Tag Archives: ustase

OVO JE BIO JURE FRANCETIĆ

“Leševi su bili unakaženi, djetetu je iz lubanje iscurio mozak”

Foto: Wikipedia (Jure Francetić je u sredini, desno je Rafael Boban. Fotografija je nastala u Zvorniku na Drini, vjerojatno 1942. godine) OTPRILIKE u isto vrijeme kad je Milan Bandić, koji se voli zaklinjati u antifašizam, narodu objavio da će se preimenovati Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, u medijima smo mogli pročitati kako desničarski HAZUD na rodnoj kući Jure Francetića najavljuje podizanje spomen- ploče ovom ustaškom zapovjedniku, osnivaču Crne legije i povjereniku za BiH koji će dio kratke vojne karijere provesti u Podravini.

Hoće li do otkrivanja ploče doći, tek ćemo vidjeti. Slavljenje pripadnika ustaškog režima protivno je hrvatskom Ustavu pa će biti zanimljivo vidjeti kako će policija reagirati u ovom slučaju.

U svakom slučaju, među ljubiteljima fašističke NDH, kojih u Hrvatskoj, revizionizmu devedesetih hvala, ne nedostaje, postoji mit o Francetiću koji je pregazio Drinu i tamo uspostavio hrvatsku granicu.Mit o granici na Drini

Granica na Drini jedna je posve druga priča. To je mit koji buja još iz doba narodnog preporoda sredinom 19. stoljeća kad je svaka europska nacija glorificirala i preuveličavala povijest naroda u nastajanju. Tako je bilo i s hrvatskom poviješću i tu se stvorio mit o granici na Drini, uz brojne druge mitove, dakako (primjerice, mit o krunjenju kralja Tomislava na Duvanjskom polju, mit o kletvi i ubojstvu kralja Zvonimira i slično). Povijesna je činjenica da Hrvatska nikada u povijesti nije imala granicu na rijeci Drini, točnije rečeno, za to ne postoje nikakvi dokazi. Štoviše, veći dio povijesti Hrvatska nije imala ni svoju državu već je od 1102. bila u sastavu Hrvatsko- ugarskog kraljevstva da bi u 16. stoljeću postala dijelom Habsburške monarhije.

No, fanatičnim nacionalistima činjenice malo znače pa se tako, posebno posljednjih desetljeća, razvio mit o granici na Drini i Francetiću koji je ponovo granicu tamo postavio.

No, tko je zaista bio Jure Francetić?

Rođen je 1912. godine u Prozoru kraj Otočca, u zaseoku Vivoze, u kući na koju će desničari svom omiljenom antifašistu, kako Francetića iz tko zna kojeg razloga zovu HAZUD-ovci, zalijepiti spomen ploču.

Početkom tridesetih zbog kritika na račun jugoslavenskog režima bježi u emigraciju, tamo će se brzo priključiti ustaškom pokretu. Pred početak rata vratit će se u Zagreb i tu će nastaviti s ustaškom propagandom, ali će se nakratko krajem 1940. godine skloniti u nacističku Njemačku, opet zbog straha od vlasti. Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu, a Pavelić ga uskoro imenuje povjerenikom za Bosnu. U jesen 1941. godine osniva Crnu legiju, a zdušno će raditi na provođenju rasnih zakona i deportaciji brojnih Srba i Židova, ali i Hrvata komunista.

U proljeće i ljeto1942. godine njegove jedinice sudjeluju u brojnim vojnim akcijama u Bosni, a koje će rezultirati izlaskom na Drinu. Francetić je tu imao vojnog uspjeha, ali većinu borbi vodio je protiv slabo naoružanih partizana. Pobornici lika i djela ustaškog zapovjednika često će se pozivati na neke njegove navodne izjave o tome kako se ne smije ubijati Srbe (iako je kao povjerenik za BiH sudjelovao u uhićenjima i transportu). No, sami Nijemci imali su zamjerke na njegov rad, tvrdili su da njegove jedinice rade brojne pokolje nad srpskim stanovništvom. Gnjusni opisi zločina Francetićevih ustaša

U tom periodu ustaške snage i Crna legija napravili su nekoliko gnjusnih zločina. U selu Gornji Malovan ubijeno je 70 seljaka, a izrazito gnjusan zločin napravljen je u selu Urije. Milovan Đilas bio je jedan od partizana koji su u selo Urije stigli krajem srpnja (ustaše su napravile pokolj 17. srpnja). Za ove zločine tereti se Juru Francetića.

“Išao sam običnim seoskim putem i bilo je obično ljetno jutro, nešto vedrije zbog kišice koja je preko noći rosila. Bilo mi je teško i htio sam zaplakati, jer mi iz pameti nisu izlazili divni drugovi koji su izginuli u jučerašnjem okršaju s ustašama, tu, negdje preda mnom, na bujnim njivama i livadama. Ali ono što sam vidio toga jutra, a o čemu sam toliko puta čitao, slušao, i što sam vjerovao, — tako me je zapanjilo svojim užasom, da je zbrisalo svaki bol za milim drugovima… da, ipak je sve to izgledalo drukčije nego kada se čita”, sjećao se Milovan Đilas ulaska u selo Urije krajem srpnja 1942. godine. Njegova je sjećanja objavio i Vladimir Dedijer u prvoj knjizi svog Ratnog dnevnika.

“Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, u onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izišli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je netko od onih malo preživjelih.

Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati i, najednom, na sred puta, ne sjećam se točno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri, četiri koraka od ove gomile krvi i mesa – kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci je djelovala tako da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela. Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak – da li tog djeteta? – upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete. Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamenom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta? Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod prljave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje. Dijete je bilo žensko i jednog dana, možda jednog ovakvog lijepog dana, i mnogih ovakvih dana bogatih suncem i zelenilom, s vedrim bojama na nebu, na zemlji, njivama, livadama i šumama, trebalo je da se poraduje svemu tome, životu, sreći, ljubavi, mladosti, ljudima oko sebe…

… I ostali leševi bili su unakaženi. Lice jednog desetgodišnjaka bilo je ranjavo po čelu i jagodicama od uboda. Neki dječak, isto tako prazne lubanje, kao kod onog djeteta, ležao je zgrčen oko žbunja kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih mršavih ruku. Da dječak nije bio tako unakažen, reklo bi se da je zaspao tu u hladu…

Krenuo sam dalje. Na raskršću, na pomolu prema gradu, dvadeset i pet do trideset leševa. Gomila ljudskih, ženskih, dječjih tijela, udova, glava… Jedna majka držala je u naručju svoje dijete, i to kako je ničice pala skoro ga je pritisnula svojim tijelom, kao da je htjela da ga zaštiti. Druga majka nije držala tako svoje dijete. Ona je ležala na leđima, a dijete, ispušteno kraj nje, skupljeno u gomilu”, sjećao se Milovan Đilas, crnogorski komunist.

Desetak godina nakon ovog događaja Đilasu će biti oduzet Orden narodnog heroja. On je, naime, kritizirao ekonomsku politiku Jugoslavije i zagovarao slobodnije tržište i popuštanje državnog centrizma. To je bilo nešto što Tito nije želio slušati, a Đilas će od 1955. do 1966. godine provesti u zatvoru. Osamdesetih će biti poznat kao protivnih srpskog hegemonizma u umirućoj državi. No, to je ionako jedna druga priča.

Francetić slao ljude u Jasenovac

Nedugo pred smrt, Francetić će se naći u Podravini, a kao jedan od miljenika režima imao je velike ovlasti za hvatanje protivnika istog. Iz jednog dokumenta s početka studenog 1942. godine, koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu, jasno je da je Francetić slao civile u Jasenovac.

“Na temelju prikupljenih podataka ustanovljeno je da su partizani koji su napali Martianec i tom prilikom zapalili razne državne zgrade stajali u vezi s njihovim pristašama koji se nalaze u Ludbregu i Varaždinu”, stoji u kopiji Francetićeve naredbe koju potpisuje kotarski predstojnik Vlado Heim. No, nema razloga sumnjati da, kako Heim sugerira, iza dokumenta ne stoji izravno Jure Francetić. Dokument, koji završava pozdravom Za dom spremni, govori o tome kako devet stanovnika Hrvatskog zagorja treba deportirati u Jasenovac. Važno je napomenuti da nije riječ o vojnicima, već o, redom, odvjetniku, šoferu, bačvaru, dva ratara, dva trgovca, veterinaru i privatniku.

“Sve ove osobe poznate su u Ludbregu kao širitelji ___ih (valjda lažnih) vijesti protiv državnih probitaka te su kao takovi pogibeljni za javni red i sigurnost. Mnogi od njih bave se raznim nedozvoljenim poslovima te takovim svojim radom sviesno  ruše ugled državne uprave. Kao zapovjednik oružanih snaga na ovom području radi uništenja odmetničkih bandi molim da se gore navedene osobe preuzme sa našeg pritvora i otpreme u sabirni logor Jasenovac”, predložio je Francetić.

U dokumentu koji se veže uz ovaj, a kojeg također potpisuje Vlado Heim, jasno je da su prozvane osobe civili.”Dana 7. studenog o.g. primio sam zahtjev ustaškog pukovnika Jure Francetića, koji je urudžbiran kod ovdašnje kotarske oblasti, da u zahtjevu navedene osobe preuzmem iz vojničkog pritvora i da ih otpremim u sabirni logor Jasenovac. Kako su sve u zahtjevu navedene osobe građani, a ne vojna lica, te prema tome hapšenje istih po ustaškom pukovniku protuzakonito i nenadležno, tražio sam upravitelja župske redarstvene oblasti u Varaždinu g. Batušića istoga dana brzoglasnu uputu što da učinim, te me je g. upravitelj uputio da izvršim zahtjev ustaškog pukovnika Francetića”, stoji u dokumentu.”Međutim, danas u jutro dok sam bio u privatnom stanu nazvao me brzoglasom logornik ustaškog logora Škrnjug Rudolf i9 pitao me da zašto nije sa ostalima otpremljen u logor i odvjetnik Vilko Mažgon. Odgovorio sam da nije otpremljen po nalogu ministra unutarnjih poslova dr. Ante Nikšića. Na to je logornik Škrnjug počeo na mene kroz brzoglas vikati, da kako se ja usuđujem izvršavati naloge ministra, a ne izvršiti nalog pukovnika Francetića, te što se to ministra tiče kad pukovnik Francetić nešto određuje”, stoji dalje u istom dokumenti. Dakle, Francetić kao vojno lice bio je moćniji i od ministara.Ovi dokumenti su bitni jer sugeriraju jednu važnu stvar. Naime, pobornici lika i djela ovog ustaškog zapovjednika često kao argument koriste da je on bio samo vojnik. No, ovaj dokument demantira to, ovdje je jasno da se Francetić izravno miješao i u ne vojne aktivnosti, a kao što je slanje ljudi u Jasenovac, a za što nije imao zakonsko pravo. To je stanoviti Vlado Heim i primijetio, ali ljudi su na kraju ipak, po Francetićevoj naredbi, upućeni u Jasenovac. Dapače, kao što je jasno iz gore navedenog ulomka, Francetić je očito kod dužnosnika NDH slovio kao netko tko ima veću važnost u hijerarhiji i od samih ministara.

