Tag Archives: Pavelic

ratni zlocinac, krvnik i najveci hrvatski izdajnik

Ante Pavelić

Miljenko Hajdarović Ante PavelicNDHustase

Ante Pavelić je tijekom svog života bio obrazovanjem odvjetnik, interesom političar pravaš, a najviše je upamćen kao poglavnik nacističke Nezavisne Države Hrvatske. Danas, skoro 50 godina nakon njegove smrti, neki ga ljudi u zabludi nazivaju hrvatskim velikanom. Povijesna istina je puno objektivnija i osobu koja je odgovorna za smrt stotina tisuća ljudi možemo zvati samo ratni zločinac.

Mladost i politički počeci

Ante Pavelić je rođen 14. srpnja 1889. godine (iste godine kao npr. Otto Frank – otac Anne Frank) u hercegovačkom mjestu Bradina. Nakon mature 1910. godine upisao je Pravni fakultet, koji je i završio 1914. godine. Sljedeće godine stjeće i doktorat prava. Tijekom Prvog svjetskog rata postaje član Hrvatske stranke prava i postepeno se penje u unutarstranačkoj ljestvici. Kao odvjetnički pripravnik radi kod Aleksandra Horvata, koji je od 1916. bio i predsjednik HSP-a. 1918. godina je vrlo značajna u njegovu životu jer te godine počinje raditi kao samostalni odvjetnik, ženi se Marom Lovrenčević i ulazi u vodstvo HSP-a. 1922. godine postaje zagrebački gradski zastupnik. Prvi značajniji politički nastup ima 1927. kada se kao izabrani zastupnik Hrvatskog bloka (1) u zagrebačkoj Oblasnoj skupštini zalaže da se okupe svi zastupnici hrvatskih zemlja kako bi poradili na uspostavi hrvatske neovisnosti. (Goldstein, 2003., 248) Valja istaknuti da je do tada njegovo djelovanje bilo u okviru legalnih političkih akcija. HSP je do ulaska Stjepana Radića u vladu i njegova prihvaćanja Vidovdanskog ustava bio na margini hrvatskih političkih zbivanja, a tek mu je 1927. počela rasti popularnost. Te je godine Pavelić stekao kontakte u makedonskoj revolucionarnoj organizaciji (VMRO) i počeo povezivanje sa talijanskim i mađarskim političarima.

Pavelić 1927. godine
Pavelić 1927. godine

Nakon atentata u Narodnoj skupštini kralj Aleksandar je uzeo kontrolu u svoje ruke i proglasio diktaturu 1929. godine. Kralj je zabranio djelovanje svim strankama sa nacionalnim, vjerskim ili regionalnim obilježjima. Mnogi su protivnici kralja Aleksandra napustili zemlju, a među njima i više pripadnika HSP-a.

UHRO – Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija

Pavelić je u siječnju 1929. napustio Kraljevinu Jugoslaviju i započeo svoj prvi višegodišnji egzil. U Beču se povezao sa Ivanom Perčevićem i drugim bivšim časnicima carske vojske. (2) U kontaktima sa drugim nezadovoljnicima stanjem u Jugoslaviji Pavelić je po uzoru na makedonski VMRO krenuo u organizaciju slične hrvatske organizacije. Osnovna ideja UHRO (Ustaša – hrvatska revolulcionarna organiziacija) bila je stvaranje neovisne i samostalne hrvatske države izvan Kraljevine Jugoslavije svim raspoloživim sredstvima. (3) Vlada u Beogradu je dobro znala njegove pokrete i već je iste godine u odsutnosti osuđen na smrt, a diplomatskim mjerama su potaknuli austrijsku vladu neka ga potjeraju što dalje od granica Jugoslavije. Pavelić je tada zaštitu pronašao među jugoslavenskim neprijateljima i otišao u Italiju. Italija je u mnogočemu imala ambicije što više oslabiti Jugoslaviju i zato je pružila zaštitu teroristima. Tu se povezao sa tadašnjim državnim podtajnikom za informiranjem grofom Cianom (kasnije ministar vanjskih poslova). Od 1930. ustaška organizacija je na raspolaganju imala tri farme u Anconi, Bresci i Piacenzi. Utočište ustašama pružali su i Mađari koji su također na svaki način željeli slabu Jugoslaviju.

Važno je napomenuti da tijekom tridesetih godina XX. stoljeća ustaška organizacija nema veze sa nacistima, koje općenito hrvatska država nije zanimala. Nacistima je Kraljevina Jugoslavija izgledala kao potencijalni saveznik u skorom ratu. Čak je krajem 1933. ustašama onemogućeno djelovanje u Njemačkoj.
Političko glasilo UHRO-a je “Ustaša – vijesnik hrvatskih revolucionaraca” u kojem Pavelić i suradnici objavljuju ideje i 1933. “Načela ustaškog pokreta”. U Načelima je definirana buduća samostalna hrvatska država koja bi se trebala prostirati na svim hrvatskim povijesnim prostorima gdje su živjeli Hrvati. Već je tada njihva politika otvoreno protusrpska.

