štetno je nova, rafinirana, industrijski procesirana hrana, puna industrijskih ulja i trans masti, kemijskih aditiva, pšeničnog glutena, šećera i glukozno-fruktoznog ili kukuruznog sirupa. Danas imamo vrlo ozbiljne dokaze da je ta nova hrana uzročnik civilizacijskih bolesti zapadnog svijeta: debljine, dijabetesa tipa 2, srčano-žilnih bolesti, kroničnih crijevnih bolesti, autoimunih bolesti, alergija i mnogih vrsta raka. 
Ali zašto nas onda stručnjaci već desetljećima savjetuju da ne jedemo masno? Nažalost, mi ne živimo u humanitarnom, već u ekonomskom društvu koje se zasniva na profitu, a prehrambena industrija i masovni uzgoj hrane, kao i sve ostalo, dio je tog ekonomskog društva. Proizvođači gledaju što im se više isplati, a ne što je za nas potrošače zdravije, a k tome i državne institucije zadužene za prehranu i zdravlje, prvenstveno štite industriju umjesto nas. Strah od visokog kolesterola potencira i farmaceutska industrija, iz čistih komercijalnih razloga jer su statini, sredstva za snižavanje kolesterola, najprodavaniji lijekovi na svijetu. Kampanja protiv kolesterola zapravo je najveća prevara 20. stoljeća

“Demokratska” Hrvatska

Verbalni delikt u hrvatskom školstvu

UrednikdanaLipanj 7, 2019/

Zapravo, iznenađeni smo što su toliki iznenađeni. Znamo gdje živimo, koja je godina, koja je zapravo godina, koja je državna ideologija, tko je na vlasti (ne na Markovom trgu, nego u institucijama, po uredima, na načelničkim, pročelničkim i svim ostalom poglavničkim mjestima) i, zapravo, ovako nešto je potpuno logično. Za one koji ne znaju, na kraju teksta prenosimo objavu koju je Marko Šolić, učitelj informatike objavio na svom profilu na Facebooku nakon odlaska na “terensku nastavu” u Vukovar. Ono što je uslijedilo, starije je podsjetilo na neka vremena od kojih bismo se svi htjeli udaljiti, a najviše, kao, oni koji nas upravo u ta vremena vraćaju.

Dakle, nakon objave teksta kolege Šolića uslijedio je upit portala Narod.hr školi u kojoj Šolić predaje i promptni odgovor ravnateljice: Šolić je dobio opomenu pred otkaz.

Dodajmo, Marko Šolić, član hrvatske Mense.

Marko Šolić, o kojemu je portal Srednja.hr napravio reportažu jer je svojim trudom i angažmanom opremio svoju školu kao malo koji učitelj u Hrvatskoj.

I ovdje završava 21. stoljeće, a počinje kombinacija Kafke, Orwella i Ždanova.

Dakle, obrazloženje koje je navela Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca, glasi:

“Temeljem izvješća kolege, utvrđeno je da je Marko Šolić svoj tekst pisao za vrijeme radnoga vremena koje je provodio u autobusu u pratnji s učenicima. I zato što je radio neki drugi posao, a nije skrbio i brinuo o učenicima dobio je opomenu pred otkaz“

Dakle, Šolić, khm, “nije dobio otkaz zbog toga što je napisao to što je napisao”, nego zbog toga što u autobusu, za vrijeme vožnje, nije pazio na djecu.

No, da bi bilo malo manje mjesta sumnji, ravnateljica je portalu Narod.hr pojasnila:

“To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti i poslati poruku da učitelj treba biti usredotočen na dijete i da učitelji imaju skrbiti o sigurnosti učenika. Nastavnik Šolić trebao je s učenicima tijekom vožnje i tijekom putovanja obraćati pozornost na okružje i na sve ono što je posebnost terenske nastave, zašto djeca uopće i idu na terensku nastavu. Gospodin Šolić zanemario je svoju radnu obvezu i radi toga je dobio opomenu pred otkaz.”

Ključni dio citata? Ovaj: To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti.

Prevedeno na kmetsko-feudalni Kaiser&König hrvatski: nismo ga mogli kazniti zbog onoga što je napravio, jer to u biti nije kažnjivo, ali zato ćemo mu naći nešto drugo što je napravio, pa makar bilo besmisleno, a on će već znati što je pravi uzrok. I to, naravno, što gluplje, to bolje jer će onda ona prava poruka biti jasnija. Ne’š ti meni Mense!