Smrt Jure Francetića

Štovatelji Jure Francetića govore o njemu kao o vojnom geniju. Istina, Francetić je u ljeto 1942. godine imao uspjeha protiv partizana u BiH, ali njegove vojne pobjede nisu bile ni blizu toliko važne i velike kakvima ih se pokušava prikazati. Naprosto, u legendu pobornika ustaškog režima ušao je zbog izbijanja na Drinu opjevanog u pjesmi “Evo zore, evo dana”, zajedno sa svojim zamjenikom Rafaelom Bobanom. Iako se ovaj dvojac uvijek spominje zajedno, prava je istina da oni zapravo uopće nisu dugo ratovali skupa. Francetić je poginuo pred kraj 1942. godine.

Naime, pred kraj 1942. godine Francetić je pozvan u Liku, a tamo je išao zrakoplovom. Trebao je preuzeti zapovijedanje nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. No, avion kojim je upravljao Mijo Abičić srušio se kod sela Močinje kod Slunja. Taj teritorij su kontrolirali partizani, no Francetića su se prvo dokopali seljaci koji su ga zatukli. Partizani su ga pokušali spasiti jer im je trebao za razmjenu. No, rane su bile preteške.

Jure Francetić umro je 27. prosinca 1942. u partizanskoj bolnici. Imao je trideset godina, iako na fotografijama njegovo ispijeno lice izgleda znatno starije.

Ustaške vlasti vijest o njegovoj smrti objavile su tek tri mjeseca kasnije.

Skrivanje istine

Luburić: Pobit ću sve koji spašavate djecu iz logora!

Preuzeto sa Poskok.info

Dio biskupa ustaške logore za djecu naziva “humanitarnim ustanovama”, ustašofili upadaju na komemoracije s ZDS, a ovo je priča o pokoljima

Skulptura kod ciglenog mosta u Sisku djeluje kao da je izgubljena u prostoru i vremenu. Riječ je o fontani, u kojoj nema vode, a čije je središnje mjesto prikaz sedmero djece na i oko kamena. Balkan Insight objašnjava da je riječ o skulpturi koja se ovdje nalazi još od 1965., nazvana “Nedovršene igre”, koju su vandali i oštetili, a sada propada neobilježena.

Obilježena bi inače trebala biti zato što ju je njegova autorica Gabrijela Kolar napravila kao spomen obilježje ustaškog logora u Sisku gdje su tadašnji suradnici okupatora 1942. dovodili djecu, uglavnom iz Potkozarja.

“Autorica spomenika Gabrijela Kolar osobno je poznavala djecu koja su prikazana”, kazala je za BIRN Sanja Horvatinčić sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti.

“Dječaka koji sjedi, Milana, spasili su iz logora njeni (Kolarini) roditelji i on je preživio rat“, za BIRN je objasnila Horvatinčić i dodala: “Ovo je bio koncept s namjerom da ponudi utjehu i pruži nadu preživjelima rata i posjetiteljima koji su bili suočeni s brutalnom prošlosti ovog mjesta“.

Utjehe, međutim, nema. Prvo zato što je spomenik ustaškom mrcvarenju djece oronuo, zapušten i bez oznake. Drugo, zbog onoga što je spomenuto prije nekoliko dana na komemoraciji tragedije više od 6000 djece što su ih ustaše od kolovoza 1942. do siječnja 1943. razmjestili na desetak mjesta po Sisku.1/5

“Naš biskup Košić kaže da je ovdje bilo prihvatilište, ali ja bih htjela da on u takvom prihvatilištu bude. Da djeca mala sama brinu o sebi, na hladnome podu, spavaju u prljavom. Neka pita mene i ja ću mu reći što je sve bilo ovdje! Ne bojim ga se! Imala sam pet godina i rekla bih mu istinu da gospodin zna. Umirala su djeca ovdje, u parku kod Doma kulture djeci su nalijevali prljavu vodu iz jame i zato su djeca umirala. Nisu uzimali pištolj pa ubijali, nego su nas tako ubijali i moja sestra je tako završila ovdje na groblju”, prenio je Večernji list riječi Siščanke Dare Bućan, jedne od djece koja je 1942. završila na tom paklu na zemlji što ga je za djecu organizirala vlast NDH.

To o čemu je govorila Dara Bućan odnosilo se na inače kontroverznog biskupa Vladu Košića, koji je bio jedan od istaknutih pri svojedobnom snimanju i promociji opet kontroverznog dokumentarca “Dječje prihvatilište Sisak”. I tu se dolazi do raspada razuma i pameti. Kada je Laudato TV, poznat po vezi s organizacijom “Vigilare” Vice Batarela, predstavljao taj dokumentarac, direktorica Laudata Ksenija Abramović kazala je i ovo:

“Predugo se tvrdi da je postojao logor u Sisku u kojemu su se navodno ubijala djeca.”

“Siščani su ponosni na to djelo koje su učinili, spašavanja djece. Nisu pitali čija su nego su vidjeli da su nevina, da su bolesna, da su u potrebi. Trebalo im je pomoći. Nažalost, mnogo ih je umrlo, ali učinilo se koliko se moglo. Zato je to djelo velike kršćanske ljubavi”, kazao je tada Košić.

Košić je tada naglasio da su djecu spašavali Siščani, Crveni križ, Diana Budisavljević i “naš kardinal Alojzije Stepinac”. Ostalo je otvoreno, jer biskup Košić nije objasnio, od koga su i zašto tu djecu morali spašavati, redom, Diana Budisavljević uz pomoć Crvenog križa i Siščani koji su djeci doslovno spašavali život? Od koga ako je bila riječ o pukom “Dječjem prihvatilištu”?

Biskup Vlado Košić | Author: Goran Stanzl/PIXSELL

Problem je danas u tome što je “Dječje prihvatilište Sisak” bio ustaški naziv za jedan od brojnih logora za djecu.

Večernji list je u članku povodom komemoracije iznio podatke lokalnog mrtvozornika dr. Davida Egića da je od nešto više od 6000 djece na tom mjestu od bolesti i gladi poumiralo njih 1152. Iznio je i podatke istraživanja Narcise Lengel Krizman po kojoj je u tih nekoliko mjeseci poumiralo 1214 djece.

Lokalni učitelj, Siščanin Ante Dumbović, jedan od humanitaraca koji je s Austrijankom Dianom Budisavljević spašavao tu djecu, evidentirao je 1630 pomrle djece uslijed boravka u tako nehumanim uvjetima u tako kratkom vremenu. Zašto onda takav pomor djece, mahom Srba iz Potkozarja, ali i malih Roma, te malih Hrvata otetih roditeljima Hrvata antifašista, netko poput Laudato TV-a, Košića i sličnih ne naziva mjestom umiranja i logorom kao što očito doista jest bilo?

Slučaj Večernjeg lista posebno je zanimljiv zato što je Darko Pavičić, izvještavajući s predstavljanja dokumentarca Laudato TV-a napisao ovakvo nešto: “Mortalitet djece je u početku bio iznimno velik zbog zaraznih bolesti koje su tada vladale, no do kraja 1942. godine sveden je na pojedinačne slučajeve.”

Pavičić je dodao i ovo: ” Unatoč nadljudskim naporima u zbrinjavanju djece desetljećima je širena lažna povijest po kojoj je u Sisku bio logor u kojemu se namjerno usmrćivalo djecu.” O kakvom je tekstu riječ pokazuje i to što Pavičić na niti jednom mjestu nije spomenuo “NDH” ili “ustaše”.

Pavičić nije spomenuo čak niti ime Diane Budisavljević, humanitarke koja je pokrenula akciju spašavanja djece iz sisačkog logora. Ona je organizirala spašavanje djece od NDH i ustaša, odnoseći ih i organizirajući obitelji Hrvata po Sisku i Zagrebu za smještaj. Spomen groblje s tijelima tih između 1152 i 1630 djece pomrlih u dobi između nekoliko mjeseci i 13 godina, danas se nalazi u Parku Diane Budisavljević.

Ako je možda promaklo Pavičiću, Košiću ili direktorici Laudato TV-a. BIRN iznosi podatak da je tijekom Drugog svjetskog rata u logore po teritoriju nominalno NDH internirano na desetke tisuća djece. Tim logorima upravljao je ustaški pokret, osnovan u Italiji 7. siječnja 1929., kao ekstremno nacionalistički, a koji je s Antom Pavelićem na čelu tijekom rata surađivao s talijanskim okupatorom (na jugu) i njemačkim (na sjeveru).

Kozaračka djeca u ustaškom logoru gdje su ih izgladnjivali, tukli i ubijali | Author: public domain

 PUBLIC DOMAIN

Samo 80 kilometara zapadno od Siska Pavelićevi ustaše držali su joj jedan logor za djecu, u tamošnjem dvorcu. Sjeverno od Zagreba u dvorcu Gornja Rijeka također je postojalo jedno takvo mjesto. U Sisku danas još uvijek postoje tragovi nekadašnjeg logora. U neposrednoj blizini sada neobilježenog spomenika pomrloj djeci, što bi se po kaznenom zakonu današnjih prava djece i ratnih prava smatralo ratnim zločinom i planiranim masovnim ubojstvom, još uvijek se nalazi glavna zgrada nekadašnjeg logora.

Tu se sada nalaze kino i kazalište, a zgrada danas nosi naziv “Kristalna kocka vedrine”. Kad je riječ o logoru u Jastrebarskom, prije dvije godine pri obilježavanju 75. godišnjice oslobođenja tog logora nekoliko desetaka osoba okupljenih oko biskupa u miru Mile Bogovića organizirali su “protukomemoraciju”, odnosno u istom su trenutku organizirali komemoraciju poginulim i pobijenim ustašama.

Stanje je eskaliralo kada je još jedini preostali živi mali logoraš s tog mjesta, Mihajlo Veljić, krenuo govoriti o svojim sjećanjima, iz obližnje crkve na groblje je stigla skupina od oko 50 ljudi s “protukomemoracije” i stala izvikivati: “Mi smo krv lili za našu Hrvatsku”, “Komunjare”, “Bando komunistička”, a potom i ustaške parole.

Riječ je o posljedici dobrog dijela klera iz Crkve u Hrvatskoj koja tumači da je logor u Jastrebarskom bio sirotište, dakle “humanitarna ustanova”, te da je napad antifašista na taj logor kako bi oslobodili djecu, bio “napad na humanitarnu ustanovu”. Problem s takvim prekrajanjem povijesti već na prvoj stepenici nailazi na teško rješiv logički problem; a to da je da ustaše i NDH nigdje nisu ostali upamćeni po svojim humanitarnim aktivnostima.

I to već i prije pjesama “Maksovim mesarima” odnosno “Jasenovcu i Gradišci Staroj” što se i danas zlopamti određenim osobama s nazovimo to “estrade”. Ušminkavanje ustaškog režima tijekom četiri godine kolaboracije s okupatorima i prodaje hrvatskog teritorija također okupatorima, stoga je izrazito težak zadatak.