Važnu ulogu u potpori UHRO ima organizacija Hrvatski domobran koja je počela djelovati sredinom 1931. godine. Ta je organizacija sa najvećim centrima u Južnoj Americi financijski i propagandno pomagala djelovanje Pavelića i njegovih pristaša.

Nakon neuspješnog “velebitskog ustanka” u jesen 1932. godine najveći prijeratni uspjeh Pavelićevih ustaša je organizacija atentata na kralja Aleksandra, kojeg je Makedonac Vlada Černozemski ubio u listopadu 1934. godine. Sve europske države su bile zgrožene atentatom i pripadnici VMRO-a i ustaše su bili proganjani. Mađarska je zatvorila ustašku farmu kod Janka Puszte, kao i Talijani na svom području. Pavelić i Kvaternik su pritvoreni, ali nisu izručeni Jugoslaviji. U Italiji je tada bilo oko 600 ustaša, dok se njihov broj do 1938. smanjio na oko 300. Ukupan broj ustaša do 1941. godine mogao se kretati do blizu 2.000. (Goldstein, 2003., 258) Pavelić je uspio u barem jednom naumu – pozornost javnosti se barem nakratko usmjerila na Hrvate i njihov položaj u Jugoslaviji.

Ante Pavelić je u međuratnom razdoblju, prema vlastitom kasnijem priznanju, izmislio ustaški poklik “Za dom spremni!”

Pavelić kao Poglavnik NDH
Pavelić kao Poglavnik NDH

Nakon napada na Jugoslaviju u travnju 1941. godine Hitler je na tom području želio formirati savezničku hrvatsku državu. Za vođe te države je predvidio Vladka Mačeka kao najutjecajnijeg hrvatskog političara i kao predsjednika najveće stranke u Hrvatskoj. No, budući da Maček takvu funkciju nije želio kao drugi izbor se pojavio Pavelić. Pavelića je kao svog kandidata predložio Mussolini vjerujući da će ga lakše kontrolirati jer ga je ovaj desetak godina štitio. Slavko Kvaternik je u vrijeme kada je njemačka vojska ulazila u Zagreb 10. travnja 1941. proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku i Pavelića za poglavnika. Pavelić je 13. travnja stigao u Karlovac doputovavši iz Italije.

»Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika dra Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inostranstvu: odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg Sina uskrsne i naša nezavisna Hrvatska Država. Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto, gdje se sada nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika.«

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske nije mogao djelovati nezavisno jer je tijekom cijele vladavine do svibnja 1945. godine zavisio od svojih talijanski i njemačkih zaštitnika.(4) Već u svibnju 1941. potpisao je Rimske ugovore kojima su Talijani dobili znatne teritorije na našoj obali.(5) Tijekom postojanja NDH Talijani i Nijemci su materijalno iskorištavali zemlju (odvozili su poljoprivredne proizvode, drvo, rude i dr.). NDH je morala plaćati uzdržavanje talijanske i njemačke vojske na svom teritoriju, a preko 100.000 radnika iz Hrvatske je upućeno na rad u Njemačku. Pavelić je vladao kao hrvatski diktator – sve su stranke osim ustaške zabranjenje, uvedeni su rasni zakoni po uzoru na njemačke, otvoreni su radni i koncentracijski logori za političke neistomišljenike i nepodobne. NDH je pristupila Trojnom paktu i hrvatske postrojbe su sudjelovale u djelovanjima nacističke koalicije. Članice Trojnog pakta su priznale postojanje NDH dok su ostale države slobodnog svijeta ignorirale postojanje još jedne Hitlerove marionetske državice. Uz progon Židova, Roma i neistomišljenika ustaška organizacija je vršila progon i nasilno pokrštavnje Srba. Na području NDH je djelovalo nekoliko logora smrti od kojih su najpoznatiji Stara Gradiška i Jasenovac u kojima su ubijani (ručno zaklani) muškarci, žene i djeca. U tim je logorima stradalo i mnogo Hrvata antifašista. (6)

Pavelić kod Hitlera 1941. godine
Pavelić kod Hitlera 1941. godine

Nakon kapitulacije Italije 1943. godine Pavelić se našao u još težem položaju jer je morao angažirati više vojnih jedinica za borbu protiv partizana i moliti Hitlera za pomoć. Kod ustaša se sve više bilježio porast prebjega koji su ustaško znakovlje mijenjali za partizansku petokraku. Pavelić je ostao vjeran Hitleru i prilikom pokušaja ministara Lorkovića i Vokića da NDH promijeni stranu. Ostao je nacistički saveznik čak i nakon Hitlerova samoubojstva, ali je 6. svibnja 1945. kukavički napustio Zagreb i pobjegao u inozemstvo.