Kafka. Jesmo li spomenuli Kafku? Da, da, Kafka. Onaj za kojeg obrazovani ljudi uglavnom znaju, pa tako i vjerojatno Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca (ej, MATIJE GUPCA!). Samo što je ona Kafkin “Proces” očito shvatila kao priručnik.

Možda bi netko njoj i cijeloj njenoj kasti državnih službenika trebao dati da pročitaju “Preobražaj” u tankoj nadi da će i to shvatiti kao priručnik, pretvoriti se u žohare i odgmizati u kanalizaciju, gdje im je i mjesto.

Dakle, “Proces” se nastavlja, kolega Šolić, očekivano, cijeli slučaj nije htio komentirati (ne znamo je li angažirao odvjetnika, nadamo se da jest jer ovo je, da se poslužimo državnim K&K riječnikom ein Schweinerei koji treba riješiti sudskim putem, samo što je pitanje ima li u cijeloj Hrvatskoj dovoljno vode da se šmrkom otplavi svo blato i govna koja normalnima sprečavaju normalan život).

Kolegi Marku Šoliću pružamo podršku i stavljamo se na raspolaganje za sve objave koje bi htio podijeliti s javnošću.

Tekst zbog kojeg je dodijeljena opomena pred otkaz, ali ne zbog sadržaja, ne, to nikako, nego “zato jer ga je Šolić pisao u vrijeme radnog vremena”, dok je u autobusu koji vozi Autoputom bratstva i jedinstva zapravo trebao čuvati djecu je ovaj:

U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obvezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od strane države.
I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremamo djecu za novi rat.
Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različite stvari, neki su govorili i kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane…

Ništa od toga.

I da, znam. Znam da su emocije toliko jake da je teško uopće raspravljati.

Znam i da ne dijelimo svi iste sustave vrijednosti, i da meni ne znače ništa stvari koje su drugima svete, i obrnuto.
Znam i neke ljude iz Vukovara, znam kakva se grozota dogodila, vidim koliko im je i koliko im je bilo teško, i nemam ništa protiv toga da djecu educiramo i da im već u osnovnoj školi istinu kažemo direktno, uz sve teško probavljive detalje.

Ali to se u organiziranom posjetu Vukovaru ne događa.

Bitni dijelovi istine se skrivaju i o njima se danas u Hrvatskoj ne smije pričati, a o nekim stvarima se direktno laže.
Pa su tako od licenciranih vodiča i predavača djeca primjerice mogla naučiti kako su u balvan-revoluciji bili četnici i arkanovci. 1990., u zaleđu Zadra, četnici i arkanovci. Ma da ne bi.

0 tome koji su bili uzroci balvan-revolucije ni riječi, to pitanje se ne smije postaviti.
0 ubojstvu Reihl-Kira također ni riječi, to je još jedna zabranjena tema.
0 tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo, ni riječi.
0 tome što se dogodilo s Jastrebom nakon rata, ni riječi.

Ali djeca su mogla čuti kako je Oluja bila akcija bez mrlje prije koje su civili otišli samoinicijativno, a zločina nije bilo. Onaj vlak kojim su moji susjedi iz Splita organizirano išli u pljačku valjda nije postojao. Kao ni Lora.

Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina.
Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina Vojislava Stanimirovića, inače saborskog zastupnika.
Djeca su mogla čuti i kako je Hrvatska vodila obrambeni rat unutar vlastitih granica.
Ok, pošteno, samo… HV u BiH? 0 tome također ne smijemo?

Da budem fer, bilo je i puno govora o miru, poštivanju svih ljudi bez obzira na nacionalnost, željama samo za normalnim suživotom normalnih ljudi…

Ali to je ostalo mlako i utopljeno u onom drugom.

I onda dolazi najgori dio. Naravno da ne smijemo o HV-u u BiH. Jer što god pričali, zapravo ne priznajemo BiH kao samostalnu državu.

Kako to znam?

Tako što se na završnom kvizu na kojem sudjeluje pet škola u jednoj dvorani, tri puta potiče djecu da se dižu na noge i u emotivnom zanosu nabrajaju dijelove Hrvatske, uz neizbježno ‘Herceg-Bosno srce ponosno’.

I što sad? Ništa.

Kad na Balkanu ponovno bude Vašar na kojem će se kupovati municija i trampiti racionalno za nacionalno*, ratovat ćemo u Herceg-Bosni.

Koja je, eto, naša.

Jer smo to desetljećima zaneseno pjevali.