Časne sestre i djeca iz ustaških logora | Author: Screenshot

 SCREENSHOT

Zato su posljednjih dvije godine više nego ikad zaredali skupovi, često u organizaciji lokalnih crkvenih vlasti, koji se nazivaju “znanstvenima”, a na koje se pozivaju mladi povjesničari s naglasnom na one s Hrvatskom katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Takav je skup bio onaj iz studenog prošle godine kad se za dječji logor u Sisku tvrdilo da je bio “humanitarna ustanova”, prešućivao se katastrofalan postotak umrle djece i užasnih uvjeta koji su tamo vladali.

A svjedočenja samih Hrvata i svih onih koji čak nisu imali ništa s komunistima ili antifašističkim partizanskim pokretom o tim ustaškim zločinima… Što s tim? Jedan od povjesničara koji je tada nastupao i Sisku za Glas Koncila ovako je poslije objašnjavao taj fenomen užasnih svjedočenja Hrvata o zločinima ustaša.

“Nakon rata postoji realna mogućnost da su ljudi davali izjave, klevetali i optuživali ustaše, kako ne bi došli u konflikt s novim vlastima.” Nove vlasti su, dakako, bile komunističke i, što se njega tiče, ustaški logori za djecu bili su komunistička izmišljotina kako bi se ocrnila Crkva.

Bez obzira na svjedočenja i preživjelih i onih koji su spasili preživjelu djeci i bez obzira na svjedočenja mnogih katoličkih svećenika o ustaškim zločinima, ako ćemo pravo i Alojzija Stepinca od trenutka kad su mu ustaše ubile brata. Što se takvih povjesničara tiče, logično bi bilo da su onda lažna i svjedočanstva ljudi poput Diane Budisavljević, Austrijanke udane za hrvatskog liječnika, koja se kod crkve i njemačkih vojnih vlasti zalagala za spašavanje djece s Kozare.

Budisavljević je u svom dnevniku iz rata, a koji je objavljen tek 2003., kronološki pisala o svojim često i neuspješnim pokušajima da spasi djecu. Ona je organizirala mrežu od židovske i srpske zajednice, kako bi ulazila u trag djeci, preko nacističkih i ustaških službenika, među kojima je tražila veze za probušiti rupe u sustavu, te visokih crkvenih službenika za dodatnu pomoć, kako bi organizirala dostavu hrane i odjeće neuhranjenim ženama i djeci po fašističkim logorima.

Biskup Vlado Košić ljubi ruku Dariju Kordiću 6. lipnja 2014. na Plesu | Author: YouTube

 YOUTUBE

Ubrzo je shvatila da su ustaše svu pomoć u pravilu pokrale putem do logora. Shvatila je i to da su mnoge majke zarobljene u ustaškim “pacifikacijskim kampanjama” prebačene u Njemačku da rade kao robinje, uključujući i seksualne, (tako je primjerice alternativna postpunk grupa “Joy Division” dobila ime). Njihova djeca su u logorima ostajala sama.

“Njihova jadna mala tjelešca su stavljana na stepenice koje su vodile na tavan, među prljavo rublje, gola, nije im se ostavilo ni odijelce… Druga su djeca čekala na polazak sjedeći gotovo čitavo vrijeme na noćnim posudama… Debelo crijevo im je visilo, bili su puni muha…”, napisala je Budisavljević u srpnju 1942.

Opisivala je glad, parazitske infekcije i trbušne bolesti i izazivala šok zbog uvjeta u kojima su boravila zatočena deca. Jedna epizoda u njenom dnevniku posebno je upečatljiva. Kada je zloglasni ustaški zapovjednik Vjekoslav Luburić, u povijesti upamćen pod svojim zločinačkim alijasom “Maks”, došao u logor u Staroj Gradiški, bio je toliko ljut na ljude koji su djeci pokušavali ublažiti patnje da im je prijetio da će “nestati”.

Ona je opisivala i logor u Loboru što su ga vodili ustaše i skupina “folksdojčera” koji su pristupili NSDAP-u. Ovaj logor također se u povijesti Drugog svjetskog rata vodi kao logor za žene i djecu. Kao i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, te u 90-ima u ratu u BiH, i ovdje su žene bile izložene masovnim silovanjima. Tu je umrlo oko 200 djece. Oko 2000 preživjelih masovno su u kolovozu 1942., nakon jedne godine zlostavljanja, prevezeni u Auschwitz.

O tome što je Diana Budisavljević činila da to spriječi, svjedoči danas dokumentarni film “Dianina lista”. Njenu ulogu inače niti komunističke vlasti u SFRJ i SR Hrvatskoj nisu posebno isticale zbog političkih razloga. Film je premijerno prikazan u srpnju ove godine, a potom višestruko nagrađen na Filmskom festivalu u Puli. U njenim zapisima ne navode se samo ustaški zločini, nad kojima su se zgražati znali i nacisti, nego i njeno očajavanje zbog nedjelovanja ljudi iz Crkve. I to je ono što danas boli revizioniste puno ljepše uspomene na ustaše NDH.

Nikica Barić, povjesničar Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, posebno je nezadovoljan istaknutom ulogom koja joj se pridaje u posljednje vrijeme.

“Ako neki, u široj javnosti, među novinarima, komentatorima i političarima misle da je Diana Budisavljević potajno i protiv volje NDH spasila 12.000 srpske djece, to nema logike. Pa nije to 12 kutija šibica da ih se moglo skriti od ustaša”, tvrdio je Barić u intervjuu za Hrvatski tjednik 2017. godine.

Međutim, niti njemu nije uspjelo odgovoriti kako je uopće moglo doći do toliko siročadi nakon što su im roditelji masovno ubijani, kako je došlo do tolike smrtnosti te djece po logorima, zašto bi ih itko uopće morao spašavati, od koga i tko je bio taj tko je organizirao ta mjesta u kojima su djeca u nekoliko mjeseci masovno umirala.

Fascist Croatia

  1. Fascist Croatia

Independent State of Croatia (NDH)

The most murderous of the Nazi puppet states

 Death Toll: 750,000 – 900,000

750,000 Serbs, 60,000 Jews & 26,000 Roma

Flag of the Independent State of Croatia (NDH) Flag and coat of arms

The greatest genocide during World War II, in proportion to a nation’s population, took place, not in Nazi Germany but in the Nazi-created puppet state of Croatia. There, in the years 1941-1945, some 750,000 Serbs, 60,000 Jews and 26,000 Gypsies – men, women and children – perished in a gigantic holocaust. These are the figures used by most foreign authors, especially Germans, who were in the best position to know… The magnitude and the bestial nature of these atrocities makes it difficult to believe that such a thing could have happened in an allegedly civilized part of the world…

 — Professor Edmond Paris, “Genocide in Satellite Croatia, 1941- 1945” Introduction, Chicago, 1961, The American Institute for Balkan Affairs

The assassination of the first Yugoslavia’s King Alexander set the stage for the invasion of the Kingdom of Yugoslavia by the Axis. The assassin, Vlado Chernozemski, was a Bulgarian, member of the Internal Macedonian Revolutionary Organization (IMRO) and an experienced marksman. Immediately after assassinating King Alexander, he was cut down by the sword of a mounted French policeman, and then beaten by the crowd. By the time he was removed from the scene, he was already dead. IMRO worked in alliance with the Croatian Ustaše group led by Ante Pavelić, under the secret sponsorship of Italian fascist Benito Mussolini.

When the Axis Powers invaded, occupied and dismembered the Kingdom of Yugoslavia in 1941, they installed Croatian fascists, called the Ustaše, in their own state, which was expanded to include the territory of Bosnia-Herzegovina.

With the help of his friend, General Sladko Kvaternik, Pavelic proclaimed Croatia an independent state on April 15, 1941. Dispatches from Nazi-controlled Hungary described him as President and Kvaternik as his Premier. The new state was composed of Bosnia, Herzegovina and Dalmatia as well as the old Croat province. In a note to Mussolini and Hitler, Pavelic asked for recognition of “the independent state of Croatia.” Both dictators informed the Croat leader that in the name of the Axis powers the recognition sought not only was cheerfully granted but that both powers received “with joy and satisfaction” the news that the Croat people had won their struggle for independence in an hour when the Axis powers had demolished the artificial creation which once was Yugoslavia.

One of Dr. Pavelic’s first acts was the baning of all political parties and the prohibition of all public meetings. To pay his debt of gratitude to Italy, the self-styled chief of the Croat national government convinced his followers that a king of Croatia, preferably an Italian prince, would lead the little state to new heights. The last monarch to wear the crown — golden clover leaves surmounted by a cross and an apple — had been Croatia’s King Petrus, who died in battle in 1097. Since then the state had always been under foreign domination, most of the time Hungarian. On May 17 Pavelic went to Rome to formalize the offer of the throne.

On June 6, 1941 Pavelic was received by Hitler in Berchtesgaden for a two-hour conference. Witnesses at the meeting were Marshal Hermann Goring and Foreign Minister Joachim von Ribbentrop. The talk was one of a series of several carefully guarded diplomatic negotiations between Axis and Balkan leaders. The topic of the conversation was never disclosed, but it was believed that Pavelic asked for a guarantee of independence and was promised that Italy would do nothing drastic. Afterward Pavelic presented the Fuhrer with a flag from the Seven Years’ War and a chess set, both formerly belonging to King Frederic the Great.

Fascist Croatia immediately committed a genocide against Serbs, Jews and Roma. The raging fury with which the  Ustaše movement carried out their own “Final Solution” program of wholesale racial slaughter, expulsion of populations and forced religious conversion shocked even the German Nazis.

Pavelic was quoted as saying: “Croatia gives its full adherence to the principles and reasons which inspire a united front for creation of a new order in the European and Asiatic World. Croatia’s induction into the military alliance of the Axis powers had immediate effect on its Jewish problem.” Dr. Ante Pavelic announced that it would be solved “in a radical way un der the German order.” Also ordered by Hitler to put a “river of blood” between the Serbian and Croatian nations, Pavelic did so.

Though it seems entirely unbelievable that German Nazi (and Italian Fascists) were shocked – there are many books, their memoirs, where they just had to talk about their Croatian allies gruesomeness.

On April 12, 1941, two days after Croatia became an independent state and joined the Axis, an order was published in the Zagreb newspapers requiring all Serbs not natives to the town to leave within twenty-four hours and threatening that anyone hiding Serbs would be shot.

This order, by Dr. Ante Pavelich, head of the Independent State of Croatia, was a prelude to a massacre of Serbs not surpassed for brutality and atrocity in the whole sorrowful history of the human race.

The massacres were carried out by the three branches of the Croatian forces, the Ustashi, the Home Defense [Domobrani], and the regular army.

Between April 12 and 15 and on the night of May 31, 1941, mass arrests were made in Zagreb, Sarajevo, Mostar, Banja-Luka, Travnik, Dubrovnik, Livno, and other towns. The first large massacres occurred the night of May 31, when groups of prominent Serb citizens were seized and taken to the outskirts of the towns and shot. These spring killings in Croatia proper are generally referred to as the Glina massacres.

The great massacres of 1941 did not take place until June 24 to 28. They continued intermittently until November 1945, by which time practically all the 1,250,000 Serbs and Jews had been either exterminated or driven out.