Partizanski plakat koji dobro ilustrira snagu ustaša
Partizanski plakat koji dobro ilustrira snagu ustaša

Bjegunac

Nakon neuspješne avanture zvane NDH Pavelić je ostatak života proveo skrivajući se u inozemstvu. U Argentini 1956. zajedno sa još nekoliko bivših ustaša osniva Hrvatski oslobodilački pokret sa ciljem pokretanja teroristički akcija u Jugoslaviji i dizanje pobune u Hrvatskoj. HOP-u se pripisuje neuspješna “Akcija 10. travanj” u kojoj su ustaški teroristi pokušali podići narodni ustanak u Hrvatskoj. Agent UDB-e je 1957. teže ranio Pavelića koji preko Čilea bježi u Francovu Španjolsku. Tu od posljedica atentata umire 28. prosinca 1959. godine.

Bilješke

  1. Hrvatski blok čine Hrvatska stranka prava i Hrvatska federalistička seljačka stranka Ante Trumbića (do 1926. djelovali pod nazivom Hrvatska zajednica).
  2. Percević je vodio autonomistički pokret “Željezni krug”.
  3. Početak djelovanja UHRO je prva polovica 1930. godine.
  4. NDH je dogovorno podijeljena na dvije interesne zone utjecaja.
  5. Talijani su dobili dalmatinsku obalu od Zadra do Omiša, sve otoke osim Brača, Hvara i Paga te veliki dio Gorskog Kotara. NDH je Mađarskoj predala Međimurje.
  6. Točan broj žrtava logora je teško utvrditi, ali npr. trenutna potvrđena brojka ubijenih u Jasenovcu se kreće preko 80.000 ljudi.

Najveci zlocinac hrvatske

Udbin album: Nikad viđene fotografije Ante Pavelića

PIŠE Anamarija Burazer   18. SIJEČNJA 2020.1/25  HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Mrtvi Pavelić na odru, ožalošćena Marija Pavelić iznad, živi ustaški poglavnik s mobiliziranom djecom, sve je to dio velikog fundusa fotografija koje Express ekskluzivno objavljujePavelićev službeni fotograf Mario Medeott ovako je 1961. godine opisao poglavnika: “Bila je prava muka fotografski portretirati Pavelića jer je na svim slikama ispadao onakav kakav je doista i bio: mrk s poznatim razbojničkim izražajem lica. Te se fotografije, naravno, nisu dopadale njegovoj supruzi ‘faraonki’ Mari, tako da su se po ‘njenom izričitom nalogu’ snimanja opetovala u nedogled. Sve dok ne bi dozlogrdilo ‘milostivi poglavnikovici’. Napokon, ona je pronašla rješenje kako da njen muž izgleda blaže pred fotografima: zahtijevala je da mu pričaju viceve dok pozira…”. Marin trik baš i nije uspio. Na većini portreta Ante Pavelić izgleda kao Meštrovićev Srđa Zlopogleđa, kameni dinarac orlovske fizionomije i ubitačna pogleda. Galerija fotografija koju objavljujemo je spektakularna: na njima je mrtvi Pavelić na odru, ali i mladi Pavelić, u društvu Mile Budaka kao hrvatskog sokola. Na većini fotografija on je u uniformi, ali i na onima na kojima je u građanskom odijelu zakopčan je do grla, na sve načine. Galerija slika prikazuje uspon  i pad jednog diktatora koji je za sobom ostavio krvave tragove, od kojih se Hrvatska još dugo, dugo neće oporaviti… | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIVPri kraju rata poslao je suprugu Maru s kćerima i sinom u Austriju, a djeci dao da ratuju i brane NDH | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Paveliću je ured za odličja vodio general Ivan Perčević, koji ga nije podnosio. Nakon rata Udbi je opširno opisao suradnju s njim | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Pavelić u Argentini sa suradnicima i prijateljima | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Pavelić u Argentini | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV U društvu vatikanskog poslanika Ramira Marconea. U pozadini je supruga Mara Pavelić | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Pavelić se bojao za život i u Zagrebu je izlazio vrlo rijetko, uvijek uz masu osobnih tjelesnih čuvara | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Poglavnik na otvaranju Zakladne bolnice | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Pavelić i Francetić s Nijemcima | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Pavelić je, kao politički emigrant, a potom i ratni zločinac, stalno bio pod nadzorom tajne policije | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Ante Pavelić | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Pavelić sa svojom svitom | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Ante Pavelić | Author: Hrvatski državni arhivHRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Pavelić s njemačkim vojnikom