A neki tamo Srbi su sigurno počeli s nekim provokacijama i netko je ubijen i moramo odgovoriti.

Tko će koga prvi ubiti, a tko dignuti barikade, nije ni bitno.

Oko toga će se dvije strane lako dogovoriti, kao i uvijek do sada.

Dogovorit će se oni ljudi koji će se obogatiti. Samo se nadam da ćemo ih ja i svi koje volim gledati iz neke Švicarske ili Norveške.

Ili ćemo, ako smo dovoljno glupi da i sada ne znamo ušutiti kad bi trebali, biti dovoljno glupi i da nešto pokušamo napraviti?

Nešto za nas nesumnjivo krajnje glupo. Kao Reihl-Kir.

* Ispričavam se za citiranje Balaševića, ali ako nam je jedan srpski glazbenik mogao napisati glazbu za himnu, valjda smijem citirati drugog?

P.S. Dodajem i komentar koji sam ispod napisao tu, za slučaj da netko ovo poželi negdje prenijeti:
Da se ne shvati krivo – sam Vukovar me zapravo pozitivno iznenadio. Ima predivnih dijelova u centru, muzej vučedolske kulture je arhitektonsko čudo, a sve ove stvari o tome što se tu dogodilo devedesetih bi stvarno svi trebali doći naučiti.

Samo u pravom i punom kontekstu.”, tvrdi Marko Šolić te još dodaje: “Inače, zaboravio sam u cijeloj strci dana…
Danas smo naučili i da su HOS-ovci ratni heroji koji se danas nepravedno politički demoniziraju.

(Nastavnici.org)

Pogledajmo istini u oči

Hrvatsku su stvorili Tito, partizani i UDBA, a ne hrvatski branitelji!

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC / tj

FOTO TANJUG / ŽIKA VUCIC /

Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srceparajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske

Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on ist čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.

Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.

Što je Tito učino za Hrvatsku?

A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.

Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.

Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.

Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.

Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.

Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.

Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.

Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.

Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

1991. je nastalo još 20 država

Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružijem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničar Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.

Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Kreleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.

Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školstvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku koja je ovakva kakva je, to je već drugo pitanje…

Dali je to moguče danas?

Disciplina u školama s kraja 19. stoljeća

1. U školu dolazimo uredno oprani, uredno odjeveni i na vrijeme.

2. Na putu do škole ponašamo se pristojno i uglađeno.

3. Prije ulaska u školsku zgradu očistimo cipele.

4. Dječaci skidaju svoja pokrivala za glavu (kape) već prije ulaska u učionicu, a djevojčice odmah nakon ulaska.

5. U učionici sjedamo odmah na naša mjesta te se u miru pripremamo za nastavu.

6. Kada učitelj ili druge osobe ulaze ili izlaze iz razreda, ustajemo se i pristojno pozdravljamo.

7. Za vrijeme nastave trudimo se uspravno sjediti i pozorno slušati. Kad nas prozovu, brzo se dižemo i odgovaramo jasno i glasno.

8. Prema nastavnicima se odnosimo s poštovanjem, poslušno, otvoreno i iskreno.

9. Za vrijeme odmora ne pravimo buku. Pri igri u školskom dvorištu se ne ponašamo neobuzdano. Prema našim školskim drugovima smo uvijek ljubazni i susretljivi.

10. U slučaju svađe koju ne možemo izmiriti sami, obraćamo se našem učitelju.

11. Naše učionice održavamo urednima. I knjige i bilježnice održavamo čistim i urednim.

12. Kod kuće ćemo uvijek marljivo učiti i savjesno i uredno izrađivati naše zadatke.

Sramotna knjiga

U sramotnu se knjigu upisivalo ime učenika, prijestup koji je počinio, kaznu ili opomenu koju je dobio i datum kada je počinio prijestup ili kada je kazna bila izvršena. Ispod svakoga se upisa potpisao odgovorni učitelj. Upisi su izgledali otprilike ovako: „Hermanšek učenik 4. B razreda dobio šibje (dva šikca) poradi uličnog skitanja i izostajanja iz škole. U Zagrebu 20/12 1882. Tomšić“. Svaki je profesor bio odgovoran za upis u sramotnu knjigu i izvršenu kaznu

Stvarno nezgodan taj učitelj Tomšić

Ovako hercegovački franjevci odgajaju mlade Hrvate da budu ustaše

Široki Brijeg:
Nedavno je u Širokom Brijegu održana tradicionalna manifestacija “Dani Kočerina”. U završnom dijelu manifestacije održan je i malonogometni turnir.