Croatian Ustaše succeeded in murdering more than third out of two million Serbs that got in their hands in Croatia and Bosnia in World War II. Some 200,000 Serbs were forcefully converted to Catholicism. The entire Roma population of Croatia was wiped out.

Entrance into Jasenovac death camp number 3, with the sign presenting it as a “Labor Service of the Ustasha Defense – Concentration Camp No. III” The coat of arms above is inscribed: “Everything For the Fuhrer, Ustasha Defense.” Worldmark Encyclopedia of the Nations, Europe, edition 1995, page 91, entry “Croatia”

Slavko Kvaternik (the second in command to the Croatian WWII fuehrer, Dr Ante Pavelic) explained (on the day of formation of the WWII “Independent State of Croatia”, on April 10, 1941) how pure Croatia should be built – by forcing one third of the Serbs to leave Croatia, one third to convert to Catholicism, and one third to be exterminated.

Soon Ustasha bands initiated a bloody orgy of mass murder of Serbs unfortunate enough not to have converted or left Croatia on time. The enormity of such criminal behavior shocked even the conscience of German commanders, but Pavelic had Hitler’s personal support for such actions which resulted in the loss of the lives of hundreds of thousands of Serbs in Croatia and Bosnia and Herzegovina.

In addition, the Ustasa regime organized extermination camps, the most notorious one at JASENOVAC where Serbs, Jews, Gypsies, and other opponents were massacred in large numbers.

Herman Naubacher, Hitler’s personal assistant for the South-East Europe and the Balkan affairs, in his book “Sonderauftrag Sudosten 1940-1945. Bericht eines fliegenden Diplomate”, Gottingen, 1956, on page 31, writes the following:

“The Orthodox recipe of Ante Pavelic, Ustashi leader and Croatian Fuehrer, reminds one of the religious wars in the bloodest aspects: one-third must become Catholic, one-third must leave the country and one-third must die. The last item was executed. When the leading men of the Ustashi movement are stating that they have slaughtered one million Serbs (including infants, children, women and aged) this in my opinion is a self-praising exaggeration. According to the reports that have reached me, my estimate is that the number of those defenseless slaughtered is some three quarter of a million. [750,000]”

Encyclopedia Britannica had the following sentence when talking about WWII in Yugoslavia:

“…In Bosnia…the Croatian fascists began a massacre of Serbs which, in the whole annals of World War II, was surpassed for savagery only by the mass extermination of Polish Jews.”

GRIZOGONO LETTER

Letter written by Privislav Grizogono, a Croat and a Roman Catholic, member of the Yugoslav Diplomatic Corps, Minister to Czechoslovakia, Minister to Poland, addressed to Dr. Aloisius Ste- pinac, Roman Catholic Archbishop of Zagreb, Croatia, February 8, 1942. Published in translation by the American Srbobran, a Serbian paper of Pittsburgh, Pa., U.S.A., February 24, 1943:

These atrocities do not amount to killings alone. They aim at extermination of everything Serbian: women, children, and aged men, and in terribly wild tortures of the victims. These innocent Serbs were stuck on poles alive, and fires were built on their bare chests. Literally they were roasted alive, burned to death in their homes and churches. Boiling water was poured on live victims before mutilation; their flesh was salted. Eyes were dug out of live victims, ears amputated, noses and tongues lobbed off. The beards and mustaches of priests, together with their skin, were ripped off rudely by knives. They were tied to trucks and dragged behind them. The arms and legs of the victims were broken and their heads were spiked.

They were thrown into the deep cisterns and caves, then literally bombed to pieces. Crowbars smashed their heads. Their children were thrown into fire, scalding water, and fed to the fired lime furnaces. Other children were parted by their legs; their heads crushed against walls and their spines dashed against rocks. These and many other methods of torture were employed against the Serbs – tortures which normal people cannot conceive. Thousands of Serbian bodies floated down the Sava, Drava, and Danube rivers and their tributaries. Many of these bodies bore tags: ‘Direction-Belgrade, to King Peter.’ In one boat on the Sava there was a pile of children’s heads, with a woman’s head (presumably the mother of the children) labeled: “Meat for John’s Market-Belgrade” (meaning meat for the Serbian market).

The case of Milenka Bozinich from Stapandza is a particularly gruesome one: they dug her unborn child out of her with a knife. Then, in Bosnia, a huge pile of roasted heads was found. Utensils full of Serbian blood were also discovered; this was the hot blood of their murdered brothers that other Serbs were forced to drink. Countless women, girls, and children were raped, mothers before daughters and daughters before mothers, while many women, girls, and female children were ushered off to Ustashi garrisons to be used as prostitutes. Rapes were committed even before the altars of the Orthodox Church.

About 3,ooo Serbs were murdered in the Serbian Orthodox Church at Glina, and the massacre of Serbians before the altar at Kladusha with sledge hammers is something never mentioned in history…. There are detailed and official minutes (reports) about these unheard-of crimes. They are so terrible they have shocked even the Germans and Italians. Many pictures were taken of these massacres and torture orgies.

Jasenovac Concentration Camp

Encyclopedia of the Holocaust, Vol. 2, Page 739, entry: “Jasenovac”:

Jasenovac, the largest concentration and extermination camp in Croatia. Jasenovac was in fact a complex of several subcamps, in close proximity to each other, on bank of the Sava River, about 63 miles (100km) south of Zagreb. The women’s camp of Stara Gradiska, which was farther away, also belonged to the complex. Jasenovac was established in August 1941 and was dismantled only in April 1945. The creation of the camp and its management and supervision were entrusted to Department II of the Croatian Security Police (Ustaska Narodna Sluzba, UNS), headed by Vjekoslav (Maks) Luburic, who was personally responsible for everything that happened there.

Croatian ultra-nationalist revisionists who now place the number of dead as low as 40,000 or to a high of 97,000 imply that there were no atrocities committed against the Serbs and Jews for the remaining three years of the war.

There were only 87 survivors of the Jasenovac Concentration Camp, named the “Auschwitz of the Balkans” by most historians. These survivors place the number of dead in excess of 800,000.

One of those survivors was Antun Miletich, a Croatian. Here is his 1948 testimony:

“There is not a pen capable of describing the horror and terror of the atmosphere at Jasenovac. It surpasses any human fantasy. Imagine Hell, the Inquisition, a terror more dreadful than any that ever before existed anywhere, run by bloodthirsty wild animals whose most hidden and disgusting instinct had come to the surface in a way never before seen in human beings — and still you have not said enough.”

Scores of Ustase (Croatian fascists) served in the camp. The cruelest was former priest Miroslav Filipovic-Majstorovic, who killed scores of prisoners with his own hands.

Some six hundred thousand people were murdered at Jasenovac. The number of Jewish victims was between twenty and twenty-five thousand, most of whom were murdered there up to August 1942, when deportation of the Croatian Jews to Auschwitz for extermination began. Jews were sent to Jasenovac from all parts of Croatia – from Zagreb, from Sarajevo, and from other cities and smaller towns. [….] The acts of murder and of the cruelty in the camp reached their peak in the late summer of 1942, when tens of thousands of Serbian villagers were deported to Jasenovac from the area of the fighting against the partisans in the Kozara Mountains. Most of the men were killed in Jasenovac. The women were sent for forced labor in Germany, and the children were taken from their mothers, some were murdered and others were dispersed in orphanages throughout the country.

In April 1945 the partisan army approached the camp. In an attempt to erase traces of the atrocities, the Ustashe blew up all the installations and killed most of the inmates. An escape attempt by the prisoners failed, and only a few survived. The Ustaše interned, tortured and executed men, women and children in Jasenovac. The largest number of victims were Serbs, but other victims included Jews, Romani people, and Croatian resistance members opposed to the regime (i.e., Partisans or their sympathizers, categorized by the Ustaše as “communists”). Upon arrival at the camp, the prisoners were marked with colors, similar to the use of Nazi concentration camp badges: blue for Serbs, and red for communists (non-Serbian resistance members), while Roma had no marks. (This practice was later abandoned.)  Most victims were killed at execution sites near the camp: Granik, Gradina, and other places. Those kept alive were mostly skilled at needed professions and trades (doctors, pharmacists, electricians, shoemakers, goldsmiths, and so on) and were employed in services and workshops at Jasenovac.

Serbs constituted the majority of inmates in Jasenovac. In several instances, inmates were immediately killed for confessing their Serbian ethnicity and most considered it to be the reason for their imprisonment. The Serbs were predominantly brought from the Kozara region, where the Ustasa captured areas along with partisan guerrillas. These were brought to camp without sentence, almost destined to immediate liquidation, accelerated via use of a machine-gun.

Jews, being the primary target of Nazi-oriented Genocide, were the second-largest category of victims of Jasenovac.Most of the executions of Jews at Jasenovac occurred prior to August 1942. Thereafter, the NDH started to deport them to Auschwitz. In general, Jews were initially sent to Jasenovac from all parts of Croatia after being gathered in Zagreb, and from Bosnia and Herzegovina after being gathered in Sarajevo. Some, however, were transported directly to Jasenovac from other cities and smaller towns.

Roma in Jasenovac consisted of both Roma and Sinti, who were captured in various areas in Bosnia, especially in the Kozara region. They were brought to Jasenovac and taken to area III-C, under the open sky, in terms of nutrition, hydration, shelter and sanitary that were below the camp’s standards. During the reign of fascist Croatia, the entire Roma population of Croatia would be exterminated.

Anti-fascists consisted of various sorts of political and ideological antagonists of the Ustasa. In general, their treatment was similar to other inmates, although known communists were executed right away, and convicted Ustasa or law-enforcement officials, or others close to the Ustasa in opinion, such as Croatian peasants, were held on beneficial terms and granted amnesty after serving a duration of time. The Ustasa also imprisoned various sorts of other ethnicities: Ukrainians, Romanians,Slovenes and Montenegrians.

Living Conditions

The living conditions in the camp evidenced the severity typical in Nazi death camps: a meager diet, deplorable accommodations, and cruel behavior by the Ustaše guards. Also, as in many camps, conditions would be improved temporarily during visits by delegations – such as the press delegation that visited in February 1942 and a Red Cross delegation in June 1944 – and reverted after the delegation left.

Food: Again, typical of Nazi death camps, the diet of inmates at Jasenovac was insufficient to sustain life: The sorts of food they consumed changed during the camp’s existence. In camp Brocice, inmates were given a “soup” made of hot water with starch for breakfast, and beans for lunch and dinner (served at 6:00, 12:00 and 21:00). Food in Camp No. III was initially better, consisting of potatoes instead of beans; however, in January[when?] the diet was changed to a single daily serving of thin “turnip soup”. By the end of the year, the diet had been changed again, to three daily portions of thin gruel made of water and starch. Food changed repeatedly thereafter.

Water: Jasenovac was even more severe than most death camps in one respect: a general lack of potable water. Prisoners were forced to drink water from the Sava river, which was contaminated with ren (horseradish).