Suradnja Vatikana sa ustašama

Ovako je Vatikan pomogao ustašama da pobjegnu od Tita

 

Alojzije Stepinac, Ante Pavelić

LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD Čini mi se da je Vatikan vjerovao da su nacisti manje zlo od komunista koji su im bili neprijatelj broj jedan Papa Franjo je najavio da će Vatikan iduće godine otvoriti tajne arhive koje sadrže dokumente iz Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada je na čelu Vatikana bio kontroverzni Papa Pio XII. Riječ je o arhivima od 1939. do 1958. godine među kojima je stotine pisama i raznih drugih dokumenata, a bit će zanimljivo vidjeti što će se točno otkriti obzirom da za Pija postoje dvije strane priče  – ona da nije napravio dovoljno da spriječi uzlet fašizma, dok oni koji ga podržavaju tvrde da je Pio XII u pozadini radio na spašavanju Židova od Holokausta. Pitanje je hoće li među arhivima biti i dokumenata koji se tiču NDH, ustaša i Ante Pavelića, kojima je Vatikan bio usputna stanica prije bijega u Argentinu. Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, kad je bilo potpuno očito da je samo pitanje dana kad će savezničke vojske napokon slomiti nacistički režim, a s njima i sve ostale fašističke države, poput NDH, najgori zločinci već su užurbano planirali svoj bijeg. Najviši nacistički dužnosnici živjeli su u golemom strahu od ratnih sudova zato što su znali da će ih proglasiti krivima zbog Holokausta Židova. Svoj bijeg planirala je i vrhuška Nezavisne Države Hrvatske, na čelu s Antom Pavelićem, koji je kasnije našao utočite u Argentini. Autor Uki Goñi, možda i najzaslužniji čovjek za otvaranje argentinskih arhiva i razotkrivanje bijega nekih od najgorih zločinaca, u razgovoru za Express prije nekog vremena otkrio je da je utočište odabrano pomalo slučajno.  “Odbjegli hrvatski zločinci očajnički su trebali utočište. Prvo su se zaputili u Austriju, a zatim u Italiju. Međutim, zaštita koju im je Vatikan pružao nije mogla trajati unedogled. Već sredinom 1947. godine postignut je tajni dogovor između Washingtona, Londona i Vatikana da pošalju hrvatske bjegunce u Argentinu”, ispričao nam je Goni. Pavelić je bio svjestan kakva ga sudbina čeka Savezničke vođe su već krajem 1942. godine objavile da zločini neće pobjeći pravdi. Sovjetsko vojno pravosuđe, takvo kakvo jest, sredinom iduće godine počelo je sa suđenjima zarobljenim nacistima optuženima za ubijanje Židova. Krajem 1944. godine britanski BBC počeo je objavljivati imena pojedinaca optuženih za ratne zločine i ponavljati da ih čeka suđenje nakon rata. Pavelić je bio savršeno svjestan kakva ga sudbina čeka padne li u ruke partizanima i zbog toga je već 1943. godine kupio šezdesetak argentinskih putovnica kako bi osigurao bijeg najviših    dužnosnika i njihovih obitelji.                                                                                          Pavelić i najbliži suradnici su početkom 1944. godine počeli pripremati svoj neizbježni slom skrivanjem zlata i novca u Švicarskoj. Prema nekim procjenama, Hrvati su uspjeli prebaciti 2400 tona zlata i ostalih dragocjenosti u Bern. Potvrđena su dva transfera zlata: 358 kilograma zlata prebačeno je u Švicarsku narodnu banku u svibnju 1944. godine, a dodatnih 980 kilograma dospjelo je u kolovozu iste godine. Čini se da je ovih 980 kilograma zapravo ukradeno iz središnje banke Kraljevine Jugoslavije 1941. godine i skrivano negdje izvan Hrvatske. Posljednje zlato pod hrvatskom kontrolom Krajem te godine je Konstantin Kammerhofer, Himmlerov osobni predstavnik u Hrvatskoj, obavijestio nadređene da je ustaško povlačenje već počelo. Pavelićeva supruga, jedna kći i nekoliko rođaka kreću u Austriju, u Semmering. Unatoč svemu, Pavelić je novu, 1945. godinu, čestitao Himmleru obećanjima da će hrvatski vojnici bez oklijevanja boriti se rame uz rame s njemačkim vojnicima sve do konačne pobjede. Dok je obećavao vječnu vjernost Himmleru, Pavelić je planirao bijeg i pljačku ustaške države. Početkom svibnja 1945. godine je 45 kovčega zlata hrvatske riznice, posljednje zlato pod izravnom hrvatskom kontrolom, podijelio na dva dijela i jedan dio, 13 kovčega, poslan je u inozemstvo s Pavelićem. Ostatak je skriven kod zagrebačkih franjevaca u samostanu. Priča se da je u tom blagu, osim zlatnih poluga, bilo i mnoštvo vjenčanih prstenova, dragulja, pa čak i zlatnih zuba žrtava hrvatskih koncentracijskih logora.  