Malonogometni turnir prigodnim riječima otvorio je župnik župe Kočerin fra Mario Knezović ( župnik Knezović je poznat po tekstovima u kojima iznosi izrazito negativan stav o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini) koji je sazvao blagoslov na sudionike i poručio da ovo bude festival sporta i prijateljstva. Nažalost, župnik Knezović se potrudio da ova manifestacija bude daleko do promocije sporta i prijateljstva. Pobjednik malonogometnog turnira za dječiji uzrast je domaća ekipa koja se zvala Crna legija. Ovo je skandal kojeg trebaju osuditi, prije svega, svi Hrvati. Umjesto toga, župnik Mario Knezović je učinio sve da ova djeca dobiju najveću podršku na turniru.

Crna legija je bila jedna od najpoznatijih zločinačkih ustaških jedina nastala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zapovjednik Crne legije bio je Jure Francetić. Niko normalan se nemože poistovijetiti sa tim zločincima.

Župnik fra Mario Knezović i drugi organizatori su iskoristili ovu manifestaciju da udahnu duh zločinačkih ustaških ideja u srca i mozgove hrvatske mladeži u Širokom Brijegu. Kada vidimo ovakve prizore ne treba nas iznenaditi kada vidimo neprijateljstvo koje gaje navijači Širokog Brijega prema Bosni i Hercegovini i kako se ponose sa ustaškim i nacističkim obilježjima.

I ne zaboravite: To su oni dvojni državljani kojima Hrvatska HDZ-ova vlada redovito šalje novac hrvatskih poreznih obveznika.Jer HDZ treba glasove pod bilo koju cijenu.

Jebo vas H D Z

Hrvati kad cete progledati?

HDZ godinama opstaje na vlasti na matrici o ugroženosti Hrvata, a čini se da Hrvati najčešće odlaze iz zemlje iz onih sredina gdje HDZ više od 20 godina ima apsolutnu vlast  Kako je moguće da ljudi ne vide to?   Moć spomenute stranke proizlazi iz toga što vladaju općim dobrom, prirodnim resursima, javnim institucijama, nacionalnim (boračkim i braniteljskim) udruženjima i organizacijama. Oni koji su zaposleni u tim ustanovama ili pripadaju tim organizacijama su uglavnom njihovo glasačko tijelo i te stranke u svake izbore ulaze s ogromnom prednošću pred drugima. Imaju moć, novac i zastrašene i ucijenjene ljude koji rade ono što vođe i političke stranke od njih traže jer od toga imaju korist. Oni drugi koji nisu na nacionalnim i političkim jaslama su također zastrašeni i rijetko se usude suprotstaviti vladajućim elitama. Politika zastrašivanja koju provode velike stranke je stvorila društvo straha Poslijeratni period na prostoru zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije može se nazvati i periodom revizije historije. Veliku ulogu u tome da nekadašnji zločinci postanu ugledne ličnosti odigrale su i vjerske zajednice. Kako je moguće da vjerski zvaničnici veličaju zločince, gdje je tu moral? – Kad vjerski zvaničnici ili ljudi općenito veličaju ratne zločince, onda time nedvosmisleno pokazuju da nemaju ništa protiv zločina koji su počinjeni u njihovo ime ili za njihovu nacionalnu ili vjersku stvar. Štoviše, oni smatraju da su to herojska djela i veličanjem ratnih zločinaca žele dijelom participirati u kolektivnom zlu. . Ratni zločini i ratni zločinci su društveno prihvaćeni, oni su u temeljima ovih društava i zato podršku ratnim zločincima mnogi smatraju moralno ispravnom i opravdanom.  Naša društva prvenstveno društva zlikovaca u kojima su vrline zgažene ili su odbačene. Kako onda očekivati od novih naraštaja da ne postanu zlikovci kad žive i odrastaju među zlikovcima i kad vide da zlikovci bolje prolaze u životu!?

TVORNICA SKANDALA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ

TVORNICA SKANDALA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ: Ako treba i lagat ćemo za Hrvatsku

Dvolicna Barbie, “Kraljica Balkana” u svom elementu

SRPANJ 2019.

