Tag Archives: Zidovi

S Davidovom zvijezdom na rukavu

Ustaski logor u Sarajevu

Sarajevo logor Jevreji  Photo: Wikipedia

S Davidovom zvijezdom na rukavu

Piše: Jasmin Agic Ogromna je bila Jakobova zbunjenost onog dana kada je pročitao u novinama državni proglas u kojem se nalagalo da svi građani nove zemlje, židovskog porijekla, obavezno moraju na rukavu kaputa nositi prišivenu žutu Davidovu zvijezdu i da će svako nepoštivanje odredbi iz proglasa biti strogo sankcionirano. Jutro poslije objavljivanja proglasa Jakob je na posao došao s Davidovom zvijezdom zašivenom na rukavu kaputa. U kancelariji je tog dana bio tiši nego uobičajeno, ali pomalo rastresen i nemiran. Na povratku kući hodao je nesigurnim i brzim korakom, oborene glave, nastojeći se kretati uličicama i čikmama koje su u to doba bile pusteJakob Altarac nije pamtio godine koje je njegova šesteročlana porodica provela u Požegi, baš kao što nikada nije dokraja shvatio razloge zbog kojih je njegov otac, bogati slavonski trgovac kožnom galanterijom, odlučio napustiti mirni i bogati gradić i doseliti se u kaljužavu bosansku kasabu u kojoj smrad željezarskog dima nisu mogli rastjerati čak ni jaki planinski vjetrovi. O preseljenju se u kući starog Salomona Altarca nikada nije pričalo, ali je Jakob – najmlađi od četvero Salomonove djece – u godinama prve mladalačke zrelosti, naslutio da je njihov porodični egzodus blisko povezan s njihovim jevrejskim porijeklom. I tome se iskreno čudio, jer u zeničkoj mahali Pišće prema njima Altarcima, jedinoj jevrejskoj porodici, svi su se odnosili s podjednakom pažnjom i podjednakom zavišću kao i prema ostalom svijetu.Nije Jakob osjećao ljutnju čak ni onda kada bi kakav odviše revan polaznik katoličke vjeronauke na školskom hodniku pripomenuo, dovoljno glasno da ga svi čuju, kako su za sve svjetske probleme krivi „Židovi“Stari Salomon bio je sretan u novoj sredini. Kao ekonomist u Željezari živio je skromnije nego gazda u Požegi, ali za tih devetnaest godina koje je proživio u Zenici uspio je izgraditi malen i intiman univerzum sastavljen od ljudi pred kojima je mogao biti ono što jeste. Ubrzo nakon što je s porodicom pristigao u trošnu mahalsku kuću, ostao je bezmalo iznenađen kada mu se jedan stari komšija obratio s neobičnom molbom. Stari željezarski radnik, ruku kvrgavih kao riječni žal posut sitnim kamenjem, Mustafa Šeper tihim glasom, punim poštovanja, zamolio je starog Salomona Altarca da mu pomogne izvesti komplikovan aritmetički račun od čijeg konačnog ishoda je zavisila mjesečna mirovinska apanaža koju će dobijati do kraja života. Salomon Altarac, ponajviše iz sažaljenja prema tom ubogom starcu u čijoj je pojavi prepoznao svoj najveći strah, ne odbi Mustafinu molbu. I ubrzo se proču mahalom kako u trošnoj kući bez mutvaka živi porodica čudnih običaja, ali velikog poštenja. Od tog dana u avliju Salomona Altarca dolazili su mnogi mještani njegove živopisne ulice iznoseći, pred njegovo bradom obraslo lice, svoje probleme. Isprva se Salomon Altarac čudio običajima tog neobičnog svijeta u kome je tvrdoća nepovjerenja bila nerazdvojna s dobrodušnom otvorenošću i koji se odlikovao poslovičnom ćutljivošću jednako kao i nesvakidašnjim darom za pripovijedanje. Kako je vrijeme promicalo tako se Salomon Altarac sve manje osjećao došljakom, a sve više važnom karikom mahalskog života.Photo: https://www.vialibri.net Ako je stari Salomon Altarac za besanih ljetnih noći i osjećao nekakav neodređen žal za životom koji je ostavio iza sebe, njegovo najmlađe dijete, sin Jakob, život u novoj sredini živio je punim plućima i bez ostatka, jer nije poznavao svijet osim onog koji je bio omeđen mahalama i drvenim avlijskim ogradama njegovog djetinjstva. Jakob