Accommodations: In the first camps, Brocice and Krapje, inmates slept in standard concentration-camp barracks, with three tiers of bunks. In Camp No. III, which housed some 3,000 inmates, inmates initially slept in the attics of the workshops, in an open depot designated as a railway “tunnel”, or simply in the open. A short time later, eight barracks were erected. Inmates slept in six of these barracks, while the other two were used as a “clinic” and a “hospital”, where ill inmates were concentrated to die or be liquidated.

Forced labor: As in all concentration camps, Jasenovac inmates were forced daily to perform some 11 hours of hard labor, under the eye of the Ustasa captors, who would execute any inmate for the most trivial reasons, allegedly for “sabotaging labor”. The labor section was overseen by Ustasas Hinko Dominik Picilli and Tihomir Kordic. Picillii would personally lash inmates to work harder. He divided the “Jasenovac labor force” into 16 groups, including groups of construction, brickworks, metal-works, agriculture, etc. The inmates would perish from the hard work. Work in the brickworks was hard. Blacksmith work was also done, as the inmates forged knives and other weapons for the Ustasa. Dike construction work was most feared.

Sanitation: Inside the camp, squalor and lack of sanitation reigned: clutter, blood, vomit and bodies filled the barracks, which were also full of pests and of the foul scent of the often overflowing latrine bucket. Due to exposure to the elements, inmates suffered from impaired health leading to epidemics of typhus, typhoid, malaria, pleuritis, influenza, dysentery and diphtheria. During pauses in labor (5:00-6:00; 12:00-13:00, 17:00-20:00) inmates had to relieve themselves at open latrines, which consisted of big pits dug in open fields, covered in planks. Inmates would tend to fall inside, and often died. The Ustase encouraged this by either having internees separate the planks, or by physically drowning inmates inside. The pit would overflow during floods and rains, and was also drained into the lake, from which inmate drinking water was taken. The inmate’s rags and blankets were too thin to prevent exposure to frost, as was the shelter of the barracks. The clothes and blankets were rarely and poorly cleansed, as inmates were only allowed to wash them briefly in the lake’s waters once a month save during winter time, when the lake froze. Then, a sanitation device was erected in a warehouse, where a few clothes were insufficiently boiled.

Lack of personal possessions: The inmates were stripped of their belongings and personal attire. As inmates, only ragged prison-issue clothing was given to them. In winter, inmates were given thin “rain-coats” and they were allowed to make light sandals. Inmates were given a personal food bowl, designated to contain 0.4 ltrs of “soup” they were fed with. Inmates whose bowl was missing (stolen by another inmate to defecate in) would receive no food. During delegation visits, inmates were given bowls twice as large with spoons. Additionally, at such times, inmates were given colored tags.

Anxiety: The fear of death, and the paradox of a situation in which the living dwell next to the dead, had great impact on the internees. Basically, an inmate’s life in a concentration camp can be viewed in the optimal way when looking at it in three stages: arrival to camp, living inside it, and the release. The first stage consisted of the shock caused by the hardships in transit to camp. The Ustase would fuel this shock by murdering a number of inmates on arrival and by temporarily housing new-arrivals in warehouses, attics, in the train tunnel and outdoors. After the inmates grew familiar with the life in camp, they would enter the second and most critical phase: living through the anguish of death, and the sorrow, hardships and abuse.

The peril of death was most prominent in “public performances for public punishment” or selections, when inmates would be lined in groups and individuals would be randomly pointed out to receive punishment of death before the rest. The Ustase would intensify this by prolonging the process, patrolling about and asking questions, gazing at inmates, choosing them and then refrain and point out another.

As inmates, people could react to the Ustase crimes in an active or passive manner. The activists would form resistance movements and groups, steal food, plot escapes and revolts, contacts with the outside world. The passive inmates, the majority, would react by attempt to survive, to go through the day unharmed. This is not “going in line to slaughter”, but rather another approach to survival, which deprived the Ustase of the possibility of completely dehumanizing the inmates.

However, some of these inmates became in this way utterly primitive, as their whole life revolved around following orders and eating a bowl of soup. Thus they became “musselmans”: physically appearing as living skeletons, but mentally stripped of their humanity beyond hope of salvation. All inmates suffered from psychological phenomena to some extent: obsessive thoughts of food, paranoia, delusions, day-dreams, lack of self-control. Some inmates reacted with attempts at documenting the atrocities, such as Nikola Nikolic, Djuro Schawrtz and Ilija Ivanovic, who all tried to memorize and even write of events, dates and details. Such deeds were perilous, since writing was punishable by death and tracking dates was hard. “King of the Cutthroats”

On the night of 29 August 1942, the prison guards made bets among themselves as to who could liquidate the largest number of inmates. One of the guards, Petar Brzica, boasted cutting the throats of about 1,360 new arrivals.

Other participants who confessed to participating in the bet included Ante Zrinusic, who killed some 600 inmates, and Mile Friganovic, who gave a detailed and consistent report of the incident. Friganovic admitted to having killed some 1,100 inmates.

He specifically recounted his torture of an old man named Vukasin; he attempted to compel the man to bless Ante Pavelic, which the old man refused to do, although Friganovic cut off his ears, nose and tongue after each refusal. Ultimately, he cut out the old man’s eyes, tore out his heart, and slashed his throat. This incident was witnessed by Dr. Nikola Nikolic.

In the concentration camp at Jasenovac, on the night of August 29, 1942, orders were issued for executions. Bets were made as to who could liquidate the largest number of inmates. Peter Brzica cut the throats of 1,360 prisoners with a specially sharp butcher’s knife. Having been proclaimed the prize-winner of the competition, he was elected King of the Cut-troats. A gold watch, a silver service, and a roasted sucking pig and wine were his other rewards.

The case of Peter Brzica is undoubtedly one of the most incredible in this category. Brzica was a law student and an ardent member of the foremast Catholic organization called the Catholic Crusaders. Srbosjek

Brzica and others used a knife that became known as srbosjek, meaning “Serb-cutter” (“cutthroat”). Its agricultural purpose was to make it easier for the field workers to cut wheat sheaves open before threshing them.

Systematic extermination of prisoners

Besides sporadic killings and deaths due to the poor living conditions, many inmates arriving at Jasenovac were scheduled for systematic liquidation. An important criterion for selection was the duration of a prisoner’s anticipated detention. Strong men capable of labor and sentenced to less than three years of incarceration were allowed to live. All inmates with indeterminate sentences or sentences of three years or more were immediately scheduled for liquidation, regardless of their fitness. Systematic extermination varied both as to place and form. Some of the executions were mechanical, following Nazi methodology, while others were manual.

The mechanical means of extermination included:

Cremation: The Ustase cremated living inmates, who were sometimes drugged and sometimes fully awake, as well as corpses. The first cremations took place in the brick factory ovens in January, 1942.

Engineer Hinko Dominik Picilli perfected this method by converting seven of the kiln’s furnace chambers into more sophisticated crematories..; Crematories were also placed in Gradina, across the Sava River. According to the State Commission, however, “there is no information that it ever went into operation.”. Later testimony, however, say the Gradina crematory had become operational. Some bodies were buried rather than cremated, as shown by exhumation of bodies late in the war.

Gassing and poisoning: The Ustase, in following the Nazi example, as set in Auschwitz and Sajmiste, tried to employ poisonous gas to kill inmates that arrived in Stara-Gradiska. They first tried to gas the women and children that arrived from camp Djakovo with gas vans that Simo Klaic called “green Thomas”. The method was later replaced with stationary gas-chambers with Zyklon B and sulfur dioxide.

Manual methods, the Ustase’s favorites, were liquidation that took part in utilizing sharp or blunt craftsmen tools: knives, saws, hammers, et cetera. These liquidations took place in various locations:

Granik: Granik was a ramp used to unload goods of Sava boats. In winter 1943-44, season agriculture laborers became unemployed, while large transports of new internees arrived and the need for liquidation, in light of the expected Axis defeat, were large. Therefore, “Maks” Luburic devised a plan to utilize the crane as a gallows on which slaughter would be committed, so that the bodies could be dumped into the stream of the flowing river. In the autumn, the Ustase NCO’s came in every night for some 20 days, with lists of names of people who were incarcerated in the warehouse, stripped, chained, beaten and then taken to the “Granik”, where weights were tied to the wire that was bent on their arms, and their intestines and neck were slashed, and they were thrown into the river with a blow of a blunt tool in the head. The method was later enhanced, so that inmates were tied in pairs, back to back, their bellies were cut before they were tossed into the river alive.

Gradina: The Ustase utilized empty areas in the vicinity of the villages Donja Gradina and Ustice, where they encircled an area marked for slaughter and mass graves in wire.

The Ustase slew victims with knives or smashed their skulls with mallets. When gypsies arrived in the camp, they did not undergo selection, but were rather concentrated under the open skies at a section of camp known as “III-C”. From there the gypsies were taken to liquidation in Gradina, working on the dike (men) or in the corn fields in Ustice (women) in between liquidations. Thus Gradina and Ustica became Roma mass grave sites. Furthermore, small groups of gypsies were utilized as gravediggers that actually participated in the slaughter at Gradina. Thus the extermination at the site grew until it became the main killing-ground in Jasenovac. Grave sites were also located in Ustica and in Draksenic.

Mlaka and Jablanac: Two sites used as collection and labor camps for the women and children in camps III and V, but also as places where many of these women and children, as well as other groups, were liquidated at the Sava bank in between the two locations.

Velika Kustarica: According to the state-commission, as far as 50,000 people were killed here in the winter amid 1941 and 1942. There is more evidence suggesting that killings took place there at that time and afterwards.

Nazi Croatia Today

Today’s Independent State of Croatia is the copy of the Nazi puppet state of some fifty years ago. The country has the same: name, flag, national emblem, national anthem, currency, uniforms (black shirts).

Jewish leaders were UNANIMOUS in saying they saw worring PARALLELS BETWEEN THE NAZI AND PRO-NAZI MASSACRES OF 50 YEARS AGO and the unease of Jews in Croatia under strongly nationalist regime in the break away republic TODAY… “What worries us is that those in power in Croatia NOW are largely THE SAME AS DURING THE NAZI ERA… In some cases THEY ARE EXACTLY THE SAME PEOPLE, now in their seventies and BACK from exile under the Communists. In other cases, they are the CHILDREN OF THE USTASHA… THEY WEAR *THE SAME BLACK SHIRTS*, the same black trousers, many carry THE SAME “SERBO-SEKS” [KNIVES FOR THE SERBS]…” said Dr. Klara Mandic, a senior Jewish community leader.

 — Phil Davidson [British] The Independent October 21, 1991, page 10 “War raises old anxieties for Croatian Jews”

The Croatian government has revived many of the paraphenalia of the Nazi puppet regime headed by Ante Pavelic in the early 1940s. STREETS AND SQUARES HAVE BEEN RENAMED AFTER USTASHA HEROES.