TVORNICA SKANDALA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ: Ako treba i lagat ćemo za Hrvatsku

U jeku svoje predsjedničke kampanje, iako je službeno još uvijek ne vodi, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nastavlja nizati skandalozne izjave po kakvima će njen mandat i ostati upamćen. Gostujući nedavno na SRF-u, švicarskoj državnoj televiziji, komentirajući hrvatsku politiku koja takozvanim pushbackom tjera migrante s hrvatskih granica, predsjednica je izjavila kako je „potrebno malo nasilja kada provodite pushback“ ne mareći za činjenicu da pushback nije zakonit. Njena potvrda takve hrvatske politike odjeknula je u brojnim svjetskim medijima, poglavito onima u Europskoj uniji, naravno u negativnom kontekstu, a predsjednica je na to odlučila reagirati novim skandalom.

„Nikakva reinterpretacija, izvlačenje iz konteksta i krivi prijevodi, kako je to napravila švicarska televizija, na moje veliko razočaranje, nema veze ni sa kakvih profesionalizmom. Napravili su ono što rade najgori tabloidi na svijetu. Dakle, uz to što je napravila švicarska televizija ništa neće promijeniti činjenicu da hrvatska policija radi profesionalno, rade s velikom razinom humanosti prema svim tim ljudima, da ih razumiju, da primjena ne nasilja, kako su oni preveli, nego primjena odgovarajuće sile, što nije isto što i nasilje, dakle ja sam rekla odgovarajuća sila, ne prelazi granice propisane hrvatskim i europskim zakonodavstvom, ali ona je ponekad nužna“, rekla je Grabar Kitarović jučer na Krku, a potom medijima održala i „lekciju iz novinarstva“.

„Vi kao hrvatski mediji morate predstaviti hrvatsku stranu te priče, nemojte se povoditi za stranim medijima koji rade tko zna u čijem interesu“, poručila je predsjednica i jasno nam dala do znanja kako danas ona vidi ulogu novinarstva, a ta se uloga može sažeti samo u opisu „nacionalno sluganstvo“. Optužujući strane medije da rade za nečije interese, a samim time, logično je, protiv male ponosne države koja nezakonito provodi pushback, pokazuje i da je predsjednica obožavateljica teorija zavjere, kakvih smo se naslušali u proteklih tridesetak godina. Posebno zabrinjava što predsjednica ne posjeduju čak ni mrvu zdravog razuma kako bi preispitala politiku koju zastupa i činjenicu da je ta politika naišla na kritiku javnosti diljem svijeta, nego joj je zgodnije pribjeći uroti.

Pushback


Pushback hrvatske policije (SCREENSHOT: SRF)

Njenim istupom zgroženo je i Hrvatsko novinarsko društvo (HND) koje je otvoreno poručilo da predsjedničine izjave nisu dostojne funkcije koju ona obnaša, kada novinarkama i novinarima daje sramotan naputak kako da rade svoj posao.

„Osim što na vrlo ružan način i bez ikakvih argumenata optužuje naše inozemne kolege, novinarke i novinare u Hrvatskoj pokušava na vrlo perfidan način disciplinirati da svoj posao rade slijepo vjerujući samo jednoj strani, predstavnicima vlasti, a ne svojim kolegicama i kolegama, koje je praktički etiketirala kao neprijatelje Hrvatske“, poručuju iz HND-a, objašnjavajući kako predsjedničin naputak medijima podsjeća na devedesete godine prošlog stoljeća, kad su pojedini novinari, apologeti tadašnje vlasti, javno govorili „ako treba, lagat ću za Hrvatsku“.

HND poručuje kako posao novinarki i novinara nije raditi u interesu bilo koje politike, nego u interesu javnosti. 

„Naš je posao tragati za istinom ma kakva ona bila. Predsjednici Republike stoga savjetujemo da se bavi poslom koji zahtijeva funkcija na koju je izabrana i da ne dijeli lekcije novinarima“, zaključuju u HND-u.

Na skandalozne predsjedničine optužbe reagirao je i Georg Hässler, švicarski novinar koji je vodio „sporni“ intervju s hrvatskom predsjednicom na SRF-u. 

Georg Hässler i Kolinda Grabar Kitarović


Georg Hässler u razgovoru s Kolindom Grabar Kitarović (SCREENSHOT: SRF)

„Intervju s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović tijekom njenog državnog posjeta Švicarskoj vođen je u skladu sa svim profesionalnim standardima. Konkretno, pitali smo jasna, transparentna pitanja o našem istraživanju na hrvatsko-bosanskoj granici. Ne možemo razumjeti optužbe za dekontekstualizaciju jer smo emitirali i pitanja i trenutne odgovore predsjednice Grabar-Kitarović. Također smo triput provjerili prijevod s engleskog na njemački prije objave priloga. Predsjednica je doista koristila frazu ‘a little bit of force’ koju smo preveli s ‘ein bisschen Gewalt” (u smislu policijskog korištenja sile)’“, rekao je Hässler za N1.