je bio baš kao i svako drugo dijete iz njegove mahale. Ljeti bi zajedno sa svojim školskim drugarima hodao koritom Kočeve, krao nedozrelo voće iz tuđih bašči, išao na Bosnu pecati ribe. U svakoj kući u mahali u koju bi ušao dobio bi jednaku krišku hljeba kao i dijete domaćina. Očevi i majke njegovih prijatelja odnosili su se prema njemu kao i prema svakom drugom djetetu iz mahale – s istom muškom strogošću i istom ženskom blagonaklonošću.Tek je u godinama svog srednjoškolskog naukovanja Jakob osjetio kako ipak nije isti kao i njegovi vršnjaci, ali uljuljkan pažnjom susretljivog komšijskog svijeta nije obraćao pažnju na sitne, gotovo nevidljive provokacije. Na času povijesti brkati profesor Stjepan Kralj nekako bi se uvijek kada bi prolazio pored njegove klupe sjetio imena raspetog kršćanskog Boga, ističući glasom upaljenim od strasti kako su muke Kristove bile smrtno snažne. Nije Jakob osjećao ljutnju čak ni onda kada bi kakav odviše revan polaznik katoličke vjeronauke na školskom hodniku pripomenuo, dovoljno glasno da ga svi čuju, kako su za sve svjetske probleme krivi „Židovi“, ili kada bi, vidjevši ga na ulici, kakav pijan radnik dobacio „Ćifute“.Možda je razlog Jakobove neosjetljivosti na sitne ljudske podlosti bio i taj što nikada nije bio previše religiozan i zato što se uvijek više osjećao kao mahalac s pretjerano izraženom sklonošću za čitanjem i sanjarenjem nego kao kakav strašljivi i bogobojazni Jevrej. Baš zato što je uvijek bio srdačan i dobrog raspoloženja, njegovo društvo voljeli su mnogi, ali Jakob je slobodno vrijeme najviše provodio s mahalskom klapicom muškarčića koje je volio kao rođenu braću.Po završetku srednjoškolskog naukovanja prihvatio je posao računovođe u jednoj maloj trgovačkoj kući i činilo se da mu je život skliznuo u onaj omamljujući kolosijek ugodne kolotečine. Ogromna je, stoga, bila Jakobova zbunjenost onog dana kada je pročitao u novinama državni proglas u kojem se nalagalo da svi građani nove zemlje, židovskog porijekla, obavezno moraju na rukavu kaputa nositi prišivenu žutu Davidovu zvijezdu i da će svako nepoštivanje odredbi iz proglasa biti strogo sankcionirano. Jutro poslije objavljivanja proglasa Jakob je na posao došao s Davidovom zvijezdom zašivenom na rukavu kaputa. U kancelariji je tog dana bio tiši nego uobičajeno, ali pomalo rastresen i nemiran. Na povratku kući hodao je nesigurnim i brzim korakom, oborene glave, nastojeći se kretati uličicama i čikmama koje su u to doba bile puste.  Photo: http://zemuzej.ba/ Onog dana kada mu je sredovječni uredski šef Josip Bilić hladnim glasom saopćio da se zbog unutrašnje reorganizacije preduzeća njegovo mjesto gasi Jakob Altarac nije bio zbunjen. Svog dojučerašnjeg šefa saslušao je bez riječi, trudeći se svojski da ne probudi u tom sujetnom čovječuljku kakvu dodatnu ljutnju svojim govorom ili pitanjem. Samo je na izlasku iz kancelarije drhtavim glasom prozborio tiho zbogom, znajući valjda kako više nikada neće vidjeti ni tu prostoriju ni tog omalenog čovjeka.Jakoba Altarca, njegovog oca Salomona Altarca, Jakobovu majku, dvije sestre i brata ubila su tri ustaška vojnika 23. juna 1941. godine u avliji njihove kuće. Prvo su naočigled supruge i djece ubili starog Salomona Altarca, koji se u smrtnom času bezuspješno pokušavao sjetiti riječi i melodija starih hasidskih molitvi. Zatim su ubili njegovu krotku ženu, koja čak ni dok su joj zabijali dugački puščani bajonet u vrat nije ispustila nijednog glasa. Četvero djece starog Salomona poredali su uz unutrašnju stranu avlijskog zida i strijeljali. Ispred avlije Altaraca, na ulici, u njihovoj mahali, sve vrijeme stražu je čuvala četa domobrana sastavljena od lokalnog zeničkog stanovništva.

Zasto?