Plans are well under way to REINSTATE the kuna, THE CURRENCY OF THE FASCIST STATE. THE CROATIAN FLAG ONCE AGAIN SPORTS SAHOVNICA, THE RED AND WHITE CHEQUERED SHIELD WHICH SYMBOLIZED PAVELIC’S STATE – symbol which some… equate with a reunited Germany flying the swastika…

It is less easy to explain that lack of international reaction to the RESURGENT FASCISM *SO EVIDENT* in the building of the new nation. British suggestions of economic sanctions on account of Croatia’s military involvement in Bosnia have been repeatedly blocked by Germany… Germany is siding with Croatia… former partners in tourism and GENOCIDE. On the American side, THERE ARE NONE SO BLIND AS THOSE WHO WILL NOT SEE. SWASTIKAS, BLACK UNIFORMS, *RAPE AND PILLAGE* fade into insignificanse beside the demonic image the State Department has built for the Serbs.

 — Kenneth Roberts [British] THE SPECTATOR March 19 1994, pages 16, 17, 18 “UNRECONSTRUCTED NAZISM ON DISPLAY – The Germans warmly support the Croats. Kenneth Roberts says this reuniting of Second World War allies is distasteful”

Encyclopedia Britannica, Edition 1943, Vol 23, page 923 (Yugoslavia and war) describes the flag of the Croatian Ustashe: “The new flag of Croatia consists of three broad stripes, red, white and blue, and superimposed upon them a shield of checkered red and white squares”.

Open then any new book that shows the international flags (or stroll in front of the United Nations and check the flags there) and you will easily recognize the Ustasha flag of the Nazi time.

NAZI NOSTALGIA IN CROATIA

by Diana Johnstone Sept. 6, 1999

[ (c) Diana Johnstone, 1999. This article may be distributed non-commercially by any method including reposting on websites, email and printing, but please reproduce it in full including this note. For commercial distribution contact http://www.emperors-clothes.com to make arrangements.]

When I visited Croatia three years ago, the book most prominently displayed in the leading bookstores of the capital city Zagreb was a new edition of the notorious anti-Semitic classic, “The Protocols of the Elders of Zion”. Next came the memoires of the World War II Croatian fascist Ustashe dictator Ante Pavelic, responsible for the organized genocide of Serbs, Jews and Romany (gypsies) that began in 1941, that is, even before the German Nazi “final solution”.

However, if the Croatian fascists actually led, rather than followed, the German Nazis down the path of genocide, that doesn’t mean they have forgotten their World War II benefactors. After all, it was thanks to Hitler’s invasion of Yugoslavia that the “Independent State of Croatia” was set up in April 1941, with Bosnia-Herzegovina (whose population was mostly Serb at the time) as part of its territory. And the hit song of 1991, when Croatia once again declared its independence from Yugoslavia and began driving out Serbs, was “Danke Deutschland” in gratitude to Germany’s strong diplomatic support for Zagreb’s unnegotiated secession.

In the West, of course, one will quickly object that the Germany of today is not the Germany of 1941. True enough. But in Zagreb, with a longer historical view, they are so much the same that visiting Germans are sometimes embarrassed when Croats enthusiastically welcome them with a raised arm and a Nazi “Heil!” greeting.

So it should be no surprise that this year’s best seller in Croatia is none other than a new edition of “Mein Kampf”. This is not a critical edition, mind you, but a reverently faithful reproduction of the original text by that great European leader, benefactor of Croatian nationalism and leader of the Third Reich, Adolf Hitler.

The magazine “Globus” reported that “Mein Kampf” is selling like hotcakes in all segments of Croatian society. For those who want to read more, there is a new book entitled “The Protocols of Zion, the Jews and Adolf Hitler” by Mladen Schwartz, leader of the Croatian neo-Nazi party New Right, and “Talks with Hitler” by the Fuhrer’s aide Herman Rauschning, as well as various other memoires celebrating the Ustashe state whose violent massacres of Serbs shocked the Italian fascist allies and even German diplomatic observers at the time.

The dissident Croatian writer Predrag Matvejevic, who has Italian citizenship, has sent the Rijeka daily “Novi List” an open letter to the Association of Croatian Writers and the Croatian center of the International PEN club denouncing their failure to protest at this promotion of the absolute worst of racist Nazi propaganda. “Passing through the streets of Zagreb, Split, Dubrovnik and other cities in Croatia, countless Croatian citizens whose parents took part in the anti-fascist Partisan struggle are ashamed to see the works and photographs of Hitler and other Nazi and Ustashe criminals displayed in bookshop indows,” he wrote. “Their publication is a disgrace to Croatia and its culture”. This is “no accident”, he said, “in Tudjman’s Croatia.” For this is the same regime, he noted, that has allowed the destruction of thousands of monuments to the victims of fascism, from one end of Croatia to the other, and in which mass is celebrated non-stop in honor of the Ustashe “fuhrer” Pavelic in the churches of Split and Zagreb, the Italian daily “Il Manifesto” reported on September 3.

In another report in “Il Manifesto”, Giacomo Scotti reported from Zagreb that the terrorist campaign by nationalist bands led by the neofascist “Croatian Party of Rights” has been stepping up its pogroms against the small number of Serbs now living in the Krajina region. The overwhelmingly Serb population was driven from the Krajina by the U.S.-backed “Operation Storm” in August 1995. Officially, under heavy international pressure, the Croatian government has allowed some Serbs to come back, mostly old farmers. However, on August 25, the Croatian Supreme Court denied local tribunals the right to hear complaints from citizens who had not been allowed to enter their property, thus encouraging lawlessness.

With the complicity of the authorities, armed bands have been breaking into the few homes reoccupied by their Serb owners, beating and threatening old people and devastating their farms, chopping down trees and destroying crops to force them to leave. These facts are contained in two letters to the Croatian government from the Croatian Helsinki Committee for Human Rights.

By now, however, it is abundantly clear to everyone that crimes of intimidation, physical violence, murder, robbery, vandalism or “ethnic cleansing” are of no interest to Western governments, to international media or to any court in the world so long as the victims are Serbs.

Back From the Grave

By A.M. Rosenthal The New York Times, OP-ED, April 15, 1997 (for ‘fair use’ only)

Mr. Rosenthal was Editor of The New York Times for many years.

In World War II, Hitler had no executioners more willing, no ally more passionate, than the Fascists of Croatia.

They are returning, 50 years later, from what should have been their eternal grave, the defeat of Nazi Germany. The Western allies who dug that grave with the bodies of their servicemen have the power to stop them, but do not.

Croatian Fascists, known as the Ustashe, fought alongside German troops against Serbs, Muslims and Croats trying desperately, and vainly, to block the Nazi conquest of Yugoslavia. In 1941 Hitler rewarded Croatian Fascists by carving out a Croatian state and letting them run it. They did not let him down.

The Ustashe slaughtered Serbs, Jews and non-Fascist Croats — and with such glee and such cruelty that their name became a terror and stench throughout Europe.

Croatia disappeared with Hitler’s annihilation in 1945. A half-century later the West created a new Croatia, by recognizing the secession from Yugoslavia of Croatian nationalists, led by one Franjo Tudjman.

Not all were Fascists, by any means, but now the Ustashe is running in elections, brutalizing its enemies — Croat, Serb or Jew. Mr. Tudjman is giving them what they need most — presence, and the rewriting of history.

Two documents are a short course on the Ustashe. To honor the murdered and protect the future, read them. From pages 323-328 of the Encyclopedia of the Holocaust (Macmillan): ”More than a half million Serbs were killed, a quarter million expelled, 200,000 forced to convert to the Catholicism of the Croatian Fascists.

”Thousands were hurled from mountain tops, others were beaten to death, entire villages were burned down, women raped, people sent on death marches in the middle of winter, still others starved to death.”

Jews? Ante Pavelic, the Ustashe leader, announced that the Jews would be ”liquidated within a very short time.” They were, most of the 40,000.

But some chosen as victims did survive. Study the picture of the children after the camps were freed. They wear only bones and tightened skin. Serbs? Jews?

The second document is a fine piece of journalism from Croatia by the New York Times correspondent Chris Hedges (April 12) about the rebirth of Fascism there — the bullying, the sieg-ing and heil-ing in Croatian, the whole nastiness. Most important is the increasing work of Mr. Tudjman — a longtime Holocaust denier — to recast the Fascists as patriots and founders of the new Croatia.

This man likes to talk about how he himself fought German soldiers. Now a major political, military and financial beneficiary of the West, he permits pictures of Fascists dead and alive to be plastered around the country. He gives special status and pensions to Ustashe veterans. He tried to get the body of the killer-chief Pavelic returned from Spain, where he had fled, and buried with honor in Zagreb — like reburying Himmler under the linden. The family objected. So he brought back another Ustashe killer, this one alive, and made him a member of Parliament.

Western recognition of Mr. Tudjman’s Croatia was pushed hardest by Germany despite warnings from Bosnian Muslims that the timing could set off war among themselves, Serbs and Croats.

Franjo Tudjman is now ours. The West cannot evade responsibility for the rebirth of Fascism in Croatia. Peter Galbraith, U.S. Ambassador to Croatia, told me he had denounced Croatian ethnic cleansing of Serbs last year, and considered the glorification of the Ustashe an insult to Croats who fought Nazis, and to American veterans of World War II.

Mr. Tudjman and his Fascist proteges brush off ambassadorial protest with insult. Would he brush off the Presidents of the U.S. and France, the British Prime Minister — or the Chancellor of Germany — if they took action to stop Croatian Fascism? Such as denouncing the Tudjman buildup of the Ustashe, then reducing Western representation to sub-ambassadorial and slashing economic help to Croatia — the whole list?

That won’t change the Ustashe or improve Mr. Tudjman’s sickness of body and character. But it could force him to end Fascist rehabilitation work. Or has the West become so sick itself that it will permit Croatian Fascism to live on beyond the grave?

Video: Jasenovac Death Camp

In 1983, Croatian director Lordan Zafranović made a harrowing documentary about Jasenovac, the biggest death camp operated by the 1941-1945 “Independent State of Croatia.”

The film, “Jasenovac: Blood and Ashes” was suppressed during the 1990s, following the rise of Tudjman’s nationalist government. Zafranović himself was blacklisted and lived in exile in Prague.