No, nije Grabar Kitarović jučer tijekom posjeta otoku Krku napala samo medije i SRF, već je iskoristila priliku da ponovno napadne pučku pravobraniteljicu Loru Vidović.

„Ja bih voljela da ona malo više vremena provodi na terenu“, izjavila je predsjednica, slično kao i početkom mjeseca kada je na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom teatralno upitala ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, je li pravobraniteljica ikad došla vidjeti kakvo je stanje na terenu, da bi je nakon toga oboje „pozvali“ da dođe na teren i vidi kakvo je stanje. 

Lora Vidović ogovorila je kako je ona osobno, kao i njene kolege, često na terenu, ali nikad ne samo protokolarno i s novinarima te se začudila kako to Božinović ne zna, jer neke posjete dogovara s MUP-om, dok druge obavlja nenajavljeno, kao što je bio nedavni slučaj s posjetom policijskoj postaji u Donjem Lapcu kada su jopj odbili dati bili kakve informacije o postupanju na granici. Pri tom su joj policajci u Donjom Lapcu, prema njenom svjedočenju, rekli da neka sjedne za kompjuter i sama vidi izvješća o postupanju, za što, naravno, treba lozinka koju Vidović, opet naravno, nema. 

Lora Vidović


Lora Vidović na meti je predsjednice već neko vrijeme (FOTO: Lupiga.Com)

Nedavno je pravobraniteljica objavila i pismo koje je zaprimila krajem ožujka, a u kojem jedan policajac iznosi svoje pritužbe o nezakonitim postupanjima policije na terenu, na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Ukratko, policajac koji radi na zaštiti granice, a čije je podatke koji bi mogli otkriti njegov identitet u pismo pravobraniteljica zbog razumljivih razloga zacrnila, objašnjava kako više nema ni volje ni snage gledati što se na granici radi s migrantima. Kaže kako u Hrvatskoj nema azila, osim u pojedinačnim slučajevima za koje se zainteresiraju mediji, nego sve migrante silom vraćaju natrag u BiH. Tvrdi kako se to radi po zapovijedi odozgo u kojoj im je rečeno da se sve obavlja bez ikakve papirologije i bez tragova, da se migrantima uzimaju novci i razbijaju mobiteli. Upravo o tome se u medijima već naveliko pisalo, a policajac je u pismu napomenuo da su svi ti medijski napisi sasvim točni te da je on osobno do sada vratio preko 1.000 migranata u BiH

Grabar Kitarović je u svom medijskom istupu na Krku dala naslutiti kako smatra da to pismo možda i nije autentično te komentirajući rad pučke pravobraniteljice, usput pokazujući kako ne zna ni njenu točnu funkciju pogrešno je nazivajući, postavila pitanje zašto Lora Vidović ne traži očitovanje nadležnih na sve te slučajeve vezane uz migrante. Problem je u tome što to pravobraniteljica i čini. Tako je i u slučaju spomenutog pisma njen ured o tome odmah obavijestio DORH i zatražio provedbu odgovarajuće, učinkovite i neovisne istrage, kako bi se nedvojbeno utvrdilo radi li se o stvarnim činjenicama ili neosnovanim optužbama. No, povratnih informacija nije bilo te je temeljem Zakona o pučkom pravobranitelju i Zakona o nacionalnom preventivnom mehanizmu dostavila pritužbu na znanje i eventualno poduzimanje radnji iz nadležnosti Hrvatskog sabora, predsjedniku Hrvatskog sabora, kao i predsjednicima nadležnih saborskih odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. No, niti s tih adresa pravobraniteljica nije zaprimila povratne informacije pa je iskoristila jedinu preostalu institucionalnu mogućnost i obavijestila javnost o primljenom pismu. 

Pismo

Pismo nezadovoljnog policajca (IZVOR: Pučka pravobraniteljica)

Spomenimo na kraju i kako je policajac u pismo napisao da njegovi nadređeni na spomen imena pravobraniteljice reagiraju na „ružan i neprimjeren način“. Kakvu histeriju u ksenofobnom društvu svojim istupima uzrokuju osobe poput Kolinde Grabar Kitarović najbolje govori letimičan uvid u pretragu na Googleu. Naime, kada u toj tražilici krenete pretraživati ime pravobraniteljice te ukucate „Lora Vidović“, Google vam automatski nudi najčešće pretrage vezane uz njeno ime. A one su: „Lora Vidović Srpkinja“; „Lora Vidović roditelji“; „Lora Vidović nacionalnost“. Toliko o društvu u kojem danas živimo i u kojem je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović.