Blago će ostati tamo, pod zaštitom Katoličke crkve, sve do 1946. godine, kad su komunisti otkrili gdje se nalazi i zaplijenili ga. Nakon kraja Drugog svjetskog rata došlo je i do masovnih suđenja diljem Europe, ali i najvećeg suđenja za ratne zločine u Nürnbergu. Argentinski diktator Juan Peron, inače veliki obožavatelj nacističkih režima, oštro se protivio svim tim suđenjima. Kako je on to rekao: “Uvjeren sam da i argentinski narod smatra Nürnberške procese sramotnima. Nisu dostojni pobjednika koji se ponašaju kao da nisu pobijedili. Sada znamo da su saveznici zaslužili poraz. Peronova politika uključivala je fašizam Tijekom mandata sam često govorio protiv Nürnberga što je uvreda koju povijest neće zaboraviti”. Ispričao je to Peron početkom sedamdesetih godina tijekom izgona u Španjolsku, a samo nekoliko mjeseci prije trijumfalnog povratka u rodnu zemlju. Uzevši u obzir tako oštre osude suđenja ratnim zločincima poražene strane, uzevši u obzir skrivanje fašista raznih država, uzevši u obzir Peronove diktatorske tendencije, pitali smo Gonija je li Peron bio fašist.  “Peron je bio peronist. Njegova politika uključivala je elemente fašizma, ali on nije bio potpuni fašist. Peron je bio jako fleksibilan te je njegova politika uključivala mješavinu kapitalizma, populizma, fašizma i socijalizma. Nazvao je svoj politički program Trećim putem te ga predlagao kao alternativu kapitalizmu i komunizmu. Neki od zločinaca 2. svjetskog rata odbjeglih u Argentinu vidjeli su određene sličnosti između Peronova Trećeg puta i fašizma. Ti zločinci su isto tako smatrali da je njihov fašizam nekakva zlatna sredina između kapitalizma i komunizma”, pojasnio nam je argentinski autor.  Kad već Peron nije bio fašist, pitali smo Gonija zašto je Argentina prihvatila toliko zločinaca. “Tajni dogovor o prihvatu nacista i fašista postignut je u vrijeme povlačenja Amerikanaca i Britanaca iz Italije. Vidite, Italija je bila pod njihovom kontrolom od oslobođenja i Amerikanci su isprva bili jako zagrijani za hvatanje ratnih zločinaca. Nekoliko jako bitnih hrvatskih kriminalaca uhićeno je u Italiji i poslano u Jugoslaviju na suđenje. Sredinom 1947., tijekom povlačenja, postigli su tajni dogovor s Vatikanom da Hrvate pošalju negdje izvan Europe. Argentina je prihvatila Hrvate i zato su otišli tamo.”  U svojoj knjizi je Goni pojasnio da je Pavelić proveo godinu dana nakon sloma NDH u Austriji, i to pod budnim okom britanskih vojnih i tajnih službi. Ljutiti Josip Broz Tito tražio je Pavelićevo izručenje, a slao je čak i točnu adresu gdje se Pavelić skriva u Austriji, ali Britanci su se pretvarali da nemaju pojma ni o čemu. Njihovo ministarstvo vanjskih poslova slalo je pisma Amerikancima i Sovjetima te su ih pitali da nisu kojim slučajem vidjeli Pavelića. Negdje u travnju 1946. godine odselio se Pavelić u Rim u pratnji ustaškog poručnika Dragutina Došena. Obojica su nosili halje rimokatoličkih svećenika i smjestili se u Ulicu Gioacchino Belli broj 3 u prostorije Collegio Pio Pontificio.  Prema izvještajima američkih obavještajnih službi, bila je to jedina zgrada u Rimu pod punom upravom Vatikana i trebali su posebni dokumenti za ulazak. S vremenom su Amerikanci uspjeli pohvatati sve konce priče i uvidjeli su golemu upletenost Vatikana u skrivanje raznih zločinaca. Primjerice, u svibnju 1946. godine je Pavelić boravio u Castel Gandolfu, ljetnoj papinskoj rezidenciji, gdje mu je društvo radio bivši ministar rumunjske kvislinške vlade. Doznali su Amerikanci da je Pavelić redovito imao sastanke i sa stanovitim monsinjorom Montinijem. Montini će kasnije postati papa Pavao VI. Negdje pred kraj 1946. godine došao je brzojav iz Londona u Washington gdje su Britanci obavijestili kolege da Jugoslavija traži pet ratnih zločinaca koji se skrivaju iza vatikanskih zidina.  “Bio bi to jako neugodan presedan da britanske vlasti uhićuju ljude na vatikanskom teritoriju bez suglasnosti vatikanskih vlasti”, pisalo je u brzojavu. Amerikanci su se pomalo cinično složili i rekli da bi bilo najbolje kad bi Jugoslaveni osobno tražili pomoć od Vatikana zato što imaju diplomatskog predstavnika tamo.” Do kraja te godine su se pojavile glasine da je Pavelić otputovao za Argentinu, koristeći dobro uhodanu mašineriju Juana Perona, ali već početkom 1947. godine su ga Amerikanci otkrili u samostanu svete Sabine. Njihove obavještajne službe bile su jedne od rijetkih koje su se doista trudile uhvatiti Pavelića, ali im je predstavljao problem to što je Pavelić imao na raspolaganju basnoslovno bogatstvo ukradeno iz hrvatske središnje banke, ali i oduzeto od prognanih Židova i Srba. Priča se o stotinama tona zlata i tisućama karata dijamanata koje je Pavelić prokrijumčario iz Hrvatske. Nije nužno Vatikan podržavao ustaše Očito je Katolička crkva odigrala golemu ulogu u skrivanju raznih zločinaca tijekom i nakon Drugog svjetskog rata što je doista neugodna povijest za Vatikan. Goni, pak, ima dobro objašnjenje za nastalu situaciju:  “Nije nužno Vatikan podržavao naciste ili ustaše u Hrvatskoj. Vatikan ih jest vidio kao zaštitu od nadolazećeg komunizma. Ne samo da su pomagali ratnim zločincima da pobjegnu, nego je Vatikan upogonio ekstenzivnu mrežu lobista da pokušaju osigurati amnestije važnim nacističkim zločincima nakon rata. Čini mi se da je Vatikan vjerovao da su nacisti manje zlo od komunista koji su im bili neprijatelj broj jedan. Kad je riječ o hrvatskim zločincima, Vatikan, Washington i London su ih nakon rata slali u Jugoslaviju da se bore protiv Josipa Broza Tita i njegova režima”.  Relativno nedavno objavljeni tajni američki dokumenti pojašnjavaju zašto nisu željeli uhvatiti i izručiti ustaškog poglavnika.   “Danas, u očima Vatikana, Pavelić je militantni katolik, čovjek koji je griješio, ali je griješio u ime borbe za katoličanstvo. Zbog toga Pavelić uživa zaštitu Vatikana. Znamo da Pavelić održava kontakte s Vatikanom koji ga smatra militantnim katolikom koji se jučer borio protiv Pravoslavne crkve, a danas se bori protiv komunističkog ateizma. Stav Vatikana je da Pavelića ne treba izručiti Titovu režimu jer on nikome neće dati pravedno suđenje. Izručenje bi samo oslabilo borbu protiv ateizma i pomoglo komunizmu. Pavelićeve zločine iz prošlosti neće zaboraviti, ali Vatikan drži da mu mogu suditi samo Hrvati putem katoličke i demokratske vlade. Pavelić je navodno odgovoran za smrti oko 150.000 ljudi, ali Tito je Staljinov agent. A Staljin je odgovoran za desetke milijuna mrtvih u Ukrajini, Bijeloj Rusiji, Poljskoj, Baltiku i baltičkim državama tijekom 25 godina”, stoji u povjerljivim američkim dokumentima.  Pavelićev bijeg, čini se, koordinirao je Krunoslav Draganović. Jedni tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je maskirao u svećenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je zamaskirao u redovnicu. Treći, zgražajući se, poriču obje ove priče. Kažu da mu Pavelić nije vjerovao ni koliko je crno pod noktom pa je poglavnik u Argentinu pobjegao krijući se od njega. Goni, pozivajući se na dostupne dokumente, kaže da je ova posljednja verzija vjerojatno najtočnija.   Ustaški poglavnik nije dobio čak ni dozvolu za dolazak u Argentinu, što je bio jedan od ključnih preduvjeta legalnog dolaska. Formular za izdavanje svojevrsne osobne iskaznice u Buenos Airesu ispunjen je tek nekoliko dana nakon Pavelićeva dolaska u novi svijet. Goni, zbog svega toga, pretpostavlja da je Peronova tajna policija preuzela Pavelića izravno s broda, vrlo vjerojatno čak i prije nego što je brod Sestriere pristao u luku. Peron je imao odlično uhodan sustav prebacivanja raznih zločinaca u Argentinu i jedan od ključnih ljudi sustava bio je Branko Benzon, bivši veleposlanik NDH u Berlinu, koji je nakon rata postao bliski Peronov suradnik. Svoj utjecaj je koristio da bi pomagao zločincima Benzon je bio nevjerojatni šarmer, koji je jednako mogao razgovarati s Hitlerom i prebaciti se na šarmiranje Eve Peron, prve dame Argentine. Uživao je veliki utjecaj u uredu za imigraciju, uredu koji je omogućio bijeg čak i Eugenu Didi Kvaterniku, drugom najmoćnijem čovjeku NDH. Svoj utjecaj je Benzon koristio da bi pomagao hrvatskim zločincima, ali i zlostavljao Židove. Njegova bilješke “J. NO B.” često je označavala židovske molbe za ulazak u državu. Bilješka, inače, znači “Židov, ne, Benzon” i po tome se znalo da je on osobno naredio odbijenicu.  