  1. The film has recently become available on YouTube, with English subtitles: [youtube https://www.youtube.com/watch 
 
 

Suradnja Vatikana sa ustašama

Ovako je Vatikan pomogao ustašama da pobjegnu od Tita

 

Alojzije Stepinac, Ante Pavelić

LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD Čini mi se da je Vatikan vjerovao da su nacisti manje zlo od komunista koji su im bili neprijatelj broj jedan Papa Franjo je najavio da će Vatikan iduće godine otvoriti tajne arhive koje sadrže dokumente iz Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada je na čelu Vatikana bio kontroverzni Papa Pio XII. Riječ je o arhivima od 1939. do 1958. godine među kojima je stotine pisama i raznih drugih dokumenata, a bit će zanimljivo vidjeti što će se točno otkriti obzirom da za Pija postoje dvije strane priče  – ona da nije napravio dovoljno da spriječi uzlet fašizma, dok oni koji ga podržavaju tvrde da je Pio XII u pozadini radio na spašavanju Židova od Holokausta. Pitanje je hoće li među arhivima biti i dokumenata koji se tiču NDH, ustaša i Ante Pavelića, kojima je Vatikan bio usputna stanica prije bijega u Argentinu. Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, kad je bilo potpuno očito da je samo pitanje dana kad će savezničke vojske napokon slomiti nacistički režim, a s njima i sve ostale fašističke države, poput NDH, najgori zločinci već su užurbano planirali svoj bijeg. Najviši nacistički dužnosnici živjeli su u golemom strahu od ratnih sudova zato što su znali da će ih proglasiti krivima zbog Holokausta Židova. Svoj bijeg planirala je i vrhuška Nezavisne Države Hrvatske, na čelu s Antom Pavelićem, koji je kasnije našao utočite u Argentini. Autor Uki Goñi, možda i najzaslužniji čovjek za otvaranje argentinskih arhiva i razotkrivanje bijega nekih od najgorih zločinaca, u razgovoru za Express prije nekog vremena otkrio je da je utočište odabrano pomalo slučajno.  “Odbjegli hrvatski zločinci očajnički su trebali utočište. Prvo su se zaputili u Austriju, a zatim u Italiju. Međutim, zaštita koju im je Vatikan pružao nije mogla trajati unedogled. Već sredinom 1947. godine postignut je tajni dogovor između Washingtona, Londona i Vatikana da pošalju hrvatske bjegunce u Argentinu”, ispričao nam je Goni. Pavelić je bio svjestan kakva ga sudbina čeka Savezničke vođe su već krajem 1942. godine objavile da zločini neće pobjeći pravdi. Sovjetsko vojno pravosuđe, takvo kakvo jest, sredinom iduće godine počelo je sa suđenjima zarobljenim nacistima optuženima za ubijanje Židova. Krajem 1944. godine britanski BBC počeo je objavljivati imena pojedinaca optuženih za ratne zločine i ponavljati da ih čeka suđenje nakon rata. Pavelić je bio savršeno svjestan kakva ga sudbina čeka padne li u ruke partizanima i zbog toga je već 1943. godine kupio šezdesetak argentinskih putovnica kako bi osigurao bijeg najviših    dužnosnika i njihovih obitelji.                                                                                          Pavelić i najbliži suradnici su početkom 1944. godine počeli pripremati svoj neizbježni slom skrivanjem zlata i novca u Švicarskoj. Prema nekim procjenama, Hrvati su uspjeli prebaciti 2400 tona zlata i ostalih dragocjenosti u Bern. Potvrđena su dva transfera zlata: 358 kilograma zlata prebačeno je u Švicarsku narodnu banku u svibnju 1944. godine, a dodatnih 980 kilograma dospjelo je u kolovozu iste godine. Čini se da je ovih 980 kilograma zapravo ukradeno iz središnje banke Kraljevine Jugoslavije 1941. godine i skrivano negdje izvan Hrvatske. Posljednje zlato pod hrvatskom kontrolom Krajem te godine je Konstantin Kammerhofer, Himmlerov osobni predstavnik u Hrvatskoj, obavijestio nadređene da je ustaško povlačenje već počelo. Pavelićeva supruga, jedna kći i nekoliko rođaka kreću u Austriju, u Semmering. Unatoč svemu, Pavelić je novu, 1945. godinu, čestitao Himmleru obećanjima da će hrvatski vojnici bez oklijevanja boriti se rame uz rame s njemačkim vojnicima sve do konačne pobjede. Dok je obećavao vječnu vjernost Himmleru, Pavelić je planirao bijeg i pljačku ustaške države. Početkom svibnja 1945. godine je 45 kovčega zlata hrvatske riznice, posljednje zlato pod izravnom hrvatskom kontrolom, podijelio na dva dijela i jedan dio, 13 kovčega, poslan je u inozemstvo s Pavelićem. Ostatak je skriven kod zagrebačkih franjevaca u samostanu. Priča se da je u tom blagu, osim zlatnih poluga, bilo i mnoštvo vjenčanih prstenova, dragulja, pa čak i zlatnih zuba žrtava hrvatskih koncentracijskih logora.  Blago će ostati tamo, pod zaštitom Katoličke crkve, sve do 1946. godine, kad su komunisti otkrili gdje se nalazi i zaplijenili ga. Nakon kraja Drugog svjetskog rata došlo je i do masovnih suđenja diljem Europe, ali i najvećeg suđenja za ratne zločine u Nürnbergu. Argentinski diktator Juan Peron, inače veliki obožavatelj nacističkih režima, oštro se protivio svim tim suđenjima. Kako je on to rekao: “Uvjeren sam da i argentinski narod smatra Nürnberške procese sramotnima. Nisu dostojni pobjednika koji se ponašaju kao da nisu pobijedili. Sada znamo da su saveznici zaslužili poraz. Peronova politika uključivala je fašizam Tijekom mandata sam često govorio protiv Nürnberga što je uvreda koju povijest neće zaboraviti”. Ispričao je to Peron početkom sedamdesetih godina tijekom izgona u Španjolsku, a samo nekoliko mjeseci prije trijumfalnog povratka u rodnu zemlju. Uzevši u obzir tako oštre osude suđenja ratnim zločincima poražene strane, uzevši u obzir skrivanje fašista raznih država, uzevši u obzir Peronove diktatorske tendencije, pitali smo Gonija je li Peron bio fašist.  “Peron je bio peronist. Njegova politika uključivala je elemente fašizma, ali on nije bio potpuni fašist. Peron je bio jako fleksibilan te je njegova politika uključivala mješavinu kapitalizma, populizma, fašizma i socijalizma. Nazvao je svoj politički program Trećim putem te ga predlagao kao alternativu kapitalizmu i komunizmu. Neki od zločinaca 2. svjetskog rata odbjeglih u Argentinu vidjeli su određene sličnosti između Peronova Trećeg puta i fašizma. Ti zločinci su isto tako smatrali da je njihov fašizam nekakva zlatna sredina između kapitalizma i komunizma”, pojasnio nam je argentinski autor.  Kad već Peron nije bio fašist, pitali smo Gonija zašto je Argentina prihvatila toliko zločinaca. “Tajni dogovor o prihvatu nacista i fašista postignut je u vrijeme povlačenja Amerikanaca i Britanaca iz Italije. Vidite, Italija je bila pod njihovom kontrolom od oslobođenja i Amerikanci su isprva bili jako zagrijani za hvatanje ratnih zločinaca. Nekoliko jako bitnih hrvatskih kriminalaca uhićeno je u Italiji i poslano u Jugoslaviju na suđenje. Sredinom 1947., tijekom povlačenja, postigli su tajni dogovor s Vatikanom da Hrvate pošalju negdje izvan Europe. Argentina je prihvatila Hrvate i zato su otišli tamo.”  U svojoj knjizi je Goni pojasnio da je Pavelić proveo godinu dana nakon sloma NDH u Austriji, i to pod budnim okom britanskih vojnih i tajnih službi. Ljutiti Josip Broz Tito tražio je Pavelićevo izručenje, a slao je čak i točnu adresu gdje se Pavelić skriva u Austriji, ali Britanci su se pretvarali da nemaju pojma ni o čemu. Njihovo ministarstvo vanjskih poslova slalo je pisma Amerikancima i Sovjetima te su ih pitali da nisu kojim slučajem vidjeli Pavelića. Negdje u travnju 1946. godine odselio se Pavelić u Rim u pratnji ustaškog poručnika Dragutina Došena. Obojica su nosili halje rimokatoličkih svećenika i smjestili se u Ulicu Gioacchino Belli broj 3 u prostorije Collegio Pio Pontificio.  Prema izvještajima američkih obavještajnih službi, bila je to jedina zgrada u Rimu pod punom upravom Vatikana i trebali su posebni dokumenti za ulazak. S vremenom su Amerikanci uspjeli pohvatati sve konce priče i uvidjeli su golemu upletenost Vatikana u skrivanje raznih zločinaca. Primjerice, u svibnju 1946. godine je Pavelić boravio u Castel Gandolfu, ljetnoj papinskoj rezidenciji, gdje mu je društvo radio bivši ministar rumunjske kvislinške vlade. Doznali su Amerikanci da je Pavelić redovito imao sastanke i sa stanovitim monsinjorom Montinijem. Montini će kasnije postati papa Pavao VI. Negdje pred kraj 1946. godine došao je brzojav iz Londona u Washington gdje su Britanci obavijestili kolege da Jugoslavija traži pet ratnih zločinaca koji se skrivaju iza vatikanskih zidina.  “Bio bi to jako neugodan presedan da britanske vlasti uhićuju ljude na vatikanskom teritoriju bez suglasnosti vatikanskih vlasti”, pisalo je u brzojavu. Amerikanci su se pomalo cinično složili i rekli da bi bilo najbolje kad bi Jugoslaveni osobno tražili pomoć od Vatikana zato što imaju diplomatskog predstavnika tamo.” Do kraja te godine su se pojavile glasine da je Pavelić otputovao za Argentinu, koristeći dobro uhodanu mašineriju Juana Perona, ali već početkom 1947. godine su ga Amerikanci otkrili u samostanu svete Sabine. Njihove obavještajne službe bile su jedne od rijetkih koje su se doista trudile uhvatiti Pavelića, ali im je predstavljao problem to što je Pavelić imao na raspolaganju basnoslovno bogatstvo ukradeno iz hrvatske središnje banke, ali i oduzeto od prognanih Židova i Srba. Priča se o stotinama tona zlata i tisućama karata dijamanata koje je Pavelić prokrijumčario iz Hrvatske. Nije nužno Vatikan podržavao ustaše Očito je Katolička crkva odigrala golemu ulogu u skrivanju raznih zločinaca tijekom i nakon Drugog svjetskog rata što je doista neugodna povijest za Vatikan. Goni, pak, ima dobro objašnjenje za nastalu situaciju:  “Nije nužno Vatikan podržavao naciste ili ustaše u Hrvatskoj. Vatikan ih jest vidio kao zaštitu od nadolazećeg komunizma. Ne samo da su pomagali ratnim zločincima da pobjegnu, nego je Vatikan upogonio ekstenzivnu mrežu lobista da pokušaju osigurati amnestije važnim nacističkim zločincima nakon rata. Čini mi se da je Vatikan vjerovao da su nacisti manje zlo od komunista koji su im bili neprijatelj broj jedan. Kad je riječ o hrvatskim zločincima, Vatikan, Washington i London su ih nakon rata slali u Jugoslaviju da se bore protiv Josipa Broza Tita i njegova režima”.  Relativno nedavno objavljeni tajni američki dokumenti pojašnjavaju zašto nisu željeli uhvatiti i izručiti ustaškog poglavnika.   “Danas, u očima Vatikana, Pavelić je militantni katolik, čovjek koji je griješio, ali je griješio u ime borbe za katoličanstvo. Zbog toga Pavelić uživa zaštitu Vatikana. Znamo da Pavelić održava kontakte s Vatikanom koji ga smatra militantnim katolikom koji se jučer borio protiv Pravoslavne crkve, a danas se bori protiv komunističkog ateizma. Stav Vatikana je da Pavelića ne treba izručiti Titovu režimu jer on nikome neće dati pravedno suđenje. Izručenje bi samo oslabilo borbu protiv ateizma i pomoglo komunizmu. Pavelićeve zločine iz prošlosti neće zaboraviti, ali Vatikan drži da mu mogu suditi samo Hrvati putem katoličke i demokratske vlade. Pavelić je navodno odgovoran za smrti oko 150.000 ljudi, ali Tito je Staljinov agent. A Staljin je odgovoran za desetke milijuna mrtvih u Ukrajini, Bijeloj Rusiji, Poljskoj, Baltiku i baltičkim državama tijekom 25 godina”, stoji u povjerljivim američkim dokumentima.  Pavelićev bijeg, čini se, koordinirao je Krunoslav Draganović. Jedni tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je maskirao u svećenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je zamaskirao u redovnicu. Treći, zgražajući se, poriču obje ove priče. Kažu da mu Pavelić nije vjerovao ni koliko je crno pod noktom pa je poglavnik u Argentinu pobjegao krijući se od njega. Goni, pozivajući se na dostupne dokumente, kaže da je ova posljednja verzija vjerojatno najtočnija.   Ustaški poglavnik nije dobio čak ni dozvolu za dolazak u Argentinu, što je bio jedan od ključnih preduvjeta legalnog dolaska. Formular za izdavanje svojevrsne osobne iskaznice u Buenos Airesu ispunjen je tek nekoliko dana nakon Pavelićeva dolaska u novi svijet. Goni, zbog svega toga, pretpostavlja da je Peronova tajna policija preuzela Pavelića izravno s broda, vrlo vjerojatno čak i prije nego što je brod Sestriere pristao u luku. Peron je imao odlično uhodan sustav prebacivanja raznih zločinaca u Argentinu i jedan od ključnih ljudi sustava bio je Branko Benzon, bivši veleposlanik NDH u Berlinu, koji je nakon rata postao bliski Peronov suradnik. Svoj utjecaj je koristio da bi pomagao zločincima Benzon je bio nevjerojatni šarmer, koji je jednako mogao razgovarati s Hitlerom i prebaciti se na šarmiranje Eve Peron, prve dame Argentine. Uživao je veliki utjecaj u uredu za imigraciju, uredu koji je omogućio bijeg čak i Eugenu Didi Kvaterniku, drugom najmoćnijem čovjeku NDH. Svoj utjecaj je Benzon koristio da bi pomagao hrvatskim zločincima, ali i zlostavljao Židove. Njegova bilješke “J. NO B.” često je označavala židovske molbe za ulazak u državu. Bilješka, inače, znači “Židov, ne, Benzon” i po tome se znalo da je on osobno naredio odbijenicu.  Nisu samo ustaše našle utočište u Argentini, nego su se tu našli i Adolf Eichmann, glavni i odgovorni za masovne deportacije mađarskih Židova tijekom 2. svjetskog rata, Josef Mengele, “anđeo smrti” iz Auschwitza, odgovoran za odabir žrtava za plinske komore i mnogi drugi. Ali nisu svi uživali takve povlastice kao hrvatski fašisti. “Argentinska vojska i nacionalističke organizacije održavale su bliske veze s hrvatskim, francuskim i belgijskim fašistima koji su došli u Argentinu. Te katoličke fašiste je argentinsko društvo ubrzo asimiliralo. Mnogi su završili u argentinskoj tajnoj službi, a neki su dobili čak i predavačke pozicije na državnim sveučilištima. Međutim, nisu održavali tako bliske veze s odbjeglim njemačkim i austrijskim nacistima. Okorjeli nacisti bili su pagani i nisu se osjećali ugodno kad bi surađivali s argentinskom vojskom i nacionalistima koji su bili tradicionalni katolici. Već 1938. godine je njemačko veleposlanstvo u Buenos Airesu poslalo izvješće o “Židovskom pitanju u Argentini” gdje su zaključili da su svi Argentinci barem dijelom Židovi zato što je većina imala pretke podrijetlom iz Španjolske. Nacistima su svi Španjolci bili dijelom Židovi zbog velikog broja Židova koji su živjeli u Španjolskoj sve dok ih katolički kraljevi nisu protjerali 1492. godine”, pojašnjava nam Goni. Drugi važan Hrvat s one strane oceana bio je Gino Monti de Valsassina, popularno zvani grof od Montija, inače Talijan hrvatskog podrijetla. Tijekom Drugog svjetskog rata radio je kao špijun nacističke vojne obavještajne službe te kao časnik njihova ratnog zrakoplovstva. Osobno je preuzimao odgovornost za naciste U Buenos Airesu je surađivao s Rodolfom Freudeom, šefom argentinske obavještajne službe, kako bi odbjegli nacisti imali sve potrebne dozvole za ulazak i boravak u državi. Osobno je preuzimao moralnu i materijalnu odgovornost za te naciste. Monti je dobio unosne ugovore za opremanje socijalnih klinika Evite Peron, namijenjene isključivo siromašnima, kako bi mogao neometano financirati svoje poduhvate. Međutim, taj posao mu je propao zato što je Evitu počeo pratiti ugled poslovne žene koja nema naviku podmirivati ispostavljene račune u cijelosti ili na vrijeme. Pavelić, barem sudeći prema dostupnim materijalima, nije ovisio o dobroj volji svojih novih domaćina, nego je mogao trošiti blago ukradeno iz NDH.  Emerson Bigelow, američki obavještajac, pisao je krajem 1946. godine o točnijim brojkama. Prema njegovim tvrdnjama, Pavelić je iz NDH izvukao oko 350 milijuna švicarskih franaka, većinom zlatnika. Britanske vlasti su zaplijenile oko 150 milijuna franaka vrijedno zlato na austrijsko-švicarskoj granici, a ostatak je skrivan negdje u Vatikanu. Pozamašan dio prebačen je u Španjolsku i Argentinu. Mnogi dokumenti su u međuvremenu uništeni U Argentini je Pavelić pokušavao uspostaviti svojevrsnu vladu u egzilu, ali to nije baš najbolje funkcioniralo unatoč basnoslovnom bogatstvu kojim se dičio odbjegli ustaški zločinac. Godine 1952. je američkim obavještajcima ispričano da je Pavelić poslao Antu Čudinu i Marka Čavića u Europu s eksplicitnim uputama za prebacivanje 250 kilograma zlata za Argentinu.  “Izvor nije upoznat s točnim raspletom misije, ali znamo da je posljednjih dana Pavelić nudio 200 kilograma zlata na tržištu Buenos Airesa preko posrednika Juana Heinricha”, prenosi u svojoj knjizi “Odessa” Goni povjerljive dokumente CIA-e. Heinrich je inače Ivo Heinrich, jedan od upravitelja Jasenovca. Argentinske vlasti pažljivo su čuvale sve dokumente o krijumčarenju ustaša i nacista, ali sve dok Goni nije počeo čeprkati po arhivima, nitko nije htio spominjati tu doista sramotnu epizodu njihove povijesti. Mnogi dokumenti su uništeni u međuvremenu, ali čak i ovaj manji dio pokazuje kakva sprega je vladala između velikih sila svijeta samo kako bi spasili šačicu najgorih zločinaca otkako je zabilježene povijesti.