Lupiga.Com

A, zakaj ne kajkavski?

Ne razmem ljude šteri ne govore svojega jezika z srama ili straha da jih drugi nebi razmeli. V svietu je to nie red stvari, to je zgleda jena “rvacka anomalija”, ili morti -balkanska, neznam. Kajkavski kmetski mentalitet ili rivanje v rit dominantnem Južnem Hrvatom, ili obadvoje?
Razmem da ga morti ne pišeju jer se nisu vučili pisati ga v školi, al neje preveč teško navčiti se.

V Švicarski je Swatch objavil ljetno izvestije na Schwizer-Deutschu, v Austriji pak vsi govore svoje dijalekte bez srama, vsako drži do svojega identiteta!

V Nemški imaju več Nemških jezikov registriraneh, a Bečanin se spomina s Srednjonemcom, čistam drugi akcenti, rieči, sintagme, način razmišljanja, i razmu se.

V razvijenim društvom je sramota pokazati da si bedast i da imaš kognitivnih poteškoča v razmevanju

Ne razmem ljude šteri ne govore svojega jezika z srama ili straha da jih drugi nebi razmeli. V svietu je to nie red stvari, to je zgleda jena “rvacka anomalija”, ili morti -balkanska, neznam. Kajkavski kmetski mentalitet ili rivanje v rit dominantnem Južnem Hrvatom, ili obadvoje?
Razmem da ga morti ne pišu jer se nisu vučili pisati ga v školi, al neje preveč teško navčiti se.

Talijanci imaju več jezikov i v Veneciji je službeni i vuči se Venetski + puno drugih jezikov v Italiji.
Vsi cene svoje kulturno i lingvističko bogatstvo – ali na “strašno razvijenom”, Balkanu neče niti čuti – o razvoju društva – nit zakaj je važno razvijati jezičnu i kulturnu vsakojačkost, te žive i ponavljaju maksimalno dogme z 19. stoletja štere su – hudo zastarjele i napuščene v več razvijenim društvom.

Ok, Kajkavski je drugački jezik od Štokavskoga, al vendar su slavenski jeziki obadva, a Štokavci žive s Kajkavcom vre 400-300 let, a predi su ga se i navčili. Bil je i več spodoben starom hrvatskom predi importiranja jekavskoga narečja z Hercegovine/Črne Gore i predi hrvatskih Vukovcov i recentnih kreaciji, tak da skradnjih 150 let Kajkavski nekak slabo ide vekšini Štokavcov.
Velim, škoda za njihove kognitivne sposobnosti.

Hrvatistan ili Apsurdistan

GDJE MI TO ZIVIMO?

Ovdje se abortus pokušava svrstat pod ubojstvo, a ubojstvo pod sinkopu.

Ovdje ćeš više najebat zbog četiri jointa u autu nego zbog četiri leša ispod auta.

Ovdje se iz prometa umjesto ubojica uklanjaju biciklisti bez kacige i “vozili ste 63 a piše 60.”

Ovdje bakice koje su na pješačkom prešle na crveno bacaju na pod i privode, a tatine sinove koji na pješačkom poberu dvije 16-godišnjakinje bacaju na prvi avion za Švicarsku.

Ovdje inspekcije zatvaraju male trgovce zbog kune viška u kasi, a kase s milijunima manjka ne otvaraju.

Ovdje si sirotinja ako imaš parsto kuna duga, a s parsto milijuna duga si gospodin.

Ovdje se gladnim obiteljima kaže da kruh režu na tanje šnite.

Ovdje pokušavaju dogovorit da možda ipak nisi obitelj ako nemaš dijete.

Ovdje su svi djeca Božja, osim ako imaš Downov sindrom, onda te svećenik odbije pričestit jer Bog po novom uz pare broji i kromosome.

Ovdje je narod dovoljno pametan (glup) da glasa za ekipu koja im obeća soma eura za svako dijete.

I da glasa ponovno iako se to nije dogodilo.

Ovdje ti žele lupit porez na nekretninu na koju si već platio porez.

Ovdje je moguće da osoba umre pred zaključanim vratima Hitne pomoći.

Ovdje moraš platit telekom čak i ako ti nisu isporučili uslugu koju plaćaš.

Ovdje moraš platit i državnu televiziju iako ju ne želiš gledat, a ona ti zauzvrat u subotu u 8 navečer prikazuje dokumentarac o žgaravici.