Nisu samo ustaše našle utočište u Argentini, nego su se tu našli i Adolf Eichmann, glavni i odgovorni za masovne deportacije mađarskih Židova tijekom 2. svjetskog rata, Josef Mengele, “anđeo smrti” iz Auschwitza, odgovoran za odabir žrtava za plinske komore i mnogi drugi. Ali nisu svi uživali takve povlastice kao hrvatski fašisti. “Argentinska vojska i nacionalističke organizacije održavale su bliske veze s hrvatskim, francuskim i belgijskim fašistima koji su došli u Argentinu. Te katoličke fašiste je argentinsko društvo ubrzo asimiliralo. Mnogi su završili u argentinskoj tajnoj službi, a neki su dobili čak i predavačke pozicije na državnim sveučilištima. Međutim, nisu održavali tako bliske veze s odbjeglim njemačkim i austrijskim nacistima. Okorjeli nacisti bili su pagani i nisu se osjećali ugodno kad bi surađivali s argentinskom vojskom i nacionalistima koji su bili tradicionalni katolici. Već 1938. godine je njemačko veleposlanstvo u Buenos Airesu poslalo izvješće o “Židovskom pitanju u Argentini” gdje su zaključili da su svi Argentinci barem dijelom Židovi zato što je većina imala pretke podrijetlom iz Španjolske. Nacistima su svi Španjolci bili dijelom Židovi zbog velikog broja Židova koji su živjeli u Španjolskoj sve dok ih katolički kraljevi nisu protjerali 1492. godine”, pojašnjava nam Goni. Drugi važan Hrvat s one strane oceana bio je Gino Monti de Valsassina, popularno zvani grof od Montija, inače Talijan hrvatskog podrijetla. Tijekom Drugog svjetskog rata radio je kao špijun nacističke vojne obavještajne službe te kao časnik njihova ratnog zrakoplovstva. Osobno je preuzimao odgovornost za naciste U Buenos Airesu je surađivao s Rodolfom Freudeom, šefom argentinske obavještajne službe, kako bi odbjegli nacisti imali sve potrebne dozvole za ulazak i boravak u državi. Osobno je preuzimao moralnu i materijalnu odgovornost za te naciste. Monti je dobio unosne ugovore za opremanje socijalnih klinika Evite Peron, namijenjene isključivo siromašnima, kako bi mogao neometano financirati svoje poduhvate. Međutim, taj posao mu je propao zato što je Evitu počeo pratiti ugled poslovne žene koja nema naviku podmirivati ispostavljene račune u cijelosti ili na vrijeme. Pavelić, barem sudeći prema dostupnim materijalima, nije ovisio o dobroj volji svojih novih domaćina, nego je mogao trošiti blago ukradeno iz NDH.  Emerson Bigelow, američki obavještajac, pisao je krajem 1946. godine o točnijim brojkama. Prema njegovim tvrdnjama, Pavelić je iz NDH izvukao oko 350 milijuna švicarskih franaka, većinom zlatnika. Britanske vlasti su zaplijenile oko 150 milijuna franaka vrijedno zlato na austrijsko-švicarskoj granici, a ostatak je skrivan negdje u Vatikanu. Pozamašan dio prebačen je u Španjolsku i Argentinu. Mnogi dokumenti su u međuvremenu uništeni U Argentini je Pavelić pokušavao uspostaviti svojevrsnu vladu u egzilu, ali to nije baš najbolje funkcioniralo unatoč basnoslovnom bogatstvu kojim se dičio odbjegli ustaški zločinac. Godine 1952. je američkim obavještajcima ispričano da je Pavelić poslao Antu Čudinu i Marka Čavića u Europu s eksplicitnim uputama za prebacivanje 250 kilograma zlata za Argentinu.  “Izvor nije upoznat s točnim raspletom misije, ali znamo da je posljednjih dana Pavelić nudio 200 kilograma zlata na tržištu Buenos Airesa preko posrednika Juana Heinricha”, prenosi u svojoj knjizi “Odessa” Goni povjerljive dokumente CIA-e. Heinrich je inače Ivo Heinrich, jedan od upravitelja Jasenovca. Argentinske vlasti pažljivo su čuvale sve dokumente o krijumčarenju ustaša i nacista, ali sve dok Goni nije počeo čeprkati po arhivima, nitko nije htio spominjati tu doista sramotnu epizodu njihove povijesti. Mnogi dokumenti su uništeni u međuvremenu, ali čak i ovaj manji dio pokazuje kakva sprega je vladala između velikih sila svijeta samo kako bi spasili šačicu najgorih zločinaca otkako je zabilježene povijesti.