Sud odlučio: Sele Francov grob – sljedeći Pavelić i Luburić?

      Jedna država odlučno kreće u obračun sa svojim fašističkim naslijeđem, a hoće li se usput obračunati s ustašama?                                                                                       

PIŠE Raif Okić Miho Dobrašin 24. RUJNA 2019.

Jedna država odlučno kreće u obračun sa svojim fašističkim naslijeđem, a hoće li se usput obračunati s ustašama? Spanjolski Vrhovni sud odobrio je u utorak premještanje posmrtnih ostataka nekadašnjeg diktatora Francisca Franca iz mauzoleja udaljenog 50-kilometara od Madrida na jedno javno groblje pored glavnog grada Španjolske. Potpredsjednica španjolske socijalističke vlade najavila je da će ostaci biti premješteni u najkraćem roku dok je odvjetnik Francove obitelji, koja se protiv premještanju, poručio kako će pravdu tražiti na europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.  Španjolska socijalistička vlada premijera Pedra Sáncheza je, po dolasku na vlast prije 14 mjeseci, pokrenula ekshumaciju Francovih ostataka tvrdeći da oni ne smiju ostati u mauzoleju financiranom javnim novcem te da to mjesto služi za odavanje počasti diktatoru, a trebalo bi biti mjesto pijeteta žrtvama obiju strana tijekom španjolskog građanskog rata i poraća, prenosi Hina. Iako se to čini kao lokalna španjolska stvar, pitanje je što će se sada dogoditi s posljednjim počivalištima dvojice zloglasnih Hrvata. Ante Pavelić također je u Madridu, a Vjekoslav Maks Luburić sahranjen je u Carcaixentu.   Kako je Express već ranije pisao, njhove privatne grobnice nisu u mauzolejima već u gradskim grobljima zajedno s desexima drugih grobova lokalnog stanovništva. Vlast u Carcaixentu pokrenula je inicijativu o premještanju grobnice u lipnju prošle godine, kad su na vlast u Španjolskoj došli socijalisti, najavivši premještanje posmrtnih ostataka diktatora Francisca Franca iz javnog mauzoleja pored Madrida.                                                   Španjolski zakon o povijesnom sjećanju, koji se odnosi na Španjolski građanski rat i režim nakon njega, nadopunjen je u rujnu s ciljem premještanja Francovih ostataka. U nadopuni zakona nema, međutim, članka koji bi se odnosio na druge osobe pokopane u Španjolskoj koje nisu sudjelovale u Španjolskom građanskom ratu ili režimu nakon njega.  Zato su tamošnje vlasti sve pokušale dogovoriti s Luburićevom obitelji, ali i putem hrvatskog diplomatskog predstavništva u Madridu. Slali su pisma na sve moguće adrese, a redom su dobijali neodređene odgovore. Luburićev sin, Vjekoslav Hernáiz Luburić, odbio je premještanje grobnice njegovog oca. Do sada je potencijalno premještanje groba bilo u sferi razmatranja i lokalnih napora, da bi se sada sve ozbiljnije postavljalo pitanje hoće li u nekoj skorijoj budućnosti i Carcaixent imati pravno uporište za izmještanje groba krvnika iz Jasenovca.                                                                              Pavelić i Luburić rođeni su u BiH, Pavelić kod Konjica, a Luburić kod Ljubuškog, a razlog zbog kojeg bi se njihovi grobovi preselili su taj što su postali mjesto hodočašća ekstremnih desničara, što je također pitanje kojim se bavi novi španjolski zakon. Nakon što je 1945. pobjegao iz Hrvatske, Pavelić je spas potražio u Argentini, ali nakon neuspjelog atentata na njega 1957. godine u Buenos Airesu, kada ga je pokušao ubiti srpski emigrant Blagoje Jovović, Pavelić se preselio u Španjolsku jer je imao dobre odnose s Francovim režimom. Tamo je umro 1959. godine, u 70. godini života. Luburić se također preselio u Francovu Španjolsku 1949. godine. Živio je u Valenciji gdje je vodio tiskaru u kojoj je izdavao proustaške časopise. Agenti Udbe infiltrirali su se u tiskaru i ubili ga 1969. godine. 

Quo vadis, Croatia? Kuda ides Hrvatska?