Ovdje te ta ista televizija te sve češće dezinformira i otpušta one koji te informiraju.

Ovdje se ta televizija usudi reć nešto protiv Gazde tek jučer navečer.

Ovdje ti lik koji je potrošio tvoju penziju na gaće iz Victoria’s secreta prodaje boce s porukom za bolje sutra, koje ćeš možda već sutra skupljat po kontejnerima.

Ovdje teta iz Zadra koja radi na odjelu salama dobije otkaz jer je pojela dvije fete pršuta i oštetila poslodavca za par kuna, a teta iz Siska koja je oštetila proračun za 10 milijuna nakon izlaska iz zatvora može aktivirat saborski mandat.

Ovdje blagajnica želi ići na more, ali ne može jer nema para. Možda i bolje, uz Tominu sinkopu je sigurnija na poslu.

Ovdje se rodilo ličko rukovanje.

Ovdje se objavljuje puno ime, prezime i fotografija čistačice za koju se sumnja da je Tariku Filipoviću ukrala nakit, a kad si bez sumnje pregazio ljude jer si prošao kroz crveno, onda si samo M.N., bez slike.

Ovdje je moja frendica morala platiti 1000 kuna kazne nakon što je pala sa skutera i iščašila vlastito rame. “Za ugrožavanje vlastite sigurnosti” ili nešto slično.

Ovdje te traže rodni list NE stariji od 6 mjeseci, za slučaj da si se u međuvremenu ponovno rodio negdje drugdje.

Ovdje smo imali Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa koji je bio nekoordiniran i neučinkovit, a plaća je svejedno bila 17 tisuća kuna.

Ovdje ti na carini otvore paket pa ti naplate otvaranje paketa.

Ovdje carina hvata dedice koji pokušavaju prodat par adventskih vijenaca uz cestu, a nitko ne hvata dedice koji prodaju naše ceste.

Ovdje poštar ne zvoni dvaput, samo ti ostavi ceduljicu na kojoj piše da nisi bio doma.

Ovdje ti zbog računa od 25 kuna koji su ti “zaboravili” poslat pošalju ovrhu na 700 kuna.

Ovdje na četiri milijuna stanovnika imamo 9.000 vijećnika. New York s osam milijuna stanovnika ima 49.

Ovdje udruge koje skupljaju novac za liječenje hrabre djece troše taj isti novac na vlastite dječje radosti i obeshrabruju sve buduće donacije.

Ovdje se skupi novac za liječenje Ene Šarac, ali joj ga se ne isplati jer “ga nikad nije tražila” a direktori udruge jesu tražili pršute.

Ovdje ti pokušavaju privatizirat jajnike i dogovorit da moraš rodit uvijek, čak i ako su te silovali.

Ovdje je silovanje ozbiljan zločin, osim ako je silovatelj zaređen a žrtva maloljetna, onda samo guliš krumpire i ideš u drugu župu.

Ovdje majci koja izgubi teško bolesno dijete s njegovim zadnjim dahom oduzimaju status njegovateljice (i pomoć od 2500 kuna mjesečno), a državna sisica ekipu u Saboru njeguje plaćom još godinu dana nakon prestanka mandata (više od 2500 kuna mjesečno).

Ovdje se ljudi i dalje svađaju tko je gdje bio ’91., dok djeca rođena ’91. sele u Irsku.

Ovdje se (neka) djeca rođena 2013. i dalje uče da mrze četnike, ali ne i da se ne piše ćetnik.

Ovdje ljudi u odijelima svake 4 godine obećavaju rast, a raste jedino konfekcijski broj njihovih odijela.

Ovdje sudac oslobodi frajera koji je silovao maloljetnicu jer nije vikala “NE”, a osudi PSA jer je lajao. Da je vikala “ne”, možda bi i ona dobila kaznu za buku.

Ovdje se od uhićenja rade kazališne predstave, dok oni koji bi trebali bit u zatvoru gledaju predstave u Londonu.

Tu živimo, u državi punoj tumora koje nitko ne liječi.

Ali ipak moramo biti sretni, jer smo “Svoji na svome”, imamo hrvatsku lisnicu u (tudjem) žepu,proširili smo se po cijelom svijetu,imamo pravo kopanja po kontejnerima za smeče u potrazi za hranom i praznim flašama.Pa ako smo te sreče da i živimo u Zagrebu , možemo dobiti jedanput godišnje tanjur bažula s kobasicom.