Sud odlučio: Sele Francov grob – sljedeći Pavelić i Luburić?

      Jedna država odlučno kreće u obračun sa svojim fašističkim naslijeđem, a hoće li se usput obračunati s ustašama?                                                                                       

PIŠE Raif Okić Miho Dobrašin 24. RUJNA 2019.

Jedna država odlučno kreće u obračun sa svojim fašističkim naslijeđem, a hoće li se usput obračunati s ustašama? Spanjolski Vrhovni sud odobrio je u utorak premještanje posmrtnih ostataka nekadašnjeg diktatora Francisca Franca iz mauzoleja udaljenog 50-kilometara od Madrida na jedno javno groblje pored glavnog grada Španjolske. Potpredsjednica španjolske socijalističke vlade najavila je da će ostaci biti premješteni u najkraćem roku dok je odvjetnik Francove obitelji, koja se protiv premještanju, poručio kako će pravdu tražiti na europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.  Španjolska socijalistička vlada premijera Pedra Sáncheza je, po dolasku na vlast prije 14 mjeseci, pokrenula ekshumaciju Francovih ostataka tvrdeći da oni ne smiju ostati u mauzoleju financiranom javnim novcem te da to mjesto služi za odavanje počasti diktatoru, a trebalo bi biti mjesto pijeteta žrtvama obiju strana tijekom španjolskog građanskog rata i poraća, prenosi Hina. Iako se to čini kao lokalna španjolska stvar, pitanje je što će se sada dogoditi s posljednjim počivalištima dvojice zloglasnih Hrvata. Ante Pavelić također je u Madridu, a Vjekoslav Maks Luburić sahranjen je u Carcaixentu.   Kako je Express već ranije pisao, njhove privatne grobnice nisu u mauzolejima već u gradskim grobljima zajedno s desexima drugih grobova lokalnog stanovništva. Vlast u Carcaixentu pokrenula je inicijativu o premještanju grobnice u lipnju prošle godine, kad su na vlast u Španjolskoj došli socijalisti, najavivši premještanje posmrtnih ostataka diktatora Francisca Franca iz javnog mauzoleja pored Madrida.                                                   Španjolski zakon o povijesnom sjećanju, koji se odnosi na Španjolski građanski rat i režim nakon njega, nadopunjen je u rujnu s ciljem premještanja Francovih ostataka. U nadopuni zakona nema, međutim, članka koji bi se odnosio na druge osobe pokopane u Španjolskoj koje nisu sudjelovale u Španjolskom građanskom ratu ili režimu nakon njega.  Zato su tamošnje vlasti sve pokušale dogovoriti s Luburićevom obitelji, ali i putem hrvatskog diplomatskog predstavništva u Madridu. Slali su pisma na sve moguće adrese, a redom su dobijali neodređene odgovore. Luburićev sin, Vjekoslav Hernáiz Luburić, odbio je premještanje grobnice njegovog oca. Do sada je potencijalno premještanje groba bilo u sferi razmatranja i lokalnih napora, da bi se sada sve ozbiljnije postavljalo pitanje hoće li u nekoj skorijoj budućnosti i Carcaixent imati pravno uporište za izmještanje groba krvnika iz Jasenovca.                                                                              Pavelić i Luburić rođeni su u BiH, Pavelić kod Konjica, a Luburić kod Ljubuškog, a razlog zbog kojeg bi se njihovi grobovi preselili su taj što su postali mjesto hodočašća ekstremnih desničara, što je također pitanje kojim se bavi novi španjolski zakon. Nakon što je 1945. pobjegao iz Hrvatske, Pavelić je spas potražio u Argentini, ali nakon neuspjelog atentata na njega 1957. godine u Buenos Airesu, kada ga je pokušao ubiti srpski emigrant Blagoje Jovović, Pavelić se preselio u Španjolsku jer je imao dobre odnose s Francovim režimom. Tamo je umro 1959. godine, u 70. godini života. Luburić se također preselio u Francovu Španjolsku 1949. godine. Živio je u Valenciji gdje je vodio tiskaru u kojoj je izdavao proustaške časopise. Agenti Udbe infiltrirali su se u tiskaru i ubili ga 1969. godine.